7. avgust 2025.

Karolina Mellen-Šta mislite što se Španije tiče, meni se čini da su oni isto zadržali dosta svoga, a opet primili nešto od Evrope i da imaju fantastičan balans između toga da rade, da su, za razliku od nas, vredni, a opet imaju i volju za zabavom uopšte da se provode.
Ljubomir Ljubojević – Španija je specijalna zemlja, moram da kažem. Pirineji su odvojili Španiju od Evrope. Mnogo godina su imali i taj režim Frankov koji ih je isto na neki način odaljio od Evrope, zato što Evropa nije tolerisala te čvrste režime, vladala je diktatura, da se tako izrazim, ali bez obzira na sve to, da li se dogodilo ili ne, ipak Španija je specijalna zemlja.
Odvojena je bila Pirinejima, znači postala je neka barijera koja je sprečavala. U istoriji se to isto događalo, Španija je ratovala sa svim evropskim silama. Bila je I ujedinjena sa njima neki put i tako. Ali bio je jedan španski vladar koji je živeo početkom 16. veka, kada se Španija oslobodila arapske kolonizacije od 900 godina. To su bili kralji i kraljica koji su počeli propagiraju katoličanstvo, Izabella i Fernando, ali onda imali oni jednu ćerku koja je rodila posle sina i taj je bio vladar Karlos I, odnosno bio peti nemački, jer mu je otac bio Nemac.
Interesantno da je bio iz mešanog braka, ali se tamo negde sredinom 16. veka, ili 1570. i neke godine, on se borio na svim frontovima, Španija je tada bila velika kolonija sila, jedna od najjačijih u Evropi. On je tada jako dobro shvatio ko u Evropi predstavlja šta, njegova čuvena izreka je bila tada, rekao je ovako: Italijanima treba ostaviti da se bave muzikom, Francuzima da se bave ženama, Nemcima da se bave konjima, Britancima i Englezima da se bave mačevima, a Špancima treba ostaviti da se bave bogovima. Prema tome to je bio jedan vrlo interesantan čovek, ali je bio čovek koji je čak napao direktno Rim. Smatrao je da je on bolji katolik od samog pape u Rimu. I on se borio protiv toga da pokaže kako je takav.
Dobro, imao je svojih principa i svega, ali očigledno da je bio jako vispren i kad se malo pogledaju ovako, te nacije, otprilike uvijek je tako.

Karolina Mellen- Da, koliko su Španci religiozni sada stvarno?
Ljubomir Ljubojević– Ja mislim da su Španci religiozni, i ako bih rekao, možda da nisu religiozni. Oni su religiozni svaki za sebe. Oni svi veruju u nešto, imaju neku silu koja ih vuče. Da li će biti tradicija da će ići na mise nedeljne ili neće ići …ja mislim da to od manjeg značaja. Oni veruju u ono što veruju, i zato ako se gleda realno, recimo, Španija je bila velika kolonijalna sila. Ona je, ovaj, najviše pronala svoj jezik. Nije pronala toliko, ovaj, svoju želju za obogaćenjem. I čak se dogodilo, recimo, sledeće, da su Južnu Ameriku, kada je Kolumbo otkrio Ameriku, onda su španski kolonizatori pokorili i Srednju Ameriku, i Severnu, i Južnu. I mnogi od njih, koji su se našli, u prilici da se upoznaju sa novim civilizacijama, Aszteka, Maja, ovih, Inka i tako, oni su shvatili da te civilizacije imaju nečeg jako dobrog. I oni su se toliko stopili sa tim stanovništvom tamo. Neki su možda i pljačkali, pa su donosili, ali većina od njih je u stvari tamo ostala i oni su se, čak, u sledećim vekovima onda borili čak za nezavisnost tih…kao Španci su se borili protiv španske krune. Hoću reći, oni su bili ti konkvistadori, ali možda im nije bilo toliko važno da eksploatišu te zemlje. Imam više utisak da su hteli da prenesu tamo krst i da ostave pečat svog jezika. Tako kad se gledaju, recimo, daleki Filipini-čudno je da su Filipini toliko godina govorili španske, da su imali religiju i sve, a nemaju nikakve veze sa Španijom. Neki afričke zemlje isto tako. Tamo se govori španski jezik. Južna Amerika cela govori španski, osim Brazila. I srednja Amerika, svi osim Brazila.
Prema tome to nije čudno uopšte. A nisu u stvari ništa dobili. Imaju jako dobre veze sa svim tim delovima sveta. I mislim da je projekcija Španije, po nekom mom shvatanju, trebala biti mnogo više vezana za Južnu Ameriku, za Srednju Ameriku, za možda te zemlje sa kojima je jako vezana, kao što je britanski Commonwealth više vezan za svoj Commonwealth nego za Evropu, tako bih rekao. Španija treba biti mnogo više vezana za njih nego za samu Evropu. I ako znamo da su u Evropi ratovali Britanci protiv Francuza, Francuzi protiv Nemaca, Francuzi protiv Španaca, Španci protiv Britanaca, svi su međusobno ratovali. Ne verujem da će se te istorijske velike razlike koje su delile moći tako lako zaboraviti.
Pa i ako pratite malo razvoj u Evropskoj zajednici, videćete da su to nepremostive prepreke u mnogim drugim sferama, pitanjima, čak i kulturi. Da se ne prihvata ono za što je ostalo i tako dalje. Velika stvar da postoji tolerancija, da se to sve poštuje, da može da se prima ono što je dobro i da se minimize. Španija je tako da kažem imala nesreću ili sreću, ne znam šta je, da bude svim tim izolovana malo od tendencije evropske kulture.
Znam da je mladi svet željan da se približe Evropi, da primi od Evrope tendencije koje postoje, ali imam utisak da će to primanje nekako, da ih, neću da kažem, osiromaši, nego ima da otupi oštricu njihovog temperamenta i karaktera, kakvim su se uvek, mogu da kažem, ponosili sami. Želeli su da ostanu takvi, da ih niko ne menja. U Španiji postoje jake tradicije koje pokušavaju da zadrže kroz vekove tradicije svega.
Karoline Mellen- Porodice na primer, je,l’?
Ljubomir Ljubojević- Svega u principu, oni su tradicionalna zemlja. Ja sam dobio utisak, strašno vole način života kojim žive. Prihvataju neke promene i uticaje sa strane, ali su uvek zabrinuti ako neko hoće da im menja stil života. To oni baš ne vole tako nasilno.
Karoline Mellen- Pa koje?

Ljubomir Ljubojević-Pa ne znam, drugi način života. Oni vole svoju muziku, oni imaju svoj stil života. Ako ćete vi reći da u Španiji hoćete da večerate u 8 uveče, nećete naći ništa otvoreno. Morate da idete da večerate od polaa deset do 12, do jedan noću. Zbog toga što bliže su zapadu, život se odvija i sve ide nekako kasnije.
Ako ćete tražiti neki normalan doručak u Španiji, nećete ga nikad dobiti zbog toga jer nisu naučili s obzirom da kasno večeraju, onda pratično i ne doručkuju, samo piju kafu.
Tako to je drugi način života. Imaju oni svoje običaje, koje oni smatraju da propustiti jedan ručak, to je u stvari zlo. Mislim, za zdravlje, za sve. Oni imaju tu disciplinu rada. Imaju veliku kulturu, dobru kuhinju. Imaju svoju tradiciju koju ja smatram sa pravom žele da zaštite i sa pravom žele da očuvaju i ne samo to, nego da upoznaju čitav svet sa njom.
(Uskoro nastavak)