Čisto spolja, djeluje kao prilično povučen čovjek?
Daniil Dubov: Moguće da je tako bilo ranije, ali sada, mislim, nije. U nekom trenutku sam ga shvatio. Kad smo se upoznali i počeli raditi zajedno, pitao sam ga: „Slušaj, zašto svi govore da si tako čudan i nedruštven? Sasvim si normalan!“ A on mi odgovara otprilike ovako: „Da, ja sam normalan, samo mi najbolji svjetski šahisti generalno nisu simpatični! Kad bi ih malo bolje upoznao, shvatio bi da među njima ima malo ljudi sa kojima bi poželio večerati.“ I zaista, počeli smo raditi 2018. godine, krajem iste sam osvojio svjetsko prvenstvo u rapidu, ušao u Grand Prix seriju, u neke druge prestižne turnire i dobio priliku da pobliže upoznam elitu šahovskog svijeta. I… jasno, ima izuzetaka, ali generalno, slažem se s njim! Nije da nije društven, nego jednostavno više voli društvo svojih norveških prijatelja. Ne nužno iz svijeta šaha. I ljudi koji mu djeluju simpatično na ljudskom nivou. Većina jakih šahista mu takvima ne djeluju, i razumijem ga.
Mislite li da je bio u pravu na posljednjem SP? Po pitanju odjeće i podjele titule? Da li ste na njegovoj strani?
Daniil Dubov: Ja, naravno, nisam na njegovoj strani. Naravno, to je drugačiji mentalitet. Ali u okruženju u kojem sam ja odrastao… Uslovno – ne možeš u utorak poslati FIDE „u tri slova“, a u srijedu se s njima dogovarati. Ako izgovaraš takve riječi, one moraju nešto značiti! Ne želim biti previše oštar, ali meni je to pomalo slabašno. Razumijem Fišera – on, ako je „poslao“, onda je jednostavno otišao. Sasvim druga ličnost.
Što se tiče farmerki – sve je prenaduvano. Pa, iznervirao se… Rekao nešto i rekao. Samo, po mom mišljenju, treba biti dosljedan. Ako si već jasno rekao – treba otići. Što se tiče podjele titule? Magnus se nikada nije ustručavao da radi ono što mu odgovara. Odluka je neortodoksna i sa sportske strane etički veoma sporna i kontradiktorna. Ali, s druge strane, Magnusu su konvencije oduvijek bile nebitne, više puta je prvi radio stvari koje su u početku izazivale oštre negativne reakcije. Smatra da je uradio nešto sasvim normalno. Njegovo pravo.
To nije završnica kakvu očekuješ kao gledalac i ljubitelj šaha. Ali što je urađeno – urađeno je, iako je jasno da nisam oduševljen.
Vi ste, čini se, odigrali više od desetak brzopoteznih šampionata…
Daniil Dubov: Vjerovatno, da!
Šta možete reći o poslednjem? Da li osjećate neki gnijev kada izgubite u koeficijentu pri diobi mjesta, što je, inače, bilo u blicu?
Daniil Dubov: Ne znam baš šta da kažem. Izgubio sam u koeficijentu jer nisam igrao sa Niemanom. Da sam igrao, pa makar i izgubio, ne bih izgubio koeficijent. Bio je skraćeni Buhlholc… Nije mi išlo, mogli su čak da „odbace“ Niemana, ali problem je bio što mi je još jedan protivnik odustao od šampionata. Dešava se… Gnijev – nije gnijev… Kako sam igrao, više-manje sam zadovoljan, ušao sam u diobu prvog mjesta, igrajući jednu partiju manje nego svi ostali. Vjerovatno, to je dobro. Potvrda klase. Igrao sam i rapid…
Bez poraza!
Daniil Dubov: Bez poraza, dobro, ali „+5“, po mom mišljenju… Od „+5“ počinje divan rezultat… „+6“ – to je uvek medalja, „+5“ je ponekad medalja, ponekad nije. Za sve osim Magnusa, „+5“ je dobar rezultat!
Neću postavljati pitanja o partiji sa Niemanom, vjerovatno ste već umorni od odgovaranja na njih…
Daniil Dubov: Hvala!
Ali, pošto ste ga pomenuli, šta možete reći o ovom šahisti?
Daniil Dubov: Dobar šahista. Nisam baš siguran u sve te priče o prevarama, neko vjeruje, neko ne. Htio bih da naglasim – on sam po sebi igra vrlo dobro. Na primjer, u blicu igra otprilike prema svom rejtingu. Na ovom šampionatu svijeta, u vezi sa njegovom igrom, nemam nikakvih sumnji. Bez sumnje, zna da igra. Nivo kao minimalno slabiji od 2700, a možda i jači. Verujem u to. Talentovani mladi šahista.
O sistemu pripreme. Pa, pred Svjetsko prvenstvo u blicu izgleda jasno – možete da odigrate koliko god serija blic partija želite. A šta sa rapidom?
Daniil Dubov: U pogledu kontrole vremena, nikako se ne pripremam. Ne igram trenažne partije, ali uvek pripremam otvaranje za rapid i blic. Počnem da ih spremam unapred, nekoliko mjeseci prije početka. Igrajući blic tokom tih nekoliko mjeseci, obično imam neku novu, uslovno rečeno, šemu. Koju planiram da primjenim u najvažnijim partijama. Ako, recimo, moram da igram za pobjedu crnim figurama, unapred razmišljam šta mogu da uradim. Neke „polu-ideje“ bijelim figurama protiv nekog zaista jakog, u najvažnijem trenutku, ako treba da igram na pobjedu. Često mi se dešavalo da na Svjetskim prvenstvima najvažnije partije pobijedim baš sa tim šemama! Na primer, u rapidu, u poslednjem kolu protiv Abdusattorova. Dobro, nismo igrali za prvo mjesto, ali razlika u psihološkom aspektu između „+4“ i „+5“ je ogromna, ne govorim o tome što rezultat „+5“ može biti medalja. Onda sam igrao 1.Sf3 d5 2.b3. Tu varijantu, ako pogledate na Chess.com, igrao sam poslednjih mjeseci svakodnevno po 10-20 partija. Imao sam jasno predstavu šta radim, nije bilo ništa poput „skakanja iz teorije, da uradim nešto iz glave“. Ne, znao sam tačno šta da uradim na svaki odgovor. Detaljno sam proučavao tu varijantu. Crnim sam pobijedio važnu partiju u blicu na finišu protiv Oparina (tačno nakon Niemana!). U nekoj „lijevoj“ zmajjevci sam takođe gledao ideju sa h5, igrao je tu, igrao u rapidu u Jerusalimu. Šema na ivici rizika, ali detaljno sam je proučavao. Uvek postoji neka stvar! Za svaki šampionat uvijek sam imao nešto novo. U Samarkandu, na primer, igrao sam crnim vrlo lukavu „lijevu“ staroindijsku. I u njoj osvojio mnogo poena.
Prethodno, na šampionatu u Kazahstanu, sjećam se da ste igrali sicilijansku sa e6, Sf6, Sc6, Lc5 i takođe u poslednjem kolu blica pobijedili veoma važnu partiju protiv Jana Nepomnjaščija, stekavši prednost već iz otvaranja i sa 3 minuta protiv 30 sekundi kod protivnika.
Daniil Dubov: Da, to je bila interesantna partija. Bio je to šampionata u Almatiju u decembru 2022. I stvarno sam stekao prednost u otvaranju, a tada je jako bitno da dobijem dobru poziciju u otvaranju. A onda, kad je protivnik u problemima s vremenom, to samo doprinosi prednosti.
Ian Nepomniachtchi-Daniil Dubov, Kazahstan, Almati, 29.12.2022.
1.e4 c5 2. Nf3 e6 3. d4 cxd4 4. Nxd4 Nf6 5. Nc3 Nc6 6. Ndb5 Bc5 7. Nd6+ Ke7 8. Bf4 e5 9. Nf5+ Kf8 10. Bg5 Bb4 11. Bc4 d5 12. Bxf6 Qxf6 13. Bxd5 Bxf5 14. exf5 Rd8 15. a3 Ba5 16. b4 Bb6 17. 0-0 Bd4 18. Ne4 Qxf5 19. Bxc6 bxc6 20. Qd2 Qxe4 21. Rae1 Qf5 22. a4 h5 23. c3 Bb6 24. Qe2 h4 25. a5 Bc7 26. Qa6 h3 27. Qxc6 0-1 Kao što možete vidjeti iz ove partije, izašao sam iz otvaranja sa velikom prednošću, što je ključno za uspjeh. Na ovom šampionatu u Kazahstanu, puno sam se oslanjao na to što sam unapred pripremio. Uvijek mi je cilj da imam nešto novo, što protivnik ne očekuje, jer to daje prednost
Kako objasniti takav paradoks? U prošlom vijeku sistem je bio još složeniji i duže je trajao – ciklus je bio trogodišnji. Ali, što je zanimljivo, kvalifikacije su uvijek izdvajale najjačeg igrača.
Daniil Dubov: „Najjačeg“ je prilično apstraktan pojam. Da li je najjači onaj koji je pobijedio u jednom konkretnom meču? Na primjer, 1967. godine, na međuzonskom turniru, Bobby Fischer je bio vodeći, ali se povukao. Postojale su velike šanse da je mogao doći do meča za titulu. Smatram da je tada, kao i danas, nemoguće da neko osvoji kvalifikacije a da to ne zaslužuje. To je tačno.
S druge strane, u gotovo svakom kvalifikacionom ciklusu (uz rijetke izuzetke) postoji više od jednog igrača koji zaslužuje pobjedu. Iz Turnira kandidata u Londonu, na primjer, umjesto Magnusa Carlsena, mogao je da izađe Vladimir Kramnik.
Ranije su se igrali mečevi kandidata, i oni su intuitivno djelovali kao nešto pravedniji sistem. Ali i tu je bilo mnogo neizvjesnih situacija, gdje bismo, kada bismo „premotali unazad“, mogli gledati stvari iz različitih uglova.
Uzmimo, recimo, polufinalni meč Anatolij Karpov – Boris Spaski iz 1974. godine. Karpov je igrao fantastično, ali na početku je u vođstvo došao Spaski. Istoriju uvijek pišemo na osnovu konačnog rezultata. A u stvarnosti, da su odigrali još jedan meč, sve je moglo da se odvije drugačije.
Ne bih rekao da je uvijek pobjeđivao najjači – ali svakako jeste neko ko je bio dostojan. To je istina, ali ništa više od toga.
Rekli ste da je meč u Singapuru bio prvi u kojem ni na koji način niste bili uključeni… Vratimo se starim mečevima. Možete li nam reći kako je izgledala vaša saradnja sa Magnusom? O samom šampionu, što je pomalo paradoksalno, ne zna se previše.
Daniil Dubov: U prethodnom meču Magnus već nije igrao. Ali tako se dogodilo da sam partije Ding Lirena i Jana Nepomnjaščija komentarisao uživo u Astani. Sve se odigravalo pred mojim očima. Zanimljivo, bilo mi je to prvi put.
Dok sam pomagao Magnusu, uvijek sam radio na daljinu. Veći dio tima bio je negdje daleko, u drugoj vremenskoj zoni. Zato sam meč Nepomnjašči – Ding po prvi put gledao „uživo“.
A što se Magnusa tiče… Kako je govorio Semjon Furman svojoj budućoj supruzi: „A vi samo postavljajte pitanja!“ (smijeh)
Dakle, radili ste na daljinu i niste se viđali za tablom tokom priprema?
Daniil Dubov: Sretali smo se na treninzima tokom priprema, ali tokom samog meča… S njim je uvijek putovao samo Peter Heine Nielsen. Ostatak tima bio je jako daleko.
Danas je to već postalo standardna praksa. Možda griješim, ali mislim da je upravo Magnus prvi počeo da primjenjuje taj model. Ranije su timovi putovali zajedno sa igračem, radili su u neposrednoj blizini šahiste.
Kod Magnusa su osmislili sistem koji se danas smatra gotovo jedinim ispravnim – smještanje tima u drugu vremensku zonu kako bi treneri radili efikasnije.
Oba meča pripremali smo se u Tajlandu, i to je imalo smisla. Partije su po lokalnom vremenu počinjale uveče. Mi bismo ustajali ujutro, radili osam sati pri dnevnom svjetlu, zatim slali Magnusu fajlove, on bi postavljao pitanja preko Nielsena, i nakon toga bismo bili slobodni. Naveče bismo pogledali početak partije i išli na spavanje.
I zaista, u tome je bila logika. Mogu da govorim iz ličnog iskustva – ja sam mlad, imam dovoljno energije i često radim po noći. To je dio profesije. Ali jednu noć izdržati je lako, dvije noći je lako… ali meč traje mjesec dana!
Efikasnost je mnogo veća kada radite tokom dana. Ako stalno radite noću i živite na beskonačnim količinama kafe, možete izdržati sedmicu na adrenalinu, ali onda produktivnost naglo opada.
A ovako je sve bilo idealno – ustajete, doručkujete u odličnoj atmosferi, možete otići da plivate, a zatim sjednete da radite, i još uvijek ste puni energije. Sunce sija – tako možete izdržati mnogo duže!
Da li ste imali priliku da se upoznate sa Simenom Agdeštejnom na pripremama?
Daniil Dubov: Čini mi se… Ili sam ga sreo, ili ga uopšte nisam vidio… Šahista? Brat Magnusovog menadžera?
I šahista i fudbaler.
Daniil Dubov: A… Malo ga znam, jer smo se negdje u Gibraltaru susreli, igrali neku blic partiju. Uopšte nisam znao ko je on, pomislio sam da je prilično jak amater!
Znači, više on ne učestvuje u Magnusovim pripremama?
Daniil Dubov: Mislim da mu je već previše godina, a i, iskreno, pitanje je kvalifikacije. Koliko znam, ostali su u dobrim odnosima, ali, koliko mi se čini, prestali su da sarađuju kada je Magnus imao četrnaest godina. Možda čak i ranije.
Vaši lični utisci o Magnusu kao čovjeku? Privlačne osobine karaktera? Ili možda nešto što vam se ne dopada?
On se mijenja. A inače – normalan, živahan mladi čovjek. Mnogo sam ga više cijenio prije čitave ove priče sa Nimanom… Iskreno, ono što radi posljednjih par godina mi se manje dopada. Ostali smo u korektnim odnosima, ali sam pomalo razočaran.
A generalno… Klasičan Evropljanin: voli da popije, voli da se našali, prošeta… Obožava sport. Društven je.
Dakle, sve se svodi na monetizaciju šaha kao dijela masovne kulture?
Daniil Dubov: Da, po mom mišljenju, šah je trenutno još ograničen profesionalni sport. Kada govorimo o industriji zabave… Pojavljuju se neke stvari. Ljudi pokušavaju da strimuju, da prave razne sadržaje. Ali još nismo došli do nekog konačnog modela koji mi je jasan. Proces je u toku, vidjećemo šta će iz toga proizaći.
U nekim sportovima format takmičenja u velikoj mjeri diktiraju gledaoci. Na primjer, u fudbalu se aktivno raspravlja o Superligi – ne znam da li pratite? Ideja je revolucionarna i postala je moguća samo zato što su navijači spremni da kupuju skupe karte za skupe utakmice. Isto važi za košarku – NBA ima nevjerovatno skupe ulaznice. Možemo pričati o tome da je to prelijep sport. Ali ponekad je očigledno da igrači igraju „na atraktivnost“. Meni, kao nekome ko voli „čist sport“, to djeluje pomalo čudno.
Ali opet – sve to postoji jer ljudi kupuju ulaznice! Kod nas toga još nema. I zato, izvinite, nemamo nikakav razlog da izbjegavamo kratke remije ako nam je potrebno da se odmorimo i bolje odigramo narednu partiju. Zato – imamo to što imamo…
Koliko se ozbiljno odnosite prema održavanju fizičke forme? Čuo sam za vaše bavljenje boksom. Da li vam je to praktično koristilo?
Daniil Dubov: U praktičnom smislu mi je koristilo jer sam djetinjstvo proveo u ne baš jednostavnom kraju.
Da li biste, uz odgovarajuće uslove, učestvovali u meču šahboksa? Kako generalno gledate na takve šou-programe?
Daniil Dubov: Zabavno… Ali, koliko razumijem pravila, postoji veliki disbalans u korist boksa. Dakle, bilo koji veliki bokser bi s lakoćom postao svjetski prvak u šahboksu. Ako sutra Oleksandr Usik odluči da se bavi šahboksom, od šaha tu neće biti ništa! Imao bih otprilike tri minuta da me „izbaci“, i jako sumnjam da ne bi uspio u tome. Ali sama ideja neke kombinacije mi je zanimljiva. Ako bi pravila bila razumna – zašto da ne? Radi zabave bih mogao da pristanem (smijeh).
A što se tiče održavanja fizičke forme, povremeno idem u teretanu, a kada je lijepo vrijeme, vježbam na vratilu.
Kakav utisak je ostavio posljednji meč za svjetsku titulu? Da li se moglo predvidjeti kako će se odvijati?
Daniil Dubov: Više-manje sam predvidio sve ovo, iako je bila popularna teorija da će Gukesh lako pobijediti. Meni se činilo da će meč sigurno biti borben, a dalje – kako se razvije. Tako je i bilo.
Ako pričamo o detaljnoj analizi? Ovo je bio meč u kojem, prvi put nakon mnogo godina, ni na koji način nisam učestvovao. Ukratko, igrali su i igrali. Kvalitet partija po standardima mečeva za svjetsku titulu možda nije bio najviši. Ali na to nas je već navikao Magnus Carlsen. Dakle, kvalitet nije bio slab za svjetske mečeve generalno, već samo u poređenju s mečevima u kojima je igrao Magnus. Ljudi su igrali, borili se koliko su mogli. Bilo je prijatno za gledanje.
Da li nivo partija nije bio impresivan? Pa, bilo je i ranije takvih mečeva, nije to ništa strašno.
Da li vas zadovoljava sistem kvalifikacija za meč za titulu? Šta biste vi preferirali? Možda bi trebalo nešto promijeniti?
Daniil Dubov: Nisam veliki fan same ideje meča. Zato mi ni sistemi koji su vezani za njega nisu previše simpatični. Čak je i ovaj posljednji meč još jednom istakao arhaičnost i rigidnost trenutnog sistema. Da bi se odigrao ciklus, čiji je vrhunac meč za svjetsku titulu, mora se igrati gomila čudnih turnira, od kojih niko nema mnogo koristi.
Na primjer, sada su se igrači kvalifikovali kroz taj, kako ga mi zovemo, „FIDE-cirkus“ sa kvalifikacionim poenima. To je dovelo do toga da su mnogi jaki šahisti igrali nekakve sumnjive „opene“, što je izazvalo mnogo polemike. Nekada je postojala Grand Prix serija, igrao sam je dva puta. Oba puta su pravila bila različita, ali su turniri bili zanimljivi. No, opet je sistem bio „lutrija“ – tvoje šanse su zavisile od žrijeba, od toga koje ćeš turnire igrati, koga ćeš dobiti za protivnika. Bilo je i drugih turnira.
Po logici, ideja ovog složenog i dugog sistema jeste da na kraju svjetski prvak postane najjači igrač.
Ali šta dobijamo na kraju? Magnus ne igra. Ding Liren postaje svjetski prvak, iako po ovom sistemu nije ni trebalo da igra – dva puta! Prvo je upao u Turnir kandidata zbog suspenzije Sergeja Karjakina iz očiglednih političkih razloga. Ja nisam Karjakinov fan, razumijem razloge te suspenzije i smatram ih opravdanim. Ali činjenica je da je Ding dospio u Kandidate upravo zbog tog događaja. A zatim je ušao u meč i postao prvak svijeta jer se Magnus povukao.
Sve to dodatno naglašava apsurdnost sistema koji je previše složen i krajnje neprijatan za igrače. Čak i kada igraš Grand Prix, moraš prilagođavati čitav kalendar tim turnirima, iako su finansijski potpuno neisplativi. Ali, pošto su dio važnog ciklusa, ne možeš ih ignorisati. A čisto šahovski gledano, već poslije prvog turnira, trećina učesnika gubi šanse, pa se preostali turniri za njih pretvaraju u pravu robiju.
Na kraju, ostaje nejasno da li ovaj sistem smanjuje faktor slučajnosti. Posljednjih nekoliko ciklusa pokazuje da – ne.
Moje mišljenje je sljedeće: treba jednostavno ukinuti meč i igrati kao u tenisu.
Ne razumijem baš svrhu meča kada svi znaju ko je najbolji šahista na svijetu. Ako su u nekom trenutku dvojica približno jednaka? Pa, i to je realnost. U tenisu to nikada nije bio problem! Nekad je Novak Đoković bio neupitno broj jedan, nekad Rafael Nadal, ponekad je postojala „Velika trojka“, i svi su igrali podjednako dobro.
Sada dolazi nova generacija. Nekad je to bio samo Jannik Sinner, nekad su bili Carlos Alcaraz i Sinner. Ne vidim ništa loše u tome – svi i tako znaju ko je najbolji.
Jedna opcija bi bila da se igra meč bez dugog kvalifikacionog procesa, čime bi se smanjila „svetost“ titule.
Ili da se Svjetskom kupu vrati njegovo staro ime (Svjetsko prvenstvo), može se na kraju godine igrati meč između dva najbolja igrača po rejtingu – i neka odluče između sebe.
Malo pojednostaviti stvari i ukloniti ovo „sveto“ tretiranje titule. Da, to je jedini događaj koji se može prodati za velike pare. Ali s druge strane, potrebna su ogromna ulaganja u kvalifikacioni ciklus. To su turniri koje bismo mogli i ne igrati – a umjesto svih ovih Grand Prix i sumnjivih „opena“, svi bi sa zadovoljstvom igrali druge turnire.
O Daniilu Dubovu je napisano i rečeno mnogo toga. Dovoljno je samo pogledati naslove! Dubov šokira… Dubov pati… Dubov uništava protivnika… Dubov igra kao zvijer… I, kao šlag na tortu – „Skandalozni šah“! Velemajstoru nije strana ni samoironija, krajnje je otvoren i iskren u svojim izjavama o šahu, protivnicima, FIDE-u i mnogim drugim temama. Pravo novinarsko otkriće – i to ne samo za šahovske novinare. Njegova sposobnost da suptilno (ali bez uvrede) „bocne“ poznatog šahistu, da ponudi kontroverznu ocjenu prošlih i sadašnjih događaja u šahovskom svijetu, i da, naravno, izazove zgražanje – čini ga jedinstvenim. Takvih likova danas ima na prste da ih izbrojiš! A uz to, priča i strimuje, i svaka njegova iskrena objava u našoj „jutjub“ eri postaje događaj! Ukratko, može vam se sviđati ili ne, možete ga voljeti ili ne, ali nikoga ne ostavlja ravnodušnim!
Daniile, prezime Dubov bilo je poznato sovjetskim ljubiteljima šaha još 70-ih godina… Koliko ste bili bliski s djedom? Koliko ste često razgovarali o šahu? O njegovom sistemu računanja rejtinga?
Daniil Dubov: Odnos nam je bio dobar. Ali nismo živjeli blizu jedan drugog. Nekoliko puta godišnje dolazio je kod nas kući i tada smo se družili. Viđali smo se na turnirima, često je bio sudija na onim turnirima na kojima sam igrao. Ali, naravno, nije bio onaj tip djeda koji bi me, recimo, vodio na fudbal ili dolazio po mene posle treninga. Takav mi je bio drugi djed, kojeg sam jako volio. Ali što se šaha tiče, uvijek je bio spreman da pomogne. Zahvaljujući njemu, više puta su mi pronalazili trenere.
Zajedno sa djedom
Daniile, o sistemu rejtinga nikada konkretno niste razgovarali s njim?
Daniil Dubov: Nikada ga nismo konkretno analizirali. Jednostavno mi je rekao da je njegov sistem bolji od postojećeg, i s vremenom sam shvatio da je to zaista tačno. Ali dok smo razgovarali, matematika me nije zanimala – ni tada, a ni sada previše, iako, naravno, nešto znam. Ipak, škola mi je bila dobra, ali tada mi nije bilo interesantno da se bavim nijansama rejting sistema.
Ali taj sistem je u to vrijeme bio pravi inovativni iskorak! Kada ga je vaš djed počeo uvoditi, FIDE je računala rejtinge jednom godišnje, a on je uspijevao da objavi „osvježenu“ listu oko šest puta godišnje.
Daniil Dubov: Da, sjećam se, uvijek je imao posebne sveske sa sobom i mogao mi je pokazati kako mi se rejting mijenjao. Najsmješnije od svega – i to malo ljudi zna – jeste da je zapravo program za njegov sistem obračuna rejtinga napisala moja baka! Baka s očeve strane, dakle njegova žena, radila je na računarima. Moram provjeriti detalje, ali koliko znam, djed joj je jednostavno rekao da to treba da uradi – i ona je napisala program! Nikada me to detaljno nije zanimalo, ali mislim da je baš tako bilo – uz pomoć bake i prastare računarske tehnologije.
Profesionalni fudbaleri, hokejaši, klizači i ostali sportisti generalno pripadaju industriji zabave. Njih prate milioni gledalaca. Da li se slažete?
Daniil Dubov: U globalnom smislu, vjerovatno da.
Možemo li u tu grupu ubrojati i šahiste? Prisjetimo se Botvinikovih riječi – njegov naučni mentor mu je nakon meča s Florom rekao nešto slično.
Daniil Dubov: Trenutno, po mom mišljenju, nažalost, ne.
A šta je s prvenstvima u rapidu i blicu? Njih prati mnogo ljudi…
Daniil Dubov: Gledaju ih mnogi, ali mi od toga nemamo ni centa. Moje riječi sada možete shvatiti kao javni apel ljubiteljima šaha. Može vam se nešto sviđati ili ne, možete pričati o kratkim remijima koliko hoćete. Ali čim počnete kupovati karte za turnire i mi od toga dobijemo barem jedan procenat, vi, gledaoci, bićete „gazde na balu“. Ako šahovski fanovi kupuju ulaznice – onda imaju potpuno pravo da nešto zahtijevaju. Ako želite da ne bude brzih remija – u redu. Ako želite da igramo Fišerov šah ili nešto drugo – možemo razgovarati.
Ali kada mi obični navijači počnu prigovarati zbog kratkih remija na Svjetskom prvenstvu… Moram im reći: „Ljudi, ja nemam obavezu da vas zabavljam! Niko mi nije platio za to. Ovo je sport, meni treba ta medalja! Borim se za nagradu i nemam razloga da se time bavim.“ Možda bih i volio da mogu drugačije. Na primjer, u komercijalnim turnirima igram sasvim drugačije.
Kad se pojavio Magnus Tour i igrali smo online, shvatao sam ga kao egzibicioni turnir. Naravno, htio sam igrati dobro, ali prvenstveno sam smatrao da zabavljamo ljude. I plaćali su nas dobro, jer su prava za prenos bila prodata, a mnogi su to pratili. U takvim okolnostima mi je bilo potpuno apsurdno igrati remi u „Berlinu“ nakon 1. De4, Dd4 – igrao sam otvoreno, čak i ako bi to bilo na štetu rezultata. Jer su ljudi da gledaju, rejting se nije računao, a meni su platili – idealni uslovi za egzibicioni turnir!
Ali takvih turnira je malo. Ako želite da nas smatrate klovnovima koji treba da vas zabavljaju – nemam ništa protiv. Ali onda platite bar po dolar svaki! A dok toga nema, ne vidim razlog da igramo manje kratkih remija, kad nam je često potreban odmor da bismo bolje igrali sljedeću partiju.
„Uključivanje onlajn šaha u program SP u e-sportu – važna prekretnica“ Intervju sa Janom Nepomniachtchijem
Piše: Timur Ganejev, Sport -express
Najbolji ruski šahista potvrdio je da sarađuje s Vladimirom Čučelovim, koga nazivaju „šahovskim Gvardiolom“.
Jan Nepomniachtchi opravdava status favorita na „Aeroflot Openu“. U sedam kola svjetski šampion u blicu ostvario je pet pobjeda i nalazi se na vrhu tabele. Između mečeva, Jan je izdvojio nekoliko minuta za „SE“, te smo uspjeli da razgovaramo o predstojećem SP u e-sportu u Saudijskoj Arabiji, smrti Borisa Spaskog i radu s Vladimirom Čučelovim. Takođe, postavili smo par pitanja i njegovom poznatom treneru.
Spaski – veliki džentlmen u šahu
– Levon Aronjan je ispričao da je imao sreću da večera i nekoliko puta razgovara s Borisom Spaskim, koji je preminuo 27. februara. Da li ste vi imali priliku da se sretnete s 10. svjetskim šampionom?
Jan Nepomniachtchi: Nažalost, nismo se lično poznavali. Ako me sjećanje ne vara, fotografisali smo se na „Meču vijeka“ 2002. godine (u Moskvi su tada igrali reprezentacija Rusije i tim svijeta, koji su predstavljali Judit Polgar, Viši Ananda, Boris Gelfand i drugi poznati velemajstori – „SE“). Meč se održavao u kolonijalnoj sali Doma saveza, nedaleko odavde („Aeroflot Open“ se igra u hotelu The Carlton). Tada sam imao priliku da vidim sve velike igrače, tadašnje lidere svjetskog šaha i bivše šampione, među kojima i Borisa Vasiljeviča. Jasno je da sam čuo mnogo zanimljivih, ali i teških priča o njemu. Bio je nesvakidašnja ličnost. Ogroman džentlmen u šahu.
Učešće na SP u e-sportu – značajan događaj
– Da li je za vas učešće na SP u e-sportu 2025, gdje će šah prvi put biti dio programa, veliko dostignuće? (Turnir će se održati od 31. jula do 3. avgusta u Rijadu, s nagradnim fondom od 1,5 miliona dolara. – Prim. „SE“)
Jan Nepomniachtchi: Veoma interesantno, jer će učestvovati sjajni igrači. Očekuje se jaka konkurencija. Čini se da smo se već kvalifikovali Magnus [Karlsen], Hikaru [Nakamura] i ja. Međutim, još uvijek nije jasno kakav će biti format turnira. Da li ćemo igrati za računarom, za tablom? Kao prošle godine u finalu Champions Chess Toura u Oslu? Ili će to biti neka kombinacija? Za sada ne mogu da odgovorim. Neko se našalio da ćemo možda igrati na mobilnom telefonu.
U svakom slučaju, dobro je što šah napreduje. Mislim da je priznanje onlajn šaha kao e-sport discipline u ovom trenutku veoma važna prekretnica.
Aeroflot Open – naporan turnir sa jakom konkurencijom
– Kako ocjenjujete svoju igru na „Aeroflot Openu“? Koja partija vam je bila najteža? Čini se da vam je 14-godišnji Ivan Zemljanski stvorio dosta problema.
Jan Nepomniachtchi: Protiv Ivana sam imao bolju poziciju posle otvaranja, ali sam jednim pogrešnim potezom iz ocjene „+0,7“ u mirnoj poziciji došao na otprilike „-2“. Bio je to previd. Igrao sam u jutarnjem kolu. Ne mogu reći da sam ljubitelj jutarnjih kola (počinju u 11:00 po moskovskom vremenu) i formata sa dvije partije dnevno. Kada dva dana zaredom igrate dvije partije u klasičnom šahu, to nije isto kao dvije partije u rapidu. Drugačija je priprema, drugačija odgovornost, drugačije vrijeme za tablom. U brzopoteznom šahu odigrate relativno kratku partiju, resetujete se i nastavite. Ovdje partije traju po 3–4 sata. Zato mi je duel sa Zemljanskim oduzeo dosta energije. U narednoj partiji protiv Iranca Bardije Danešvara imao sam lošiju poziciju, zatim se situacija malo popravila, ali nisam uspio da ostvarim značajniju prednost. Na kraju su to bile dvije teške remi partije. U ostalim partijama sam pobijedio, tako da se neću žaliti.
– Kako izgleda vaša priprema kada igrate dvije partije dnevno?
Jan Nepomniachtchi: Priprema između kola je gotovo simbolična. Prva partija se završava oko 15:30. Pola sata kasnije objavljuje se parovanje, i imate otprilike sat vremena za pripremu. To je bolje nego ništa, ali nije dovoljno za detaljnu pripremu protivnika. Samo označite plan igre i odmarate do naredne partije.
Rad sa Vladimirom Čučelovim
– Vladimir Čučelov je stigao na „Aeroflot Open“. Da li sada zvanično sarađujete?
Jan Nepomniachtchi: – Ne znam tačno šta znači „zvanično“. Vladimir ima mnogo učenika. Sada mi pomaže na ovom turniru.
– Možemo li ga nazvati vašim trenerom?
Jan Nepomniachtchi: Možete, da.
Intervju sa Vladimirom Čučelovom
Vladimir Čučelov
„Janove misli o tome kako se kvalifikovati za Turnir kandidata 2026“
Tokom „Aeroflot Opena 2025“ uspjeli smo da postavimo nekoliko pitanja i Vladimiru Čučelovu. Najpoznatiji učenici ovog moskovskog velemajstora su Aniš Giri i Fabijano Karuana, koji su pod njegovim vođstvom ušli u svjetsku elitu. Čučelov je takođe pomagao Tejmuru Radžabovu i Žansaji Abdumalik, bio u trenerskom timu Hou Jifan tokom meča za titulu svjetske šampionke protiv Marije Muzičuk. Među njegovim štićenicima su i poznati šahisti poput Bendžamina Bok, Robin van Kampen, Parimarjan Negi i Abhidžit Gupta. Posljednjih godina, njegov najpoznatiji učenik bio je Lenijer Dominges. U šahovskim krugovima Čučelova često nazivaju „šahovskim Gvardiolom“.
Priprema za SP u brzopoteznom i rapid šahu
– Jan je rekao da ste mu pomogli u pripremi za SP u rapidu i blicu, gdje je odigrao briljantno.
Vladimir Čučelov: Iskreno, nismo se ciljno pripremali za SP u Njujorku. Imali smo opštu pripremu, bez specifičnog fokusa na brze šahovske formate. Jan je igrao trening partije s različitim igračima, uključujući i neke od mojih učenika. Dakle, radilo se o čisto praktičnoj pripremi, nije bilo mnogo teorijskog rada.
Utisak o Janovoj igri i planovi za 2025. godinu
– Da li vam se dopala njegova igra u Njujorku?
Vladimir Čučelov: Da, u rapidu i blicu Jan je izgledao veoma dobro. Ovi turniri su izuzetno teški, mnogo toga ne zavisi samo od igrača. Mnogo je faktora – žrijeb, forma direktnih konkurenata. Naravno, drago mi je što je Jan pobijedio.
– Kakvi su planovi za ovu godinu?
Vladimir Čučelov: Sve misli su usmjerene na to kako se kvalifikovati za Turnir kandidata 2026. Jan će pokušati da iskoristi sve mogućnosti, uključujući borbu za mjesto putem FIDE Circuit-2025. A za to je važno učestvovati na švajcarskim turnirima poput ovog u Moskvi.
Konkurencija na „Aeroflot Openu“
– Na „Aeroflot Openu“ Nepomnjaščij ima ozbiljnu konkurenciju.
Vladimir Čučelov: Na bilo kom open turniru status favorita po rejtingu ne znači ništa. Svuda morate da se borite i dokazujete. Svaki poen se osvaja samo kroz borbu.
Takođe, Jan je podijelio utiske od potpisivanja profesionalnog ugovora sa e-sport timom Aurora.
Piše: Anastasija Poimanova
U Moskvi se održava jedinstveni šahovski festival „Aeroflot Open“. Događaj koji je ušao u Ginisovu knjigu rekorda, u 2025. godini se održava po jubilarni 20. put. Jedan od glavnih učesnika šahovskog događaja je poznati velemajstor Jan Nepomniachtchi. Rus je ove zime postao ne samo šahista, već i profesionalni gejmer. U razgovoru za dopisnika „Sovjetskog sporta“, Jan je podelio utiske sa festivala, govorio o novim izazovima u karijeri i ocijenio dva meča za šahovsku krunu u kojima je učestvovao.
– Kakav je vaš stav prema „Aeroflot Openu“? Kako ocjenjujete svoju formu? Ian Nepomniachtchi: (Po rezultatima šestog kola, Ian deli prvo mesto odmah sa pet velemajstora. – Napomena „Sovsportsa“). Opšte raspoloženje je dobro. Nema nekih posebnih očekivanja. Jasno je da uvijek želite da igrate što bolje. Dugo nisam učestvovao na open turnirima. Do sada su partije bile prilično oštre, ponekad su protivnici pravili greške, ali je bila interesantna igra.
– Na „Aeroflot Open“ se prijavio Hans Niemann. Kako ocenjujete njegovo učešće na turniru? Karlsen je odustajao od partija sa njim. Rekli ste da biste takođe radije izbegli igranje sa Amerikancem. Zašto? Da li biste se povukli ako bi trebalo da igrate sa Hansom? Ian Nepomniachtchi: Da, ne bih volio da igram sa njim. Ali, ako žreb bude tako odredio, odigraćemo. Moj cilj na ovom turniru je da dobro nastupim. Tako da će to biti partija sa jakim protivnikom, to je to.
– Na turniru su učestvovali sportisti iz različitih zemalja. Šta mislite, može li to ukazivati na skoro potpuno vraćanje Rusije na svjetsku scenu? Koliko je uopšte važno za šahistu da nastupa pod zastavom svoje zemlje? Ian Nepomniachtchi: Nastupati pod zastavom svoje zemlje, naravno, vrlo je poželjno. A to što su ljudi iz različitih zemalja došli u Moskvu da igraju na otvorenom turniru – to je sjajno. Međutim, ne mislim da treba donositi zaključke da je ovo neka „prva lasta“. Zapravo, dobro je što turnir okuplja jak sastav, dolaze vrlo jaki šahisti. Richard Rappoort ove godine igra, takođe vrlo jak velemajstor. Sjajno je što, ako iz ne svih, bar iz nekih dolaze kod nas. Mislim da je još rano da se procjenjuje kada će biti potpuno vraćanje. To treba pitati naše zvaničnike.
– Potpisali ste ugovor sa Aurora Gaming. Mislite li da će virtualni format šaha biti zanimljiviji publici i privući više ljudi u ovaj sport? Ian Nepomniachtchi: Organizacija je tražila šahistu koji će predstavljati tim na predstojećem Esports World Cup-u. I našla je mene, a ja sam našao njih. Sada, počevši od pandemije, veoma mnogo turnira se održava online. Veoma veliki segment se preselio tamo. I ovo je logičan novi korak. Ne možemo se potpuno integrisati u olimpijsku porodicu. Možda će nas kibernetska porodica prihvatiti – možda će nam tamo biti dobrodošlo. U poslednjih nekoliko godina došlo je mnogo novih gledalaca, uključujući i iz interneta. Sa tih istih strimova, iz video snimaka na YouTube-u. Mislim da će im to biti interesantno da gledaju.
– Ne mislite li da online format može potpuno zamijeniti offline? Ian Nepomniachtchi: Potpuno, nadam se, neće zamijeniti. Ali, uzmimo iste „utorke„. Turniri, koji bi, čini se, imali mali nagradni fond, ali svake nedjelje okupljaju sve najbolje. Razvoj je veoma brz i dinamičan. Ipak se nadam da će offline format ostati osnova.
– Prvi kibernetski turnir održaće se ovog ljeta. Kakva su vaša očekivanja od njega? Ian Nepomniachtchi: Najprije dva kvalifikaciona turnira: prvi je bio u februaru, drugi će biti u maju. A tokom ljeta – možda u julu ili avgustu – finalni dio na Svjetskim igrama, gde će biti predstavljeno oko 40 disciplina. Tamo će se takmičiti u Doti, CS-u, Fifi, Apex Legends-u – može se pomenuti bilo koja igra, puno novih i starih. I šah će biti jedna od disciplina. Zapravo, ovo će biti debi za šah. Kvalifikacioni turnir se održava u uobičajenom formatu. LAN finale će, vjerovatno, izgledati drugačije od onog koje je bilo u decembru u Oslu. Vidjećemo kako će sve to biti organizovano i prikazano. Za sada, koliko ja razumijem, još nije jasno, nema potpunog uvjerenja: da li će šahisti biti za tablom ili za monitorima. Možda će se smisliti nešto novo. Biće to neki hibridni format.
– Vaš prvi trener – Valentin Semjonovič Evdokimenko. U intervjuu sa Vitom Kravčenkom on je veoma toplo govorio o vama, jasno je da mnogo značite za njega. A šta za vas znači ovaj čovek? Ian Nepomniachtchi: To je veoma blizak čovjek za mene. Nažalost, ne vidimo se tako često, jer on živi u Briansku i veoma aktivno se bavi djecom. Čitav svoj život posvetio je vaspitanju mladih šahista. I, naravno, svaki put kada je u Moskvi, na putu sa jednog turnira na drugi, ili kada ja budem u Briansku, naravno da pokušavam da provodim vreme sa njim, da se družimo. Redovno se i zovemo, jer je to jedan od mojih najbližih ljudi.
Valentin Evdokimenko
– Govorili ste da želite da živite po opuštenijem režimu. I mogli biste sebi to da priuštite da ste postali šampion sveta. Po kom režimu sada živite? Ima li puno turnira? Ian Nepomniachtchi: Živim u manje napetom režimu nego kada igram meč za šampionat svijeta ili turnir kandidata, kada se za njega pripremam. Ali opet, ova godina je kvalifikaciona. Ako realno gledam, vjerovatno imam još dva ciklusa u kojima mogu da se borim, i to je više-manje, po godinama. I, naravno, treba rješavati zadatke kako dolaze. Sada je zadatak – da se kvalifikujem za turnir kandidata. Za to treba da sakupim mnogo circuit-poena ove godine – zapravo, zbog toga igram i na open-turnirima – ili da se kvalifikujem direktno iz Svjetskog kupa ili “Velikog švajcarca”. Ove godine nemam nijednu pozivnicu za zatvorene turnire. Grand Chess Tour – serija u kojoj sam igrao svake godine, a ove godine su odlučili da me ne pozovu.
– Zašto, šta mislite? Ian Nepomniachtchi: Ne znam. Zatvoreni turnir, to je njihova prerogativa: koga pozvati, koga – ne. Ne mogu da kažem da sam tamo svake godine igrao naročito uspješno. Ali opet… Uopšte, gledaću prema kalendaru. Sada je ovaj turnir. Možda ću takođe igrati u fristajl-šahu, biće možda neki turniri. Vidjećemo. Ipak je ovo tek početak godine. Ali, naravno, glavni turniri su Svjetski kup i “Veliki švajcarac”. Međutim, to je sve u drugoj polovini godine.
– Mnogi šahisti primjećuju da sa godinama nivo igre opada, da mozak ne radi tako brzo. Kako je kod vas? Da li se igra mijenja sa godinama? Ian Nepomniachtchi: Teško je reći. Vjerovatno već razmišljam sporije, ali postajem iskusniji i više znam. Dakle, to su svakako povezani faktori. Ipak, još nisam u godinama kada bih mogao da pričam o penziji. Ako ostanem u formi, u tonusu, još uvek, kako-tako, nešto mogu da vidim.
– Imali ste dva meča za šahovsku krunu. Koji je bio teži: sa Ding Lirenom ili sa Karlsenom? Kako ste podnijeli poraze? Posle kojeg ste duže dolazili sebi? Ian Nepomniachtchi: Oba su bila veoma teška. Naravno, drugi je bio više razočaravajući. Oporavljao sam se od njega teže nego od prvog. Gubiti, zapravo, niko ne voli.
– Niste se kvalifikovali za prvi iserije Freestyle Chess Grand Slam Tour. Šta nije uspjelo? Koliko vas uopšte interesuje format šaha Fišera? Ian Nepomniachtchi: Šta nije uspjelo – teško je reći. Tamo nije bila baš slučajna igra, ali imala je mnogo promenljivih na koje nisi mnogo mogao da utičeš. Plus, igrao sam odmah po povratku iz Njujorka i bio sam sa solidnim džet-lagom. Nije bilo vremena za luksuz, objektivno, malo sam toga vidio. Na kraju su se kvalifikovali prilično jaki šahisti: Vladimir Fedoseev, Žavohir Sindarov. Što se formata tiče. Sada imamo veliku dominaciju teorije u šahu, moraš da istražuješ mnogo varijanti, priprema oduzima skoro sve slobodno vreme. Zato, ako je ranije to bilo kao zabava, sada je to kao oaza, gde možeš da igraš šah, a da ne moraš da provodiš nekoliko sati prije partije na pripremu. To je obavezna rutina ako želiš da igraš dobro. Ovdje mislim da će, sa vremenom, za godinu ili dvije, biti jasne osnovne koncepcije u svakoj od 960 pozicija. Ali jasno je da će to biti već teško za pamćenje. Dakle, vjerovatno će biti neki igrači sa fenomenalnim pamćenjem, biće razvijeni neki opšti principi za ovu igru. A za sada je to više igra u kojoj svaki igrač nastoji da dobije bar neku poznatu poziciju i da je zatim igra. Onaj ko to bolje uradi, taj bolje igra.
– Karlsena su optuživali za dogovaranje u finalu na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom šahu u Njujorku. Šta se tačno dogodilo? Da li su to zaista bile samo šale sa njegove strane? Ian Nepomniachtchi: To je potpuna glupost. Posle dvadesetominutnog čekanja, bila je neka šala koja možda nije bila baš najprikladnija. Ali najvažnije je kako se to predstavi. Tako da, iskreno, ni nema potrebe da se o tome diskutuje.
– Sergey Karjakin je rekao da takvo deljenje pobjede nije prihvatljivo, da je trebalo da se utvrdi jedan pobjednik. Kako vi gledate na takav ishod finala u Njujorku? Ian Nepomniachtchi: Mislim da su takvi slučajevi u sportu već bili. Na Olimpijadi u Tokiju u skoku u vis, podijelili su prvo mjesto. Čini mi se da su obojica, Italijan i Katarac, uzeli zlato. U drugim sportovima, takođe, foto-finiš ne određuje uvijek jednog šampiona. U plivanju, u skijanju, na j. To su vrlo rijetki slučajevi, i to zavisi od sportista i sudija. U nekim sportovima, to je jednostavno predviđeno pravilima, kao u skoku u vis. U nekima su to novi događaji. Ali, na j, u šahu se to već desilo između Karpova i Kasparova. Bilo je to prestižno takmičenje, prvenstvo Sovjetskog Saveza. Imajući u vidu, bio je zakazan taj-brejk, ali se na kraju ispostavilo da obojica uzimaju zlato. Dakle, čak i u šahu ova situacija nije nova. Naravno, ovo neće postati opšta praksa.
– Posle pobjede na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom šahu u Njujorku, čestitao vam je Vladimir Putin. Koliko je prijatno takvo priznanje od strane predsjednika? Ian Nepomniachtchi: Naravno, prijatno je što prati rezultate.
– Na tom Svjetskom prvenstvu ste kažnjeni zbog nepoštovanja dress code-a. Koliko smatrate da je ta kazna bila pravedna? I koliko je uopšte važno šta nosite dok igrate šah? Ian Nepomniachtchi: Važno je da vam bude udobno. Vjerovatno bi trebalo poštovati neki razuman dress code. Da ne dolaze ljudi u bermudama i papučama. Ali u principu, niko baš tako ni ne dolazi. A čitava ta priča oko džinsa… Mislim da su me kaznili zbog toga što je na mom džemperu bio neki natpis. Džemperi su bili dozvoljeni, ali izgleda da džemperi sa natpisima nisu. Možda mi je obuća delovala previše sportski, više nego što je dozvoljeno. Ali mislim da je to samo pokušaj FIDE da pokaže neku brzu i žestoku aktivnost. Jasno je da dress code treba postojati. Ali čitava ta situacija oko Magnusa, koji se povukao sa turnira, i kazne još nekoliko šahista, osim mene… Mislim da je to, blago rečeno, suvišno.
– Približno godinu dana ste rekli da, ako sada okupimo naš tim, nećemo biti favoriti. Zašto? I u kakvom je stanju sada ruski šah? Ian Nepomniachtchi: Ne mogu reći da je u jako dobrom. Ipak, smjena generacija nije prošla bezbolno. S obzirom na to da su mnogi mladi i jaki momci promijenili federaciju poslednjih nekoliko godina, to sigurno nije bilo na korist. Da bi se izgradila naša nova generacija velemajstora u prvih deset na svijetu ili bar prvih dvadeset biće potrebno vrijeme. A ako uzmemo šahiste prije 15 godina i sada, jasno je da je prije 15 godina bilo osam-devet Rusa u prvih dvadeset. Sada, koliko ja razumijem, Sergey Karjakin više ne igra šah. Ima drugi posao. Vladimir Kramnik je već završio karijeru. I, nažalost, mislim da sam ja jedini preostao. Rang liste o tome govore. U brzopoteznom i rapidu nam ide mnogo bolje, mnogi naši šahisti su u vrhu. Daniil Dubov, Vladislav Artemjev, vjerovatno još neko. Ali, uglavnom, brojke puno govore.
– Vjerujete li da ćete još moći da osvojite Olimpijadu kao igrač? Ili možda već kao trener u budućnosti? Ian Nepomniachtchi: Tu se može samo vjerovati. Objektivno, sada naš tim može biti konkurentan, ali nije jedan od favorita za zlato. Veoma jake timove imaju Indija i SAD. Kina – u manjoj mjeri, vjerovatno. Jasno je da je Olimpijada timsko takmičenje. Tim Jermenije je osvajao zlato dva puta, ako ne i tri. Ali to je izuzetak. Oni su predstavljali ozbiljnu silu, iako nisu bili favoriti. A mi – naprotiv. Uvijek se smatralo da je tim Rusije broj jedan kandidat.
– Razmišljate li o karijeri trenera u budućnosti? Ian Nepomniachtchi: Nadam se da to nije najbliža budućnost. A onda ću već razmisliti.
– O vama uglavnom znamo samo kao o šahisti, gotovo nikad ne iznosite svoj privatni život u javnost. Zašto? Ian Nepomniachtchi: Navikao sam tako, to mi odgovara.
– Nedavno je preminuo Boris Vasiljevič Spaski. Šta je za vas značio taj čovjek? Kako ga se sjećate?
Ian Nepomniachtchi: Nažalost, nisam se lično upoznao sa Borisom Vasiljevičem. Možda kad sam bio mali dječak, slikao sam se sa njim. To je svjetski šampion, legendarni šahista, jedan od najvećih u istoriji. Na partijama Borisa Vasiljeviča će se učiti, i naravno, biće postavljan kao primjer džentlmena za šahovskom tablom. I dejlimično, možda je taj džentlmenski pristup pomogao da ne pobijedi protiv Fišrra. Htio je da se meč odigra, pa je pristajao na neka popuštanja. I naravno, legendarni trenutak kada je, nakon što je izgubio jednu partiju, bio toliko impresioniran igrom protivnika da je ustao i počeo da aplaudira, ne pomjerajući se od stola. To je potpuno izuzetan slučaj u šahovskoj istoriji.
– Nedavno je preminuo Vasilij Utkin. Rekli ste da ste ga poznavali. Kakva su vaša sjećanja na Vasilija i kako ste reagovali na vijest o njegovom odlasku? Ian Nepomniachtchi: To je veoma slikovita ličnost, prije svega, fudbalski glas mog djetinjstva. Kada se igrao meč Karlsen – Karjakin u Njujorku, on me kontaktirao preko poznanika i ponudio da uradim pregled partija meča za njihovu živu publiku. Uradio sam nešto, ali ne mogu reći da je to bio ogroman uspjeh. Tako smo se barem upoznali. To je legenda komentatorske struke, a dječije asocijacije sa fudbalom su svakako vezane za Vasilija Vjačeslaviča. Ne mogu reći da smo se mnogo družili, ali smo se dopisivali, uglavnom o fudbalskim temama, razmjenjivali šale i novosti. Tako da, naravno, kad je otišao, to je bio šok. On je otišao veoma rano i još mnogo toga je mogao da uradi.
– Koliko često sada gledate fudbal? Pratite li RPL? Ian Nepomniachtchi: Sada ću vjerovatno gledati La Ligu, Ligu šampiona, kako igra Barselona. Pratim i utakmice Spartaka. Drago mi je što su pobijedili Orenburg. Tako da, možda će biti šansi da se nastavi serija. Mislim da su do kraja prvog dijela sezone razvili dobar ritam.
– Jedan od razloga zbog kojih rijetko posećujete utakmice RPL-a bio je Fan ID. Da li ste ga napravili? Zašto ste protiv tog sistema? Ian Nepomniachtchi: Napravio sam ga u nekom trenutku, jer sam dugo bio van Spartaka. Služio mi je da odem, jer sam bio željan utakmica. Ali mislim da je to očigledno suvišno. Posebno na početku, bilo je veoma nezgodno da se obavi sve. I ipak, prazne tribine iza golova govore same za sebe.
– Kako biste ocijenili igru Spartaka ove sezone? Mislite li da će ekipa moći da se bori za šampionat? Ian Nepomniachtchi: Po broju bodova, šanse postoje. Ali sve ćemo saznati nakon 30. kola. Za sada nemamo jasnog lidera, tako da nas očekuje veoma interesantan finiš šampionata.
– Kako ocenjujete rad Stankovića na mjestu glavnog trenera? Ian Nepomniachtchi: Mislim da rezultat sve određuje. Spartak je tim sa velikim ambicijama. Jasno je da navijači očekuju pobjede. Za sada imamo veoma dobar niz, bar u šampionatu. U Kupu možda nije bilo tako uvjerljivo, ali mislim da je prvenstvo važnije. Prošlo je 19 kola, a mi još imamo šanse. Možda ćemo se boriti za šampionat. Za sada je sve u redu.
– Valerij Georgievič Karpin nedavno je napustio „Rostov“. Možda bi on pomogao crveno-bijelim da dođu do šampionske titule? Ian Nepomniachtchi: Pa on je već bio trener Spartaka. I sa njim su osvojili srebro. Sada trenira reprezentaciju, svaki se bavi svojim poslom. Trenutno imamo trenera Stankovića.
– Da li ste pratili transfere, kako se ekipa pojačavala? Ian Nepomniachtchi: Nisam pratio toliko pažljivo, ali sam čitao vijesti. Bilo je velikih transfera, a nekoliko mladih fudbalera je otišlo na pozajmice da bi stekli više vremena za igru. Ako budu igrali i ako bude rezultata, to će biti sjajno.
– Šta mislite, da li će se Promes vratiti u tim? Ian Nepomniachtchi: Čini mi se da je ovo retoričko pitanje.
U našoj zemlji prvi put nakon dugo vremena održan je meč na vrhunskom nivou: Andrej Esipenko pobijedio je Richarda Raporta.
Sredinom februara u Rostovu na Donu održan je međunarodni šahovski meč visokog nivoa. Jedan od najjačih ruskih šahista borio se protiv mađarskog velemajstora Richarda Raporta – trenera bivšeg svjetskog prvaka Dinga Lirena i predstavnika svjetske šahovske elite.
Andrej je prije kraja meča osigurao pobjedu nad svojim poznatim protivnikom, a zatim je u intervjuu za „Čempionat“ ispričao zašto je Raport došao u Rusiju, kako je uspio da ga pobijedi, kao i svoje mišljenje o aktuelnim dešavanjima u svijetu šaha.
„Postoji jedan pobjednik i jedan poraženi“
— Da li se tokom meča s Richardom osjetila atmosfera međunarodnog turnira? Andrej Esipenko— Da, definitivno. Ipak, nije često da tako jak igrač dolazi ovdje.
— Da li ti je pomagalo to što si igrao kod kuće? Andrej Esipenko — Mislim da jeste. Svi ljudi su mi bili poznati, atmosfera takođe. Nije bilo potrebe da se prilagođavam nečemu novom. Bilo je veoma prijatno igrati.
Meč Andrej Esipenko – Richard Raport Foto: Erik Romanenko/TASS
— Kako ste uopšte uspjeli da dogovorite meč s Richardom, s obzirom na to da trenutno stranci nerado dolaze kod nas? Andrej Esipenko — S Richardom imam jako dobre odnose. Druženje nam nije vezano samo za šah. Kada se pojavila ideja o održavanju meča, pitao sam ga šta misli o tome i da li bi razmotrio dolazak u Rusiju. Kada sam shvatio da u principu nije protiv, dao sam njegov kontakt organizatorima turnira, i oni su se dalje dogovorili.
— Da li si mu pokazao Rostov na Donu? Andrej Esipenko — Nažalost, ne (smijeh). Nisam mu stigao pokazati grad, jer tokom meča atmosfera više nije bila toliko prijateljska. Kada je duel završen, naš odnos se vratio u normalu. Kada dođe u Moskvu, biće mi lakše da mu pokažem nešto.
— Koliko ti je bilo teško igrati ovaj meč? Ipak je Richard jak protivnik, trener bivšeg svjetskog šampiona. Andrej Esipenko — Naravno, bilo je veoma teško. Richard je poseban igrač. Malo je šahista sa njegovim stilom igre, možda ih danas i nema. Ne oslanja se previše na otvaranja, već na samu igru, pokušava da izađe u neobične pozicije i tu nadigra protivnika. To je za mene bilo izazovno i morao sam da se prilagodim. Na zatvaranju turnira sam rekao da mi je ovo vjerovatno jedno od najvećih dostignuća – pobijediti tako jakog protivnika.
