Evgenij Tomaševski: Svi su igrali za reprezentaciju s oduševljenjem

11. septembar 2025.

Ivan Zemljanski, Savva Vetohin, Evgenij Tomaševski, Artjom Uskov, Anja Šuhman

Stariji trener i kapiten omladinske reprezentacije Rusije razgovarao je s Vladimirom Barskim o pobjedničkom nastupu ekipe na Svjetskoj olimpijadi do 16 godina u Kolumbiji.

– Evgenije, čestitam na pobjedi! Da li je ovog puta bilo teško odrediti sastav tima?

Evgenij Tomaševski – Zajedno sa Aleksandrom Vladimirovičem Rjazancevim nismo se dugo dvoumili, jer je sastav bio prilično očigledan. U stvarnosti, to nije uvijek slučaj. Naravno, ne može se reći da ne pratimo i druge kandidate, ali ovog puta četvorka se jasno izdvajala. U ekipnim turnirima visokog nivoa proces izbora sastava obično traje, ali ovaj put smo imali sreće. I format nam je odgovarao, jer se ekipe na dječijim Olimpijadama od skora formiraju po principu „tri dječaka i jedna djevojčica“.

– Jeste li igrače rasporedili samo po rejtingu?

Evgenij Tomaševski – Da, taj aspekt skoro da nismo ni raspravljali. Mislim da u tome ne treba previše taktizirati, iako su neke ekipe to radile. Na primjer, Indija je donijela zanimljivu odluku – stavili su djevojku na prvu tablu.

– Ljudi su se pitali zašto im je na četvrtoj tabli igrao dječak…

Evgenij Tomaševski – U pravilima piše da u timu mora biti barem jedna djevojčica – bez preciziranja na kojoj tabli mora igrati. Ne vidim tu nikakav problem, pravila su ista za sve. Ako želite da oslabite prvu tablu da biste pojačali četvrtu – slobodno, to je vaše pravo. Ali mi smo znali da će svaki dječak koji bude igrao protiv Anje imati ozbiljnih problema za tablom.

– Koje ste zadatke rješavali na pripremnom kampu?

Evgenij Tomaševski – Koliko god ekipa bila jaka, mora se ozbiljno pripremati. Osim pripreme za konkretan turnir i stvaranja timske atmosfere, postoji još jedan važan aspekt: život se ne završava na ovoj Olimpijadi. Uopšte, što više vremena treneri mogu provesti posmatrajući mlade šahiste – to bolje. To je korisno i za njihovu buduću karijeru. Kamp je imao više ciljeva – i taktičkih i strateških.

Ovaj kamp je bio kratak, ali izuzetno plodonosan: dvije važne partije su dobijene zahvaljujući varijantama koje smo analizirali tokom priprema. Nekad se tako desi – možete se dugo spremati i „promašiti“, a nekad, ako radite efikasno, rezultat dođe i u kratkom roku. Kamp je bio neophodan. Pored toga, da se Olimpijada igrala sa klasičnim tempom, a ne 45+10, insistirao bih na dužim pripremama.

– Kako je izgledala borba?

Evgenij Tomaševski – U početku smo kao da smo proučavali „digitalnu geografiju“. Protivnici su nam bile ekipe iz Latinske Amerike: Čile-2, Peru-3. Već u trećem kolu nas je čekao prvi ozbiljan protivnik – ekipa Gruzije.

– Igrali ste dva kola dnevno?

Evgenij Tomaševski – Šest kola za devet dana. Raspored je bio: 1, 2, 2, 1, 2, 1. Na pripremama smo rekli djeci da napetost neće rasti postepeno, već će doći naglo i naglo će nestati. U suštini: preletiš pola svijeta, odmaraš na plaži, otvaranje, igraš protiv Čilea-2 i Perua-3, a zatim se u tri-četiri dana odlučuje da li ćeš biti šampion Olimpijade ili ne. To je vrlo specifična situacija, i drago mi je što su djeca bila spremna.

Gruzijci su bili prvi ozbiljan rival, ali ne i posljednji koji su igrali jače od svojih rejtinga. Mnogi su timove ocjenjivali po rapid-rejtingu. A trebalo je gledati klasične partije. Za Gruziju su igrala dva perspektivna juniora; njihov lider je pružio snažan otpor Zemljanskom i završio remijem. Ivan je igrao sjajno, briljantno manevrisao i imao šanse za pobjedu, ali se bijeli odbranio izvanredno; partija je bila veoma kvalitetna. Na trećoj i četvrtoj tabli Gruzija je imala dvije talentovane djevojke. Jedna od njih, Anastasija Kirtadze, skoro da je postala šampionka Evrope za žene, iako je vrlo mlada. To je bio težak meč, i bilo je teško naslutiti da ćemo na kraju pobijediti 3,5:0,5 (a moglo je biti i 4:0).

