Dokumentarac „U slavu kraljici” prati uspon četiri žene na šahovski tron, uz komentare slavne jugoslovenske i srpske šahistkinje Milunke Lazarević
Iz filma „U slavu kraljici“
Sreda, 29.04.2026. Aleksandra Mijalković
Dokumentarni film U slavu kraljici, posvećen čudu koje se verovatno neće ponoviti više nikada u istoriji – da četiri šahistkinje iz jedne zemlje skoro tri decenije (od 60-ih do 90-ih godina prošlog veka) drže u rukama titulu svetskih šampionki – beogradska publika je premijerno imala priliku da vidi na festivalu „Slobodna zona” aprila 2021, a sad i na šestom izdanju smotre austrijskog filma u Dvorani Kulturnog centra. Ovoga puta, uz prisustvo rediteljke filma, gruzijske umetnice Tatije Škirtladze koja živi i radi u Beču. Projekcija je bila propraćena njenom instalacijom Družina – tako je, svojevremeno, prozvan fantastični kvartet gruzijskih šahovskih velemajstorki. To su Nona Gaprindašvili (85 godina), Nana Aleksandrija (76), Maja Čiburdanidze (65) i Nana Joselijani (64), čija imena još pamte generacije šahista širom sveta.
U vreme kad su, kao kraljice table sa 64 crnih i belih polja, zavladale sportom koji se dotle smatrao prevashodno muškim, na turnirima su se takmičile pod zastavom SSSR, ali zapravo su pronele slavu svoje rodne Gruzije, koja se tad nalazila u sastavu Sovjetskog Saveza. Film prati njihov uspon na šahovski tron, kao i detalje iz sadašnjeg života, uz komentare slavne jugoslovenske i srpske šahistkinje Milunke Lazarević.
U filmu pored ostalog saznajemo da udavače u Gruziji, tradicionalno, u miraz nose i šahovsku tablu, i da je sovjetski režim, svestan reputacije koju državi donose pobede vrhunskih šahistkinja na međunarodnim takmičenjima, svesrdno podržavao njihovu glorifikaciju širom zemlje i podsticao naslednice. Tako upoznajemo čitav niz imenjakinja slavne četvorke: danas u Gruziji ima mnogo žena, rođenih u zlatno doba trijumfa „četiri kraljice šaha”, koje su po želji roditelja, ali i po nalogu vlasti, dobile ime Nona, Nana i Maja.
Dokumentarac nastao u gruzijskoj, austrijskoj i (manjinskoj) srpskoj koprodukciji, ovenčan nagradom publike na „Slobodnoj zoni” pokazuje kako su četiri legendarne šahistkinje iz Gruzije, predvođene Nonom (koja se i u devetoj deceniji života ističe neuništivom energijom, britkim umom, čvrstom disciplinom, takmičarskim duhom i „čeličnim živcima” neophodnim, kako tvrdi, za pobedu na šahovskim turnirima) pokrenule revoluciju u ženskom šahu širom cele planete, izborile se sa mnoštvom predrasuda. Rediteljka je iskoristila učešće svojih protagonistkinja na Svetskoj šahovskoj olimpijadi u Batumiju, u Gruziji 2018, da snimi zajedničke kadrove, inače je, kako kaže, sa svakom od njih radila zasebno. – Ne igram šah, nije me to motivisalo da snimim ovaj film, već same te žene koje su postigle nešto izuzetno. Odrasla sam u Sovjetskom Savezu, u Gruziji koja ja bila njegov deo, tada su Nona, Maja i dve Nane bile na vrhuncu karijere, svako je za njih znao, a bile su mi na neki način i susetke, živele smo u istom kraju Tbilisija. Kad sam 1999. otišla na studije u Beč, ljudi su me pitali odakle sam, i kad bih pomenula Gruziju, svi su se odmah setili Staljina. Samo jedna osoba je za sve te godine povezala moju zemlju sa čuvenim šahistkinjama, to me učinilo veoma srećnom. Posle mnogo vremena, ta tema me ponovo zaokupila, ali kako nisam rediteljka, nego konceptualna umetnica, u početku nisam pomišljala na film. Pre nego što se početna ideja razvila u ozbiljan projekat, šest godina sam na njoj sama radila. Onda sam u Beču upoznala Saritu Matijević, producentkinju dokumentarca Jedna žena – jedan vek Želimira Žilnika i pomislila da bi ona možda bila zainteresovana za film o gruzijskim šahistkinjama. Za divno čudo, odmah je pristala. Usledio je susret sa još jednom budućom saradnicom iz Srbije, kompozitorkom Aleksandrom Vrebalov. Ona mi je mnogo pomogla, ne samo oko muzike za film nego i drugim savetima – ističe Tatija Škirtladze.
Posle toga su se, veli, pojavili koproducenti iz Austrije i Gruzije. Dobila je i podršku Euroimage fonda EU. Na scenariju je radila sa Inom Ivanceanu, a korediteljka filma je Ana Kazaradze. Najveći izazov je, zapravo, bio ubediti Nonu, Maju i dve Nane da učestvuju u ovom poduhvatu. Tu je glavnu ulogu odigrala Milunka Lazarević.
– Stupila sam u kontakt sa Nanom Aleksandrijom, zahvaljujući zajedničkim poznanicima, onda sam preko svoje majke došla do None Gaprindašvili. Obe su bile veoma skeptične, ali kad su saznale da će u filmu biti i Milunka, njihova prijateljica, nekadašnja šahovska rivalka i sjajan pripovedač, rado su prihvatile. Beskrajno sam zahvalna sinu Milunke Lazarević, Radamesu, koji me je odveo do nje kad sam došla u Beograd. Ona mi je rekla da je ideja o dokumentarcu odlična, ali da je šah dosadan za gledanje, i da je za film potrebna dobra priča. Nije mi trebalo dugo da shvatim da je upravo ona ta koja će voditi priču. Nažalost, Milunka je preminula pre nego što je film završen i nije imala priliku da ga vidi – priča Tatija.
Nona, Maja i dve Nane su bile megazvezde i tokom godina su dobijale mnogo pažnje, kaže rediteljka, ali su bile i pod velikim pritiskom, stalno pod nadzorom KGB.
– Sasvim je izvesno da ih je sovjetski režim koristio za sopstvene propagandne svrhe. U vreme hladnog rata šah je, kao vrsta intelektualnog nadmetanja, bio jedan od načina pokazivanja takve nadmoći, i naravno da se vlast trudila da to na razne načine upotrebi. Nešto od toga se vidi i u mom filmu, u arhivskim snimcima. Verovatno da su imale i loša iskustva, ali ipak nisu bile proganjane zbog svojih ličnih stavova koji su ponekad odudarali od zvanične politike, na primer, Nana Aleksandrija je održavala kontakte sa gruzijskim izbeglicama, a Maja je bila duboko religiozna – navodi Tatija.
Rediteljka priznaje da joj je sudbina na razne načine „išla naruku”, pored ostalog, njen film U slavu kraljici se pojavio u trenutku kad je ceo svet, okovan kovidom, ludovao za šahom zahvaljujući seriji Damin gambit na „Netfliksu”, pa je ponovo oživelo zanimanje za stvarne junakinje šaha. Film je 2026. aktuelizovan opet zahvaljujući „Netfliksu”, ovoga puta kroz dokumentarac Kraljica šaha o mađarskim šahovskim zvezdama, sestrama Polgar, Žužani, Sofiji i pre svega Judit.
Nona Gaprindašvili je od najranijeg detinjstva imala takmičarski duh trudeći se da pobedi stariju braću i sve dečake u komšiluku. Prvu titulu (ženskog velemajstora) je osvojila 1962. sa 21 godinom, a sa 37 postala prva žena sa titulom muškog velemajstora. Maja Čiburdanidze joj je 1978. preotela „tron” i sa 17 godina postala svetska šampionka. Osvojila je zlatne medalje na muškim olimpijadama 1992, 1994. i 1996. Nana Aleksandrija je, zahvaljujući svom ocu, počela da igra šah već sa četiri godine, sa 15 je bila prvakinja Gruzije, a sa 20 državna prvakinja SSSR. Titulu velemajstora je osvojila 1976. kad joj je bilo 27. Igrala je za Sovjetski Savez na šahovskim olimpijadama 1969, 1974, 1978, 1980, 1982 i 1986. Nakon toga je do 2002. godine bila predsedavajuća Komisije za ženski šah, stalnog odbora Fide, čiji je sada administrator. Pobednica je 20 međunarodnih šahovskih turnira, talentovana novinarka, magistar književnosti. Nana Joselijani ponela je titulu velemajstora 1980, kad joj je bilo 18 godina, a titulu međunarodnog majstora 1993. Dva puta je osvojila turnir kandidatkinja za Svetsko prvenstvo u šahu za žene. Od 2003. godine je preduzetnica u Pragu.
Ove četiri sjajne žene i nenadmašne šahistkinje, kaže Tatija, bile su tokom snimanja filma veoma profesionalne i predusretljive. – Iako veoma različite po temperamentu, karakteru, pristupu pitanjima braka, porodice, religije, političkog i društvenog angažmana… sve su oduvek delile neupitnu strast i posvećenost šahu, i to je bilo odlučujuće i u radu na dokumentarcu – ističe Tatija Škirtladze.
Prva šahovska komedija u istoriji je kratkometražni film „Šahovski spor“ (A Chess Dispute, 1903).
Film je snimio Robert William Paul — jedan od prvih britanskih filmskih stvaralaca i izumitelja. Bio je pravi pionir filma, još prije nego što je Hollywood postao ono što danas znamo.
Film traje svega jednu minutu. To je nijemi crno-bijeli film, bez zvuka, ali sa iznenađujuće živim humorom.
Dva džentlmena sjede u kafeu i igraju šah. Jedan od njih pokušava krišom da pomjeri figuru — ali protivnik to primjećuje.
Spor brzo eskalira: za nekoliko sekundi džentlmenska partija pretvara se u žestoku tuču — sa udaranjem šeširima, mahanjem rukama i potpunim gubitkom svake „džentlmenske uzdržanosti“.
Film se završava baš na tom vrhuncu — bez pouke, bez riječi, ostavljajući gledaoca sa blagim osmijehom: čak i najuglađeniji ljudi mogu izgubiti strpljenje… posebno za šahovskom tablom.
Robert Pol nije bio samo režiser, već i snimatelj, producent i tehničar — sam je pravio kamere za snimanje i projektore za prikazivanje filmova. Drugim riječima, snimao je, razvijao i prikazivao svoje filmove potpuno sam — pravi „one-man band“ ranog filma!
Serijal o šahu, u kojem učestvuju Magnus Karlsen, Vesli So i Hans Niman, postao je zvanični učesnik prestižnog Tribeca Filmskog festivala. Premijera prve epizode (56 minuta) održaće se 7. juna 🔥
Ako vam se činilo da je šah već ušao u mejnstrim, razmislite ponovo. „Velemajstori“ u produkciji Boardwalk Pictures mogao bi za šah biti ono što je „Vozi da preživiš“ („Drive to Survive“) bio za Formulu 1 🚀
🎥 Režija – Liza Mandelap
U centru pažnje:
Magnus Karlsen
Vesli So
Hans Niman
Deni Renš
Levi Rozman
Jan Henrik Bitner (CEO Freestyle Chess)
⚔️ Jedna od ključnih tema — tenzije između Freestyle Chess i FIDE
📖 Radnja: Svijet šaha se preokreće kada ekscentrični njemački preduzetnik zajedno sa Karlsenom pokreće novu ligu kako bi „učinio šah kul“, izazvao FIDE i zauvijek promijenio igru.
U pozadini: — Vesli So — tihi genije i kontrast novoj eri spektakla — Hans Niman — talentovani i kontroverzni buntovnik
🔥 Serija će prikazati dešavanja iza kulisa: rivalstva, restart karijera i lične drame u borbi za veličinu.
🎟️ Ulaznice će biti u prodaji od 28. aprila
🎬 Tribeka je jedan od najvažnijih filmskih festivala na svijetu, gdje često nastaju projekti koji kasnije postaju dio masovne kulture.
Zanimljivo je da je šah već bio tamo — 2016. godine sa dokumentarcem „Magnus“. Poslije 10 godina — povratak, ali na novom nivou 👀
📺 Ovo je već treći veliki šahovski projekat u 2026. godini:
Netflix: „Untold: Chess Mates“ (7. april)
„Queen of Chess“ (o Judit Polgar)
i sada „Grandmasters“
🎥 A priča Karlsen – Niman ide i na filmsko platno: studio A24 priprema film „Checkmate“ (snimanje počinje na ljeto)
Na striming servisu Netflix premijerno je prikazan dokumentarni film Untold: Chess Mates, (Neispričano: Šahovski partneri) posvećen jednom od najvećih skandala u istoriji šaha, koji je izbio 2022. godine. Njegovi glavni akteri — najbolji šahista svijeta Magnus Carlsen i mladi američki velemajstor Hans Niemann, kojeg je optužio za varanje — dodali su priči zanimljive detalje, ali, strogo govoreći, nisu otkrili ništa novo. Ipak, film, čije se objavljivanje gotovo poklopilo s promocijom novog Carlsenovog projekta — onlajn platforme Take Take Take — koja ga pretvara u konkurenta gigantu Chess.com, čini se da je ipak nešto rekao o načinima promocije šahovskog biznisa.
Još tokom prvih susreta s Niemannom, Carlsen je posumnjao da nešto nije u redu.
Film, koji je premijerno prikazan 7. aprila, drugi je pokušaj Netflixa da uđe u specifični svijet šaha. Prvi — sa serijom “Damin gambit” iz 2020. godine — bio je neočekivano uspješan. Ovog puta izabran je dokumentarni žanr i oštra, relativno svježa tema. Od septembra 2022. šahovski svijet je s velikim interesovanjem pratio razvoj skandala koji je pokrenuo Carlsen, tada već bivši svjetski prvak, ali i dalje opštepriznati „kralj igre“, optuživši Niemanna za varanje — korišćenje nedozvoljene pomoći.
Bilo je prilično jasno da novi Netflixov naslov neće ponoviti uspjeh prethodnog. Dokumentarci poput ovog podrazumijevaju otkrića, priznanja i razotkrivanja — a toga ovdje gotovo da nema.
