8.novembar 1972. godine
Johnny Carson: Siguran sam da čitav svijet sada zna ime Bobby Fisher. On je, što je i dokazao, najbolji šahista na svijetu. Znaš, pročitaš mnogo članaka o Bobby-ju gdje pišu da je pomalo temperamentan i zahtjevan. A on nije takav. Upoznao sam ga danas popodne, na mjestu koje je on odredio – na vrhu slova Y. Znak „Hollywood” je gore u brdima iznad Hollywooda. Sastali smo se na vrhu tog Y u Hollywoodu. Upoznao sam ga samo nakratko. Čini se kao šarmantan mladić. I molim vas, pozdravite ga – Bobby Fisher. Tako mi je drago što si u ovoj emisiji.
Bobby Fischer: Hvala ti, Johnny.
Johnny Carson: Gledao sam te u emisiji Boba Hope-a koju si radio sa Mark Spitzom jedne večeri, i bio si sjajan u toj emisiji. Radio si skeč sa Bobom, i izgovarao si svoje replike kao da čitavog života radiš skečeve. Da li ti je to bilo lakše ili teže da uradiš?
Bobby Fischer: Pa, ljudi kažu… ne znam, bio sam malo zabrinut oko toga. Čak i kada gledam nešto na TV-u…
Johnny Carson: Zaista?
Bobby Fischer: Da. Ne volim da gledam nešto osim ako nisam siguran da je dobro.
Johnny Carson: Ti si bio veoma dobar u tome. E sad, pobijedio si Borisa Spaskog i sada si šampion šaha u cijelom svijetu. Šta postoji dalje od toga? Kako to možeš da nadmašiš? Je li sada najvažnije održati titulu?
Bobby Fischer: Da, to je veliki problem – kako to nadmašiti. Ali mislim, ako mogu da zadržim titulu 30 godina ili tako nešto…
Johnny Carson: Samo 30 godina otprilike?
Bobby Fischer: Tako nešto.
Johnny Carson: Reci mi, je li uslijedilo neko razočaranje kada je sve bilo gotovo, Bobby? Mislim, morao je to biti veliki trenutak…
Bobby Fischer: Da, jeste. Probudio sam se dan nakon što je sve bilo gotovo i osjećao sam se drugačije, kao da je nešto iz mene izašlo.
Johnny Carson: Da, bilo je uzbudljivo dobijati izvještaje ovdje. Mislim da si rekao u jednom članku da nikada nisi mislio da ćeš doživjeti dan kada će šah biti na naslovnoj strani New York Timesa.
Johnny Carson: Da li si ikada zamišljao tako nešto? Mislim, šah nije tip igre koji, pretpostavljam, mnogo ljudi voli kao recimo fudbal ili nešto slično. Ljudi ga smatraju teškim.
Bobby Fischer: Pa, u ovoj zemlji… mislim, širom svijeta sam igrao na mnogo turnira, i to je godinama bila vijest na naslovnim stranama.
Johnny Carson: Ali šta misliš, ovdje… ljudi u ovoj zemlji sada počinju da to vide kao nešto veliko, a u Rusiji, kako ti kažeš, i u svim evropskim zemljama, šahisti su nacionalni heroji. I tek sada to počinje da se dešava ovdje.
Bobby Fischer: Pa, mislim da ljudi moraju biti edukovani da bi uživali u šahu, dok u fudbalu ili bejzbolu možeš uživati i bez stvarnog razumijevanja igre. Lijepo je gledati ljude kako se kreću, ali da bi uživao u šahu, moraš imati bar osnovno razumijevanje o čemu se igra zapravo radi.
Johnny Carson: Koliko si imao godina kada si se prvi put zainteresovao za šah i ko je probudio tvoje interesovanje?
Bobby Fischer: Imao sam šest godina. Moja sestra me naučila.
Johnny Carson: Šest godina?
Bobby Fischer: Da.
Johnny Carson: Znači, šestogodišnjaci očigledno mogu da nauče šah. Većina ljudi misli da šah zahtijeva izuzetno veliki intelekt. Mislim da to mnoge odbije. Kažu: „Oh, ja to ne mogu, to je previše matematički, ne mogu razmišljati toliko poteza unaprijed.“
Bobby Fischer: Ne kada je u pitanju samo igranje. Mislim, svako može da nauči. Spaski je, mislim, naučio sa pet godina. Reševski, koji je bio prvak u ovoj zemlji prije mene, naučio je sa dvije ili tri godine. Držao je simultanke sa šest ili sedam.