To je bilo naše „borbeno krštenje“, a već narednog dana igrali smo dva najvažnija meča – protiv Kine, pa zatim Uzbekistana.

Ovdje bih volio reći nekoliko riječi o protivnicima, jer sam čak i u našoj štampi čitao da „nisu doveli najjače ekipe“. Možda se to može reći za Indiju, i to uz ogradu, jer među igračima rođenim 2009. i mlađima imaju mnogo preko 2400, ali njihove buduće superzvijezde su već starije. Dakle, oni bi mogli više „zgusnuti“ sastav nego ojačati. Nisu izostali neki novi Gukeš ili Pragg. Ostale ekipe su dovele najbolje što su mogle (Uzbekistan), ili skoro sve (Kazahstan, Kina); čak je i Kanada, iako 15. nosilac, imala dva čvrsta majstora, redovne učesnike opena. I u takvoj konkurenciji pobijediti u 9 od 9 mečeva je ogroman uspjeh.

Naravno, neke ekipe nisu došle u Kolumbiju. Ali od njih je jedino SAD mogla da sastavi tim koji bi se mogao porediti s našim – četiri perspektivna velemajstora. Takođe je moglo biti nekoliko ekipa u formatu „jedna zvijezda plus trojica solidnih igrača“. Kada sam prvi put čuo za ovu Olimpijadu, pomislio sam da će nam glavni konkurenti biti Turci – imaju Erdoğmuşa i Gürela. Ali se ispostavilo da je Gürel rođen 5. decembra 2008. godine. Ostali igrači i djevojke su slabiji. Moglo je biti još 5-6 čvrstih evropskih timova tog formata, plus Iran i Argentina. Naravno, to bi dodatno pojačalo konkurenciju, ali bi Rusija i dalje bila favorit. Ne bih umanjivao izvanredno postignuće naše ekipe.

Ali da se vratimo mečevima protiv Kine i Uzbekistana. To nam je bio najuspješniji dan koji smo mogli zamisliti. Uzeti 7,5 poena od mogućih 8 protiv tako jakih ekipa – i seniorska reprezentacija bi bila ponosna na to! Protivnici su imali ukupno četvoricu igrača sa preko 2450 u klasici, koji će uskoro igrati još jače, plus vrlo talentovane juniore na ostalim tablama.

Da bi se to postiglo, morale su se „poklopiti zvijezde“ – i poklopile su se. U dvije partije su proradile naše pripreme otvaranja. Meč s Kinom smo u suštini počeli sa 1:0 na prvoj tabli, jer je Vanja Zemljanski uhvatio protivnika u pripremljenu varijantu Aleksandra Vladimiroviča. Priprema je bila izvanredna, moderna – sve što volimo: već u otvaranju crni kralj se našao na e5, ali ne da bi „zaključao“ rezultat, već jer je morao da „bježi“ pod udarcima.

Ivan Zemljanski

Kada počneš važan meč sa 1:0, sve odmah izgleda drugačije. Još ako uzmeš u obzir da reprezentacija Kine, po mom mišljenju, gotovo u svim formatima često igra „na rezultat“, dakle izuzetno praktično – i ako ih lišiš mogućnosti da igraju na +1, držeći pod kontrolom sve četiri table i imajući kao rezervnu opciju rezultat 2:2 – njima postaje mnogo teže. Tako da je to poen bio zlata vrijedan.

Savvina partija bila je u potpunosti velemajstorska – i sam ju je više puta isticao u intervjuima. Uopšte, na turniru je odigran priličan broj partija velemajstorskog nivoa – naravno, uz ogradu da se igralo ubrzanim tempom i da su učesnici tinejdžeri. Kod Vetohina se razvila prava bitka u Španskoj partiji, s finim pozicionim rješenjima. Da, obojica su u nekim momentima mogli odigrati bolje, ali na kraju je Savva u velikoj borbi nadigrao protivnika. I Anja je uradila isto, a Artyom je svoju partiju odigrao u sjajnom stilu (on je, uostalom, od prvih kola igrao sigurno i brzo). Za bilo koju seniorsku reprezentaciju pobijediti Kinu 4:0 – to je zaista ozbiljan rezultat! Mislio sam da nam je to bio najbolji meč, ali ispostavilo se da ni sljedeći nije bio ništa lošiji.