Tri četvrtine filma čini ponavljanje već poznatih činjenica. Septembar 2022. godine. U trećem kolu prestižnog turnira Sinquefield Cup u Saint Louisu, gotovo nepobjedivi Carlsen iznenada gubi od 21-godišnjeg Niemanna, koji se pojavio gotovo niotkuda. Zatim se povlači s turnira i, ne sasvim direktno, ali dovoljno jasno, optužuje protivnika za varanje.
Slijedi nastavak na onlajn turniru Julius Baer Generation Cup: Carlsen protiv Niemanna pravi samo jedan potez, a nakon drugog poteza protivnika predaje partiju i napušta prenos, ovaj put otvoreno govoreći o „čitingu“. Potom dolazi Niemannovo priznanje da je varao kao tinejdžer u onlajn partijama.
Istraga platforme Chess.com pokazala je da je Niemann koristio nedozvoljenu pomoć u više od 100 onlajn partija. Uslijedila je tužba koju je Niemann podnio saveznom sudu u američkoj državi Misuri, tražeći 100 miliona dolara odštete zbog klevete i narušene reputacije. Spor je završen nagodbom, koja je uglavnom tumačena kao njegov poraz, iako mu se karijera kasnije stabilizovala — igra na visokom nivou, ali bez spektakularnih uspjeha.
Očekivanih „pikantnih“ detalja u filmu ima malo.
Carlsen, na primjer, opisuje kako je prije turnira u Miami lako pobijedio Niemanna u jednoj partiji na plaži, a zatim mu ubrzo potom izgubio u zvaničnom meču na FTX Crypto Cup — što je tada probudilo prve sumnje.
Niemann, koji i dalje sebe vidi kao žrtvu, priča kako mu je nakon skandala ponuđen milion dolara da odigra partiju potpuno nag — aluzija je jasna. U jednom trenutku su se čak širile teorije da vara pomoću „analnih perli“ koje primaju signale iz računara.
U filmu ima dosta refleksije, često i prenaglašene, ali gotovo ništa što bi donijelo suštinski nove uvide.
Vladimir Kramnik, 14. svjetski prvak i glasni borac protiv varanja u šahu, prenio je mišljenje jednog korisnika mreže X: „Jedna od najgorih stvari koje sam ikada gledao. Strašno dosadno.“
Ipak, nešto privlači pažnju — entuzijazam čelnika Chess.com poput Erik Allebestoja i Danny Renscha, kao i trenera Bruce Pandolfinija, koji su tokom skandala dodatno povećali publiku platforme. Krajem 2022. Chess.com je kupio kompaniju Play Magnus Group za 83 miliona dolara, čime je učvrstio dominantnu poziciju. Najzvučnija izjava u filmu dolazi od Allebesta: „Analne perle su bile odlične za nas!“
Zanimljivo je i poklapanje: premijera filma i širenje projekta Take Take Take, koji sada postaje puna konkurencija lideru tržišta.
Ilja Merenzon, direktor World Chess, ističe da je Carlsen ugovorom vezan za Chess.com i ne može otvoreno promovisati svoje projekte, pa mu ovakav film daje „idealnu priliku za PR“. Ipak, sumnja da će efekat biti značajan bez novih informacija.
Premijerno je prikazan dugo očekivani Netflix film -Untold: Chess Mates – („Neispričano: Šahovski partneri“), posvećen skandalu Magnus Carlsen – Hans Niemann. Šta reći: nije bez razloga Hans hvalio ovaj film, dok je Magnus izjavio da ga neće gledati. Film je, kako bi se reklo, „pro-Niemann“!
Hans Niemann je ovdje glavna zvijezda. Carlsen je u drugom planu, a ima se utisak da ima čak i manje minutaže na ekranu nego Danny Rensch i njegov saradnik.
Nema mnogo novih informacija. Osim što je Hans pred kamerom priznao da je varao u 9 onlajn partija kada je imao 12–13 godina, i u još 20–30 partija kada je imao 16.
A ako se zanemari sva buka oko „analnih kuglica“ (anal beads), osnovni zaplet je sljedeći:
– Magnus je nakon poraza na Sinquefield Cup htio da ode u Hansovu sobu da razjasni situaciju, ali ga je otac i menadžer Henrik zaustavio, uz prijedlog da radije razgovaraju s Renschom iz Chess.com-a – Rensch je telefonom priznao da je Niemannov nalog ranije bio zatvaran zbog varanja – Carlsenovi su se zainteresovali da li algoritam Chess.com-a može da otkrije varanje u Hansovim partijama za šahovskom tablom – ljudi iz Chess.com-a su sproveli analizu, ali rezultat je bio bez efekta – u klasičnom šahu nije pronađeno varanje kod Niemanna – „Morao sam nekoliko puta da ih zamolim, posebno Dannyja, da budu manje opširni. Nisu imali dokaze. Osjećao sam se užasno. Danny i Chess.com su manipulisali mnome, navodeći me da povjerujem da imaju dokaze koji zapravo nisu postojali. A ja sam sve vrijeme mislio da imam adut“, priznaje Magnus u filmu – Henrik dodaje: „Ako razmislimo, možda je Chess.com, želeći da zaštiti odnos s Magnusom, obećao više nego što je mogao da ispuni.“
U suštini, Netflix film čisti reputaciju Hansa. On je pobijedio Carlsena pošteno, a njegovi raniji onlajn ispadi s varanjem prikazani su kao tinejdžerske greške.
Film se završava ovako:
– „Ne mogu da dočekam da Magnus ostari, potpuno se zbuni i poludi. Ja ću se usavršavati, a on će samo posmatrati“, obećava Hans. – „Ljutnja me ne pokreće, ali ako mu ta misao pomogne da razvije svoj potencijal, neka bude tako – samo neka igra pošteno“, uz osmijeh kaže Carlsen. – „Postaću najbolji na svijetu. Sada mi niko ne vjeruje, ali za deset godina ovo će se vrtjeti na repeat-u. Znam ono što drugi ne znaju, jer vidim budućnost“, zaključuje Niemann.
(Preneseno sa fejsbuk stranice GM Rashita Ziatdinova)
Od 28. marta do 16. aprila na Kipru se održava Turnir kandidata. Borba za pravo da se suoče sa svjetskim šampionima u punom je jeku. Prilično dobro se tamo pokazuju Ruskinje: Aleksandra Gorjačkina i Jekaterina Lagno, koje nastupaju u ženskom turniru. Jedini domaći velemajstor u muškoj konkurenciji, Andrej Esipenko, za sada je u minusu i nalazi se na posljednjem mjestu.
Filmovi o šahu oduvijek su bili popularni. Velike rasprave izazvao je film „Svjetski šampion” (2021) sa Konstantinom Habenskim u ulozi Viktora Korčnoja i Ivanom Jankovskim, koji je igrao mladog Anatolija Karpova. A nakon svjetskog uspjeha serije „Damin gambit” (2020), prodaja šahovskih garnitura i broj ljudi koji se bave šahom višestruko su porasli.
Odabrali smo osam najboljih filmova o crno-bijelim bitkama koji će pomoći da se opustite i omogućiti da ponovo uživate u igri nakon napornih partija. Možda ni Esipenku ne bi škodilo da pogleda poneki film sa liste.
„U potrazi za Bobijem Fišerom” (1993)
Film je zasnovan na stvarnoj priči šahiste Džošuе Vajckina. Riječ je o ekranizaciji knjige njegovog oca Freda. Film govori o darovitom sedmogodišnjem dječaku koji je iznenada pobijedio svog oca. Roditelj shvata da dijete ima fenomenalne sposobnosti.
Kadar iz filma „U potrazi za Bobijem Fišerom”
Dalji tok drame zasnovan je na unutrašnjem sukobu glavnog junaka (Maks Pomeranc). Mladi genije razapet je između strogog stila njegovog trenera Brusa Pandolfinija (Ben Kingsli) i principa uličnog šahiste Vinija (Lorens Fišbern). Trener ga uči da razmišlja nekoliko poteza unaprijed, dok stariji prijatelj savjetuje napad. Šta će mladić izabrati? Gledalac to saznaje u završnici filma.
Film je režirao Amerikanac Stiven Zajlijen — isti onaj koji je 1994. dobio Oskara za scenario filma „Šindlerova lista”. Film „U potrazi za Bobijem Fišerom” dobio je pozitivne kritike i bio nominovan za nagradu Američke filmske akademije za najbolju kameru.
„Kraljica iz Katve” (2016)
Još jedan odličan biografski film. U osnovi radnje je stvarna priča šahistkinje Fione Mutezi, koja je postala prvi kandidat za majstora sporta u šahu među ženama u Ugandi. Djevojka iz sirotinjskih četvrti savladava brojne teškoće kako bi se izvukla iz bijede i ostvarila svoj cilj. Jednu od uloga tumači dobitnica Oskara Lupita Njongo („12 godina ropstva”, „Crni Panter”), a režiju potpisuje Mira Nair („Vašar taštine”, „Amelija”). Dirljiva drama navodi na razmišljanje o vrijednosti igre.
Kadar iz filma „Kraljica iz Katve”
„Žrtvujući piona” (2014)
Moćan psihološki triler Edvarda Cvigа, zasnovan na biografiji 11. svjetskog šampiona Bobija Fišera. U središtu radnje je sukob američkog šahovskog genija i velikog sovjetskog velemajstora Borisa Spaskog (Liv Šrajber) usred Hladnog rata. Glavnu ulogu briljantno je odigrao Tobi Magvajer. Film je podbacio na blagajnama, ali je dobio pozitivne kritike i stekao simpatije mnogih ljubitelja igre. Politika, borba za šahovsku krunu i otvorena paranoja prepliću se u glavi kontroverznog velemajstora.
Kadar iz filma „Žrtvujući piona”
„Dijagonala lovca” (1984)
Ostvarenje Rišara Demboa i dalje je jedini dugometražni film o šahu koji je dobio Oskara. Film je nagrađen u kategoriji „Najbolji strani film”. Radnja je takođe inspirisana stvarnim mečom za svjetsku šahovsku krunu, u kojem su se 1978. godine sastali Anatolij Karpov i Viktor Korčnoj. U filmu su imena promijenjena, a obrađene su samo neke od priča vezanih za taj duel. Prikazani su i parapsiholozi, kao i jogi-hipnotizer kojeg se Korčnoj toliko plašio. Ipak, završetak filma znatno odstupa od stvarnih događaja. Šta je tačno promijenjeno? Najbolje je da pogledate sami.
Kadar iz filma „Dijagonala lovca”
„Revolver” (2005)
Na prvi pogled, šah nije glavna tema filma Gaja Ričija. Prema radnji, prevarant Džejk Grin (Džejson Stejtem) izlazi na slobodu nakon sedam godina provedenih u samici. Junak otkriva „univerzalnu formulu” pobjede i ulazi u psihološku igru zelenaša. Oko Grina se vrte novac, dugovi i kriminal. Međutim, upravo šah služi kao centralna metafora života i borbe sa sopstvenim egom.
Kadar iz filma „Revolver”
— U svakoj igri postoji onaj koji vodi partiju i onaj koga varaju. Što više žrtva misli da vodi igru, to je zapravo manje kontroliše. Tako žrtva sama sebi steže omču oko vrata, a ja joj, kao onaj koji vodi igru, u tome pomažem — kaže lik Stejtema.
„Kraljevska igra” (2021)
Ekranizacija „Šahovske novele” pisca Stefana Cvajga postala je jedan od najuznemirujućih filmova o šahu. Radnja se odvija 1938. godine, uoči početka Drugog svjetskog rata. Austrijskog advokata Jozefa Bartoka (Oliver Mazuci) hapsi Gestapo i zatvara ga. Međutim, jednog dana junak krade od čuvara knjigu o šahu. Upravo ona postaje njegov spas od ludila. Ili ga, možda, vodi pravo u njega?..
Kadar iz filma „Kraljevska igra”
„Velemajstor” (1972)
Naravno, u ovom izboru nije mogla izostati sovjetska drama sa Andrejem Mjagkovim u ulozi Sergeja Hljebnikova. Film Sergeja Mikaeljana bio je izuzetno popularan po izlasku i osvojio je brojne nagrade i priznanja u SSSR-u. Zanimljiva priča vezana je za kasting. Za ulogu sekundanta glavnog junaka dugo nisu mogli pronaći odgovarajućeg glumca. Na kraju se pojavio Viktor Korčnoj, koji je ocijenjen kao najprirodniji za tu ulogu. U filmu se mogu vidjeti i drugi istaknuti sovjetski šahisti — Jurij Averbah, Mark Tajmanov i Mihail Talj
Kadar iz filma „Velemajstor”
Montažeri su čak malo „mađijali” i u kadrove filmske hronike sa šahovske olimpijade i drugih turnira ubacili Hljebnikova umjesto stvarnog igrača Vladimira Savona. Film je bio veoma popularan, ali je 1976. zabranjen sve do perestrojke. Razlog je bio čuveni bijeg Korčnoja iz SSSR-a, pa se na neko vrijeme na ovaj film moralo zaboraviti.
„Kraljica šaha” (2026)
Kao svojevrstan bonus u ovom izboru našao se novi dokumentarni film nominanta za Oskara, Rorija Kenedija, o poznatoj šahistkinji Judit Polgar. U periodu 1991–1994. mađarsko čudo od djeteta bila je najmlađi velemajstor na svijetu. Kasnije je postala jedina šahistkinja koja je dostigla rejting od 2700 poena. Film detaljno prikazuje priču djevojke koja je uspjela da izazove velike šahiste — Anatolija Karpova i Garija Kasparova.
25.2.2026 – Netflix je najavio „Untold: Chess Mates“, novi dokumentarni film koji istražuje kontroverzu povodom pobjede Hansa Nimanna nad Magnusom Karlsenom na Sinquefield kupu 2022. godine. Film se vraća na Karlsenovo povlačenje s turnira, naknadne optužbe za varanje i burnu reakciju javnosti koja je uslijedila. Takođe smješta spor u širi kontekst savremenog šaha, uključujući rast popularnosti onlajn igre i izazove koje je ona stvorila za povjerenje i igru na elitnom nivou. | Foto: Netflix
Šah u mejnstrimu
Netflix je najavio „Untold: Chess Mates“, novi dugometražni dokumentarac u okviru svoje sportske serije Untold (Neispričano). Epizoda je zakazana za objavljivanje 7. aprila i predstavlja prvo izdanje franšize posvećeno šahu. Slijedi nakon filma Untold: The Death & Life of Lamar Odom (31. mart), a izvršni producenti su Čepmen Vej i Meklejn Vej, dok režiju potpisuje Tomas Tankred.