— Prošle godine si igrao s Kramnikom u sličnom formatu. Po čemu se ovaj duel razlikovao? Andrej Esipenko — S Vladimirom Borisovičem smo prvo igrali rapid, a zatim blic. S Richardom uopšte nismo igrali rapid – imali smo šest partija u klasičnom šahu, a zatim još 20 u blicu. Kada je u meču prisutna klasika, sve izgleda ozbiljnije, traje mnogo duže. S Richardom sam igrao 10 dana, dok je s Kramnikom sve bilo brže – završili smo za neka četiri dana. Ovaj meč je bio znatno obimniji.
— Kako ti se sviđa ovaj format? Je li zanimljiviji od, recimo, švajcarskog sistema? Andrej Esipenko — Više mi se sviđa ovakav format, jer dolaze jaki protivnici i postoji mogućnost da se igra klasični šah. U „švajcarskom“ sistemu sastavi su mješoviti – često moraš prvo proći slabije rivale da bi došao do jakih. A ako nisi u najboljoj formi, može se desiti da uopšte ne dođeš do vrha. Onda zapneš u tom „blatu“ sa slabijima, ne uspiješ da ih pobijediš, izgubiš rejting i odlaziš kući razočaran. Ovdje je svaka partija protiv vrhunskog igrača, zato mi je ovaj format draži.
— Osjećaš li veći pritisak zbog ovakvog meča? Andrej Esipenko — Da. U ovakvom meču uvijek postoji jedan pobjednik i jedan poraženi. U „švajcarskom“ sistemu se može desiti da niko ni ne primijeti tvoje učešće – odigraš, ne ide ti i ništa strašno (smijeh). A ovdje ste samo vas dvojica, neko mora da pobijedi, neko da izgubi. Meni je bilo važno da pobijedim i drago mi je što sam uspio.
„Richard ima tople osjećaje prema Rusiji“
— Za ovakve mečeve je potrebna posebna priprema ili se spremaš kao za bilo koji drugi turnir? Andrej Esipenko — Da je moj protivnik bio neko s predvidljivijim otvaranjima, vjerovatno bih se pripremao ciljano. Ali protiv Richarda to nema previše smisla – on već u prvom potezu može odigrati skoro bilo šta. Zato mi se priprema nije mnogo razlikovala od uobičajene.
— Znači, prošle godine si se pripremao specifično za Kramnika? Andrej Esipenko — Da. Tada je bilo lakše to uraditi, jer on ima prilično jasnu repertoar. Iako sam i tada manje posvetio pažnje pripremi, jer smo igrali rapid i blic. U tim formatima otvaranje je važno, ali ne toliko kao u klasičnom šahu. Plus, prije našeg meča, Vladimir Borisovič nije igrao uživo već dugo, samo online. Nisam znao da li ima smisla pripremati se prema partijama s interneta, jer nisam bio siguran kako se on postavlja prema tim mečevima. Možda on online partije shvata kao zabavu, a ne ozbiljno. Zato nisam vidio mnogo smisla u ciljanom pripremanju.
Ali, da je umesto Richarda bio Gukesh, Din ili bilo ko drugi iz top 10, sigurno bih se pripremao tačno prema njihovim partijama. Svi oni imaju jasniji repertoar. Richard je možda jedini koji je potpuno nepredvidiv u otvaranju, pa nisam smatrao da treba da se pripremam specifično.
— S kim bi volio da odigraš sledeći ovakav meč? Od onih s kojima je to realno moguće, jer možeš želeti da igraš sa Karlsenom, ali je malo vjerovatno da bi on pristao da dođe. Andrej Esipenko — Sa Karlsenom bih volio da igram, ali kao što kažeš to će se vjerovatno teško desiti, teško da će doći ovdje (smije se). U stvari, bilo bi zanimljivo igrati sa bilo kim od jakih igrača. Ko bi mogao da dođe? Vjerovatno šahisti iz Indije mogu doći, ali ni to nije sigurno. Razmišljali smo da pozovemo jednog indijskog šahistu, ali nije uspjelo. Tako da ni ne znam ko bi sada pristao.
Richard je u tom smislu bio izuzetno dobar izbor. I imamo dobre odnose, i prema Rusiji se odnosi s poštovanjem. Inače, spreman sam da igram meč sa bilo kim od jakih protivnika. U suštini, nije toliko važno.
— Koliko je važno za šahiste iskustvo igranja mečeva u ovom formatu? Andrej Esipenko — Prilično je važno. Kada sam igrao sa Kramnikom, u početku mi nije bilo prijatno. S Vladimirom Borisovičem sam sjedio sam u sali, svi su nas gledali… Osjećao sam neko napetost, ali sam se kasnije navikao. Već u ovom meču sa Richardom nisam imao nikakvih neprijatnih osjećanja.
Richard je takođe imao iskustva sa ovakvim mečevima. Igrao je sa Wei Yi-jem. Ne sjećam se tačno kada, ali Richard je tada pobijedio. Pričao mi je da je imao još nekoliko mečeva u rapidu i blicu. Dakle, bili smo u ravnopravnim uslovima.
— Može li se reći da je ovo priprema za potencijalni meč za titulu svjetskog šampiona? Format je, u suštini, sličan. Andrej Esipenko — Format je sličan, da. Ovo je u svakom slučaju dobar iskustvo za budućnost. Ako se kvalifikujem za meč za titulu, mislim da će ovo biti korisno iskustvo.
„Magnusu se moglo oprostiti zbog džinsa“
– Da li je na meču u Rostovu bilo dozvoljeno da se nosi džins? Andrej Esipenko – Iskreno, ne znam. Trudio sam se da dolazim u odelu, kao i Richard. Ipak, takav događaj! Obojica smo bili u košuljama i odijelima, o džinsu nismo ni razmišljali (smješka se). Trudili smo se da se pridržavamo dress koda, čak i ako on nije bio striktno postavljen.
– Kako se uopšte odnosiš prema situaciji sa farmerkama Magnusa? Andrej Esipenko – Teško je reći. To je neka čudna situacija. Na takvim turnirima, kao i na meču sa Richardom, trudi se da dođem u odijelu, da ne provociram nikog. A uopšte, takvi događaji zaslužuju da se dolazi u odijelu.
Sjećam se da je Magnus rekao da nije imao vremena da se presvuče. U svakom slučaju, postojao je neki razlog zašto je došao na meč u farmerkama. Mislim da se moglo oprostiti i reći mu da dođe sledeći put u propisanoj odjeći. A na kraju je došlo do konflikta.
Andrej Esipenko Foto: Erik Romanenko/TASS
– Kako ocenjuješ svoj nastup na Svjetskom prvenstvu u blicu i rapidu? Andrej Esipenko – Kao neuspješan. Rapid me obradovao, ali onda sam izgubio ključnu partiju. Tri kola prije kraja bio sam u vodećoj grupi. U poziciji koju sam mogao da pobijedim, imao sam remi sa Dudom. Kasnije sam igrao meč sa Firouzjom, koji nisam trebao da izgubim. Na početku je bila otprilike izjednačena pozicija, a onda sam imao šanse za pobjedu. On je bio u cajtnotu. Imao sam dobru priliku da pobedim i uđem u vodeću grupu. Ali, na sekundama, on me nadigrao. Nažalost, izgubio sam partiju i pao malo. Generalno, nastup u rapidu ocenjujem kao pozitivnu stvar.
A blic mi se uopšte nije ‘legao’. Znam sa čime je to vezano. Već sam radio na greškama, tako da sam sa Richardom igrao bolje.
– Da li ti je bilo drago što su pobede na oba turnira odneli Rusi: Jan i Volodar? Andrej Esipenko – Prvo, fokusiram se na sebe, ali ako ne pobijedim, drago mi je kad pobijede moji sunarodnici.
– Kada možemo da očekujemo pobjede od tebe na Svjetskom prvenstvu u blic i rapidu? Andrej Esipenko – I sam bih to volio (smješka se). Da li će se to desiti, ne znam. To je takav turnir, gdje mnogo toga zavisi od sreće. U meču sa Richardom, moja igra u blicu me je obradovala, tako da se nadam da postoje neka poboljšanja. Želim da nastavim dobru igru u blicu i rapidu.
– U avgustu, u Superfinalu šampionata Rusije, izgubio si od Artemjeva. Da li imaš objašnjenje šta je tada pošlo po zlu? Andrej Esipenko – U cjelini, turnir je bio mješovit za mene. Prvu polovinu turnira sam se zaista loše osjećao, jer sam se otrovao tokom turnira. Nekako sam se držao, pa sam počeo da pobjeđujem. Negdje u sredini turnira mi je bilo bolje, ali na kraju sam izgubio od Artemjeva na taj-brejku.
U prvoj partiji sam bio u apsolutno dobijenoj poziciji, ali sam izgubio. Artemjev je jak šahista, drugi bi vjerovatno izgubio u toj poziciji i ne bi se toliko borio. Vlad je nevjerovatno jak kada ostanu samo sekundame. To mi je smetalo. A, s druge strane, i sam sam sebi smetao kada sam počeo da donosim loše odluke. I to je bilo u situaciji kada je Vlad imao 20 sekundi, a ja sam imao 5 ili 6 minuta. Ne znam šta je bilo uzrok tome, možda umor, možda nervi. Mislim da mi je i iskustva malo falilo.
„Vodim pregovore pred Kibernetičko šahovsko svjetsko prvenstvo“
– Magnus Carlsen se svađao sa FIDE na Svjetskom prvenstvu u blicu i rapidu, zbog Freestyle Chess. Šta misliš o ovom konfliktu? Andrej Esipenko – Iskreno, nisam se previše upuštao u tu situaciju. Video sam sve izjave, i Magnusove i FIDE, ali nemam jasno mišljenje o tome. Čini mi se da je ideja turnira zanimljiva. Druga stvar je što sada igraju samo „njegovi“ ljudi. Oni su ponudili samo jedno mjesto za kvailifikaciju tako da je bilo prilično teško da se ta karta osvoji. Volio bih da ovakvih turnira bude više za obične ljude, a ne samo za top igrače.
Ali, lično za mene, klasika je i dalje prioritet. Ne mislim da šah umire do te mjere da treba igrati samo u Fisherovom formatu. Za mene su klasika, blics i rapid i dalje zanimljivi kao i ranije.
– Sviđa li ti se igrati šah u Fisherovom formatu? Andrej Esipenko – Sviđa mi se, da, ali to se dešava veoma rijetko. Poslednji put sam igrao prije nekoliko godina, tada je bio kvalifikacioni turnir za Svjetsko prvenstvo online. Tada sam dobro igrao, došao do finala, ali sam izgubio od Nakamure.
Sada stalno organizuju „Titularne petke“, ali one mi manje odgovaraju jer je kontrola vremena kao na „Titularnim utorcima“. Na kraju dobijemo neki random efekat. Kada igramo šah u Fisherovom formatu, potrebno je više vremena. Dakle, kontrola mora biti kao u klasičnom šahu ili rapidu, kako bi se dobile zaista duboke i zanimljive partije. Inače, zašto igrati? Bez dubine, bez ideje. U šahu u format Fishera, teške pozicije počinju odmah, pa sam jednom igrao sa kontrolom vremena kao u blicu. Nije mi se baš previše svidelo. Ako samo želim da provedem vrijeme, zašto da ne?
– Pominjao si Gukesha i Lirena. Kakvi su ti ostali utisci od prošlogodišnjeg meča za titulu? Andrej Esipenko – Oh, iskreno, nije bilo nekih posebnih emocija, jer sam u tom trenutku igrao u Kataru. Pomalo sam pratio meč, ali sam se prvenstveno koncentrisao na svoj turnir. Kada sam pobijedio na turniru i izašao nakon odlučujuće partije, odmah su mi pokazali kako je Ding izgubio svoju odlučujuću partiju. Pogledao sam i naravno, iznenadio se.
– Da li si uopšte očekivao da će Gukesh da pobijedi? Andrej Esipenko – Više sam očekivao pobjedu Gukesha. U suštini, tako je i bilo. Ding je poslednje vreme igrao prilično loše.
– Koji su tvoji planovi za turnire ove sezone? Andrej Esipenko – Učestvovaću na „Aeroflot Openu“. Potom, u martu i aprilu, vjerovatno neću igrati mnogo. Možda samo neke lige: njemačku ili austrijsku, ali još nisam odlučio.
Krajem aprila ću učestvovati na timskom prvenstvu Rusije. A u maju imam najvažniji turnir u narednom periodu – kvalifikacije za kibernetičko svjetsko prvenstvo. Tokom meča sa Rapportom, uspješno sam igrao online u rapidu, a krajem maja će biti drugi dio ovog online turnira. Ako budem uspješno odigrao, imaću ogromne šanse da se kvalifikujem za kibernetičko svetsko prvenstvo.
– Nije te neka ekipa pokušala pozvati? Za ovo svjetsko prvenstvo mnoge top kibernetičke organizacije su pozvale Magnusa, Jana, Hikaru-a, Fabiana. Andrej Esipenko – Imam pregovore sa timovima. Nadam se da će u bliskoj budućnosti biti neki obavještenja. Ali prvo moram da se kvalifikujem za turnir.
Vladislav Artemjev podijelio je svoje mišljenje o turniru „Aeroflot Open“
Piše: Timur Ganeev Zamjenik šefa sportskog odjeljenja „SE“
3.mart 2025.
Vladislav Artemjev Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
Dvostruki prvak Rusije govori o konkurenciji na velikom openu u Moskvi i planovima za 2025. godinu.
Nakon tri odigrana kola jubilarnog „Aeroflot Opena“, maksimalan broj bodova osvojila su samo tri velemajstora. To su favorit po rejtingu Jan Nepomnjašči, kao i 14-godišnji Ivan Zemljanski i 33-godišnji Aleksej Godanov. U grupi pratilaca sa po 2,5 poena nalazi se čak 16 igrača. Među njima su tri igrača sa rejtingom 2700+ (Hans Nimann, Ričard Rapport i Danil Dubov), kao i aktuelni prvak Rusije Vladislav Artemjev.
Sa njim je novinar „SE“ razgovarao na otvaranju turnira. Artemjev je odigrao partiju u formatu „Armagedon“ protiv prošlogodišnjeg pobjednika opena, Iranca Amina Tabatabaija. Artemjev je pobijedio, birajući crne figure protiv favorita po rejtingu. Tokom razgovora smo se dotakli planova našeg šahiste za 2025. godinu, kao i nedavno preminulog 10. svjetskog šampiona Borisa Spaskog.
— Prije turnira u Moskvi igrali ste u Uzbekistanu. Kakvo je bilo to iskustvo?
Vladislav Artemjev — Proveo sam tamo skoro tri nedjelje. Prvo sam igrao kružni turnir, a zatim meč-turnir protiv uzbekistanskih šahista Nodirbeka Jakuboeva i Šamsidina Vohidova. Posljednji je, inače, takođe prijavljen za „Aeroflot Open“ (u prvom kolu olimpijski šampion senzacionalno je izgubio od Ekaterine Golceve). Sve u svemu, bilo je to dobro iskustvo, ali nije bilo lako igrati. Poznato je da u Uzbekistanu trenutno vlada šahovski bum, šah se snažno podržava na državnom nivou, a njihovi najbolji igrači vidno napreduju. Takođe bih istakao da zaista volim dolaziti u tu zemlju, posebno u Taškent. Ljudi su veoma gostoljubivi, tako da ću se sigurno opet vratiti.
— Da li ste uspjeli podići rejting?
Vladislav Artemjev — Odigrao sam ukupno 17 partija u klasičnom šahu i dobio četiri rejting-poena, ali zasad su, nažalost, obračunali samo prvi turnir, na kojem sam malo izgubio. Nadam se da će uskoro obračunati i drugi.
— 28. februara, u 89. godini života, preminuo je Boris Spaski. Da li ste poznavali desetog svjetskog šampiona u šahu?
Vladislav Artemjev — Tužna vijest. Kada sam pročitao, odmah mi se pokvarilo raspoloženje. Boris Vasiljevič je bio legendarna ličnost svjetskog šaha. Uvijek je žalosno kada takvi veliki šampioni odlaze. Ali, šta se može, takav je život. Što se tiče drugog dijela pitanja, nismo se lično poznavali. Ipak sam ja iz sasvim druge generacije. Ali, jednom sam vidio Spaskog uživo na dječjem prvenstvu Rusije. To je bilo 2007. ili 2008. godine. Na to prvenstvo sam došao s ocem, i tata se bolje sjeća tog susreta. Ja sam tada bio još dijete i nisam shvatao koliko je taj trenutak bio poseban. Boris Vasiljevič je ostavio veliki trag za sobom. Mnogi mladi šahisti su učili na njegovim partijama, uključujući i mene. Izučavao sam njegov stil igre, posebno legendarni meč sa Bobijem Fišerom iz 1972. godine. Neke partije i danas pamtim. Posebno prvu partiju tog meča, gdje je odigrana Nimcovičeva odbrana, a Fišer nije vidio zamku u koju je upao njegov crni lovac. Takođe mi je u sjećanju ostala pobjednička partija američkog velemajstora u daminom gambitu, Tartakover – Makogonov – Bondarevski sistem. Bila je to sjajna partija – duel lovca protiv konja. Boris Vasiljevič je imao zaostalog pješaka na e6. Njihov meč bio je legendaran. Pratio ga je čitav svijet, ne samo ljubitelji šaha.
Šahista Vladislav Artemjev Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
— Godine 2014. izašao je film „Žrtvujući pješaka“, posvećen meču u Rejkjaviku. Da li vam se dopao?
Vladislav Artemjev — Gledao sam ga, ali ne mogu reći da mi je to omiljeni film o šahu. Glumac koji je igrao Spaskog bio je prilično dobro odabran, ali Tobi Magvajer uopšte ne liči na Fišera.
— Koji je vaš omiljeni šahovski film?
Vladislav Artemjev — Izdvojio bih dva. „Bijeli snijeg Rusije“, koji je posvećen Aleksandru Aljehinu i tom teškom periodu istorije. I još bih pomenuo film „Velemajstor“ s Andrejem Mjagkovim u glavnoj ulozi. Ti filmovi su na mene ostavili jak utisak. Moderni filmovi me nisu toliko privukli. „Svjetski šampion“ (o meču Anatolija Karpova i Viktora Korčnoja u Bagiju) jeste dobar film, ali po mom ukusu ima previše specijalnih efekata.
— Volite da igrate dvije partije dnevno, ali biste skratili vremensku kontrolu?
Vladislav Artemjev — Da, volim taj tempo, ali mislim da bi se mogla malo skratiti vremenska kontrola.
— Imate li želju da igrate na Svjetskom prvenstvu u e-sportu 2025. godine, gdje su šah prvi put uvrstili? (Turnir će se održati od 31. jula do 3. avgusta u Rijadu, s nagradnim fondom od 1,5 miliona dolara – napomena „SE“)
Vladislav Artemjev — Bilo bi mi zanimljivo da nastupim. Trenutno se kvalifikacije odvijaju kroz dva online turnira na Chess.com. Prvi sam odigrao prilično dobro, osvojio sam 20 bodova. Drugi će biti u maju, i potrudiću se da ga ne propustim. Koliko razumijem, ako odigram barem na istom nivou, imam dobre šanse da uđem u jedan od timova. Ali ne bih preuveličavao značaj ovog prvenstva. Mislim da je to prije svega komercijalni turnir gdje se može dobro zaraditi.
— Kakav je sastav na „Aeroflot Openu“?
Vladislav Artemjev — Prilično jak. Bar jači nego prošle godine. Četvorica igrača imaju rejting preko 2700. Gornji dio tabele je prilično prestižan, i to je zasluga organizatora. Koristim priliku da zahvalim Šahovskoj federaciji Rusije i kompaniji „Aeroflot“ na podršci. Organizovati ovakav turnir u Moskvi u trenutnoj situaciji je zaista značajno.
— Da li ćete se boriti za pobjedu?
Vladislav Artemjev — Vidjećemo. Konkurencija je jaka. Pokušaću da igram dobro, ostvarim što više pobjeda, ali istovremeno budem siguran i stabilan. U ovom formatu izdržljivost je veoma važna osobina. Ipak, tri dana ćemo igrati po dvije partije dnevno.
— Ako se dobro sjećam, sviđa vam se taj format?
Vladislav Artemjev — Da, tako je. Ali, iskreno govoreći, skratio bih vremensku kontrolu. Ako se partije oduže, može se desiti da provedemo i do osam sati za tablom. Kada se tome doda priprema, to postaje preveliko opterećenje. Idealno bi bilo 1 sat plus 30 sekundi i dvije partije dnevno. Razlika nije velika, ali je ipak manji pritisak. Međutim, to su nijanse.
— Da li ste željeli da igrate protiv nekoga posebno na ovom turniru?
Vladislav Artemjev — Ne bih rekao. Igrao sam sa svima već mnogo puta. Sve zavisi od situacije. Spreman sam za susret sa svim učesnicima.
Na Svjetskom prvenstvu treba da postoji samo jedan pobjednik
— Imate li već planove za 2025. godinu?
Vladislav Artemjev — Glavni turnir za mene biće Svjetski kup 2025. Još nije poznato gdje će se održati. Spominjala se Indija, ali FIDE to još nije zvanično potvrdila. Takođe, igraću i na Grand Swiss 2025 u Samarkandu. Dobro je što će se turnir održati u Uzbekistanu, a ne u Velikoj Britaniji (u 2023. turnir je bio na ostrvu Men). Tamo je prilično nestabilna klima i, iskreno, nije najbolje moguće ishrana. Možda je Englezima uobičajena, ali ne i Rusima. Previše je brze hrane i gotovo da nema izbora.
Vjerovatno ću igrati i na Svjetskom ekipnom prvenstvu u ubrzanom šahu i blicu, koje će se u junu održati u Londonu (ime tima još ne mogu da otkrijem). Sada sve zavisi od toga da li ću dobiti britansku vizu. Takođe, nastupiću i na ekipnom prvenstvu Rusije u Sočiju.
— A Superfinale, koje bi moglo da se održi u Derbentu?
Vladislav Artemjev — Možda, ali za sada ne planiram toliko unaprijed. Ima još vremena da donesem odluku.
— Da li ste zažalili što ste propustili Svjetsko prvenstvo u ubrzanom šahu i blicu u Njujorku?
Vladislav Artemjev — Razmišljao sam o tome i, iskreno, imam pomiješana osjećanja. Mogao sam da odem, ali šta je bilo – bilo je.
— Da li ste pratili turnire?
Vladislav Artemjev — Naravno, bilo je veoma zanimljivo. Posebno meč Magnusa Karlsena i Jana Nepomnjaščija. Proslavljali smo Novu godinu i istovremeno pratili rasplet Svjetskog prvenstva u blicu.
— Kakvo je vaše mišljenje o dvije zlatne medalje?
Vladislav Artemjev — Po mom mišljenju, to nije ispravno. Kada se održava Svjetsko prvenstvo, trebalo bi da postoji samo jedan pobjednik. Mislim da bi većina šahista rekla isto. Na kraju krajeva, odlučuje se sudbina krune. Da je u pitanju komercijalni turnir, recimo Champions Chess Tour, onda ne bi bilo bitno – mogu biti dva ili čak četiri pobjednika. To ne bi bilo presudno.
Ovdje, međutim, problem nije u igračima, već u organizatorima i sudijama. Šahisti su pod stresom i nose veliku odgovornost, dok su oni koji donose odluke očigledno požurili. U svakom slučaju, čestitam Janu na tituli prvaka. Dugo je radio na tome i zaslužio je ovu pobjedu.
— Ove godine Svjetsko prvenstvo će se održati u Dohi. Hoćete li igrati?
Vladislav Artemjev — Obavezno. Zaista želim da učestvujem. Pogotovo što ovaj put neće biti problema s vizom.
Preminuo je 10. svjetski šampion u šahu Boris Spaski
Piše: Juri Goljšak Komentator „S E“, 27.februara 2025
Boris Spaski Foto Grigorij Filipov, arhiv „S E“
U 89. godini života preminuo je 10. svjetski šampion u šahu. Bilo je veliko zadovoljstvo razgovarati sa Spaskim. Oblačeći se u predsoblju, hvatao sam njegov prijateljski, gotovo nježan pogled. Shvatao sam ali ne potpuno da ovdje, na moskovskoj periferiji, provodi svoje posljednje godine jedan od najvećih ljudi 20. vijeka. U jednosobnom stanu na prvom spratu. A mi smo sa njim upravo razgovarali tri sata.
Vjerovao sam u najčudnije stvari koje je govorio prilikom rastanka. Na primjer, do posljednjeg dana Boris Vasiljevič nije sumnjao da je meč sa Fišerom trebao da pobjedi. Usprkos svemu.
Ispričao je toliko nevjerovatnih stvari o meču iz 1972. godine da je bilo teško povjerovati: zar glavna tajna nije otkrivena? Da li je ostalo još nešto?
Zamrznuo sam se od iznenađenja, a zatim izgovorio neko uzdahnuće. Podrazumijevajući: „Misli li to…?“
Spaski je odgovarao izbjegavajući direktan odgovor, prateći svoje riječi takvim poluosmijehom da je bilo jasno: iza tog meča stajalo je još nešto, o čemu ne treba da znamo svi. Možda će jednom…
Tu tajnu Spaski nikada nije otkrio — ni meni i Saji Kružkovu, ni drugom moskovskom novinaru kojeg je obasuo pažnjom u kasnijim godinama.
Zaista, zaista žao.
Čak i u starosti, Spaski je bio nevjerovatno lijep — i ne znam šta mi je donijelo veće zadovoljstvo: fotografisati Borisa Vasiljeviča ili ga ispitivati. Na kraju se sve pomiješalo — ja, ukočen sa fotoaparatom u rukama, iznenada bih počinjao da postavljam pitanja.
Za trideset godina novinarstva nisam često sretao genijalce, ali Boris Spaski je bez sumnje bio jedan od njih. Čak mi se činilo da gleda kroz nas, ne zadržavajući pogled. Njegove oči bile su usmjerene ka nečemu, njemu poznatom svemiru.
Ali odjednom bi pogled postao prodoran, kao da procjenjuje poziciju. Počeo je da se sjeća svoje mladosti, prve ljubavi, adresa starog Lenjingrada. Čak bi sve to razlagao na svoj način:
— Ja sam Petrograđanin!
— Zašto baš Petrograđanin?
— Petrov grad. Više volim Petrograd nego Sankt Peterburg ili Lenjingrad. Posljednji put sam bio kod kuće u martu prošle godine. Posjetio sam prijatelje, bio na rođendanu Žoresa Alferova.
— To je kuća vašeg djetinjstva?
— Nevski, 104, stan 2. Komunalni stan. Kasnije smo se preselili u 8. Sovjetsku. U vrijeme perestrojke sam otišao tamo. Bio sam užasnut — isti ulaz, isti miris, isti pacovi. Od tada nisam bio. Zanimljivo, da li se nešto promijenilo?
— Koje mjesto iz lenjingradske mladosti često pamtite?
— Aničkov dvorac, gdje je bio šahovski kružook, išao sam prije otvaranja. Stajao sam kod kapije, gledao u Fontanku…
** On se oporavio nakon dva teška moždana udara. Razmišljao je briljantno. Bolje nego bilo ko od onih koji dolaze u njegovu sobu u posjetu.
Na bolesti je gledao s podsmijehom:
— Dva moždana udara za deset godina. Prvi se desio u San Francisku, tamo sam držao šahovsko predavanje. Operisali su me uspješno, već sam hodao sa konjem. Drugi put me udarilo u Moskvi. Držim se, živ sam! Ali lijeva ruka i noga loše funkcionišu. Štrajkuju. Ali glava radi.
Pokušao sam da fotografišem Boris Vasiljeviča sa strane u toj oskudnoj prostoriji. Malo sam dotakao neku metalnu stvar i iznenada shvatio da je veliki šampion u invalidskim kolicima.
Sve je to bilo očigledno, drške tih kolica nisu bile prekrivene ćebetom, ali prije sam gledao i nisam vidio. Nisam mogao da prihvatim da Spaski ne hoda svojim nogama — bio je toliko živ, šarmantan. Čak i mlad.
Mi smo odložili pripremljena pitanja i razgovarali o životu. O ženama, o automobilima. Boris Vasiljevič je znao mnogo o oba. Sjećao se kako je jednom zaspao za volanom — i čudom preživeo.
— To je bila prava avantura? — smješkao se Spaski.
— Još kakva! — klimali smo glavama.
— To je bilo u istočnoj Nemačkoj. Spasili su me „čepovi“ koji su bili duž njemačkih ivica puta. Ako vozač zaspi, sklizne tamo i proizvodi zvuk pod točkovima. Odmah sam se trgnuo. Za mnom je išao prijatelj — vozio je u Moskvu „Mercedes“ za nekog Arapa. Kažem: „Kolja, ne mogu da vozim. Leći ću da spavam.“
Članak je izašao — i šahovski znalci su bili spremni da nam ostapovski bace šaku figura u lice. Uzvikivali su:
— O čemu ste pričali?! Dobili ste takvu priliku — da pitate Spaskog! A vi?! Umjesto da saznate sve o teoriji otvaranja, vi ste pričali o nekom „Renou-16“…
A ko će brinuti o teoriji otvaranja. Bilo nam je tako lijepo, tako opušteno i toplo pored njega, da se sjećam te večeri sa blaženstvom.
**
Spaski se osjećao toliko prijatno da je rado govorio o najintimnijim stvarima. O nedavnom bjekstvu iz Pariza od francuske žene. O gubitku čitave šahovske arhiva:
— 2012. godine morao sam da pobjegnem iz Francuske, neka sve ostane tamo. Samo da budem živ!
Znali smo da je pitanje bilo ozbiljno. Ali nismo pretpostavljali da je na kocki bio život velikog šampiona. Spaski je uvjeravao — željeli su da ga ubiju. Zbog toga je njegov sadašnji život pomalo neskladan u svakodnevici — ali u duši mir. Najgore je iza njega.
Nadu da će se izvući iz beznadežnog položaja Boris Vasiljevič nije gubio. Da završi partiju bar remijem.
— Moram da manevrišem — po čitavoj tabli… Plus vodim rat!
— Kakav rat?
— Razvodim se sa francuskom ženom i izlazim čist iz svega. Gubim čitav imetak!
— Baš sve?
— Da. Možda ću uspjeti da spasim šahovsku arhivu. Supruga je tvrdoglava. Francuski sin isto. Niko ne kaže „ne“. Formulišu to ovako: „Dođi ti sam i pokupi.“ A to je, s mojim zdravljem, komplikovan manevar. Već sam se pomirio da su gubici neizbježni.
— Šta biste prvo iz arhiva iznijeli?
— Dvije rukopisne sveske. Skoro sam završio knjigu pod nazivom „Drama meča“.
— O meču sa Fišerom?
— Ne, o meču koji je Korčnoj pobijedio u Beogradu. Još u arhivi imam knjige koje su mi bliske. „Maska i duša“ Šaljapina, memoari Jurija Morfessija. Tu su i fotografije, nagrade.
— Koje nagrade?
— Medalja šampiona svijeta. Sa raznih olimpijada, na kojima sam pobijedio sa sovjetskom reprezentacijom.
— Krunu šampionu svijeta nisu dodjeljivali?
— U naše vrijeme dodjeljivali su samo lovorov vijenac. Taj lovor je odmah išao ženama.
— Za supu?
— Pa da. Vijenac je trajao dugo. O tome smo pričali sa Botvinikom. On je prvi vijenac takođe dao za supu, a drugi sačuvao. Sazreo je, postao mudriji!
U čijim rukama je sada sve ovo? Na kojem aukciji će se naći rukopis knjige? Vrijeme će pokazati…
Možemo da pričamo o nečemu apstraktnom — i Spaski iznenada zadrhti. Ne čekajući pitanja o Fišeru, počinje sam da priča. Objašnjavao je strastveno, živahno. To nam je laskalo — kao da je sa nama na istom nivou.
A veliki Bobi, u to vrijeme već 8 godina kako je bio sahranjen u islandskoj zemlji, izgledao je u njegovim pričama kao pomalo nespretan, ali strašno darovit dečko.
Boris Vasiljevič iskreno nije mogao da shvati kako je izgubio svoju titulu. Doslovno je bio frustriran.
Bilo nam je čudno da razmišljamo da je čitavo to nezadovoljstvo prema sebi još uvijek živo, čak 44 godine nakon meča.
— Mogao sam sve da prekratim, da odem kao pobjednik!
— Da li ste bili u pravu što ste ostali?
— Sada, gledajući unazad, mislim da je to bila greška. Trebalo je da dam Fišeru šansu da postigne svoje. Počeo je da predaje meč! Zamislite da smo mi bili dva boksera. Ako jedan kaže: „Gotovo, predajem se!“ – prihvati predaju! Ali ja sam to odbio.
— Da li je on shvatio da predaje?
— Naravno! Na drugu partiju nije došao. Sudija je uključio sat i zabilježio Fišerov poraz. Do tog meča, nije me dobio nijednu partiju.
— Došli ste na treću partiju — i prvi poraz.
— Da. Fišer je stekao ogromnu sigurnost. Shvatio je da može da se bori.
— Sovjetski zvaničnici nisu insistirali na vašem odlasku?
— Pa, naređivali su! Predsjednik sportskog komiteta Sergej Pavlov je pola sata razgovarao sa mnom telefonom. Napisao mi je šta treba da radim: „Pišeš protest za ovo, za ono, odlaziš…“ Ali ja sam se usprotivio — igraću! Budala, naravno. Ipak je meč prevazilazio lične interese.
— Sudeći po svemu, bili ste sigurni da ćete pobijediti Fišera?
— Bilo mi ga je žao. Vidio sam — dečko polako gubi razum! A odnosio sam se prema Bobiju dobro. Korčnoj je za normalnu igru morao da mrzi protivnika. Ja nisam takav. Nasuprot mene sjedio je pomahnitali dječak. Kakva mržnja tu može da bude?
Ali u meni je morao da se probudi sportista, za kojeg je pobjeda najvažnija. Nisam smišljao nikakve trikove. Za razliku od Fišera, koji je stalno davao izjave o svemu. Jednom je optuživao Islanđane kao organizatore, zatim predsjednika FIDE Maksa Eve-a, pa sovjetsku stranu. Ptice su prestale da pjevaju u Reykjaviku — ko je kriv? Spaski! Tek kasnije mi je postalo jasno — sav ovaj pritisak je bio smišljen.
— Stvarno?
— Iza Fišera je stajao ideolog po imenu Lombardi. Njegova ideja bila je da me stalno drži pod psihološkim pritiskom. Iako sam već tokom meča osjećao da — neko jako pritiska Bobija. Tada sam mislio da je to Kramer, ludak koji je obletao oko Fišera, uznemiravao ga…
— Da, to je bio potpukovnik koji je predvodio Šahovski savez SAD?
— Ne, potpukovnik je bio Edmondson. A Kramer je bio biznismen. Nevjerovatno bučan!
-Propustio sam još jedan trenutak — prije treće partije došlo je do skandala između glavnog sudije Lotara Šmita i Fišera. Bobi je vikao: „Hej, začepi!“ Kakav razgovor?!
— Šta vi imate s tim?
— Trebalo je jednostavno da ustanem: „Bobi, dosta za danas. Igraćemo sledeći put!“ Prethodno se sa mnom sastao Eve: „Borise, možete da napustite meč u bilo kojem trenutku, shvatiću tu odluku. Bobi se ponaša užasno. Nikada nijedan kandidat sebi nije dozvolio ovo…“ Čuti od predsjednika FIDE tako iskrenu izjavu — nevjerovatan slučaj!
— Dakle, on se prema Fišeru ponašao loše.
— 1975. godine Eve mu je osvetio — oduzeo mu titulu šampiona svijeta i bez meča dao je Karpovu. Ali to je već druga priča.
— Da li ste se ikada sreli sa Lombardijem?
— Prije tri godine na turniru za velemajstore starije od 75 godina u Drezdenu. Lombardi je dolazio. Prenijeli su mi njegove riječi o meču sa Fišerom: „Željeli smo po svaku cijenu da izbacimo Spaskog iz ravnoteže. On nije smio da razumije šta se dešava…“ Pri tome, najviše su se bojali da neću izdržati i neću zalupiti vratima.
— Bili ste na ivici.
— Mislim da su znali šta se dešava u mojoj ekipi.
— Kako to?
— Uzeo sam za pomoćnika Iva Neja iz Estonije. On se ispostavio kao američki špijun. Dogovorio se sa Robertom Birnom, koji je vodio šahovsku rubriku u New York Timesu, da postane koautor knjige o meču. Nej je bio upoznat sa svim našim planovima, a Amerikanci su čekali od njega informacije. Da sam se odlučio za odlazak, odmah bi obavijestili Fišerovu ekipu.
— Kako je KGB dozvolio takvog čovjeka u vašoj ekipi?!
— Kakav KGB… Znam samo da je Komitet poslao svog čovjeka da provjerava stolice. Noću.
— Zašto?
— Pojavila se informacija da je u jednoj od njih ubačen neki čudan element. Umetak! Na kraju je islandska policija stvarno našla u stolici nešto slično.
— Šta je to bilo?
— Drveni umetak. Naravno, nije imao nikakvog uticaja. Policajac koji je to pronašao zadržao je tu stvar kao uspomenu.
Boris Spaski i Anatolij Karpov. Foto: Aleksandar Fedorov, „SE“
Spaski je pričao tako umjetnički, uporno, da smo se svi osjećali kao da smo u 1972. godini. Govorio je o islandskoj stolici — i mi smo je vidjeli. Nešto hipnotičko! Nije ni čudo što je osjetljiv na te stvari Bobi želio pobjeći nakon druge partije…
Osjetilo se da je taj meč još uvijek prisutan kod Spaskog noću. Treću partiju sa Bobijem je ponovo igrao iznova.
Mnogo smo čuli o duelima Karpova sa Korčnojem, pročitali narandžasti pamflet „U dalekom Bagiju“, sami smo tražili razgovore sa Korčnojem i Karpovom…
Ali da je u meču Spaskog i Fišera došlo do infiltriranja špijuna — to je bilo nešto novo.
Nama je bilo veoma teško da napustimo njegov stan. Shvatili smo — teško da ćemo se ponovo naći ovdje. Jedan susret sa kraljem je sasvim dovoljan. Kakav god bio srdačan, drugi neće doći.
Nismo ni pružili ruku Spaskom — dotakli smo je na rastanku, kao da se radi o božanstvu. Jedva smo dodirivali njegove prste. Ponovo vjerujući i ne vjerujući da je to zaista Boris Spaski. Za kojim je čitav Sovjetski Savez ludovao šezdesetih.
Danas, devet godina nakon našeg razgovora, vrlo dobro se sjećam njegovog glasa. Iako obično njega zaboravljam odmah. Ostao je i snimak: ja se poštovanjem klanjam nad Borisom Vasiljevičem. Svakako ću ga pronaći još danas.
Svjesno smo sporo vezivali čizme, skoro naslijepo — ne skrećući pogled sa portreta na zidu, sa knjiga o ruskoj istoriji. Na koju je Spaski, naravno, imao duboko ličan, neformalan pogled.
Željeli smo da se vratimo i ponovo se poklonimo. Ponovo da osjetimo njegovo prijateljstvo. Jako mi je žao što nije prešlo u prijateljstvo — ali Spaski je već bio veoma star.
I sada ne vjerujem da smo bili sa njim.
Zbogom, Borise Vasiljeviču. Geniju prošlog vijeka.
Piše: Timur Ganeev Zamjenik šefa sportskog odjeljenja „SE“
Američki šahista Hans Niemann učestvovaće na „Aeroflot Open“-u. Foto FIDE
Izvršni direktor Šahovske federacije Rusije govori o najvećem ruskom turniru sa učešćem jakih stranih igrača i najboljih ruskih šahista.
Od 28. februara do 7. marta u Moskvi će se održati najveći ruski turnir „Aeroflot Open“ 2025. — vodeći šahisti svijeta borbiće se za ukupni nagradni fond od 20 miliona rubalja. Među učesnicima ove godine su četiri igrača sa rejtingom 2700+: Rusi Jan Nepomnjašči (rejting-favorit) i Daniil Dubov, kao i Amerikanac Hans Niemann i Mađar Richard Rapport. Detalje o najskupljem „Open“-u iznio je izvršni direktor Šahovske federacije Rusije Aleksandar Tkačev.
Za prvo mjesto šahista će dobiti četiri miliona rubalja (oko 48.000 eura)
Da li ste zadovoljni sastavom igrača koji će na kraju učestvovati na „Aeroflot Openu“? Ili je mogao biti još zvjezdaniji?
Aleksandar Tkačev— Sve se poznaje u poređenju. Ako uporedimo sa prošlom godinom, sastav je, naravno, mnogo jači. Prvo, veoma me raduje što će gotovo svi najbolji ruski velemajstori igrati u Moskvi. Drugo, široka zastupljenost šahista iz drugih zemalja govori o tome da je naš sport van politike. Prije svega, mislim na mađarskog šahistu Richarda Rapporta, koji nije ograničio svoj nastup na meč sa Andrejom Esipenkom u Rostovu na Donu, već je odlučio da produži boravak u Rusiji. Prijavio se i prošlogodišnji pobednik, Iranac Amin Tabatabai. Ponovo će igrati pobednik „Aeroflot Open“-a 2020. Aydın Suleymanlı iz Azerbejdžana. Tako da ne sumnjam da će intenzitet borbe biti još veći. Iako je i prošle godine sve rešeno u poslednjem kolu.
— Da li su pozvani Petar Svidler i Dmitrij Andrejkin?
Aleksandar Tkačev— Nije tajna da je Petar Veniaminovič praktično prestao sa praktičnom igrom. U poslednje vreme igra samo jedan turnir u klasičnom formatu godišnje — u Švedskoj. Međutim, pronašao je svoje mesto u ulozi komentatora, i to mu odlično ide. Smatram ga jednim od najboljih. Što je još važnije, Svidler fantastično komentariše i na ruskom i na engleskom jeziku, a to je velika rijetkost. Što se tiče Dmitrija Andrejkina, poslednjih godina, nažalost, rijetko učestvuje u offline turnirima, fokusirao se na online.
Poslali smo pozivnice predstavnicima top-100 FIDE rejtinga, uključujući Magnusa Carlsena. Neki su prihvatili poziv, na čemu im se posebno zahvaljujemo. Neki su ljubazno odgovorili da već imaju obaveze prema drugim organizatorima. Na primer, dvostruki pobednik „Aeroflot Open“-a Le Quang Liem je napomenuo da je malo ranije prihvatio poziv za turnir u Pragu. Lenier Dominguez je rekao da, zbog ranije preuzetih obaveza, neće moći da dođe u Moskvu.
Zahvaljujući podršci kompanije „Aeroflot“, ove godine je povećan nagradni fond turnira, koji sada iznosi 20 miliona rubalja. To je najviše finansirani turnir među svim „Open“-ovima. Za prvo mjesto šahista će dobiti četiri miliona rubalja (prošle godine je bilo tri). Plus, turnir se boduje za FIDE Circuit-2025, što je takođe značajan faktor.
Ove godine u okviru „Aeroflot Open“-a očekuje se jak omladinski turnir. Reformisali smo ga, i ovoga puta neće biti uobičajen „švajcarski“ sistem, već turniri po kružnoj sistemu. Dječaci i djevojčice do 13 i 15 godina, vjerovatno po prvi put, pokušaće da pokažu svoje sposobnosti u elitnim kružnim sistemima. Među učesnicima su samo pobjednici i laureati mnogih ruskih i međunarodnih takmičenja. Vidjećemo kako i ko će se pokazati.
— Da li se najbolji kineski velemajstori i dalje nevoljko odlučuju da napuste zemlju?
Aleksandar Tkačev— Nažalost, da. Ako pogledamo turnire u Evropi, svuda će biti mnogo predstavnika Indije, dok šahista iz Kine gotovo da nema. Savremena tendencija je takva da su Kinezi prilično zatvoreni. Vjerovatno još uvijek nisu preboljeli pandemiju koronavirusa. Ipak, imaćemo predstavnike Kine (dvojica šahista iz Kine će učestvovati u turniru, šest iz Indije).
Roman Šogdžijev. Foto Fedor Uspenski, „SE“
Ove godine smo odlučili da se vratimo uobičajenom formatu
— Od koga među mladima očekujete proboj?
Aleksandar Tkačev— Prošlogodišnji „Aeroflot Open“ je pokazao da naša omladina na praktičan način pravi ozbiljnu konkurenciju priznatim majstorima. Prošle godine su veoma dobro nastupili Ivan Zemljanski, Artem Uskov, njihove starije kolege — Aleksandr Grebnev, Rudik Makaryan, Arsenij Nesterov. To još jednom potvrđuje savremenu tendenciju da šahisti brzo postaju sve mlađi. Ako do 14. godine nisi igrač sa rejtingom 2500-2550, vjerovatno profesionalni šah nije za tebe.
I ove godine će biti interesantnih imena da se prate. Svi nabrojani iz prošle godine će ponovo igrati, osim Grebneva, koji se trenutno bori za pobjedu na Svjetskom prvenstvu do 20 godina. Iskoristio bih priliku da poželim Aleksandru, kao i svim našim dječacima i djevojčicama, mnogo uspjeha i stabilnih partija u Crnoj Gori. Očekujemo, navijamo, držimo palčeve.
Biće interesantno pratiti i Romu Šogdžijeva. Ovo mu je prvi turnir ovakvog ranga. Nadam se da će mu iskustvo sa Memorijala Dvoreckog pre 1,5 mjeseca, gdje je igrao protiv velikana domaćeg šaha, pomoći i na zvaničnom turniru.
— Malo je promjenjen format: tri dana po dvije partije dnevno i tri dana po jednoj.
Aleksandar Tkačev— To je prilično poznat format, on je predviđen pravilima FIDE: devet kola za šest dana. Prošle godine je eksperimentalni format (četiri dana šahisti su igrali po dvije partije dnevno) dao dobre rezultate. Mnogo se o tome pričalo, a FIDE je čak sprovela anketu među vodećim šahistima koliko je taj format praktičan.
Ove godine smo odlučili da se vratimo običnijem formatu, i ovdje želim da izrazim ogromnu zahvalnost rukovodstvu hotela The Carlton, Moscow i lično generalnoj menadžerki Oksani Leonenko za pruženu mogućnost da igramo na njihovoj lokaciji. Po mom mišljenju, to je najbolji hotel u Rusiji.
— Da li očekujemo legende šaha na turniru?
Aleksandar Tkačev— Neću otkriti sve tajne. Turnir počinje već sutra, pa ćete uskoro sve sami videti.
Evgenij Tomaševski Foto Fedor Uspenski, „SE“
Postoji dogovor da se muški i ženski superfinali održe u Derbentu
Šta je sa statusom Evgenija Tomaševskog?
— Od 1. januara, Evgenij Tomaševski je zvanično zaposlen u FGBU CSP kao glavni trener juniorške šahovske reprezentacije Rusije. Vrlo aktivno radi, trenira naše mlade šahiste. Trenutno je u toku selekcija i razmatranje mladih talenata, a Mihael Izrailevič Šereševski, priznat stručnjak u oblasti selekcije mladih šahista, je proveo mnogo vremena na dječjem prvenstvu Rusije. Vrlo brzo, mladi šahisti na koje su obratili pažnju i koji su na radaru ovog tima, imaće svoj prvi trening pod vođstvom Tomaševskog.
Da li postoji već razumevanje u vezi sa mjestom održavanja superfinala 2025?
Aleksandar Tkačev— Postoji preliminarni dogovor da se muški i ženski superfinali održe u Derbentu od 30. septembra do 13. oktobra. „Najstarija igra u najstarijem gradu Rusije“, — ova fraza bi mogla postati lijep slogan turnira. Nadam se da ćemo uskoro to moći zvanično potvrditi. Još ima vremena. Naravno, imamo i rezervnu opciju. Što se tiče superfinala, mogu već reći da u okviru proširenja našeg partnerstva sa kompanijom AvtoVAZ uspjeli smo da postignemo dogovor da pobjednici, pored novčanih nagrada, dobiju automobile Lada.
— U julu u Hantij-Mansijsku treba da se održi superturnir Ugra Grand Prix po imenu Anatolija Karpova. Da li su poznati učesnici?
Aleksandar Tkačev — Konkretna imena još neću da pominjem. Mnogo će zavisiti od rezultata „Aeroflot Open“-a. Videćemo ko će kako nastupiti i na osnovu toga ćemo donositi zaključke.
— Da li učesnici treba da imaju rejting ne manji od 2700, ili mogu postojati odstupanja?
Aleksandar Tkačev — Ne treba se previše fokusirati na ovu granicu, pogotovo kada uzmemo u obzir ozbiljnu devalvaciju rejtinga u poslednjim godinama. Šahista sa rejtingom 2700 prije pet godina i sada, to su potpuno različiti igrači. Tako da bih rekao da 2700+ nije krajnji cilj. Ako neko bude imao 2699, to nije razlog da mu se uskrati poziv. Ja sam za mešavinu mladosti i iskustva.
Arkadij Dvorkovič Foto Aleksandar Fedorov, „SE“
— Ako govorimo o Olimpijadi U-16, da li će se ona održati u avgustu u Kolumbiji?
Aleksandar Tkačev — Nedavno sam razgovarao sa predsednikom FIDE Arkadijem Dvorkovičem, i on je rekao da sve ide ka tome da to bude Kolumbija. Ali treba još malo da sačekamo. Ranije je na sajtu FIDE bila informacija o Kini, ali nama u suštini nije toliko bitno gde će se održati. Tim postoji, on se priprema sa ciljem da postigne maksimalne rezultate. Jasno je da neće biti lako. Imaćemo veoma ozbiljne konkurente iz Indije, Kine, Kazahstana i drugih zemalja.
— Takođe postoje pitanja o mestu održavanja Svjetskog kupa za muškarce.
Aleksandar Tkačev — Sve ide ka tome da će to biti Indija. Ženski Svetski kup biće održan u Batumiju, „Veliki švajcarac“ u Samarkandu, Svjetsko prvenstvo u rapidu i blicu u Dohi, a Olimpijada za mlade vjerovatno u Kolumbiji. Da napomenem, ove godine naši momci neće imati problema sa vizama na ključnim turnirima. S druge strane, logistika nije jednostavna. Kolumbija je veoma daleko!
Šahista Esipenko govorio je o pobjedi nad Rapportom
Piše: Timur Ganejev Zamjenik šefa sportskog odjeljenja
Jedan od najjačih ruskih velemajstora govori o pobjedi nad Rapportom, glavnim turnirima 2025. godine i svom mišljenju o „smrti“ klasičnog šaha zbog remija.
Prošla nedjelja bila je izuzetno produktivna za jednog od najboljih ruskih šahista, Andreja Esipenka. U Rostovu na Donu pobijedio je poznatog mađarskog velemajstora Riharda Rapportа (koji je bio sekundant Ding Lirena u dva meča za svjetsku titulu), a paralelno je ostvario sjajan nastup u prvom dijelu online turnira Champions Chess Tour-2025, gdje je prošao prvi krug kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u e-šahu u Rijadu. Andrej je stigao do plej-of faze, gdje je u tijesnoj borbi izgubio tek od Magnusa Karlsena.
Što se tiče meča sa Rapportom, sastojao se iz dva dijela: najprije su odigrali šest partija klasičnog šaha, a zatim dvadeset partija u ubrzanom tempu. Klasični dio završen je neriješeno – Andrej i Rihard su pobijedili po jednu partiju bijelim figurama, dok su preostale partije završene remijem. Nakon toga, dva dana zaredom igrali su po deset brzopoteznih partija, oba dana rezultatom 6,5–3,5 u korist ruskog velemajstora.
Ovo je drugi uzastopni meč u Rostovu u kojem je Esipenko pobijedio – prošle godine bio je bolji od 14. svjetskog šampiona Vladimira Kramnika. U intervjuu za „SE“ Esipenko je govorio o tome kako je bilo igrati dva važna događaja istovremeno, podijelio planove za 2025. godinu i razmišljao o nastupima svog omiljenog fudbalskog kluba Arsenala pod vođstvom Mikela Artete.
Nadam se da ovo nije samo bljesak dobre igre u brzopoteznom šahu
— Osim dvije odlučene partije, da li ste imali još neke šanse za uspjeh u klasičnom šahu protiv Rapporta? Andrej Esipenko: Prva partija bila je prilično napeta. U jednom trenutku Rihard je imao prednost i perspektivnu poziciju. Kada sam igrao na remi, imao sam i priliku za pobjedu, ali sam bio u cajtnotu i nisam se uspio prebaciti na pobjednički plan. Druga partija bila je izjednačena, treću sam pobijedio, četvrtu izgubio. Posljednje dvije bile su veoma čvrste, bez posebnih šansi za obojicu.
— Da li ste se posebno pripremali za Rapporta u klasičnom šahu? Andrej Esipenko: Ne, jer je za njega veoma teško pripremiti se. Igra sve moguće otvaranja, nikada ne znate šta da očekujete. Tokom meča praktično ništa nisam uspio da predvidim u otvaranju. Samo sam pokušavao da igrami svoju igru, dok je priprema bila osnovna – ponavljao sam svoja otvaranja i pokušavao doći u formu. Jer, njegov stil igre je specifičan i veoma se razlikuje od bilo kojeg drugog elitnog šahiste.
— Može li se Rapport nazvati jednim od najzanimljivijih velemajstora današnjice? Andrej Esipenko: Naravno. Igrača poput njega gotovo da nema. Svi ostali su prilično predvidivi, igraju određeni repertoar otvaranja i odlično ih poznaju. Kod njega se nikada ne zna ni koji će prvi potez odigrati, a kamoli drugi.
— Krajem prošle godine rekli ste za „SE“ da brzopotezni šah nije vaš omiljeni tempo. Međutim, sada ste uvjerljivo pobijedili u oba dana protiv Rapporta. Kako to objašnjavate? Andrej Esipenko: Zaista, ostvario sam veoma vrijednu pobjedu u brzopoteznom šahu. Najviše sam se brinuo upravo za taj segment. U pripremi sam se trudio da igram što više brzopoteznih partija uživo, kako bih poboljšao samokontrolu u vremenskoj oskudici. Shvatio sam da mi je to glavna slabost u partijama s kratkim tempom – često bih pod pritiskom gubio kontrolu i raspadao se. U meču sa Rapportom, sve na čemu sam radio napokon se pokazalo na djelu. U većini partija zadržao sam hladnu glavu i donosio prave odluke. Nadam se da ovo nije samo trenutni bljesak dobre igre i da ću uspjeti održati stabilne rezultate u brzopoteznom šahu i na duže staze.
— Da li ste imali priliku razgovarati sa Rapportom tokom ovih dana? Možda ste komentarisali meč između Ding Lirena i Jana Nepomnjaščija u Astani? Andrej Esipenko: Iskreno, mi smo prijatelji i često komuniciramo i van šahovskih turnira. Razgovaramo o raznim temama. Rihard je vjerovatno jedan od mojih najbližih prijatelja među profesionalnim igračima.
Andrej Esipenko: „Želim da igram na Svjetskom prvenstvu u e-šahu u Rijadu“
— Pročitao sam da ste nakon pobjede rekli da sljedeći meč u Rostovu želite da odigrate protiv Magnusa Karlsena. Da li je to tačno? Andrej Esipenko: Da, postavljeno mi je to pitanje na konferenciji za medije i ja sam naveo Magnusa. Jasno je da svi žele da igraju meč protiv njega. Ali, potpuno razumijem da je to malo vjerovatno. Prvo, on sada vjerovatno ne bi pristao da dođe u Rusiju, a drugo, posljednjih godina nije naročito zainteresovan za klasični šah. Uopšte, sjajno je što možemo da organizujemo ovakve mečeve u mom rodnom regionu (Esipenko je rođen u Novočerkasku – prim. „SE“). Ovdje želim da izrazim veliku zahvalnost predsjedniku Šahovske federacije Rostovske oblasti, Arutjunu Armenakoviču Surmaljanu. Prošle godine igrao sam sa Vladimirom Kramnikom, ove godine sa Rihardom. Izuzetno jaki protivnici.
— Paralelno ste igrali i u prvom dijelu Champions Chess Tour-2025, koji je kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u e-šahu, i ostvarili ste odličanrezultat (šah je prvi put uvršten u program SP-a, koje će se održati od 31. jula do 3. avgusta 2025. u Rijadu, s nagradnim fondom od 1,5 miliona dolara – prim. „SE“). Da li je bilo teško? Andrej Esipenko: Mogu da priznam – jeste. Iskreno, dugo sam razmišljao da li uopšte vrijedi igrati ovaj kvalifikacioni turnir. Bio sam jako razočaran što se meč poklapa sa turnirom. Uz to, tog dana sam prilično brzo izgubio partiju u klasičnom šahu protiv Riharda (ne namjerno), i nisam bio raspoložen za Champions Chess Tour. Ali ipak sam odlučio da igram – i prve partije su bile prilično loše. Osvojio sam samo jedan poen iz tri partije. Pitao sam se: „Zašto mi ovo uopšte treba?“ Razmišljao sam da se povučem sa turnira i počnem pripremu za sljedeću partiju sa Rapportom. Ali postepeno sam se razigrao i na kraju osvojio 5,5 poena iz posljednjih šest partija. To mi je bilo dovoljno za posljednje mjesto koje vodi u plej-of. Nakon toga sam pobijedio Dmitrija Andrejkina. Iskreno, nevjerovatno mi je kako se turnir, za koji nisam bio siguran da li da igram, na kraju završio tako uspješno za mene. Većinu partija odigrao sam bez velikog napora, onako kako kažu – „iz ruke“. Po završetku prvog turnira skupio sam solidan broj bodova. Ako se dobro pokažem i u drugoj fazi u maju, kvalifikovaću se za Svjetsko prvenstvo u Saudijskoj Arabiji. Dakle, ovog proljeća čeka me jedan od najvažnijih online turnira u mojoj karijeri. Zaista bih volio da igram u Rijadu i mislim da imam dobre šanse.