– Ako sam dobro razumio, Rjazancev lično radi sa Zemljanskim, on mu je trener. Ali nisu svi igrači u Kolumbiji imali lične trenere? Kako ste organizovali rad?

Evgenij Tomaševski – Po mom mišljenju, u našoj delegaciji su uloge bile sjajno raspoređene. Vođa delegacije, Nina Bodenčuk, izuzetno uspješno je komunicirala s organizatorima i rješavala sve moguće poteškoće. Imali smo odličnu doktorku, Žannu Novoselovu. Roditelji igrača takođe su odlično obavljali svoje zadatke. Želio bih da zahvalim i rukovodstvu Šahovske federacije Rusije, zahvaljujući kojem je ovo daleko i zahtjevno putovanje moglo biti realizovano u punom sastavu.

Igrači, roditelji i stariji trener

– Da li je stresno pratiti četiri partije istovremeno?

Evgenij Tomaševski – Očekivao sam da će biti stresnije. Prije svega, djeca su pozitivna, ne drhte od napetosti. Ja sam od samog početka bio dobro raspoložen i možda sam to raspoloženje djelimično uspijevao da prenesem i na njih. Imam ogromno igračko iskustvo, a i određeno iskustvo kao trener ekipe, ali sam se prvi put našao u ulozi kapitena na velikom turniru. Međutim, ovdje se ipak igrao rapid – sve partije se završe za dva sata. Kulminacija dolazi brzo, a nije kao u klasici, gdje dugo sjediš, čekaš i sve stigneš da „samelješ“ u glavi.

– Da se svega prisjetiš?

Evgenij Tomaševski– Da, upravo to. Na Olimpijadi toga nije bilo, ni atmosfera nije bila previše napeta. Naravno, pomogli su i mečevi protiv Kine i Uzbekistana, koji su dali pravi ton. Ali generalno, ritam Olimpijade nije dozvoljavao da previše razmišljaš unazad. Recimo, kolo se završava u podne, do jedan se već pojavi žrijeb, a u četiri je već sljedeće kolo. Moraš da održiš sastanak, da se što brže pripremiš, i još nešto da pojedeš. Jednostavno nemaš vremena da se nerviraš i previše razmišljaš. U klasici, pak, imaš sasvim dovoljno vremena da „proživiš“ rezultat, da ga pustiš da te pogodi, da uočiš sve propuste… A ovdje jednostavno nema vremena za sve to, tako da je s te strane format lakši za živce. Iako sam ja, naravno, za klasiku – ona je ipak zanimljivija.

Počinje meč Rusija – Uzbekistan

Ali da se vratimo na turnir: pobjeda od 4:0 protiv Kine, a zatim Uzbekistan – drugi nosilac po startnoj listi. I ponovo meč u suštini počinje sa 1:0. Ovog puta proradila je moja priprema, i to vrlo rijetko biva da varijantu koju smo s Anjom analizirali na pripremama razradimo skoro do mata. Naravno, to je sporedna linija sporedne varijante, ali je igra crnih ljudski gledano vrlo logična, i to nam je omogućilo da tako „uhvatimo“ protivnika. Tek kad je Anja brzo odigrala najjači i nimalo očigledan potez Qg6, svi su se smirili – shvatili su da je to priprema. Na početku se vidjelo da nisu svi razumjeli šta se dešava: dajemo li figuru ili ne dajemo? U stvarnosti, bijeli ne dobijaju odmah: da su crni pronašli najprecizniju odbranu, pozicija bi bila procijenjena na oko +1.

– Što je takođe sasvim dobro!

Evgenij Tomaševski– Da, pogotovo što je tu odbranu vrlo teško pronaći. A ovako je skoro bio mat, kojeg je crni morao da izbjegne tako što su dao figuru. Naravno, to je bila važna partija, jer je Afruza jako talentovana djevojka, a između nje i Anje već postoji ozbiljna istorija rivalstva. A biće je, siguran sam, još više. Zato je ta partija bila vrlo značajna, i da se završila drugačije, meč bi bio znatno neizvjesniji.