Film istražuje događaje vezane za pobjedu Hansa Nimanna nad Magnusom Karlsenom na Sinquefield kupu u septembru 2022. Taj rezultat pratilo je Karlsenovo povlačenje s turnira i niz javnih optužbi i kontraizjava koje su brzo prerasle u jedan od najistaknutijih sporova u modernom šahu.
Niman je ušao na turnir kao kasna zamjena i ostvario zapaženu pobjedu protiv Karlsena u trećem kolu. Već narednog dana Karlsen se povukao i objavio zagonetnu poruku na društvenim mrežama, koja je široko protumačena kao nagovještaj zabrinutosti u vezi s fer-plejom. Film se osvrće na neposredne posljedice, uključujući pojačane bezbjednosne mjere na mjestu održavanja i intenzivnu reakciju šahovske zajednice.
Kasniji razvoj događaja uključivao je Karlsenovu javnu izjavu da je Niman varao „više – i skorije – nego što je to javno priznao“, izvještaj portala Chess.com u kojem se navode opsežna onlajn kršenja pravila od strane Nimanna, kao i građansku tužbu koju je Niman podnio u oktobru 2022. protiv Karlsena, Chess.com-a, Play Magnus Group, Danijela Renša i Hikaru Nakamure, tražeći odštetu od najmanje 100 miliona dolara. Vansudski sporazum između Chess.com-a i Nimanna postignut je u avgustu 2023. godine.
Prema navodima Netflixa, dokumentarac se bavi i Nimanovim nastojanjima da obnovi svoju reputaciju, kao i mogućnošću budućeg revanša s Karlsenom, smještajući čitav spor u širi kontekst naglog rasta popularnosti onlajn šaha i izazova koje je to donijelo u pogledu igranjja turnira i povjerenja u ovom sportu.
Sinopsis Netflixa:
Magnus Karlsen – koga mnogi smatraju najvećim šahistom svih vremena – suočava se s nadolazećom zvijezdom Hansom Nimanom, koji koristi meteorski rast onlajn šaha. Nimanov uspon kulminira epskom, kontroverzom obavijenom pobjedom nad Karlsenom, što na kraju dovodi do optužbi za varanje. Odlučan da očisti svoje ime, Niman se probija nazad ka vrhu šahovskog svijeta, postavljajući scenu za revanš visokog uloga protiv Karlsena.
Početkom 2026. godine na festivalu Sundance očekuje se premijerno prikazivanje filma „Queen of Chess“, (“Kraljica šaha”) dokumentarnog ostvarenja koje govori o putu najjače šahistkinje u istoriji – Judit Polgar.
Režiser filma „Queen of Chess“ je Rori Kenedi, dobitnik nagrada Newport International Film Festival (1999), Međunarodni filmski festival u Čikagu (1999), Atlanta Film Festival (1999), Američki filmski institut (1999), Emi (2007), Grejsi (2008) i Ashland Independent Film Festival (2012).
„Živimo u trenutku kada se mnogi ljudi i dalje bore za ravnopravnost – život Judit pokazuje šta se može dogoditi kada jedna osoba ima odlučnost da prevaziđe barijere… Ovim filmom moja ekipa i ja nadamo se da ćemo Judit Polgar, najvećoj šahistkinji u istoriji, pružiti pažnju kakvu zaslužuje njeno nevjerovatno putovanje kroz bajkoviti svijet šahovskih bitaka, ispunjenih pobjedama i razočaranjima.“
Tokom 2026. godine film će biti dostupan na platformi Netflix.
Na povratku iz Habarovska (a to je sedam i po sati leta), pogledao sam novi šahovski film „Kobna partija“. Utisci su mi podijeljeni.
Prvo, veoma je dobro što naša kinematografija počinje aktivno da radi u šahovskom pravcu. Svaki novi film daje značajan doprinos popularizaciji naše voljene igre. I ovaj film nije izuzetak. Likovi Botvinika i Bronštajna zaslužuju pažnju šire publike.
Drugo, po mom mišljenju, vrlo dobro je svoju ulogu mladog Bronštajna odigrao meni do tada nepoznat glumac Pavel Rosomahin. Ima u njemu živosti, uma, ekspresije, patnje i talenta. On je pravi mladi Devik.
Treće, mnoge pozicije koje su se pojavile u kadru zaista su se igrale u tom legendarnom meču. To znači da su šahovski konsultanti u filmu odradili dobar posao.
Ali, ima i nedostataka.
Prvo, nije mi se dopao sam žanr – smjena igranih scena sa dugim umetnutim intervjuima savremenih eksperata. Pored toga, u filmu se nalaze i stvarni arhivski snimci, gdje su lica junaka drugačija. Ispalo je ni tamo ni ‘vamo. Igrani film je dobar zato što gledalac uranja u događaje na ekranu, saosjeća s junacima, uzbuđuje se, zanima ga šta će se desiti dalje… A onda – bum! – vraćaju ga u stvarnost, i pametni čikice počinju da mudruju. To djeluje suvo, dokumentarno. Deseti put već postaje tužno i nezanimljivo.
Drugo, ta kobna 23. partija meča prikazana je za samo jedan minut. Gledaoce su pripremali za nju, ali sama partija je doslovno prohujala. Nema akcenta, nema kulminacije sa raspletom.
Treće, u filmu su prikazani pokrovitelji Bronštajna, ali iz nekog razloga ne i pokrovitelji Botvinika. Samo su jednom rečenicom pomenuti – i to je sve. Tema borbe pokrovitelja uopšte nije otkrivena, a upravo u njoj leže mnogi motivi, stvarne pokretačke sile tog meča.
Ima još mnogo nijansi koje zaslužuju diskusiju, ali za početak ću se ovdje zaustaviti.
Pogledajte film, dragi prijatelji – i podijelite svoje lično mišljenje o njemu.
Na linku iznad možete pogledati (sa prevodom) šahovski film snimljen 2021. godine, pod nazivom „Prvak svijeta“. Vjerujem da će ovaj film držati pažnju ne samo šahista, već i svih ljubitelja dobrog filma. Toplo preporučujem da ga obavezno pogledate!
U nastavku vam donosim nekoliko kadrova iz ovog izuzetnog ostvarenja. Posebnu pažnju zaslužuje trud režisera, koji je vodio računa da glumci svojim izgledom vjerno podsjećaju na poznate šahiste tog vremena (npr. Korčnoja, Polugajevskog, Spaskog, Petrosjana) kao i na poznate šahovske novinare (primjetićete, recimo, lik koji veoma podsjeća na Dimitrija Bjelicu).
„Rematch“ je francuska dramska serija. Godina 1996. Prvi put u povijesti, svjetski šahovski prvak Garry Kasparov (Christian Cooke) u Philadelphiji odigrao šahovski meč protiv najvećeg igrača kojeg je svijet ikada vidio: Deep Bluea, IBM-ovog superračunala. Garry Kasparov je izvojevao tešku pobjedu od 4:2. Godinu dana poslije, IBM uspjeva nagovoriti šahovskog velemajstora da odigraju revanš u New Yorku. No ni IBM ni Kasparov nisu sigurni u pobjedu pa kreću detaljne i opsežne pripreme, a vremena je jako malo… Šestodijelna serija „Rematch“ je inspirirana istinitom pričom o ‘povijesnom sukobu’ Kasparova i stroja koja će zauvijek promijeniti percepciju umjetne inteligencije, njezinu povijest, ali i njezine mogućnosti. Redatelj je Yan Engleska, a u ostalim su ulogama Sarah Bolger, Trine Dyrholm, Aidan Quinn, Tom Austen, Orion Lee, Donald Sage Mackay, Trieve Blackwood-Cambridge indrugi.
Velemajstor Inarkijev je izdvojio najbolje filmove o šahu
Piše: Timur Ganejev Zamjenik šefa sportske rubrike „Sport-Express-a“
5. januar 2025.
Ernesto Inarkijev Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
Od ruske grandiozne sportske drame do niskobudžetne francuske serije
Koji film pogledati tokom dugih prazničnih večeri? Ako ste već zasićeni novogodišnjim i Božićnim filmovima, možete se prebaciti na šahovsku tematiku. Nakon skandaloznog i uspješnog Svjetskog prvenstva u ubrzanom šahu i blicu za ruske šahiste u Njujorku, ovo je posebno aktuelno. Svojih pet omiljenih filmova o jednom od najintelektualnijih sportova izdvojio je evropski šampion i osvajač superfinala ruskog šampionata Ernesto Inarkijev.
„Šampion svijeta“ (2021)
Počinjem ruskim filmom o sukobu Anatolija Karpova i Viktora Korčnoja u Bagiju. Mislim da je najteže prenijeti šahovsko naprezanje, a ne samu vjerodostojnost događaja. Da bi ljudi, koji nisu vezani za naš sport, osjetili šta velemajstori proživljavaju tokom važnih partija. U filmu „Šampion svijeta“ to naprezanje je preneseno vrlo uvjerljivo. Na primjer, postoji holivudski film „Žrtvujući pješaka“ (2014) o meču Bobija Fišera i Borisa Spaskog u Rejkjaviku. Međutim, u njemu nisam osjetio napetost kod glavnog lika, kojeg igra Tob Magvajer. Za Fišera je sve djelovalo lako, iako to očigledno nije bilo tako. Ipak, moram priznati da je glumac za ulogu Spaskog odabran veoma slično originalu.
Minus „Šampiona svijeta“: Nisu dovoljno prikazali ličnost Viktora Korčnoja. Prikazan je kao zla osoba koja ide ka svom cilju po svaku cijenu. Iako se prema njemu ne stvara osjećaj neprijateljstva, nije prikazan kao totalni negativac. Umjesto toga, lik je agresivan, što ima svoje uporište u stvarnosti. Imao sam priliku da odigram jednu klasičnu partiju s Viktorom Ljvovičem, i tom prilikom mi je rekao sve što misli o meni. Zanimljivo je da su se Karpov i Korčnoj kasnije pomirili i igrali zajedno u istoj ekipi na ekipnim prvenstvima Rusije.
„Revanš“ (2024)
Istorijska bitka između Garija Kasparova i IBM-ovog superkompjutera Deep Blue. Ovo je svježa francuska mini-serija koju preporučujem ne samo ljubiteljima šaha. Iako nema poznate glumce i nije visokog budžeta, gledanje je pravo uživanje. Lik Garija Kimoviča je izvrsno prikazan kroz reference na njegove legendarne mečeve s Anatolijem Karpovim, kao i na njegove odnose s porodicom.
„Damin gambit“ (2019)
Priča o mladima iz problematičnog naselja koji se zaljubljuju u šah i uz pomoć entuzijastičnog učitelja-trenera pokušavaju ostvariti uspjeh na državnom prvenstvu SAD-a. Sjajno je prenesena atmosfera američkih školskih turnira, odnosi među mladima u ekipnim takmičenjima, kao i donošenje teških odluka – ne samo za šahovskom tablom. Ovaj film je pogodan za širu publiku.
„Šahista“ (2019)
Izvanredan film zasnovan na stvarnim događajima. Mladi šahovski genije Fahim zajedno s ocem napušta Bangladeš i pronalazi utočište u Parizu. Tamo dječak upoznaje jednog od najboljih francuskih velemajstora, kojeg glumi Žerar Depardje. Fahimov novi učitelj ima vrlo komplikovan karakter, pa im je potrebno vrijeme da se bolje razumiju.
„Velemajstor“ (1972)
Jedan od rijetkih sovjetskih filmova o šahu. Sjajna uloga Alekseja Mjakova. Zanimljivo je da u filmu glumi i sam Viktor Korčnoj, i to ozbiljnu ulogu (nakon što je Korčnoj napustio SSSR, film je povučen iz distribucije). „Velemajstor“ uspješno prenosi napetost koju igrač osjeća kada dostigne najviši nivo, kao i dileme u raspodjeli vremena između priprema za partije i komunikacije s bližnjima.
U moskovskom bioskopu „Oktobar“ održana je pretpremijera dokumentarno-igranog filma „Kobna partija“, koji govori o čuvenom rivalstvu između dvojice legendarnih šahista – svjetskog šampiona Mihaila Botvinika i izazivača Davida Bronštajna.
Posebni gosti
Među počasnim gostima događaja bili su predsjednik Šahovske federacije Rusije (ŠFR) Andrej Filatov, prvi zamjenik predsjednika Državne dume Rusije Aleksandar Žukov, velemajstor i učesnik meča za šahovsku krunu, te predsjednik Šahovske federacije Moskovske oblasti, Sergej Karjakin, kao i mnogi drugi.
Izjave gostiju
Andrej Filatov je istakao da je film o meču za titulu svjetskog šampiona 1951. godine između Botvinika i Bronštajna idealan poklon, posebno u godini kada ŠFR obilježava svoj stoti jubilej:
„Filmovi o šahu i uopšte stvaralaštvo povezano s ovom igrom su izuzetno važni. Popularnost šaha raste. Postavljaju se mjuzikli, igra se šah na bulevarima i, naravno, snimaju se filmovi, posebno istorijski. Kroz šah možemo bolje razumjeti istoriju naše zemlje. Ali najvažnije je da, kako pokazuju najnovija istraživanja, dijete koje završi šahovsku školu nikada ne koristi narkotike. Djeca su naša budućnost, i ona će biti zaštićena. Pozivam sve da djecu uključuju u šah.“
Aleksandar Žukov je istakao da su filmovi o sportu, uključujući šah, veoma popularni:
„Nadam se da će ovaj film privući djecu u šahovske škole. Takođe, i nama, veteranima šahovskog pokreta, biće zanimljivo vidjeti kako je protekao jedan od najuzbudljivijih mečeva za svjetsko prvenstvo u vremenu kada je čitava zemlja pratila taj duel. Raduje me što popularnost šaha u našoj zemlji raste.“
Sergej Karjakin, koji je i sam učestvovao u meču za šahovsku krunu 2016. godine, izrazio je nadu da će film povećati interesovanje za šah i pomoći u stvaranju novih šampiona:
„Danas je toliko ljudi u bioskopskoj sali. Ovaj film je pobjeda i praznik za šah. Vjerujem da će film izazvati rast popularnosti ove igre. Sjajno je što šah ide u korak s vremenom. Ovo je izuzetan film i priča na koju smo ponosni – o našoj prošlosti i našem šahu. Simbolično je da film o meču za svjetsku krunu iz 1951. godine izlazi upravo tokom aktuelnog meča za titulu 2024. godine. Nažalost, ovaj put nema ruskog predstavnika. Ipak, nadamo se i vjerujemo da će zahvaljujući ovakvim filmovima nastati talentovani mladi šahisti, koji će uskoro igrati na šampionskim mečevima, a o njima će se snimati novi filmovi.“
Premijera filma
Film „Kobna partija“ izlazi u široku distribuciju 5. decembra.