Johnny Carson: Ti si igrao rano protiv dvadesetak ljudi odjednom?
Bobby Fischer: Da.
Johnny Carson: Ali ozbiljnije si to radio u tinejdžerskim godinama, zar ne? Kad si igrao protiv 15 ili 20 protivnika. Koja je najveća… ne želim reći „varka“… koja je najveća sposobnost koju čovjek treba imati za igranje šaha? Ako to nije intelekt – mislim, ja ne znam da igram.
Bobby Fischer: To je neka vrsta prostorne percepcije. U glavi vidiš da, kad povučeš ovaj potez, figura će biti tu, a ako on povuče potez, biće tamo. Samo vidiš poziciju onako kako bi mogla izgledati nakon poteza.
Johnny Carson: Koliko unaprijed možeš da planiraš, u zavisnosti od toga šta bi protivnik mogao ili ne bi mogao da uradi? Da li analizuješ i to – kad povučeš potez, da će on uraditi ovo, pa ako ti uradiš ono, on će uraditi ovo – i ideš dalje kroz sljedeće poteze?
Bobby Fischer: Sve zavisi. Mislim da je Capablanca jednom rekao da vidi samo jedan potez unaprijed – najbolji potez.
Johnny Carson: Najbolji potez?
Bobby Fischer: Da, ali zavisi od pozicije. Ponekad, ako je jednostavna pozicija gdje postoji samo jedna varijanta, i on mora igrati baš onako kako ti želiš, možeš vidjeti i dvadeset poteza unaprijed. Ali ako napraviš potez i on ima tri-četiri moguća odgovora, onda moraš analizirati sve te odgovore, pa onda svoje odgovore na te odgovore. I tada možda možeš vidjeti samo dva ili tri poteza unaprijed.
Johnny Carson: Znam da su ovdje povremeno određeni velemajstori analizirali partije dok su im stizali izvještaji iz Islanda, i kada bi se činilo da je neko pogriješio – kada bi ti napravio potez koji kasnije nije ispao najbolji – da li je to obično bila stvar trenutnog gubitka koncentracije, pa bi, kada bi se vratio i analizirao, pomislio: „Zašto sam baš taj potez odigrao?“
Bobby Fischer: Pa, da vidimo… izgubio sam samo dvije prave partije. Nisam odigrao mnogo poteza koje bih nazvao lošim, ali ne, sigurno nisam.
Johnny Carson: Dobro, to ti priznajem.
Bobby Fischer: Pa, to je dio profesionalizma – pokušaš u glavi odigrati pogrešan potez, odbaciš ga, pa odigraš pravi potez. To je ideja. Da uopšte ne odigraš pogrešan potez.
Johnny Carson: Hajde da pričamo o terminu koji je sada postao veoma popularan – „psihološko nadigravanje protivnika“. Novine su ovdje jedno vrijeme dosta pisale o tebi, a i ljudi na Islandu su ti davali malo kritika jer su rekli da si došao da igraš, a onda nisi htio da dozvoliš filmske kamere i tako dalje. Je li to nešto što svjesno radiš da bi uznemirio protivnika, ili je to jednostavno tvoj osjećaj da sve mora biti kako treba kad igraš?
Bobby Fischer: Ja hoću da sve bude kako treba. Nisam pokušavao da „psihički utučem“ na Spaskog. Nije bilo potrebe – ja sam najbolji igrač, on je znao, svi su znali.
Johnny Carson: E, to bi mene odmah „psihički utuklo“. Rekao bih: „Dobro, pobijedio si, Bob, ja idem.“
Bobby Fischer: On mi je sam rekao… mislim, nije meni lično, ali sam čuo preko zajedničkih prijatelja – ili neprijatelja, šta god – da on cijeni to što ja izborim najbolje uslove, jer on onda samo može da sjedi i zna da će svjetlo, šahovski set, sve biti najbolje. Rekao je i da duguje svoj stan meni – morali su mu dati bolji stan jer je postao zvijezda, međunarodna zvijezda. Tako da je i on prilično dobro prošao.