A onda su se, malo po malo, čak i komplikovane partije počele naginjati na našu stranu. Artjom je u svom stilu „preokrenuo“ protivnika u cajtnotu, igrajući brzo i sigurno. Savva je, činilo se, imao potpuno remiznu poziciju, ali je nastavio da traži šanse. U rapidu se takve pozicije češće dobijaju nego u klasici, jer čovjek jednostavno nema vremena da donese neko suptilno rješenje. Pošteno govoreći, Savva ima jako dobru tehniku u završnicama – sasvim je sposoban da takvu poziciju dobije i u klasičnom tempu. Ima nešto „karpovsko“ u njegovom stilu.

Savva Vetohin

Nakon tog dana pojavila se nada u dovoljno ubjedljivu pobjedu, jer kad pobijediš dvojicu od četiri–pet glavnih konkurenata s takvim rezultatom, naravno da osjećaš samopouzdanje. S druge strane, u tome je i bila određena teškoća – jer su momci mogli da osjete neku euforiju. To je sasvim normalno. Ali, svi su oni već profesionalci, pa nije bilo nikakvih dječjih reakcija tokom turnira (što bi se možda i moglo očekivati od tinejdžera). Djeca razumiju da ne smije biti opuštanja, da ne smije biti potcjenjivanja protivnika i sličnih stvari.

Ipak, pri ubrzanom tempu sve ide kao u valceru, ne stižeš ni da procesuiraš šta se dešava… Srećom, sljedećeg dana je bilo samo jedno kolo.

– U Kolumbiji se koristio tempo koji je predložio Oleg Skvorcov? Dva kola dnevno, svaka partija traje oko dva sata?

Evgenij Tomaševski– Da.

– Skvorcov je nazvao taj tempo „nova klasika“ i predložio da se na takvim turnirima računaju klasični rejting poeni (i bukvalno ovih dana FIDE je odlučila da pokrene pilot-projekat za takav obračun).

Evgenij Tomaševski– Moje duboko lično uvjerenje je da nije ispravno skraćivati klasiku na ovaj tempo. Prije svega, ja sam svim srcem za klasiku. Priče o tome da je ona prevaziđena djeluju mi pomalo vještački. Razumijem gdje je problem. Stalno analiziram šah na najvišem nivou i znam koliko danas ima teorije. Ali, isto tako vidim da se uz dugačak tempo i dalje može igrati – ako imaš dovoljno energije i, što je najvažnije, želju da se boriš.

Pored toga, prosto ne razumijem šta želimo da postignemo igranjem po 45 minuta. Tako se desilo da sam u posljednje vrijeme dosta diskutovao na tu temu, i to i sa vodećim šahistima. Možda je moje mišljenje nepopularno, a možda i nije. Većina sportova i ljudskih djelatnosti razvija se u pravcu komplikovanja. Ako skraćujemo kontrolu, idemo u pravcu pojednostavljenja. Čak bih rekao – osiromašenja. To je kao da boksujete jednom rukom. To je druga igra! I pritom se značaj otvaranja ne smanjuje; pravo smanjenje značaja otvaranja dešava se tek u blicu – ali to su već sasvim drugi šahovi. Rapid, naročito duži rapid, ne smanjuje previše značaj pripreme. Ako „upadneš“ u protivnikovu pripremu – praktično si gotov. U klasici još i možeš nešto da se sjetiš, da nađeš način da se izvučeš. Mi dakle pojednostavljujemo igru, ali ne umanjujemo značaj otvaranja – pa koja je onda poenta?

– Prije svega, moguće je igrati dvije partije dnevno.

Evgenij Tomaševski– I sa tempom od sat i po plus 30 sekundi po potezu moguće je igrati dvije partije dnevno.

– Kad partija traje oko dva sata, možeš je odgledati u sali od početka do kraja. Duže – već teško.

Evgenij Tomaševski– Tačno, ali mnoge partije onda ostavljaju osjećaj nedovršenosti. Govorim kao neko ko je sve te partije gledao. Neke počnu vrlo zanimljivo – vidi se da se ljudi trude, da se vodi borba ideja. Recimo, partija Meng – Vetohin. Bila je to zanimljiva strateška borba s finim pregrupisavanjima figura. Ali od nekog trenutka sve se pretvori u igru na reflekse. Bukvalno: ko će prvi previdjeti i ko će iskoristiti previd. I tako partije ostanu bez pravog kraja. Zamislite da igrate tenis na terenu bez rasvjete – padne mrak i vi nastavite da igrate „napamet“. S ovim tempom je otprilike isto to. Ja tu ne vidim nijednu prednost. Ako je ideja da bude zanimljivo za gledanje, zašto onda ne blic? Tu barem postoji neka logika. Ako hoćete greške i emocije – to je blic.