Slučajno sam naišao na film pod nazivom „Šahista“. Naravno, nisam mogao da ga zaobiđem. Počeo sam da gledam, posebno jer film ima ocjenu 8.8. Pogledao sam do kraja. Pa, šta reći… Dobar „porodični“ film. Jedan od najboljih filmova na temu šaha. Priča o dječaku koji je pobjegao s ocem iz Bangladeša u Francusku, a kasnije postao šampion Francuske do 12 godina. Nadalje, a to je već izvan okvira filma, dječak je osvojio i svjetsko prvenstvo. Film je zasnovan na stvarnim događajima. Šta mi se svidjelo kod ovog filma?
Prvo, privukli su me odmah prvi kadrovi – ulice Dhake, grada u kojem sam jednom igrao na turniru. Nisam bio na mračnijem i siromašnijem mjestu. Bilo mi je veoma zanimljivo ponovo uroniti u poznatu atmosferu totalnog siromaštva.
Drugo, šahovski aspekt je na vrlo visokom nivou, a šahu je u filmu posvećeno neobično mnogo vremena. Pored toga, prikazivanje partija (na demonstracionoj tabli ili običnoj), šahovska terminologija (ponekad žargon) – ništa nije odudaralo, čak je i tehničko izvođenje poteza i pritiskanje šahovskog sata izvedeno onako kako to rade pravi šahisti, a ne kao Karpov i Korčnoj u „Šampionu svijeta“.
I treće, brilijantan prikaz uloge trenera od strane Gérarda Depardieua. Slične fanatike sam sretao i u stvarnom životu.
Ne sumnjam da će pedantnije kolege naći razne greške, ali meni se film svidio. Preporučujem. Posebno mladim šahistima i njihovim roditeljima.
U subotu je u Moskvi održana premijera filma Maxim Gorky Film Studia „Vaš potez, kraljice!“ o mogućnostima žena u savremenom šahovskom svijetu. Prije projekcije filma svi su igrali blitz. Hvala divnoj ekipi filmskih stvaralaca na tolikoj pažnji prema ženskom šahu!
Premijerna projekcija dokumentarnog filma Maxim Gorky Film Studia „Vaš potez, kraljice!“ o mogućnostima žena u savremenom šahovskom svijetu održana je u subotu u Moskvi, javlja dopisnik RIA Novosti.
“Danas imamo veliki važan dan – premijeru. Za nas je ovo uzbudljiv trenutak, jer dokumentarni filmovi ne stižu uvijek na velika platna, a nije ih uvijek moguće prikazati i gledati zajedno sa ekipom, sa filmskim junacima… Nadamo se da će vam se ovaj film svidjeti onoliko koliko se i nama sviđa”, rekla je Anastasija Ricina, kreativna producentkinja Filmskog studija Maksim Gorki, na premijeri. Film uključuje snimke sa ruskih šahovskih turnira na kojima su učestvovale žene, priču o pripremi najboljih mladih šahistkinja iz različitih regiona zemlje u obrazovnom centru “Sirius”, kao i razgovore sa velemajstorima Polinom Šuvalovom, Valentinom Guninom, Alinom. Bivol i drugim šahistkinjama.
Gruzijska šahistkinja Nona Gaprindašvili nazvala je pobedom odluku američkog suda da ne prekida sudski proces protiv kompanije „Netfliks“ zbog serijala „Damin gambit“ (The Queen’s Gambit, 2020).
„Ako govorimo jezikom šaha, onda je odluka suda da ne odbije tužbu protiv ‘Netfliksa’ pobeda. U životu, kao i u sportu, za pobedu su potrebni određeni uslovi: vera, žeđ za borbom, profesionalizam i kvalifikovanost, navijači i istina. Ja štitim svoj život, nacionalnost i dostignuća, kojih su se dotakli na loš način“, napisala je Gaprindašvilijeva u pismu koje je novinarima pročitala njena advokatica Maja Mcariašvili.
Gaprindašvilijeva je zahvalila američkom sudu navodeći da veruje u svoju pobedu.
„Hvala američkom sudu, koji je veoma kvalifikovano i pošteno procenio činjenice. U meni nikada nije utihnula žeđ za borbom i pobedom. Sada sam vrlo uverena da ću zajedno sa svojim timom i svim navijačima doći do konačne pobede, pošto je pravda na našoj strani i to je, čini mi se, danas jasno i celom svetu“, navela je šahistkinja u pismu.
Advokatska firma BLB je saopštila da je sud u Sjedinjenim Američkim Državama odbio da odbaci razmatranje tužbe Gaprindašvilijeve protiv kompanije „Netfliks“.
Šahistkinja je „Netfliks“ tužila u septembru prošle godine. Njeni advokati tvrde da su neistiniti navodi da Nona Gaprindašvili nikada nije igrala šah s muškim takmičarima, koji se mogu čuti u poslednjoj epizodi popularne serije „Damin gambit“, koja se odnosi na 1968. godinu.
Prema tvrdnjama advokata, do 1968. godine Gaprindašvilijeva igrala šah s najmanje 59 svetskih šahista, među kojima su Dragoljub Velimirović, Svetozar Gligorić, Boris Spaski i Mihail Talj.
Gruzijska šahistkinja, takođe, smatra da je kompanija „Netfliks“ uvredila time što je nazvala ruskom šahistkinjom. Za naknadu štete ona od „Netfliksa“ traži pet miliona dolara, kao i da se iz serijala izbace replike u kojima se tvrdi da nikada nije igrala šah s muškarcima.
Kompanija „Netfliks“ je na tužbu odgovorila navodeći da ceni Nonu Gaprindašvili i njenu karijeru, ali da smatra da tužba nije utemeljena i da će to dokazati na sudu.
„Nijedan razuman gledalac neće pomisliti da je ovde reč o činjenicama, a verovatno bi milionima ljudi prvo bilo potrebno da se dobro upoznaju sa šahovskim takmičarima nekadašnjeg Sovjetskog Saveza da bi razumeli da je reč o navodnoj kleveti“, naveli su pravni zastupnici „Netfliksa“, pozivajući se i na Prvi amandman Ustava SAD, kojim se kreatorima serije daje vrlo široka umetnička sloboda.
Ipak, sutkinja Virdžinija A. Filips je objavila da tužbu prihvata, navodeći da bi način na koji je tema serije obrađena u spornoj epizodi mogao da se gleda kao odbacivanje uspeha koje je u stvarnom životu ostvarila Nona Gaprindašvili.
„Činjenica da kreatori serije imaju umetničku i kreativnu slobodu, ‘Netfliks’ ne oslobađa odgovornosti za klevetu ukoliko su prisutni elementi klevete. Dela s fiktivnim likovima nisu oslobođena optužbe za klevetu ukoliko se u njima omalovažavaju stvarne ličnosti“, zaključila je sutkinja.
Šahistkinja Nona Gaprindašvili je rođena 3. maja 1941. godine u gradu Zugdidi. Prvi put je osvojila titulu svetske šampionke 1962. godine, a potom je bila najbolja šahistkinja sveta i 1965, 1969, 1972. i 1975. godine. Jedanaest puta je bila pobednik Svetske šahovske olimpijade, pet puta šampionka Sovjetskog Saveza, a 1982. je dobila nagradu „Šahovski oskar“.
– Vaš drugi prvenstveni meč u Meranu 1981. godine, koliko sam shvatio, uopšte nije ličio na meč u Baguiju. Da li je vaša prednost bila veoma ubjedljiva – bez ikakvih trikova Korčnoja (Karpov je pobijedio u meču za titulu rezultatom 6-2)?
Anatolij Karpov – Ne, zašto, bilo je ludorija. Jednostavno tada sam bio u boljoj formi. Ili tačnije – nisam ni u jednom trenutku upao u krizu. Jer meč u Italiji nije trajao kao borba na Filipinima, a ja nisam imao problema sa spavanjem ili sa nečim drugim.
Meč za svjetskog šahovskog šampiona između Anatolija Karpova i švajcarskog šahiste Viktora Korčnoja u Italiji, 1. oktobar – 18. novembar 1981. Viktor Korčnoj (u centru) je poražen i napušta Merano.
– Koliko vas je put u finale Svjetskog prvenstva u košarci prije finalne partije promijenio i dodao snagu? Uostalom, Manila se, ako se ne varam, nalazi 400 kilometara od Baguija?
Anatolij Karpov – 350 kilometara. Ona ne samo da mi je dodala snagu, već me je gurnula u drugačije psihološko okruženje. I omogućila da se moj nervni sistem opusti.
– Jedan njemački šahovski stručnjak je kasnije napisao da vas je u slučaju poraza u meču u Bagiju čekala karta za Zapadnu Nemačku. Ovo je vjerovatno, izmišljotina?
Anatolij Karpov – Naravno.
Ideja o meču sa Fischerom u SSSR-u je naišla na protivljenje
– Film se dotiče teme vašeg mogućeg otkaza meča sa Korčnojem. Ali, koliko sam shvatio, u stvarnosti ova varijanta nije ni razmatrana?
Anatolij Karpov -Zašto to nije uzeto u obzir? Ako pogledate šta je konkretno prikazano u filmu, preuzeto je iz mog odnosa sa još jednim ministrom sporta SSSR-a. Ne sa Sergejem Pavlovom, koji je tokom meča u Baguiju bio predsjednik Državnog komiteta za sport (Goskomsport), već sa Maratom Gramovim, koji je došao na čelo posle njega. A dijalozi u filmu apsolutno ponavljaju istorijski događaj i riječima i izrazima.
Kada mi je Gramov rekao da bi, možda, trebalo da odbijem da igram meč sa Korčnojem 1984. nakon diskvalifikacije Garija Kasparova, postavio sam mu pitanje: „Da li razumijete da ako ne igram meč, onda prema pravilima Međunarodne šahovske federacije (FIDE) biće mi oduzeta svjetska titula?“
On kaže: „Može biti, ali treba ići i na to.“ Na što sam mu odgovorio: „Niste vi osvojili titulu prvaka svijeta, nije na vama da odlučujete.“ Došli smo do takvog suprostavljanja u odnosima.
Predsjednik Sportskog komiteta SSSR-a Marat Gramov (desno) i pretendent na titulu svjetskog prvaka u šahu Gari Kasparov (lijevo) na otvaranju meča za svjetskog šampiona u šahu 1985. godine.
(Od redakcije. 1983. godine, polufinalni meč ciklusa za titulu svjetskog prvaka između Korčnoja i Garija Kasparova nije održan zbog nesuglasica oko mjesta održavanja meča predsjednika FIDE Florencia Campomanesa i Šahovske federacije SSSR-a Kasparov je dobio kontumac. Campomanes je kasnije poništio svoju odluku, odredivši novi datum i mjesto za meč (Kasparov je pobijedio Korčnoja, a zatim u finalu savladao Vasilija Smislova i tako postao kandidat za titulu sa Karpovom).
Anatolij Karpov -Nije bilo vremena u filmu da prikažem sve te poteškoće, jer sam osam mjeseci prije meča sa Korčnojem imao poslednji sastanak sa Fišerom, koji je održan u Vašingtonu. Razgovarali smo o mogućnosti prvenstvenog meča između nas. I nikome se nije svidjela ova ideja o mom sastanku s Fischerom – ni predsjedniku Državnog sportskog komiteta SSSR-a, ni najvišem rukovodstvu zemlje.
Ipak, u julu 1976. prvi put sam sreo Fišera u Tokiju, i sve je to kod nas prihvaćeno sa neprijateljstvom. U avgustu sam u Kordobi (Španija) po drugi put razgovarao sa njim, a negdje u novembru uspio sam da ubjedim rukovodstvo da ovaj meč nikako nije protiv interesa Sovjetskog Saveza. I čak i više, da odgovara tom interesu. I dobio sam principijelno odobrenje da se meč sa Fišerom održi. Ali onda je vrijeme prolazilo, a Fischer, vjerovatno, i dalje nije se odlučivao da igra.
Šahovska partija između Borisa Spaskog (desno) i Roberta Fišera (lijevo) na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi u Havani 1966. godine.
Anatolij Karpov -Ali dvosmislen stav Pavlova prema meni nastao je upravo tokom mojih pregovora sa Fišerom. Jer on kategorički nije želio da se ovaj meč održi. Ali mislim da nije bio sposoban za podlost. Siguran sam da nije znao šta se dešava, ali su onda u KGB-u počeli da prikupljaju dosije o meni. I Ministarstvo sporta je u tome učestvovalo. A kada je Pavlov saznao za ovo, bio je veoma ljut. I shvatio sam da on nije svjestan šta se dešava i da to pitanje nije bilo dogovoreno sa njim. Ali posao prikupljanja dosijea u vezi sa mnom je obavljen.
– Da li je to bilo 1977?
Anatolij Karpov – Godine 1976. Tada je Pavlov već bio na čelu Državnog komiteta za sport, jer je u vezi sa održavanjem Olimpijskih igara u Moskvi 1980. godine organizacija unapređena na nivo ministarstva. A Pavlov je dobio, reklo bi se, status ministra.
Mnogi sovjetski šahisti zaslužuju filmove
– Poslednjih godina Rusi nisu mogli da dobiju pobjednike u mečevima za titulu svetskog prvaka. Može li izlazak filma „Svjetski šampion“ pobuditi interesovanje dječaka i djevojčica koji tek počinju svoj put u šahu?