Johnny Carson: Čitao sam u novinama da su se u Sovjetskom Savezu prilično ljutili kada se Spaski vratio. Pretpostavljam da ne vole baš kad njihov igrač izgubi.
Bobby Fischer: Da, pa mislim da je to više bilo za domaću publiku, da pokažu svijetu kako nije do „komunističkog sistema“. Spaski se, recimo, nije pripremio kako je trebalo za meč. Ali mislim da će ga opet rehabilitovati, izgraditi ga ponovo, jer je on najbolji kojeg imaju, pa da može opet da igra protiv mene ili nekog drugog.
Johnny Carson: Koliko često sada moraš igrati? Kao bokser u teškoj kategoriji, koji mora bar jednom godišnje da boksuje da bi zadržao titulu – kako je sa šahistima?
Bobby Fischer: Ja sam u dobroj poziciji. Ne moram igrati svake godine – igram za titulu na svake tri godine. Razlog za to je što su Rusi imali titulu i, kad su je imali, nisu htjeli igrati često, pa su napravili sistem u kojem se igra samo svake tri godine, ne očekujući da će je ikada izgubiti.
Johnny Carson: Razumijem. Pa šta planiraš sada? Hoćeš li igrati neke turnire?
Bobby Fischer: Pa, volim da igram, ali ne mislim da ću sada nestati na tri godine. Ne mogu raditi samo emisije tri godine bez igranja.
Johnny Carson: Kako ostaješ u formi, Bobby? Možda je to naivno pitanje, ali bokser mora da trenira i drži kondiciju – kako ti ostaješ „u formi“? I s kim možeš igrati da ti pruži dovoljno jak otpor da ostaneš oštar?
Bobby Fischer: Pa, ima bukvalno stotine časopisa koji izlaze svakog mjeseca širom svijeta i desetine novih knjiga. Tako da ima ogroman broj stvari za proučavanje. Mogu da proučavam sve partije koje je on igrao prije meča ili poslije, ili partije bilo kojeg drugog igrača.
Johnny Carson: Razumijem.
Bobby Fischer: I samo se trudim da budem u toku. Zapravo, ne igram mnogo. Igram malo, ali time bih otkrivao svoje trikove.
Johnny Carson: A znaš nazive odbrana… Jesu li to nazivi određenih početnih poteza nazvani po ljudima koji su ih izmislili?
Bobby Fischer: Neki su nazvani po ljudima, neki po gradovima.
Johnny Carson: Ima li da su neki gambiti nazvani po tebi?
Bobby Fischer: Pa, da. Ja sam došao prilično kasno u svijet šaha. Šah se igra već stotinama godina, pa nema baš mnogo što može da bude radikalno novo. Ali nazvali su nekoliko varijanti po meni. Na primjer, postoji jedna varijanta koja se zove „Varijanta otrovnog pješaka“.
Johnny Carson: Dobro.
Bobby Fischer: I tu varijantu zovu „Fischerova varijanta“. U njoj stalno uzimam tog, navodno, opasnog pješaka. Nisam ja baš neki „kockar“ u šahu.
Johnny Carson: A šta je bilo sa kamerama tamo na Islandu, Bobe? Pisalo se da si pristao da se meč snima, pa onda mijenjao uslove, tražio da snimatelji budu negdje iza… Koja je prava priča?
Bobby Fischer: Pa, više nego iko, ja sam bio razočaran što meč nije prenošen na televiziji. Tu je bilo puno publiciteta, mnogo novca u pitanju, a ja sam želio da ljudi vide kako igram. Ali imali su tamo neke tipove koji, umjesto da koriste neku vrstu video-kamera koje ne prave buku i koje niko ne mora stalno da opslužuje, imali su filmske kamere koje zuje, a snimatelji su stalno hodali okolo, pravili buku. To je bila smetnja.
Johnny Carson: Previše buke?
Bobby Fischer: Previše buke, i vizuelno – stalno vidiš kako se kreću.
Johnny Carson: Postoje li načini da se protivnik ometa u šahu? Mislim, nekim sitnicama. Možda povlačenjem poteza vrlo brzo ili…
Bobby Fischer: Ja, naravno, ne koristim te trikove, ali neki ih vole.
(Nastaviće se)