— Da li ste u plej-ofu osjetili pritisak? Andrej Esipenko: Da, kada sam shvatio da je puno toga na kocki. Protiv Andreikina je već bilo ogromno psihološko opterećenje. Onda sam odmah izašao na Magnusa i izgubio. Nakon toga sam igrao protiv Veslija Soa. Dakle, emocionalno je bilo izuzetno teško. Što se fizičke spreme tiče, dosta mi je pomogao bazen. Nakon partija bih otišao da plivam i to mi je pomagalo da se resetujem. Ali mentalno – bilo je veoma naporno. I u meču sa Rapportom sam bio pod pritiskom, a istovremeno sam želio da dobro odigram i online turnir.
— Nakon ovakvog maratona, hoće li vam ostati snage za „Aeroflot Open“? Andrej Esipenko: Teško je reći. Iskreno, jako sam se potrošio u meču sa Rapportom. Imao sam samo jedan cilj – pobjedu. Posljednjih nekoliko dana prije brzopoteznog dijela turnira bilo je veoma naporno. Sada osjećam neku vrstu pražnjenja… Kada sam pobijedio na Qatar Masters-2024, imao sam sličan osjećaj, a nakon toga je uslijedio pad forme. Loše sam igrao na turniru u Moskvi, gdje smo snimali prošli intervju, zatim i na SP-u u Njujorku, gdje nisam uspio da pokažem svoj nivo igre. Tako da zaista ne znam šta da očekujem od sebe na velikom „Openu“ u Moskvi. Nadam se da ću se oporaviti nakon nekoliko dana odmora, ali realno gledano – vremena za odmor je vrlo malo.
Esipenko: „Na Velikom švajcarskom turniru („Grand Swiss“) i Svjetskom kupu nema garancija, čak ni za Magnusa“
— Da li je ovogodišnji sastav „Aeroflot Opena“ jači nego prošlogodišnji? Svi najjači ruski igrači su tu, plus nekoliko jakih stranaca, predvođenih Rapportom i prošlogodišnjim pobjednikom Aminom Tabatabaijem. Andrej Esipenko: Prošle godine se istovremeno igrao turnir u Kini, na kojem su učestvovali Dubov i Artemjev. Sada će svi najjači ruski igrači igrati u Moskvi, uključujući i Jana Nepomnjaščija, tako da je sastav definitivno jači. Biće zadovoljstvo igrati u takvom društvu.
— Želim vam plasman barem kao prošle godine (Esipenko je tada bio drugi – prim. „SE“). Andrej Esipenko: Hvala vam puno! Potrudiću se.
— FIDE je objavila lokacije najvažnijih turnira ove godine („Grand Swiss“ će se održati u Samarkandu od 3. do 15. septembra, Svjetski kup u Indiji od 31. oktobra do 27. novembra, a Svjetsko prvenstvo u rapidu i blicu u Dohi od 25. do 31. decembra). Da li ste prema tome planirali svoj kalendar za 2025? Andrej Esipenko: Još nisam. Uskoro želim detaljno isplanirati raspored turnira. Osim toga, i dalje postoje nejasnoće oko domaćina Svjetskog kupa. Znam da je FIDE najprije objavila da će to biti Indija, ali onda je ta informacija nestala sa zvaničnog sajta. Nedavno smo tokom Bundeslige pričali o tome sa Viditom Guđratijem, i on mi je rekao da još uvijek ništa nije sigurno. Tako da su za sada potvrđeni samo Samarkand i Doha. Na sreću, za oba turnira mi neće trebati vize. Postoje direktni letovi, a Katar mi je ostao u jako lijepom sjećanju. Još jedna prednost je što ću stići da se vratim kući u Rusiju prije Nove godine.
— Da li već imate plan za turnire u prvoj polovini godine? Andrej Esipenko: Poslije Aeroflot Opena, do maja ću vjerovatno igrati samo Bundesligu, a možda i austrijsku ligu. Krajem aprila igraću na ekipnom prvenstvu Rusije, to je sigurno. A u maju me čeka i vrlo važan online turnir u okviru Champions Chess Tour-a 2025.
— Kada se vratimo na „Grand Swiss“, da li osjećate da imate neki dug prema tom turniru? Prošlog puta ste bili treći, nesrećno izgubili posljednje kolo i niste uspjeli da se kvalifikujete za Turnir kandidata 2024. Andrej Esipenko: Da, ove godine imam četiri ključna turnira: Aeroflot Open, drugi turnir Champions Chess Toura 2025, Grand Swiss i Svjetskom kupu. Jasno je da na svakom želim da ostvarim dobar rezultat, ali u Samarkandu i na Svjetskom kupu ću se posebno boriti za plasman na Turnir kandidata 2026. Istovremeno, svjestan sam da nema nikakvih garancija – svi najbolji će igrati, svi će doći vrhunski pripremljeni. Zato ću samo pokušati da igram najbolje što mogu, da se potpuno posvetim svakoj partiji. Ostalo zavisi i od sreće.
— Grand Swiss i Svjetski kupsu velika lutrija, zar ne? Andrej Esipenko: 100%! Garancija nema niko, čak ni Magnus. Karlsen je tek 2023. prvi put uspio da osvoji Svjetski kup, iako je bio na ivici ispadanja u mini-meču sa Vinsentom Kajmerom. A kada je igrao Grand Swiss 2019. godine, nije uspio da uđe u top 3 (bio je šesti – prim. „SE“), dok je pobjednik bio Van Hao. Dakle, sve je nepredvidivo. Trudiću se da postignem dobar rezultat, ali mislim da je bolje da o tome ni ne razmišljam. Najvažnije mi je da se fokusiram na kvalitet svoje igre.
Esipenko: „Fischerov šah volim, ali uz duži tempo“
— Kakav je vaš stav o Fischerovom šahu, koji se ove godine mnogo pominje zbog starta Freestyle Chess Toura? Andrej Esipenko: Zanimljiva igra. Ali iskreno, nisam baš najbolje razumio „Titled Fridays“ u Fischerovom šahu (analog „Titled Tuesday“ turnira u blicu na Chess.com). Igrati šah 960 uz tako brz tempo je izuzetno teško. Ako već mijenjamo početni raspored figura na posljednjoj liniji, onda bi trebalo da igramo uz klasični tempo ili bar duži rapid. Tada bi bilo zaista zanimljivo. Mogli bismo analizirati pozicije, osmisliti strategije. Ali igrati Fischerov šah u blicu je, po mom mišljenju, previše nasumično.
— Mislite li da šahovski ljubitelji, koji nisu profesionalci, uživaju u gledanju „Titled Fridays“? Andrej Esipenko: Pitam se isto! Čitao sam različita mišljenja, uključujući ono Ilje Levitova (bivšeg izvršnog direktora RŠF), koji je rekao da apsolutno ništa nije jasno. I meni, iskreno, nije previše zanimljivo da pratim te turnire. Inače volim da poslušam komentatore, pogledam analize, ali ovdje nemam taj osjećaj.
— Dakle, ne smatrate da je klasični šah „mrtav“ zbog previše remija? Andrej Esipenko: Ne, uopšte ne mislim tako. U klasičnom tempu se mogu igrati borbene partije i postići rezultati. Rapid i blic su takođe odlični formati. Volim Fischerov šah, ali bih ih igrao isključivo uz dužu vremesku kontrolu.
— Slažem se. Ako izuzmemo elitne turnire, openi i nokaut formati često donose izuzetno zanimljivu borbu. Andrej Esipenko: Mnogo je odlučenih partija! Kada ljudi budu dosljedno igrali remije protiv računara, onda ćemo zaista moći da pričamo o „remi smrti“ šaha. Tada ćemo možda preći samo na Fischerov šah. Ali trenutno smo daleko od toga. Ljudska memorija ne može da zapamti sva otvaranja. Zato mislim da je klasični šah i dalje u odličnoj poziciji.
— Kako vam se čini format sa dvije klasične partije dnevno? Andrej Esipenko: U principu, nije loše. Osjećaj je drugačiji, turnir završava brže nego obično. Kada se igra samo jedna partija dnevno, turnir se može činiti sporim, a nervoza raste. Dvije partije dnevno znače da sve brzo prolazi. To je svakako plus, ali fizički može biti vrlo zahtjevno.
Esipenko: „Jako želim da Arteta dugo ostane u ‘Arsenalu’“
— Dugo Vas nisu pitali za londonski „Arsenal“. Kako ocjenjujete rezultate tima ove sezone? Andrej Esipenko:Situacija je teška. Klub ima velikih problema sa povredama. Otpali su svi napadači: Kaj Haverc i Gabi Žezus neće igrati do kraja sezone, Saka i Martineli su takođe povrijeđeni. Jedine svijetle tačke su Majlz Luis-Skeli i Itan Nvaneri. Nvaneri ima samo 17 godina, a već igra nevjerovatno. Ogroman talenat! Luis-Skeli je defanzivni vezista, ali sada sjajno pokriva poziciju lijevog beka. Odlično je što ima tako mlade talente.
— Klub nije doveo novog napadača u januaru. Da li je to greška? Andrej Esipenko:Mnogo sam očekivao pojačanje u napadu. Ali, koliko razumijem, „Arsenal“ cilja na Aleksandera Isaka iz „Njukasla“. Ako postoji šansa da ga dovedu ljeti, to ima smisla. Šveđanin je vrhunski igrač i može biti posljednji dio slagalice šampionskog tima. Ali nije u toliko lošoj poziciji na tabeli da bi odustali od ove sezone. Može dovesti neko pojačanje. Sada već drugu utakmicu zaredom u špicu igra vezista Mikel Merino. To je nevjerovatno za klub ovog nivoa. Možda bi bilo bolje pružiti šansu nekome iz omladinskog pogona?
— S obzirom na to da „Mančester Siti“ ove sezone igra promjenjivo, da li je ovo prilika za titulu? Andrej Esipenko:Jako je frustrirajuće. „Siti“ ima očigledne probleme, ali Arsenal opet nešto nije uradio kako treba. Mislim da nema šanse za titulu. „Liverpul“ je jednostavno prejak.
— Onda možda „Arsenal“ treba da se fokusira na Ligu šampiona? Andrej Esipenko:Ako prođe PSV, u četvrtfinalu ga čeka „Real“ ili „Atletiko“. Biće teško, posebno protiv „Reala“, ali ako se Saka oporavi, ima šanse. Možda se vrati i Martineli, pa ga probaju kao centralnog napadača. Na lijevom krilu igra previše predvidljivo, možda bi mu u špicu išlo bolje.
— Vjerujete li u Artetu? Andrej Esipenko:Jako želim da ostane u „Arsenalu“ dugo!
— Mikel Arteta — novi Arsene Wenger za „Arsenal”? Andrej Esipenko:Meni se Arteta jako dopada.Jako želim da ostane dugo. Sa njim je klub već treću-četvrtu sezonu zaista u borbi za šampionsku titulu. Od kada navijam za „Arsenal”, to se nikada nije dešavalo. Jedini put kada je bio blizu titule bilo je kada je „Lester“ postao šampion. Tada se Arsenal borio sa njima, ali zbog povreda se u jednom trenutku raspao. Kasnije ni o zlatnim medaljama nije bilo ni govora. Najveći cilj tada je bio tada da se plasira u top-4. Unai Emeri se nije snašao u „Arsenalu”, iako treba priznati da je to vrhunski trener. Kada je došao Arteta, sa ne najboljim sastavom osvojio je FA Cup, a zatim je polako okupio potrebne igrače i formirao jako dobar tim. Mislim da ima najbolji par centralnih bekova na svijetu (Vilijam Saliba i Gabrijel). Tu je i pouzdan golman (David Rajja), kao i Deklan Rajs kao odličan zadnji vezni. U defanzivi je sve sjajno. Ima problema u napadu.
— Vi volite da igrate? Andrej Esipenko: Fizička forma mi ne dozvoljava da igram dugo na terenu, ali mi je drago da budem golman. Kao dijete sam maštao da postanem profesionalni golman.
Gulruhbegim Tohirdžonova – jedna od najjačih šahistkinja Uzbekistana. Zbog sukoba s federacijom 2020. godine prešla je u reprezentaciju SAD-a. Ovih dana dogodio se njen dugo očekivani povratak. Šahovski komentator „Gazeta.uz“ Georgij Švanov razgovarao je s njom o najvažnijim, ali i širim temama.
Šahistkinja Gulruhbegim Tohirdžonova ponovo će nastupati za reprezentaciju Uzbekistana. Godine 2020. napustila je tim zbog sukoba s federacijom i prešla pod zastavu SAD-a. Međutim, četiri godine kasnije vratila se, izjavivši da se situacija u uzbekistanskom šahu promijenila.
U intervjuu sa šahovskim komentatorom „Gazeta.uz“ Georgijem Švanovim, govorila je o svom iskustvu igranja za SAD, studijama na Univerzitetu Misuri i planovima za budućnost.
–Koje su emocije povodom povratka?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Veoma sam srećna. Nisam očekivala da ću se ikada vratiti ovdje. Ali desilo se mnogo promjena, već sam to više puta rekla. Osjećanja su pomiješana, jer je ovo nešto novo i neočekivano. Ipak, drago mi je što sam se vratila i što ponovo mogu igrati za Uzbekistan.
–Kako su te dočekali u našoj zemlji? Jesu li te možda sačekali na aerodromu?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Na aerodromu me nisu sačekali (smije se). Imali smo konferenciju za novinare, novinari su postavljali pitanja. Bilo je zanimljivo čuti šta misle. Ali generalno, susret je bio formalan, da predstavim sebe i svoj povratak.
–Možeš li već zvanično igrati za Uzbekistan? Postoji li neki period čekanja prije nego što se može igrati za novu federaciju?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Ako želiš besplatno promijeniti federaciju, moraš čekati dvije godine i ne igrati na zvaničnim turnirima. A ako želiš odmah da nastupaš, moraš da platiš. Ali s tim nije bilo problema.
–Znači, i na Azijskim igrama 2025. i na Olimpijadi 2026. ćeš igrati za našu reprezentaciju?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Da.
–Kako si upisala Univerzitet Misuri?
Gulruhbegim Tohirdžonova:Da budem iskrena, nisam se sama upisala – ponudili su mi. Imala sam izbor – igrati samo šah ili studirati. Oduvijek me zanimalo da se posvetim nečemu novom, jer je šah vrlo težak sport koji uzima mnogo živaca. Ipak, vidjela sam sebe kao nešto više od same šahistkinje. Kada sam imala 19 godina, ponudili su mi priliku da istovremeno studiram i igram šah. Pomislila sam da je to odlična ideja i rekla: „U redu, hajde da probamo.“
Na Univerzitetu Misuri tada su tek otvorili šahovsku stipendiju. Bila su trojica momaka i samo jedna djevojka – ja. Smatrala sam da studiranje u Americi pruža mnogo mogućnosti. Prvo, oduvijek sam željela naučiti engleski jezik. Takođe, činilo mi se da je obrazovni sistem u SAD-u bolji od našeg univerzitetskog sistema, posebno tada, prije šest godina.
–Mogla si da izabereš bilo koji smjer?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Da. Izabrala sam biznis menadžment.
–Da li je bilo teško uskladiti šah i studije?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Iskreno, precijenila sam sebe. Mislila sam da ću sve stići, ali u jednom trenutku je postalo veoma teško. Tokom pandemije nisam mogla da se viđam s porodicom. Neko vrijeme sam morala da učim online. Naši ispiti su ionako teški, a još ih raditi online preko video poziva bilo je dodatno opterećenje. Mislim da nisam iskoristila sve mogućnosti koje je univerzitet nudio, jer sam dvije godine učila online, a dvije godine uživo.
Što se tiče šaha, mislila sam da će biti bolje, ali nije ispalo kako sam željela. Zbog pandemije sam izgubila motivaciju, jer nije bilo turnira. Kada nema perspektive, teško je nastaviti trenirati. Čak i nakon pandemije bilo je teško putovati u Evropu ili Aziju. Nisam to očekivala. Možda bi sve bilo drugačije da nije bilo pandemije.
-Znači, bila si potpuno posvećena studijama i nisi ih žrtvovala zbog šaha?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Da, imala sam redovne studije, full-time program, uz dodatne šahovske obaveze. Tri puta sedmično treninzi od dva i po do tri sata. Barem jednom ili dva puta individualni trening s trenerom. Uz to, dodatni timski treninzi. Tako je bilo svake sedmice.
–Da li je to bio trener nacionalne selekcije ili univerziteta?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Trener univerziteta, velemajstor Joann-Cristian Chirila.
–Kako si uspjela završiti univerzitet?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Dobila sam diplomu iz biznis menadžmenta i minor iz inovacija i preduzetništva. Pošto sam bila na turniru, nisam mogla lično preuzeti diplomu – dobila sam je online. U jednom semestru istovremeno sam studirala, igrala šah i obavljala praksu na univerzitetu kako bih dobila sertifikat. Nije bilo lako, ali ipak sam uspjela.
-Planiraš li da se fokusiraš na šah ili ćeš se razvijati u svojoj struci?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Želim da igram šah. Još uvijek imam ambicije. Vratila sam se i ovdje postoje dobre mogućnosti, skoro sve što mi je potrebno da se potpuno posvetim šahu. Naša država veoma podržava šah, tako da želim da nastavim igrati.
Ali u nekom trenutku, kada postignem veće uspjehe u šahu, možda ću nastaviti školovanje. Želim završiti master studije. U šahu možeš biti aktivan dugo, i ja želim igrati što duže, ali ne želim da ostanem samo šahistkinja. To je sjajno, ali mogu biti još nešto. Mislim da to može pomoći i u igri – kada imaš nešto osim šaha, to smanjuje stres.
Takođe, to može biti primjer drugim mladim djevojkama. Njihovi roditelji mi pišu, pitaju šta da rade. Moj primjer pokazuje da se ne mora uspjeti samo u šahu – kroz šah možeš napredovati i na druge načine. Upisala sam univerzitet zahvaljujući šahu, i želim pokazati da je to moguće. Cilj mi je da upišem master studije na jednom od univerziteta iz Ivy League. Ako se trudiš, možeš postići sve. Čak i djevojka „iz kišlaka“, kakva sam bila ja.
–Kako si dospjela u reprezentaciju SAD-a?
Gulruhbegim Tohirdžonova: U SAD-u nema kvalifikacija, sve zavisi isključivo od rejtinga. Ako nemaš dovoljan rejting, ne možeš ući u tim. Ako si prvakinja, možeš birati na kojoj tabli ćeš igrati, ali bez rejtinga nema šanse da uđeš u ekipu. Pravila su veoma stroga.
Ja sam upala po rejtingu, a zatim je kapiten odlučio ko će igrati na kojoj tabli.
–Kakva je bila atmosfera u timu?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Igrala sam s njima na dvije olimpijade. Atmosfera je bila odlična. Nismo imali problema – ni među igračicama, ni s trenerima, ni s kapitenom.
U Čenaju, kada sam igrala na prvoj tabli, bila sam nova u timu. Bilo je teško navići se. Imali smo užasan džetleg, zbog čega ekipa nije dobro započela turnir, iako su se djevojke trudile. Pored toga, neko je i bolestan došao.
Kasnije smo se podigli, u posljednjem kolu pobijedili Indiju i podijelili 3–4. mjesto. Nažalost, zbog lošeg starta, završili smo na četvrtom mjestu.
Ove godine, kada smo igrali u Mađarskoj, znali smo da možemo više. Tim je bio skoro isti, ali se priključila Elis Li, što je dodatno ojačalo ekipu. Imali smo sjajan timski duh i veoma talentovane igračice. Ovaj put smo osvojili bronzu.
–Trener ženske reprezentacije Uzbekistana Aleksej Dreev je u nedavnom intervjuu za „Gazetu.uz“ rekao da je unaprijed bilo poznato da principijelno nećeš igrati protiv naše reprezentacije. Koliko su u američkom timu to razumjeli? Nisu li insistirali da ipak igraš, s obzirom na to da si lider ekipe?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Nakon jedne od partija imali smo sastanak, i kada je izašao žrijeb, rekla sam da ne želim i neću igrati. Kapiten ekipe je odgovorio: „U redu, razumijemo.“ Naravno, to nije bio neosporan momenat – mogli su reći „moraš igrati“, ali to se nije desilo. To je pozitivno uticalo na atmosferu u timu, jer sam imala povjerenje u njih, a i oni su vjerovali meni i podržavali me.
Očekivali su da ću igrati mnogo partija. Kada igraš na prvoj tabli, atmosfera u timu je drugačija i žele da igraš što više. Ali istovremeno su razumjeli da mi je porodica u Uzbekistanu, da sam tu odrasla i da bi mi to jednostavno bilo neprijatno. Znali su da bi to moglo uticati na mnogo toga. Ako bih tokom partije osjećala da radim nešto pogrešno, to bi se odrazilo na cijeli tim.
Podržali su moju odluku, a ja zaista nisam željela igrati. Takođe su vjerovali u tim, u druge djevojke. U nekom trenutku i one moraju preuzeti odgovornost – nisam mogla igrati svaki dan.
–A ako na sljedećoj Olimpijadi bude meč protiv reprezentacije SAD-a, hoćeš li igrati?
Gulruhbegim Tohirdžonova: (Smije se) Teško pitanje. Trenutno je teško reći, sve zavisi od situacije i odluke kapitena tima. Kao što sam rekla, u SAD-u su prema svemu imali razumijevanja. Ali ako kapiten kaže da moram igrati, šta da se radi?
-Koji je glavni razlog tvog povratka?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Svi znaju našu priču, ne želim o tome govoriti. Nikada nisam pričala o tome u intervjuima. Samo sam željela pronaći svoj put. Nisam željela biti uvučena u političke drame i nisam htjela da se moje sestre time bave.
–Nećemo ulaziti u detalje. Da li su se okolnosti koje su dovele do tvog odlaska promijenile na bolje?
Gulruhbegim Tohiržonova: Naravno, promijenile su se. Kao što sam rekla, zahvaljujući našoj državi i onome što radi naš predsjednik. Bila sam veoma srećna kada su me pozvali nazad i kada sam vidjela da se situacija promijenila. Ovo pomaže ne samo sadašnjim šahistima, već i narednim generacijama. Bilo je talenata koji su napustili šah zbog jedne osobe.
Imala sam sreću što je moj otac želio da se bavimo šahom i učinio sve da nam to omogući. Ali nisu svi imali takve mogućnosti. Mnogi talentovani igrači nisu mogli nastaviti karijeru jer jednostavno nisu imali nikakvu podršku. A sada je sve drugačije.
–Govorimo o [prvom potpredsedniku Šahovske federacije Uzbekistana] Husanu Turdijalijevu? Kada si otišla, upravo si njega navela kao glavni razlog.
Gulruhbegim Tohiržonova: Da. On me je jednostavno izbacio iz tima u trenutku kada sam imala najveći rejting među ženama u Uzbekistanu. Druga po rejtingu bila je moja sestra, a iza nje su bile djevojke sa rejtingom 2200−2100. Moja sestra je prestala da igra, a mene su izbacili iz reprezentacije.
–Da li znaš da li taj čovek sada ima neku funkciju u Šahovskoj federaciji Uzbekistana? Da li ste nakon tvog odlaska pokušali da obnovite odnos?
Gulruhbegim Tohiržonova: Takvog pokušaja nije bilo i neće ga biti. Borile smo se protiv njega, borile smo se za pravdu u federaciji i sada mislim da je ona konačno uspostavljena. Ne verujem da on više ima bilo kakvu ulogu u federaciji – čini mi se da ga tamo više nema.
–Koji su tvoji dalji planovi za turnire?
Gulruhbegim Tohiržonova: Planiram da igram otvorene turnire u Evropi, pa ćemo vidjeti kako će se sve odvijati. Dogodile su se velike promjene i moram dobro razmisliti šta dalje. Veoma sam srećna što sam se vratila, ali sada želim malo da stanem i sagledam situaciju.
–Da li i dalje imaš ambiciju da se boriš za titulu svjetske šampionke?
Gulruhbegim Tohiržonova: Ne bih igrala šah bez šampionskih ciljeva. Ako ih nemaš, možeš jednostavno igrati kod kuće, online, za sebe. Ako sam se vratila i ako igram na Olimpijadi – znači da imam velike ciljeve. Ne znam da li je ispravno igrati šah s ambicijama, ali meni su one veoma važne, i da – imam šampionske ciljeve. Vjerujem da se i dalje mogu boriti za tu titulu.
Gulruhbegim Tohiržonova je rođena 16. jula 1999. godine u Taškentu. Već sa 17 godina (2016) dobila je zvanje velemajstora među ženama. Tokom karijere osvojila je nekoliko prestižnih titula: FIDE majstor (2013), internacionalni majstor među ženama (2015), velemajstor među ženama (2016) i internacionalni majstor (2024).
Već 15 godina se aktivno bavi šahom i ušla je u osam najboljih na Svjetskom kupu. 2016. godine osvojila je srebrnu medalju na Kupu azijskih nacija u ženskoj kategoriji. U poslednjih pet godina, dok je istovremeno studirala u SAD-u, nastupala je na najvećim turnirima u Americi, gdje je više puta osvajala nagrade. 2021. godine zauzela je drugo mjesto na Ženskom prvenstvu SAD-a, nakon čega je postala članica američke reprezentacije.
Na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi 2022. godine osvojila je 7 poena iz 10 mogućih, nastupajući za SAD. Na 45. Svjetskoj šahovskoj olimpijadi 2024. godine igrala je na prvoj tabli tima SAD-a.
2/11/2025 – Na početku Weissenhaus Freestyle šahovskog turnira, Jan Henric Buettner je bio preplavljen zahtjevima za intervjue. Spor sa FIDE-om privukao je veliku medijsku pažnju i svi su željeli znati tačno o čemu se radi i koja je trenutna situacija. Na početku Freestyle šahovskog Grand Slama u Weissenhausu, Buettner je pozvao ekipu ChessBase-a u svoju kancelariju na intervju.
Po drugi put, Jan Henric Buettner organizuje šahovski turnir u svom luksuznom odmaralištu Weissenhaus sa nekim od najboljih svjetskih igrača. Prije dvije godine, uspješni hamburški biznismen razmišljao je o tome što ga stvarno usrećuje, a uz njegovu ljubav prema muzici, to je bio šah. Buettner je naučio šah u školi kao dijete i sada je želio ponovo da počne, pa je uzimao online lekcije šaha od NiclasaHuschenbeta i na kraju pozvao svog učitelja šaha u Weissenhaus. Počeli su razgovarati, i tako je rođena ideja o šahovskom turniru u ovom elegantnom odmaralištu na Baltičkom moru.
Huschenbeth mu je preporučio da kontaktira MagnusaCarlsena, superzvijezdu šahovske scene. Buettner i Carlsen su se sreli u Dubaiju. Carlsen je bio spreman da igra na turniru, ali je želio da to bude Chess960 ili Freestyle šah. Buettner je pristao i stvari su krenule. U februaru 2024. godine, prvi veliki freestyle šahovski turnir održan je u luksuznom odmorištu. Turnir je bio savršeno organiziran i predstavljen sa mnogo show elemenata. Buettner je ljubitelj Formule 1 i show oko utrka ga je inspirisao.
„Kada je u pitanju sport, fokus mora biti na osobi, akciji. Kada je u pitanju šah, ne možete vidjeti šta se dešava i to izgleda dosadno za nestručnjaka. Formula1 je spektakl, ali zapravo same utrke su takođe dosadne, s automobilima koji stalno voze u krugovima. Priče o sportistima koji učestvuju prave razliku“, Buettnerov je credo.
U drugom koraku, Freestyle Chess Weissenhaus turnir proširen je u seriju, Grand Slam, sada prema modelu teniske turnirske serije. Nakon turnira na Baltičkom moru, serija se nastavlja u Parizu u aprilu. Zatim slijede Njujork u julu, Delhi u septembru i na kraju JužnaAfrika u decembru. Moguće je da će biti dodan još jedan turnir.
Igrači koji učestvuju uživaju u igranju šaha s nepoznatim početnim pozicijama. Svi prave rane greške u nepoznatim situacijama. To uvodi element slučajnosti, jer s novim početnim pozicijama karte se stalno ponovo miješaju. Čak je i inače superiorni MagnusCarlsen ovde ranjiv.
S obzirom da se najbolji svjetski igrači takmiče, ova serija ima status svjetskog prvenstva. To je bio i predlog Svjetske šahovske federacije kada su njeni predstavnici kontaktirali Buettnera. Ali, nakon početnog zajedničkog stava i želje za saradnjom, Carlsen i Buettner s jedne strane i FIDE sa Arkadijem Dvorkovičem i Emilom Sutovskim s druge strane sve su više postajali udaljeni. Na kraju su rukavice bile skinute, a spor je izbio na površinu. Pitanje je bilo da li neko osim FIDE ima pravo nazvati šahovski događaj svjetskim prvenstvom – a prema FIDE, to uključuje sve varijante šaha.
U posljednjim nedeljama, Freestyle šah i Buettner uživaju veliku pažnju javnosti, vjerovatno mnogo veću nego što je Buettner želio. Novinari su stalno dolazili u Weissenhaus kako bi intervjuisali organizatora i finansijera. Između sastanaka, našao je vremena i za video intervju sa ChessBase-om i pozvao ekipu u svoju kancelariju u Kavaliershaus-u. Prostorija je nudila mnogo materijala za nostalgičare, na primjer, kompletnu kolekciju starih Asterix stripova, niz većih modela automobila i nekoliko šahovskih setova. Takođe su bile izložene i brojne fotografije, uključujući jednu od oca Jana Henrica Buettnera, KlausaBuettnera, koji je kao glavni urednik popularnog njemačkog TV magazina „Hörzu“ bio vrlo zainteresovan za muziku. Jedna slika prikazuje njega s Beatlesima dok su nastupali u Star-Clubu u Hamburgu.
U intervjuu sa Andréom Schulzom, Buettner govori o svom angažmanu u šahu – osim freestyle šaha, podržava Hamburger SK, šahovsko odjeljenje St. Paulija i nekoliko mladih njemačkih igrača u sklopu Weissenhaus šahovske akademije – i svojim planovima za budućnost. Spor sa FIDE doveo je do beskrajnih rasprava i oduzeo mnogo vremena. Iako je Buettner sretan zbog javne pažnje koja je proizašla iz toga.
Video i montaža: Arne Kähler Intervju je na njemačkom jeziku. Možete ga gledati sa titlovima, ali evo i sa engleskog prevoda transkripta.
Intervju sa Janom Henricom Buettnerom
André Schulz: Ovde smo sa Janom Henricom Buettnerom u njegovom fantastičnom uredu. Hvala što ste nas primili. Nalazimo se u Weissenhausu, velikom imanju, i svjedočimo impresivnom događaju: drugom Weissenhaus Freestyle šahovskom turniru. Prošlogodišnji inauguralni turnir već je bio sjajan, ali drugi je podignut na viši nivo. Ponovo ste podigli standarde. Možete li nam reći šta je novo ove godine?
Jan Henric Buettner: Da, prošlogodišnji turnir bio je organizovan prilično brzo, ali je bio vrlo profesionalan i sa značajnim troškovima kako bi sve bilo savršeno. Bio je to eksperiment kako bi se prikazalo kako može izgledati turnir najvišeg nivoa. Nazvali smo ga „GOAT Challenge“ da izazovemo Magnusa Carlsena. Naša vila, u kojoj Magnus trenutno boravi, čak je preimenovana u „GOAT Vila“ za ovu nedjelju. Ove godine smo učili iz iskustva i uveli nekoliko inovacija. Jedna od najvećih promjena je uključivanje najboljih svjetskih šahovskih strimera. Postavili smo posebne kontejnere u kojima svaki strimer ima svoj studio, uključujući ChessBase India, Annu Cramling, sestre Botez, Chess.com i naš vlastiti studio za emitovanje. Sada imamo dva kanala: profesionalni kanal za šahovske stručnjake i kanal za širu publiku. Takođe smo poboljšali ketering. Umjesto fiksnih obroka u različitim restoranima, sada nudimo vrhunski bife sa dvije zvjezdice, gdje gosti mogu uzeti svoj obrok i biti posluženi za stolovima. Dodatno, smanjili smo broj medijskih predstavnika i gostiju na licu mjesta kako bismo održali intimniju atmosferu. Trenutno je ovde svako veliko ime u šahu.
André Schulz: Dakle, ideja iza uključivanja strimera je takođe povećanje dometa? Jan Henric Buettner: Tačno. Mi smo poslovni subjekt i potrebna nam je velika publika. Pošto ne naplaćujemo gledanje, oslanjamo se na prihode od sponzora. Da bismo privukli sponzore, potrebni su nam jaki brojevi gledanosti. Naš interni cilj je kontinuirani rast publike.
André Schulz: Freestyle Chess GmbH je registrovana u Njemačkoj, da li je tako? Jan Henric Buettner: Da, naša centralna kancelarija je u Hamburgu. Do sada smo prikupili nešto manje od 20 miliona eura i očekujemo još veće investicije zbog velikog interesa.
André Schulz: Kako funkcioniše poslovni model? Investitori će sigurno željeti da vrate svoju investiciju. Jan Henric Buettner: U suštini, funkcioniše kao i svaki drugi startup. Investitori ulažu na osnovu određene procjene vrijednosti, a kako uspjeh raste, raste i vrijednost kompanije. Na kraju postoje različite strategije izlaska, kao što su izlazak na berzu ili prodaja strateškom investitoru. Naš cilj je da postanemo profitabilni u roku od 24 mjeseca, tako da više ne budemo zavisni od spoljnjeg finansiranja i budemo finansijski samoodrživi.
André Schulz: Kompanija se također širi geografski. Ovaj turnir označava početak Grand Slam turneje s događajima na prestižnim lokacijama širom svijeta. Možete li nam dati pregled predstojećih turnira i njihovih lokacija? Jan Henric Buettner: Iako imamo sjedište u Njemačkoj, mi smo međunarodna kompanija. Osim ovog događaja u Njemačkoj, organizovaćemo turnire u Francuskoj, Njujorku i Južnoj Africi. Postoje još dvije lokacije koje trenutno ne možemo otkriti. Naš cilj je da u narednim godinama uspostavimo globalnu prisutnost na svim kontinentima.
André Schulz: To zvuči ambiciozno. Trebaće vam lokalni partneri za logistiku, zar ne? Jan Henric Buettner: Da, ali imamo sreće što imamo Thorstena Hocka, iskusnog menadžera događaja, u našem timu. On je prethodno organizovao Extreme Sailing Series i BMW Sailing Cup, tako da je vrlo dobro upućen u globalno upravljanje događajima.
André Schulz: Prije turnira bilo je napetosti sa FIDE-om. U početku je izgledalo kao moguća saradnja, ali nešto je pošlo naopako. Možete li nam reći više o tome? Jan Henric Buettner: Da, FIDE me kontaktirala i pitala kako bi oni mogli profitirati od našeg događaja. Željeli su licencirati FIDE Svjetski šampionat u Fischer Random šahu na naš turnir. Odbio sam jer naši sponzori nisu bili zainteresovani za događaj vezan za FIDE. Zatim su predložili da licenciramo svjetsko prvenstvo bez obzira na to. Kada sam pitao zašto ne mogu koristiti termin „Svjetski“, rekli su da je to „interno regulisano“, što nisam prihvatio kao validan razlog. Dakle, jednostavno smo nazvali naš turnir kako smo željeli. FIDE je zatim pokušala vršiti pritisak na igrače. MagnusCarlsen je intervenisao jer je smatrao neprihvatljivim da se mladi igrači prisiljavaju da potpišu ugovore. Na kraju je postalo jasno da FIDE nema koherentnu strategiju. Uložio sam mnogo vremena u pregovore, ali na kraju nam je čitava situacija donijela ogromnu medijsku pažnju – neprocjenjiv PR za naš turnir.
André Schulz: FIDE nije imala jedinstven stav u pregovorima. Da li ste vi imali taj utisak? Jan Henric Buettner: Apsolutno. Pregovarao sam nedjeljama sa jednom osobom, da bih kasnije saznao da ona nije imala pravo donošenja odluka. To je bilo potpuno gubljenje vremena.
André Schulz: Uprkos tim izazovima, čini se da uživate u ovom događaju. Jan Henric Buettner: Da, apsolutno. Pažljivo pratim svaku partiju i izgradio sam lične odnose s igračima. Dvojica od njih će biti eliminisana sutra, što je nažalost, ali to je dio turnira. Kada gledam sve igrače, teško je reći ko bi trebao otići – nevjerojatno je uzbudljivo.
AndréSchulz: Hvala na vašem vremenu! Jan Henric Buettner: Hvala i vama!
Jyotirmoy Halder / TIMESOFINDIA.COM / Objavljeno: 10. februar 2025
Pobjeda RameshbabuaPraggnanandhae na Tata Steel Mastersu naglašava njegov izvanredan talent. Velemajstor WeiYi, impresioniran indijskim čudom od šahistom, priprema se za nastup na turniru Norway Chess 2025 protiv vrhunskih igrača poput MagnusaCarlsena. Wei ističe potrebu za većom podrškom šahu u Kini i iznosi svoju strategiju za predstojeće turnire.
NEW DELHI: Prije samo nekoliko dana, Rameshbabu Praggnanandhaa postigao je uspjeh na Tata Steel Mastersu pobijedivši najmlađeg svjetskog šahovskog šampiona Gukesha Dommarajua i osvojivši prestižnu titulu, često nazivanu „Wimbledon šaha“, u Wijk Aan Zeeu, Holandija.
Sa strane stoji velemajstor Wei Yi, broj 1 u Kini i branilac titule, koji je, poput Pragga, nadmudrio Gukesha u dramatičnom doigravanju kako bi osvojio titulu Tata Steel Mastersa 2024.
Wei, jedini igrač na Tata Steel Mastersu 2025 koji je ostao neporažen, s impresivnih 12 remija i jednom pobjedom, sada preusmjerava fokus na nadolazeći turnir Norway Chess 2025.
Turnir će se održati od 26. maja do 6. juna, a obećava vrhunski šahovski događaj. Gukesh će se suočiti s trojicom najboljih svjetskih igrača — Magnusom Carlsenom, Hikarom Nakamurom i Fabianom Caruanom. Ne zaostaju ni Arjun Erigaisi, najbolje rangirani indijski igrač, i Wei Yi, broj 1 u Kini, koji će obojica debitovati na turniru Norway Chess.
U ekskluzivnom intervjuu za TimesofIndia.com, 25-godišnji velemajstor iznosi svoje iznenađenje kada je saznao sastav turnira Norway Chess 2025, ali pohvaljuje indijske šahovske talente posle njihovih izuzetnih nastupa na Tata Steel Chessu i poziva na veću podršku kineske vlade šahovskoj zajednici.
Iz intervjua:
P:Šta mislite o sastavu igrača za Norway Chess turnir ove godine? Wei Yi: Bio sam iznenađen kad sam saznao za sastav jer sam na turniru pored pet najboljih igrača na svijetu. Ali sretan sam jer ću igrati protiv vrhunskih igrača.
P: Kako planirate pripreme za turnir s obzirom na njegov format od 10 partija? Wei Yi: Mislim da je važno štedjeti energiju prije tako visokorangiranog i dugog turnira. Posebno je jer nakon klasičnih partija možete igrati Armagedon, pa zaista trebate imati više energije poslije klasične partije i pokušati dobro igrati u Armagedonu.
P: Kako planirate da održavate energiju tokom turnira? Wei Yi: Jedem čokolade između partija (smijeh). Da, mislim da je grickanje između partija dobro za mene.
P: Ostali ste neporaženi na nedavno završenom Tata Steel Chess turniru. Da li vas je razočaralo to što niste odbranili titulu? Wei Yi: Prije turnira nisam očekivao da ću pokušati zadržati titulu, već samo igrati najbolje što mogu. Trudio sam se da pokažem najbolje, ali tokom turnira sam napravio mnogo remija, iako sam u većini njih pokušao pobijediti. Na primjer, u partiji s Vincentom Keymerom pokušao sam pobijediti, ali on se dobro pripremio i završio sam u slaboj poziciji. Ipak, pokušao sam napraviti neki kontra-napad, ali partija je završila remijem.
P: Ko vas je najviše impresionirao na Tata Steel Mastersu? Wei Yi: Mislim da su to bili Gukesh, Pragg i Abdusattorov jer su u svakoj partiji željeli da pobijede. Ako ja igram crnim figurama, obično igram čvrsto, ali oni su čak i s crnim figurama htjeli da pobijede. To je vrlo dobro, ne samo za šah nego i za publiku.
P:Pratili ste meč između Pragga i Gukesha izbliza. Koje su vaše impresije? Wei Yi: Da, prošle godine sam igrao doigravanje finala s Gukeshom. U doigravanju, posebno u blicu, možete se osjećati veoma nervozno. Bilo je posebno teško za njih jer su obojica izgubili 13. kolo. U takvoj situaciji morate nastaviti borbu. To je teška situacija za igrače, ali pokazali su dobar borbeni duh čak i u posljednjim partijama. Bio sam iznenađen što je Gukesh izgubio treću partiju jer je imao pješaka više.
P: Mislite li da bi pobjednik dugih klasičnih turnira trebao biti odlučen u blic ili brzim partijama? Wei Yi: Možda bi bilo bolje da se pobjednik odlučuje prema broju pobjeda. Ali možda bi bilo dobro da se odlučuje nekim rapid partijama. Na primjer, nakon dana odmora mogli biste igrati dvije ili četiri rapid partije.
P: Koliko vas je impresionirala Pragnanandhaa-ova igra na Tata Steel Mastersu? Wei Yi: Mislim da je radio veoma naporno. Igrao je više različitih otvaranja na turniru i, naravno, zaslužio je titulu jer se u svakoj partiji borio do kraja.
P: Smatrate li da je rejting od 2800 (FIDE) dostižan za vas? Wei Yi: Izgleda vrlo teško, i osjećam da sam još uvijek daleko od toga.
P:Možete li reći nešto o šahovskoj kulturi u Kini? Wei Yi: U Kini mnogi igrači nemaju dovoljno entuzijazma za šah. Bilo bi bolje da vlada pruži veću podršku (smiješak).
P:Da li ćete igrati neki turnir prije Norway Chessa? Wei Yi: Prije ovog turnira ću samo posvetiti više vremena pripremama. To je klasičan, visokorangirani turnir u mojoj karijeri i igraću protiv petorice najboljih igrača svijeta. Biće to težak turnir za mene, ali ću pokušati pokazati svoju najbolju igru.
P:Da li dolazite u Indiju za FIDE Svjetski kup? Wei Yi: Da, ako budem imao priliku, rado ću doći.
Denis Lazavik je glavna zvijezda bjeloruskog šaha. Ovaj skromni i stidljivi mladić ima svega 18 godina, a već je postao velemajstor, pobijedio slavnog MagnusaCarlsena i dvaput zaredom proglašen najboljim šahistom zemlje. U velikom intervjuu za Onlíner, Denis je govorio o pobjedama protiv zvijezda, optužbama za prevaru, zašto ne vodi Instagram i na šta je potrošio dio svojih nagrada. Ovim tekstom započinjemo naš ciklus, u kojem ćemo pričati o najperspektivnijim mladim sportistima zemlje.
„Nemam cilj dati sve od sebe i postati superzvijezda“
— Denis, imao si sjajnu godinu: proglašen si za najboljeg šahistu zemlje, na Svjetskom prvenstvu u rapidu u New Yorku pobijedio si prvog na svjetskoj listi, Magnusa Carlsena, nedavno si postao prvak Bjelorusije i često daješ intervjue. Za mladog momka ovo je prava lavina događanja. Kako se osjećaš u takvoj atmosferi?
Denis Lazavik — Normalno. Zapravo, Carlsena sam već pobijedio: 2023. godine on je predložio da odigramo prijateljski meč na internetu. Dakle, ovo mi nije bilo nikakvo iznenađenje. Znao sam da igra vrlo dobro, ali sam također vjerovao da mogu pobijediti u nekoj partiji. Ništa posebno se nije desilo, pogotovo što se to dogodilo daleko prije nego što je turnir završio: u 5. kolu od 13.
Da je ovo bio meč za prvo mjesto, razgovor bi bio sasvim drugačiji. A što se tiče rezultata prošle godine… Kao i 2023. godina bila je za mene solidna. Da, za finalni turnir u brzopoteznom šahu Champions Chess Tour u Oslu sam se pripremio. Negdje mi je išlo dobro, ali uglavnom sam odigrao solidno.
Prvenstvo Bjelorusije je turnir koji ne donosi velike nagrade ili ozbiljne pobjede, ali je uvijek ugodno biti prvi. Počeo sam loše, izgubio na startu, ali na kraju sam se sabrao i postigao gotovo tri pobjede zaredom. Osvojio sam isti broj bodova kao i MaksimCaruk, ali sam zbog većeg broja pobjeda postao prvak.
Sa povećanom pažnjom prema meni već sam se susretao, kada sam se kvalifikovao za jedan od međunarodnih turnira. To su svi mjesecima komentarisali, ali na kraju je sve prošlo. Zato, pristupam tomu mirno.
Ali davanje intervjua mi je ustvari zanimljivo. Svjestan sam da će ih biti još mnogo u mojoj životnoj karijeri, a korisno mi je vježbati u tom području. Uz to, to je privremena popularnost.
***********
Denis Lazavik je najmlađi velemajstor Bjelorusije
Najvišu šahovsku titulu postigao je u 16. godini. U decembru 2023. godine učestvovao je na svom prvom Svjetskom prvenstvu u rapidu i blitzu: u blitzu je zauzeo 16. mjesto, a u rapidu 42. mjesto. Višestruki je pobjednik popularnih online turnira „Titularni utorak“, u kojima učestvuju šahisti sa titulama. Svoju posljednju pobjedu na ovim takmičenjima ostvario je 28. januara.
*************
— Da li te često prepoznaju u Minsku?
Denis Lazavik — Nekoliko puta. Jednom su me prepoznali u Moskvi na sasvim nasumičnom mjestu, a u drugim slučajevima to se desilo na aerodromu i kod moje 98. škole u naselju. Škola je blizu mog doma, pa sam se šetao i prišao mi je neki momak. Vjerovatno je ranije igrao šah i rekao da je pratio moje mečeve na internetu. Bilo je prijatno.
— Obično se smatra da su najpoznatiji i najuspešniji sportisti oni koji se bave timskim sportovima, ali među šahistima ima i onih koji su veoma prepoznatljivi, koji dobijaju reklamne ugovore. Pokušavaš li ti da postaneš medijska ličnost i prepoznatljiv?
Denis Lazavik — Nemam želju da se potpuno posvetim tome i postanem superzvijezda. Ja samo igram šah i trudim se svakog dana da napredujem. Ali, ustvari, među šahistima nije mnogo onih koji su zvijezde ne samo zbog svoje igre, već i zbog učešća u reklamama. Carlsen je praktično jedini koji može nešto reklamirati i zarađivati novac osim šaha. Ovdje su zapravo više traženi šahovski blogeri sa milionima pratilaca koji streamuju – kao, na primjer, HikaruNakamura (od 2018. godine streamuje svoje igre sa velemajstorima i običnim posjetiocima na platformi Twitch; u februaru 2021. godine imao je milion pratilaca).
Mislim da bi na bilbordima vjerovatno bilo više streamera nego šahista. I vjerovatno je komercijalno isplativije okupiti 10 poznatih šahovskih blogera nego top velemajstore: to bi bolje prolazilo u prodaji.
— A da li ti pratiš takve streamove?
Denis Lazavik — Samo iz zabave. Koristi od streamova gdje streameri igraju s gledaocima i velemajstorima po nekoliko minuta, nema puno. Više volim druge kanale gdje šahisti detaljno analiziraju partije.
„Ocu zahvaljujem što me naučio šah“
— Da pređemo na tvoje djetinjstvo.
Denis Lazavik — O njemu nemam ništa posebno da se kaže. I od tada nije bilo nekih velikih promjena. Živim u stanu sa roditeljima blizu Partizanskog prospekta i dalje idem u istu školu, koju sam prošle godine završio. Zatim sam upisao BGFUK kao vanredni student.
Šah me naučio tata (Denisov otac radi kao vozač, a majka u vrtiću). Ne znam odakle mu interesovanje za šah, ali kao amater igra dobro. U prvom razredu su me odveli u školski šahovski klub. Do tada sam već znao da igram i pobjeđivao sve, bio sam puno bolji od ostale djece. Roditelji su me slali i na druge sekcije: bavio sam se sportskom gimnastikom, učio da sviram gitaru… Ali, kada sam 2014. ili 2015. godine počeo putovati na turnire, morala su se neka druga interesovanja prekinuti. Ostali su samo škola i šah. Iako mi se gitara sviđala, bilo je zabavno.
— Sjećaš li se svog prvog turnira?
Denis Lazavik — Bilo je to 2014. godine. U januaru je u Republičkom centru olimpijske pripreme za šah i dame održano prvenstvo Minska za djecu. Ni ne sjećam se da li sam tada imao neki rejting. Sjećam se da sam sa bakom otišao u Šahovski dom. Danas šahistima daju formulare u koje zapisuju poteze, a tada nije bilo toga, pa sam sve zapisivao u običnoj svesci u kojoj sam prethodne večeri numerisao poteze. Uopšte nisam bio u konkurenciji za prva mjesta, jer sam tek počeo igrati na takmičenjima. Do tada sam pobjeđivao sve u svojoj školi, a tu sam doživio prve poraze od iskusnijih dječaka. I, nakon što sam izgubio posljednju partiju, vjerojatno sam zaplakao.
— Da li te to iznerviralo?
Denis Lazavik — Ne, bio sam premlad za to. Samo sam nastavio da igram. 2016. godine sam postao prvak Bjelorusije u kategoriji do 10 godina i počeo da se ravnopravno takmičim sa dječacima iz svoje uzrasne kategorije.
-Tvoj prvi put među elitnim igračima bio je u 13. godini, kada si debitovao u najvišoj bjeloruskoj ligi. Kako je to bilo igrati protiv protivnika koji su mogli biti tvoji roditelji?
Denis Lazavik -Nisam puno razmišljao o tome. To se nije naročito ostalo u sjećanju. Znači, nisam previše razmišljao o tome. Sve je to bilo posle dečijih turnira, pa sam znao šta treba da radim. Dobro, ako treba da igram protiv starijih — to ću i raditi.
—— Šta misliš, da li su tvoje pobjede povrijedile njihovo samopouzdanje?
Denis Lazavik — Ne. Oni su amateri, igraju za sebe i uživaju u tome. Po mom mišljenju, nisu se mnogo brinuli zbog poraza od mene.
— Kada si shvatio da šah nije samo hobi, već nešto ozbiljno?
Denis Lazavik — To se desilo relativno nedavno. Imao sam oko 15 godina, već sam nešto postigao, i shvatio da mogu da idem dalje. Pre toga sam samo igrao i nisam se previše ozbiljno bavio šahom. Šta je bila prekretnica? Imao sam talenat, i neko vreme sam skupljao poene zahvaljujući tome. Ali onda je došao zastoj i nisam mogao da napredujem na listi — stajao sam na oko 2400 poena. Na kraju sam prestao da idem u RCOP za šah i dame i od kraja 2020. godine počeo da radim sa trenerom AleksandromRustemovim.
Ujutro sam išao u školu, vraćao se kući i od otprilike tri do osam uveče trenirali smo. To su bila raznolika treniranja: rješavali smo zadatke, gledali video snimke, proučavali otvaranja, analizirali razne partije. Svakim danom sam postajao bolji. Rad sa trenerom me naučio da se prema šahu odnosim profesionalnije, i na jednom turniru sam povećao svoj rejting za 25 poena, što je bilo prilično dobro. Kasnije sam na svakom turniru dodavao po 10—15 poena. Mislim da bez trenera ne bih počeo da se bavim šahom tako profesionalno. I da sam napredovao, to bi bilo mnogo kasnije. Možda bih se čak i zaglavio i napustio šah.
— 2024. godine si prekinuo saradnju sa njim. Šta se desilo?
Denis Lazavik — Bili su lični razlozi. Ali to se dešava: u nekom trenutku, zajednički rad prestane. U principu, znam šta treba da radim, i tih četiri godine mi je bilo dovoljno da shvatim kako da postavim svoj trenažni proces. Trenutno pretežno vežbam samostalno, ne tražim trenera.
— Smatra se da su najuspešniji i najprepoznatljiviji sportisti oni koji se bave timskim sportovima, ali i među šahistima ima dovoljno javnih ličnosti koje su prepoznate, kojima nude reklamne ugovore. Da li ti lično težiš tome da postaneš medijski prepoznatljiv?
Denis Lazavik — Nemam želju da dam sve od sebe i postanem superzvezda. Ja samo igram šah i trudim se da napredujem iz dana u dan. Ali, zapravo, među šahistima nije mnogo ljudi koji su zvijezde, ne samo zbog svoje igre, već i zbog učešća u reklamama. I Carlsen je praktično jedini koji može nešto da reklamira i zaradi novac ne samo sportom. Ovde su čak više traženi šahovski blogeri sa milionima pratilaca koji drže strimove — kao, na primer, Hikaru Nakamura (od 2018. godine strimuje svoje partije sa gorsmestrerima i običnim gledaocima na platformi Twitch; u februaru 2021. godine imao je milion pratilaca. — Prip. Onlíner). On je još uvek u top 10 FIDE liste, ali već se više ostvaruje kao strimer.
Čini mi se da će na bilbordima prije biti viđeni strimeri, nego šahisti. I vjerovatno je komercijalno isplativije skupiti 10 poznatih šahovskih blogera na internetu nego top velemajstora; to će se bolje prodavati.
— A da li ti pratiš te strimove?
Denis Lazavik — Samo iz zabave. Nema previše koristi u strimovima gde strimeri na minut igraju sa velemajstorima i gledaocima. Više me interesuju drugi kanali na kojima šahisti pažljivo analiziraju partije.
O školovanju i univerzitetu
— Prošle godine si završio školu. Kako su se profesori odnosili prema tvojim izostancima?
Denis Lazavik— Većina profesora je imala razumjevanje, ali bilo je i onih koji nisu davali nikakve popuste. Na primer, nastavnica biologije. Ali opet, većina nastavnika me podržavala i, ako je bilo potrebno, uvijek su mi pomogli.
— U jednom intervjuu si priznao da, da nije bilo potrebe za upisom na univerzitet, vjerovatno ne bi išao nigde. Da li je to tačno?
Denis Lazavik — Da. Iskreno, još uvijek nisam baš siguran čime bih želio da se bavim osim šahom. Uopšte me interesuje mnogo tema (na primer, ekonomija), ali nemam želju da ih temeljno proučavam. I nisam bio spreman za upis, jer sam se bavio šahom, a morao bih da posvetim manje vremena tome. Roditelji, baba i djed su insistirali na upisu. Na kraju sam otišao na fakultet za trenera šaha na BGUFK. Ali studije me još uvijek ne opterećuju, još nisam imao prvu sesiju.
— Da li bi upisao neki drugi fakultet?
Denis Lazavik — Vjerovatno ne. Ne znam šta bi trebalo da se desi da bih se ponovo upisao na neki fakultet.
— Kada si prvi put igrao protiv najboljih?
Denis Lazavik — 2022. godine sam prvi put otišao na Svjetsko prvenstvo u rapidu i blitzu u Kazahstan, gdje se okupilo mnogo sjajnih šahista. Tada sam ih prvi put vidio lično i pobijedio mnoge jake protivnike. Da li su čuli za mene? Mislim da jesu. Do tog trenutka već sam imao nekoliko dobrih rezultata na online turnirima, pobjeđivao sam na „Titularnom utorku“ na platformi chess.com. Možda me nisu analizirali posebno, ali sigurno su znali da postojim i da igram relativno dobro.
— „Titularni utorak“, pretpostavljam, jedan je od tvojih omiljenih turnira. Često pobeđuješ u njemu.
Denis Lazavik — Pobjeđujem često jer se turnir održava redovno, dva puta nedjeljno — ukupno 104 puta godišnje. To je samo brzi turnir na internetu, i obično se održava uveče i noću po minskom vremenu. U njemu učestvuju najbolji šahisti sa titulama. Igram sa svog laptopa iz svog doma. Obično mi za sve to treba oko dva sata.
— Da li ti stalni noćni mečevi utiču na zdravlje?
Denis Lazavik — Nemam cilj da odigram svih 104 turnira. Igram kada imam pravo raspoloženje. Ako osjećam da imam snage, mogu da učestvujem, ako ne, idem da spavam.
— Dobri su nagradni fondovi za pobedu?
Denis Lazavik — Postoji pet nagrada: za 5. mesto daju $100—150, za 1. $1000.
— S obzirom na to da se tokom godine održi više od 100 turnira, može se zaraditi pristojan iznos.
Denis Lazavik — Ali sve zavisi od tvojih vještina. Prošle godine sam ostvario pet pobjeda, što je za mene nevjerovatan rezultat. Ali što se tiče nagrada, to nije baš tako sjajno kao što možda djeluje. Pokušaj da pobijediš. Maksimalni broj pobjeda, ako se ne varam, je 7 godišnje. Tako da je nerealno osvojiti veliki broj turnira.
— U javnim izvorima se može saznati (ovde i ovde) da si tokom karijere zaradio više od 60 hiljada dolara. Da li je to tačna informacija?