Anatolij Karpov – Čini mi se da je situacija malo drugačija. Imamo interes, ali smo izgubili dvadeset godina u razvoju šaha u našoj zemlji. Izgubili smo dvije generacije, ali najvažnije je da smo izgubili vezu među generacijama. Mislim da iz ovoga proizilaze drugi pristupi i drugi odnosi. Čini mi se da sada, pogotovo u ekipnim takmičenjima, na Svjetskim šahovskim olimpijadama i Svjetskim prvenstvima, nema lidera koji bi mogao okupiti sve oko sebe. A igrači se ponašaju kao individualci, nema strogo postavljenog zadatka – da se osvoji samo prvo mjesto i ništa drugo.
Iako to još zaslužujemo, i iako je konkurencija velika, ipak možemo osvojiti prvo mjesto. Ali ne osvajamo iz razloga što ne postoji takvo raspoloženje koje je bilo u moje vrijeme, koje su mi prenijele starije generacije velemajstora. Kada smo išli na svjetsko prvenstvo, nismo se ni pitali – kakvim bi nastupom bili zadovoljni? Sve osim prvog mjesta smatralo se neuspjehom.
A sada – nismo uspjeli pobijediti, zauzeli smo drugo ili treće mjesto, a ni to ne uvijek – pa, pokušaćemo sledeći put pobijediti. Vidite, sada nema velike želje i shvatanja da je samo pobjeda ono što nam treba i da svi rade za nju. Takva je situacija poslednjih 25 godina.
– Ko od slavnih sovjetskih šahista 20. veka zaslužuje da o njemu bude snimljen film?
Anatolij Karpov– Imamo puno divnih šahista i ljudi. Možete snimiti film o (svjetskim prvacima) Borisu Spaskom, i o Mihailu Talju, i o Vasiliju Smislovu, i o Tigranu Petrosjanu, i o Mihailu Botviniku. Već je objavljen film o (četvrtom svjetskom šampionu) Aleksandru Aljehinu („Bijeli snijeg Rusije“).
Slijeva na desno: Viktor Korčnoj, Anatolij Karpov, Tigran Petrosjan i Lav Polugajevski, 1973.
Možete ići dalje. I ispričajte u filmu o Mihailu Čigorinu, koji je prvi stvorio šahovski časopis („Šahovski list“) i uređivao ga. I odigrao je dva meča za titulu svjetskog prvaka. Nažalost, nije uspio da osvoji titulu, ali je Mihail Ivanovič jedan od najvećih šahista s kraja 19. i početka 20. vijeka.
– U kojoj meri je Ivan Jankovski uspeo da prenese emocije koje ste doživljavali tokom meča? Ili je to uopšte bilo nemoguće potpuno prikazati?
Anatolij Karpov– Naravno, nemoguće je potpuno prikazati, ali u cjelini se dobro nosio sa zadatkom. Ivan me, po mom mišljenju, čak malo ‘isušio’, ali nema veze, sve je bilo u granicama prihvatljivog.
– Ima li epizoda koje vam se nisu svidjele u njihovom predstavljanju?
Anatolij Karpov – Ne, mislim da su se svi nosili sa svojim zadacima. I kamera je bila divna, mislim da je generalno sve dobro ispalo.
Glumac Ivan Jankovski
– Priča sa smrtno bolesnim ocem je izvučena iz vašeg života, zar ne?
Anatolij Karpov – Nažalost da. Dogodilo se da se tokom meča sa Korčnojem zdravlje mog oca pogoršalo. I da nije bilo ovih preživljavanja, živio bi duže. Ali, najvjerovatnije, ne mnogo duže, jer mu je dijagnosticirana teška bolest. A kriza se desila tokom meča. Iako je došao u Moskvu (iz Lenjingrada) i sreo me nakon povratka sa Filipina. To se dogodilo krajem oktobra, a mjesec i po kasnije otišao je u bolnicu. I nije izašao iz nje.
– Kako ocenjujete glumu Konstantina Habenskog – koliko je uspio da prenese karakter, impulse duše i emocije Korčnoja?
Anatolij Karpov – Igrao je sjajno, ali je možda njegov zadatak bio jednostavniji. Pošto se Korčnoj nije zatvarao tokom meča, već je bio otvoren i za štampu i za televiziju. I izlio je sve svoje emocije. Konstantin je, prvo, imao dosta svih ovih informacija, a drugo, savršeno je ušao u ulogu Korčnoja.
Patriotizam ne nastaje od nule
– Film je predstavljen kao borba dva sistema, što je bilo logično za 1978. godinu. Ali već su odrasle skoro dvije generacije ljudi koji možda uopšte ne znaju za događaje tih godina. Koliko je ovaj film aktuelan?
Anatolij Karpov – To je bio istorijski događaj i ne možemo da promijenimo ono što se tada dogodilo. A u to vrijeme to je bilo posebno važno. Smatram da mlađa generacija treba da poznaje istoriju svoje zemlje. I tek tako, iz vedra neba, ne nastaje osjećaj patriotizma. Morate shvatiti veličinu svoje zemlje, a upravo ovaj film govori o vremenu kada smo imali mnogo pobjeda. Ne samo u šahu.
Tada smo zaista bili najveća država na svijetu, potrebno je prenijeti na mlade i duh tog vremena, i moral, i odnos ljudi jednih prema drugima. Kao i odnos prema postavljenim zadacima i odgovornost za njihovu realizaciju. Sve je to prijeko potrebno, ali, nažalost, mi smo u moralu dosta pali u odnosu na ta vremena. Ali ipak, mislim da ćemo se jednog dana opametiti i sve najbolje će nam se vratiti.
„Navikao sam na Korčnojeve budalaštine, one su uveseljavale svijet“
– U filmu je prikazana zmija koja je ubačena u vašu sobu i helikoptere kako kruže iznad hotela i nisu vam dali da spavate i da se spremite. Da li je to zaista bilo u Baguiju?
Anatolij Karpov– Zmija je stvarno pronađena u našoj kući. Iako nije bilo helikoptera, ali su američki piloti od ranog jutra počeli da igraju golf na terenu pored hotela. A radi boljeg razumijevanja situacije, režiser filma je, očigledno, odlučio da lansira helikoptere – umjesto da me muči udarcima palica za golf.
– Da li je sukob Vladimira Zuhara, specijaliste kosmičke medicine, koji je bio dio vašeg tima, sa mađioničarima i parapsiholozima uz Korčnoja zaista tako ozbiljno promijenio psihološku pozadinu borbe? I stvorio veliki pritisak?
Anatolij Karpov – Na mene – ne baš veliki pritisak, nekako sam se navikao na Korčnojeve budalaštine. A on je samo je uveseljavao svijet.
Dvanaesti svjetski šampion u šahu Anatolij Karpov u intervjuu specijalnom dopisniku RIA Novosti Olegu Bogatovu iznio je svoje utiske o nedavno objavljenom filmu „Svjetski šampion“,govoreći o jednoj od ključnih faza u biografiji poznatog velemajstora – meča za svjetsku krunu sa pretendentom Viktorom Korchnojem, koji je prethodno pobjegao iz SSSR-a.
Karpov je 1978. pobijedio u meču održanoj u Baguiju (Filipini) rezultatom 6-5 i odbranio titulu svjetskog šampiona.
– Anatolije Jevgenijeviču, da li vam se dopao film „Svjetski šampion“?
Anatolij Karpov – U filmu je odabrana sjajna glumačka postava i čini mi se da su se svi nosili sa svojim zadatkom. I bilo je vrlo teško – pokazati unutrašnji svijet čovjeka, kojeg on jednostavno ne otkriva tokom igre. Šahista i glumac imaju potpuno suprotne zadatke.
Cilj velemajstora je da sakrije sve informacije i da nikome ništa ne pokaže. A glumac, naprotiv, želi publici prenijeti unutrašnji svijet šahista. Mislim da su se glumci izborili sa ovim teškim zadatkom. Režiser i direktor filma su odradili sjajan posao i stvorili divan tim.
– Kada vam je postalo poznato da je planiran ovakav film i da li se sa vama konsultovao menadžment studija “Trite”, koji je pripremao projekat?
Anatolij Karpov– Za njega sam saznao tek kada su pobijedili na sveruskom takmičenju koje je organizovalo Ministarstvo kulture. Ja sam, zajedno sa ministrom kulture Rusije Vladimirom Medinskim, učestvovao na svečanoj ceremoniji, prije koje su sumirani rezultati konkursa (koje provodi Fond za kinematografiju, preko kojeg se provodi državna podrška odobrenim projektima).
A onda sam u Ministarstvu kulture saznao da je prijava za film o meni osvojila prvo mjesto. Nakon toga su Ministarstvo kulture, studio Nikite Mihalkova „Trite“ i televizija u zajedničkom partnerstvu realizovali projekat.
– Koja je to godina bila?
Anatolij Karpov– U 2019-toj godini. Ali, pandemija koronavirusa odložila je završetak filma za osam mjeseci jer je komunikacija izgubljena i grupa nije mogla otputovati na lokacije snimanja. Planirano je da se film pusti na velike ekrane u maju prošle godine. I pokazalo se da smo jedva stigli da sve završimo do Nove godine.
– Vjerovatno je bilo planirano da film izađe za Vaš jubilej, do 23. maja?
Anatolij Karpov-Ne, to nije imalo nikakve veze s tim. Ali dogodilo se da je film izašao u godini mog 70. rođendana.
Anatolij Karpov
„Moja uloga je da pružim činjenice za film“
– Koja je vaša uloga u pripremi filma – scenaristi, režiseri, umjetnici tražili su od Vas da obnovite sliku koja je bila u Baguiju davne 1978. godine?
Anatolij Karpov– Naravno, bio sam u zvaničnom timu stvaralaca filma. Ali najvažnije je da praktično nije bilo živih očevidaca te borbe. Tako da sam dao činjenice za film- to je bila moja uloga i zadatak. Ispričati po kojim događajima je bio zanimljiv meč za svjetsku titulu.
Mnogo smo razgovarali sa (režiserom filma) Aleksejem Sidorovim, i tako je nastao scenario. Ali film je umjetnički i ne može 100% odražavati ono što se zaista dogodilo. Ali uglavnom, prikazano je skoro sve što je tada bilo na Filipinima.
Anatolij Karpov tokom meča za Svjetskog šampiona 1978.
– A ideja da se film gradi kroz 32., finalnu partiju meča – da li je to odluka scenarista? Ili je, možda, u početku postojao neki drugi plan, detaljniji?
Anatolij Karpov– Nisam učestvovao u pisanju scenarija, davao sam ideje i davao činjenični materijal. A onda je sve zavisilo od rada scenariste i režisera.
Nisam sreo Korčnoja na borbama pijetlova
– Poslednjih godina filmovi o sportu koji se snimaju u Rusiji ponekad su ispunjeni događajima koji se ili nisu desili, ili su u ovoj ili onoj meri interpretirani. Da li je u ovom filmu bilo slučajeva koji su, po vašem mišljenju, malo izobličeni ili prikazani u drugoj ravni?
– Ne, kada smo pripremali film, držali smo se sa istorije. Ima nekih pretjeranih ekspozicija, na primjer, režiser je htio da se vjenčam tokom meča. A ja nisam bio oženjen, vjenčanje je bilo nakon završetka meča. I nije bilo ove gravure na šahovsku temu, koju mi je poklonio (XI svjetski prvak Amerikanac) Robert Fischer. Fischer je bio daleko od umjetnosti uopšte, i teško je čak i zamisliti da bi mu takva ideja pala na pamet. I, naravno, kasnije to nisam mogao dati Korčnoju.
Od najvećih, recimo, nedoslednosti, kojih nije bilo u meču, ali je bilo potrebno da bi se pokazao intenzitet sukoba i odnosa među nama – da se u borbama pijetlova Korčnoj i ja nađemo rame uz rame. I počinjemo da pričamo.
Tada su se održavale prave borbe pijetlova, ali u Baguiju nismo imali na njima susret sa Korčnojem. Tokom meča to je uglavnom bilo malo vjerovatno, jer njega je čuvala filipinska služba bezbjednosti, a i mene. I u mom timu su bili takvi ljudi. Mora se postići previše saglasnosti da bi se negdje ukrstili putevi sa protivnikom tokom meča.
Šahisti Anatolij Karpov i Viktor Korčnoj (s lijeva na desno) 1974
– Da li ste bili na borbama pijetlova?
Anatolij Karpov– Ne, nisam išao da ih gledam, ali su me pijetlovi ujutru budili i nisu mi davali da spavam. Generalno, Filipinci imaju ovaj nacionalni sport, vole borbe pijetlova. Možda im je to došlo od Španaca. Oni vole da priređuju borbe sa bikovima, a Filipinci vole borbe pijetlova.
Od sovjetskog „Velemajstora“ sa Andrejem Mjagkovim do senzacionalne serije „Damin gambit“.
Krajem decembra na ruske ekrane izašao je dugo očekivani film „Svjetski šampion“, koji govori o epskoj borbi u Baguiju između sovjetskog šampiona Anatolija Karpova i prebjega Viktora Korčnoja 1978. godine.
Slika je izazvala živu polemiku među stručnjacima, ali kako je na nju reagovao prosječan gledalac? Do danas je ocjena svjetskog šampiona na popularnom portalu Kinopoisk 7,1 po skali od 10 bodova (tvrdi se da je glasalo 21.000 ljudi). Nije loše za film o šahu, ali daleko od rekorda! Ali sa čime se to može porediti?
Uzmimo za polazište prilično visok nivo od 7 bodova i prisjetimo se 12 najpopularnijih filmova o šahu! Šta pogledati za vikend?
Ekranizacija jednog od najpoznatijih romana Vladimira Nabokova. Pretpostavlja se da je briljantni i ludi šahista Aleksandar Lužin napisan prema životu majstora Kurta fon Bardelebena, Nabokovljevog dobrog prijatelja koji je živio u Berlinu, elitnog igrača s kraja 19. veka i koautora sa Steinitzom u kultnoj kombinaciji uključenoj u sve udžbenike. Inače, Bardeleben se pokazao u toj priči: nije predao, pobjegao je i umjesto da je došao sam, poslao je glasnika da objavi predaju svjetskom šampionu, koji je bio potpuno zatečen takvim razvojem događaja.