– Ali to je već drugi sport.

Evgenij Tomaševski– Da, pogotovo blic bez dodatka vremena. Ali u blicu, makar, vidim neku logiku – i u rapidu takođe – ali u ovom tempu ne. Osim što, da, možeš da odgledaš partiju od početka do kraja bez prekida. Ali čini mi se da se kod nas uopšte precjenjuje značaj „šou“ elementa. Ako želite šou, valjda nećete prvo krenuti na šah? Postoji mnogo drugih ljudskih djelatnosti koje su zanimljivije za gledanje.

– Mi želimo intelektualni šou!

Evgenij Tomaševski– I za to postoji desetine ideja na šahovskoj tabli. Na primjer, sjajna svjetska prvenstva u rapidu i blicu – u čemu je problem? Ali s druge strane, ako želite sadržajne partije, sudar ideja… Pa pitajte djecu šta žele u životu. Oni žele da postanu svjetski prvaci. Sumnjam da im je prvenstveni cilj da postanu svjetski prvaci u blicu.

Možemo o tome diskutovati koliko hoćete, ali moj stav je tu jasan. Uz to, meni se ni tempo od sat i po ne sviđa – mislim na onaj bez druge faze. Po mom mišljenju, idealan i već testiran tempo za današnje vrijeme je: 90 minuta za 40 poteza + 30 minuta do kraja, s dodatkom od 30 sekundi od prvog poteza. Mislim da bi trebalo da ga standardizujemo kao klasičan kontrolni tempo i da se s njim igraju svi zvanični turniri. A tempo od sat i po neka ostane za komercijalne turnire, gdje treba igrati dvije partije dnevno.

Manje od toga – to je već rapid. Da, duži rapid, čija je pobjeda i dalje časna i prestižna, ali to je rapid. Po mom shvatanju, postoje:

  • klasika, koja je za šah ono što je pravi test u bilo kom sportu – ozbiljna i meritokratska,
  • interesantni rapid formati za publiku,
  • i posebna disciplina – blic.

I to je to. Ne razumijem zašto izmišljati još nešto.

– Sledeći meč bio je protiv Indije?

Evgenij Tomaševski– Da. Formalno, imali su osmi startni broj, ali to je bilo zato što je djevojčica na prvoj tabli imala rapid rejting oko 1800 (dok u klasici, sa 14 godina – 2353, i već je među deset najboljih seniorki Indije!). Sjećam se da su Praagg i Gukeš takođe igrali svjetska prvenstva s rapid rejtingom 1900, dok su u klasici već imali 2500+. Djevojčica je, kao što sam rekao, igrala na prvoj tabli, i njena partija s Ivanom Zemljanskim pokazala je da opuštanja ne smije biti ni pod kojim uslovima. To je bio prvi stvarno težak meč za nas, u kojem smo čak rizikovali poraz.

Anja je igrala protiv još jednog indijskog talenta – kojih tamo stvarno ima u izobilju. Po prirodi posla pratim mnogo open turnira i mogu reći da je tamo punopravnih šahista sa 2300+ koliko hoćeš. Dobro računaju varijante, imaju neko svoje shvatanje igre. Očigledno je da će taj dječak uskoro imati vrlo solidan rejting. A konkurencija je najjači motor napretka. Dobro je vodio partiju, sveukupno gledano, a Anja se u jednom trenutku nije najbolje snašla, došla u slabiju poziciju, i postalo je jasno da tu imamo problem. I Ivan je imao prilično ozbiljne poteškoće, ali nisam se mnogo brinuo za njega – nadao sam se da će „preokrenuti“. Kod Savve se nazirao remi, što je značilo da je meč izuzetno težak.

Tu moram da odam priznanje Artjomu, koji se pokazao kao vrlo ozbiljan profesionalac – mogu mu samo zapljeskati za tu partiju. Prvo, Ilamparthi je igrač koji se već afirmisao na mnogim open turnirima, poznato ime u šahovskom svijetu, mnogo proučava teoriju. Spremali smo se za njega, i među varijantama koje smo razmatrali bila je i ona koja je odigrana. Artjom je rekao da ima svoje ideje u tom sistemu. I zaista, pokazao je prilično duboku koncepciju, doneo niz finih pozicionih i taktičkih odluka. Od početka do kraja – partija vrlo visokog nivoa.

(Ovo je samo dio velikog intervjua)

https://ruchess.ru/news/report/evgeniy_tomashevskiy_za_sbornuyu_vse_vystupali_s_voodushevleniem/