Denis Lazavik — To je prilično tačno.
— Da li si već odlučio gde ćeš uložiti svoje nagrade?
Denis Lazavik — Još nisam odlučio. Imam neke ideje, ali one još nisu jasno formulisane.
O emocionalnosti i optužbama za varanje
— Denise, ostavljaš utisak veoma mirnog i uravnoteženog šahiste. Da li je to karakteristika tvoje ličnosti?
Denis Lazavik — Da, smatram da je to moja jaka strana. Postoje supermirni šahisti, ali i oni koji nakon poraza jednostavno ne mogu da se kontrolišu. Ja ipak uspijevam da ostanem miran. Ne znam kako će se stvari razvijati dalje, ali trenutno sam takav.
— Šahista Vasilij Ivančuk nedavno je zaplakao nakon što je izgubio od američkog šahiste Daniela Naroditskoga. Da li si se susreo sa emocionalnim ponašanjem šahista?
Denis Lazavik — Samo na video snimcima. Obično neko vikne, ali skoro odmah se izvinjava. Nema tu ničeg strašnog.
— Jednom je ruski velemajstor Jan Nepomnjašči optužio tebe za varanje — korišćenje spoljnog uređaja tokom igre koji daje prednost. Da li su to takođe bile emocije?
Denis Lazavik — Djelimično. Kako to funkcioniše? Vjerovatno si prije partije već sumnjao u nekog, a zatim, nakon što si mu izgubio, optužuješ njega, a ne sebe, iako si igrao loše. I na kraju kažeš da je on varao. Nepomnjašči je optuživao da na internetu pokazujem mnogo bolji rezultat nego uživo. Iz toga su mogli da zaključe da sam varalica. Ali nikada nisam varao.
— Da li si razgovarao s njim nakon te situacije?
Denis Lazavik — Da, nekoliko riječi smo razmijenili u Oslu, ali, naravno, nismo razgovarali o toj situaciji. Uopšte ne mislim da treba pridavati neki već iznačaj kada ljudi na internetu optužuju nekog na taj način.
— Ali moraš da odgovaraš za svoje reči, inače je to samo plasiranje glasina.
Denis Lazavik — To je teorijski tačno. U praksi, naročito na internetu, sve je potpuno drugačije. Ali iskreno, više mi nije važno. To na moj život nikako ne utiče i ne vraćam se na tu situaciju.
O pobjedi protiv Carlsena: „Igrao je vrlo loše“
— Na Svjetskom prvenstvu u rapidu u Njujorku zauzeo si 25. mesto, ali si uspeo da pobijediš Magnusa Karlsena. Vijest o tome je obišla sve medije. Da li ti je to bilo iznenađenje?
Denis Lazavik — Tog dana bilo je pet partija, a partija sa Magnusom je bila poslednja. Čini mi se da su svi već bili malo umorni do tada. Sjedio je za šahovskom tablom, igrao veoma loše, i ja sam pobijedio. Iskreno, nisam uradio ništa posebno. Jednostavno, ponekad se dogodi da, usprkos velikoj želji, igrač igra loše. Zvuči naravno sjajno, ali u suštini, ništa posebno se nije dogodilo.
— Neverovatno je čuti ovako nešto od nekog ko je pobedio najboljeg savremenog šahistu. Da li si uopšte pročitao njegova mišljenja o tebi?
Denis Lazavik — Da, ali poslije poraza, banalne stvari poput „Protivnik je igrao bolje od mene“ često govore mnogi. Odnosim se prema tome mirno.
— Čekaj, ali Magnus je jednom rekao o tebi: „Suštinski, on je vrlo jak. Dobar u razumijevanju. Nije ga lako slomiti. Mislim da će, stekavši neko iskustvo, postati top igrač.“
Denis Lazavik — Ovo nisam čitao. Zvuči super, naravno. Samo, nisam ja novajlija u šahu i slično sam već čuo. Imam unutrašnju sigurnost da, uz odgovoran pristup, mogu ući u top-10. A takve riječi ne dodaju mi neku dodatnu motivaciju. Iako, za nekog može biti jako važno da ga neko istakne u takvim komentarima. Za mene, nije.
— Da li ti Magnus nečim imponuje?
Denis Lazavik — Da, on se izdvaja među većinom šahista, ne samo igrom, već i kao svjetska zvezda. Po igri je za klasu bolji od drugih. Sjajan šahista, od koga se može mnogo naučiti.
— A kako ti se dopala priča o dress code-u, kada su mu na nedavnom Svetskom prvenstvu u blitzu u Njujorku zabranili da igra u džinsu i izbacili ga sa turnira?
Denis Lazavik — Blitz igramo sa 3 minuta po partiji, i smatram da je čudno sjediti u odijelima i pantalonama. Razumijem kada se radi o klasičnom šahu, ali ovdje… Ne, naravno, ne treba dolaziti u šorcu na takmičenja, ali nemam ništa protiv džinsa. Na primjer, prije Njujorka sam igrao turnir u brzom šahu u Oslu. Tamo nije bilo dress code-a, svi su došli u džinsu, džemperima, i nije bilo nikakvih pitanja.
Odnosim se prema tome mirno. I ne shvatam zašto izbaciti nekog sa turnira samo zato što je prekršio dress code. Mislim da je to previše.
— Šta ti se ne sviđa u savremenom šahu?
Denis Lazavik — Klasični šah. Nedavno sam igrao Šampionat Bjelorusije, i 10 partija se oteglo na 11 dana. Po mom mišljenju, to je previše. Mogli su da smanje kontrolu (ograničenje vremena za razmišljanje o potezima) i završili bi za pet-šest dana. Prošle godine sam učestvovao na turniru „AeroflotOpen“ u Moskvi, gdje su partije trajale u prosjeku četiri sata. Igrali smo po dva meča dnevno. Da, bilo je naporno, ali dan je bio ispunjen. Čitav turnir je trajao pet dana. Na običnim turnirima sve se rasteže: pola dana moraš da se nečim baviš, onda igraš uveče, pa imaš slobodan dan. Smatram da je to previše, i ne shvatam zašto treba da trošiš toliko vremena na turnire.
— Brze šahovske partije — da li je to trend današnjeg vremena?
Denis Lazavik — Da. I meni se čini da interes za klasični šah, za duže partije, polako opada. Danas ljudi ne mogu da gledaju ni 30-minutni video, jednostavno im pada pažnja, a mi ovde sedimo i igramo jedni s drugima po sedam sati. I pritom, niko ne gleda naše prenose od početka do kraja. Kome je zanimljivo da gleda kako šahisti samo sede i razmišljaju o potezima po pola sata? Blitz je svakako interesantniji, tu je više emocija. Pogledajte koliko šahovski video zapisi sa takvih takmičenja imaju pregleda, sve će vam biti jasno.
— Čitao sam da te na međunarodnim takmičenjima s vremena na vreme prati tvoja mama. Da li je to bila obaveza organizatora za maloljetne ili je to porodična tradicija?
Denis Lazavik — To je više izuzetak od pravila, jer ipak češće putujem u sastavu beloruske delegacije. U Oslu sam predložio mami da ide sa mnom, pošto sam do tada samo jednom letio avionom sam i još uvijek se ne osjećam potpuno odraslim: napunio sam 18 godina tek u novembru. U takvim putovanjima mama pomaže. Svi oni poslovi koji nisu vezani za šah, ona preuzima. Na primer, igrao sam turnir na Ostrvu Man. Tamo prodavnice zatvaraju u 16:00, a partije su počinjale sat ranije. I dok sam ja igrao, mama je išla po prodavnicama i kupovala namirnice.
— Mama je tvoj glavni navijač?
Denis Lazavik — Da. Gleda sve moje partije (čak i kad je na poslu), iako ona sama uopšte ne umije da igra. Jednostavno vidim i osjećam da je zabrinuta, podržava me. Ako izgubim, primjetim da joj je i ona tužna. Ipak, ne ide do ludila, i ništa mi ne zamjera. Sve je umjereno.
— Kako trenutno šah kao komercijalna aktivnost izgleda?
Denis Lazavik — Nije baš previše atraktivno. U šahu verovatno nikada nisu postojali ogromne pare. Onima koji nisu u top deset teško je da zarade samo igrom. Zbog toga mnogi evropski šahisti paralelno treniraju djecu. U tome nema ništa komplikovano, posebno ako si međunarodni majstor. Samo, da kažem, postaviš oglas: „Časovi — 50 dolara po satu“ — i ko hoće, taj se javi.
Ja, kao šahista iz reprezentacije, imam platu od RČOP-a. Plus nagrade.
— Koja ti je najlepša kupovina od nagrada?
Denis Lazavik — Laptop Xiaomi za učenje šaha. Ali to je običan računar, ništa specijalno.
— Ne želiš iPhone?
Denis Lazavik — Moj telefon mi je prije pet godina poklonila šahovska federacija. Još uvijek dobro radi, i ne shvatam zašto mi treba iPhone. Dobra kamera mi nije potrebna, ja ništa ne fotografišem. Sve mi odgovara.
— Inače, o fotografijama. Imaš Instagram, ali nemaš nijednu sliku. Zašto?
Denis Lazavik — Nemam želju da nešto objavljujem. Prijatelji mi kažu da bi bilo dobro da vodim svoju stranicu, ali nemam vremena za to. Možda ću jednog dana zaista željeti nešto da objavim i o nečemu pričam. Ali neću ništa unapred da obećavam. Uopšte ne znam kako će se moj životni put razvijati u budućnosti.
Timur Ganejev, zamjenik šefa sportske rubrike “Sport-Express-a”
David Ahmedov pobijedio je Magnusa Carlsena Foto: Global Look Press, Izvestija
David Ahmedov ispričao je kako je postao autor najveće senzacije posljednjeg „Titularnog utorka“.
Mladi ruski šahista DavidAhmedov savladao je 16. svjetskog prvaka MagnusaCarlsena u drugom kolu „Titularnogutorka“ na Chess.com platformi. David je sigurnom igrom vodio partiju bijelim figurama, stekavši dobru prednost u završnici. U vremenskoj oskudici, Carlsen je pronašao dvopotezni taktički manevar i izjednačio poziciju, ali je ubrzo napravio grešku i izgubio skakača. Ahmedov je mirno priveo partiju kraju i pobijedio u 56. potezu.
U intervjuu za „SE“, četrnaestogodišnji šahista govorio je o značaju te pobjede, planovima za 2025. godinu, kao i o uspješnom nastupu na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom šahu u Samarkandu.
Svaka pobjeda nad Carlsenom — ogroman uspjeh
— Na internetu nema puno informacija o tebi. Reci nam gdje treniraš šah i gdje se školuješ?
DavidAhmedov — Pohađam moskovsku opštu obrazovnu Kurčatovsku školu, a šah treniram u sportskoj školi Mihaila Moisejeviča Botvinika.
— Da li ti je teško uskladiti školu i sport?
DavidAhmedov — Nije lako, ali imam dopisno školovanje. Dva puta godišnje dolazim i polažem ispite iz svih predmeta. Većinu vremena učim kod kuće i zasad mi ide dobro.
— U kom uzrastu si se počeo da se baviš šahom?
DavidAhmedov — Sa pet i po godina. To je bio običan šahovski kružok, ali mi se dopao i privukao me. Paralelno sam trenirao fudbal, ali sam poslije nekoliko godina odlučio da se fokusiram na šah.
— Jesu li se tvoji roditelji bavili šahom?
DavidAhmedov — Igraju na amaterskom nivou, ali mama je šahovski organizator.
— Imaš li stalnog trenera?
DavidAhmedov — Da, to je Jakov Vladimirovič Geller. Radimo zajedno već dvije godine. Mnogo mi pomaže svojim znanjem i motivacijom. U 2023. sam uspio osvojiti prvenstvo Rusije u klasičnom šahu za mlade do 15 godina. Veoma sam zadovoljan našom saradnjom. Osim toga, naravno, pomaže i trenerski tim škole Botvinika.
— Pređimo sada na tvoju pobjedu nad Magnusom. Šta si osjetio kada se Norvežanin predao u 56. potezu?
DavidAhmedov — Bilo je veoma prijatno. Čitavu partiju sam bio napet i maksimalno fokusiran. Znao sam da ne smijem izgubiti koncentraciju ni na trenutak, jer bi me Magnus odmah kaznio. Kada se predao, imao sam osjećaj kao da mi je veliki teret pao s leđa.
— Da li ti je ovo bio prvi susret s Carlsenom na „Titularnom utorku“?
DavidAhmedov — Da. Nije lako uopšte dospjeti na taj turnir, ako znate kako funkcionišu ti online turniri (učestvuje do 500 igrača). I eto, već u drugom kolu protivnik mi je Magnus. Bilo je treme, ali sam uspio da se nosim s tim.
— Jesi li se iznenadio što je ova pobjeda izazvala toliku pažnju? Ipak, Magnus povremeno gubi na „utorcima“.
DavidAhmedov — Ne, nisam se iznenadio. Da, ponekad gubi, ali govorimo o aktuelnom svjetskom prvaku u brzopoteznom šahu. Svaka pobjeda protiv njega je ogroman uspjeh.
Magnus Carlsen Foto: Global Look Press
Fischerov šah teško da će zamijeniti klasični šah sa klasičnom kontrolom
— Može li se reći da si pobijedio svog idola ili imaš neke druge omiljene šahiste?
DavidAhmedov — Sto posto. Magnus je moj idol.
— Možeš li objasniti zašto?
DavidAhmedov — Godinama prikazuje brilijantnu igru. Čini se kao da je nivo iznad svih ostalih vrhunskih igrača. Uvijek pratim njegova nastupe i analiziram partije. Skoro je besprijekoran u završnicama.
— Kako si doživio pobjedu nad njim?
DavidAhmedov — Smireno. Da, pobijedio sam idola, ali moram ići naprijed i izlaziti na profesionalni nivo.
— Na kraju završenog „Titularnog utorka“ Carlsen je osvojio 8,5 poena iz 11 partija i završio na 22. mjestu. Ti si zauzeo 84. poziciju (7 poena iz 11). Koje su ti još partije ostale u sjećanju?
DavidAhmedov— Kao što sam već rekao, protiv Magnusa sam igrao na samom početku turnira. Pred nama je bilo još mnogo kola. Znao sam da ne smijem da se opustim. U narednom kolu, na adrenalinu, pobijedio sam jakog međunarodnog majstora. Posebno se sjećam partije s jakim ruskim velemajstorom Antonom Demčenkom, koji sada nastupa za Sloveniju. Uspio sam da pobijedim u veoma borbenoj završnici.
— Koliko često igraš online partije?
DavidAhmedov — Trudim se da igram često. Smatram da je to dobra trening metoda.
— Kako gledaš na to što je Chess.com pokrenuo petkom turnir u Fischerovom šahu?
DavidAhmedov — Zanimljivo. Nešto novo. Biće interesantno okušati se u tom formatu šaha.
— Vjeruješ li da bi Carlsen mogao promovisati taj format i da će on vremenom zamijeniti klasični šah?
DavidAhmedov — Klasični šah ima predugu istoriju. Mislim da Fischerov šah teško može potpuno zamijeniti klasični šah. Ali uz aktivno učešće Magnusa, sigurno će se razvijati. S velikim zanimanjem pratiću Freestyle Chess Grand Slam Tour.
— Da li bi više volio da se Carlsen vrati u šampionski ciklus ili da razvija Fischerov šah?
DavidAhmedov — Bolje da se vrati u šampionski ciklus (smije se). Bilo bi lijepo da ponovo postane svjetski prvak u klasičnom šahu.
Jan Nepomnijašči Foto: Global Look Press
Od ruskih šahista izdvojio bih Nepomnijaščija i Artemjeva
— Koja ti je do sada najznačajnija pobjeda u partiji uživo?
DavidAhmedov — Vjerovatno deveto kolo već pomenutog prvenstva Rusije do 15 godina, kada sam osigurao konačnu pobjedu. Izdvojio bih i svoje iskustvo na SP 2023. u brzopoteznom šahu u Uzbekistanu (David je zauzeo 156. mjesto od 206 učesnika). Stekao sam dobro iskustvo i pobijedio mnogo jakih šahista, što mi je donijelo više od 200 poena rejtinga. Još bih pomenuo partiju u Samarkandu protiv ArjanaTarija, najboljeg prijatelja Magnusa. Nažalost, izgubio sam crnim figurama.
— Da li si pažljivo pratio SP u brzopoteznom i rapid šahu u Njujorku? Šta ti je najviše ostalo u sjećanju?
DavidAhmedov — Povlačenje Carlsena s turnira u rapid šahu zbog kršenja pravila o odijevanju. Nije mu išlo od samog početka, pa je odlučio da se diskretno povuče. Mislim da je priča s farmericama samo izgovor. U brzopoteznom šahu je zatim odigrao odlično. Takođe, istakao bih šampionsku titulu Volodara Murzina. Osvojio je titulu u rapid šahu u veoma uzbudljivoj završnici.
— Koje si ciljeve postavio za 2025. godinu?
DavidAhmedov — Da ostvarim titulu međunarodnog majstora, podignem rejting i osvojim svjetsko prvenstvo u svojoj starosnoj kategoriji.
— A dugoročno?
DavidAhmedov — Da steknem odlično obrazovanje. U šahu — postanem svjetski prvak u bilo kojoj disciplini.
— Koga od mladih ruskih šahista smatraš najperspektivnijim? Zemljanski, Uskov, Vetohin ili neko drugi?
DavidAhmedov — Igrao sam sa svima i imam pobjede protiv svakog od njih. Ako moram nekoga izdvojiti, to bi bio IvanZemljanski. Prošle godine je odigrao izuzetno jako i postao velemajstor.
— Šta misliš o Romanu Šogdžijevu? Za devet godina igra nevjerovatno dobro.
DavidAhmedov — Roma je talentovan dječak. Šah se podmlađuje, a on je definitivno jedan od najsjajnijih predstavnika te tendencije. Igrao sam protiv njega, vrlo je čvrst igrač.
— Imaš li omiljenog šahistu među aktivnim ruskim velemajstorima?
DavidAhmedov — Jan Nepomnjašči igra odlično u svim formatima kontrole. Takođe bih izdvojio Vlada Artemjeva. Njegov stil igre je veoma interesantan.
— Kakav je tvoj stav prema ranom šampionskom statusu Gukesha Dommaraju?
DavidAhmedov — Šah se, kao što rekoh, podmlađuje. Indijci su napravili sjajan posao — iznjedrili su čitavu generaciju mladih i jakih šahista. U top deset su ne samo Gukesh već i Pragnananda i Erigaisi. Očigledno je da mnogo rade na šahu.
Pobjednik nedavno održane etape Blitz Grand Prixa Rusije u Moskvi postao je 14-godišnji Artem Uskov. Svjetski šampion u kategoriji do 12 godina (U-12) i najmlađi međunarodni majstor (IM FIDE) u istoriji Rusije iza sebe je ostavio sve svoje protivnike, osvojivši 9,5 poena u 11 partija. Kako mu je to pošlo za rukom, zašto rekordi dolaze i odlaze te na čijoj je strani u sporu između Magnusa Carlsena i FIDE-a, novi šampion otkrio je u ekskluzivnom intervjuu za „MK“.
Artem Uskov, međunarodni majstor u šahu: „Strah je prisutan u svakom velikom sportu“
Artem Uskov / fotografija iz lične arhive sportiste
„Šah je veoma surova borba jedan na jedan“
– Arteme, čestitamo na pobjedi! Da li je bilo teško postati najbolji?
Artem Uskov – Hvala! Jednostavnih turnira nema. Svuda je potrebna maksimalna koncentracija i čelični živci. Svaka greška, i zbogom prvo mjesto. Ključna partija bila je protiv velemajstora Pavela Ponkratova. Ovoga puta je sreća bila na mojoj strani, ali on igra jako dobro i još uvijek mi je teško protiv njega.
– Zašto ste se odlučili baš za šah? Šta vas je inspirisalo i održalo interes za igru?
Artem Uskov – Svi šahisti imaju istu priču. Vidio sam šah, svidio mi se, i roditelji su me odveli u sekciju. Moj otac je kao mlad igrao dobro, pa porodica nije mogla da zaobiđe šah. Izbor je pao na mene. Moja sestra Alisa takođe je željela da igra, ali imala je mnogo drugih interesovanja. Odigrala je svega nekoliko šahovskih turnira. Inače, ona je odlična učenica jedanaestog razreda, učesnica olimpijada i lider ekipe Moskve u mačevanju. Da se vratim na pitanje, otac me počeo učiti šahu kada sam iznenada počeo u mislima sabirati brojeve registarskih tablica. Čak su me ranije primili u školu. Jednostavno volim da igram. Među svim šahovskim figurama najviše mi se sviđa konj, jer ima najsloženiji potez. On je nestandardan. Najmanje mi se vjerovatno sviđa top. Često igram „bulit“ (munjeviti šah, gdje svaki igrač ima samo jednu minutu za cijelu partiju – nap. red.) na jednom od šahovskih internet-sajtova. Tako se šahisti odmaraju. (Smijeh.)
– Da li je za vaše emocionalno stanje bitno ko sjedi preko puta vas? Da li osjećate strah ako je protivnik s većim rejtingom?
„Šah – surovo nadmetanje uma“
Artem Uskov – Šah je vrlo surovo nadmetanje. U fizičkim sportovima tijelo je u stalnom pokretu, dok u šahu mišići ne rade, ali mentalna napetost je ogromna. Iz toga se javlja stanje velike iscrpljenosti, iako nije bilo fizičkog napora. Zato je poslije partije vrlo važno rasteretiti se – recimo, bavljenjem nekim sportom.
– Strah je dio svakog velikog sporta. Uvijek je prisutan, i to je prirodno. Važno je naučiti kako ga pobijediti. Na primjer, mene više brinu protivnici s nižim rejtingom, jer često igraju bolje nego što se očekuje. U omladinskom šahu postoje „nezgodni“ i „zgodni“ protivnici, ali u suštini – svi su savladivi.
S jačim protivnicima je, na neki način, lakše igrati – nema straha od remija, ne moraš „spaljivati mostove“ i igrati previše oprezno. Uz to, javlja se poseban izazov, jer želiš pobijediti jačeg od sebe. To donosi poseban adrenalin.
– Postoje li trenuci bezizlaznosti za šahovskom tablom? Da li ste skloni sujeverju?
Artem Uskov – U šahu se može desiti SVE. Ponekad je teško, ali učim kako da upravljam sobom. Slušam savjete trenera o tome kako da se ponašam u raznim situacijama. Meni pomaže tuširanje ili bar umivanje. Većina sportista je sujevjerna, i svako ima svoje rituale – obično su potpuno bezopasni. Na primjer, „sretna“ odjeća, olovka, ili određene radnje koje se moraju obaviti prije partije. Svoje tajne neću otkriti, jer bi onda prestale da djeluju. (Smije se.) Ali više vjerujem u dobar potez nego u ritual.
– Mladi sportisti često emotivno doživljavaju poraze. Kako vi doživljavate poraze?
Artem Uskov – Šahisti mnogo igraju. Ja učestvujem na najvećim međunarodnim turnirima za odrasle, gdje nastupaju vodeći svjetski velemajstori koji su trenutno jači od mene. Porazi se dešavaju. Nastavljam da treniram i izlazim na nove partije. Nedavno sam pobijedio velemajstora iz svjetskog top 30 u klasičnom šahu. Imam želju za pobjedom, koja je neophodna u sportu. Često idem na sve ili ništa, ne prihvatam lako remije. Više puta sam izgubio nagrade jer sam rizikovao i igrao na pobjedu protiv jačih protivnika. Na primjer, teško je kada odigraš složenu partiju, braniš se pet sati, a na kraju napraviš grešku i izgubiš. Toliko truda, a rezultat izostane! Ali to je iskustvo teške borbe. S vremenom postaješ jači, duže zadržavaš koncentraciju i učiš raditi na maksimalnom nivou.
– Šta šah može naučiti osobu u stvarnom životu? Da li koristite šahovske strategije u svakodnevnim situacijama?
Artem Uskov – Šah te može naučiti mnogo čemu: snazi volje, organizaciji, upornosti. Pomaže da se bolje orijentišeš u životu i razumiješ „redoslijed životnih poteza“. Takođe, šah ti pomaže da donosiš odluke u kritičnim situacijama. Osim igre, šah mi je donio i brojne druge stvari. Mnogo putujem zbog turnira, upoznajem nova mjesta, stičem nova iskustva i učim o svijetu.
– Da li ste gledali američku seriju „Damin gambit“? Vidite li sličnosti između života glavne junakinje, šahovskih genija i vašeg, posebno u pogledu odmora i profesionalnog sagorijevanja?
Artem Uskov – „Damin gambit“ je više serija o životu, emocijama i dramatičnim situacijama nego o šahu. Ne bih rekao da je to priča za šahiste, više je namijenjena ljudima koji ne igraju šah ali žele da osjete njegovu atimosferu. Na primjer, kada junakinja vidi pozicije na plafonu – to više pripada filmskoj fantastici nego stvarnom svijetu šaha. Tako nešto se ne dešava u stvarnosti, ali je to dobar način da se običnom gledaocu približi koliko je šah intelektualno zahtjevan i sveobuhvatan . Šahistima je teško pronaći balans. Šah je zanimljiv, uzbudljiv i zahtijeva punu posvećenost. Zbog toga oduzima mnogo vremena i pažnje. Već godinama i treniram i odmaram uz šah, i to mi odgovara.
Savremeni šahisti sada imaju i novu dimenziju – internet šah. To je potpuno drugačiji svijet sa svojim bitkama, pravilima i herojima. Igram online šah i prema rejtingu sam u top 50 u mnogim disciplinama, a bio sam i u top 3 u najbržoj disciplini – bulitu. Online šah je potpuno promijenio svijet šaha, i to ne treba ignorisati.
Artem Uskov: „Slobodnog vremena skoro da nemam“
– Kako uspijevate uskladiti šah i školu?
Artem Uskov – Slobodnog vremena imam jako malo. Većina ljudi ne razumije šta predstavljaju moderni sportski šah. Na primjer, u mojoj španskoj gimnaziji često ne razumiju da za učenje imam jako malo vremena. Samo međunarodni turniri mi oduzimaju nekoliko mjeseci godišnje. Teško je uskladiti školu i šah, ali trudim se koliko mogu. U obične dane šahu posvećujem najmanje 3-4 sata dnevno, dok tokom turnira i priprema često provodim i po 7-8 sati dnevno igrajući i trenirajući.
Još nisam razmišljao o tome gdje bih mogao da studiram nakon srednje škole. Najvjerovatnije će to biti nešto vezano za ekonomiju. Trenutno želim ostvariti svoje ambicije u šahu, jer mi on zauzima čitavo raspoloživo vrijeme. A kasnije – vidjećemo.
– Gotovo prije dvije godine Šahovska federacija Rusije prešla je u Azijsku šahovsku federaciju. Šta mislite, da li je to bio ispravan potez?
Artem Uskov – Znate, problem nije toliko u prelasku u Azijsku federaciju koliko u tome što u Rusiji gotovo da nemate gdje da igrate. Nedostaju jaki turniri s potrebnim nivoom igrača i uslova. Zbog toga sam prinuđen da putujem na međunarodne turnire u razne zemlje. Moja porodica se za sada uspijeva nositi s tim, ali roditeljima je veoma teško jer su troškovi ogromni. U ovom trenutku moram ispuniti normu za titulu velemajstora. Međutim, u Rusiji skoro da i nema turnira na kojima je to moguće ostvariti. Čak i za velemajstore s rejtingom između 2500 i 2600 FIDE nije moguće preživljavati samo igrajući šah. Možda zbog toga mnogi velemajstori iz te kategorije napuštaju praktični šah. Nedostaju turniri za rejting 2300+, a profesionalci nemaju nikakvih sistemskih beneficija.
„Aeroflot Open“ je jedan od rijetkih jakih turnira, i planiram na njemu da učestvujem
„Šah trebaju svoje junake, priče i sistem podrške“
– Šta treba uraditi da bi popularnost šaha u Rusiji dostigla nivo kakav je bio u SSSR-u?
– Artem Uskov- Mislim da to nije pitanje za mene, jer su moji roditelji bili djeca u doba SSSR-a. (Smijeh.) Imam mnogo internet-prijatelja među šahistima, i naš sport je na internetu prilično popularan i zanimljiv. Internet nema granica.
Da bi šah postao popularniji u Rusiji, potrebni su naši junaci, njihovi podvizi i zanimljivi događaji povezani s šahom. Naravno, takođe je potrebna jaka podrška kroz sistem šahovskih programa i turnira.
– Koje pobjede smatrate najvažnijima u vašoj karijeri?
Artem Uskov – Vjerojatno najvažnija pobjeda je osvajanje titule svjetskog prvaka u šahu šahista do 12 godina na Svjetskom prvenstvu u Batumiju 2022. godine. Pamtim mnogo sjajnih pobjeda. Prošle godine sam postao prvak Azije u brzopoteznom šahu među juniorima na Filipinima. Ali ako pitate za najbolju partiju, teško bih izdvojio jednu.
– Nedavno je 9-godišnji šahista iz Kalmikije, Roman Šogdžijev, postao najmlađi majstor FIDE. Kako objašnjavate ovu „mladost“ u šahu?
Artem Uskov – Romu dobro poznajem, odlično igra. Ali, znate li da sam od 2022. godine najmlađi međunarodni majstor u istoriji Rusije i SSSR-a? Ne? Pa, rekordi dolaze i odlaze! (Smijeh.)
– Ne mogu da ne pitam: kakav je vaš stav o skandalu između Magnusa Karlsena i FIDE? Na čijoj ste strani?
Artem Uskov – Ne pratim politiku. Po mom mišljenju, treba igrati u onome u čemu je udobno, ali bez neprimjerene odjeće. Ako je šah sport, onda se može igrati i u sportskoj odjeći – tako je često praktičnije. Mada, za važne događaje, može se obući i smoking.
Mnogo su važniji uslovi igre. Na primjer, kažu da je na Svjetskom prvenstvu u Americi u dvorani bilo hladno. E to je problem, a ne pravila odijevanja.
Što se tiče Magnusa Karlsena, on mi se sviđa. Već dugo dominira šahom i, vjerovatno, jeste najjači igrač u istoriji. Univerzalan je i jak u svim aspektima šaha. Ipak, volio bih da FIDE i Magnus Karlsen zajedno rade na razvoju šaha, a ne da se razilaze i dijele šah.
Predsjednik FIDE Arkadij Dvorkovič o šahovskim uspjesima i skandalima
20.01.2025
Protekla godina u šahu završila je serijom važnih događaja. Indijac GukeshDommaraju postao je najmlađi svjetski prvak u istoriji, dok su se na Svjetskom prvenstvu u rapid i blitz šahu dogodila dva incidenta povezana s vodećim svjetskim igračem, Norvežaninom MagnusomCarlsenom. O značaju ovih događaja za šah, kao i o strateškim uspjesima FIDE-a, u intervjuu za novine „Kommersant“ govorio je predsjednik Međunarodne šahovske federacije (FIDE), Arkadij Dvorkovič.
Predsjednik fondacije „Skolkovo“ i FIDE-a Arkadij Dvorkovič Fotografija: Aleksandar Petrosjan, Kommersant
— Prošla godina u šahu završila je vrlo dinamično — Svjetskim prvenstvom u rapid i blitz šahu u New Yorku, koje je ostalo upamćeno prije svega po nekoliko događaja koji su izazvali snažne reakcije publike…
Arkadij Dvorkovič — Da, i prije svega želim da čestitam pobjednicima oba prvenstva, uključujući i ruskim šahistima pobjednicima. Čestitam VolodaruMurzinu, za kojeg je uspjeh na rapid prvenstvu najveće dostignuće u životu, kao i JanuNepomniaščiju, koji je, prema donesenoj odluci, podijelio zlato na blitz prvenstvu s MagnusomCarlsenom i koji je apsolutno zaslužio nagradu. Svi su sjajno odigrali. Mislim da su navijači imali sreće — šahovska godina završila je veselo i bilo je puno tema za razgovor.
– Vi svakako razumijete da pod izvanrednim događajima prije svega mislim na dva incidenta s Magnusom Carlsenom. Prvi je povezan s dress codom. Možete li objasniti logiku postupaka FIDE-a? Zašto je Carlsen na rapid prvenstvu najprije diskvalifikovan zbog nepoštovanja pravila, iako se mnogima činilo da nošenje farmerki umjesto klasičnih pantalona nije vrijedno pažnje, a zatim je, nakon što je sam izjavio da ne želi imati veze s FIDE-om, ipak pušten da igra na blitz prvenstvu?
Arkadij Dvorkovič – Moj stav prema situaciji s Carlsenovim udaljavanjem prilično je jednostavan. Sudije su postupile ispravno, ali i drugačija odluka u toj situaciji mogla bi biti opravdana. Došlo je do kršenja dress coda. Magnus je to znao i mogao je tokom dana promijeniti odjeću. Međutim, nije to učinio, pa su sudije, slijedeći slovo pravila, primijenile sankcije: prvo su mu izrekle novčanu kaznu, a zatim ga isključile iz žrijeba za naredno kolo. Da li je bila moguća drugačija opcija? Da.
Carlsenovo kršenje dress coda nije bilo namjerno ili zlonamjerno. Prije bih rekao da je u pitanju bio nedostatak vremena. Takve stvari se svima dešavaju.
Dakle, smatram da mu je možda bilo dovoljno izreći samo veću novčanu kaznu. Ali, ponavljam, ne kritikujem ni sudije zbog njihove odluke, ni Magnusa zbog odjeće. Pored toga, u toj odjeći izgledao je prilično dobro i elegantno, usprkos formalnom neslaganju s dress codom.
Ali, tačno je, nastala je konfliktna situacija s najboljim svjetskim šahistom po rejtingu i pobjednikom prethodnih rapid i blitz prvenstava. Situaciju smo razjasnili u privatnom razgovoru. Nakon toga Magnus je odlučio da igra blitz, a federacija je ublažila pravila dress coda, dopuštajući „elegantnaodstupanja,“ poput farmerki. Smatram da je takav ishod maksimalno konstruktivan. Magnus je na kraju priznao greške u svojim komentarima, i to mi je bilo dovoljno.
– Da li ste sigurni da je samo Carlsen igrao u farmerkama na prvenstvu? Sudeći prema fotografijama iz sale, nije bio jedini.
Arkadij Dvorkovič – Vrlo je teško brzo procijeniti materijal od kojeg je napravljena odjeća. Tako da se ne bih oslanjao na fotografije. Ali znate li da je još nekoliko šahista bilo upozoreno zbog kršenja dress coda ili kažnjeno novčano? To se odnosilo ne samo na farmerke, već i na džempere i obuću. Ako su brzo otklonili prekršaj, kazna nije izricana.
– Da li vas je iznenadila tako oštra reakcija Magnusa Carlsena na, strogo govoreći, ne baš ozbiljne zamjerke prema njemu?
Arkadij Dvorkovič – Oštrina se odnosi samo na njegove nekorektne izjave prema mojim kolegama nakon odluke da ga ne puste na žrijebanje devetog kola. Što se tiče Magnusovog ponašanja prije toga, ne mogu ga nazvati nekorektnim. On je jednostavno izjavio da nije spreman da promijeni odjeću prije kraja dana, čudeći se što se kazna nije završila samo novčanom globom. Dakle, nekorektnost se odnosi na riječi.
– Važno je šta su bile te riječi. Izvinite, ali bilo je tu i psovki na račun FIDE-a. Tako lako ste mu to oprostili?
Arkadij Dvorkovič – Ne poričem da je Magnus svojim izjavama prešao crvenu liniju. Ali, ponavljam, u privatnom razgovoru detaljno smo raspravili situaciju. Smatram da su uvrede prema mojim kolegama neprihvatljive od bilo koga, ali retoriku prema FIDE-u kao organizaciji Magnus je objasnio. Njegova pozicija mi nije bliska, ali sam je prihvatio.
– Na kraju, dress code će sada biti fleksibilniji, zar ne?
Arkadij Dvorkovič – Ova situacija nam je bila pouka. O dress codu ćemo raspravljati i precizirati ga uz pomoć stručnjaka za stil, jer očito ostavlja prostora za tumačenje. U svakom slučaju, „sportski“ izgled, karakterističan za druge discipline, ne dolazi u obzir. To je svima jasno. Ali poslovni casual stil, koji uključuje uredne farmerke, košulje i rolke, sada je prihvatljiv.
– Druga priča tiče se dvije zlatne medalje na svjetskom prvenstvu u blitzu i nedovršenog finala između Magnusa Carlsena i Jana Nepomniaščija. Kako se to desilo?
Arkadij Dvorkovič – Ta priča je rezultat sticaja nekoliko okolnosti. Po prvi put smo isprobali format „nokauta,“ eliminacionih mečeva na svjetskom prvenstvu u blitzu. Taj eksperiment je nosio određeni rizik od konfliktnih situacija. Uz to, odbacili smo „armagedon“ (odlučujuću partiju gdje bijeli mora da pobijedi, dok je crnom dovoljan remi) kao način završetka meča u slučaju izjednačenja. Odlučili smo igrati do „pobjedničkog pogotka,“ poput hokejaških play-off mečeva, koji ponekad traju do kasno u noć. A mi smo, ako se sjećate, imali novogodišnju noć ispred sebe. Nitko nije imao želju da igra do ponoći, iscrpljen do krajnjih granica.
Zamislite situaciju. Šahisti su već odigrali veliki broj partija u četvrtfinalu i polufinalu, iscrpljujućih borbi. Jan je prošao kroz težak polufinalni duel s WesleyjemSoom, a zatim se u finalu vratio iz zaostatka od 0:2. Usledile su tri remi partije, igrane uz veliku borbu. Stres i umor su se nagomilali. I tada su igrači predložili da obojica budu proglašeni pobjednicima.
– Ali, spolja to izgleda kao kršenje pravila i izbjegavanje borbe, čemu je FIDE popustila.
Arkadij Dvorkovič – U istoriji sporta nije rijetkost da dva takmičara budu proglašena pobjednicima. Na maratonima su sportisti završavali držeći se za ruke, pokazujući time da se smatraju jednakima. To nikoga nije vrijeđalo.
U trenutku donošenja odluke shvatio sam da motivacija za nastavak borbe kod finalista gotovo nije postojala. Da smo ih natjerali da igraju dalje, gledali bismo kratke, nezanimljive remi partije.
Objavljena video-snimka potvrdila je da su Magnus i Jan već razmišljali o takvom ishodu. Zamislite kako bi se osjećali gledaoci da su morali gledati takav finale. Osim toga, u trenutku kada je trebalo nešto odlučiti, niko nije predložio alternativu. Kolege koje su bile uz mene složile su se s odlukom, a Magnus i Jan su u telefonskom razgovoru potvrdili da je smatraju pravednom. Istina, bilo je predloga da se obojicidodijelidrugomjesto, ali to bi samo pokvarilo svima novogodišnje raspoloženje.
– Činilo se da Nepomniaščij ipak nije bio zadovoljan ovim ishodom. Znači li to da nije imao nikakve primjedbe?
Arkadij Dvorkovič – Nikakve. Po Janovim emocijama, po izrazu njegovog lica, može se mnogo toga pretpostavljati. Znamo koliko je on emotivan i izražajan.
Ali ne, nijednom nije rekao ništa negativno o odluci koju sam donio uzimajući u obzir različite faktore. U svakom slučaju, Carlsen i Nepomniašči su u sedam partija finala pokazali nevjerovatne borbene kvalitete. Zaslužuju pohvale za to, a ne kritike zbog pristanka da podijele pobjedu.
– Promocija ovog svjetskog prvenstva ostavila je utisak da je ono izuzetno važno za FIDE, prije svega zbog lokacije – Njujork, Volstrit. Da li je tako?
Arkadij Dvorkovič – Jeste. Pokušavamo privući što širi spektar sponzora i ostvariti što veći doseg publike. To zahtijeva organizaciju turnira na raznim lokacijama.
Postoje, recimo, tradicionalne šahovske destinacije, možda bliže nama Rusima – Azerbejdžan, Gruzija, Uzbekistan, Kazahstan, Indija, Kina. Ali gradovi poput Singapura, Londona, Njujorka – oni su takođe simbolični. Prije svega kao poslovne platforme. Zaključili smo da je važno zakoračiti na takva mjesta.
– Da li se, prema prvim rezultatima, ova strategija isplatila?
Arkadij Dvorkovič – Što se tiče komunikacije s partnerima, kako postojećim tako i potencijalnim, apsolutno se isplatila. Ali u smislu organizacije takmičenja, neću kriti, to su složene lokacije. Lakše je tamo gdje su vlade više uključene u sportski život i direktno ga podržavaju. A Sjedinjene Američke Države, kako znate, su „privatna“ zemlja, sve je zasnovano na privatnim inicijativama. U Americi je teže. Ali vrijedi truda – ušli smo na novo tržište.
– Vratimo se malo unazad. Prije svjetskog prvenstva u rapidu i blitzu u Singapuru održan je meč za titulu „klasičnog“ svjetskog šampiona. Rezultat – istorijski: titulu je osvojio 18-godišnji Indijac Gukeš Dommaraju. Tako mladog šampiona u šahu nikad nije bilo. Ali opet, pojavile su se priče o „devalvaciji“ titule. Novi šampion je premlad da bi se smatrao pravim titanom, a bivši – Kinez Ding Liren – bio je, nakon svog trijumfa 2023. godine, u stanju stalne krize.
Arkadij Dvorkovič – Reći ću odmah da je lokacija bila fantastična.
A učešće indijskog šahiste drastično je povećalo interesovanje za meč. Interes u Indiji i zemljama s velikim indijskim dijasporama bio je nevjerovatan.
Što se tiče kvaliteta igrača, tu se ne slažem s kritikama. Ding Liren je, bez obzira na probleme koje je imao, u tom meču pokazao da je pravi svjetski šampion, boreći se i izlazeći iz veoma teških pozicija. Neki će možda reći da su se protivnici često odlučivali na pojednostavljenja u igri. Ali to je prije pitanje strategije.
Prvi meč za titulu svjetskog šampiona koji sam gledao uživo bio je onaj između AnatolijaKarpova i GarijaKasparova1984. godine, koji je prekinut i nije formalno donio nikakav rezultat. U tom meču mladi izazivač – Kasparov – takođe je pravio remije, pojednostavljujući pozicije. Na taj način je ulazio u igru i postizao psihološku ravnotežu. Nema ničeg lošeg u tome.
Sve u svemu, u Singapuru smo vidjeli pravu borbu dvojice ambicioznih i ravnopravnih protivnika. Da, pravili su greške. Ali zar u fudbalu nema grešaka? Da li bi sjajni finale Svjetskog prvenstva u Kataru između Argentine i Francuske bio moguć bez grešaka? U cjelini, meč je bio vrlo visokog nivoa.
Neki vrhunski velemajstori možda ga kritikuju iz svoje perspektive, ali siguran sam da se većini običnih ljubitelja šaha meč svidio.
— Kakve emocije je kod vas izazvao uspon Gukesha Dommarajua? Niste očekivali da se to može desiti, zar ne?
Arkadij Dvorkovič — Nisam očekivao. Ali Gukesh je jako puno radio. To sam vidio, jer sam ga pratio još otkako je bio dijete. Osim toga, imao je sjajne trenere – poput VišvanatanaAnanda, 15. svjetskog prvaka, mog zamjenika u FIDE, koji mu je pomagao u pripremama. Gukesh ima nevjerojatnu energiju.
I imajte na umu da je VolodarMurzin, takođe osamnaestogodišnjak, upravo osvojio svjetsko prvenstvo u rapidu, savladavši veoma težak izazov. Šah se podmlađuje i to je činjenica koju ne možemo zaobići.
Primjena kompjutera i obrada ogromnog broja varijanti zahtijevaju mnogo energije. A energija je adut mladih.
Šahisti u dobi od 30–35 godina, poput Karlsena ili Nepomniaščija, taj manjak energije nadoknađuju mudrošću i dubinom igre, ostajući zvijezde. Ali mladi dolaze i pritiskaju.
— Da li ste zadovoljni komercijalnim ishodima meča?
Arkadij Dvorkovič — Da, apsolutno. Zabilježili smo rekordnu ukupnu gledanost putem medija – televizijskih i digitalnih. Samo u engleskom govornom području internet dosegao je 663 miliona ljudi. Kada uzmemo u obzir i druge jezike, brojka se približava milijardi.
Što se tiče online prijenosa, ovaj meč postao je treći turnir u istoriji šaha koji je prešao granicu od 500.000 gledalaca istovremeno. To je posebno značajno s obzirom na to da su partije igrane u vremenu koje nije bilo najpodesnije za evropske i američke gledaoce.
Naši komercijalni partneri i vlada Singapura takođe su zadovoljni. Zaradili smo dovoljno sredstava za realizaciju programa federacije, uključujući društvene projekte.
— Veliki odjek izazvala je činjenica da je ključni partner FIDE-a u organizaciji meča bio Google, kojem je to, zapravo, bio prvi značajan projekat u sportskoj sferi. Da li je to bilo jednokratno partnerstvo ili planirate nastavak?
Arkadij Dvorkovič — Sudeći po prvim reakcijama predstavnika Googlea, koje sam čuo u Singapuru, kao i po informacijama koje su mi prenijele kolege koje su s njima razgovarale, oni bi željeli produžiti partnerstvo.
Međutim, mi moramo da nastavimo sa unapređenjem formata, tehnologija i lokacija, kao i sa stvaranjem zvijezda među šahistima, iza kojih stoje zanimljive priče. To će dodatno povećati interes za šah.
— Ranije ste pominjali da će FIDE razmatrati mogućnost izmjena u formatu mečeva za titulu svjetskog prvaka. Da li je to još uvijek aktuelno pitanje?
Arkadij Dvorkovič — Da, i dalje analiziramo različite mogućnosti. Postoje različita mišljenja o tome. Jedni smatraju da tradicionalni format mečeva čuva jedinstvenost borbe za titulu. Drugi predlažu da ga učinimo dinamičnijim, dodajući, primjerice, tiebreak-ove koji povećavaju atraktivnost.
Planiramo pažljivo odvagati sve argumente. Ako i bude promjena, one će se napraviti uzimajući u obzir mišljenja šahovske zajednice, kako bi išle u korist same igre.
— Uvijek smo otvoreni za razmatranje različitih opcija i inovacija. Na Svjetskom prvenstvu u blicu isprobali smo „nokaut“ – sistem koji je kontroverzan za igrače, ali gledaocima se, izgleda, svidio. Isto važi i za meč za titulu svjetskog prvaka, kao i za šampionski ciklus uopšte. S jedne strane, postoje dugogodišnje tradicije koje je strašno narušiti. S druge strane, postoje zahtjevi vremena. Neke tradicije moraju otići u prošlost, ustupajući mjesto novim. Ipak, koje će tačno promjene FIDE razmatrati, još nisam spreman da kažem. Puno razgovaramo o ovoj temi s vodećim igračima, stručnjacima, sponzorima i predstavnicima medija. Raspon mišljenja je ogroman. Nekima odgovara „klasika“, neki žele strožiju kontrolu, a neki preferiraju „nokaut“. Ovo bogatstvo različitih mišljenja otežava postizanje konsenzusa.
— Nedavno ste uveli izmjene u FIDE Ciklus, sistem koji povezuje turnire tokom godine i donosi dvije karte za Turnir kandidata, kojim se određuje izazivač za šampionsku titulu, uzimajući u obzir kritike vodećih šahista?
Arkadij Dvorkovič Da. Sistem je postao precizniji i pravedniji. Ipak, iskreno ću reći da je i dalje previše složen da bi bio dugoročno održiv. Ovo je prelazni korak ka nečemu novom, što još nije osmišljeno. Sistem treba biti uravnoteženiji i transparentniji. Profesionalci ga razumiju, ali šira, neprofesionalna publika se još uvijek zbunjuje.
— Čini li vam se sada generalno da je sistem kvalifikacija za Turnir kandidata i omjer raspodjele mjesta blizu optimalnog?
Arkadij Dvorkovič — Ako ostanemo unutar dvogodišnjeg ciklusa i pokušamo postići ravnotežu između različitih formata turnira – po švajcarskom sistemu, nokaut-sistemu, otvorenim turnirima – onda da, blizu je optimalnog. Ipak, postoji i mišljenje da bismo trebali standardizovati ciklus, učiniti ga sličnijim teniskim turnirima. Sve je to predmet rasprave, mada trenutni sistem već dobro funkcioniše.
— Tema varanja (čitinga) ne gubi na važnosti, posebno s obzirom na nekoliko značajnih skandala prošle godine. Na primjer, Kiril Ševčenko je uhvaćen u korištenju mobilnog telefona tokom ekipnog prvenstva Španije. Vladimir Kramnik, 14. svjetski prvak, nedavno je objavio rezultate svog istraživanja prema kojem je pet elitnih velemajstora vjerovatno varalo u online partijama, dok se za još šest njih sumnja. Kako doživljavate ove rasprave i otkrića?
Arkadij Dvorkovič — Neću komentarisati konkretne brojke koje navodi Kramnik niti metodologiju njegovog tima. Ali tema je, bez sumnje, aktuelna, posebno u online šahu, bez obzira koliko je slučaj Ševčenka u offline šahu izazvao pažnju. Međutim, smatram da svi trebamo biti maksimalno korektni u izjavama i izbjegavati neutemeljene optužbe koje bi mogle prouzrokovati probleme nevinim sportistima.
— Poduzimate li mjere za borbu protiv varanja?
Arkadij Dvorkovič — Naravno, poduzimamo čitav niz mjera. Radimo na poboljšanju kvalifikacija stručnjaka zaduženih za očuvanje principa poštene igre, modifikujemo algoritme kompjuterske analize partija radi otkrivanja mogućeg varanja, proučavamo aspekte ponašanja. Međutim, najvažniji cilj nije hvatanje prekršilaca, već prevencija i sprečavanje kršenja. Igračima od malih nogu treba usađivati šahovsku kulturu i neprihvatanje varanja. Ipak, nove tehnologije varanja će se i dalje pojavljivati, i uvijek će postojati oni koji će ih pokušati iskoristiti, a koje može popraviti jedino kazna. Ključno je da takvo ponašanje bude marginalno, a ne masovno. A to je isključivo pitanje kulture.
— Koji su prioriteti FIDE za 2025. godinu?
Arkadij Dvorkovič — Imamo ogroman program turnira. U prvoj polovini godine, prema kalendaru, veći fokus će biti na ženskom šahu. Četiri faze Grand Prixa, u aprilu – meč za svjetsku titulu između kineskih šahistkinja Ju Venjun i Tan Džungi, u julu – Svjetski kup. Druga polovina godine više će biti posvećena muškim turnirima. To su GrandSwiss, jedna od etapa kvalifikacija za Turnir kandidata, „otvoreni“ Svjetskikup, a zatim krajem godine, kao i obično, Svjetsko prvenstvo u rapidu i blicu. Osim toga, tu su zanimljiva ekipna takmičenja poput Mahindra Global Chess League i ekipnog prvenstva svijeta u rapidu i blicu.
Glavni fokus u profesionalnom šahu bit će na kvalifikacijama za Kandidatski turnir 2026. godine.
Sada o drugom aspektu, pored profesionalnog. Prošle godine prioritet nam je bilo obilježavanje stogodišnjice FIDE na svim mogućim platformama. Godinu 2025. proglasili smo godinom društvene misije šaha, pokrenuvši niz inicijativa za njihovu popularizaciju u raznim zajednicama. To uključuje šah u školama, siromašnim oblastima, zatvorima, među izbjeglicama, za osobe s invaliditetom, uključujući djecu s autizmom, šah za oboljele od raka i starije osobe. Te inicijative provodimo zajedno s partnerima širom svijeta.
— Ne mogu da ne postavim pitanje o vašem odnosu s Šahovskom federacijom Rusije, čiji predstavnici nastupaju pod neutralnim statusom i ne mogu učestvovati u ekipnim turnirima?
Arkadij Dvorkovič — Nemam konflikt sa Šahovskom federacijom Rusije, mi redovno komuniciramo. Naravno, situacija nije idealna zbog ograničenja koja smo uveli na preporuku Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) i koja nismo mogli ignorisati. Mi smo dio olimpijskog pokreta, a za dvije stotine zemalja članica FIDE to je važan faktor i prilika za dobijanje podrške od MOK-a. To treba uzeti u obzir. Ipak, smatramo da ruska šahovska škola i ruski šahisti i dalje daju ogroman doprinos svjetskom šahu i čine neodvojivi dio šahovske porodice. Uvjeren sam da će situacija u svijetu kad-tad postati mirnija i da će se saradnja u potpunosti obnoviti. U svakom slučaju, trudimo se da poboljšamo situaciju. Na primjer, znate da je Generalna skupština FIDE prošle godine dala zadatak Savjetu FIDE da konsultuje MOK o omogućavanju učešća dječijih ekipa i osoba s invaliditetom iz Rusije i Bjelorusije na međunarodnim takmičenjima. Taj proces sada privodimo kraju.
— Sigurno vas pogađa stalna kritika predsjednika Šahovske federacije Rusije Andreja Filatova, koji optužuje FIDE, a posebno vas lično, za diskriminaciju Rusa i nedjelovanje?
Arkadij Dvorkovič — Toliko sam dugo u javnoj politici na raznim funkcijama da me više ništa ne pogađa. Uvijek pažljivo slušam konstruktivnu kritiku, dok mi nekonstruktivna nije zanimljiva. Međutim, napadi na moje kolege za mene su apsolutno neprihvatljivi. Što se tiče kritike na moj račun… Vrijeme će pokazati.
— Početkom jeseni prošle godine FIDE je sumirala rezultate glasanja povodom njenog stogodišnjice. U kategoriji „najbolji šahista“ za taj period, dakle, u suštini u istoriji, pobijedio je Magnus Karlsen, nadmašivši najveće legende. Nije li to iznenađujuće da je trenutno aktivan igrač, u punoj snazi, zauzeo prvo mjesto u takvom poretku?
Arkadij Dvorkovič — Možda se radi o tome da su legendarni prvaci iz prošlosti „oduzimali“ glasove jedni drugima? To se ponekad dešava. A uz to, ishod je u velikoj mjeri odredilo internet-glasanje. Na internetu je, jasno, Magnus popularniji, jer tamo glasaju mlađe generacije. Ali, on je zaista superzvijezda po standardima bilo koje generacije! Toliko puta je odbranio titulu, pobjeđivao u raznim formatima. Dakle, strogo gledano, ništa nije čudno.
Predsjednik FIDE Arkadij Dvorkovič razgovarao je sa Sagarom Shahom iz ChessBase Indije o aktivnostima FIDE-a u 2024. godini i planovima za 2025. godinu. Takođe su razgovarali o incidentu s Magnusom Carlsenom vezanom za pravila odijevanja, podijeljenoj tituli između Carlsena i Nepomniachtchija, Freestyle šahu i drugim temama. U nastavku slijedi skraćena verzija intervjua. Čitav intervju dostupan je na YouTube kanalu ChessBase India.
– Godina 2024. bila je prepuna događaja, i u ovom intervjuu želim razgovarati o svemu što je FIDE postigao u 2024. godini, kao i o planovima za 2025. Možete li podijeliti svoje prve utiske o 2024. godini?
Arkadij Dvorkovič– Prije svega, jako sam sretan što smo uspješno organizovali sva velika takmičenja na veoma visokom nivou, s povećanim nagradnim fondovima i većom vidljivošću. Uz sponzorstva iz različitih dijelova svijeta, ovi događaji su održani na kultnim lokacijama, uključujući završnicu Svjetskog prvenstva u Singapuru i Svjetsko prvenstvo u ubrzanom i brzopoteznom šahu u New Yorku. Čestitam novom svjetskom prvaku GukeshuDommarajuu. To je nevjerovatno dostignuće i veliki uspjeh za Indiju, mogu to pretpostaviti.
Tim FIDE-a je naporno radio kako bi organizovao te događaje, prikupio sredstva i osigurao da igrači budu u prijatnim uslovima. Posebno bih želio zahvaliti predsjedniku Komisije za globalnu strategiju i izvršnom direktoru FIDE-a EmiluSutovskom, koji je sa svojim timom i PR osobljem odradio sjajan posao, pružajući najbolje moguće okruženje za sve igrače.
– Znam da neki ljudi imaju problema s Emilom i kritikuju ga, ali način na koji on radi, ponekad po 20 sati dnevno, ulažući čitavo svoje srce i trud u organizaciju događaja i prikupljanje sredstava, zaista je nevjerovatan i zaslužuje visoku ocjenu. Smatram da su ovi lični napadi na njega neprihvatljivi. Naravno, možete konstruktivno kritikovati. Možete se raspravljati s ljudima, uključujući i mene. Ako želite napadati, napadajte mene, ali ne ljude koji zaista naporno rade. Šaljem snažnu poruku svima: bez ličnih napada, uključujući i na ljude koje možda ne volite ili se ne slažete s njima. Oni rade odličan posao. To je pokazala 2024. godina, a 2025. će to i dokazati. Naravno, nije riječ samo o jednoj osobi. Čitav FIDE tim je naporno radio.
– Zaista želim zahvaliti Vishyju Anandu na njegovom izuzetnom doprinosu, kako u Budimpešti, tako i u New Yorku i drugim lokacijama. Imao je sjajnu šahovsku karijeru – zapravo, ona još uvijek traje, budući da je deseti igrač na svijetu. Ali on se sve više posvećuje radu kao zamjenik predsjednika FIDE, što je zaista velika stvar.