Neko tvrdi da je ovo pravo remek-delo svjetske književnosti, a film o Lužinovom teškom detinjstvu, o njegovim fobijama i borbi sa zlim Italijanom Turatijem je gotovo prva stvar koju treba da pogledate o šahu. Drugi smatraju da je to najgora antireklama za šah i tip šahiste, u principu, koji se može naći. Na kraju, zaključak je i dalje na gledaocu, ali glumica Emily Watson (Lužinova ljubavnica Natalya Katkova) dobila je nominacije na premijeri za British Independent Film Awards i londonskih filmskih kritičara za svoj rad u filmu.
Nedavno je čitaocu mnogo rečeno o životu Aleksandra Aljehina. Nepotrebno je reći da je vrijeme bilo jako teško, a nekad se, naravno, četvrti svjetski šampion ponašao daleko od idealnog. Naravno, sada njegov portret, sa svim njegovim nevjerovatnim talentom i šahovskom snagom, ponegdje ne korespondira sa slikom iz knjige „Crni i bijeli“ Aleksandra Kotova, koji je dobro sredio odgovore na klizava pitanja u glavama sovjetski čitalaca.
Ali ako niste mnogo zabrinuti zbog potrage za apsolutnom istinom o sudbini ruske Sfinge, već samo želite da vidite dobru staru bajku o tome kako se prvi ruski šampion borio za svjetsku krunu, onda film Jurija Višinskog sa Aleksandrom Mihajlovom u naslovnoj ulozi je ono što vam treba. Zanimljivo je da je izašao 1980. godine, samo nekoliko mjeseci prije smrti Kotova, koji je pomogao Višinskom u radu na scenariju.
Pobjeda nad Kapablankom, teškoće emigracije, poraz u meču sa Euweom i uskrsnuće u revanšu, neuspjeli duel s Botvinikom i prerana smrt Aljehina – slika uključuje najrezonantnije trenutke u biografiji četvrtog svijeta šampion.
10. „Žrtva pješaka“ (2014, SAD, ocjena – 7,0)
“Žrtva pješaka” Edvarda Cviga govori o životu 11. svjetskog šampiona Roberta Džejmsa Fišera i njegovoj borbi za svjetski šahovski tron sa Borisom Spaskim. Glavnu ulogu u filmu igrao je poznati Spiderman Tobey Maguire – glumac sa svjetskim ugledom. Objavljivanje priče o usamljenom geniju iz Bruklina naširoko je propraćeno u štampi, veliki majstori crno-bijele table, predvođeni aktuelnim svjetskim šampionom Magnusom Carlsenom, pozvani su na privatnu projekciju filma „Žrtva pješaka“.
Film je izašao. Ali, usprkos senzaciji, to nije izazvalo hodočašće u bioskope čak ni među samim šahistima. Možda je naslov filma preveden vrlo neuspješno – reže uvo i ne izaziva veliku želju za odlaskom na projekciju. Naravno, ovaj film govori o velikom šampionu i o borbi Zapada i Istoka na šahovskoj tabli, što je, naravno, zanimljivo. Međutim, šahisti su u njemu odmah pronašli oko 50 velikih i malih nepreciznosti – čak je i Anatolij Karpov u jednom intervjuu požalio da su na nekim mjestima bile pobrkane početne pozicije kralja i kraljice.
9. „Velemajstor“ (1972, SSSR, ocjena – 7,0)
Film sa nevjerovatnom pričom. Slika Sergeja Mikaeljana, zasnovana na scenariju velikog ljubitelja šaha Leonida Zorina, pojavila se na sovjetskim ekranima 1972. godine i izazvala je odjek. Srebrna medalja i diploma na Petom svesaveznom festivalu sportskog filma u Talinu, nagrada Komiteta za fizičku kulturu i sport pri Savetu ministara Kazahstanske SSR glavnom glumcu na Šestom svesaveznom filmskom festivalu (1973.), Prva nagrada za najbolji scenario (Leonid Zorin) na V međunarodnom filmskom festivalu o sportu i turizmu u Jugoslaviji (1974) – ovo je samo mali dio počasnih nagrada!
Andrei Mya je glumio u naslovnoj ulozi šahistu Sergeja Hlebnikovaa, manje uloge su igrali Emmanuil Vitorgan, Mikhail Kazakov, Efim Kopelyan i drugi izvanredni glumci manje poznati sadašnjem čitaocu. Posebnost filma bila je u tome što je nakon malog kastinga među šahistima Viktor Korčnoj izabran za ulogu sekundanta Hlebnikova – filmskoj ekipi se pokazao kao najveći umjetnik. Pored Viktora Lvoviča, u kadru pojavljuju se Paul Keres, Jurij Averbah, Mark Tajmanov, Aleksandar Kotov, Mihail Talj, koji se veselo šali o šahovskim sposobnostima poznatog novinara Aleksandra Rošalja. A u filmu su prikazane filmske hronike sa Olimpijada i superturnira: Hlebnikov je „ubačen“ pored šahovskih legendi umjesto velemajstora Vladimira Savona.
Sve je u redu, ali eto peha – 1976. godine Viktor Korčnoj je pobjegao iz SSSR-a, a „Velemajstor“ je bio pod najstrožom zabranom do perestrojke. Ovo sada daje gledanju filma posebnu pikantnost. Veruje se da je Zorin u liku Sergeja Hlebnikova prikazao prerano preminulog velemajstora Vladimira Simagina.
FOTO: KADAR IZ FILMA
8. „Bobby Fischer protiv čitavog svijeta“ (2011, SAD, ocjena – 7,1)
Malo poznat u Rusiji, iako, za moj ukus, samo odličan dokumentarac. Veliki broj videa o Fischeru: jedno je čitati o briljantnom Amerikancu, a sasvim drugo vidjeti ga živog i stvarnog. Tu su i snimci sa meča za svjetsku krunu sa Spaskim. Podsjetimo se da je skandalozna situacija u Reykjaviku u velikoj mjeri nastala zbog snimanja meča: Amerikanac nije otišao na drugu partiju, zahtjevao je da se uklone kamere i premjesti treća partija u prostoriju zatvorenu od publike. Dobio je ovu psihološku rundu, ali i čitav meč, ali po povratku u Sjedinjene Države, televizijski ljudi koji su imali ugovor u rukama nanijeli su veliku štetu novom svjetskom šampionu na američkom sudu.
Mini-intervju sa Garijem Kasparovom, Suzan Polgar (koja je imala dosta kontakta i igrala je sa Fišerom kada je kao dijete živjela u Budimpešti), američkim državnim sekretarom Henrijem Kisindžerom (‘Bobi, moraš letjeti, moraš pobijediti Ruse!’) , jednim od trenera Spaskog, Nikolajem Krogiusom, sudijom meča Lotharom Šmitom, predsjednikom FIDE 1978-1982, Fridrikom Olafsonom, glavnim američkim šahovskim posmatračem Lari Evansom i organizatorima meča na Islandu daju jedinstven materijal i mnoštvo informacija koje se ne mogu pročitati ni u jednoj knjizi. Film je nominovan za nagradu “Emmy” za najbolji non-fiction televizijski program.
7. „Šahistkinja“ (2009, Njemačka, ocjena – 7,3)
Film je, naravno, kao što i naslov kaže neobičan. Jer on je … o čistačici!
Pa, ko bi od vas pomislio da će jedna od ovih devojaka koje čiste hotel odjednom odlučiti da se prijavi na turnir i pobijedi sve? Naravno, ima nešto u filmu što dolazi do gledalaca. Junakinja je iz siromašne porodice sa Korzike. Slučajno vidi svog profesora poslodavca kako igra šah kod kuće. Tada čistačica daje svom bezosjećajnom i ne baš sretnom mužu (neke moje poznanice su rekle da je to glavna stvar koja daje istinitost filmu) elektronski šah. I dok on leži umoran nakon posla (siromaštvo, moraš zgrabiti svaki posao), ona sama trenira na elektronskom šahu.
Uglavnom, ovaj film nije o šahu. Ali šah tu igra značajnu ulogu.
FOTO: KADAR IZ FILMA
6. „Šahista“ (2019, Francuska, ocjena – 7,3)
Ulogu trenera glavnog junaka igrao je poznati francuski glumac Gerard Depardieu. Naravno, posebno pedantni stručnjaci su našli greške u ovom filmu, ali generalno je ocjenjen veoma pozitivno.
Prema priči, talentovani dječak Fahim, zajedno sa ocem, bježi iz rodnog Bangladeša u Pariz. Tu dijete dolazi do strogog, vrlo mrzovoljnog, ali opsjednutog poslom trenera Silvana. Prema riječima velemajstora Murtasu Kazhgaleevu, koji je živio u glavnom gradu Francuske, Silvan je imao realan lik za uzor – nastavnika Ksavijera Parmentija.
U jednom trenutku žele da deportuju porodicu iz Francuske, ali učitelj i učenik, u žestokoj borbi sa lukavim konkurentom i njegovim ništa manje lukavim trenerom, uzimaju zlato na nacionalnom omladinskom prvenstvu, što ubjeđuje vladu da napravi populistički potez pred naredne izbore i ostaviti Fahima sa tatom u zemlji .
Napominjem da su u istom čuvenom „Daminom gambitu“, uz sve prednosti serije, mnogi dijalozi prilično besmisleni (pa i u „Svjetskom šampionu“, nažalost, ponekad). A tu je junak Depardieu, koji govori o šahu, – od koristi fizičkog vaspitanja do vezanosti za stvaralaštvo svjetskih šampiona. Uopšte, svakako ga pogledajte.
5. „Kraljica Katwe“ (2016, SAD, ocjena – 7,3)
Jedinstven san jadne djevojke Fione Mutesi, koja živi u sirotinjskim četvrtima Ugande, je da ode u Hanti-Mansijsk! Šta je, kažete, htjela da ode sa +50 do -50? Ne, stvar je u tome da Fiona sanja da učestvuje na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi 2010. godine. Mutesi zaista želi da igra šah i tako izvuče svoju porodicu iz kandži siromaštva.
Njenu ulogu u produkciji Walt Disney Pictures i ESPN Films odigrala je dobitnica nagrade „Oscar“, osvajačica brojnih nagrada i najprestižnijih rejtinga Lupita Nyong’o. Inače, mnogo mi se više dopala u „Kraljici Katwe“ nego u konvencionalnom “Crni panter”. Ne bi bilo suvišno dodati da je Fiona Mutesi stvarna, a priča o njoj istinita je od prvog do poslednjeg koraka.
Put djevojke nije lak: dolazi iz vrlo siromašne porodice i počela je prodajom kukuruza. Ali na kraju, zahvaljujući pomoći svog divnog trenera, Mutesi postaje jedna od najjačih u Ugandi i ulazi u reprezentaciju. Fiona igra na Olimpijadi i uspijeva da osvaja poene, ali u meču protiv jakog kanadskog tima gubi od šahistkinje 2100 Elo rejtinga i poražena je u borbi za titulu FIDE kandidata za majstora.
Ali to nije spriječilo Fionu da postane nacionalna zvijezda i da po povratku kupi kuću. A na Olimpijadi 2012. ispunila je normu za CM. U životu je rejting djevojke ostao na oko 1600+, ali honorari dobijeni od knjige i filma omogućili su joj da postane značajna ličnost u svojoj zemlji: sada se Mutesi aktivno bori protiv siromaštva u Ugandi i drži brojna predavanja.
4. „Vitezovi južnog Bronxa“ (2005, SAD, ocjena – 7,3)
Režiser Allen Hughes volio je isticati da je film zasnovan na istinitoj priči—priči o treneru škole br. 70 iz Bronxa koji je sa svojim “Orlovima” na kraju osvojio timsko prvenstvo u srednjoj školi u New Yorku i timsko prvenstvo srednjih škola države New York.
Dakle, u životu Richarda Masona dolazi potpuni prekid. Otpušten je, život mu se raspada, nije jasno šta dalje. U ovoj situaciji, junak hvata posljednju nit i odlazi da radi kao učitelj u školi. Dobio je razred sa divnom djecom čiji su roditelji ili narkomani, ili su u zatvoru, ili u najboljem slučaju daju zadnji dolar za ručak djetetu.
Jednog od vikenda, jedan učenik iz razreda vidi da Mason radi u parku – drži šahovsku simultanku uz opkladu. Ispada uspješno, a Richard, kome treba novac, pobjeđuje sve rivale. Začarano dijete dijeli ono što je vidjelo sa vršnjacima, a postepeno se sva djeca sa časa profesora šahiste, koja nisu znala da čitaju, upoznaju sa pravilima. Mason počinje sa svojim timom da se uspješno bori u školskom timskom takmičenju. Naravno, čeka ih odlučujuća borba za titulu šampiona!
3. „Veseli san, ili Smijeh i suze“ (1976, SSSR, ocena – 7,4)
Za postojanje ovog filma bajke saznao sam sasvim nedavno – nekako mi ranije nije zapeo za oko. Naravno, nije sasvim jasno zašto „Veseli san” ima veći rejting od “Velemajstora” ili “Svjetskog šampiona”, ali me gledanje jako zabavilo.
Glavni junak filma, Andryusha Popov, moraće da se bori sa mladim Anatolijem Karpovom (!), koji se upravo popeo na tron nakon neuspjelog meča sa Robertom Fišerom. Ali prije meča, sanja san u kojem šah robuje podmuklim kartama!
Naravno, na kraju, snage dobra nadvladaju pikovu damu i druge karte. “Peti element”, moćno i nepobjedivo oružje ovdje je magični paradajz. Na kraju, konačna pobjeda: kralj proglašava „problem s kartama“ riješenim i izbacuje jadne karte negativce iz magične zemlje šaha.
Glumačka ekipa izaziva poštovanje, posebno ako se uzme u obzir da je ovo bajka! Mogu odmah navesti bar Georgija Vitsina i Sergeja Filipova. Ulogu Andryusha imao je Sergej Krupennikov, tada je bio svuda poznati mladić, svojevrsni domaći Makoleem Kalkin – po ulogama Deniske u filmskim adaptacijama priča Viktora Dragunskog i ukradenog sina milionera Džordža u filmu “Dragi mališan” Sergeja Mihalkova. Zaista, gusta crvena kosa i živahne pjege učinili su talentovano dijete vrlo prepoznatljivim likom.
