Poslanici mira
Šale prirode (nastavak)
Nisu ni sportski ishod predstojećeg meča, niti strah od poraza uznemiravali moje kolege. Vjerovatno niko od nas nije imao ni najmanju sumnju u predstojeću pobjedu. To nije bilo hvalisanje niti pretjerano samopouzdanje — ne, bio je to jednostavno realan odnos snaga, zasnovan na pažljivoj analizi stvaralaštva američkih šahista i rezultata prethodnih susreta reprezentacija SSSR-a i SAD-a.
Prvi put smo nastupili jedni protiv drugih za šahovskim tablama u septembru 1945. godine. Tek što su utihnuli posljednji pucnji Drugog svjetskog rata, sovjetski i američki majstori sastali su se u grandioznom prijateljskom radio-meču. Tada se nismo vidjeli, nalazili smo se devet hiljada kilometara jedni od drugih, ali smo se dobro upoznali na daljinu tokom ta četiri dana meča. Prije početka takmičenja poslali su nam fotografiju svih deset učesnika američke ekipe — zadovoljno su se smiješili. Itekako, po njihovom mišljenju ništa im nije prijetilo, jer su igrali protiv nepoznate ekipe, dok su oni sami već nekoliko puta osvajali titulu svjetskog ekipnog prvaka. Taj prvi meč sa američkim šahistima završio se ubjedljivom pobjedom SSSR-a rezultatom 15,5 : 4,5.
Amerikanci su smatrali da je taj rezultat slučajan i već naredne godine pohrlili su u Moskvu kako bi tamo uzeli revanš. Ali ih je ponovo zadesio poraz, ovoga puta rezultatom 12,5 : 7,5. To je uvjerilo američke šahiste u snagu njihovih protivnika, ali očigledno ne potpuno. Govoreći na zatvaranju meča u Sali stubova Doma sindikata u Moskvi, kapiten reprezentacije SAD rekao je:
— Izgubili smo drugi put. Sada nam ostaje posljednja nada: da pozovemo ovu gospodu kod nas, na Brodvej, i pokušamo da ih pobijedimo tamo.
Počeli su pregovori o našem putovanju u SAD naredne godine. U početku su tekli uspješno. A onda smo iznenada, u maju 1947. godine, dobili iz SAD sljedeći smiješni telegram: „Pošto ste zakasnili s odgovorom na naše pismo, ne možemo da vam rezervišemo sobe za septembar u njujorškim hotelima.“ Četiri mjeseca unaprijed nije moguće rezervisati sobe u hotelima! U tu naivnu izmišljotinu niko u svijetu nije povjerovao, pa ni sami američki majstori. Zabranu nekih reakcionarnih senatora, koji su tada započeli najotvoreniju i najrazuzdaniju antisovjetsku djelatnost, američki šahovski organizatori nisu mogli (a možda ni htjeli) da predstave u prihvatljivijem obliku.
Tek poslije sedam godina uspjelo je da se ostvari naša uzvratna posjeta Sjedinjenim Državama. Istina, pokušali smo to da učinimo godinu ranije, ali su i ovoga puta reakcionarne snage učinile sve da do našeg putovanja ne dođe. Svima su još bila svježa sjećanja na događaje iz prethodne godine. Tada smo već krenuli za Njujork, stigli u Pariz i bili spremni da se ukrcamo na brod koji je plovio za Ameriku, kada smo u tom trenutku saznali da nam je odbijena dozvola da posjećujemo sovjetsku vilu u Glenkovu, blizu Njujorka. Ogorčeni tom zabranom, vratili smo se s pola puta.
Vrativši se iz Pariza u Moskvu, obratili smo se otvorenim pismom američkim šahovskim majstorima. Suština tog pisma bila je sljedeća: bolje vi dođite kod nas — ovdje vam niko neće praviti prepreke u kretanju po zemlji niti nametati bilo kakva ograničenja. Kao odgovor na to, Šahovska federacija SAD saopštila je da će pokušati da naredne godine ipak izdejstvuje od svojih vlasti ukidanje zabrane naše posjete Glenkovu, i tek nakon dolaska ekipe SSSR-a u Njujork američki šahisti će doći u Moskvu.