– Dana Reizniece takođe naporno radi na raznim projektima i održava odnose s federacijama. Osim nje, Akaki Iashvili, Lukasz Turlej i Nigel Short igraju ključne uloge, i duboko cijenim njihov trud. Ako nisam spomenuo nekoga, ne bi se trebali osjećati loše zbog toga. Toliko je ljudi koje treba pomenuti. Veoma sam zahvalan našem timu, koji postaje sve veći. S obzirom na to da i naše ambicije postaju veće, proširujemo put FIDE prema društvenim projektima i inicijativama. Dok je 2024. godina bila godina velikih događaja i obilježavanja 100 godina FIDE-a, 2025. godina će biti posvećena društvenoj misiji šaha, uz sve velike događaje.
Završavamo godinu s proširenom šahovskom zajednicom, u koju je uključeno više zemalja nego ikada. Naš sljedeći izazov je kako dodatno proširiti bazu gledalaca i učiniti šah komercijalno atraktivnijim.
– To su bile vrlo važne stvari koje ste pomenuli, i želim razgovarati o nekoliko njih, posebno o ličnim napadima. Bilo je dva problema na Svjetskom prvenstvu u ubrzanom i brzopoteznom šahu u New Yorku. Prvi je incident s kodom oblačenja, a drugi dijeljenje prvog mjesta na brzopoteznom turniru.
Arkadij Dvorkovič- Razlika u vremenskim zonama bila je velika, a ja sam bio loše, tako da, nažalost, nisam bio prisutan kada je odluka donesena. Ne kritikujem nikoga uključenog u to — ni naš tim ni Magnusa, koji je priznao kršenje pravila i bio spreman da prihvati kaznu. Dakle, ne mislim da je bilo ko stvarno kriv u ovoj situaciji. To je bio samo niz stvari koje su dovele do suboptimalnog rezultata, koji nije bio dobar ni za koga. Da sam bio prisutan, lično bih predložio drugačije rješenje, ali opet, ne radi se ni o kakvom kritikovanju nekoga. Ovo je samo lekcija koju treba naučiti. Znam sasvim sigurno da Magnus nije imao namjeru prekršiti pravila oblačenja. To je za mene najvažnije.
– Mislim da je dobro što smo našli rješenje i što je Magnus mogao da učestvuje na brzopoteznom turniru, što je povećalo interes za to takmičenje. Takođe je prisustvovao konferenciji koju smo imali prije brzopoteznog turnira, što je takođe bilo dobro jer je privuklo mnoge VIP osobe na konferenciju Wall Street Gambit.
– Mislim da svi razumiju da su neke njegove izjave nakon ovog incidenta s farmerkama bile pretjerane. On to zna, ja to znam, svi to znaju, ali našli smo način da idemo naprijed i to je dobro. Ne kritikujem nikoga sada zbog toga; ostavili smo taj trenutak iza nas.
– Što se tiče dijeljenja titule u brzopoteznom šahu, mislim da je to lekcija u smislu regulativa. Pravila nisu bila savršena. U osnovi smo stvorili rizik da turnir može trajati neograničeno, što nije dobro. Nakon dvije partije niko nije očekivao da bi moglo završiti na taj način, ali Ian se vratio u igru, izjednačio rezultat i to se dogodilo.
– Pravila nisu bila savršena, to je jasno. Moj argument je bio da igrači nisu imali pravu motivaciju. To je bilo očigledno čak i bez ikakvih snimaka koje sam vidio tek sljedećeg jutra, o njihovim šalama. Mislim da su to bile šale, jer su znali da su snimani, kamera je bila pravo ispred njih.
– Zapravo, nisam vidio taj video kada sam donosio odluku. Samo sam smatrao da u tom trenutku nije bilo motivacije. Osim toga, bilo je samo nekoliko sati do Nove godine. Hajde, svi smo već bili u prazničnom raspoloženju! OK, to je sport i svi želimo da se bore do kraja, ali motivacija je već bila opala i zaista je bilo teško gurati dalje i igrati ozbiljno. U tom trenutku nisam vidio nijedno drugo rješenje, a ljudi koji su bili u komunikaciji sa mnom nisu predložili nijednu drugu opciju. Dakle, nije bilo ozbiljne rasprave o tome, i svi su manje-više bili OK s tim.
– Da li će biti promjena u dress kodu?
Arkadij Dvorkovič- Ponovno diskutujemo o kodu oblačenja, i obično je to u nadležnosti Komisije za igrače. Pratimo preporuke koje nam šalju i ohrabrujem sve igrače koji su zainteresirani za ovu temu da kontaktiraju Komisiju za igrače i doprinesu poboljšanju preporuka.
– Igrači svakako trebaju da budu u udobnoj odjeći. S druge strane, događaj treba izgledati elegantno. Govorimo o svjetskom prvenstvu, a ne o nekoj vrsti festivala gdje stil može biti potpuno individualan. Mediji i sponzori žele da vide eleganciju, ali možemo diskutovati o tome kakva bi ta elegancija trebala biti. Sve je moguće ako ljudi izgledaju elegantno, zašto da ne? Samo smo se složili da ne bi trebali izgledati potpuno sportski, kao da ste upravo trčali ulicom u sportskim cipelama i odjeći, a onda došli igrati na svjetsko šahovsko prvenstvo. Ovo je drugačija vrsta sporta, tako da bismo trebali naći ravnotežu, i mislim da većina vrhunskih igrača to razumije.
– Možete li objasniti kako se dogodilo da se Magnus vratio na brzopotezni turnir? Jer su mnogi mislili da neće igrati.
Arkadij Dvorkovič- Razgovarali smo s Magnusom i Henrikom nakon što se incident dogodio i našli zajednički jezik. Priznali su da je dress kod prekršen, i da to nije bilo dobro uopšte, ali smo takođe razgovarali o tome da smo mogli pronaći drugačiji način za rješavanje te situacije. Mislim da je glavni sudija i naš tim sve uradio u skladu s pravilima, tako da s te strane nije bilo kršenja pravila od strane FIDE. Pravila, međutim, dopuštaju određenu fleksibilnost, i odluka je mogla biti drugačija, ali i dalje u skladu s pravilima. Diskutovali smo i složili se da bi bilo dobro za sve da se Magnus vrati na turnir. On je priznao da su neke njegove izjave bile pretjerane. Tako da smo imali vrlo otvoren razgovor, i mislim da je dobro što smo bili direktni jedni prema drugima.
– Magnus Carlsen, trenutno najjači igrač na svijetu, rekao je da bi volio u potpunosti posvetiti pažnju freestyle šahu, a čini se da za 2025. godinu planiraju čitavu freestyle turneju. Takođe se govori o pripremi svjetskog prvenstva u freestyle šahu. Magnus nije branio svoju svjetsku titulu, i sada je Gukesh postao svjetski prvak. Čini se kao da postoje dvije paralelne stvari koje se dešavaju. Kakav je vaš stav o čitavoj ovoj situaciji?
Arkadij Dvorkovič- Prije svega, vjerujem da je integritet šahovske zajednice ključan kako bi šah ostao privlačan svima. Stvaranje haosa u šahovskom svijetu neće biti od pomoći i smanjiće privlačnost šaha. Možda će kratkoročno neko profitirati, ali dugoročno će svi izgubiti zbog haosa koji proizlazi iz jednostranih akcija. Potrebni su nam integritet i saradnja u šahovskom svijetu.
– Drugo, Magnus je bio nešto fleksibilniji nego što je samo rekao da će se skoncentrirati na freestyle. Rekao je da će se fokusirati na brže formate, e-sport i freestyle šah. Mislim da uživa igrati na ubrzanim i brzopoteznim turnirima. I dalje učestvuje na nekim klasičnim turnirima, privatnim, a ne u ciklusu svjetskog prvenstva, i to je takođe dobro. Magnus je spomenuo da bi rado učestvovao na ovom Esports World Cupu koji se organizuje u Saudijskoj Arabiji.
Želim da skrenem pažnju na činjenicu da nisu pokušali nazvati ovaj događaj svjetskim prvenstvom; nazvali su ga Svjetski kup, što je signal da ne pokušavaju nadmašiti nijednu postojeću međunarodnu federaciju. Postoji nekoliko takvih federacija koje stvaraju određene probleme za Esports zajednicu generalno. Tako su ga nazvali Svjetski kup, a Magnus će očigledno igrati tamo. Mislim da će ovaj događaj biti privlačan.
S naše strane, još uvijek radimo s Međunarodnim olimpijskim komitetom (MOK) kako bismo osigurali da šah bude dio Olimpijskih Esport igara. Nisam siguran kada će se te igre održati 2025. godine. Još uvijek nema konačne najave, ali znam da MOK radi sa Saudijskom Arabijom na pronalasku odgovarajućih datuma za takmičenje. Nadam se da će šah biti dio tog događaja.
Svijet šaha se širi. Novi formati su dobri i lično pozdravljam inicijativu za unapređenje Fischer Random šaha ili Šaha 960, ili kako ga zovu Freestyle šah. Mi smo već organizovali dva Svjetska prvenstva u Fischer Random šahu, ali naši prioriteti ostaju klasični šah te prvenstva u ubrzanom i brzopoteznom šahu.
Inicijativa je dobra, ali bilo bi obostrano korisno da to radimo zajedno, tako jednostavno. Daleko smo od toga da kažemo kako trebamo intervenisati u svakom detalju. Spremni smo razmotriti izdavanje odobrenja ili licence, kako god da to nazovete, na osnovu razumijevanja da je FIDE upravno tijelo šaha i da odobrava ovaj novi projekat. To bi riješilo sve.
Ovdje nije riječ o novcu. Razumijemo da je ovo prva godina; to je pilot-projekat, i oni žele da ga sprovedu na sopstveni rizik. Dakle, za nas nije riječ o novcu; možemo biti strpljivi i spremni smo dijeliti rizike. To nije problem, ali sve bi trebalo biti zasnovano na saradnji i međusobnom razumijevanju ko je za šta odgovoran. FIDE je odgovoran za postavljanje pravila za sva Svjetska prvenstva. Našu Povelju priznaje Međunarodni olimpijski komitet, što je veoma važno za čitav svijet i svi bi to trebali poštovati. Vrlo smo otvoreni za pronalazak rješenja, i vjerujemo da je sve stvar dobre volje naših potencijalnih partnera.
Donio sam odluku da ukinem mogućnost sankcionisanja igrača za 2025. godinu koji učestvuju na ovom događaju, jer formalno, prema ugovorima, možemo nametnuti sankcije. Međutim, ne želim ići tim putem. Ne želim prijetiti igračima; ne želim ih stavljati u tešku poziciju. To je samo signal naše dobre volje da ovdje pronađemo rješenje.
Želimo da igrači shvate da je vrlo važno minimalizovati rizike za čitav šahovski svijet, i trebali bi biti svjesni toga. Ovo je privremena odluka za kratki rok, ali ovdje moramo pronaći dugoročno rješenje. Vrlo brzo, u narednim danima, daćemo javno saopštenje kako bismo osigurali da svi razumiju situaciju, i nadamo se da će naši potencijalni partneri prihvatiti naš stav i priznati naš autoritet. U tom slučaju ćemo im dati odobrenje ili neće nazvati ovaj događaj svjetskim prvenstvom. Takođe je vrlo lako pronaći neko drugo privlačno ime, ali otvoreni smo za svako normalno rješenje.
Pogledajte cijeli intervju na ChessBase India YouTube kanalu
Velemajstor Potkin: Nepomnjašči je u dobroj formi i motivisan za borbu
U novoj sezoni najjači ruski velemajstor JanNepomnjašči, koji je već dva puta osvajao turnire kandidata i dva puta se borio za šahovsku krunu, pokušaće ponovo da se plasira u klasični šampionski meč.
Po prvi put u istoriji šaha, Jan Nepomnjašči (lijevo) i Magnus Karlsen podijelili su titulu u blicu
Pobjeda na Svjetskom prvenstvu u blicu, koje je održano u Njujorku pred Novu godinu, samo je potvrdila: Nepomnjašči je u dobroj formi i stvarno motivisan za borbu.
Ovo je za „RG“ potvrdio i Vladimir Potkin – međunarodni velemajstor , šampion Evrope, koji je u različitim periodima bio u trenerskim timovima naših kandidata, Sergeja Karjakina, Aleksandra Griščuka i, naravno, Jana Nepomnjaščija.
Nepomnjašči je napomenuo da se prvi put za dugo vremena posebno pripremao za Svjetsko prvenstvo u brzom šahu. Šta vi mislite – koja je tajna njegove bronzane medalje u rapidu i zlatne u blicu?
Vladimir Potkin: Tokom ove godine, održavao sam kontakt sa Janom. Njegove glavne ambicije bile su vezane za turnir kandidata u Torontu i ulazak u meč za šampionsku titulu. Međutim, to nije uspio da postigne. Tada je počeo da traži druge ciljeve, jer je on, u suštini, ambiciozan šahista. Novi izazov za njega postao je da dostojno nastupi na Svjetskom prvenstvu u rapidu i blicu u Njujorku. Tako se dogodilo da se Jan kvalifikovao za seriju Champions Chess Tour Magnusa Karlsena (koji je pobijedio Norvežanina u rapidu u finalu završnog dijela 21. decembra. – Napomena „RG“), koja se takođe održala u Oslu u decembru i u formatu brzog šaha. Zbog toga se Jan stvarno pripremao i fokusirao na igru po kraćoj vremenskoj kontroli. Odmah sam imao osjećaj da bi mogao da postigne dobar rezultat. Nepomnjašči je bio veoma motivisan i pun energije. Osim toga, nije bio umoran. Često se desi da do kraja godine zbog gustog rasporeda šahisti više ne mogu da igraju na svom maksimalnom nivou. Ali Janov raspored je bio lakši, što mu je omogućilo da prikupi energiju, nove ideje i igra na svom maksimalnom nivou.
Kako ste reagovali na podjelu prvog mjesta između Nepomnjaščija i Karlsena, koji nisu završili taj-brejk?
Vladimir Potkin: Mislim da je za nas i za Jana ishod pozitivan. Postao je svjetski šampion. Uz to, prekinuo je niz neuspjeha u taj-brejkovima. Naravno, volio bih da smo vidjeli jedinstveno liderstvo ruskog šahiste. Ali podijeliti takvu titulu s Karlsenom je takođe uspjeh. Ukupno gledajući, mislim da je to dobar znak od Magnusa, jer je u takvoj situaciji spreman na diplomatiju za šahovskom tablom sa našim šahistom i predložio mu remi. Još jednom ću naglasiti: ovo je veliki uspjeh za Jana, jer je napravio nevjerovatan povratak u finalu, gubići 0:2. Mislim da se Magnus nesvjesno pripremao za pobjedu, ali je Jan vratio meč i pobijedio u trećoj i četvrtoj partiji. Bilo je jasno da se Magnus nije osjećao prijatno. Prestao je da kontroliše situaciju u meču, a to je za njega važno. Norvežanin nije bio siguran da će uspjeti da pobijedi u taj-brejku. U toj napetoj situaciji, ponudio je podjelu prvog mjesta.
Da li ovaj presedan može imati globalne posljedice za šah i pravila?
Vladimir Potkin: Ovo je izuzetan slučaj. Vidio sam reakcije mnogih šahista koji su se prisjećali svojih partija i govorili da bi u sličnim okolnostima i oni mogli ponuditi remi. Međutim, ovdje treba gledati širu situaciju na ovom turniru. Karlsen je već bio spreman da odustane od svih FIDE turnira, da raskine sve odnose sa Međunarodnom šahovskom federacijom i možda osnuje svoju alternativnu organizaciju. Razumijem da je predsjednik FIDE, Arkadij Dvorkovič, uložio ogroman trud da sačuva Karlsena u borbi na brzopoteznom turniru. U Njujorku se već stvorila ogromna nervoza. A onda je nastala još jedna vanredna situacija. Karlsen je ponudio remi, obratio se sudiji, ali je odluka bila na Dvorkoviču. On je pristao da dodijeli titulu obojici velemajstora. Ovo je izuzetak iz pravila koji se sigurno neće ponoviti za nekoliko decenija.
Kako komentarišete situaciju oko „farmerki“ Karlsena?
Vladimir Potkin: Pravilo o oblačenju u šahu postoji istorijski, još od prvih mečeva za titulu svjetskog šampiona u 19. vijeku, kada je poslovno odijelo bilo prirodno. Meč za šahovsku krunu uvijek se igra u odijelima. Međutim, na Svjetskom prvenstvu u rapidu i blicu, pravilo oblačenja je uvedeno nedavno. Organizatori iz Saudijske Arabije su povećali nagradni fond, ali su od igrača tražili da obuju sako i pantalone. Mislim da ako šahista izgleda dostojanstveno – farmerke i sako, stil „business-casual“ – to ne bi trebalo biti problem. S druge strane, kada postoje pravila, treba ih poštovati. Ne mislim da je Karlsen namjerno prekršio pravilo. Možda su mu svi misli bile usmjerene prema predstojećem vjenčanju. Odmah nakon Svjetskog prvenstva, Magnus se oženio u Oslu. Tada je obukao farmerke, bio u sali, pripremao se za igru i zato je tako nervozno reagovao na zahtjev da se presvuče.
Karlsen nije uspio da odbrani titulu u rapidu. Novi šampion je naš mladi šahista Volodar Murzin. Koliko je ovaj rezultat bio iznenađujuć?
Vladimir Potkin: Pobjeda je bila iznenađujuća. Uostalom, konkurencija je bila ogromna. Igrali su u Njujorku, svi najbolji šahisti iz SAD su bili prisutni, uključujući Nakamuru, Caruanu, Dominguesa, Niemmana i mnoge druge priznati majstori brzog šaha.
Po klasi, JanNepomnjašči je među najboljim šahistima svijeta. Ipak, novo pokoljenje predvođeno 18-godišnjim šampionom Gukeshom sve više prijeti starijim generacijama.
Zlatna medalja, čisto prvo mjesto – to je izvanredno postignuće za Murzina. Moram reći da pratim Volodara. Njegov napredak u posljednjih godinu dana je veoma očigledan. Igra sigurno na turnirima, naročito u brzim šahovskim partijama. Pobjedio je u rapidu, a u blicu je stigao do četvrtfinala, gdje je poražen od Nepomnjaščija. Mislim da Volodar ima brilijantnu šahovsku budućnost. Njegova poziciona igra je vrlo zdrava, očuvao je hladnokrvnost pri igri na sekunde u završnici. Ovo je naročito bilo očigledno u partiji protiv Pragnanandhe, kada je genijalni šahista iz Indije imao sve šanse za pobjedu, ali je nervozno reagovao.
Završnica 2024. godine bila je vrlo dinamična. A šta očekujete od 2025.?
Vladimir Potkin: Ova godina bila je posebno uspješna za naše mlade šahiste. Osvojeno je mnogo medalja na prvenstvima Azije, na Svjetskim prvenstvima za mlade. Kolja Klejmenov je osvojio zlato i srebro na Svjetskom prvenstvu u brzom šahu među dječacima do 12 godina, Roma Šogdžijev je postao svjetski prvak među dječacima do 10 godina u klasičnom šahu i blicu. Volodar Murzin, 18-godišnji mladić, donio je zlato sa Svjetskog prvenstva u rapidu.
I djevojke imaju uspjeha. Aleksandra Gorjačkina je blistavo osvojila posljednju fazu Grand Prix-a. Ako zadrži istu formu, biće jaka konkurencija.
A JanNepomnjašči nas je prijatno iznenadio. Dokazao je da ponovo može da se bori ravnopravno sa Karlsenom. Titula pokazuje da će Jan ući u šampionski ciklus za klasične šahovske mečeve potpuno spreman i boriti se za plasman na turnir kandidata. Takva prilika biće, na primjer, na Svjetskom kupu. I ovdje ćemo navijati ne samo za Nepomnjaščija, već i za Vladislava Artemjeva, Arsenija Nesterova, Evgenija Naera, Danijela Dubova, Andreja Esipenka.
Međutim, priča o Nepomnjaščiju kao kandidatu je posebna. Da li on sam želi nastavak?
Vladimir Potkin: Za Jana je uvijek bila važna motivacija, energija za borbu. On mora da vidi cilj pred sobom. Postavio je cilj da ne bude samo u top tri na Svjetskom prvenstvu u rapidu i blicu, već i da osvoji zlato. I postigao je to. Sada je novi cilj – turnir kandidata. Naravno, uložiće sve napore da ga osvoji po treći put i plasira se u meč za šampionsku titulu. Ipak, po svojoj igri, Jan se sada nalazi među najboljim šahistima svijeta. Iako novo pokoljenje na čelu sa 18-godišnjim svjetskim prvakom Gukesom Dommaradžujem stiže starije generacije, kao što su Nepomnjašči i Karlsen, Jan ima sve resurse i snagu da se bori u narednom šampionskom ciklusu, i na Svjetskomkupu, i u „Velikomšvajcarcu FIDE“, koji su dio selekcije za osam učesnika turnira kandidata.
Vladimir Potkin je vodio štab Sergeja Karjakina, koji je igrao meč za titulu svjetskog šampiona u meču 2016
Brojevi
6 medalja su osvojili ruski šahisti na Svjetskom prvenstvu u brzom šahu u Njujorku. U muškom rapidu naši velemajstori – Volodar Murzin, Aleksandar Griščuk i Jan Nepomnjašči – zauzeli su sva mjesta na pobjedničkom postolju. Nepomnjašči je postao šampion u blicu. EkaterinaLagno je u oba ženska turnira osvojila bronzu.
Pravilnik: Novi sistem selekcije za turnir kandidata 2026
Ovo nisu prva pravila koja su izmijenjena, ali najveća novina od strane reformista iz FIDE je sledeća: poraženi u meču za titulu svjetskog šampiona sada neće automatski dobiti direktnu kartu za sljedeći turnir kandidata. Jan Nepomnjašči je, usput, iskoristio ovo pravo dva puta.
Dakle, na turniru kandidata i dalje će igrati osam najboljih velemajstora, ali će se njihova snaga i status ocjenjivati na drugačiji način:
Tri mjesta idu najboljim šahistima Svjetskog kupa FIDE; Dva mjesta idu najboljim prema rezultatima „Velikog švajcarca“ (Grand Swiss); Jedno mjesto zauzima najbolji velemajstoru prema prosječnom svjetskom rejtingu (rejting će se sada računati ne za godinu, već za poslednjih 6 mjeseci, kako bi se igračima onemogućilo da vještački podignu rejting dodatnim turnirima na kraju godine, kao što je to učinio Iranac Alireza Firouzja, koji nastupa za Francusku, na kraju 2023. godine); Dva mjesta idu najboljim prema FIDE Ciklusu sistemu za 2024. i 2025. godinu (prvu ulaznicu za turnir kandidata već je dobio kandidat za šampionsku titulu 2018. godine, američki šahista Fabiano Karuana).
Šuvalova o svjetskom šampionatu i smjeni generacija Jedna od najboljih šahistkinja svijeta takođe je podijelila svoje mišljenje o dominaciji Indije.
Piše: Nikola Kandišev
Svjetsko prvenstvo u rapidu i blicu u Njujorku bilo je uspješno za ruske velemajstore. Dvije šampionske titule, četiri medalje, puno pobjedničko postolje u brzopoteznom šahu. Kod žena su rezultati bili skromniji. Samo EkaterinaLagno može navesti turnir kao uspješan, osvojivši dvije bronzane medalje. Valentina Gunina i AnastasiaBodnaruk nisu uspjele odbraniti titule svjetskih šampionki u blicu i rapidu. Ruski navijači su svoje nade polagali i u PolinuŠuvalovu, koja je imala bronzu na Svjetskom prvenstvu u blicu 2022. godine. Nažalost, ona je odigrala ispod svojih mogućnosti. O razlozima, kontrastima Njujorka, nepopustljivim ženama i ambicioznim planovima, pobjednica ekipnih Svjetskih i Evropskih prvenstava ispričala je u ekskluzivnom intervjuu za „Sovjetski sport“.
„Nisam zadovoljna svojim nastupom u Njujorku“
– Sa kakvim ste osjećanjima napustili slavni grad Njujork?
Polina Šuvalova – Osjećaji su bili pomiješani. Prvenstveno nisam zadovoljna svojim nastupom u Njujorku. U rapidu sam bila potpuno neuspješna (66. mjesto. – napomena „Sovsporta“). Čak ni ne znam zašto je to tako ispalo. U principu, to nije moj najdraži tempo igre. Ali mogla sam i trebala sam igrati bolje. U blicu mi je početak takođe bio loš. Kasnije sam pobijedila nekoliko partija zaredom, imala sam dobre šanse da uđem u nokaut fazu. Nažalost, završnica nije bila dobra. Zbog toga sam bila razočarana svojim nastupom. Od pozitivnih trenutaka, prvi put sam bila u Sjedinjenim Američkim Državama. Posjetiti Njujork, Wall Street, vidjeti znamenitosti – to je bila sjajna prilika tokom putovanja.
– Mnogi su kritikovali izbor i vrijeme turnira, bojali se da neće dobiti vizu. Da li ste imali problema s tim?
Polina Šuvalova – Federacija mi je pomogla u vezi s viznim dokumentima. Vizum sam dobila u Taškentu bez ikakvih problema. Po mom mišljenju, organizacija Svjetskog prvenstva u Njujorku je odlična odluka. Šah je došao u svjetsku ekonomsku prestonicu. To može biti prekretnica za naš sport. Ako se neki, uključujući američke sponzore, budu interesovali za šah. Naravno, troškovi za turnir, smještaj, putovanja rastu. Takav trenutak postoji. S druge strane, kad ćete još biti u Njujorku!
– Kako vam se čini organizacija prvenstva?
Polina Šuvalova – Sala u kojoj smo igrali bila je dobra. Nisu se pojavili veći problemi s organizacijom.
– A interesovanje publike?
– Publike je bilo, ali uglavnom nije bilo mnogo. Atmosfera je bila prilično intimna. U poređenju sa Indijom, velika je razlika. Ali tako bi bilo za svaku zemlju.
Polina Šuvalova. Izvor fotografije: FIDE
– Daniil Dubov je u jednom intervjuu ironično primijetio kontrast između financijskog centra svijeta i beskućnika na ulicama, pet metara od hotela, miris trave…
Polina Šuvalova – Nažalost, ja sam iz Moskve. Zato mi Njujork izaziva neka pitanja. Daniil je rekao istinu o beskućnicima i travi. U metrou postoje elementi kojih u Moskvi ne biste sreli. Tamo je stvarno prljavo. Grad živi po drugim zakonima nego što smo mi navikli u Rusiji. Ogroman je, ima mnogo ljudi različitih uzrasta, stilova odjeće, načina života. Hipiji, biznismeni, IT stručnjaci… Sve to zajedno stvara šarenilo grada. Od pozitivnih utisaka, puno je nebodera. Pogledaš gore i ne vidiš nebo. Išla sam trajektom i pogledala kip Slobode. Zanimljiv grad.
„Vjerovatno bi Magnusu bilo teško da izgubi ovaj meč. Ili je žurio za novogodišnjom večerom“
–Da li ste uspjeli da analizirate greške?
Polina Šuvalova – Teško pitanje. Nastavljam da razmišljam o tome. Koje su ključne greške koje sam napravila? Možda se nakupio neki umor do toga. Imala sam mnogo putovanja prije Njujorka, igrala sam mnogo turnira, uglavnom u klasičnom šahu. Prije ovog Svjetskog prvenstva imala sam pripreme sa timom, s trenerima reprezentacije. Ranije sam uživala na tim pripremama. Ali u ovoj situaciji, uz prethodna putovanja, trebalo je više da se odmorim, usmjerim pažnju na sport i pripremim otvaranja. Znači, dobro se odmoriti i sa svježim snagama pristupiti turniru.
– Da li vas je možda pogodio jetlag?
Polina Šuvalova – Ja to nisam osjetila na sebi. Putovanje iz Moskve u Njujork bilo je ugodno, većinu puta sam spavala. Kada sam stigla na odredište, popila sam melatonin i mirno zaspala. Nije bilo nikakvih problema s jetlagom.
– U početku na koji ste rezultat računali?
Polina Šuvalova – U blicu sam već jednom bila osvajačica bronzane medalje. Zato sam optimistično gledala na svoje šanse u tom turniru. Cilj mi je bio ući u top-8, u play-off. Imala sam sve šanse za to. Iskreno, turnir sam odigrala lošije nego što sam mogla.
– Koliko je iznenađujući bio finalni raspored mjesta kod žena u rapidu i blicu?
Polina Šuvalova – Prilično očekivani raspored. Malo je bilo iznenađujuće to što je HumpyKoneru, koja je počela turnir u rapidu porazom, postala šampionka. Ali nije to što je ona zauzela prvo mjesto. Često je na takvim takmičenjima imala dobre rezultate. JuWenjun (prvo mjesto u blicu i drugo u rapidu. – napomena „Sovsporta“) – jedna je od najboljih, ako ne i najbolja šahistkinja svijeta. Ekaterina (bronza u rapidu i blicu. – napomena „Sovsporta“) – vrlo jaka šahistkinja u igri pod obe vremenske kontrole.
– Ruski šahisti su iz Njujorka donijeli četiri medalje, osvojivši dva zlata i zauzeli postolje u rapidu. Kod žena je samo Ekaterina Lagno osvojila medalju. Može li se reći da je za ruske šahistkinje Svjetsko prvenstvo bilo neuspješno?
Polina Šuvalova – U cjelini da. Kod muškaraca je stvarno fenomenalan rezultat – sva tri mjesta na postolju. Jako sam sretna zbog njih i zbog šampiona Volodara Murzina. Kod žena je Svjetsko prvenstvo bilo neuspješno, mogli smo pokazati bolji rezultat. Nastya Bodnaruk je bila svjetska šampionki u rapidu – vjerovatno je mogla igrati bolje. Valya Gunina je prošla u nokaut fazu blica – to se ipak može nazvati uspješnim nastupom. Naravno, možemo pokazati bolje rezultate. Ja, bar, sigurno (smije se).
– Spomenuli ste Ju Wenjun, nazvavši je „možda najboljom šahistkinjom svijeta“. Da li je to zaista tako?
Polina Šuvalova – Teško je reći, jer su šahistkinje vrlo blizu jedna drugoj po rejtingu. JuWenjun je odmah iza TanZhongyi i LeiTingjie, a Gorjačkina je takođe vrlo blizu. Raspon od 10-15 poena nije mnogo. Kod muškaraca možemo sigurno reći da je Magnus Carlsen – najbolji šahista svijeta, tu nema nikakvih pitanja. Trenutno je Ju, vjerovatno, u boljoj formi od svih ostalih. Zato je trenutno ona najbolja šahistkinja. Ali to se može promijeniti u narednih šest mjeseci do godinu dana.
– Svjetsko prvenstvo bilo je puno skandala. U većini njih nije moglo bez najboljeg šahista svijeta Magnusa Carlsena. Da li su te informacije dolazile do vas?
Polina Šuvalova – Iskreno govoreći, takvi skandali i trenuci me baš i ne zanimaju. Naravno, obraćam pažnju na njih, ali se ne upuštam u duboko istraživanje tih pitanja. Pored toga, muški turnir se igrao odvojeno, mi smo bili na distanci. Gledala sam YouTube i čitala o događanjima, ali više iz zabave. Ovaj šampionat nam je zaista donio mnogo nejasnih momenata.
– Pod „nejasnim momentima“ mislite li, prije svega, na skandal sa dres-kodom i podjelu prvog mjesta u blicu između Magnusa i Jana?
Polina Šuvalova– Podjela titule mi uopšte nije jasna. Motivi igrača da završe na tako prijateljski način za obojicu nisu jasni. Karlsen je, vjerovatno, osjetio nesigurnost kada je nakon 2:0 Jan vratio meč i počeli su remiji. Verovatno bi Magnusu bilo teško da izgubi ovaj meč. Ili je možda žurio za novogodišnji sto. Ne znam… Očigledno su imali važnija posla. Ono što je FIDE učinila izaziva pitanja. Takva važna titula se dodjeljuje, sportski princip je bitan, a podjela šampionske titule je više prijateljsko rješenje.
– Turnir je poprimio karakter egzibicionog meča…
Polina Šuvalova – Da, posljednji meč je ostavio takav osjećaj. Znam da je takav presedan bio na Sinquefield Cupu. Ali to je privatni turnir sa sponzorskim novcem i prijatnom prijateljskom atmosferom. Titula svjetskog šampiona ipak bi trebalo da ima nešto drugačije značenje.
– Da li je sličan presedan moguć kod žena?
Polina Šuvalova – Malo vjerovatno. Zato što su žene po prirodi borbenije, svaka želi uzeti titulu za sebe. Ne mogu da zamislim da bi neko od strane žena predložio takvo nešto. Čini mi se da je FIDE imala grešku u pravilniku turnira. Igrati do kraja, do prve pobjede kod izjednačenog stanja – nije najbolja opcija. Po mom mišljenju, mogli su napraviti četiri osnovne partije, zatim još dvije, pa još dvije dodatne ako bude potrebe, ukupno osam. A na kraju – armagedon. Da su pooštrili i uredili pravilameča, takva situacija ne bi nastala.
„Aktuelno pitanje sponzorstava“
– Kakvu ocjenu biste dali sebi za proteklu godinu?
Polina Šuvalova – Prošla godina se može smatrati uspješnom. Uspjela sam da dodam oko 70 poena rejtinga u otprilike 10 mjeseci, i vratim se na 11. mjesto na svjetskoj rejting listi. Na početku godine bila sam manje optimistična sa brojem. Takođe sam učestvovala na nekoliko open turnira, gdje sam bila blizu da ostvarim normu za velemajstora. Nedostajalo je nekoliko poena. Nadam se da ću u nadolazećoj godini uspjeti da ostvarim ovu normu.
– Da li je Svjetski kup glavni cilj ove godine?
Polina Šuvalova – Da. Ako podijelim svoje planove za 2025. na šahovske i one vezane za šah, ali ne direktno, među prvim ciljevima su učešće na open turnirima, Svjetskom kupu i Velikom Švajcarcu. Posljednja dva turnira omogućavaju plasman na turnir kandidatkinja. Takođe, planiram da učestvujem na drugim takmičenjima. Od najbližih, to je „Aeroflot Open“ u februaru-martu.
– A šta podrazumijevaju planovi vezani za šah, ali ne direktno?
Polina Šuvalova – Aktuelno je pitanje sponzorstva. Za postizanje najboljih rezultata, uključujući i na Svjetskom kupu, važna je sveobuhvatna priprema. Ona uključuje aspekte kao što su rad s trenerima, stalnim trenerom, gostujućim stručnjacima, kao i putovanja na takmičenja. Bez sponzorske podrške to je teško samostalno izvesti. Idealno bi bilo kada bi neka kompanija sama pristupila, prepoznajući tvoje šahovske uspjehe. Možda će naš intervju nekako pomoći.
– Nadajmo se. Posebno jer ste, realno, treća najjača ruska šahistkinja poslije Aleksandre Gorjačkine i Ekaterine Lagno. Što se tiče Svjetskog kupa – u prošlom ciklusu ste stigli do četvrtfinala, gdje ste u tiebreaku izgubili od vicešampionke Nurgjul Salimove. Može li se očekivati poboljšanje tog rezultata?
Polina Šuvalova – Radiću na tome. Imam još pola godine da se dodatno pripremim i uđem u formu. Uložiću maksimalan trud da odigram što bolje.
– Koji događaj iz svijeta šaha smatrate simbolom 2024. godine?
Polina Šuvalova – Naše skandalozno Svjetsko prvenstvo odlično ocrtava ovu godinu (smije se).
– Po vašem mišljenju, da li ovakve priče povećavaju interesovanje šire publike za šah?
Polina Šuvalova – Mnogi od tih ljudi već su šahisti. Po mom mišljenju, cilj bi trebao biti privući ljude koji nisu povezani sa šahom ili su na njegovoj margini. Da dolaze na turnire, plaćaju ulaznice. Na taj način povećati popularnost šaha kroz priliv nove publike. Ne znam koliko je „džinsgejt“ privukao novih ljudi. U tom smislu, recimo, za skandal s Niemannom (Magnus Carlsen je optužio američkog velemajstora za varanje. – Napomena „Sovsporta“) čuli su mnogi ljudi koji nemaju veze sa šahom. Koliko ih je to motivisalo da dođu na turnire, ne znam. Ali ovoj priči se sigurno može pripisati da je donijela slavu samom Niemannu.
– Koliko dugo Indija može dominirati u muškom šahu?
Polina Šuvalova – Malo je vjerovatno da će neko u skorije vrijeme uspjeti skinuti Indiju s vodećih pozicija. Kod njih vlada pravi šahovski boom i ludilo. Igrali smo tamo pretprošle godine – poslije partije te na ulici dočekuje masa ljudi, svi žele autogram, fotografiju, da te dodirnu. Izlaziš s pravim tjelohraniteljem, inače bi te mogli pregaziti. Za šah je to prilično neuobičajeno. Imaju ogromnu nacionalnu podršku, sponzorstvo skoro za sve igrače – one koji su već nešto postigli ili mogu to ostvariti. U tom smislu imaju više mogućnosti, ali i veću konkurenciju.
– Zašto je situacija drugačija kod žena? Možemo li govoriti o kineskoj dominaciji?
Polina Šuvalova– Ženski šah je malo drugačiji od muškog. Ako pogledate rejting liste, u prvih deset kod muškaraca ima mnogo igrača rođenih poslije 2000. godine. Kod žena, na desetom mjestu je Kineskinja Džung Đin’er iz 2002. godine, a zatim ja iz 2001. godine. Ispred nas su uglavnom starije šahistkinje. Kada će mlada generacija u ženskom šahu zamijeniti prethodnu, teško je reći. Možda kada prethodna generacija prestane da igra šah (smijeh). Trenutno ne vidim nekoga iz mlađih generacija ko bi mogao ući u elitu. Kod muškaraca je drugačije, mladi dolaze. Volodar je postao šampion, mnogo je mladih Indijaca, Uzbekistanci zamjenjuju stariju generaciju. Mnogo rade, putuju i igraju.
– Slažete li se s tvrdnjom da je osvajanje titule svjetskog šampiona od strane Gukesha Dommarajuja bolje za razvoj šaha nego da je titula ostala kod Ding Lirena?
Polina Šuvalova – To će sigurno dati dodatne poticaje Indiji. Koliko će htjeti i biti spremni da ulažu u razvoj šaha na međunarodnom nivou, ostaje da vidimo. Zapravo, čak i prije nego što je Gukesh osvojio titulu, počeli su organizovati Tech Mahindra Global League. Možda će se pojaviti i drugi turniri. Ali nije nužno da će se to desiti. Razvoj sporta u nekoj zemlji odvija se talasasto. Teško je reći kada zemlja dostiže vrhunac – da li je to ove, naredne godine, ili se već dogodilo prošle. Vidjećemo.
– Koju šahistkinju smatrate favoritom u meču za žensku šahovsku krunu između aktuelne šampionke Ju Wenjun i Tan Zhongyi?
Polina Šuvalova – Banalan odgovor: Ju je favorit. Sve karte su na njenoj strani.
– Kakve su vaše šanse da se kvalifikujete za naredni turnir kandidata i borite se za šahovsku krunu?
Polina Šuvalova – Trenutno ne želim procjenjivati svoje šanse. Mislim da je to moguće. Sve će zavisiti od mene i od toga kako se pripremim za Svjetski kup. Trebam da radim na podizanju nivoa svoje igre. Ako bude dodatne podrške, ona će samo povećati moje šanse.
Ruski šahista govori o Svjetskom prvenstvu u rapidu i blicu te rivalstvu s poznatim Norvežaninom.
Jan Nepomnjašči imao je trijumfalan nastup na Svjetskom prvenstvu, osvojivši zlato u blicu i bronzanu medalju u rapidu. U intervjuu za TASS ispričao je zašto se složio da podijeli prvo mjesto s Norvežaninom Magnusom Karlsenom, o skandalu „farmerke“ u Njujorku, o poštovanju prema principijelnoj odluci Danila Dubova da ne igra protiv Hansa Niemanna, te o želji da ponovo igra za reprezentaciju Rusije.
— Čestitam na sjajnom nastupu na Svjetskom prvenstvu – medalji u rapidu i pobjedi u blicu. Da li ste sami iznenađeni ovakvim rezultatom u Njujorku?
Jan Nepomnjašči —Posljednjih nekoliko godina nisam se nikako posebno pripremao za ovaj turnir. Jednostavno bih došao i igrao. Ovaj put sam imao slobodniji raspored krajem godine, pa sam se posebno pripremao za decembarske turnire: i u Oslu, i u Njujorku. Generalno sam želio da se borim za prva dva mjesta. Ali u rapidu mi prvog dana nije išlo. Kasnije sam dostigao grupu vodećih, ali mi je malo nedostajalo da dijelim prvo mjesto. A blic – to je igra gdje ima više elemenata slučajnosti. Ipak, od početka sam želio da se borim bar za prva tri mjesta.
— Ove godine se u blicu promijenio pravilnik – uveden je plej-of. Da li je to povećalo interes šahistima?
Jan Nepomnjašči —Čini mi se da je to više urađeno zbog publike nego zbog šahista. Meni je švajcarski sistem sasvim odgovarao. Što se tiče novog sistema, nisu uzeli u obzir da završnica prvog dana na prvim tablama postaje fiksacija plasmana za plej-of. Svi će igrati neriješeno, skupljajući neki minimalni plus. Plus pet, plus šest. U posljednja tri kola bilo je vrlo malo odlučenih partija. Čim neko dostigne plus šest, dalje igra strogo na remi. To je očigledan minus. Na internetu ima mnogo turnira s ovim formatom, i ova situacija se stalno ponavlja. To nije nikakvo iznenađenje.
Drugi minus je taj što, ako stigneš do finala drugog dana, odigraš jako mnogo partija. Kada je turnir po švajcarskom sistemu, prvi dan igraš 11 partija, drugi 10. A u Njujorku je ispalo da je Magnus posljednjeg dana igrao 14 partija, a ja 15, a moglo je biti još više. To već pomalo iscrpljuje. Ali generalno, nokaut-sistem je vjerovatno dobar – samo treba ograničiti broj dodatnih partija.
— FIDE organizuje Svjetsko prvenstvo u rapidu i blicu uvijek pred Novu godinu. Ovaj put se desilo da su u Rusiji pratili odlučujuću fazu turnira bukvalno uz zvuke ponoćnog zvona i film „Ironija sudbine“. Kakav je vaš stav prema tome? Ispada da su praznici nekako zbijeni.
Jan Nepomnjašči — Da, to zaista mnogima predstavlja prepreku za učešće. Ipak je to božićna nedjelja – mnogi radije ostaju kod kuće. Ranije sam uglavnom uspijevao stići kući 31. decembra, ali ovog puta to fizički nije bilo moguće. Naravno, ne mogu reći da je to prednost za turnir. A što se tiče igre 31. decembra uveče… Generalno, u svijetu se tog dana održava mnogo sportskih događaja, ali oni se završavaju ranije. Naravno, bilo je malo teško – praznična atmosfera, a najvažnije partije moraš igrati baš uveče 31. decembra. To je jedna od surovosti koje su se mogle izbjeći.
— U finalu ste „gubili“ od Karlsena 0-2, ali ste uspjeli preokrenuti tok meča. Kako ste se uspjeli sabrati?
Jan Nepomnjašči — U takvim situacijama nema smisla razmišljati o rezultatu. Pokušao sam se koncentrisati na igru i igrati kvalitetne poteze, koliko je to bilo moguće u tim okolnostima. Kada je Magnus napravio grešku u trećoj partiji, uspio sam preokrenuti i dobiti partiju. To mi je dalo dodatnu snagu da nastavim dalje i okrenem situaciju u svoju korist.
Problem je u tome što sam deset dana ranije igrao protiv njega u Oslu. Takođe sam počeo sa 0-2, ali u sledećim partijama sam imao dobre šanse da se vratim. Jedna partija je bila potpuno dobijena, a u drugoj sam imao bolju poziciju. Dakle, bio sam svjestan da će šanse za povratak postojati. Posebno jer je to blic. Bez obzira na status turnira, u blicu se može igrati opuštenije i uživati.
— Da li ste odluku da podijelite prvo mjesto donijeli dijelom zbog umora? Jer, mogli ste igrati gotovo beskonačno dugo.
Jan Nepomnjašči —Teško je reći. Teoretski, partija je zaista moglo biti jako mnogo. Ali mene je ovo Magnusovo predlog iznenadio. On je veoma ambiciozan sportista. To se odnosi na sve: fudbal, neke druge igre, pa čak i na trening-partije. Uvijek želi da pobijedi, i dodatna motivacija mu nije potrebna. Dakle, bio sam pomalo šokiran takvim predlogom. Ali treba reći da smo, poslije nestabilnih partija u regularnom vremenu, u taj-brejku obojica igrali veoma kvalitetno. Za te partije se zaista ne stidim, uprkos tome što je to blic. Može se diskutovati koliko je to sve u duhu pravila, olimpizma i tako dalje. Ipak, mislim da je sličan slučaj postojao na Olimpijadi. Dakle, nije jedini u istoriji sporta. U istoriji šaha, možda, rijedak. Zaista, šah — čak i blic — ima određene tendencije ka remiju. Osim toga, Magnus je predložio remi kada je trebalo da igra bijelim figurama: bilo bi nerazumno odbiti.
Još jednom, do tada sam odigrao 15 partija. I nije mi se sviđalo kako sam igrao. Samo posljednjih nekoliko partija s Karlsenom bilo je na prilično visokom nivou — prije toga sam igrao neujednačeno skoro čitav dan. On je takođe imao oscilacije. Dakle, djelimično je to bila pragmatična odluka. Bilo je sedam sati uveče, pred nama je bila Nova godina, i da li nam je zaista bilo potrebno da se borimo do iznemoglosti, do konačne pobjede?
Magnus je kasnije na konferenciji za novinare rekao da se to nekome može svidjeti, a nekome ne. Zaista, mišljenja su bila podijeljena. Od oštro negativnih, kojih je u početku bilo prilično mnogo, do sasvim podržavajućih. Vjerovatno, kada gledate nokaut-turnir, želite vidjeti jednog pobjednika. Ali ne mislim da će to postati neka tradicija. Sve u svemu, kako se kaže, stvar je završena.
— Trofej je bio jedan. Pripao je vama, a Carlsenu će kasnije napraviti njegov primjerak?
Jan Nepomnjašči — Ja sam ga zatražio — on kaže: „Uzmi“. Ja sam i uzeo. Ali ne mislim da tu ima nekog problema. Njegov će biti isti. Biće dva kompleta pehara i medalja.
— Imate li dobre odnose s njim? Može li se reći da su prijateljski?
Jan Nepomnjašči— Prijateljski odnosi, normalni. Ne može se reći da smo jako bliski prijatelji. Da, nekad smo zajedno trenirali. Kasnije, kada smo igrali meč za svjetskog šampiona, sve to je prešlo u drugi plan. Ali sada smo igrali u Astani za isti tim na Svjetskom prvenstvu i dobro smo se slagali.
— Da li ste mu čestitali vjenčanje?
Jan Nepomnjašči— Da, naravno. Čestitao sam.
— Možete li pričati o pripremama za Njujork? Da li ste došli dosta ranije, ko vam je pomagao u procesu?
Jan Nepomnjašči— Uopšte sam se pripremao unapred za decembarske turnire. Igrao sam trening mečeve sa AleksandromGriščukom — drago mi je da je i on dobro prošao, osvojivši medalju u rapidu. Malo sam bio u kontaktu online sa VladimiromČučelovim. Osim toga, sam sam rješavao zadatke, bavio se sportom — održavao sam se u više-manje dobroj formi. U Njujork sam stigao malo ranije — to je bilo odmah nakon Osla. 23. decembra sam već bio u Njujorku, ne svraćajući kući.
Koristim priliku da zahvalim „Norilskom niklu“ i Vladimiru Olegoviču Potaninu što su me podržavali tokom nekoliko godina i što veruju u mene, pomažući mi u pripremama.
— Svjetsko prvenstvo je postalo nezaboravno ne samo zbog sjajnih rezultata naših momaka, već i zbog dva skandala. Prvi, kako su ga nazvali, „džins skandal“. Kakav je vaš stav prema onome što se desilo?
Jan Nepomnjašči: Po mom mišljenju, ova pravila nisu drakonska, ali su pomalo apsurdna. FIDE insistira na stvarima gdje to nije potrebno. To se odnosi na pravila oblačenja. Zatim, što je važno napomenuti, ako iza ove odluke stoji konkretno neki službenik FIDE — Dvorkovič, Sutovski, Anand — prema njemu će letjeti kamenje. Zato su oni stvorili takav institut kao što je Komisija igrača. I ta pravila oblačenja su predana toj komisiji — ona sve odlučuje. Ponekad to dođe do smiješnog.
U tom trenutku kada je izbio ovaj skandal s Karlsenom, prišao mi je sudija: „Ovako i ovako, imaš sportsku obuću i džemper.“ Odgovorio sam da je džemper dozvoljen. „Tvoj džemper nije jasan, a obuća je na granici,“ kaže mi on. „Napravio sam fotografiju i poslao je Ahmedu Adliju.“ Ahmed Adly je predsjednik Komisije igrača. Po mom mišljenju, izbor je maksimalno čudan i teško objašnjiv. Ali nije o tome riječ… Sudija je nastavio: „Ahmed Adly donosi odluku i rekao je da tvoj izgled nije u skladu s pravilima oblačenja. Zbog toga ćeš dobiti kaznu i trebaš se presvući. Ako to ne učiniš — nećemo te uključiti u žrijebanje za sljedeći krug.“ To je bukvalno isto što se kasnije desilo s Karlsenom. Po mom mišljenju, sve ovo je prilično besmisleno. To što je to rezultiralo skandalom i što Karlsen nije bio uključen u žrijebanje — to je već previše. Ipak, prijetili su mi istim. I koliko sam čuo, DanjaDubov je takođe išao da se presvuče. Na sreću, hotel u kojem su boravili učesnici bio je prilično blizu mjesta održavanja turnira, tako da to nije predstavljalo veliki problem. Ali da smo živjeli ne pet minuta dalje, nego petnaest — situacija bi bila drugačija.
— U Komisiji igrača, izgleda, ima stilista i modnih dizajnera…
Jan Nepomnjašči- Ne razumijem baš u čemu je poenta. Čini mi se da ni oni sami ne razumiju potpuno jasno šta žele. Džemperi su im formalno dozvoljeni, pa sam, kako mi se činilo, bio obučen potpuno u skladu s uputstvima. Ali Ahmed Adly je odlučio da neki natpis na džemperu prelazi granice pravila oblačenja. Opet, teško je ozbiljno komentarisati sve ovo. Nadam se samo da ovako apsurdnih situacija više neće biti.
— A kaznu vam nisu ukinuli?
Jan Nepomnjašči –Naravno da nisu. A zašto bi?
— Pošto je FIDE promijenila situaciju s farmerkama i dozvolila Karlsenu…
Jan Nepomnjašči – Nisu samo mene kaznili, vjerovatno. A u mom slučaju to nije bilo zbog farmerki, već zbog džempera i kožnih patika. Na patike ili tenisice, zapravo, ne liče puno, ali su formalno podnijeli primjedbe.
— Što se tiče drugog skandala. Razumijem da je Dubov vaš dobar prijatelj, ipak: mislite li da je možda previše požurio u svom stavu?
Jan Nepomnjašči – Pošto je ovo izuzetno principijelna odluka, ona ne može izazvati ništa osim poštovanja. To se odnosi na dosljednost. S druge strane… Da su okolnosti bile iste, vjerovatno bih i ja preferirao da igram što manje partija protiv Niemanna. Ali u Kazahstanu, na ekipnom prvenstvu svijeta u brzom i blic šahu, Magnus je igrao na prvom stolu, a ja na drugom. Magnus se povukao iz partija sa Niemannom. Morali smo izaći i igrati, iako ne mogu reći da sam zbog toga osjećao veliko zadovoljstvo.
Ako govorimo o tome kada je Danja to učinio, to nije bilo u prvom kolu, već na kraju dana. I svojom odlukom zapravo je omogućio Niemannu da uđe u plej-of. Sam Danja je kasnije napravio sportski podvig, osvojivši tri poena iz tri partije na kraju, ali zbog pravila nisu mu računali partiju sa Niemannom, pa je njegov Buholtz koeficijent bio niži nego kod ostalih. Inače bi prošao u plej-of. Šta se desilo nakon toga… Mislim da Niemann rado koristi svaku priliku za sukob, svaki medijski povod. Voli da iznosi optužbe, da privuče pažnju na sebe na razne načine. To nije najsimpatičnija osobina, ali niko mu to ne može zabraniti. Zanimljivo je kako će se ova situacija završiti. Možda će igrati neki meč… Ne znam, žao mi je što je prošli put Danji nedostajala polovina poena za dijeljenje prvog mjesta, a ovaj put ga je ta partija sa Niemannom koštala ulaska u plej-of. Ali za njegov stav i dosljednost veliko poštovanje.
— Sa Niemannom ste već igrali, kao i mnogi drugi. Zar još uvijek postoje sumnje da je on varalica?
Jan Nepomnjašči – Meni je teško da prosudim. Ne znam sve detalje istrage FIDE, ne znam sve detalje sudskog procesa i vanparničnog dogovora Niemanna sa predstavnicima Karlsena. Jednostavno, on se ne ponaša baš simpatično. Njegov stav da su ga pokušali oklevetati, da su pokušali uništiti njegovu karijeru i život, on to stalno ponavlja. Čini mu se da nakon procesa sa Karlsenom ima pravo na izazovno ponašanje. Ponovo ću reći, to mi nije baš simpatično. Što se tiče varanja, on je sam priznao da je često igrao nepošteno na internetu. Ako govorimo o onome što je bilo za tablom, svako će ostati pri svom mišljenju. Da, on je u poslednje vrijeme napredovao, i ne može se reći da Niemann loše igra šah. Ali, ne treba miješati toplo i hladno. Nije stvar u tome da li trenutno koristi sugestije, već u tome da li je to radio ranije.
— Sada svi mnogo govore o Volodaru Murzinu. I vi ste igrali sa njim u Njujorku. Koje su njegove jake strane? Kakve su njegove perspektive?
Jan Nepomnjašči – On je sjajan mladić. Velike čestitke za njega. Čini se da u poslednja dva svjetska prvenstva u brzom šahu nije izgubio nijednu partiju. Jasno je da je negdje imao sreće, ali to nije najvažnija stvar. On je veoma stabilno odigrao i prošlo prvenstvo i ovo. Prvenstveno, on veoma dobro igra. Jasno je da još uvijek veliki broj partija igra ne kao favorit. Pokušavaju da ga pobijede, a kako protivnici preforsiraju, on sakuplja poene. Ali ni to nije glavno. On je zaista sjajan momak. Nadam se da će ga ova pobjeda motivisati i otvoriti više mogućnosti u pogledu turnira, rada sa jakim trenerima i u pogledu podrške. Nadam se da je pred Volodarom velika budućnost.
— Koji su vaši planovi za 2025. godinu?
Jan Nepomnjašči – Da budem iskren, još ne znam. Ova godina je kvalifikaciona za turnir kandidata — to je moj glavni cilj. Ali računao sam da ću plan turnirskog kalendara napraviti još u novembru. Sada je januar, a jasnog plana još nema ni izdaleka. Turnir u Vijk-aan-Zeeu propuštam. Još uvijek ne znam hoće li biti poziva za seriju turnira Grand Chess Tour. Nesumnjivo ću se fokusirati na Svjetskikup i Veliki švajcarac. To su glavni turniri za ovu godinu. Ako bude nekih timskih turnira i ako uključe rusku reprezentaciju, naravno, bilo bi sjajno da igram. Ali, koliko shvatam, šanse nisu ni blizu 100 posto da će reprezentacija biti prihvaćena.
— Znači, pitanje promjene sportskog državljanstva za vas nije aktuelno. Federacija i mnogi ljubitelji šaha brinu zbog toga…
Jan Nepomnjašči – To nikada nije bilo aktuelno za mene. Ne znam zašto se brinu. Usput, nije baš prijatno gledati kako federacija ima konflikte sa Volodarom i njegovim trenerom.
— Ako sudimo po vašem stavu prema turniru kandidata, da li vam je dosadila klasična šahovska partija i da li i dalje želite da se borite za šahovsku krunu?
Jan Nepomnjašči – Da, iako je veoma teško izboriti se za turnir kandidata. Imao sam određene privilegije jer sam učestvovao u meču za titulu šampiona sveta. Sada ću morati proći ovaj put. Ali pokušaću da se kvalifikujem, a onda ću vidjeti.
Danil Dubov je zapažena ličnost na početku šahovske 2025. godine. Na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom šahu u Njujorku nije došao na partiju protiv američkog velemajstora HansaNiemanna, što ga je koštalo prolaska u plej-of. Prema zvaničnoj verziji, Dubov je prespavao. Međutim, u razgovoru s LevijemRozmanom na YouTube kanalu Take Take Take, Danil je nagovijestio mogući protest protiv varanja: „Kada se desi nešto slično, ako nisi idiot, znaš šta se zapravo dogodilo. I ja znam, Levi, da ti nisi idiot.“
Šef ruskog šaha Andrej Filatov strogo je kritikovao Dubova, optuživši ga pritom za neprofesionalizam: „Država, poreski obaveznici investirali su u šahiste kako bi se obrazovali i razvijali kao igrači. I mnogi, postigavši određeni uspjeh, zaboravljaju da nisu oni izuzetni, već da ih je naša ruska šahovska škola, uz sredstva države i poreskih obaveznika, oblikovala i omogućila im da postanu veliki šahovski profesionalci.“
Sam Dubov je spreman igrati protiv Niemanna, ali pod uslovom da se prethodno održi test na detektoru laži s pitanjima o varanju. Za takav meč već se pojavio mecena – VadimRozenštejn je ponudio nagradni fond od milion dolara. Još uvijek nema jasnih informacija o formatu i datumu. Međutim, Niemann je već pozvan na prestižni ruski turnir „Aeroflot Open“. Razgovarali smo s Dubovom o ovom „uspavanom“ sukobu.