2. „Izbor igre“ (1993, SAD, ocjena – 7,5)
Film ima alternativni naslov – „U potrazi za Bobbyjem Fischerom.“ Njegov glavni lik je talentovani junior Joshua Waitzkin, koji je sa 11 godina uspio remizirati u simultanci protiv svjetskog šampiona Garryja Kasparova. Joshuin otac Fred, s prvim uspjesima svog sina, koji je sa 13 godina postao nacionalni američki majstor, odmah je razvio burnu aktivnost: napisao je scenarij koji je snimljen 1993. godine.
Kao rezultat toga, Waitskin nije postao velemajstor, zaustavivši se na rejtingu od 2480 Elo bodova. Ali pokazalo se da je autor jednog od najpoznatijih komercijalnih šahovskih projekata 90-ih – šahovskog programa “Chessmaster”.
Dakle, film prikazuje djetinjstvo čuda od djeteta, velemajstori Roman Džindžhihašvili, Joel Benjamin, Pal Benko, pa čak i letonski majstor Israel Zilber pojavljuju se na ekranu sa natpisom „Za pet dolara – fotografija ili igra sa čovjekom koji je pobijedio Talja”.
Snimatelj filma bio je nominovan za “Oskara”, a Steven Zaillian, koji je adaptirao scenario Waitzkinovog oca za TV publiku, dobio je MTV-jevu filmsku nagradu za najbolju režiju. Joshua dolazi do poznatog mentora Brucea Pandolfinija, koji pokušava školovati dječaka za novog Bobby Fischera. Posebno mu kaže da nije potrebno prerano izlaziti damom u otvaranju.
Dječakovoj majci se ovo baš ne dopada – Boni takođe zna da igra šah i voli da rano izlazi damom. U jednom trenutku trener je zbog ove nijanse banalno izbačen iz kuće.
U posljednjoj borbi filma, Waitzkin igra na juniorskom prvenstvu SAD-a protiv talentovanog i snažnog Jonathana Poe-a, kojeg se Joshua jako bojao. Iako se pomirio sa Bruceom, koristi taktiku svoje majke (nešto poput 1.e4 e5 2.Qh5). Naravno, Po na kraju uhvati jadnu kraljicu, ali glavni lik ima kompenzaciju i nastavlja da se bori, prisjećajući se Pandolfinijevih mudrih savjeta. Tako postaje pobjednik američkog šampionata, ugodivši i majci i treneru.
1. „Damin gambit“ (2020, SAD, ocjena – 8,3)
Serijal sa zanimljivim, mada na nekim mjestima posebno prikazanim svijetom šaha, gdje put profesionalca crno-bijele table izgleda izuzetno atraktivno: turniri, putovanja, hoteli, nagrade, avioni, nagrade, naslovnice modnih časopisa i susreti sa štampom.
Tokom karantina svima je bila na usnama zamisao Netflixa sa pričom o brilijantnoj šahistkinji. Šahovske dame su se odmah osjetile kao da su u centru pažnje, a čini se da je čak i prodaja crno-bijelih garnitura porasla u eri koronavirusa. Naravno, serija je definitivno za publiku 18+. Alkohol, droga, seks, vizuelna demonstracija prvih kritičnih dana jedne djevojčice – naravno, odrasli bi trebali prvi pogledati ovu seriju i tek nakon toga sami odlučiti hoće li je gledati sa mlađim gledaocima. Pritom, intimni dio „Daminog gambita“ ne izgleda skandalozno i razvratno, već životno. Ono što vezuje za seriju je prodorna, nevjerovatna ljubav prema samom šahu i svemu što ga okružuje. Divna čarolija časopisa Chess Life,
zbog koje je mala heroina čak otišla u krađu. U “Daminom gambitu” šahovske garniture i stare knjige izgledaju prelijepo, proučavajući koje, jadno siroče Beth Harmon se pretvara u slavnu kraljicu. Žudnja za knjigama, časopisima, totalnom erudicijom – mnogo se u Beth odnosi na fenomen Roberta Fišera.
FOTO: KADAR IZ FILMA
Zajedno sa šarmom odlično prikazane Amerike druge polovine 20. vijeka, odličnim radom snimatelja i scenarista, sve ovo izgleda nevjerovatno šarmantno! Djevojčica siroče, hraniteljska porodica, apsolutna posvećenost igri, brzi koraci od malih turnira do velikih, neke poteškoće u komunikaciji sa suprotnim polom.
„Šarmantni Rusi“. Zašto je „Damin gambit“ pogrešno prikazao šahiste iz SSSR-a
Kada Beth Harmon pobjedi sve u SAD, ona mora da izazove ruske igrače. Njen glavni protivnik iz SSSR-a takođe se poklapa sa fanatičnom Beth: u intervjuu, svjetski šampion Vasily Borgov tvrdi da bi čak volio i umrijeti za šahovskom tablom. Borba između Harmona i Borgova na super turniru u Moskvi logična je kruna poslednje epizode “Daminog gambit”.
Glavni šahovski konsultant za seriju bio je bivši svjetski šampion Garry Kasparov, koji je predložio nekoliko lijepih pozicija za snimanje. Serija je dobila dvije nominacije za Zlatni globus, uključujući najbolju mini seriju ili TV film. Anya Taylor-Joy, koja igra Bet Harmon, dobila je nominacije za “Zlatni globus”, “Izbor kritičara” i udruženja filmskih glumaca za svoju glumu.
Jednom rječju, ima dobrih filmova o šahu i ima šta da se pokaže djeci. Prijatno gledanje!
Recite mi, dragi moji čitaoci, zašto su sportski filmovi „Legenda br. 17“ i „Stizanje na vrh“ bili tako popularni?
U redu. Oba filma o velikim pobjedama naših sportista izazvala su osjećaj ponosa za zemlju među milionima gledalaca. Poskakali su sa svojih mjesta u bioskopskoj sali i aplaudirali radosno, kao na stadionu, kada je Valery Kharlamov ubacio pak u kapiju kanadskih profesionalaca ili Aleksandar Belov donio olimpijsko zlato reprezentaciji SSSR-a u borbi sa američkim košarkašima.
A sada „Svjetski šampion“ izlazi na ekrane bioskopa. Film je, kako kažu, iz iste ‘opere’, ali o šahu. A šah je mirna igra, a ne kontaktna i nije timska igra. Čini se, o kakvim strastima i sukobima može biti? Ali govorimo o glavnoj stvari – časti zemlje. I ovdje se svjetska šahovska kruna cijeni ne u rubljama i dolarima, već u prestižu države.
Sada shvaćate kakva je nevjerovatna odgovornost pala na mladog momka sa Urala Anatolija Karpova, koji je izašao na duel sa moćnim protivnikom Viktorom Korčnojem. Sovjetska štampa u to vreme rimovala je pretedenta sa rječju „disident“. Zbog njegovog bijega iz zemlje koja ga je rodila i odgojila. U stvari, 1978. Baguio je bio domaćin političkog meča između SSSR-a i Zapada. Situacija je slična današnjoj, kada su se Evropa i Sjedinjene Države ujedinile protiv Rusije…
U timu sekundanata koji je pomogao Karpovu u tom istorijskom meču bio je i velemajstor Jurij Balašov, rodom iz Šadrinska. Uoči Nove godine nazvao sam Jurija Sergejeviča u Moskvu i zamolio ga da iznese svoje mišljenje o filmu „Svjetski prvak“ koji se upravo pojavio na ekranima zemlje. Naš zemljak je, kao i uvek, bio kratak i precizan…
Jurij Balašov – Da, bio sam na premijeri. Film mi se dopao, dobro izgleda, ali, sa profesionalne tačke gledišta, ima dosta grešaka. Umjetnik Mihail Troinik me glumi. Upoznali smo se prije snimanja. Očigledno je želio da bolje upozna svog heroja: način na koji priča, osmjehuje se, drži cigaretu… Zapravo, Mihail me spolja podseća na mene iz tog vremena. Sjećate li se našeg sastanka u Kurganu nakon Baguia? ..
Kako da se ne sjećam! I danas je taj naš stari razgovor i dalje aktuelan i upotpunjuje filmsku sliku epohalne šahovske bitke na Filipinima.
Dakle, decembar 1978, Kurgan…
– Jurij, čuo sam da ste još u Moskvi, uoči vašeg dolaska na Trans-Ural, preklinjujuće pitali: „Momci, samo molim vas, bez sastanaka i sjednica. Idem kući da se odmorim nakon ovog košmarnog Baguija.“ I odjednom takva aktivnost! Svaki dan, pa susret: u Šadrinsku, Kanašu, Kurganu… Kako razumeti?
Jurij Balašov – Vidi se da je toliko neobičan – otadžbinski vazduh, da svaki susret sa sunarodnicima nije bio teret, već radost; postao je odmor.
– Naše čitaoce zanima pitanje, kada ste upoznali Anatolija Karpova
Jurij Balašov – Godine 1963. Tada je pod društvom “Trud” organizovana škola šaha, koju je vodio Mihail Mojsejevič Botvinik. Najmlađi među nama, školskom djecom, bio je Tolja Karpov, dvanaestogodišnji majstorski kandidat iz Zlatousta. Od tada je počelo naše prijateljstvo.
– Od tada ste postali jedan od Karpovih trenera?
Jurij Balašov – Ne, tačnije, Anatoliju sam počeo da pomažem 1973. godine, na međuzonskom turniru u Lenjingradu. Za aktuelni meč sa Korčnojem određena je trenerska grupa koju čine Furman, Talj i Balašov. Ali desilo se neočekivano…
U martu je u jugoslovenskom gradu Bugojnu održavao se superturnir koji je bio izuzetan po sastavu. Karpov je u njemu igrao kao šampion, dobro raspoložen. A 16. marta saznajemo: Furman je umro. Kako javiti ovu strašnu vijest Anatoliju? Uostalom, za njega Semjon Abramovič nije bio samo trener, ne samo, kako je moderno reći, mentor. Za njega je postao drugi otac, svi uspjesi Karpova povezani su s imenom Furman. Tolja je plakao kada je saznao…
– I šta se još desilo…
Jurij Balašov – Da, život je išao dalje, a u trenerski savjet je uvršten moskovski velemajstor Igor Zajcev, originalna, poštena, vrlo nježna i druželjubiva osoba.
– Kada se saznalo da će se meč održati u Baguiju, svi su grozničavo počeli listati atlase, pitajući se zašto je ovom malom ljetovalištu pripala tolika čast.
Jurij Balašov – Činjenica je da se sedam gradova takmičilo za pravo da ugosti učesnike finalnog meča. I samo se jedan grad – Baguio – pojavio na listama koje su oba učesnika meča predala FIDE.
– Kakav je bio Korčnoj 1978. godine?
Jurij Balašov – Kao šahista se u poslednje vreme, po mom mišljenju, čak i popravio. O tome svjedoče barem mečevi kandidata, koje je on ubjedljivo dobio protiv Petrosjana, Polugajevskog, Spaskog. Razmotrili smo to i pripremili se u skladu s tim.
– Ko je pomagao Korčnoju u Bagiju?
Jurij Balašov – „Međunarodna brigada“: Englezi R. Keane i M. Steen, J. Murey (Izrael). Tada im se pridružio argentinski velemajstor O. Panno, što se odmah osjetilo.
– Nekoliko reči o radnom danu trenera-sekundanta tokom meča.
– Nije bilo svijetla u bukvalnom smislu. Ubrzo nakon našeg dolaska, počeo je period tropskih kiša. Neprekidni pljusak, 500 mm padavina mjesečno – bez sunca. Kažu da je tih dana u Baguiju bio tajfun, ali mi to nikako nismo primijetili. Morali smo dosta analizirati. Naša kuvar i ja smo se smjestili odvojeno u vikendicu. Možda su se zato češće okupljali kod nas… Karpov je išao u krevet (pokušao da legne!) u 3 sata ujutro, a ustajao u 11. Igor i ja često nismo znali za san. Iako je doktor budno pratio naše poštivanje režima.
– To je taj legendarni doktor-psiholog, koji je, prema riječima nekih, „oslabio“ pretedenta?
Jurij Balašov – Baš on. Profesor Vladimir Petrovič Zuhar. Pomogao nam je da stoički izdržimo kosmičko preopterećenje tokom meča i, naravno, bez ikakvog uplitanja crne magije.
– Da li ste sumnjali u ishod borbe?
Jurij Balašov – Pri rezultatu 5:5, uoči 32. partije, osjetili smo pobedu. Do tog trenutka je konačno pronađen protivotrov protiv glavnog aduta pretendenta, otvorene varijante španske partije, i mogao je odigrati Karpov svoj prepoznatljiv potez: e2-e4. „Naprijed, bez straha i sumnje!“ – Vitalij Ivanovič Sevastjanov, kosmonaut, predsednik Šahovske federacije SSSR-a, blagoslovio je Tolju za kolo svojom omiljenom izrekom. Telegrami, pisma, razglednice… Konstantin Simonov, kosmonauti, učesnici seminara predavača iz Hanti-Mansijska… Kako bismo mogli da izgubimo uz podršku čitave zemlje? Ali cijenili smo puni značaj pobjede u Baguiju kada je Leonid Iljič Brežnjev poslao telegram čestitke Karpovu.
– Šta vam je kao učesniku predstojećeg međuzonskog turnira dao meč u Baguiju?
– Osjetio sam kolosalan intenzitet borbe za šahovsku krunu. To nije malo.
Tajfun iz Baguija stigao je do Kurgana.
Na fotografiji: svjetski prvak u šahu Anatolij Karpov, krajnje lijevo, velemajstor Jurij Balašov, krajnje desno.
Ministarka kulture je ranije film nazvala „kul“ i „divnim“ i savjetovala svima da ga pogledaju
Fotografija: kadar iz filma „Svjetski šampion“
Filmski kritičari i novinari razbili su u paramparčad film „Svjetski šampion“, koji je pušten uoči Nove godine uz velika očekivanja. Istovremeno, ministarka kulture Olga Ljubimova, koja je film pogledala početkom januara, dala mu je izuzetno pozitivan komentar.