Sovjetski šahisti boravili su u mnogim zemljama svijeta; neki od nas bili su gosti šahovskih federacija dvadesetak država. I svuda su nas dočekivali toplo i srdačno, svuda smo nailazili na iskreno gostoprimstvo. Ali sada, neposredno pred dolazak u zemlju gdje je gostoprimstvo naroda bilo ukaljano sramnim postupcima nekolicine razuzdanih senatora, naši velemajstori zabrinuto su se zamislili. Kako će nas dočekati u Njujorku, šta nas tamo očekuje? Ta pitanja uznemiravala su svakog člana naše delegacije.
…Sva ta sjećanja i misli nisu nam smetala da kroz prozor posmatramo predgrađa Njujorka. Sa svakim minutom gustina zgrada se povećavala, mreža puteva postajala je sve gušća. Kako lijepo u prvim trenucima izgledaju redovi kućica, zadivljujuće sličnih jedna drugoj, raspoređenih po strogo geometrijskim linijama, kao i parcele zemlje oko njih, iscrtane nevjerovatnom urednošću. Između zgrada — drumski putevi, zapanjujuće ravni, složeno isprepleteni, ali uvijek iste širine.
Čak su i stabla između kuća raspoređena tačno po nacrtu: tamo je mali park posađen u obliku pravilnog kvadrata, ovdje žbunje raste u polukrugu. U početku to veseli i prija oku, ali što duže gledaš te ponavljajuće, savršeno pravilne prizore, sve više počinju da zamaraju. Kao nekakav tehnički crtež! Sad bi dobro došao kakav potočić ili mala šuma, nešto razbacano, nesimetrično, ljudsko, živo, prijatno oku.
Posljednji zaokret, meko slijetanje, i prišli smo aerodromu. Minut kasnije u kabinu je ušao čovjek u bijeloj odjeći.
— Ljekar, — rekao je naš prevodilac, već upoznat s pravilima na američkim aerodromima. — Dajte potvrde da nismo bolesni od kuge, kolere i drugih „prijatnih“ bolesti.
Imali smo takve potvrde. Ljekar ih je pažljivo pročitao i dozvolio nam da izađemo iz aviona.
Na američko tlo izlazimo svi zajedno, kao zbijena i složna grupa, i odmah upadamo pod navalu nekoliko desetina foto-reportera, snimatelja i drugih novinara. Traže od nas čas da stanemo zajedno, čas da se slikamo pojedinačno, čas na stepenicama aviona, čas ispod njegovih krila. Pri tome oni sami čas čuče, čas nekuda poskakuju, čas prilaze sasvim blizu našem licu, čas uzmiču unazad. Muče nas tako dvadesetak minuta, ali napokon, prikupivši materijal za dnevna izdanja novina, nestaju.
Opet u zbijenoj grupi krenuli smo prema zgradi aerodroma nekakvim prolazom ograđenim žičanom mrežom. Ušli smo u prvu salu aerodroma. I tu se dogodio događaj koji se, na našu sreću, završio bez posljedica.
Naš ljekar, koji je s nama obišao mnoge zemlje, obično je nosio kutijice s vitaminom C da okrijepi umorne putnike.
— Veoma korisno za rad mozga, — govorio nam je više puta, nudeći nam to patentirano sredstvo.
Tek što smo napravili nekoliko koraka, doktorova torba se iznenada otvorila i iz nje su po drvenom podu, uz sitno zveckanje, ispale brojne žute kuglice, razletjele se na sve strane i počele da kotrljaju po sali. Uz smijeh smo pojurili da ih hvatamo i ubrzo ih sve pokupili.
— Dobro ste prošli, — rekao je službenik naše ambasade u SAD koji nas je dočekao. — Sreća da ovdje nije bilo nijednog novinara, inače bi se večeras pojavila senzacionalna vijest pod naslovom: „Rusi koriste tajanstvene kuglice za pobjedu!“
(Nastaviće se)