„Šta će biti ako na Aeroflotu žrijeb ponovo spoji tebe i Niemanna? Vidjećemo kako ću tada stajati sa snom.“
– Partija s Niemannom, koju si „prespavao“, koštala te najmanje 11 hiljada dolara – razliku između osmog i desetog mjesta. Mogao si pokriti troškove putovanja u New York. Da li žališ zbog toga?
Danil Dubov– Prvo, nemoj brinuti, na kraju puta sam ipak bio u plusu – igrao sam i rapid. Drugo, ako ljudi moj postupak vide kao izjavu, onda to svakako izgleda ozbiljnije kada se odričeš nečega značajnog.
– Ta partija je precrtala tvoju šansu da se boriš za titulu svjetskog šampiona. Da li ti je žao zbog toga?
Danil Dubov– Ovdje nije riječ o novcu. Ta partija je precrtala sasvim realnu šansu da se borim za titulu svjetskog šampiona. U tom trenutku razlika između prvog i osmog mjesta nije bila bitna. Međutim, iznenađuje me što mnogi misle da bih, da sam izašao da igram protiv Niemanna, sigurno prošao u nokaut fazu. Ljudi nekako ignorišu činjenicu da sam igrao protiv Niemanna četiri kola prije kraja.
– Ali nakon te partije si napravio veliki povratak, pobijedio si tri partije zaredom?
Danil Dubov – Nakon te partije sam pobijedio tri uzastopne partije, što je, zapravo, prilično herojski povratak, i ponosan sam na to. Ali ni to nije bilo dovoljno. Dakle, čak i da sam pobijedio Niemanna, trebao bih pobijediti još bar jednu partiju i ne izgubiti nijednu.
– Zašto misliš da si morao pobijediti Niemanna?
Danil Dubov– I zašto bih ja morao pobijediti Niemanna? Ta logika je takođe čudna.
– Ali da si došao na partiju s Niemannom i izgubio – da li bi ušao u nokaut fazu pod uslovom da pobijediš u tri preostale partije?
Danil Dubov – To ima veze sa sistemom dodatnih kriterijuma. Na Svjetskom prvenstvu je korišten takozvani skraćeni Buholc. To je zbir poena svih tvojih protivnika: onaj ko ima više, prolazi u sledeći krug. Ali pravila su takva da, ako partija nije odigrana, za tog protivnika dobiješ nulu. Dakle, čak i da sam izašao na partiju s Niemannom i izgubio u dva poteza, njegovi poeni bi ušli u moj dodatni pokazatelj i to bi bilo dovoljno da uđem u osmoricu.
– Da li bi to sigurno bilo dovoljno?
Danil Dubov- Ponovo: ne trebamo razmišljati kao da je partija s Niemannom bila u posljednjem kolu i da je bilo dovoljno da se pojavim na njoj da bih ušao u nokaut fazu. U tom trenutku niko nije znao kako će se sve odvijati.
– Kako gledaš na pozivnicu za Nimanna na „Aeroflot Open“?
Danil Dubov – Iskreno, nisam baš razumio smisao te pozivnice. Na Twitteru sam naišao na dobru šalu: nije li to možda prijetnja? Postoji li mogućnost da zaigra? Ne znam, procjenjujem je kao nisku. Ali ako je spreman, neka igra.
– Da li je taj turnir u tvojim planovima?
Danil Dubov – Postoji ta mogućnost. Htio bih da nastupim na „Aeroflotu“.
– A ako žrijeb ponovo spoji tebe i Nimanna?
Danil Dubov – To je samo hipotetički scenarij. Ako se to zaista dogodi, vidjećemo kako će mi biti sa snom.
„Glavni poreski obaveznik koji mi je pomogao je – moj otac„
– Hajde da pričamo o „problemima sa snom“. Da li te iznenadila oštra reakcija predsjednika FŠR Andreja Filatova?
Danil Dubov– Ne previše. Jedino što me nije baš razočaralo, ali mi je bilo neugodno, jeste to što su ruski šahisti u Njujorku postigli ogroman uspjeh, osvojili dvije titule, a umjesto da im se oda priznanje, sada su krenule nekakve rasprave i prepucavanja. Naglašavam: moji lični odnosi s AndrejemVasiljevičem su bili raznoliki, ali na poslovnom nivou su uvijek bili dobri. Nemam nikakvih zamjerki prema njemu, uključujući i ovu izjavu.
Mislim da je AndrejVasiljevič rekao upravo ono što je mislio. To je moguća tačka gledišta. Ali sve te izjave ne znače da između nas postoji konflikt.
– Da li si razgovarao s Filatovom nakon te izjave?
Danil Dubov: – Pisao sam mu: „Ako vas zaista zanima zašto sam prespavao, možete me direktno pitati.“ Jedino što mogu komentarisati na njegovu izjavu jeste dio o novcu poreskih obveznika. U mojoj karijeri se desilo da je glavni poreski obaveznik koji mi je pomogao – moj otac. Ti razgovori o tome „kako to, šta radiš s državnim novcem“ počeli su još kad sam pomagao Magnusu (2021. Dubov je bio u timu Carlsena prije meča za svjetskog šampiona protiv Jana Nepomnjaščija – Sports). Mogu smiriti naše revnosne trezorske čuvare koji dijele državni budžet kao svoj: već pet godina nemam nikakvu platu od Ruske šahovske federacije. Ne brinite, takvog besposličara kao što sam ja ne hranite.
– Ko je platio tvoje putovanje na Svjetsko prvenstvo u Njujork?
Danil Dubov – Pošto prilično dobro igram šah, dio troškova je pokrila FIDE. Po pravilima, oni djelimično finansiraju putovanja ljudima s određenim zaslugama. Daleko od toga da su sve pokrili, ne brinite. I iz svog džepa sam dosta potrošio.
– Koliko?
Danil Dubov – Ne želim da navodim tačnu cifru, ali radi se o petocifrenom iznosu u dolarima.
– Volodar Murzin je rekao da je jedva dobio američku vizu. Kako je bilo kod tebe?
Danil Dubov– Kod mene je sve prošlo odlično. Lijepo je pohvaliti kada zaista ima razloga. FŠR je ponudila pomoć pri dobijanju viza, koliko sam shvatio, svim ruskim šahistima koji su planirali put u Njujork. Pomogli su nam da preko Ministarstva sporta dobijemo sportsku vizu. Meni su zakazali na razgovor u Taškentu. Završio sam ga za otprilike 30 sekundi, a većina igrača je imala isto iskustvo. Izgleda da je sve već bilo unapred dogovoreno.
– Zašto ne primaš platu?
Danil Dubov – Postoji nekoliko formalnih prepreka koje to otežavaju. Nemam nikakvih zamjerki niti bilo šta lično protiv toga. Ovo sam pomenuo ne u smislu „sažalite se na mene i dajte mi novac“, već jednostavno da umirim nesretne poreske obaveznike – oni meni ne plaćaju. Za sada se dobro držim i bez plate.
– FŠR zahtijeva od vrhunskih šahista da potpišu ugovore prema kojima su, u slučaju promjene zemlje u roku od 10 godina, obavezni da nadoknade sve sponzorske troškove za njihovu pripremu. Šta misliš o tome?
Danil Dubov – Lično za mene, kao profesionalca, to nije povoljno. Za FŠR, kao organizaciju – sasvim suprotno.
– Objasni?
Danil Dubov – Ugovor ne predviđa samo nadoknadu novca. Radi se o sponzorskoj podršci, treninzima s trenerima i slično. Za mlade šahiste koji sebi to ne mogu u potpunosti priuštiti, vjerovatno je ovo sjajna prilika. Motivacija Andreja Filatova je takođe razumljiva. S obzirom na političku situaciju, vjerovatnoća da neko podigne svoj rejting na državnom trošku i zatim pređe, recimo, u američku šahovsku federaciju, nije zanemarljiva. On želi da se osigura od toga. Nekima će takav stav biti prihvatljiv, nekima ne, ali u tome ima logike. Međutim, prema mom iskustvu s organizatorima turnira, potpisivanjem takvog ugovora mijenja se tvoj status. To može otežati učešće na nekim vrhunskim međunarodnim turnirima. Dakle, ta je situacija dvosjekli mač.
– Čula sam od nekoliko igrača da je sada veoma teško učestvovati na velikim turnirima s ruskim pasošem.
Danil Dubov – Ha-ha, i ja sam to čuo. Zapravo, postoji nijansa koju sam nedavno razjasnio, jer me to ranije nije toliko zanimalo. Pokušaću objasniti jasno. Poenta je u tome da, ako imaš rusko sportsko državljanstvo i igraš na bilo kojem međunarodnom turniru, pored tvog imena stoji zastava FIDE. To su pravila neutralnog statusa. Međutim, u zvaničnom FIDE sistemu, na njihovoj stranici, i dalje ćeš imati rusku trobojku. Istovremeno, možeš pisati FIDE i zatražiti službeni prelazak pod njihovu zastavu. To je potpuna neutralnost. Tako se dešava da ljudi u protokolima imaju iste zastavice, ali im je status drugačiji. Tako je bilo i u Njujorku.
– Koja je svrha toga?
Danil Dubov – Taj status je važan za organizatore međunarodnih turnira. Ove godine planiram dosta da igram: napravio sam kalendar kako bih se borio za bodove FIDE Ciklus, želim da igram na što više opena i drugim turnirima. Pisao sam na različita mjesta i bio zatečen kada sam skoro od svuda dobio odgovor: „Super si momak, jedva te čekamo, ali prvo riješi status s FIDE.“ Nekako se dogodilo da, na iznenađenje naših veličanstvenih patriota i konzervativaca, nisam uspio da ih obradujem – i još uvijek nisam odustao od trobojke. Usput, jedan sam od rijetkih koji to nisu učinili, uključujući i one koji su na ugovorima s FŠR.
– Hoćeš li se odreći zastave?
Danil Dubov – Još uvijek ne znam. Sada je Nova godina, praznici, razmisliću o tome kasnije.
O džins skandalu. „Pokazao sam impresivni idiotizam.“
– Šta misliš o odluci FIDE da podijeli titulu u brzopoteznom šahu između Magnusa Karlsena i Jana Nepomnjaščija?
Danil Dubov – Mislim da to izgleda apsurdno, ali koja je razlika u tome što ja mislim? Sjedio sam sa prijateljem, razgovarali o tome, i sjetio sam se crtanog filma o Hotabiju. Sjećaš se, on gleda fudbalsku utakmicu i kaže: „Zašto oni svi trče za loptom? Dajmo svakom po loptu.“ Možeš svakom dati po loptu, ali onda fudbalska utakmica gubi smisao. Plus, nije mi jasno: zašto samo prva dva mjesta? Mogli smo onda dodijeliti i osam prvih mjesta? A ako ne, bilo bi dobro formulisati od kojeg momenta možemo da se dogovaramo. Ne znam.
Još me nasmijala referenca na naš „ples konjima“ sa Janom Nepomnjaščijem u Samarkandu (tada su Dubov i Nepomnjaščij napravili nekoliko poteza konjima i pristali na remi, zbog čega su kažnjeni i dobili nula poena — Sport’s). Kako sam shvatio, naša glavna greška bila je što nismo nazvali predsjednika FIDE zbog toga. Znači, dogovarati se može, samo treba zvati direktno.
– Ili neko treba biti Magnus Carlsen?
Danil Dubov – Možda. Ali iskreno, čitav ovaj šampionat sa njegovim novim formatom, koji se nadam da neće zaživjeti, djelovao mi je više kao izložbeni događaj nego sportski. I u tom smislu, finale je bilo baš odgovarajuće.
– Postoji mišljenje da je Carlsen na ovom turniru imao previše privilegija: ne samo to finale i dozvolu da igra u džinsu, nego i, na primjer, posebna soba za odmor između partija. Ne misliš li da je to nepravedno?
Danil Dubov – Zašto bi to trebalo da mi djeluje nepravedno?
– Pa, jedan od igrača ima nešto što drugi nemaju.
Danil Dubov – Pa zar ti ne misliš da je nepravedno što sada razgovaramo telefonom, svako u udobnoj sobi, a djeca u Africi gladuju? Ovo je previše apstraktno pitanje. Objektivno, svaki turnir, ne samo svjetsko prvenstvo, bez Magnusa neće imati toliko interesa gledalaca kao kad on učestvuje. Nekome se sviđa što on ima posebne uslove, nekome – ne, ali moje mišljenje je: igraj kao Magnus – i imaćeš iste uslove.
Evo, na primjer, soba za odmor o kojoj svi pričaju. To nije bila njegova lična soba, to je bila posebni studio koju je platforma Take Take Take obezbijedila, koju je on stvorio. Znači, opet: momci, investirajte puno para, postavite Levija Rozmana za komentatora, i dobićete i vi svoju posebnu sobu. I treba razumjeti još jednu stvar: postoji puno prednosti u tome da budeš Carlsen, ali i dosta minusa. To smo jednom diskutovali.
– Koji su minusi?
Danil Dubov – Na primjer, ako izađem i prošetam do WC-a mimo gledalaca, biće mi potrebno oko pet minuta. Okruže me, traže fotke i autograme, ali ja ću stići. Magnus neće stići. Zato, kad pričamo o privilegijama Magnusa, treba razumjeti da postoje stvari koje su njemu objektivno teže nego svima ostalima. To je život: u nečemu je njemu lakše, u nečemu teže.
– Da li si igrao u džinsu u New Yorku?
Danil Dubov– U tom smislu sam pokazao impresivni idiotizam. Drugog dana rapid turnira došao sam kao dobar dječak u pantalonama i košulji, odigrao dvije partije od četiri, a onda mi je postalo užasno hladno. Verovatno sam sjedio nesrećno, ispod klima uređaja. Odlučio sam pobjeći do hotela i presvući se. Obukao sam džemper, a onda sam pomislio da pantalone odijela loše idu uz njega, pa sam izabrao džins. Odigrao sam jednu partiju u džinsu, odmah sam dobio kaznu od 100 dolara i opomenu s formulacijom da ako se ne presvučem za sledeću partiju, biću uklonjen sa turnira. Kako sam razumio, to je isto razljutilo Magnusa. Svi smo spremni da platimo 100 dolara, to nije problem. Ali momci su bili prilično agresivni i insistirali su da se odmah presvučem. Pokušao sam da kažem da je to čudno, ali uzalud. Možda ima logike: kakvi god bili besmisleni propisi, treba ih poštovati. A ako, recimo, Magnusu dozvole da igra u džinsu, a meni ne, ja ću početi pokazivati na njega prstom i nastat će haos.
– Objasni, a zašto uopšte obući džins, znajući da je zabranjen? Zaboraviš na to u euforiji turnira? Radiš to iz inata?
Danil Dubov– Pa zašto teniseri lome rekete? Zar ne znaju da zbog toga dobijaju kaznu? Mislim da je u šahu otprilike isto. Recimo, bili su šampioni sa vrlo strogim dress kod-om, gdje je bilo dozvoljeno igrati samo u košulji sa dugim rukavima. Mnogima, uključujući i mene, to nije bilo udobno, jer rukav može da zakači figuru. I onda pomisliš: okej, bolje da platim kaznu, ali ću osvojiti pola poena više, a to mnogo više vrijedi. Naravno, nije moguće uplatiti depozit za sve moguće prekršaje prije početka turnira. Ali ako treba platiti za neki svoj komfor, ljudi to mirno rade.
O Njujorku i atmosferi. „Verovatno je Peskov u pravu – Zapad zaista propada“
– Igrali ste na Vol Stritu, u samom centru finansijskog svijeta. Kakva je bila atmosfera?
Danil Dubov – Očekivanja su bila visoka. Ali, izgleda da je Dmitrij Peskov u pravu: Zapad zaista propada. Šalu na stranu, ali ovo mjesto nisam baš razumio. Izađeš iz hotela – džakovi sa smećem, deset metara dalje beskućnik leži u ćebetu… Prljav grad, koji miriše na marihuanu, sa neboderima u određenim djelovima. Ali čak i ovi neboderi u prosjeku izgledaju mnogo lošije nego, recimo, Moskva-Siti.
– Bilo je mnogo publike na šampionatu?
Danil Dubov – Ljudi su bili, nije bilo nikakvog razočarenja u tom smislu. Došli su moji prijatelji da me podrže, Lila i Vadim – hvala im! Jako je lijepo kada u Njujorku imaš koga da podrži.
– Turnir je završen 31. decembra. Da li ste proslavili Novu godinu?
Danil Dubov – 31. nisam više igrao, ali nije bilo nekog posebnog raspoloženja za proslavu. Sjedio sam u lobiju hotela, popio malo i otišao da spavam. Na raznim šampionatima to bude različito. Ponekad baš osjetiš da će biti neka velika proslava. Na primer, Kazahstan će svima dugo ostati u sjećanju. A ovde mi se činilo da su svi, bez obzira na rezultate, samo željeli što prije da odu kući.
– Zovu te glavnim rok-n-rol igračem u šahu. Da li ti se dopada takav neformalni nadimak?
Danil Dubov– Nije baš jasno šta to znači, ali zvuči kul. Vjerovatno je to bolje nego da me zovu glavnim dosadnjakovićem u šahu.
Piše: Timur Ganejev Zamjenik šefa sportske redakcije Sport-Expressa
Volodar Murzin Foto: FIDE
Osmamnaestogodišnji Rus govorio je o preokretima tokom turnira u Njujorku, svom stavu prema radu VladimiraKramnika u borbi protiv varanja i želji da zaigra na novom turniru MagnusaKarlsena.
Uspjeh VolodaraMurzina na Svjetskom prvenstvu u ubrzanom šahu u Njujorku, gdje je postao jedini pobjednik među gotovo svim najjačim šahistima svijeta (izostali su samo Gukeš i Fedosejev), ukazuje na to da bi ovaj osamnaestogodišnji Rus, pod određenim okolnostima, mogao pokušati izboriti mjesto na Turniru kandidata 2026. godine. Njegov prvi cilj za 2025. godinu je dostići rejting od 2700 u klasičnom šahu. Također, u intervjuu za „SE“ razgovarali smo o njegovom odnosu prema dvije zlatne medalje na brzopoteznom turniru, želji MagnusaKarlsena da razvija Fischerov šahov i razlozima uspjeha mladih indijskih velemajstora.
«Moja titula šampiona ne može se nazvati slučajnom ili iznenađujućom»
– Koja partija na Svjetskom prvenstvu u ubrzanom šahu je za vas bila odlučujuća? Kada ste osjetili da su medalje sigurne?
– Volodar Murzin – Presudnom bih nazvao partiju s Praggnanandhom u 12. kolu. Kada sam pobijedio Indijca, shvatio sam da imam realne šanse za pobjedu. Još bih izdvojio uspješan početak turnira. Nakon četiri pobjede zaredom trudio sam se da zadržim svoju poziciju u grupi lidera.
– Kada ste u posljednjoj partiji s Karenom Grigorjanom remizirali, šta ste osjetili?
– Volodar Murzin – Iskreno, u tom trenutku nisam znao kakav je bio rezultat partije AleksandraGriščuka (Rus je odigrao brzi remi s LeinieromDominguezom i izgubio šanse za tiebreak. – Napomena „SE“). I kada mi je čestitao JanNepomnjašči, bio sam malo zbunjen. Nisam odmah shvatio zbog čega mi čestita.
– Koja je tajna vašeg uspjeha na ovom turniru, osim ranog dolaska, o čemu nam je pričala vaša majka?
– Volodar Murzin – Prošle godine na Svjetskom prvenstvu u ubrzanom šahu u Samarkandu podijelio sam treće mjesto. Tada sam pobijedio Nepomnjaščija, LevonaAroniana, kao i Praggnanandhu. Zato ovaj rezultat ne može biti slučajan ili iznenađujući. Da, konkurencija je ovdje bila izuzetno jaka. Čak je i Magnus podbacio na turniru u ubrzanom šahu, loše igrajući prva dva dana. Ja sam, međutim, igrao stabilno i koristio sve svoje šanse. Što se tiče aklimatizacije, počeo sam se pripremati za put u SAD unaprijed. Počeo sam pomjerati vrijeme spavanja i odlazio na spavanje sve kasnije. Zato mi je, po dolasku u Njujork, promjena vremenske zone prošla bezbolno.
– Možete li nam reći, da li su vam Griščuk i Nepomnjašči nešto rekli na dodjeli nagrada?
– Volodar Murzin – Ništa posebno. Čestitali su mi na pobjedi. I ja sam rekao nekoliko lijepih riječi svojim starijim kolegama.
– Najposebnija čestitka za osvajanje prvenstva?
– Volodar Murzin – Vjerovatno najprijatnija i najnezaboravnija bila je čestitka od 15. svjetskog prvaka VišvanatanaAnanda, koji mi je čestitao ne samo na engleskom, nego i na ruskom jeziku.
«Dva zlata u brzopoteznom šahu? Šampion mora biti samo jedan, to je moje mišljenje»
– Na brzopoteznom turniru ste već igrali za svoje zadovoljstvo? Ili ste imali cilj ući u top-8?
– Volodar Murzin – Naravno, želio sam ući u top-8. Usput, prošle godine na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom šahu u Uzbekistanu igrao sam sasvim dobro. Tada me poraz u posljednjem kolu od AleksandraGriščuka udaljio od vodećih pozicija.
– Četvrtfinale s Nepomnjaščim. Jeste li osjećali da je u sjajnoj formi i da će biti kandidat za pobjedu?
– Volodar Murzin– Jan ima veliko iskustvo igre u nokaut-sistemu. Ja ga za sada imam daleko manje. Mislim da se to mnogo odrazilo. Bio sam nervozan. Da, i Nepomnjašči je zaista bio u odličnoj formi. Nije slučajno što se te večeri niko nije mogao nositi s njim.
– Dva šampiona u brzopoteznom šahu na predlog Magnusa – pretjerano?
– Volodar Murzin – Šampion mora biti samo jedan. To je moje mišljenje.
– Vaše najveće iznenađenje s Svjetskog prvenstva u Njujorku, ako izuzmemo šahovsku komponentu i čudnu podjelu prve nagrade u brzopoteznom šahu?
– Volodar Murzin– Sudeći po broju gledalaca, čak ni skupe ulaznice nisu odbile ljubitelje šaha od dolaska na turnire. Vladao je pravi entuzijazam.
Volodar Murzin i pobjednica Svjetskog prvenstva u rapid šahu među ženama Hampi Koneru iz Indije Foto FIDE
«U Indiji su preuzeli sovjetski sistem šaha uz državnu podršku»
– Da razgovaramo o drugim temama. Kakav je vaš stav prema radu 14. svjetskog prvaka Vladimira Kramnika u borbi protiv varanja?
– Volodar Murzin– Varanje nije samo ozbiljan problem, nego globalni. To svi moraju razumjeti. I ne govorimo samo o online šahu, nego i o šahu uživo. Vladimir Kramnik možda nema najbolje metode, ali on je jedan od rijetkih koji pokušava skrenuti pažnju na ovaj problem.
– Kakav je vaš stav prema Fischerovom šahu? Da li bi vam bilo zanimljivo da učestvujete u kvalifikacijama za novi Karlsenov turnir Freestyle?
– Volodar Murzin– Jako volim Fischerov šah i s velikim zadovoljstvom bih igrao na Freestyle Chess Grand Slam Tour-u.
– Mislite li da Magnus želi stvoriti projekt sličan PCA (Professional Chess Association) Garija Kasparova i suprostavi se FIDE?
– Volodar Murzin– Da, to je sasvim mogući scenario. Magnus ima resurse za to.
– Još jedno pitanje o Magnusu. Može li se njegovo odbijanje igranja mečeva za svjetsko prvenstvo u klasičnom šahu smatrati ekvivalentnim Fischerovom odbijanju da brani titulu nakon pobjede nad Borisom Spaskim? Pretvara li se Norvežanin u Fischera?
– Volodar Murzin– Takve paralele se mogu povući. Ali Magnus i dalje igra mnogo turnira i ne vodi samotnjački život. Nadam se da ćemo se često sretati na turnirima 2025. godine i kasnije.
– Šta je razlog nevjerovatnog napretka indijskog šaha u posljednjih 10 godina?
– Volodar Murzin– Oni su preuzeli sovjetski sistem šaha s državnom podrškom, dodali ogromnu populaciju i marljivost nacije. Svako dijete s ulice može postati vrhunski šahista. To se promoviše u društvu, zbog čega mnogi roditelji upisuju svoju djecu u šah. Broj ljudi koji se bave šahom tamo je ogroman.
Jan Nepomniašči i Volodar Murzin
«Prvenstveni cilj je doseći rejting od 2700 u klasičnom šahu»
– Šta se promijenilo u svijetu šaha u posljednjih šest godina, od trenutka kada smo zajedno slavili Novu godinu na Gogoljevskom bulevaru 2018. godine do osvajanja titule svjetskog prvaka u ubrzanom šahu?
– Volodar Murzin– Najvažnije je to što sam dobio ličnog sponzora. Ali ne zahvaljujući službenicima s Gogoljevskog bulevara. Koliko god se moja majka trudila da nađe finansiranje za mene, ništa nije uspjelo. Sve dok mi se T-bank nije obratio sa svojom programom podrške mladim talentima. Na tome im veliko hvala.
– Kakvo je vaše mišljenje o izjavi predsjednika Ruskog šahovskog saveza Andreja Filatova da treba da počnete raditi s Evgenijem Tomaševskim?
– Volodar Murzin– Vrlo originalna izjava, s obzirom na to da me je Mihail Robertovič [Kobalija] doveo do titule svjetskog prvaka u ubrzanom šahu. EvgenijTomaševski je jak velemajstor, ali je posljednjih godina radio s juniorskom reprezentacijom Azerbejdžana. Zato me Filatovljeve riječi samo iznenađuju.
– Izvršni direktor Ruskog šahovskog saveza Aleksandar Tkačov kaže da vas savez stalno poziva na domaće turnire, ali vi ignorišete te pozive. Ne odgovarate ni „ne“, ni „da“.
– Volodar Murzin– Kao primjer mog „ignorisanja“, izvršni direktor navodi superfinale 2024. i ekipno prvenstvo Rusije 2024. Mogu da opovrgnem te riječi. Nisam dobio nijedan poziv od saveza za te turnire. A oni čak i nisu mogli postojati u principu. Na superfinale se mora kvalifikovati (jedini wild card dobio je AleksejGrebnev. – Napomena „SE“), a ekipe za ekipno prvenstvo formiraju regionalni savezi.
– Vladimir Fedosejev je postao viceprvak svijeta u ubrzanom šahu 2017. godine, izgubivši u tiebreak-u od Ananda. Sada su mu rezultati znatno slabiji. Ne bojite li se da ćetekrenuti njegovim putem?
– Volodar Murzin– Ne bih rekao da su Fedosejevi rezultati oslabili. Prošle godine je po drugi put postao drugi na Svjetskom prvenstvu u ubrzanom šahu. Ove godine je osvojio lične titule evropskog prvaka u ubrzanom i brzopoteznom šahu, uspješno nastupio na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi na prvoj tabli za reprezentaciju Slovenije. Što se mene tiče, jednostavno trebam još više da radim i ni u kojem slučaju se ne smijem opustiti.
– Koji su vaši ciljevi za 2025. godinu? Turnir kandidata?
– Volodar Murzin– Prvenstveni cilj je dostići rejting od 2700 u klasičnom šahu (trenutni rejting je 2657. – Napomena „SE“). Ali za to moram da učestvujem na jakim turnirima.
Aleksandar je također komentarisao prijedlog Hansa Niemanna.
Piše: Nikolaj Kandišev
U Njujorku je završeno Svjetsko prvenstvo u rapid i blic šahu. Ovo takmičenje postalo je jedno od najkontroverznijih u posljednjih nekoliko godina. Iznenađujući trijumf Vodolara Murzina, ruski šahisti na postolju u rapidu, „džins-gejt“, sukob Danila Dubova i Hansa Niemanna… I naravno, „Solomonska“ odluka FIDE-a o podjeli prvog mjesta u blicu između MagnusaCarlsena i JanaNepomnjaščija. Šahovska promocija ulazi na novi nivo. Lične i opšte zaključke o turniru u ekskluzivnom intervjuu za Sovjetski sport iznio je trostruki svjetski šampion u blicu, vicešampion svijeta u rapidu 2024. godine i jedan od najjačih velemajstora svijeta Aleksandar Griščuk.
– Da li ste zadovoljni ličnim rezultatima postignutim na Svjetskom prvenstvu u blicu i rapidu? Aleksandar Griščuk: Pravo da budem zadovoljan imaću tek kada osvojim prvo mjesto u obe discipline, što, realno gledano, vjerovatno se neće desiti nikada. Ipak, objektivno govoreći, rezultat je dobar.
– Ponovili ste svoj rezultat sa Svjetskog prvenstva u rapidu iz 2016. godine. Možete li navesti razloge zašto vam u ovom tempu još nije pošlo za rukom da osvojite zlato? Aleksandar Griščuk: Razlozi su jednostavni – mnogo jakih igrača.
– Do posljednjeg kola ste konkurisali s Vodolarom Murzinom. Da li je bilo iznenađujuće što vas je upravo on pobijedio u borbi za prvo mjesto? Aleksandar Griščuk: Da, bez sumnje. Ali treba reći da je Vodolar odigrao izvanredan turnir i u potpunosti zaslužio pobjedu.
– Koju partiju smatrate ključnom, gdje ste izgubili potrebne poene? Aleksandar Griščuk: Tu treba izdvojiti dva momenta – partiju iz 4. kola protiv Brendona Jakobsona, gdje sam napravio dvije velike greške i izgubio odličnu poziciju. Također, tri posljednja kola, u kojima sam odigrao tri remija. Međutim, ni u jednoj od tih završnih partija nisam imao realne šanse za pobjedu.
– Rusi na pobjedničkom postolju na Svjetskom prvenstvu u rapidu – trijumf ruskog šaha ili sretan splet okolnosti? Aleksandar Griščuk: I jedno i drugo. Ovo je zaista izvanredan rezultat, ali teško da će se ponoviti u skorijoj budućnosti.
– Poslije rapida je djelovalo da se od vas može očekivati borba za medalje i u blicu. Šta vam je nedostajalo da se izborite za osam najboljih? Aleksandar Griščuk: Nedostajalo je osvojenih poena! Dva puta sam se približio vodećoj grupi, ali sam oba puta izgubio – jednom od Dude, drugi put od Aronjana. Vjerovatno je partija s Levonom bila odlučujuća.
– Vaše mišljenje o „džins-gejtu“? Aleksandar Griščuk: Imam podijeljeno mišljenje. S jedne strane, to što je ukinuta besmislena zabrana nošenja džinsa je dobro. S druge strane, uvjeren sam da je Magnus mogao to postići i bez skandala.
– Kako biste ocijenili organizaciju turnira na skali od 1 do 10? Aleksandar Griščuk: Nije bilo idealno, ali vrlo pristojno, 7-8 bodova.
– Da li bi prihvatili meč s Hansom Niemannom pod uslovima koje je predložio? 24 partije u blicu s dodatkom vremena i 20 hiljada dolara za svaki osvojeni poen. On je izazvao sve zainteresovane. Aleksandar Griščuk: Veoma zanimljiv prijedlog, baš razmišljam o tome.
– Šta mislite o odluci da se titula šampiona svijeta u blicu podijeli između Magnusa i Jana? Aleksandar Griščuk: Apsolutno sramna odluka FIDE-a. Međutim, njima to nije ništa novo – isto su uradili na online Olimpijadi 2021. godine, kada su dodijelili dva zlata Rusiji i Indiji, iako smo mi pobijedili odlučujući meč. Očigledno je da rukovodstvo FIDE-a na čelu s ArkadijemDvorkovičem ne shvata da su dvije zlatne medalje isto što i nijedna zlatna medalja.
– Da li biste na mjestu Nepomnjaščija prihvatili takav „poklon“? Aleksandar Griščuk: Teško je reći. Nadam se da bih imao dovoljno snage da ga odbijem, ali ne mogu biti siguran do kraja.
Piše: Timur Ganejev Zamjenik šefa sportske rubrike
Jan Nepomnjašči Foto: FIDE
SergejKišnev smatra da smo u Njujorku vidjeli šahistu sposobnog da postavi sebi najviše ciljeve u šampionskom ciklusu klasičnog šaha.
Početkom oktobra JanNepomnjašči je u razgovoru za „SE“ priznao da je prvi put nakon dugo vremena imao priliku ciljno da se pripremi za Svjetsko prvenstvo u ubrzanom šahu i blicu. To mu se isplatilo. Na rapid-turniru najjači ruski šahista posljednjih godina osvojio je bronzu (čitavo pobjedničko postolje na otvorenom turniru bilo je naše), a u blicu je stigao do finala, gdje je uspio nadoknaditi zaostatak od 0-2 protiv MagnusaKarlsena. Na kraju je Norvežanin predložio mogućnost podjele šampionske titule, što su na kraju prihvatili i Jan i organizatori.
O nastupu Nepomnjaščija u Njujorku razgovarali smo sa SergejomKišnjevom, koji je vodio trenerski tim velemajstora u meču za krunu 2023. godine.
Nepomnjašči je imao turnir preokreta
— Jan je napravio sjajan poklon vama i svim ljubiteljima šaha u Rusiji. Vi ste osoba koja je bila uz Nepomnjaščija u Astani i u potpunosti osjetila bolni poraz u meču s Ding Lirenom. Koliko vas je obradovao njegov uspjeh u Njujorku?
SergejKišnjev — Iskreno, jako sam zadovoljan što je Jan postao svjetski šampion. Nije prošlo puno vremena od Astane, a on se već rehabilitovao. Generalno je odlično proveo 2024. godinu i osvojio titulu svjetskog šampiona u seniorskom šahu. Nakon juniorskih uspjeha, nije imao ovu titulu, samo pobjede na velikim ekipnim takmičenjima. Na ovom prvenstvu bilo je nezaboravnih skandala – diskvalifikacija Karlsena u rapidu, podjela titule u blicu, što nikada ranije nije bilo u istoriji. Ali mislim da će te „avanture“ samo koristiti šahu. Jer, kako kažu, sve što nije nekrolog, to je reklama.
Prvenstveno sam zadovoljan što Jan i dalje pretenduje na titulu najjačeg šahiste svijeta. U Njujorku je uspio da uzme titulu na blic-turniru u nevjerovatnoj konkurenciji. Nadamo se da će se sada vratiti u borbu i za titulu u klasičnom šahu.
Novogodišnje čudo: Nepomnjaščij se herojski vratio protiv Karlsena u finalu
— Kada je Karlsen poveo 2-0, da li ste vjerovali da se može vratiti? SergejKišnjev — Mislio sam da je stvar beznadežna. Teško je zamisliti da možete pobijediti Karlsena u dvije partije zaredom. Ali najvažnije je da je Jan vjerovao. Generalno, Nepomnjašči je imao turnir preokreta. Protiv Soa je nadoknadio zaostatak od 0-1, i to uzimajući u obzir da je Vesli za njega neugodan protivnik. Ima negativan omjer s njim, ali uspio je pobijediti polufinale nakon lošeg početka.
Nažalost, prema njegovim riječima, nije uspio boriti se za titulu u ubrzanom šahu. Tu se osjetilo da su on i Karlsen prethodno igrali turnir u Oslu (superfinale Champions Chess Tour 2024.), gdje je za razmišljanje bilo 10 minuta, pa su već usvojili taj tempo. Nije slučajno da su obojica vrlo loše započela Svjetsko prvenstvo. Nisu se prilagodili; ipak, razlika je velika. Jedno je 10 minuta, a drugo – 15 plus 10 sekundi dodatka, što je ukupno 20-30 minuta. Jan nije našao pravi ritam, a kada je počeo sustizati, borba za prvo mjesto već je bila izgubljena.
Volodar Murzin: Ugodno iznenađenje
— Pobijedio je Volodar Murzin. Da li ste iznenađeni njegovim uspjehom?
SergejKišnjev — Lično me 18-godišnji Volodar ugodno iznenadio. Sjajno! Možda još uvijek zaostaje za iskusnijim, poznatijim protivnicima u smislu znanja, ali u smislu borbenosti i truda pokazao je sebe u najboljem svjetlu. Iskoristio je priliku koja mu se pružila. Tako to bude – prvi put iskoristiš priliku odmah, ili ako je ne iskoristiš, poslije ide sve vrlo teško.
Zašto Jan sada ne bi igrao dobro na Svjetskom kupu?
SergejKišnjev — Šanse su realne. Glavni Janov protivnik je on sam. Ako bude u idealnoj formi i bori se kao u Njujorku, ništa mu neće biti prepreka.
Sada mu želimo uspjeh i na Svjetskom kupu. To je jako težak turnir, ali vidimo da je sve moguće. Nadam se da će 2025. godina donijeti još više uspjeha za naše šahiste!
Majka Volodara Murzina ispričala je zašto je njegova pobjeda na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom šahu nije iznenadila.
Volodar Murzin nastavlja svoje impresivne nastupe na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom šahu i šahu na brzinu. Na turniru u rapid šahu, 18-godišnji Rus ostvario je sjajnu pobjedu, pobijedivši šahovsku elitu u New Yorku. U ponedjeljak, 30. decembra, uspio je izboriti plasman u play-off Svjetskog prvenstva u brzopoteznom šahu. Među osam igrača koji će se boriti za titulu su i Jan Nepomniachtchi, Fabiano Caruana, Magnus Carlsen, Wesley So, Alireza Firouzja, Hans Niemann i Jan-Krzysztof Duda. U četvrtfinalu će se Murzin suočiti s Nepomniachtchim.
Njegove uspjehe za „SE“ komentirala je majka sportiste, Ekaterina Murzina.
„Stigli smo u New York tri dana prije početka prvenstva, što je puno pomoglo“
– Da li su Volodarove sestre pratile njegov pobjednički pohod u New Yorku?
Ekaterina Murzina– Naravno. Gledale su partije i mnogo se brinule. One se trude da prate sve turnire na kojima Volodar učestvuje. Ako nisu u mogućnosti, uvijek se raspituju kod mene za rezultate. Šalju mu simpatične želje. Ima odličnu podršku. Djed i baka takođe prate sve njegove partije i mnogo brinu.
– Kakva je uloga Mihaila Kobalije u ovoj šampionskoj tituli?
Ekaterina Murzina– Iskreno, teško je to opisati riječima. Uloga mu je vrlo važna. Bez njihovog zajedničkog rada i timskog duha ovakav rezultat ne bi bio moguć. To se ne odnosi samo na šahovsku pripremu, već i na psihološku podršku. MihailRobertovič daje Volodaru mnogo savjeta i uputa. Po mom mišljenju, vrlo je važno da šahista vjeruje svom treneru i ne mijenja ga svake godine. Nažalost, takvih primjera ima puno. Važno je ići rame uz rame prema cilju. Jasno je da Volodar može imati mini sesije s drugim trenerima, ali glavni trener je jedan. Ovo je njihova zajednička pobjeda – Volodara, njegovog trenera i sponzora.
„Stigli smo ranije, usprkos ogromnim troškovima“
– Možete li nam reći nešto o pripremama za Svjetsko prvenstvo 2024. u rapid i brzopoteznom šahu? Da li su bile posebne?
Ekaterina Murzina– Ja se ne miješam u pripreme. Moji su zadaci drugačiji – da Volodar ima dobru ishranu, da se naspava i da je zdravlje u redu. Za pripremu je u potpunosti zadužen Mihail Robertovič. Svako ima svoj zadatak.
– Kako se Volodar nosio s promjenom vremenske zone?
Ekaterina Murzina– Iskusan je u tom pogledu. Mogu reći da smo stigli unaprijed – tri dana prije početka. Znali smo koliko je to važno, iako su troškovi bili ogromni. Tokom Božića i Nove godine, cijene hotela u New Yorku su drastično porasle. Zahvaljujući sponzoru, sve je bilo plaćeno. Period prilagođavanja prošao je odlično, a zahvaljujući tome je Volodar pobijedio prve četiri partije.
Volodar dobro razumije koliko je važno držati se režima. Kod kuće se unapred pripremao za put u SAD, svjesno je išao kasnije na spavanje kako bi se prilagodio vremenskoj zoni.
– Da li je Volodar pominjao nešto o diskvalifikaciji Magnusa Carlsena tokom drugog dana prvenstva?
Ekaterina Murzina– Nije puno govorio. Došao je da igra šah i bio je koncentrisan na svoje zadatke i protivnike. Jedino je rekao: „Dobro, barem se prvi sto oslobodio.“ Možda ne znaju svi, ali na Svjetskim prvenstvima u rapid i brzopoteznom šahu, prvi sto je uvijek rezervisan za Carlsena, bez obzira na njegov trenutni plasman ili broj poena (prvi sto je obično rezervisan za lidere turnira). Čini se da je to jedno od njegovih pravila, s kojim se organizatori, nažalost, slažu.
Magnus je imao težak početak. Nije mogao pronaći svoju igru. Možda je i to doprinijelo početku ovog sukoba, ali Volodar to nije pratio.
„Ova pobjeda došla je u pravom trenutku“
– Da li ste razgovarali sa sinom nakon pobjede?
Ekaterina Murzina– Nismo spavali pola noći, pričali smo. Bilo je mnogo emocija. Volodar dugo nije mogao povjerovati da je pobijedio. Ali ja, iskreno, nisam baš shvatila tu reakciju, niti iznenađenje medija njegovom pobjedom. Zašto je on „najneočekivaniji šampion“?
– Poput 17-godišnjeg Nodirbeka Abdusattorova 2021. godine?
Ekaterina Murzina– Govorim o tome da je prošle godine podijelio treće mjesto na istom Svjetskom prvenstvu u rapid šahu u Samarkandu. Tada je također bio vrlo jak sastav, a Volodar je uvijek bio među liderima. Pobijedio je Nepomniachtchija, Aronjana i Pragnanandhu. Do medalje mu je falilo jako malo. Godinu kasnije, stigao je do pobjede.
– Kako ste se osjećali kada je osigurao neophodan rezultat u partiji s Karenom Grigorjanom i samostalno osvojio titulu?
Ekaterina Murzina– Bila sam jako sretna zbog sina. Emocije su me preplavile. Ova pobjeda dogodila se u pravom trenutku. Naša porodica prolazi kroz mnoge životne izazove, i ovaj uspjeh može nam pomoći.
– U pretposljednjem kolu, u partiji s Rameshbabuom Pragnanandhom, Volodar se našao u vrlo teškoj poziciji. Bio je blizu poraza, što bi značajno smanjilo njegove šanse za titulu. Kako ste se tada osjećali?
Ekaterina Murzina– Prošle godine Volodar je pobijedio Pragnanandhu u Samarkandu, i u rapid i u brzopoteznom šahu. I tada su njegove pozicije bile slabije. Osim toga, nikada se ne uzrujavam kada vidim da je njegov protivnik preuzeo inicijativu. Moj sin je snalažljiv. Ponekad se „uvuče“ tamo gdje ne bi trebao, ali zna se izvući. Tako da se trudim da ne paničim, čekam kraj partije i konačan rezultat. Vjerovala sam i uvijek vjerujem u Volodara da će pronaći izlaz i napraviti najbolji potez.
Volodar Murzin govori o svojoj pobjedi, nagradama, skandalu s Magnusom Karlsenom i protivnicima koji ne pružaju ruku
Svjetsko prvenstvo u ubrzanom šahu u Njujorku završeno je senzacionalnom pobjedom 18-godišnjeg Rusa Volodara Murzina, koji je u žestokoj borbi nadmašio sunarodnike Aleksandra Griščuka i Jana Nepomnjaščija.
Prije početka turnira rijetko ko je ozbiljno razmatrao Volodara kao kandidata za čak i prvih deset, a kamoli za nagradna mjesta. Ipak, Murzin je odigrao turnir briljantno, bez izgubljene partije, pobijedivši elitne velemajstore. Nakon svog trijumfa, svjetski šampion odgovorio je na pitanja portala Čempionat.
Osjetio sam da je pokleknuo
— Volodare, šta je za tebe bilo najteže na Svjetskom prvenstvu u ubrzanom šahu?
Volodar Murzin— Vjerovatno nositi se s emocijama. Jako sam bio nervozan tokom čitvog turnira, ali posljednjeg dana – posebno. Shvatao sam da je to prilika koju ne smijem propustiti. Zaista sam želio da postanem svjetski šampion.
— Pretposljednje kolo, partija protiv Pragananande. Imao si izgubljenu poziciju, a onda kreće tvoj pohod kraljem. Iz očaja? Ili je to bio hladan proračun?
Volodar Murzin — U tom trenutku sam shvatio da je moja pozicija beznadežna. Lovac je bio u zamci. Samo sam pokušavao stvoriti bilo kakve šanse, pa sam zato pokrenuo kralja naprijed. Ako krene da uzme mog lovca – neka, ja ću onda pokušati da napadnem njegovog kralja. Nisam imao drugog izbora.
— Misliš li da se Praganananda uplašio? Prošle godine si ga već pobijedio i u ubrzanom šahu i u blicu.
Volodar Murzin — Teško je reći, ali osjetio sam da je pokleknuo. Kada sam lovcem otišao na e1, čak je poskočio – bio je u šoku, još nije shvatio šta se dešava. Ja sam već tada sve shvatio i odlučio da igram na pobjedu.
— U posljednjem kolu, kada si završio partiju remijem, da li si znao da te taj rezultat čini pobjednikom?
Volodar Murzin — Iskreno, nisam znao u tom trenutku da je Aleksandar Griščuk već odigrao remi i da je i meni taj rezultat dovoljan. Partija je završena, a ljudi su počeli da prilaze i čestitaju mi. U početku nisam shvatio zbog čega, ali onda sam postao svjestan. Emocije su me preplavile, i još uvijek me preplavljuju.
— Da li si uspio zaspati te noći nakon pobjede?
Volodar Murzin — Sa velikom mukom. Tek pred zoru – emocije, čestitke, razgovori.
— Da li te motivisao primjer tvog vršnjaka Gukeša, koji je postao osamnaesti svjetski šampion?
Volodar Murzin — Apsolutno! Naravno, razmišljao sam o tome da, ako je on uspio, mogu i ja. Planiram da postanem svjetski šampion i u klasičnom šahu (smiješi se).
— Kakav je bio tvoj osjećaj, kako su te protivnici doživljavali? Nisu te shvatali ozbiljno?
Volodar Murzin — Mislim da su me mnogi potcijenili. Još sam i vodio, pa su protivnici imali veliku želju da me sruše.
— Ko ti je čestitao nakon pobjede?
Volodar Murzin — Jan Nepomnjašči mi je odmah posle posljednje partije toplo čestitao. Trudio sam se svima koji su tražili da dam autogram i fotografišem se. Nakon konferencije za štampu, kad sam došao do telefona, vidio sam mnoštvo čestitki iz čitavog svijeta. Posebno su mi bile drage riječi petnaestog svjetskog šampiona Višija Ananda.
Kad sam došao na intervju za vizu, bilo je strašno
— Tvoj trener je pomenuo poteškoće s dobijanjem američke vize. Da li si gubio nadu?
Volodar Murzin — Kada su mi u Srbiji odbili vizu, shvatio sam da još nije sve izgubljeno jer sam mogao pokušati podnijeti dokumente u nekoj drugoj zemlji. Ali kada sam u Uzbekistanu došao na intervju, postalo je strašno. Ljudi ispred mene su dobijali odbijenice jedan za drugim. Minimum deset ljudi je odbijeno. Tada sam pomislio da će i nama sigurno odbiti, ali sve se dobro završilo. Osoba koja je vodila intervju skoro da nije postavljala pitanja. Bio je pozitivno nastrojen.
— Šta nije bilo u redu u Srbiji?
Volodar Murzin — Ne znam tačno. Pitali su me za cilj putovanja, postavili još nekoliko pitanja, a onda mi samo dali papir na kojem piše da ne mogu dobiti vizu, ali mogu pokušati ponovo. Nisu dali nikakva objašnjenja.
-Kako si se brzo aklimatizovao?
-Volodar Murzin- Letjeli smo 15 sati – ovo je za sada najduži let u mom životu. Priznajem, skoro sve te sate sam prespavao, tako da nisam ni primijetio kako je vrijeme prošlo (smiješi se). Pošto smo sletjeli tri dana prije početka turnira, to je bilo dovoljno da se aklimatizujem, nisam imao problema s promjenom vremenskih zona.
-Da li si prvi put u Njujorku? Da li si uspio razgledati grad?
Volodar Murzin- Da, prvi put. Sva tri dana koja su ostala do početka turnira iskoristio sam za šetnje gradom. Bio sam u Central parku, prošetao se preko Bruklinskog mosta, obišao Tajms Skver, vidio sam i Kip slobode. Uglavnom, bio sam na mnogo mjesta. Zapravo, riješio sam dva zadatka – razgledao grad i uspostavio rutinu kako bih se navikao da liježem u 22:00 po lokalnom vremenu.
Osjeća li se atmosfera velikog šahovskog događaja? Ili Njujorku šahovski turniri ne mogu biti iznenađenje?
Volodar Murzin- Iskreno govoreći, nisam očekivao da će ovdje biti toliko navijača. Ljudi su stajali čitav dan, čak i po kiši, samo da bi dobili fotografiju ili autogram. Jednostavno, okupljala se velika gomila ljubitelja šaha. Ljudi zaista pokazuju interes za šah, i to je zaista prijatno.
Magnus već ima beskonačne privilegije
–Kako gledaš na pravila oblačenja (dress code)? Možda bi ti bilo udobnije igrati u farmerkama i duksu, a ne u poslovnom odijelu?
Volodar Murzin- Naravno, bilo bi udobnije u farmerkama. Ali ja jednostavno poštujem pravila, i to je to. Ona su ista za sve. Meni to nije problem. Sigurno neću protestovati zbog toga.
-Da li te iznenadilo ponašanje Karlsena, koji je, da se tako izrazimo, napravio incident?
Volodar Murzin- Nimalo. Kod Magnusa stalno dolazi do takvih incidenata: i pravila oblačenja je kršio, i kasnio na mečeve, pa su ga svi čekali, i još nešto slično tome.
–Zar šahista kojeg mnogi nazivaju najboljim u historiji ne zaslužuje privilegije?
Volodar Murzin-On već ima beskonačne privilegije. Dok se mi svi guramo u zajedničkoj sali, on ima svoju VIP-sobu za odmor, gdje može da se priprema sa svojim trenerom između mečeva. To ima ogroman značaj. A to što njemu ranije nego drugima donose žrijeb? Iskreno, uopšte ne razumijem čime je nezadovoljan. To je isto kao da u tenisu svi serviraju sa osnovne linije, a neko izađe skroz do mreže i zabija loptice jednu za drugom. Bez obzira na to ko si, uslovi bi trebali biti jednaki za sve, sve treba da bude pošteno.
–Da li ti je žao što nisi uspio da igraš s njim u rapidu?
Volodar Murzin: Zapravo, Magnus u Njujorku nije bio u najboljoj formi. A s njim želiš igrati kada je na vrhunskom nivou. Tada možeš osjetiti na vlastitoj koži šta je sve sposoban da uradi. Igrao sam protiv njega u blitzu prošle godine na Svjetskom prvenstvu u Samarkandu.
Da li se osjetilo da je to ‘medvjed’ koji će te rastrgati? On je tada igrao izuzetno jako.
Volodar Murzin- Partija je bila solidna. Ali, kako se ispostavilo, u jednom trenutku sam imao značajnu prednost. Tek poslije partije sam shvatio da nisam iskoristio tu prednost. Završili smo remijem, ali sam igrao iz bolje pozicije.
„Nagrade ću dati mami“
–Da li si se susretao sa varalicama (čiterima)?
Volodar Murzin- U onlajn partijama to se dešava stalno. Radiš sve kako treba, a pozicija ti se uporno pogoršava. Kasnije pogledaš, a protivnik je sve poteze odigrao po prvoj liniji kompjuterskih analiza. Uživo sam se s tim susretao samo na dječjim turnirima. Sjećam se, igrao sam Evropsko prvenstvo za svoj uzrast i u prvom kolu mi je protivnik bio igrač s rejtingom 1600-1650, dok sam ja već imao preko 2000. Razlika je bila ogromna. Izgubio sam tu partiju. Došao sam u sobu i počeo analizirati – bila je to očigledno kompjuterska igra. To me baš izbacilo iz takta, bio je to težak udarac, i na kraju sam zauzeo samo sedmo mjesto.
–Da li su tvoj trener ili mama preduzimali neke korake?
Volodar Murzin- Ne, ostavili su sve kako jeste. Problem je što je varanje jako teško dokazati, potrebno je imati neoborive dokaze. U nedavnom slučaju s Kirilom Ševčenkom on je priznao krivicu samo zato što je postojala video-snimka. Ali varanje je zaista vrlo ozbiljan problem. Njegovom rješavanju treba pristupiti s punom ozbiljnošću i ne ignorisati ga.
— Za pobjedu ćeš dobiti vrlo pristojan iznos (90.000 dolara – prim. „Čempionata“). Dobar dodatak tituli?
Volodar Murzin- Za mene je ovo za sada najveći honorar u karijeri. Mogu potvrditi riječi svog trenera Mihaila Kobalije da imam veoma tešku životnu situaciju. Imam još četiri sestre, a mama nas sama odgaja. Ova pobjeda i ovaj novac su došli u pravi trenutak i mnogo će nam pomoći.
— Nagradu ćeš dati mami?
Volodar Murzin: Da. Ona će znati tim novcem bolje da upravlja.
— Očekuješ li promjenu odnosa sa strane Šahovske federacije Rusije?
Volodar Murzin: Znate, kada je izvršni direktor federacije bio Mark Gluhovski, on je organizovao službena takmičenja. Ali posljednje dvije godine nije bilo ništa, nikakve pomoći. Sve ide samo o vlastitom trošku. Na moju sreću, imam ličnog sponzora koji me podržava već šest godina, tako da me ova situacija više ne brine previše. Može se reći da sam na to navikao.
— Da li ti sponzor čak isplaćuje platu?
Volodar Murzin: Ne platu, već stipendiju – da, isplaćuje. A platu primam u Centru za sportsku pripremu. Sponzor pokriva troškove odlazaka na pripreme i takmičenja, rada s trenerom i stvara sve neophodne uslove za rad. Poklonio mi je i laptop.
— Sa kakvim ćeš raspoloženjemigrati blic?
Volodar Murzin- Igraću na pobjedu, svakako ne namjeravam da se opuštam.
— Sada vjerovatno više neće gledati na tebe s visine.
Volodar Murzin: To da, ali s druge strane, mnogi će željeti da pobijede svjetskog prvaka u rapidu, mogli bi početi da rizikuju, a to je moja šansa
— Kakvi su tvoji dalji planovi za turnire?
Volodar Murzin: Iskreno, ne znam. Nisu me često pozivali na turnire. Mislim da to nije samo zbog toga što nisam imao značajna dostignuća među odraslima, već i zbog toga što sam Rus. Nadam se da će se situacija promeniti i da će svetski šampion u rapidu biti pozivan na prestižna takmičenja.
— Zbog toga što si Rus, da li su nastale neke poteškoće?
Volodar Murzin: Niko mi nije odbio da igra partiju, ali da ne pruže ruku posle partije – to se dešavalo. Nije često, ali nije ni usamljen slučaj. Trudim se da se ne opterećujem takvim stvarima, već samo da igram šah. Odgovaram rezultatima, a ne riječima.
Rubljevski ocijenio šanse Ruskinja na Svjetskom prvenstvu u blicu i rapidu u New Yorku
Piše: Timur Ganeev zamjenik šefa sportskde redakcije “Sport –Express-a”
Valentina Gunina Foto: Fyodor Uspensky, „SE“
Glavni trener ženske šahovske reprezentacije govori o odličnoj formi Gunine, Shuvalove i Bodnaruk, prednosti Amerikanaca i statusu Carlsena.
U New Yorku je sve spremno za početak Svjetskih prvenstava u rapidu i blicu. Prvo će od 26. do 28. decembra biti održano Svjetsko prvenstvo u brzom šahu, a zatim, nakon slobodnog dana 29. decembra, šahisti će odrediti najboljeg blicera (30-31. decembra). Iako nije svima odgovaralo mjesto i vrijeme održavanja Svjetskog prvenstva, gotovo svi vrhunski igrači su stigli u „Veliku jabuku”. Ruska delegacija broji 20 šahista: 14 muškaraca i šest žena. O tome u kakvoj formi su naše djevojke, uključujući aktuelne prvakinje Anastasiu Bodnaruk i Valentinu Guninu, „SE“ je pitao glavnog trenera ženske reprezentacije Rusije, četverostrukog pobjednika Svjetskih šahovskih olimpijada, SergejaRubljevskog.
Lagno ima tako visok nivo da je uvijek jedan od favorita
— Od 12. do 20. decembra organizovali ste pripreme nacionalne reprezentacije. Možete li reći ko je učestvovao među takmičarkama Svjetskog prvenstva?
Sergej Rubljevski— Da, redovno organizujemo pripreme prije Svjetskog prvenstva u rapidu i blicu u Mineralnim Vodama. Ovaj put smo imali prilično proširen sastav. Od djevojaka koje su otišle u New York, pripreme su prošle Valya Gunina, Nastya Bodnaruk i Polina Shuvalova. Dvije aktuelne prvakinje i dobitnica medalje na Svjetskom prvenstvu 2022. u blicu. Mnogo su trenirale i pripremale formu upravo za ovaj turnir.
— Šta možete reći o formi djevojaka?
Sergej Rubljevski — Valya je u vrlo dobroj formi. I šahovskoj, i fizičkoj. Prošle godine mi se činilo da je pobijedila u Samarkandu na osnovu moralne snage. Sada naša prvakinja se osjeća mnogo bolje, kao nikada do sada (Valentina ima ozbiljnu sistemsku autoimunološku bolest – lupus. — Prir. „SE“). Nadam se da joj promjena vremenskih zona neće negativno uticati.
— Imate li uvid u formu Ekaterine Lagno?
Sergej Rubljevski — Katya u posljednje vrijeme ne dolazi na naše pripreme. Prvo se pripremala za turnir kandidatkinja u Torontu. Sada je odlučila posvetiti vrijeme djeci (Ekaterina Lagno ima četvoro djece. — Prir. „SE“), i potpuno je razumijem. U New York ide sa Aleksandrom [Grischuk, suprug Lagno]. Najvažnije je da su djeca zbrinuta. Kada je kod kuće mirno, lakše je igrati.
Odgovarajući na vaše pitanje, mogu reći da je Lagno naša najtrofejnija šahistkinja (tri puta je osvajala Svjetsko prvenstvo u blicu). Ima tako visok nivo da je uvijek jedan od favorita, bez obzira na formu.
12Шахматы. 16 декабря 2023 года. Москва. БСА «Лужники». Международный турнир «Шахматные звезды 3.0»
Екатерина Лагно
Фото Федор Успенский, «СЭ»
Ekaterina Lagno. Foto: Fyodor Uspensky, „SE“
— Anastasia Bodnaruk je rekla za „SE“ da osjeća pritisak zbog odbrane titule. Da li ste to primijetili na pripremama?
Sergej Rubljevski — Jasno je da je ovo novo stanje za nju, ali Nastya će se snaći. Njena trenutna forma joj omogućava da se bori za najviša mjesta. U decembru sam vidio s koliko je rezerve pobijedila na finalnim turnirima Grand Prixa Rusije u rapidu i blicu u Sočiju. Sa njom je sve u redu.
Isto to mogu reći za Polinu [Shuvalovu]. Na pripreme je došla iz UAE, gdje je uvjerljivo uzela prvu nagradu među ženama i dobro se borila sa muškarcima u open turniru. Mislim da su sve u formi. Jasno je da ni protivnice nisu naivne. Posljednjih godina Svjetsko prvenstvo u rapidu i blicu uvijek se održava krajem decembra. Mnogi se ciljano pripremaju za njega, prilagođavaju svoje rasporede, unaprijed dolaze na mjesto događanja. Tako da ćemo uskoro vidjeti ko je i kako stvarno spreman.
— Najvažnije je da ste mirni za naše igrače.
Sergej Rubljevski — Mi smo sa svoje strane uradili sve što smo mogli. Veliko hvala Šahovskoj federaciji Rusije (FШR) i Ministarstvu sporta RF, koji nam obezbjeđuju baze za pripreme. Potrudili smo se maksimalno da pripremimo naše djevojke. Jasno je da ovo nije klasičan šah, već brzi šah i blic. Ali ovo je titula Svjetskog prvenstva i to puno znači.
— U favoritima za titulu su dvije Kineskinje: Zhu Wenjun (rapid) i Lei Tingzhu (blic).
Sergej Rubljevski — Po mom mišljenju, predstavnice NR Kine su opasnije u klasičnom šahu. Kvalitet igre naših je viši, mislim da će to razumjeti svi šahisti. U brzom šahu i blicu nam je lakše pobijediti Kineskinje, ali to ne znači da ih treba otpisivati. Pogledajte koliko imaju svjetskih prvakinja. To je nevjerovatno. Takođe, sada su se pojavile mlade šahistkinje iz Indije. Tako da će konkurencija svakako biti velika.
Takođe, ne treba zaboraviti aklimatizaciju koja ima značaj. Nije slučajno što kažu da se jedan sat razlike može kompenzovati samo jednim danom boravka na novom mjestu. Tako da će jet lag biti prisutan kod gotovo svih igrača, osim domaćih. Amerikancima će biti udobno. Ostali, možemo reći, biće u jednako nepovljnim uslovima
— Šta mislite o potencijalu Leje Garifuline u New Yorku?
Sergej Rubljevski — U blicu i rapidu može iznenaditi. Posebno u blicu, u kojem je postala prvakinja Rusije. Vrlo brzo razmišlja, stekla je iskustvo posljednjih nekoliko godina. Kada je Leja skoro ušla u turnir kandidatkinja 2024. kroz „Veliki švajcarac“ 2023, malo ko je znao o njoj. Sada je svi pažljivo prate.
Jan Nepomniachtchi Foto: Šahovska federacija Rusije
Kod muškaraca je konkurencija na puno višem nivou
— Šteta što Vladislav Artemjev nije otišao — veliki majstor blica i rapidnog šaha.
Sergej Rubljevski — Vlad je svakako jedan od najboljih igrača na svijetu u brzim igrama i blicu. Nedostajaće nam. Ali tu su Nepomniachtchi, Dubov, Grischuk. Dobar sastav. Ima ko da se bori za medalje. Ali konkurencija kod muškaraca je, naravno, na mnogo višem nivou. To treba priznati. Posebno ako se uzme u obzir da će biti mnogo Amerikanaca koji igraju kod kuće. To su i Caruana, i prošle godine nisu bili u Samarkandu Nakamura, So i Dominguez. Biće vrlo teško. Čak i Magnusu.
— Iz top 10 neće biti Gukesha i Ding Lirena. Neće doći ni Vladimir Fedoseev, koji dobro igra u brzim partijama.
Sergej Rubljevski — Momci su odlučili uzeti pauzu nakon meča u Singapuru. Može se razumjeti.
— Hoće li Carlsen ponovo osvojiti dvostruko zlato?
Sergej Rubljevski — Carlsen je favorit svakog turnira na kojem učestvuje. Mislim da će to biti još dugo. Jan može predstavljati ozbiljnu konkurenciju, uzimajući u obzir njegovu trenutnu formu. Posebno u rapidu.
Uglavnom, ponavljam, naši momci mogu postići veoma dobar rezultat. Možda neće pobijediti, ali mogu se plasirati među prve tri u bilo kojoj disciplini.
Aleksandar Griščuk je podijelio svoje mišljenje o predstojećem Svjetskom prvenstvu u New Yorku
Piše: Timur Ganeev, zamjenik šefa sportske rubrike “Sport-Express-a”
Jedan od najtrofejnijih ruskih šahista govori o predstojećem Svjetskom prvenstvu u New Yorku i svom iskustvu vođenja reprezentacije Irana.
AleksandarGriščuk je tri puta osvajao titulu svjetskog prvaka u brzopoteznom šahu (2006, 2012, 2015). Više titula od njega ima samo MagnusCarlsen, koji je šest puta slavio na ovim turnirima (2014, 2017, 2018, 2019, 2022, 2023). Ovi turniri se posljednjih godina tradicionalno održavaju krajem decembra.
Ove godine čitava šahovska elita, uključujući Griščuka i Carlsena, okupiće se u New Yorku. Promjene u formatu Svjetskog prvenstva u brzopoteznom šahu donose dodatnu zanimljivost. Prvoga dana više od stotinu šahista boriće se za mjesto među osam najboljih. Oni će 31. decembra, u završnom danu, igrati za titulu u formatu nokaut faze (četvrtfinala, polufinala i finala).
S Griščukom je novinar „SЕ“ uspio da razgovara nakon njegove pobjede na Novogodišnjem šahovskom festivalu u Centralnom domu šahista u Moskvi. Na brzopoteznom turniru Aleksandar je ostvario ubjedljivu pobjedu, osvojivši 11 poena iz 15 partija, i to prije poslednjeg kola, obezbjedivši prvo mjesto ispred Pavla Ponkratova, Aleksandra Rjazanceva, Andreja Esipenka, Maksima Matlakova, Ernesta Inarkijeva, kao i naših talentovanih juniora Rudika Makaryana, Artema Uskova, Ivana Zemljanskog i devetogodišnjeg Romana Šongdžieva.
Aleksandar Griščuk (u centru) pobedio je na Novogodišnjem šahovskom festivalu 2024. Foto: FŠR
Želim da se borim za medalje, samo ulaskom u top 10 neću biti zadovoljan
— Ko vam je od mladih igrača napravio najveće probleme na Novogodišnjem festivalu?
Aleksandar Griščuk — Svi su igrali odlično, sa svakim je bila ozbiljna borba.
— Šta mislite o potencijalu Romana Šongdžieva?
Aleksandar Griščuk — Za svoj uzrast, igra fantastično. Izgleda da će u budućnosti biti kandidat za najviše rezultate u svjetskom šahu. Nadamo se da raste novi šahovski šampion.
— Da pređemo na predstojeće Svjetsko prvenstvo u New Yorku. Da li će biti teško igrati zbog vremenske razlike?
Aleksandar Griščuk — Nadam se da ću doći u SAD nešto ranije, kako bih imao vremena za aklimatizaciju. To ne bi trebalo da bude problem.
— Šta mislite o novom formatu brzopoteznog turnira na Svjetskom prvenstvu?
Aleksandar Griščuk — Sviđa mi se ovaj format. Bio sam zadovoljan kada sam saznao za ove promjene.
— Možete li da pojasnite? Manje će uticati elemenat slučajnosti?
Aleksandar Griščuk — Teško je reći. Vidjećemo kako će to funkcionisati u praksi. Jednostavno volim plej-of. Uvijek sam govorio da je nokaut moj omiljeni format (osam najboljih nakon prvog dana ulazi u nokaut fazu i 31. decembra će se u mečevima od četiri partije boriti za titulu šampiona. — Napomena „SE“).
— Da li ste ikada igrali zvanični turnir 31. decembra?
Aleksandar Griščuk — Ne. Ali i ovdje će biti teško nastupati. Treba ući među osam.
— A da li ste nastupali u Njujorku?
Aleksandar Griščuk — Igrao sam 2000. godine na New York Openu.
— Prošle godine na Svjetskom prvenstvu u Samarkandu zauzeli ste 10. mjesto u rapidu i 15. u blicu. Da li ćete ove godine smatrati dobrim rezultatom plasman u top 10 na oba turnira?
Aleksandar Griščuk — Neću biti zadovoljan. Želim da se borim za medalje.
— Kako ocjenjujete svoju formu?
Aleksandar Griščuk — Teško je reći. Ocjenjujem da je sada bolja nego ujutro. (Razgovor je vođen u popodnevnim satima.)
Ding Liren Foto: Global Look Press
Ding je ozbiljno bolestan i borio se koliko je mogao
— Šta mislite o meču Gukeša Domaraju i Dinga Lirena za šahovsku krunu u Singapuru? Da li je to bio čudan meč?
Aleksandar Griščuk — Gukeš nije ni približno prikazao onaj nivo igre koji je demonstrirao na turniru kandidata u Torontu i na Olimpijadi u Budimpešti ove godine. Što se tiče Dinga… Čovjek je ozbiljno bolestan i borio se koliko je mogao. A na kraju, to je bilo veoma razočaravajuće. Čudno je izgubiti meč za titulu šampiona svijeta na takav način.
— Da li ste željeli da vidite taj-brejk?
Aleksandar Griščuk — Prvo, taj-brejk bi bio logičniji. Drugo, lično sam navijao za Dinga. Iz mnogo razloga.
— Ove godine ste debitovali na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi kao kapiten tima, vodeći reprezentaciju Irana. Kako vam je bilo to iskustvo?
Aleksandar Griščuk — Bilo je zanimljivo. Jedino, razočarao me je neobjašnjiv za mene zabranjeni razgovor među kapitenima tokom kola. Zanimljivo mi je da saznam koji je razlog. Zbog toga je bilo veoma dosadno. Sjedio sam po pet sati, nisam znao čime da se zabavim.
— Znači, niste mogli da komunicirate, na primjer, sa Vladimirom Kramnikom (koji je bio kapiten reprezentacije Uzbekistana) tokom kola?
Aleksandar Griščuk — Ne. Iako je to uvijek ranije bilo dozvoljeno.
— Da li ste zadovoljni nastupom reprezentacije Irana?
Aleksandar Griščuk — Naravno, da nisam (tim je zauzeo 26. mjesto. — Napomena „SE“). Posle sedam kola bili smo na drugom mjestu, pobijedili Norvešku i Vijetnam. Počeli smo dobro, borili se, ali na kraju smo odigrali vrlo loše (u poslednja četiri kola izgubili su od Indije, Kine i Jermenije, a igrali su neriješeno sa Rumunijom. — Napomena „SE“).
— Ako vam ponovo bude ponuđeno da vodite neku reprezentaciju, hoćete li prihvatiti?
Aleksandar Griščuk — Teško pitanje. Ako Rusija bude učestvovala, neću trenirati drugu reprezentaciju. A voleo bih da naša ekipa igra.
— Ima li još šansi da se kvalifikujete za Svjetski kup 2025. godine?
Aleksandar Griščuk — Iskreno, nisam o tome razmišljao.
Predsjednik «Norilskog nikela», predsjednik Upravnog odbora Fondacije Noćne hokejaške lige Vladimir Potanin izjavio je u intervjuu za «Match TV» da što stariji postaje ruski velemajstor Jan Nepomniachtchi, to mu je teže da se bori za titulu svjetskog šampiona u klasičnom šahu. Nepomniachtchi je dva puta igrao u meču za šahovsku krunu. Godine 2021. Rus je poražen od Norvežanina Magnusa Carlsena, a 2023. od Kineza Dinga Lirena.
— Da li ste pratili meč za svjetsku šahovsku krunu između Dinga Lirena i Dommaradžua Gukeša? Indijac je na kraju postao svjetski šampion.
VladimirPotanin— Naravno, jer i sam volim šah, puno sam igrao kao dijete i u mladosti. Osim toga, podržavali smo Nepomniachtchija. Navijali smo za njega i željeli da postane svjetski šampion. Zato mi je iz navike bilo zanimljivo pratiti i analizirati ko je zapravo pobjedio našeg Jana.
I nesvjesno sam navijao za Gukeša. Ima samo 18 godina, i već zbog toga je izazivao simpatije. Nešto ovakvo se nikada nije desilo. To je događaj. A još je Ding Liren pobijedio Nepomniachtchija. Znači, trebali bismo navijati za onog ko može da ga pobijedi. Takva je smiješna logika navijača.
— Vjerujete li da će Nepomniachtchi još dobiti šansu da se bori za šahovsku krunu?
VladimirPotanin — Moji prijatelji koji nastupaju na najvišim nivoima pričali su mi da je sada u zrelijim godinama sve teže igrati šah. Nekada se smatralo da su šahisti neobični sportisti i da mogu igrati do starosti. Sjećam se kada je VasilijSmyslov, kojem je bilo više od 60 godina, prošao u finale turnira kandidata.
A sada je šah postao više sport, a to zahtijeva fizičku spremu i koncentraciju. Uzrast u kojem možeš igrati šah na najvišem nivou počinje da se približava drugim sportovima, kao što su fudbal i hokej. U šahu, već sa 40 godina postaješ veteran. Izuzetaka je vrlo malo.
I što se Jan više približava četrdesetoj, to mu je teže da se takmiči za šahovsku krunu. Ali mislim da još uvijek ima šanse. Još nekoliko ciklusa kada može biti konkurentan. Posebno što je meč Gukeša i DingaLirena odigran u trenutku kada su svi priznati šahovski asovi malo popustili. I Carlsen je otišao.
Sada će doći do snjene generacija, ali dok ona traje, Jan ima još nekoliko ciklusa kada može da pokaže svoje sposobnosti, — rekao je Potanin za «Match TV».
Nastavljamo da upoznajemo čitaoce sa našim talentima
Na svjetskim prvenstvima za mlade u rapidu i blicu, koja su se održala u Terme Čatežu (Slovenija), ruski šahisti su osvojili osam medalja. Web stranica FŠR nastavlja da objavljuje naše tradicionalne ankete s pitanjima za mlade sportiste, njihove trenere i roditelje.
Naša nova junakinja je Elizaveta Dorohina (Sankt Peterburg) – pobjednica svjetskog prvenstva u blicu i osvajačica bronzane medalje na svjetskom prvenstvu u rapidu za djevojke do 18 godina.
Elizaveta, kako su za vas prošla svjetska prvenstva u rapidu i blicu?
Elizaveta Dorohina -Prvenstvo u rapidu bilo je najnapetije – do posljednjeg kola nije bilo jasno kako će se rasporediti mjesta. Blic je prošao mnogo mirnije, pa sam uspjela osvojiti takmičenje jedno kolo prije kraja.
Ko su bili vaši glavni konkurenti? Kako su završili vaši susreti s njima?
Elizaveta Dorohina -Moje glavne konkurentkinje bile su Amina Kairbekova i Sofija Blohin. Sa Sofijom sam u rapidu odigrala remi, a u blicu sam uspjela da je pobijedim dva puta. Od Ami sam izgubila prilično neugodnu partiju u rapidu, što me lišilo višeg mjesta. U blicu smo odigrale 1:1.
Sa koliko godina ste počeli igrati šah? Koje su bile prve šahovske knjige koje ste pročitali, a koje ste proučavali u posljednje vrijeme, što vam se svidjelo?
Elizaveta Dorohina -Počela sam da igram šah sa 6 godina. Prve šahovske knjige bile su udžbenici iz taktike, bilo ih je puno, pa sada ne mogu tačno da kažem. Jedna od posljednjih pročitanih knjiga je „Umijeće manevrisanja“ Marka Dvoreckog.
Ko je bio vaš prvi trener?
Elizaveta Dorohina -Moj prvi trener bio je Valerij Nikolaevič Filatov (trener-predavač ŠŠOR grada Gubkina u Belgorodskoj oblasti).
S kim trenutno trenirate?
Elizaveta Dorohina -Trenutno moj trener je međunarodni velemajstor Sergej Dmitrijevič Ionov.
Da li idete na sesije velemajstorskih škola? Ako da, na koje?
Elizaveta Dorohina -Tri godine sam pohađala Velemajstorski centar u Kostromi.
Da li imate li omiljene šahovske blogere/komentatore, kanale?
Elizaveta Dorohina -Vrlo rijetko pratim šahovske blogere, ali kada gledam prenose nekih zanimljivih turnira za mene, uvijek dajem prednost komentatoru Sergeju Šipovu.
Koje su vaše ambicije u šahu?
Elizaveta Dorohina –Da postepeno poboljšavam svoj nivo igre. Dječji šah je gotovo završen, što znači da će dalje biti sigurno teže, ali mislim da će biti i zanimljivo.
Pitanja za trenera. Odgovara velemajstor Sergej Ionov:
Koje jake strane svoje učenice možete izdvojiti?
Sergej Ionov -Najveća snaga je njena upornost u postizanju cilja, što je i potvrdilo svjetsko prvenstvo u blicu za djevojke do 18 godina. Kada na kraju dugog takmičarskog maratona više nije bilo ni moralnih, ni fizičkih snaga, Liza je uspjela završiti s nekoliko uzastopnih pobjeda i osvojiti prvenstvo.
Koliko su bile teške medalje na svjetskim prvenstvima?
Sergej Ionov -Pobjeda na bilo kojem turniru, posebno na onom s većim statusom, gotovo uvijek dolazi s velikim naporom.
Pitanja za roditelje:
Kako podržavate svoju ćerku u šahu?
Prvenstveno joj pomažemo u učenju, kada Liza odlazi na takmičenja. Što se tiče moralne podrške, na turnirima pokušavamo je zaštititi od problema izvana i pružiti podršku koliko god je to moguće.
Da li postoji podrška od strane grada?
Trenutno Liza studira na RGGPU pod imenom Hercena, a univerzitet organizuje putovanja na studentska takmičenja, kao i finansijski nagrađuje za uspjehe. Iz Školske sportske organizacije SPB GBU DO za šah i dame je šalju na sve-ruska takmičenja.
Koje ciljeve postavljate?
Prvenstveno ciljeve postavlja Liza, a mi se trudimo da je podržimo i stvorimo najbolje uslove za ostvarivanje tih ciljeva.
Na ovom mjestu trebalo je da bude „obično“ intervju sa šampionom. Već sam pripremio pitanja, kada je Anton Kuzin iznenada predložio: „A šta da pitanja Gukešu postave sami čitaoci!“ Rečeno – učinjeno, i u Indiju je otišao miks najzanimljivijih pitanja koja su poslali pretplatnici ChessOpen-a. Iskustvo je bilo izuzetno interesantno…
– Da li je bilo neki trenutak koji je predodredio vaš uspeh u šahu?
Gukeš– Ne sjećam se da sam imao neki prelomni trenutak. Prije bih rekao da je on nastupio neposredno prije nego što sam počeo da se bavim šahom. Moji roditelji su jako voljeli sport i željeli su da me uključe u neki od sportova. Imao sam tada 7 godina, i mama me odvela u tenis klub: gledali su me, zamolili da se malo krećem na terenu, udaram loptu, a zatim su rekli da vrlo odgovaram njihovim karakteristikama. Međutim… mama nešto nije bila zadovoljna, povela me sa terena – i odlučila da me upiše na šah. Na početku su svi mislili da je to greška…
– Znači, niko nije primjetio neki veliki šahovski talenat u vama na početku?
Gukeš – Bio sam običan dječak, možda malo uporniji od drugih. I prvi uspjesi nisu došli odmah – u prvoj godini sam mnogo gubio, bio sam zbog toga razočaran. Ali upornost je prevladala.
– Ispričajte nam kako ste uspjeli da postignete put do velemajstora. Šta je bilo najvažnije u treninzima?
Gukeš– Kao što sam već rekao, počeo sam sa 7 godina, i ispočetka sve je bilo neozbiljno, međutim… kada su došli prvi uspjesi, roditelji su angažovali ličnog trenera za mene (kako sam kasnije saznao, morali su čak da pozajme novac od prijatelja kako bi mi to omogućili). Sa 9 godina sam počeo da se bavim šahom potpuno profesionalno – po nekoliko sati dnevno, ali sam još više putovao i igrao. Kada sam imao 10 godina, otac je odlučio da napusti posao i posveti se mom napredovanju u šahu. Za godinu dana sam postao majstor, i tada smo odlučili da pokušamo da oborimo rekord Karjakina… Na kraju nam je nedostajalo samo nekoliko nedjelja, završio sam na drugom mjestu. Nisam bio previše razočaran, ali sam shvatio da sam pronašao svoj put.
– A što se tiče treninga: da li je u njima bilo nešto posebno?
Gukeš– Teško je reći. Najvažnije je bilo što mi je bilo zanimljivo… Prošao sam put od ravnodušnosti do doslovne opsesije šahom. Da nije bilo toga, kao i podrške roditelja, teško da bih tako brzo postigao ovakve uspjehe. Kasnije, kada sam postao učenik VACA-e, sve je išlo još brže. Zahvalan sam Anandu i trenerima za to.
– Da li vam je u djetinjstvu bilo zanimljivo da učite teoriju šaha iz knjiga, ili ste, kao dijete koje je raslo u eri modernih tehnologija, sve učili uz pomoć kompjuterskih programa?
Gukeš– Ne, teoriju nisam učio iz knjiga, iako ne mogu reći da nisam koristio šahovsku literaturu… Što se tiče programa, odmah smo se s trenerom dogovorili da ih nećemo koristiti u procesu treninga – sve treba raditi sam! Ne znam da li je to uspjelo ili ne, ali po njegovim riječima, moja sposobnost računanja varijanti se znatno poboljšala.
– Da li su vaši treninzi uključivali psihologiju: kako se pripremiti za partiju i slično?
Gukeš– Ključno za mene bilo je shvatanje da ne postoje „važne“ i „nevažne“ partije. Svaki put kada sjednete za tablu, morate biti spremni da pokažete sve što možete. Lično nikada nisam imao problema s motivacijom, nikada nisam morao posebno da se pripremam. Teško je dodati nešto više.
– Kako ste trenirali živce: knjige, meditacija, nešto drugo? Ili ste prirodno tako smireni?
Gukeš– Vjerovatno sam imao sreće. Ali to je i rezultat navike. Ništa vas ne smije ometati u igri, morate se potpuno posvetiti procesu. Na preporuku trenera, u nekom trenutku sam počeo praktikovati meditaciju – i to mi je definitivno pomoglo: poboljšala mi se koncentracija i naučio sam da se oslobodim svega suvišnog prije partije.
– Koliko često tokom partije pribjegavate računanju varijanti? Postoje li pozicije u kojima se oslanjate isključivo na razumijevanje, intuiciju, ili se principijelno trudite izračunati svaku poziciju?
Gukeš– Svako ima svoj pristup. Trudim se da kombinujem intuiciju i računanje… Kada igrate nekonvencionalnu poziciju, potrebno je pokušati shvatiti njenu suštinu, razumjeti šta je važno, a šta nije, i tek tada pokušati precizno izračunati sve varijante. Jednom sam u šali rekao da bih, ako mi date dovoljno vremena, mogao razumjeti bilo koju poziciju. Ali, naravno, mi smo ljudi, a ne kompjuteri, i greške su neizbježne. Moj cilj je da vidim više od protivnika.
– Koji savjet možete dati mladim šahistima kako da se pravilno bave šahom?
Gukeš– Teško da mogu dati neki univerzalni recept koji će odmah donijeti rezultat – to je posao trenera… Smatram da je najvažnije voljeti ono čime se bavite. I raditi naporno! Niko neće odraditi posao umjesto vas. Potrebno je pronaći nešto svoje, svoju individualnost, i kretati se u odabranom pravcu.
– Koliko sati dnevno treba raditi da bi se postalo velemajstor?
Gukeš– To je strogo individualno. Zavisi od izdržljivosti, od sposobnosti usvajanja informacija… Čak sam i ja u različitim periodima trenirao na različite načine. Ponekad je to bilo i po 10-12 sati dnevno, dok sada obično radim 4-5 sati… Potrebno je imati raznolikost, kombinovati čisto šahovske treninge sa sportom, šetnjom, jednostavnim odmorom, pa i meditacijom.
– Kažu da gotovo ne pokazujete emocije nakon poraza. Da li je to tačno?
Gukeš– To kažu samo oni koji me slabo poznaju. Da, izvana se to možda ne vidi, ali, naravno, kao i svi drugi, proživljavam poraze, trudim se da shvatim gdje sam pogriješio i kako spriječiti da se to ponovi… U suštini, nije cilj zaboraviti poraz, već osigurati da on ne utječe na sljedeću partiju.
– Kako se pripremiti za odlučujuću partiju?
Gukeš– Kao što sam već rekao, za mene nema „važnih“ i „nevažnih“ partija. Trudim da se potpuno fokusiram na zadatak koji je ispred mene, dobro se pripremim i iskoristim svaku šansu koju imam!
– Imate li neka posebna sjećanja s turnira u Rusiji? Na primjer, „Bijeli top“ u Sočiju?
Gukeš– Bojim se da ništa posebno o Rusiji nisam zapamtio. Dolazio sam kod vas nekoliko puta. Pretpostavljam da mislite na 2018. godinu. Ali tada sam igrao gotovo 200 partija godišnje i za mene je to bio samo „još jedan turnir“. Sjećam se da smo boravili u velikom hotelu na obali mora – to je otprilike sve. Ah, da, sjećam se i da je naša ekipa pobijedila!
– Prošli ste put od „perspektivnog mladog velemajstora“ do svjetskog prvaka za samo godinu dana! Šta se promijenilo u vašem životu i vašem odnosu prema svijetu za to vrijeme – osjećate li razliku između tada i sada?
Gukeš– Ne mogu reći da se tokom protekle godine nešto značajno promijenilo u mom pristupu šahu ili u odnosu prema životu. Mentalno sam uvijek bio spreman na promjene. Sve je počelo 2022. godine, kada su mi povjerili prvu tablu u reprezentaciji na Olimpijadi u Čenaju. Sva su se dešavanja nekako poredala u jedan niz: plasman na turnir kandidata, pripreme za turnir, sam turnir, zatim Olimpijada, pa ponovo pripreme, ovaj put za meč, i na kraju meč u Singapuru.
– Kako je bio organizovana rad vaše ekipe tokom meča i priprema za njega?
Gukeš– To je složen i obiman proces kojim nisam upravljao ja. Još jednom želim da zahvalim svima koji su mi pomogli da postignem cilj. Prije svega, mom stalnom treneru Gžegožu Gajevskom. Radeku Vojtašeku i Penali Harikrishni – pomagali su mi još u Torontu i bili ključni tokom meča. Veliku pomoć su pružili i moji sparing partneri: Jan-Kšištof Duda i Vinsent Kajmer. Značajnu ulogu u Singapuru odigrao je psiholog Pedi Apton. Hvala im svima.
– Ko je Apton, kako je dospio u vaš tim i kako vam je pomogao?
Gukeš– To je poznati psiholog iz Južnoafričke Republike, koji je radio kao motivator u indijskoj kriket reprezentaciji. Razgovarali smo o toj mogućnosti s Anandom, mojim roditeljima, i svi smo se složili da bi Pedi mogao biti od velike koristi. I nismo pogriješili! Ne mogu se požaliti na manjak želje, ali nakon rada s njim postao sam pravi „monstrum“.
– Da li je osim roditelja, tima i Pedija još neko podizao vaš borbeni duh?
Gukeš– To je sjajno uspio Anand. Nakon poraza u prvoj partiji, vraćao sam se u sobu u groznom raspoloženju, a onda sam se iznenada sreo s Višijem u liftu. Pogledao me, brzo shvatio situaciju i rekao: „Slušaj, ja sam u meču s Topalovim imao 11 partija da se pokušam vratiti i zadržati titulu, a ti imaš čak 13!“ Prije toga sam bio nervozan i rastrojen, ali nakon tog razgovora s Višijem uspio sam se gotovo potpuno smiriti.
–Priča se da ste tokom meča sklopili zanimljivu opkladu s Gajevskim…
Gukeš– Da, nakon devete partije otišao sam u šetnju na plažu s Gžegožem i tamo vidjeli ljude kako skaču sa bandžija. Gajevski je rekao: „Ako pobijediš, i ja ću skočiti!“ Oduvijek sam se bojao visine, ali sam mu, iz nekog razloga, odgovorio: „Pa dobro, onda skačem s tobom!“ Dugo sam se pripremao psihički, ali na kraju sam ipak uspio skočiti.
– Da li ste vjerovali u pobjedu? Šta ste radili kako biste ojačali tu vjeru?
Gukeš– Da, naravno, otišao sam u Singapur s ciljem da postanem svjetski prvak. Vjerovao sam da mogu pobijediti Dina Lirena… Trudio sam se odagnati sve misli tipa „on je u lošoj formi, lako ću ga pobijediti“. Pripremao sam se za najteži izazov u životu – i tako je i bilo. Meč je bio vrlo neizvjestan i napet.
– Koja je bila vaša strategija za meč, ako ste je imali?
Gukeš– Da, imali smo strategiju i iskreno sam ponosan na nju. Strategija je bila vršiti pritisak u svakoj prilici, iscrpljivati protivnika u svakoj poziciji, sve do kraja, ali… bez prekomjernog rizika. Trudio sam se da iskoristim i najmanje šanse, što mi je na kraju donijelo titulu!
– Šta možete reći o svom protivniku?
Gukeš– Svi znamo da je Din Liren jedan od najboljih šahista posljednje decenije. On je istinski šampion i pružio mi je zaista ozbiljnu borbu… Možda nije bio u formi kakvu je imao u najboljim godinama, ali se u svakoj partiji borio s punim angažmanom. Zahvaljujući njemu, meč je bio tako uzbudljiv.
– Koliko vas je iznenadila transformacija Dina Ližena? Gukeš– Nisam očekivao da će mi prepustiti titulu bez borbe. Ali iskreno, nisam predvidio njegovo nevjerovatno uporno držanje. U partijama gdje je izgledalo da treba odustati, pronalazio je resurse i nastavljao borbu. Kada sam poveo, on je odigrao briljantnu partiju i izjednačio rezultat! Bilo koji drugi protivnik bi odustao, ali on se vratio sljedećeg dana i ponovo odigrao fantastično – jednostavno me uništio. Činilo se da je sve protiv njega, ali Din Liren je skoro spasio meč. Svaki put kada bi sjeo za tablu, davao je svoj maksimum. On me inspirisao.
– Koji trenutak u meču je bio najteži za vas?
Gukeš– Bilo je više takvih trenutaka. Prvo, na samom početku meča, kada sam „izgorio“ u prvoj partiji – igrao sam previše neoprezno i bio kažnjen za to. Zatim, nakon sedme i osme partije, kada mi je pobjeda izmakla. I na kraju, poslije dvanaeste partije, u kojoj mi ništa nije polazilo za rukom, morao sam se sabrati za posljednje dvije odlučujuće partije. Na kraju se ispostavilo da je vrijedilo! Ono što sam propustio u trinaestoj partiji, iznenada mi se vratilo u četrnaestoj.
– Svi se pitaju kako je Din Liren mogao napraviti tako ozbiljan previd u posljednjoj partiji… Vaše objašnjenje?
Gukeš– Niko ne zna zašto se dešavaju takve greške, kako igrač njegovog nivoa može napraviti tako nešto? Možda je bio iscrpljen, možda nije mogao natjerati sebe da nastavi borbu… Mogu odmah reći, i to se vidjelo po njemu, da kada je igrao potez Rf2, očigledno nije shvatio da je, nakon dvije razmjene, pešačka završnica izgubljena za bijelog.
– Kineski šahista je rekao da je „sve shvatio, pogledavši vas“. Da li ste odmah vidjeli da ćete pobijediti?
Gukeš– Kada sam izračunao uzimanje figure i shvatio da mogu da forsiram prelaz u pješačku završnicu, kao i potez Ke5 na Ke1, sve mi je postalo jasno. Ne znam šta je moj protivnik vidio na mom licu, ali… vjerovatno je to bio najbolji trenutak u mom životu. Još nekoliko puta sam provjerio varijante – i tek nakon toga sam uzeo na f2.
– Šta ste osjećali u trenutku kada vam je protivnik pružio ruku?
Gukeš– To je nemoguće opisati… Vjerujte mi, ovaj trenutak sam proživio u svojoj glavi milion puta, ali kada se to stvarno desilo, emocije su me preplavile na način na koji nisam ni mogao da očekujem od sebe. Ništa se ne može uporediti sa tim osjećajem! Nisam mogao da zadržim suze. Karlsen je rekao da to ne može da shvati, ali osjećanja su me bukvalno gušila, trebalo mi je nekoliko minuta da ustanem i podignem ruke!
– Kako biste opisali sve što vam se desilo tokom ove godine?
Gukeš– Ne želim da pravim razliku između onoga što mi se dešavalo poslednjih sedam godina i sada. Naravno, kada postaneš svjetski šampion, svi vide tvoje dostignuće, ali svaki od prethodnih koraka bio je podjednako važan za mene. Da ih nije bilo, ne bi bilo ni ovog poslednjeg… Kako bih to opisao? Prosto se ostvarila moja životna želja.
– Osjećate li da se vaša motivacija za igranje šaha nakon postizanja cilja nije promijenila?
Gukeš– Moj odnos prema šahu i motivacija da sjednem za šahovsku tablu sigurno se nisu promijenili. Naravno, sada vjerovatno neću igrati po sto klasičnih partija godišnje, ali sigurno se neću povući od bilo kakvih izazova. Na kraju krajeva, moja karijera na visokom nivou traje tek treću godinu – i moram mnogo toga da dokažem. Ne mislim da će na mene vršiti pritisak titula svjetskog prvaka, kao što se desilo s Dingom… U svakom slučaju, nadam se da neće.
– S obzirom na vaš uzrast, postavili ste već mnogo rekorda. Da li imate želju da nastavite?
Gukeš– Kada rekordi idu ruku pod ruku s drugim dostignućima – bez sumnje. A rekordi radi rekorda nisu mi interesantni… Dobro se sjećam šta je od mene zahtijevala utrka za titulom velemajstora, ne želim ponovo to da prolazim.
– Ali da li postoji neki cilj u šahu koji biste željeli da sebi postavite?
Gukeš– Jasno mi je da posjedovanje šahovske krune ne čini me najjačim igračem na svijetu. Najjači je Magnus. To što postoji takav šahista, protiv kojeg, uz to, još nisam nikada pobijedio u ozbiljnoj partiji, motiviše me bolje od bilo kojeg ciklusa svjetskog šampionata. Još mnogo toga moram da naučim i mnogo toga otkrijem – jako se nadam da ću u nekom trenutku moći da dostignem veličinu koju je dostigao Karlsen.
– Da li biste željeli da odigrate meč sa Karlsenom?
Gukeš– Da, to bi bilo vrlo interesantno.
– Smatrate li da biste ga mogli pobijediti u meču?
Gukeš– Ne znam. Ako ne pokušaš, nikad nećeš saznati!
– Karlsen smatra da će vaši rezultati vjerovatno rasti. „Možda će postati drugi šahista na svijetu. A možda, u dalekoj budućnosti, i najjači“, smatra on. Slažete li se?
Gukeš– Iskreno, uvijek sam sebi postavljao cilj da postanem najjači šahista na svijetu. Titula svjetskog prvaka je važan korak ka tom snu, ali nije posljednji. Dok god postoji Magnus, to me motiviše da radim još marljivije… Predamnom je dug put. Moj cilj je da uživam u šahu i da se nadam da ću jednog dana postati najjači.
– Nakon pobjede, da li ste osjetili pojačan interesa suprotnog pola?
Gukeš– Pojačan interes? Ne, nisam osjetio. Da budem iskren, trenutno nemam djevojku.
– Zavidni ljudi su često pokušavali objasniti uspjehe Karlsena time što mu ne uspijeva uspostaviti odnos sa djevojkama
Gukeš– Nemam nikakvih problema s tim. Neki mladi šahisti ne ulaze u veze jer smatraju da bi ih to moglo odvući od treninga. Ja se ne slažem s tim. Jednostavno, još nisam našao odgovarajuću osobu.
– Recite, čime volite da se bavite u slobodno vrijeme od šaha?
Gukeš– Slobodnog vremena je ionako bilo malo, a sada, kada ste u centru pažnje, biće još i manje. A čime? Nemam posebnih tajni. Provodim vrijeme s porodicom, prijateljima, gledam sportske prenose. Volim da putujem, iako neki profesionalni šahisti imaju alergiju na to.
– Koji sport osim šaha volite?
Gukeš– Tu nema ništa originalno: sport broj 1 u Indiji je kriket, i ja sam za njega takođe zainteresovan. Moj otac je bio lider na nivou države, igrao je za univerzitet. Naslijedio sam mnoge njegove osobine, i govorili su mi da da nije bilo šaha, možda bih i ja uspio na ozbiljnom nivou… Iskreno, nisam siguran u to. Ono šta mi dobro ide – to je badminton, često igramo s drugovima iz reprezentacije. U djetinjstvu sam volio da igram fudbal.
– Koji je vaš omiljeni sportista?
Gukeš– Spomenuo bih Đokovića. Volim da gledam njegove mečeve, navijam za njega. Kada je osvojio svoj 23. „Grand Slam“, bio sam na sedmom nebu od sreće! Zašto baš on? Kada pričamo o teniserima, zašto ne Federer ili Nadal? Zato što je Novak pravi borac, čak iako je inferioran u talentu i fizičkoj spremi, on je nadmašivao sve mentalno.
– Posljednja knjiga koju ste pročitali?
Gukeš– Iskreno, kada sam bio mali, nisam volio da čitam… Više su mi se sviđali stripovi. Moji omiljeni su bili o mačku Garfieldu i Tinkle! Ne mogu reći da se moje mišljenje o knjigama promijenilo s godinama… Sada jednostavno nemam vremena za to. Radije bih pogledao nešto zabavno na internetu.
– Koju muziku preferirate?
Gukeš– Ne mogu sebe nazvati obožavaocem neke određene grupe. Meni se sviđa sam proces. Kao što volim da gledam tenis, tako volim da slušam pjesme. Ne instrumentlanu muziku, već baš same pjesme… Učim nešto novo, ponekad čak i pjevam. Usput, možda muzika postane predmet mog interesovanja u budućnosti… Ne vidim se kao muzičar, naročito klasični, ali muzika je nešto što mi definitivno prija.
– Imate li još neki hobi?
Gukeš– Ne, ništa specifično. Samo ono što može pomoći, podstaknuti me na vježbanje šaha.
– Kako ste se snalazili u školi? Planirate li da upišete univerzitet, i ako da, koji fakultet?
Gukeš– Prvih dva razreda – prilično dobro. Ali nakon što sam se ozbiljno zainteresovao za šah, odlučili smo da neće biti vremena za školu, pa sam prešao na individualno školovanje. U školi sam dolazio samo da polažem testove, a ostatak vremena provodio sam trenirajući šah i putujući. Na koji fakultet bih otišao? Nisam ni razmišljao o tome. Sada je čitavo moje vrijeme posvećeno šahu. Možda, jednog dana, kasnije…
– Vaš najveći strah? Gukeš– Strah? Brinem se za svoju porodicu, roditelje, bližnje… Nemam drugih strahova.
– Kako vas podržavaju roditelji?
Gukeš– Moram im reći ogromno hvala za sve što su učinili za mene. Mama me poslala na šah, otac je napustio posao, stavivši sve na moju karijeru. Čitav život su činili sve što su mogli da mi pomognu da postanem bolji. Oboje su uvijek bili fokusirani na to da mogu raditi ono što želim i da ne pravim gluposti.
– Šta osjećate prema njima?
Gukeš– Čim sam postigao cilj, moja prva misao bila je o njima, o tome koliko su žrtvovali za mene, i to nije bilo uzalud! Kada se sjetim svojih prvih koraka u šahu, shvatam da je to bilo nešto nevjerojatno. S njihove strane bila je najveća podrška. Volim svoje roditelje, veoma sam im zahvalan za sve!
– Bavite li se ili se planirate baviti humanitarnim radom?
Gukeš– Ne znam. Trenutno je teško reći.
– Koja je vaša najkarakterističnija osobina?
Gukeš– Vjerovatno upornost.
– Odakle vam takva koncentracija i odlučnost?
Gukeš– Mislim da je to od roditelja. Oni su željeli da se potpuno posvetim onome što volim, kako bih mogao u potpunosti uživati u tome. Naravno, to se dešava samo kada mi nešto zaista prija…
– Šta je za vas – sreća?
Gukeš– Kada je sve u redu kod kuće. Kada postignete uspjeh u onome što volite da radite. Želim to svima!
Esipenko — o velikoj pobjedi u Kataru Esipenko je podijelio svoja očekivanja od predstojećeg Svjetskog prvenstva u brzom šahu i blicu
Piše: Timur Ganeev Zamjenik urednika sportske rubrike
Andrej Esipenko. Foto: Global Look Press
Prestigao je Erigaisija i Abdusattorova i s dobrim raspoloženjem kreće na Svjetsko prvenstvo u Njujorku. Jedna od glavnih nada ruskog šaha, Andrej Esipenko, prošle sedmice je osvojio dosad najveći turnir u svojoj karijeri. 22-godišnji rođeni Novočerkasčanin pobijedio je na Qatar Masters-2024, u kojem su učestvovala dvojica igrača iz top-10: četvrti igrač FIDE rejting liste, Arjun Erigaisi iz Indije, i predstavnik Uzbekistana Nodirbek Abdusattorov (6). Ukupno je na velikom švajcarskom turniru učestvovalo 138 igrača, a Esipenko je postao jedini pobjednik sa 7,5 poena. Na samom kraju turnira, uspio je pobijediti tri partije zaredom (protiv Ritvika Radže, Saleha Salema i Šanta Sargsjana), a u posljednjem kolu izdržao je u izuzetno važnoj partiji protiv Erigaisija.
Zahvaljujući ovom uspjehu, Andrej je u live-rejtingu skočio za čak 14 mjesta (došao je na 31. mjesto) i približio se važnoj granici od 2700 poena (2698,5). U intervjuu za „SE“ Esipenko je podijelio svoje utiske o putovanju u Dohu, kao i svoja očekivanja o rezultatu koji će smatrati uspješnim na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom i blic šahu, koje počinje u Njujorku 26. decembra.
Shvatio sam da je posljednja partija bila vrlo važna za Erigaisija
— Qatar Masters je za vas prošao izuzetno uspješno. Da li ste zadovoljni sobom?
Andrej Esipenko— U principu, sve je prošlo uspješno. Nikada prije nisam pobijedio na ovako velikim „švajcarskim“ turnirima, tako da se mogu samo radovati. Početak je bio dobar, ali u sredini turnira bilo je nekoliko teških pozicija. Ipak sam ih uspio spasiti. Nakon slobodnog dana pobijedio sam tri važne partije. I još više od samih pobjeda, zadovoljan sam kvalitetom igre. Igrao sam na onom nivou na kojem uvijek očekujem da igram.
— Turnir u Kataru bio je posebno važan za plasman u FIDE Ciklusu, gdje se igra za jedno od mjesta na Turniru kandidata 2026. godine. Da je pobijedio Arjun Erigaisi, prestigao bi Fabiana Caruanu za jedan poen i postao lider nekoliko nedjelja prije konačnog obračuna. Međutim, indijski šahista uspio je samo da mu se približi, ali ne i da ga stigne. Sada će se sve odlučiti na Svjetskom prvenstvu u Njujorku. Ispada da ste pomogli Fabiju.
Andrej Esipenko — Razumio sam da je posljednja partija bila veoma važna za Erigaisija. Igrao je na pobjedu, a ja sam imao crne figure. Još jedna stvar: posljednje partije na velikim turnirima nisu mi išle najbolje. Izgubio sam od AnišaGirija na „velikom švajcarcu“ 2023. (remi bi mu gotovo garantovao plasman na Turnir kandidata 2024. — napomena „SE“), zatim sam na „Aeroflot openu“ 2024. izgubio od AminaTabatabaija, a u taj-brejku superfinala 2024. od VladaArtemjeva. Ne znam da li je to bilo zbog napetosti ili jednostavno zbog umora na kraju turnira. Zato mi je psihološki bilo jako važno da odigram partiju s Arjunom. U jednom trenutku odigrao sam neprecizno, ali se partija poslije razvijala odlično.
— Da li ste teško podnijeli te poraze?
Andrej Esipenko — Nije to katastrofa. Ipak sam bio među nagrađenima i povećao rejting. Ali želio sam konačno nešto osvojiti. Htio sam dokazati sebi da mogu dobro igrati odlučujuće partije.
— Da li vam je važno što ste se skoro vratili u elitni klub igrača s rejtingom 2700 (u martu 2022. imali ste 2723)?
Andrej Esipenko — Nije mi toliko važno. Ali to što sam osvojio turnir — to je već prijatno.
Andrej Esipenko Foto: Global Look Press
Ako završim među prvih deset u Njujorku, pokazaću da znam da igram po brzom tempu
— Može li se reći da ste trenutno u dobroj formi?
Andrej Esipenko — Za klasičan šah — da. Posljednji turniri koje sam igrao sa klasičnim kontrolama su mi išli dobro. Posljednji put sam izgubio u maju na openu u Šardži. Tamo je bio potpuni krah, mnogo mi je pao rejting. Nakon putovanja u UAE, nisam izgubio više od 30 partija.
U blic i brzi šah, naravno, želio bih poboljšati svoje rezultate. Svjetska prvenstva sa brzim tempom mi očigledno ne idu, nisam zadovoljan svojim nedavnim nastupom na prvenstvu Rusije (u rapidu i blicu). U nedjelju, 15. decembra, također sam odigrao loše (razgovor je vođen nakon Novogodišnjeg festivala u Centralnom domu šahista u Moskvi, gdje je pobijedio Aleksandar Griščuk. — napomena „SE“).
Možda je uticalo to što sam doslovno preksinoć stigao iz Katara. Imao sam samo jedan dan da se oporavim. Vjerovatno treba da posvetim više vremena odmoru. Možda i ne. Jednostavno loše igram u blicu, i to moram prihvatiti.
— Ako se nađete među prvih deset u rapidu ili blicu na SP-u u SAD-u, smatraćete to dobrim rezultatom?
Andrej Esipenko — Za mene — da. Zato što, kao što sam već rekao, moji rezultati u rapidu i blicu nisu baš dobri. Ako se nađem među prvih deset, pokazaću da znam da igram po brzom tempu.
— Da li ćete ranije stići u Njujork?
Andrej Esipenko — Ne. Letim 23. decembra, a 24. ću biti tamo. Tako da gotovo da neću imati vremena za aklimatizaciju. To je minus, ali ću pokušati brzo da se adaptiram na novi vremenski pojas.
Poznati šahovski organizator i mecena Oleg Skvorcov odgovorio je na pitanja glavnog urednika sajta FŠR Vladimira Barskog.
16. decembar 2024.
Od 2012. do 2020. godine, Oleg Skvorcov je zajedno sa partnerima, uključujući podršku Šahovske federacije Rusije, organizovao 14 prvoklasnih takmičenja Zurich Chess Challenge i „Ščelkunčik“. U njima su učestvovali Magnus Carlsen, Viswanathan Anand, Vladimir Kramnik, Viktor Korčnoj, Boris Gelfand, Nigel Short, Sergey Karjakin, Fabiano Caruana, Hikaru Nakamura, Levon Aronian, Jan Nepomniachtchi, Aleksei Shirov, Alexander Morozevich, Vladislav Artemiev, Daniil Dubov, Andrey Esipenko i mnogi drugi top-igrači. Poslednji turnir je održan u martu 2020. godine, a nakon toga, sa dolaskom pandemije, nastupila je pauza… Međutim, Skvorcov nije gubio kontakt sa šahovskim svijetom, nastavio je da komunicira sa svojim prijateljima-velemajstorima i organizatorima, analizirao promjene koje su se dešavale, nudio svoje ideje – ponekad kontroverzne, ali uvijek žive i originalne. I već sledeće godine, Oleg planira da oživi u Moskvi turnir generacija „Ščelkunčik“ sa učešćem svjetskih zvijezda i talentovanih ruskih juniora… Ipak, o svemu redom.
– Oleg, iz vašeg gledišta: koliko se šahovski svijet promijenio u posljednjih pet godina? Kuda idemo?
Oleg Skvorcov– Pandemija je, bez sumnje, sve promijenila. Glavni njen rezultat je razvoj online-šaha. Rad online je postao norma u velikoj većini firmi, i to je promijenilo način razmišljanja ljudi širom svijeta. Taj efekat je odmah prešao i na šah. To je doprinijelo usponu tako važnog resursa kao što je portal Chess.com, koji dominira sektorom online-šaha. Oni sada zauzimaju mnogo veći dio tržišta u poređenju sa 2019-2020. godinama, kada je internet-šah bio daleko manje razvijen i mnogo manje popularan oblik šaha. Kada je počeo bum online-šaha, FIDE je, na inicijativu Arkadija Dvorkoviča, organizovala dvije Online Olimpijade. Sjajna ideja koja, nažalost, nije dobila dalji razvoj. Kao rezultat, Međunarodna šahovska federacija je propustila svoju šansu da preuzme kontrolu nad online-šahom i uredi pravila organizovanja takmičenja na internetu. To, po mom mišljenju, zaista treba istaći. Pandemija je promijenila sva pravila igre. Turnir kandidata, koji se trebao održati 2020. godine u Ekaterinburgu, bio je odložen, a drugi krug je odigran tek godinu dana kasnije. To su bila teška vremena. Ipak, u tom periodu napori su urodili plodom i turniri su se održavali. A nakon završetka karantina, online-šah je dobio potpuno novi status.
Iako je šahovski bum bio prisutan, u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje ima najviše ljubitelja i gdje se održava mnogo turnira, zvijezde su ostale iste – Nakamura, Caruana, Aronian; nove zvijezde nisu se pojavile. Međutim, Indija je izgledala potpuno drugačije: izrasla je čitava plejada top-igrača. Svi su, u većoj ili manjoj mjeri, obrazovani prema sovjetskoj i ruskoj šahovskoj školi. S njima su radili treneri poput Vladimira Kramnika, Borisa Gelfanda, poznatog trenera Vladimira Čučelova – njegov kurs „strateški balans“ je, prema mojim informacijama, vrlo pomogao nekolicini mladih top-velemajstora. Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez VišijaAnanda – on je u Indiji jedan od najpopularnijih sportista, uz zvijezde kriketa. Ali on je, kao dijete, išao u šahovsku školu imena Talmana pri sovjetskoj ambasadi i od malih nogu više puta igrao u Rusiji, stičući dragocjeno iskustvo.
– A koje biste promjene izdvojili u ruskom šahu?
Oleg Skvorcov– U decembru 2014. godine, na otvaranju turnira „Ščelkunčik“ u Centralnoj kući šahista, govorio je AnatolijKarpov. Tada je rekao da je za budućnost Rusije vrlo važno široko širenje šaha i pozvao na razvoj šahovskog obrazovanja. Njegov poziv je podržala Šahovska federacija Rusije, pokrenuvši u saradnji sa Fondom Timčenko projekat „Šah u školama“. Usput, jako mi se dopada vaš obrazovni i metodološki kompleks koji čini srž ovog projekta; moj sin Filip je učio da igra šah prema njemu.
Danas je šah ponovo vrlo popularan u Rusiji: održavaju se hiljade turnira, uključujući i u manjim gradovima. Broj ljudi koji igraju šah na amaterskom nivou je očigledno porastao. Naravno, nemam tačne brojke, ali vidim, na primjer, kako je poraslo interesovanje za šah među mojim kolegama biznismenima. Ovu situaciju ne bih mogao da uporedim sa onom prije pandemije.
Zahvaljujući naporima Šahovske federacije Rusije i njenog predsjednika AndrejaFilatova, šah je doživio snažan razvoj. Ne može se ne spomenuti turnir „Bijeli top“, koji je oživio sovjetsku tradiciju i omogućio ogromnom broju djece da učestvuju u ovom takmičenju na različitim fazama. Nadam se da ćemo zahvaljujući tome dobiti novu generaciju profesionalnih šahista koji će moći u narednim godinama vratiti šahovsku krunu u Rusiju.
Andrej Filatov i Oleg Skvorcov na otvaranju turnira „Ščelkunčik“. Moskva, 2015. godina
– O temi ruskog šaha ćemo se još vratiti, a sada bih želio da pitam nešto drugo. Ponekad se stiče utisak da postoje dvije paralelne šahovske realnosti: „na zemlji“ svime upravlja FIDE, na Internetu – Chess.com. Obe ove organizacije su vrlo jake i nezavisne jedna od druge. Da li je to normalna situacija?
Oleg Skvorcov– Ponoviću: FIDE je tokom pandemije propustila svoju priliku da preuzme kontrolu nad online šahom, i danas dominira Chess.com. Ova kompanija ima uticaj i na offline šah: koliko mi je poznato, ima ugovore sa svim vodećim velemajstorima.
Uopšte, struktura prihoda igrača se drastično promijenila. Prema mojim podacima, prihodi od online i offline šaha su otprilike izjednačeni. Bilo je nemoguće zamisliti nešto tako 2019. godine. Pored toga, niz šahista, uključujući neke zvijezde, promijenio je svoju profesiju. Sada ton postavljaju zvijezde Interneta: Hikaru Nakamura, Levy Rozman (GothamChess), Daniel Naroditsky, sestre Botes… Većina njih pokušava stvoriti vlastiti proizvod temeljen na šahu, i nekima od njih to uspijeva. Međutim, ovaj vid biznisa ima malo veze sa stvarnim šahom. Strimeri i blogeri sada izgledaju kao najuspješniji ljudi u šahu, pa mnogi nastoje da ih slijede. Međutim, tačnu ekonomiju ne znamo; njihovi prihodi mogu biti jako precijenjeni, kao što to često biva u životu.
– S procvatom online šaha procvjetalo je i varanje, i to ne samo na internetu…
Oleg Skvorcov– Jedino rješenje je stvaranje nezavisne agencije za borbu protiv varanja. Ovo pitanje je već dugo aktuelno. Znam da je Kramnik nekoliko puta obraćao FIDE po tom pitanju, a u nedavnom intervjuu za Sports.ru ponovo je to spomenuo. Agencija bi trebala biti pod okriljem FIDE, ali uz veliku autonomiju u donošenju odluka. Mislim da se može naći odgovarajući oblik suradnje. Postoji Etička komisija FIDE koja ponekad donosi odluke čak i protiv rukovodstva federacije. I ova agencija treba razviti algoritam za borbu protiv varalica.
Prvo i najvažnije, FIDE mora zvanično priznati (ne u hodnicima, ne u prostorijama za odmor) da je ovo trenutno problem broj 1. Da, to je teško rješenje koje će odmah nanijeti štetu šahu kao proizvodu koji bi sponzori željeli da kupe. Da, broj sponzora će se smanjiti – postoji direktna korelacija. Međutim, negiranje ovog faktora prije ili kasnije će dovesti šah kao sport do katastrofe!
A kada bude priznat ovaj fakt, uključiće se naučnici i stručnjaci iz različitih oblasti. Baš kao što je to učinjeno u tenisu ili fudbalu. Ako je cilj postavljen, algoritam će biti razvijen. Na primjer, još prije 8 godina predložio sam korištenje poligrafa, i tu ideju podržao je Kramnik.
U posljednjim godinama, vještačka se inteligencija vrlo razvila; njeno korišćenje takođe će nam pomoći u ovoj borbi. Rad u ovom smjeru već traje, uključujući i Kramnikovo učešće; međutim, neću još otkrivati detalje. Mislim da će za šest mjeseci ili godinu dana već biti određeni rezultati. U svoje vrijeme teniseri su priznali da imaju problem sa dopingom. U rad su se uključili stručnjaci koji su zabranili prvih 10 preparata. Zatim još 10, pa još 10. Program antidopinga se stalno usavršava. Tako se dešava iz godine u godinu, iz decenije u deceniju. Zbog toga je bolje pristati na gubitak nekih sponzora u kratkoročnoj perspektivi, ali zato podići šah na novi nivo.
– A u online šahu, da li je moguće pobijediti varanje?
Oleg Skvorcov– Ovu borbu je započeo Vladimir Kramnik, ali bez podrške FIDE problem se neće riješiti. Ako Međunarodna šahovska federacija preuzme kontrolu nad varanjem (i online i offline), time će spasiti sportski aspekt šaha.
Razumijem da je FIDE sada pod pritiskom sa mnogih strana, i Arkadiju Dvorkoviču kao predsjedniku organizacije nije lako. Ali, još veća odgovornost za rješavanje već dugo prisutnih problema pada na generalnog direktora federacije.
– Da li aktivnosti Kramnika pogađaju finansijske interese Chess.com-a?
Oleg Skvorcov– Naravno. To je velika organizacija sa prometom koji se mjeri u desetinama miliona dolara, bar prema najskromnijim procjenama; tačni brojevi nam nisu poznati, jer je ta informacija povjerljiva. Navodno, sljedeće godine planiraju da izađu na IPO (prvi put da izdaju svoje akcije na berzi – prim. prev.), tada ćemo imati više informacija.
Sa Vladimirom Kramnikom. Cirih, 2013. godina
– Šta još, po vašem mišljenju, treba da se mijenja u šahovskom životu?
Oleg Skvorcov– Još jedan ozbiljan problem je što šah gubi svoj takmičarski karakter. Smatram da bi FIDE trebalo da stvori jedinstveni sistem sertifikacije svih turnira. Moraju da zadovoljavaju jasne kriterijume koje će razviti FIDE, a koji će obuhvatiti i mjere protiv varanja.
Izvinjavam se zbog još jednog poređenja sa tenisom – jednostavno sam strastven ljubitelj ovog sporta. Nijedan ATP turnir ne može da se održi bez inspektora komisije za sertifikaciju. Dakle, ako želite da vaši turniri budu uvršteni u FIDE rejting, potrebno je da se formira posebna komisija koja će ih sertifikovati. Uključiće i to da li su organizatori prihvatili minimalni set mjera protiv varanja koje će omogućiti da se računa FIDE rejting sa što manjim sumnjama u nelojalnu igru bilo kog od učesnika.
Naravno, ovo košta novac. Ali FIDE može, na primjer, smanjiti nagradni fond meča za svjetsko prvenstvo i usmjeriti ta sredstva na stvaranje sistema sertifikacije turnira. Još jedan važan trenutak: potrebno je ujednačiti kontrolu vremena u šahu! Nije normalno da postoji 10-20 različitih kontrola vremena i da igrači ponekad zaborave po kojoj tačno igraju.
Uvedite jednu kontrolu za klasični šah! Ne insistiram na ciriškoj vremenskoj kontroli, ali u svakom slučaju vrijeme za razmišljanje treba smanjiti na otprilike sat vremena po partiji, plus-minus. Dobro, ostavite dva vremena, ali nikako ne deset. I još 1-2 vremena za rapid i 1-2 za blitz. To je to! Ako se turniri ne održavaju sa tim vremenima, ne računaju se za rejting. Ova ideja već godinama lebdi u vazduhu.
Pročitao sam nedavno zabavan post na Telegram kanalu Ilije Levittova. Postavlja pitanje: „Znate li koji je bio kontrola vremena na prvom meču za svjetskog prvaka 1886. godine?“ I odgovara: „2 sata za 30 poteza, zatim (posle ručka) 1 sat za 15 poteza. A kod nas, u 2024. blagoslovenoj godini, 2 sata za 40 poteza i pola sata do kraja partije. Još 140 godina i sve će biti brže, prijatelji!“
Za ubrzanje šaha zalagao se još veliki DavidBronštajn, čije je 100-godišnjice rođenja bilo ove godine. Ovaj čovjek, koji je bio ispred svog vremena, predložio je mnogo zanimljivih stvari u šahu. Drago mi je da je početkom decembra na ekrane izašao igrani film o Bronštajnu „Presudna partija“, gdje je autor ideje – Igor Burštajn, uz podršku Andreja Filatova. Film je ispao vrlo dobar – već sam ga pogledao.
– Protivnici se pozivaju na rezultate nedavnog istraživanja među top-igračima. Navodno, većina je glasala za to da se zadrži duži kontrola vremena.
Oleg Skvorcov– Bilo bi dobro vidjeti objavu sa službenim rezultatima tog istraživanja. Mi znamo samo približnu raspodjelu i neke glasine. Toliko i toliko posto je „za“, toliko i toliko „protiv“. Čuo sam da razlika u tim brojkama nije baš velika. A mnogi šahisti su javno istupili za skraćivanje kontrole vremena. To sam čuo u intervjuima Vladislava Artemjeva, Danijela Dubova, Aleksandra Rjazanceva…
Nedavno je završen Svjetski šampionat za seniore; pobijedio je Aleksandar Šabalov, višestruki prvak SAD-a, s kojim sam prijatelj i često komuniciramo. Saša je rekao da je većina učesnika bila za sat vremena po igraču kao vremensku kontrolu i dvije partije dnevno. Vladimir Čučelov također podržava skraćivanje kontrole. Rekao je u našem nedavnom razgovoru da je uvijek bio konzervativan po ovom pitanju, ali da se polako njegovo mišljenje promijenilo. „Nisam siguran da je ispravno ostaviti baš sat vremena po partiji, ali potrebno je značajno skraćenje čak i Iljumžinovljeve kontrole. I ne smije biti nikakvih dodatnih minuta nakon 40. poteza“, – ovo je mišljenje vodećeg trenera na svijetu.
Usput, Čučelov završava kreiranje svog kursa „Strateški balans“ za široki krug ljubitelja šaha u digitalnom formatu. Prema mojim informacijama, sljedeće godine će izaći na engleskom, ali razmatra se mogućnost izlaska i na ruskom jeziku. Po mom mišljenju, ovo je jedan od najizuzetnijih sistema za pripremu šahista. Klasična sovjetska škola i dalje ostaje osnovna za sve: i u SAD, i u Evropi, i u Aziji. To je jedinstveno naslijeđe!
– Neće li alternativa ubrzanju kontrole biti Fišerov šah?
Oleg Skvorcov– Čuo sam da su uspjeli patentirati šah pod nazivom Freestyle Chess. Iznenađujuće: tuđu ideju su patentirali! I to za relativno malu sumu. Navodno, Magnus Karlsen planira da investira novac u to; a kao rezultat se stvara anti-šah.
Šteta je što na Freestyle Chess turnirima mogu učestvovati vodeći igrači. FIDE je pod pritiskom sa svih strana. Situacija nije jednostavna; potrebne su neke promjene, neke kontramjere. Sada se aktivno reklamira FreestyleChess; uvjeravaju nas da bi to mogla biti popularna vrsta šaha, poput rapida i blitza. U stvarnosti, to je potpuno drugačija igra; razlika između šaha i Freestyle Chess je otprilike ista kao razlika između tenisa i padl-tenisa. (Padl tenis je postao vrlo popularan u Španiji i Latinskoj Americi, a u posljednjim godinama raste u popularnosti širom svijeta. Igra se obično u parovima (dva na dva), ali može se igrati i u singlu. U ovom sportu, igrači mogu koristiti zidove da bi vraćali loptu, što daje igri dodatnu dinamiku i taktiku-Prevodilac). To su jednostavno različite vrste sporta. A ono što sada pratimo – je ispitivanje zamjene šaha. U savremenoj sociologiji ovo se naziva „Overtonov prozor“. (Overtonov prozor se koristi za objašnjenje kako se utvrđene ideje i stavovi mijenjaju kroz vrijeme, kako postaju prihvatljiviji ili nepoželjni u društvu uz pomoć medija i kampanja-pomjeraju se granice prihvaćenog mišljenja; nazvan je po američkom političkom analitičaru Josephu Overtonu, koji je tvrdio da je politički prostor definisan onim idejama koje su široko prihvaćene, a one koje nisu – van tog okvira.-Prevodilac)
Viši Anand, Oleg Skvorcov, njegova supruga Natalija Ševando, najjači šahista na svijetu Magnus Carlsen i Levon Aronian. Cirih, 2014. godina
– Hajde sada da razgovaramo o sistemu kvalifikacija za svjetsko prvenstvo. Da li i on treba reformu?
Oleg Skvorcov– Naravno. Hajde da sve turnire spojimo u jedinstveni sistem! Za to je važna povezanost između šahista i organizatora.
– FIDE već pravi korake u tom pravcu. Na primjer, open-turniri se uključuju u jedinstveni sistem, a učesnici dobijaju bodove za rangiranje…
Oleg Skvorcov– Da, ali sve to ide vrlo sporo. Osim toga, FIDE dopušta održavanje čudnih turnira koji se organizuju specijalno kako bi neki šahista podigao svoj rejting ili odigrao potrebnu količinu partija. Time se krše pravila sportskog selektovanja. Zar nije tako?
Recimo, Aleksandru Zverevu će nedostajati bodovi da postane broj jedan na ATP listi ili da uđe u završni turnir. Vjerovatnoća da će neko u Monte Karlu organizovati turnir sa 16 igrača, na kojem će Zverev lako doći do finala, je nula. Zašto to onda može biti moguće u šahu? Sjetimo se kako je Ding Liren došao do turnira kandidata 2022. godine. Kada je iz kvalifikacija bio isključen SergeyKarjakin (koji je svoju ulaznicu za turnir kandidata zaslužio poštenim putem), kineski velemajstor je odlučio da se kvalifikuje na osnovu rejtinga, ali mu je nedostajalo odigranih partija. Tada je za njega u Kini organizovan turnir, na kojem su ostali velemajstori iz nekog razloga igrali samo s njim, dok su međusobne partije završavali brzim remijem. Sledeće godine, priča se ponovila sa Gukeshom: njemu je nedostajao rejting, pa je za njega organizovan turnir u Indiji. Ova dva šahista su sada učesnici meča za svjetskog prvaka 2024. godine! Ali kakve to veze ima s poštenim sportskom selekcijom?
Turniri mogu biti različiti: sa nokautom, bez nokauta, kružni, švajcarski… Ali, obavezno je da postoji jedinstven kontrolni sistem i jedinstveni sistem sertifikacije za brojanje bodova. Tada će FIDE ciklus biti logičan, nestaće sumnjivih turnira i smanjiće se prevara.
– A kako često treba da se sumiraju rezultati ciklusa?
Oleg Skvorcov– Svake godine, 1. decembra. Na osnovu rejtinga tog dana biće određeni učesnici finalnog meča za svjetskog prvaka. Naravno, FIDE rejting takođe zahtijeva ozbiljnu reformu. Desi se da šahisti čitavu godinu ne sjedne za šahovsku tablu, ali im je dovoljno da odigraju samo nekoliko partija kako bi potvrdili svoj rejting, i oni i dalje ostaju u top 20, pa čak i u top 10. To je neprihvatljivo u savremenom svijetu; ovaj sistem je trebalo promijeniti najmanje prije 10 godina. Ipak, o tome se već mnogo puta govorilo, teško je dodati nešto novo. Potrebno je angažovati matematičare i hitno stvoriti novi sistem rejtinga.
Dakle, na kraju godine imamo dva najbolja šahista po rejtingu koji igraju međusobni šampionski meč. Svake godine. Vrijeme se ubrzalo. Igra se s novim, kraćim kontrolama vremena, sa dodatnim sekundama po potezu, ali bez dodavanja 30 ili 15 minuta nakon određenog poteza. Partija teče i teče.
To znači da se 1. decembra određuju dva najbolja šahista, a između 10. i 20. decembra oni već igraju meč za određivanje pobjednika te godine. Recimo, 12-16 partija, po dvije dnevno. I na taj način se određuje svjetski prvak tekuće godine. A 1. januara počinje novi ciklus.
– Trenutno je meč za svjetskog prvaka veliki događaj koje privlači pažnju, ali zahtijeva i velike troškove. I organizatorima i igračima treba najmanje šest mjeseci za pripremu. Prvenstveno, potrebno je pronaći onoga ko želi organizovati takav meč i uložiti ozbiljan iznos novca. Često je odluka o organizaciji povezana s tim iz koje zemlje dolazi izazivač ili svjetski šampion…
Oleg Skvorcov– Razumio sam pitanje. Dakle, čini se da se čitava ekonomija FIDE temelji oko meča za svjetskog prvaka?
– Ne baš tako. Na primjer, kada je 2011. godine Boris Gelfand pobijedio u kvalifikacijama, njegov dugogodišnji prijatelj Andrej Filatov odlučio je da ga podrži i organizovao sjajan meč u Moskvi, u Tretjakovskoj galeriji. Još uvijek je pravo zadovoljstvo prisjećati se tog meča! A sada će biti svega 10 dana za pronalaženje organizatora…
Oleg Skvorcov– Kažem vam: čitava ekonomija FIDE se temelji oko tog meča!
– Mislio sam nešto drugo. Potencijalni organizator gleda ko je konkretno izborio mjesto za meč. A ovdje dobijamo mačka u vreći. Uzmimo Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Zemlja domaćin ima pravo da u sastav uključiti svoju reprezentaciju. To već izaziva ogroman interes! A ovdje?
Oleg Skvorcov– Ako želimo doći do sportske selekcije, moramo smisliti strateško rješenje koje će dovesti do toga da šah bude zanimljiv zahvaljujući samom proizvodu. I nije toliko važno ko će se kvalifikovati. U svakom slučaju, to će biti dva najjača šahista na svijetu. A ako sve ostavimo na nivou „zanimljivo“ ili „nezanimljivo“, onda se moramo vratiti na sistem u kojem je organizator turnira kandidata dobijao „wild card“ (specijalnu pozivnicu-Prevodilac).
U FIDE ima mnogo zaposlenih, oni primaju dobre plate. I oni treba da se brinu o tome da stvaraju proizvod, da organizuju poštenu sportsku selekciju. Inače, sve će ostati na amaterskom nivou. Potrebno je kreirati neku „mapu puta“ i dogovarati se sa sponzorima na početku ciklusa, a ne čekati da vidimo ko će doći do meča.
Uopšte, navikli smo da meč za svjetskog šampiona doživljavamo kao svetu kravu, ali u upravo završenoj borbi u Singapuru mnoge partije, blago rečeno, razočaravaju. Kramnik je o jednoj od njih rekao da je to nivo igre na simultankama. Dakle, nosimo se i nosimo s tim mečem, a šta na kraju vidimo?
– A kako biste komentarisali rezultate meča?
Oleg Skvorcov– Vidio sam mnogo različitih izjava, a najviše mi se svidjela rečenica velemajstora EvgenijaGleizerova. Komentarišući završnu partiju posljednjeg meča na sajtu ChessPro, napisao je: „Španska sramota“…
– Imate li planove za organizaciju šahovskih turnira?
Oleg Skvorcov– Volio bih da sledeće godine oživimo „Ščelkunčika“. Na tom turniru su odrasli igrači poput Vladislava Artemjeva, Danila Dubova, Andreja Esipenka. A sada u Rusiji raste nova, jaka generacija kojoj želim pomoći. To su, prije svega, Ivan Zemljanskii, Savva Vetohin, Artem Uskov, Lev Zverev, i veoma mladi Roma Šogdžijev…
Planiramo da ga oživimo na prethodnoj osnovi: četiri super-velemajstora protiv četiri mlada velemajstora. Ovu ideju podržavaju i AndrejFilatov, i ArkadijDvorkovič (koji je ranije podržavao „Ščelkunčika“), i glavni trener reprezentacija Rusije SergejJanovski.
Znam da će u januaru biti održan Memorijal Dvoreckog koji će se igrati po formuli „Ščelkunčika“. Nagradni fond, kako su mi rekli, obezbijedio je ErnestoInarkiev, učenik Dvoreckog. Poštovanje sjećanja na trenera – to je divno i veoma važno!
Ovdje bih želio dotaknuti još jednu ozbiljnu temu. Ove godine je obilježena 100-godišnjica FIDE, i tim povodom tokom Olimpijade u Budimpešti dodijeljene su brojne nagrade u raznim kategorijama: najbolji šahista, najbolja šahistkinja, najbolji trener, najbolji novinar i tako dalje.
Dakle: nije bilo nijedne nagrade, nijedne nominacije dodijeljene ruskom ili sovjetskom šahisti. Ni za života, ni posthumno. Bez obzira na ogromnu ulogu koju su SSSR i Rusija imali u razvoju šaha širom svijeta. Po mom mišljenju, Mark Dvorecki zaslužuje naziv najboljeg trenera u istoriji. Ili on, ili Jurij Dohojan.
– U Budimpešti je najvažnije pitanje za nas bilo – povratak zastave. Da li će je vratiti u doglednoj budućnosti?
Oleg Skvorcov– Nisam bio delegat Kongresa, već sam došao u Budimpeštu kao gost, da vidim svoje prijatelje i poznanike. Sa mnogima sam uspio da razgovaram, i najčešće sam čuo takvo mišljenje: da je glasanje bilo tajno, vjerovatno bi rezultat bio pozitivan za nas. A na otvorenom glasanju šanse su bile mnogo manje zbog složene političke situacije.
Sledeće godine, siguran sam, mnogo toga će se promeniti. Uključujući i Međunarodni olimpijski komitet, na koji se pozivaju sve sportske organizacije, uključujući FIDE. Smatram da politički stres treba biti minimalizovan u sportu uopšte, i u šahu naročito. To je samo igra; igramo šah! Mislim da bi uloga savjeta FIDE mogla biti veća. Ali to je moje lično mišljenje.
Šah uopšte ne treba da bude spašen, on će preživjeti i ova teška vremena. Ali hoće li ostati samo igra za tablom (ma koliko bila lijepa i intelektualna), ili će se sačuvati kao sport i djelimično kao umjetnost? To će se odlučiti u narednim godinama.
Piše: Timur Ganeev zamjenik šefa sportske redakcije Sport -Expressa 15.12.2024.
Ove nedjelje saznali smo ime novog svjetskog prvaka. To je postao 18-godišnji Gukesh Dommaraju, koji je u žestokoj borbi pobijedio 32-godišnjeg Dinga Lirena u Singapuru. Velika proslava za Indiju i predstojeće Svjetsko prvenstvo u rapidu i blitzu u SAD-u. „Sport Express“ (SE) je razgovarao sa trenerom ruske reprezentacije Vladimirom Potkinom, koji ima bogato iskustvo učešća u mečevima za šahovsku krunu (pomagao je Sergeju Karjakinu u New Yorku i Janu Nepomnjaščiju u Dubaiju).
Nivo Dingove igre opao u odnosu na meč u Astani
Din Liren je izgubio meč, ali je borio do posljednje partije. Takav scenario su očekivali rijetki. Ključna je bila prva partija meča. Ding je u njoj igrao kao aktuelni svjetski prvak, jasno shvatajući da će se izazivač nervirati. Na press konferenciji je rekao da sebi može dozvoliti više rizika, zbog čega je išao na složenu strukturu kako bi imao šanse za pobjedu. To pokazuje da je imao vrlo ozbiljnu pripremu za meč, prvenstveno u strateškom smislu. Da, psihološki problemi su i dalje bili prisutni. U tri izgubljene partije, uključujući odlučujuću, kineski velemajstor je pravio grube „previde“. Međutim, u cjelini, njegova borbenost ostavlja dobar utisak. Iako je nivo igre Dinga opao u odnosu na meč sa Janom Nepomnjaščijem u Astani.
— Gukesh je pobijedio, ali od njega se očigledno očekivalo više. Kako to možete objasniti?
Vladimir Potkin— Gukesh je vrlo mlad šahista, za njega je ovo bilo prvo iskustvo u meču za svjetsku titulu. Nesumnjivo je uticalo i nervno naprezanje. Neki dijelovi igre su bili jaki, ali u isto vrijeme Indijac nije pokazao onako jaku igru kao što je to činio tokom cijele 2024. godine. Ipak, stalno je pritiskao, držao protivnika pod pritiskom. Dakle, njegova pobjeda je zaslužena.
— Da li je kineski velemajstor uspio iznenaditi protivnika?
Vladimir Potkin— Počeću od toga da je Ding imao veoma jak tim. Osim Richarda Rapporta, pomagao mu je i Ni Hua. To je vrlo iskusan šahista koji godinama čini tim 17. svjetske šampionke Cjui Wenčjun. Iznenađenje je u tome što je Liren izabrao francusku obranu i ostao joj vjeran tokom čitavog meča. Francuska obrana je ipak rijedak gost u mečevima za svjetsku titulu. Ponoviću, to govori da su imali ozbiljan pripremni rad. Ne isključujem mogućnost da su ovi pripremni materijali ostali još iz meča u Astani, jer je Ding ponovo igrao Londonski sistem.
Gukesh će se dugo zadržati u šahovskoj eliti
— Gukesh je otkrio svoj tim tek na poslednjoj press konferenciji.
Vladimir Potkin— Bilo je jasno da mu pomažu Gajevski i Duda. VishiAnand je verovatno strateški usmjeravao svog sunarodnika, prenosio mu svoje iskustvo sa šampionskih mečeva. Ipak, nakon pobjede u 11. partiji, djelovalo mi je da Gukesh nije izdržao. Previše je rano na sebe stavio krunu, nije izdržao noć nakon pobjede. U 12. partiji, Ding je bio pun energije, a njegov protivnik je igrao slabo. Djelovalo je kao da je obeshrabren. Međutim, kako to obično kažu, pobjednicima se ne sudi. Gukesh je postigao svoj cilj, a sadržaj igre je već druga priča.
— Postati svetski šampion sa 18 godina — da li je to fantastično?
VladimirPotkin— Naravno. Čitava Indija je čekala da Gukesh postane novi šahovski kralj. Proveo je izvanredno godinu, dominantnim stilom pobijedio na turniru kandidata i Olimpijadi. U Indiji je nevjerovatan Šahovski bum. Mislim da Gukesha čeka velika budućnost. On će se dugo zadržati u šahovskoj eliti.
Akclimatizacija će igrati veliku ulogu na Svjetskom prvenstvu u Njujorku
— Hajde da razgovaramo o predstojećem Svjetskom prvenstvu u rapidu i blicu. Koje naši igrači imaju najviše šanse?
VladimirPotkin— Prije svega, JanNepomniaščija. Znam da se prvi put nakon dugo vremena ciljno pripremao za ovaj događaj, tako da će u Njujorku predstavljati ozbiljnu silu. Naravno, dobre šans za medalje imaju i DaniilDubov i AleksandrGrishchuk, koji su u ovim formatima uvijek vrlo jaki. AndreyEsipenko je pobedio na jakom openu u Kataru i može da pokaže visok rezultat. Nedostajaće naš šampion VladislavArtemiev. Radujem se što putuju i mladi momci — ArseniyNesterov, IvanZemlyansky, od njih su mogući iznenađenja. Jasno je da neće biti lako. Sastav je najjači, uključujući i MagnusaCarlsena. Ali, nadamo se da će naši momci obradovati.
— Šta kažete za naše djevojke?
Vladimir Potkin— Dobre šanse imaju Katja Lagno, Valija Gunjina, Nastja Bodnaruk, Polina Šuvalova. Uvijek sjajno nastupaju na velikim turnirima, pa se nadamo još jednom uspjehu. Ali opet, u SAD dolaze svi najbolji svjetski igrači. Plus, to je New York, drugi kontinent, aklimatizacija će igrati ulogu. Najvažnije je dobro ući u turnir i osjetiti energiju.
— Hoćete li gledati posljednji dan blica 31. decembra?
Vladimir Potkin — Da, naravno. Pratiću naše momke, istovremeno se baveći pripremom salate olivije. U pozadini će ići film „Ironija sudbine, ili S laganim parom!“. Volim kad se tradicije čuvaju, jer Nova godina je porodični praznik.
— Vaše mišljenje o promjeni formata u blic-turniru? Vladimir Potkin— Mislim da za favorite vjerovatno neće biti velikih promjena. Ko god bude konkurisao za visoka mjesta, i dalje će biti u plej-ofu. Međutim, element slučajnosti biće gotovo isključen. Isti Dubov je rekao da neko iz top 20-30 ‘na dobar dan’ može da osvoji Svjetsko prvenstvo u blicu. Ovdje takav format možda neće funkcionisati, i šanse autsajdera će se smanjiti. Favoriti — to je prva petorka ili prvih deset po rejtingu — u plej-ofu će imati veće šanse.
U Singapuru je proglašen novi svjetski šampion u šahu – indijski velemajstor Gukeš Dommaradžu, kojeg jednostavno zovu Gukeš. Komplikovana imena indijskih šahista u šahu su već navikli da skraćuju. Uostalom, i Jana Nepomnjaščija zovu Nepo.
Osmamnaestogodišnji Gukeš postao je najmlađi šampion u istoriji šaha. Osamnaesti po redu šampion. A 15. svjetski šampion, VišiAnand, njegov idol i osnivač akademije WASA (ovaj brend možete vidjeti na svim Gukešovim fotografijama, smješten na sakou koji zahvalni učenik tokom meča nije skidao, za razliku od svog protivnika koji na sakou nije imao sponzore – njih je zamjenjivala kineska zastava na stolu), danas je objavio staru fotografiju s dječakom koji je, prema Anandovim riječima, tada dirnuo prvog indijskog velemajstora riječima: „Postaću šampion, kao vi.“ Danas je taj dječak ostvario svoj san.
Gukeš je želio da postane šampion – i postao je. DingLiren je želio da ga ostave na miru – i sada može zaboraviti sve. U Indiji je slavlje. Kraj.
Riječ „samouvjerenost“ ima negativnu konotaciju u ruskom jeziku, pa ćemo Gukešov pristup ovom meču nazvati vjerom u sebe. Odbijao je remije u lošijim pozicijama. Borio se do „golih kraljeva“ na tabli. I u posljednjoj partiji, u remi poziciji, nastavio je da igra.
Psihološki nestabilan protivnik je pogriješio u jednostavnoj situaciji. Postoji jedan fascinantan oblik kineske književnosti — cazcuan. To je nešto slično našim „pogačicama“ — ali na početku se postavlja problem, a zatim slijedi nekoliko rečenica duhovitog opisa nevolja s kojima se susrećemo.
Na primjer (ovo je moje oponašanje Kineza): Osjećam sažaljenje i neprijatnost (ovdje bi u kineskoj poeziji slijedilo nekoliko lijepih metafora i konkretnih životnih situacija, ali ja ću se ograničiti na jednu),
kada gledam kako Ding Liren pati dok igra šah.
Napravivši strašnu grešku u posljednjoj partiji, Ding je okončao svoja stradanja. A Gukeš, ugledavši pobjednički potez, zaplakao je. Shvatio je da je postao šampion.
„Način na koji je Ding Liren izgubio odlučujuću partiju u meču za titulu svjetskog šampiona vjerovatno je najapsurdniji rasplet u istoriji šaha. To se može objasniti jedino psihologijom. Vjerovatno je podsvjesno želio da se oslobodi napetosti, da se riješi krune koja mu je toliko zakomplikovala život. Postavlja se pitanje: ako je toliko važan rezultat, ishod, pobjednik, možda zaista treba smanjiti kvalitet šaha, skratiti vremensku kontrolu i krenuti ka spektaklu? Svjetski šampion ne smatra potrebnim da se ozbiljno pripremi za meč: ovdje nije potrebna nikakva kritika ili medijska kampanja za umanjivanje značaja meča, ako to nije od prevelike važnosti ni samim učesnicima.“
„Neko će reći da je Gukeš želio pobjedu, da je vršio pritisak tokom čitavog meča, ako ne kroz pozicije na tablama, onda svojim intenzivnom željom, i da je na kraju uspio slomiti protivnika. Djelimično je to tačno. Ali Dingova greška je prilično gruba. Za klasičnu partiju, ona je potpuno neprihvatljiva“, smatra velemajstor Nikita Vitjugov.
S trenerom Jana Nepomnjaščija iz prethodnog meča za titulu svjetskog šampiona, Nikitom Vitjugovim, razgovarao sam o šahovskim problemima koji su postali posebno očigledni nakon meča Ding Liren – Gukeš.
— Kako biste opisali vaš osjećaj nakon završetka meča? Razočaranje? Povrijeđenost? Ljutnju? Očaj? Može li se ovaj meč nazvati najapsurdnijim u istoriji?
Nikita Vitiugov— Trenutno u svijetu ima dovoljno razloga za očaj i ljutnju. Meč je, blago rečeno, bio daleko od najboljeg, ali igrači su se borili koliko su mogli. A završetak… Da, vrlo veliko razočaranje. Nešto što dodatno umanjuje ionako klimav nivo ovog događaja.
— Može li se govoriti o opštoj devalvaciji: titule svjetskog šampiona, titule velemajstora, značaja i uloge šaha u svijetu, usprkos porastu popularnosti?
Nikita Vitiugov— Moguće je da su klasične šahovske partije na visokom nivou dosegle svoj vrhunac, i da sada ostaje samo nervna napetost, sportski elemenat i rezultat. Ko će koga iscrpiti u dosadnim, remi pozicijama bez života? Da li zaista vrijedi organizovati složen dvogodišnji ciklus, a zatim tronedjeljni meč, kako bi se odlučila titula čiji značaj treba posebno objašnjavati?
— Magnus Carlsen i dalje ostaje najjači šahista na svijetu. Tada, ko je zapravo svjetski šampion?
Nikita Vitiugov — Titula velemajstora je potpuno devalvirana, to je već ostatak 20. vijeka. Titula svjetskog šampiona trenutno je pod ozbiljnom prijetnjom devalvacije. Moguće je da obimni dvogodišnji ciklus više ne odgovara duhu vremena. Možda bi kontrola vremena trebala biti još kraća. FIDE ima problema i sa trenutnom situacijom u svijetu. Čini se da su promjene neizbježne.
— Ranije su mečevi za titulu svjetskog šampiona bili vrhunac šahovskog stvaralaštva. Svaka partija je bila pažljivo proučavana, učili su se iz njih, ideje šampiona postajale su moderne i popularne. Šta je ovaj meč ostavio iza sebe? Hoće li ove partije biti zanimljive nekome, osim što prikazuju nekoliko grubih grešaka?
Nikita Vitiugov — Mislim da je to vrijeme prošlo. Smisao mečeva danas je u otkrivanju pobjednika, svjetskog šampiona. Sve ide u pravcu sportskog elementa, koji je svima razumljiv. A „usponi slobodne misli“, suptilne završnice, koncepcije otvaranja više nisu aktuelne. Djelimično je šah već vrlo temeljno istraženi, a djelimično to jednostavno nije zanimljivo ljudima, pa zato nije ni traženo.
— Glavna zamjerka Dingu bila je u tome što se nije ponašao kao svjetski šampion, nije učinio ništa za popularizaciju šaha. Smatra se da šampion ima posebnu misiju. Da li je to stvarno tako? I šta svi očekujemo od Gukeša?
Nikita Vitiugov — Ding, kao i Carlsen, ima potpuno pravo da se ponaša onako kako smatra da je ispravno. Ljudi su različiti, neki već dugo imaju radnu PR mašinu (Carlsen, Karjakin), a neki samo žele da igraju šah. Njihovo pravo! To je šah, a ne rvanje ili šou na YouTube-u, osnovna vještina je umijeće igre. Da, Ding je mogao biti aktivniji u medijskom prostoru, ali on nije izabran za novog Budu, već je samo pobijedio na šahovskom turniru. Od tog obožavanja i, kao posljedice toga, zahtjeva da šampioni rade nešto više od same igre, treba se odvikavati.
— Ding je mogao da dokaže da nije slučajni šampion, već pravi 17. šampion. Nakon meča već izgleda kao da je to bio neki slučaj, greška u sistemu, i da ga ljudi neće pamtiti kao šampiona.
Nikita Vitiugov — Ding je svojim odnosom sam sebi izrekao presudu. Izgleda da se podsvjesno slaže s tim i da ni sam sebe nije smatrao pravim šampionom.
A posebna misija šampiona je relikt prošlosti. Pobjednik Lige šampiona ili završnog teniskog turnira nema takvu misiju — zašto bi je imao šahovski šampion? To je samo sport, društvena igra — ništa više. Ali i ništa manje. Mit o „najpametnijem čovjeku na svijetu“ je, na sreću, razbijen.
— Šah je od društvene igre već postao kompjuterska igra. Vrijeme koje amater provodi za tablom ne može se porediti s onim satima koje provodi pred ekranom. Ako od šahista visokog nivoa ne očekujemo nove ideje, otkrića i sjajne kombinacije, onda želimo vidjeti sukob karaktera, a ne susret dvojice dobrih momaka.
Nikita Vitiugov -Nažalost, to su naši problemi. U meču igraju oni koji su prošli sportski izbor, a ne „najpopularniji“, „najborbeniji“ ili „najkreativniji“ šahisti, šta god mi pod tim podrazumijevali. Možda je budućnost upravo u takvim komercijalnim mečevima, gdje učesnike biraju organizatori, a ulog je samo nagradni fond.
— Može li se desiti da u bliskoj budućnosti komercijalni meč Magnusa Carlsena s Firouzjom (Nakamurom, Niemannom, Keymerom) izazove veće interesovanje od meča za titulu svjetskog prvaka Gukesh — Erigaisi (ili bilo koji drugi indijski šahista)? Ako povučemo paralelu s tenisom, da li bi meč za titulu svjetskog prvaka mogao postati nešto poput teniskog olimpijskog turnira?
Nikita Vitiugov — Trenutno se takva perspektiva čini veoma vjerovatnom i logičnim ishodom razvoja događaja. Generalno, smatram da šah kao oblast djelatnosti i sport koji kombinuje nauku i umjetnost ostali u XX stoljeću. Vrhunac tog sporta bili su mečevi za titulu svjetskog prvaka. Vrijeme se promijenilo, šah se „istrošio“, „duh“ igre je preispitan, igra je postala više sportska, a manje „džentlmenska“, dok su kompjuteri donijeli konačne presude mnogim otvaranjima. Ovo se mora odraziti i na strukturu šaha kao sporta.
Mečevi se mogu potpuno ukinuti, uvesti njihovo godišnje održavanje ili uvesti mečeve u ubrzanom šahu, blicu i Fischerovom šahu, po uzoru na pojaseve i kategorije u boksu.
— Da, ali zašto? FIDE je već imala takva prvenstva, ali sada sama FIDE naziva Gukesha 18. svjetskim šampionom, izbacujući te pobjednike iz liste. Možda bi bilo lakše dogovoriti se s Magnusom? Želio je da igrati protiv mladog protivnika — izvolite! Ili se Magnus ne želi poniziti i igrati na turniru kandidata kao „običan“ takmičar?
Nikita Vitiugov — Više je puta rekao da to neće raditi. „Ulice“ pamte sve svjetske šampione. Sportski uspjesi, poput pobjeda u nokaut-turnirima, mogu se omalovažiti, ali ne i zaboraviti. Taj sukob u šahu je vječan — sukob „priznatog genija“ i „običnog“, ne tako „genijalnog“ sportiste, koji, čini se, nikoga ne zanima. Smatram da je korijen tog problema u činjenici da šah ne funkcioniše kao biznis, već prisilno opstaje zahvaljujući mecenama ili finansiranju pojedinih država kroz čitavu svoju istoriju. To omogućava zamjenu termina i zanemarivanje sportskih principa od strane onih koji trenutno „naručuju muziku“.
— Kako stvoriti interesantan spektakl? Pratiti partiju nekoliko sati svaki dan je teško. Ali rapid s kompjuterskom analizom i živopisnim online komentarima Petra Svidlera i Jana Nepomnjaščija, koji jasno i, što je još važnije, duhovito objašnjavaju šta se događa, vrlo je atraktivan format. Ključno je da to bude DOGAĐAJ, da dođe do sukoba LIČNOSTI (da ljudi mogu ne samo gledati, nego i navijati, suosjećati, radovati se i tugovati, jer sport je emocija), da ima NOVCA (što stvara privlačnost za učesnike i dodatnu težinu za navijače) i da ima SLAVE, HYPEA, SPEKTAKLA — medijska buka koja pretvara događaj s velikim budžetom i upečatljivim junacima u praznik, festival, šou.
Nikita Vitiugov — Globalno, šahisti bi trebali da zarađuju za show, ali za sada, tamo gdje se takav pristup primjenjuje, to postaje bliže farsi.
— Farsa se, uz dobar menadžment, može izbjeći. Postoje veoma uspješni primjeri promocije izložbi, filmova, muzike, pozorišta, baleta. Nije neophodno sve pretvarati u talk-show na centralnoj televiziji ili puku zabavu.
Nikita Vitiugov — Na primjer, klasična opera — potpuno prevaziđen, skup fenomen u kojem se malo ko razumije. Ipak, ona se dobro prodaje širom svijeta. — Ali ako šampioni počnu da se mijenjaju svake godine, podsjećajući na kruženje legionara u ruskom fudbalu, pitanje „ko je trenutno svjetski šampion?“ moglo bi zbunjivati čak i profesionalce. Ipak, u opernom svijetu postoji hijerarhija: zvijezde, scene, dirigenti. Zar je u šahu sve završilo s Carlsenom, koji je taj sistem takmičenja sahranio?
Nikita Vitiugov — Nije Carlsen „ubio“ šah, već prije svega kompjuter. Promjena uloge šaha, smanjenje vrijednosti titule — sve su to posljedice pojave šahovskih mašina, opšte dostupnosti šaha i sportske prirode igre. — Ostaje nada da će Gukesh zaista postati lider i održati se kroz nekoliko mečeva, tada se vrijednost titule neće smanjiti.
Nikita Vitiugov — Iz današnje perspektive često se čini da je nekada bilo nešto veličanstveno — i da je sada to završeno. A zapravo su u toku neizbježne promjene, kako u svijetu, tako i u šahu.
– Ako gledate televiziju, čini se da je život u Evropi u posljednje tri godine postao katastrofa: inflacija, nezaposlenost, svuda beskućnici… Da li je stvarno tako?
Vladimir Kramnik– Švajcarska je ipak najuspješnija i najprivilegovanija zemlja u Evropi. Ovdje su plate jako visoke (iako ja, eto, ne primam nikakvu platu), a samim tim i cijene. Međutim, ako su cijene ovdje za 50 posto više nego u ostatku Evrope, plate su barem za 100 posto veće.
Zato se ljudi koji imaju švajcarski pasoš i rade ovdje ne žale. Po pitanju kvaliteta života i obrazovanja za djecu, ovdje je sve za nivo iznad u odnosu na druge evropske zemlje.
Ali, nažalost, čim izađete iz Švajcarske, slika je potpuno drugačija. Ranije smo živjeli u Francuskoj, i situacija se tamo zaista naglo pogoršala. Pariz je fantastičan grad, ali sada to više nije onaj Pariz koji je nekada bio. Ljudi imaju niže prihode, sigurnost je opala…
Nedavno sam išao vozom u Njemačku, i izlazim na stanici, kad preda mnom stoje tri ogromna policajca s automatskim puškama. I kažu mi: Welcome! Kakvo „dobrodošli“, kada te u gradu dočekuju tri gorostasa s puškama? Bio sam zatečen.
– Dolazite li u Moskvu? Vladimir Kramnik– Sada rjeđe, jer je postalo malo teže putovati. Ali dolazim par puta godišnje. U narednih mjesec-dva planiram opet da navratim.
– Rekli ste da u Švajcarskoj nemate platu. Da li vam zarađeni novac iz karijere omogućava da živite bez brige? Vladimir Kramnik– I dalje sam tražen u svijetu šaha i imam prihode, naravno. Trenerstvo, kursevi, razne aktivnosti i putovanja… Ne žalim se, ali nije baš da mogu prestati da radim i svaki dan letim na Bahame. Tokom šahovske karijere sam zaradio dosta, ali sam i dosta potrošio.
Danas je drugačije vrijeme, i čak mlad šahista s potencijalom može imati dobru podršku. Recimo, Firudža (Firouzja) je već sa 17 godina imao velike sponzore, mogao je sebi priuštiti da provodi uzastopne pripreme s top šahistima… To je ispravno, on je zaista talenat, ali u moje vrijeme toga nije bilo.
Sam sam izdržavao čitav tim, u potpunosti sam plaćao pripreme. Prvi put sam dobio bilo kakvu finansijsku pomoć od Ruske šahovske federacije tek 2006. godine, kada sam već bio trostruki svjetski prvak. Do tada sam za svoju zemlju igrao besplatno i zarađivao isključivo od nagrada, koje su se isplaćivale samo za prvo mjesto. Ako nisi prvi – ne dobiješ ni rublju.
Opet, ne žalim se, shvatam to sasvim normalno, samo objašnjavam kako je to tada izgledalo.
Ko je najveći šahista u istoriji?
– Razumijete li odluku Magnusa Carlsena da ne igra meč i odrekne se titule svjetskog prvaka?
Vladimir Kramnik– Ljudski gledano – naravno, razumijem. Meč za titulu svjetskog prvaka je izuzetno težak ispit, i kada ih stalno igrate, fizički i emotivni umor dosežu svoj vrhunac.
Ali lično, ja ne bih mogao postupiti kao Carlsen. U mom shvatanju, u trenutku kada postaneš svjetski prvak, preuzimaš određenu odgovornost. Šah je važniji od ličnih osjećaja, i čak i ako sam umoran i nemam želju – morao bih igrati.
Imao sam situaciju kada sam igrao četiri meča za svjetskog prvaka u četiri godine. To je nevjerovatno velika opterećenost. Možda sam zbog toga djelimično i izgubio od Ananda – jednostavno sam sagorio, emotivne snage su bile iscrpljene. Ali opciju da ne igram nisam ni razmatrao.
Istovremeno, želim naglasiti da uopšte ne kritikujem Magnusovu odluku. Mi jednostavno različito razmišljamo, na različite načine gledamo na svijet, ali to ne znači da je neko bolji ili lošiji od onog drugog.
– Magnus kaže da je format borbe za šahovsku titulu beznadežno zastario i dosadan, svake godine ista priča. Slažete li se?
Vladimir Kramnik– Pa, „svake godine isto“ je u osnovi prisutno u gotovo svim sportovima. Ako se meni ili Magnusu to čini dosadnim, to je naš problem.
Smatram da format borbe za titulu svjetskog prvaka i uglavnom principi funkcionisanja šaha trebaju biti zasnovani na efikasnosti. Šah ima ogromnu tradiciju – prvi zvanični meč za titulu odigran je prije skoro 150 godina. Malo koji sport se može pohvaliti tako velikom istorijom. Trenutni format nije ni bolji ni gori od prethodnih, ali odgovara trenutnom razvoju šaha.
Meč za titulu je za nas glavni pokretač popularnosti. Mnogi moji poznanici su počeli pratiti šah upravo tokom tih mečeva: Fišer – Spaski, Karpov – Korčnoj, Karpov – Kasparov i tako dalje.
Čak i danas, ti mečevi privlače pažnju. Sponzori, organizatori, medijska pokrivenost – nigdje nema većih problema. Ako se u nekom trenutku pojave, biće vrijeme da se nešto promijeni.
Odluke treba donositi na osnovu tih faktora, a ne prema tome šta se kome sviđa. Čak i kada je riječ o velikom šahisti, kao što je Magnus Carlsen.
– Rekli ste da je Carlsen veliki. Može li se smatrati najjačim šahistom u istoriji?
Vladimir Kramnik– „Najjači“ nije pravi izraz, jer danas ljudi znaju o šahu otprilike 50 puta više nego prije 100 godina. Naravno, Magnus igra bolje, ali sada svi igraju bolje nego u prošlom vijeku. I ja igram bolje nego što je u svoje vrijeme igrao Fišer, ali to ne znači da sam veći od njega.
To je otprilike kao u nauci. Danas bilo koji prosječan naučnik zna više nego što je znao Ajnštajn. Znači li to da je Ajnštajn bio slabiji?
– Ipak, postoji nepisana lista najboljih šahista svih vremena.
Vladimir Kramnik– Čini mi se da je jedan od ključnih pokazatelja na toj ljestvici doprinos razvoju šaha. A tu Magnus, naravno, konkuriše za titulu najistaknutijeg šahiste u istoriji.
– Ko je, prema vašem mišljenju, najistaknutiji?
Vladimir Kramnik–Ne mogu reći jednoznačno, previše je subjektivno. Različita vremena, različite situacije u svijetu… Ako bismo pravili širi spisak, vjerovatno bih i ja bio na njemu. Ali na užem spisku – teško. Tamo su Fišer, Karpov, Kasparov, pa i Magnus.
Izabrati nekoga od njih kao najboljeg stvar je ličnih preferencija.
– Šogdžievu je samo 9 godina. U mnogim sportovima, vrhunski rezultati u mladosti nisu garancija uspješne karijere u odrasloj dobi. Ustvari, obično je obrnuto. Da li je u šahu to drugačije?
Vladimir Kramnik– Naravno, ako su u mladosti dva igrača slične snage, i jedan je samo malo bolji od drugog, kad budu odrasli u šahovskim partijama može se dogoditi da bude obrnuto. Ali uopšteno – da, vrhunski šahisti su prepoznatljivi već u djetinjstvu.
Radi se o tome da, dok se u drugim sportovima puno može postići napornim radom i posvećenošću, šah je više vezan za talenat. Potrebna je specifična struktura mišljenja, koja je urođena. Apstraktno razmišljanje, sposobnost povezivanja ne očiglednih stvari, uočavanje interakcije figura… To je ono što nazivamo šahovskim talentom. On se pojavljuje od najranijih godina.
To ne znači da su ljudi koji razmišljaju drugačije, u nečemu gluplji. Uopšte ne! Ali ako mozak radi na drugi način, u šahu će biti teško doći do najvišeg nivoa.
– Navikli smo da mislimo da su šahisti erudite, ljudi širokog znanja, iako izgleda da to nije uvijek slučaj.
Vladimir Kramnik– Erudite – djelimično da, široko obrazovani – sigurno ne, bar ako govorimo o novoj generaciji. Nisu najgluplji ljudi – vjerovatno da.
– Nemaju široko obrazovanje – jer od malih nogu sve posvećuju šahu? Čini se da se u tom smislu nova generacija šahista radikalno razlikuje od vaše.
Vladimir Kramnik– Razlika je ogromna, ali ona postoji i u svim drugim oblastima, ne samo u šahu. Svijet se mnogo promijenio, s pojavom interneta i društvenih mreža ljudi su počeli drugačije da razmišljaju. To nije ni dobro ni loše, to je činjenica.
Ne bih rekao da mladi igrači sada nemaju drugih interesa osim šaha. Imaju puno interesa, samo su, po mom mišljenju, malo dječiji: fudbal, FIFA, neke konzole…
– Dobar šahista = pametan čovjek?
Vladimir Kramnik– Šah, naravno, nije mjerilo inteligencije. Velika je zabluda misliti da ako te neko pobijedi u šahu, da je pametniji. Ipak, to osjećanje se stalno javlja, i zato je šah toliko emotivna igra.
Šta je zapravo inteligencija i koliko je ona povezana sa šahom? Smatram da je mozak organizovan otprilike kao i neka grupa mišića. Ako stalno ideš u teretanu i radiš bench press, imaćeš snažne bicepse. A ako stalno treniraš mozak, on će bolje raditi i postaćete pametniji. Šah je trening za mozak.
Ako, na primjer, sat vremena dnevno budete rješavali matematičke zadatke – efekat će biti otprilike isti. Samo što šah ima elemenat igre, pa je interesantniji.
Osoba koja na profesionalnom nivou igra šah, po definiciji, ne može biti, izvinićete, potpuno glupa. Ako svakog dana treniraš npr. neki mišić, ali u ovom slučaju mozak, on će sigurno biti u formi.
– Možete li sebe nazvati svestranom osobom?
Vladimir Kramnik– Imao sam prijatelja koji je pronašao veoma tačnu riječ – „radoznao“. Čini mi se da je u životu najvažnije ostati radoznao.
Po svojoj prirodi skloni smo baviti se sa dvije-tri stvari, a za sve ostalo imamo malo interesa. To, opet, nije ni dobro ni loše, ali ja nisam takav. Mnogo toga me zanima, iz različitih oblasti. Mogu da slušam predavanja o kvantnoj fizici ili filozofiji, da idem na koncert klasične muzike, da gledam fudbal…
Moj mozak je navikao da upija i procesuira informacije na prilično dobrom nivou.
Ne bih rekao da sam veliki stručnjak u nekoj drugoj oblasti osim šaha. Ali u mnogim oblastima moja znanja su iznad prosjeka.
Kramnik je u braku sa Francuskinjom, ali ne govori francuski. Ozbiljno?
– Živite u Švajcarskoj već dugo. Možete li reći da se tamo osjećate kao kod kuće, da ste postali „svoj“?
Vladimir Kramnik– Od svoje 16. godine sam pola godine putovao zbog turnira, pa mi je pojam doma pomalo komplikovan. Nemam posebnu vezanost za mjesto, imam vezanost za ljude. Moj dom je tamo gdje je moja porodica.
Naravno, nikada neću postati 100% Švajcarac. A nemam ni drugi pasoš, osim ruskog.
– Zašto ne, vaša supruga je Francuskinja (Kramnik je od 2006. godine oženjen novinarkom Mari-Lo Žermon, s kojom ima kćerku Dariju i sina Vadima – Sports)?
Vladimir Kramnik– To je filozofsko pitanje. Ne želim uzeti drugi pasoš, jer sam po kulturi i dalje Rus. Dobro sam se asimilirao u Evropi, ali kako god okrenete, lakše mi je uspostaviti komunikaciju s ljudima koji govore ruski.
– Da li vaša djeca govore ruski?
Vladimir Kramnik– Ćerka dobro govori, sin malo slabije. Ali mislim da ćemo i njega u potpunosti naučiti. Čak i supruga već solidno govori ruski. Sve sam ih natjerao, ha-ha. Takva smo mi višejezična porodica.
Sa suprugom pričam na engleskom, ona s djecom na francuskom, a ja s djecom na ruskom. Ali ponekad i ja pređem na engleski.
– Zašto svi ne govorite francuski?
Vladimir Kramnik– Nisam ga do kraja naučio. Naravno, koristim ga malo u svakodnevnim situacijama, ali ništa više od toga. Idem istim putem kao Boris Vasiljevič Spaski.
I on je bio oženjen Francuskinjom, tridesetak godina je živio u Parizu, ali francuski jezik nije naučio. Ispričali su mi da je u jednom trenutku u svom kabinetu okačio plakat. Namjerno je odabrao mjesto gdje ga može stalno vidjeti, gdje god da sjedne. Na njemu je flomasterom, ogromnim slovima, bilo napisano: „Uči francuski, budalo!“ Mislite da ga je naučio? Naravno da nije!
Kramnik je trenirao Uzbekistan na Olimpijadi. Šta se tamo desilo sa skandalom oko telefona?
– Radili ste sa muškom reprezentacijom Uzbekistana, koja je na nedavnoj Olimpijadi iznenađujuće zauzela treće mjesto. Kako ste se našli tamo?
Vladimir Kramnik– Zemlje ovog regiona se veoma brzo razvijaju. Sa momcima iz Kazahstana radim edukativnu šahovsku aplikaciju, a kasnije su me pozvali u Uzbekistan. U početku kao počasnog gosta, a zatim da radim sa njihovim mladim šahistima. Dopalo mi se: prijatna zemlja, srdačni ljudi, veoma talentovana generacija.
Posebno se izdvaja Nodirbek Abdusattorov – on je već top-igrač sa velikim potencijalom.
Prije Olimpijade radili smo pola godine: održali smo nekoliko pripremnih kampova, neki su bili online, neki uživo, a zatim su me pozvali da budem trener na Olimpijadi.
Niti trener na takvom turniru je, naravno, veliki izazov. Raditi dan i noć, nervoza, skoro nikada ne spavati. Prvi put sam bio u toj ulozi i stvarno mi se dopalo. Uvijek me privlačila timska aktivnost, i inače sam dobro igrao za tim. To su posebne emocije.
Momci su tražili da stalno budem prisutan tokom kola. Nije bilo dozvoljeno komunicirati, ali očigledno sam im davao sigurnost svojim prisustvom. I tako, noću se pripremaš, a zatim pet sati sjediš uz partije.
Ispalo je vrlo uspješno: sastavom smo definitivno zaostajali za SAD, Indijom i Kinom, ali smo mogli da zauzmemo čak i drugo mjesto. Malo nam je nedostajalo sreće. Za Uzbekistan, koji nije imao velika timska dostignuća, ovo je uspjeh.
Nema mnogo sportskih disciplina u kojima je reprezentacija Uzbekistana među najboljima na svijetu. To je važno ljudima, navijačima, dobio sam mnogo čestitki. Imali smo osećaj da smo priredili praznik, a to je sjajno.
– Tamo je bila priča kada ste tokom meča sa Indijom tražili od jednog od operatera da ukloni telefon. Šta se desilo?
Vladimir Kramnik-– Zapravo, u organizaciji Olimpijade sve je bilo prilično dobro. Jedino što mogu kritikovati je neozbiljan pristup mjerama protiv varanja. One su postojale, ali samo kao forma.
Tokom kola, oko stolova su se kretali ljudi koji nisu imali nikakve veze sa turnirom. Mnogi od njih su nosili telefone, nešto snimali. I evo, sredina partije, napet trenutak, moj igrač razmišlja, a njegov protivnik se povukao. Samim tim, jedno sjedište je bilo prazno.
I onda, neki fotograf sjedne na to prazno mjesto i počinje da snima. To je potpuni apsurd! Zamislite, u finalu „Roland Garrosa“ tokom poena izlazi fotograf na teren. Lično, bilo bi mi veoma neprijatno da igram, videći ispred sebe stranu osobu sa telefonom. Kako da znam da on možda ne šalje neki signal? Protestovao sam jer sam želio da zaštitim svoju ekipu.
Nije ni stvar u varanju, ne tvrdim da se to dešavalo. Ali kada je osoba koja komnicira sa nekim na telefonu udaljena samo 20 centimetara od mog igrača, to jednostavno nije u redu.
Priča je bila u tome što je indijski sponzor kupio prava na prenos od FIDE, pa je snimao sve partije. To je sjajno, ali prenos ne treba da bude sa telefona koji su postavljeni u neposrednoj blizini stola. Teoretski, upotreba telefona uopšte je zabranjena u prostoriji za igru.
– Tako toplo govorite o radu sa reprezentacijom Uzbekistana. A da li biste radili sa reprezentacijom Rusije?
Vladimir Kramnik– Reprezentacije Rusije trenutno nema, jer ne možemo da učestvujemo na timskim turnirima. Ali svakako bih razmotrio takvu ponudu. I bila bi to ponuda koja bi mi bila 100% prioritet.
Dobar šahista = pametan čovek? Razmišljanja Kramnika o vezi između šaha i ličnog razvoja
– Vi ste poslednji naš šahista koji nije samo nosio šahovsku krunu, već je bio i superheroj nacije. Čak i sada svaki prolaznik na ulici zna ko je Kramnik. A o Karjakinju ili Nepomnjaščiju – već se ne zna, i čak i da su oni pobjedili u meču za šampiona, vjerovatno to ne bi značajno promijenilo situaciju. Zašto se to dešava?
Vladimir Kramnik– Mnogo toga zavisi od prezimena, važno je da bude pamtljivo. Janu je srećno ispalo, meni takođe. Ali, naravno, to je šala, razumijem šta želite da kažete.
Da budem iskren, ne smatram problemom to što šah nije više dio nacionalno interesa. Šah je ipak samo jedan od sektora ljudske djelatnosti. Postoje različiti periodi u istoriji, i nije uvijek moguće biti u prvom planu.
U trenutnoj situaciji, kada poslednje dve-tri godine gotovo nijedan ruski igrač, osim Jana, nije pozvan na ozbiljne turnire, a reprezentacija ne igra, našim šahistima je vrlo teško. Na primer, Saša Griščuk – veoma jak šahista, ali nema gdje da igra.
Smataram da, bez obzira na naš odnos prema politici, kažnjavati ljude zbog pasoša i zbog toga što su rođeni u Rusiji je sramota. Upravo zbog toga mnogi ruski šahisti su morali da odu, promijenili su federaciju. Moraju da igraju, zarađuju, a nigdje ih ne pozivaju…
Ipak, u Rusiji raste veoma talentovana generacija. Na primjer, Roman Šogdžiev – svjetski šampion do 10 godina, još nekoliko momaka malo starijih.
Drago mi je što nisam potpuno sa strane: poslednjih nekoliko godina održali smo desetak online sesija. Hvala mom prijatelju Lvu Razumovskom i njegovoj kompaniji RAMAX, koji sponzorišu ove događaje. Tamo predaju veoma kvalifikovani treneri, a i ja pomognem.