Filmski kritičar i glavni urednik časopisa „Filmska umjetnost“ Anton Dolin ispričao je za „Sagovornik“ šta je njega lično zbunilo u ovom filmu:
– Film je sniman u žanru svojevrsnog sportskog retro blokbastera, kojeg su uveli „Legenda broj 17“ i „Moving Up“, ali ovaj film je neuspješan za ovaj žanr. Šah je poseban sport koji zahtjeva kreativna umjetnička rješenja, ali ovdje ih nema. Odnosno, to je veoma dugačak film koji izgleda, po mom mišljenju, veoma žalosno. Istovremeno, odlučili su da nedostatak sadržaja nadoknade žestinom ideološke borbe.
Ovaj sukob mi se činio vrlo linearan, ravan, izgleda i potpuno nezanimljivo. Ono što se može reći o ovom filmu je da je nastao kao veliki blockbuster sa dvije superzvijezde u glavnim ulogama iz velikog studija, ali kao blockbuster nije uspio, nije za masovnu publiku.
Što se tiče toga kako se prikazuju protivnici, ja nisam istoričar i nisam ljubitelj sporta, ne razumijem se posebno u ovo. I svaki razgovor o tome neminovno nailazi na onopitanje šta se zaista dogodilo, a šta nije. Ali slika Korčnoja na ekranu izgleda vrlo karikaturalno, preterano groteskno. On je izdajnik domovine, podao, nepošten. Nejasno je da li je dobar sportista: prečesto pribjegava pomoći svakojakih vidovnjaka i drugim nepoštenim trikovima, do te mjere da zmiju stavljaju u krevet njegovog protivnika.
Sudeći po blagajnama, domaća premijera „Svjetski šampion“ je među vodećim filmovima u toku novogodišnjih praznika. Spektakularan film o najdramatičnijem i najlegendarnijem šahovskom meču u istoriji, koji se pamti i po trajanju: trajao je više od tri mjeseca. Čak i sada, 44 godine kasnije, ova priča izaziva emocije. Za šahovsku krunu borili su se 27-godišnji sovjetski šahista Anatolij Karpov i 47-godišnji Viktor Korčnoj, koji je emigrirao u Švajcarsku. Sukob između sportista – u pozadini konfrontacije između SSSR-a i zapadnih zemalja. Aleksej Sidorov je režiser ‘Svjetskog šampiona’, a studio ‘TriTe’ bio je zadužen za produkciju. A kako pokazuju kritike onih koji su ovaj film već pogledali, nakon projekcije je jednostavno nemoguće ostati ravnodušan. FAN je uspio razgovarati sa renomiranim šahistom, 12. svjetskim prvakom Anatolijem Karpovom kako bi saznao šta on misli o ovom filmu.
– Anatolije Jevgenijeviču, da li vam se dopao film „Svetski šampion“?
Anatolij Karpov – Imali smo tri igrana filma o šahu u istoriji Sovjetskog Saveza i Rusije. Bilo je u nekim filmova šahovskih zapleta, ali konkretno filmova o šahu – bilo je samo tri. To su „Velemajstor“, pa „Bijeli snijeg Rusije“, snimljen prije 40 godina. A sada – „Svjetski šampion“. Autor filma „Bijeli snijeg Rusije“ bio je divni i poznati velemajstor Aleksandar Aleksandrovič Kotov. I to je bio film o svjetskom šampionu Aljehinu. U filmu „Velemajstor“, jasno je, kako sam naslov govori sam za sebe. Ali ono što je zanimljivo je da je i sam Korčnoj igrao tamo trenera velemajstora. Začudo, pristao je da bude trener. Tačnije ne velemajstor, nego trener. I ovaj film „Svjetski šampion“ je sasvim istinit. Naravno, nisu se sve priče koje su prikazane dogodile u ovom meču, ali su se skoro sve priče odigrale u šahovskom životu. I uglavnom, naravno, u mom životu. Dakle, film „Svjetski prvak“ je vrlo blizak realnosti. Sve zavisi, naravno, od publike. Uostalom, nije lako prikazati šah, jer ipak je to unutrašnje iskustvo, i treba pokazati publici šta je šah, da mogu da zamisle unutrašnji svijet šahiste i da se to prenese gladaocima. Ovo je veoma težak zadatak, koji su, kako mi se čini, glumci u filmu „Svetski šampion“ uspjeli da urade. Divan tim umjetnika, i divan režiser, nekako je sve uspjelo.
– Da li je tačno da su vas snimatelji filma ne samo zamolili za dozvolu da prikažete svoju priču, već su vas pozvali i kao konsultanta?
Anatolij Karpov – Znate, za mene je generalno bilo prijatno iznenađenje što je i sama ideja filma dobila podršku i prvu nagradu na konkursu za scenario godine, koji je raspisalo Ministarstvo kulture. A za ovu ideju sam saznao tek kada je već scenario dobio nagradu. Nakon toga su me kontaktirali autori filma i kreativni tim i, naravno, tražili su od mene dozvolu da koriste moje ime. Film je o šahu, a ne o meni, I moglo je da mene tamo ne bude. A da sam ja rekao ne, onda ne bi bilo u filmu Karpova, već bi bio neko sa sličnim prezimenom. Ali ja sam vidio scenario, puno smo radili i, da, ja sam konsultant za film. Uglavnom, tekst koja se koristi u filmu je nabavljen od mene. Do sada mi, hvala Bogu, ne slabi pamćenje, a ovaj meč i detalje pamtim kao da je odigran juče, a ne prije 44 godine.
– Svidjelo vam se kako je igrao Ivan Jankovski: da li on tada 1978. liči na vas i da li je glumac mogao tačno da prenese vaš unutrašnji svijet?
Anatolij Karpov – Što se tiče Ivana, svijet je generalno jako mali. Bio sam u veoma dobrim odnosima sa njegovim djedom, Olegom Jankovskim. I drago mi je što me igra unuk velikog glumca i moj, moglo bi se reći, prijatelj – Oleg Jankovski. Ivan me predstavio malo jednostavnije nego što sam u životu. Ali neko kaže i da sam verovatno imao sve emocije u sebi, ali mnogo toga je izašlo kroz moje oči, kroz moj pogled. A način na koji je Ivan ovo prikazao je na sudu publike. Neka procjene.
– A Konstantin Habenski je, po vašem mišljenju, dobro igrao vašeg protivnika – velemajstora Viktora Korčnoja?
Anatolij Karpov – Apsolutni pogodak. Naročito kada su Khabenskom stavili crne naočare, on je po izgledu postao sličan Korčnoju. Želim napomenuti da su svi umjetnici u filmu savršeno odigrali svoje uloge. I može se primijetiti kako je glumačka postava u filmu odlična, a njihova gluma odlična. Nemam razloga da kritikujem bilo koga od njih.
– Nakon gledanja „Svjetskog šampiona“ publika je počela detaljno proučavati informacije o vama. Da li ste očekivali ovakvu reakciju?
Anatolij Karpov – Da budem iskren, za mene je reakcija pomalo neočekivana. Jer mislim da je glavna ideja koja prikazuje vrijeme naših pobjeda, pobjeda naše zemlje. I nadam se da ćemo se vratiti u ovo stanje.
-Film je ispao veoma emotivan, a mnogi gledaoci kažu da su plakali u publici. Kako ste gledali ovu sliku i da li ste iznenađeni ovako emotivnom reakcijom publike?
Anatolij Karpov – Pitam se šta ljudi doživljavaju na ovaj način. Ali teško mi je suditi, jer je to dio mog života. Da, i učestvovao sam u radu na filmu. Ali činjenica da publika reaguje na ovaj način mi je zapravo jako važno da ljudi saosećaju. Jer samo doći u bioskop da se zabavimo je vjerovatno najčešći slučaj. Možda neko ne želi ni o čemu da razmišlja, a onda ode i pogleda neki „laki film“, da tako kažem. A ako, eto, čovjek dođe i udubi se i saosjeća, onda je to glavni uspjeh i reditelja i autora i, naravno, glumaca.
– Rasplakao je publiku i prikaz odnosa sa vašim ocem, kojeg u filmu igra Fjodor Dobronravov. AlI u finalu filma nije prikazano, da li ste se uspjeli se sastati s njim nakon povratka u zemlju? Pa recite, kako je zaista bilo?
Anatolij Karpov – Tokom meča, kod mog oca se zaista počela da razvija nepredvidiva bolest. Ali ipak je imao priliku da dođe u Moskvu i da se sretnemo, a onda smo zajedno otišli u Petersburg. Uspio sam da ostanem zajedno sa mojim ocem. Umro je nekoliko mjeseci nakon što je završio meč.
– Djeca, izlazeći iz bioskopa, kažu da žele da igraju šah. Takve izjave daju i odrasli koji također žele da se razvijaju u ovoj igri. Da li ste predvidjeli da će nakon izlaska „Svetskog šampiona“ u zemlji biti pojačano interesovanje za šah?
Anatolij Karpov – Nisam očekivao, ali mislim da je to odlična reakcija. Drago nam je da film na ovaj način utiče na mlade ljude. Uglavnom, ovo je problem našeg vremena, da svi hobiji i obrazovni sistem danas nisu podešeni da razvijaju razmišljanje, logiku, da nauče čovjeka da razmišlja, već su podešeni na gomilanje informacija i neku vrstu mehaničkog djelovanja, uključujući kompjuterske igrice. A šah, naravno, razvija logičko razmišljanje, trenira ili razvija pamćenje. Generalno, mislim da je zadatak obrazovanja, pa i visokog obrazovanja, da nauči čovjeka da pravilno razmišlja i rješava postavljene zadatke. Naravno, potreban vam je nivo znanja kako bi ispravno rješavali probleme. Ali glavna stvar je naučiti čovjeka da razmišlja. A sada to što možemo da uradimo kroz šah je divno. I sjajno je što se mladi ljudi uz pomoć ovog filma mogu okrenuti i naučiti ono što se sada ne uči ni u školi ni na institutu.
Juče me jedna veoma interesantna djevojka (ne iz svijeta šaha) pitala za film „Svjetski šampion“ sa Habenskim i ostalima. Mislio sam da će možda još nekoga zanimati moj odgovor: „Zdravo! Natjerala si me da razmislim svojim pitanjem o filmu „Svjetski šampion“. Na pitanje mogu da odgovorim jednostavno – “Ne, sniam gledao”, ali takav odgovor još uvijek neće biti potpun. Mogu da dodam „Nisam ga gledao, ali ga osuđujem“, ali ni ovo nije slučaj. 🙂
Problem je što uopšte nisam siguran da li želim da gledam. Ako sam privremeno napustio gledanje serije „Damin gambit“ nakon druge epizode, jer mi se činilo nedovoljno ekspresivno sa stanovišta kinematografije, onda je ovdje sasvim drugačije, filmovi o stvarnim ljudima su generalno vrlo kompleksna tema. Jedan od mojih omiljenih filmova „Sjajan um“, koliko ja znam, nije naišao na oduševljenje bliže okruženje Džona Neša, pa čak ni matematičke zajednice. Zbog kritika koje sam pročitao o „Svjetskom šampionu“, bojim da se suočim se sa sličnim emocijama.
Pišu da je Khabensky savršeno odigrao Korčnoja, mislim da nije ni moglo drugačije. Ali čini se da je i sam izrazio neko nezadovoljstvo ulogom koju je dobio, na način na koji je scenarista htio da prikaže Korčnoja.
Poznajem Karpova dosta dobro, igrali smo mnogo puta, uključujući i backgammon, zadnji put smo razgovarali prije skoro pet godina, prilično prijateljski. I iako je Karpov donekle proizvod sistema koji mi se nikad baš i nije dopao, mogu potvrditi da je Karpov u svijetu cijenjen ne samo zbog svojih jedinstvenih sportskih dostignuća, već i zbog svoje kolosalne erudicije, sposobnosti da opiše najsloženije svjetske procese na jednostavnom i logičnom jeziku. Sjećam se da sam se ponekad smijao njegovom toku misli (da sve okrene u svoju korist), ali je interes za njegovo znanje ipak prevagnulo.
Pa, Korčnoj je generalno veoma važna osoba u mom životu. Upoznao sam ga u proljeće 1990. godine, znate da su se u SSSR-u već spremali za ozbiljne promjene, iako još nisu znali šta tačno. Viktor Lvovič je još bio prilično zatvoren, ali je već bio vrlo prijateljski nastrojen prema mladima, i to je bilo dovoljno da shvati kakav je jaz između službene propagande i stvarnosti.
Kasnije me je Viktor Lvovič, upravo svojim ličnim primjerom, više puta inspirisao kako u sportu, tako i u odnosu na život, kulturu i ljude.
A sada pišu da je u filmu prikazan baš onako kako je to prikazivala štampa tih godina. Ne sviđa mi se. Po mom mišljenju, glumci iz filma imaju izuzetno daleku vezu sa dvojicom velikih šahista koje sam lično poznavao i poznajem. Ali, pošto još nisam pogledao film, mogao bih da pogriješim.“
Preneseno sa fejsbuka velemajstora Alekseja Shirova
„Svjetski šampion“ sniman je paralelno sa „Topijem“
09.01.2022 u 16:00
Ivana Jankovskog savjetovao je Daniil Dubov
Već smo više puta pričali o filmu „Svjetski šampion“ i kako je protekla premijera. Nekoliko detalja iz svježeg intervjua sa Ivanom Jankovskim, koji je igrao Anatolija Karpova, neće biti suvišni.
♦ „Bio sam šokiran kada sam saznao: postoje samo 64 polja, a postoji milijardu varijanti.“
♦ „Film o ovome: pobijediti sebe, pravilno odrediti prioritete u životu, u igri…“
♦ Tokom snimanja Karpov je „blagoslovio“ Jankovskog, a nakon premijere „bio oduševljen“.
♦ Pripremajući se za ulogu, glumac je pročitao knjigu „Sto velikih šahista“, ponovio partije iz ove knjige, preuzeo šahovski program, pogledao sve filmove na temu šaha. „Fasciniran likom Bobbyja Fišera.“
♦ Kreatore filma, a posebno Jankovskog, konsultovali su Dmitrij Olejnikov, kustos Muzeja šaha pri Šahovskoj federaciji, Ruska šahovska federacija i Daniil Dubov.
♦ Jankovski je veoma zadovoljan svojim radom u ovom filmu: „Ponosan sam na neke od scena. Hvala režiseru Alekseju Sidorovu: to je zaista bio rad glumca sa režiserom, što je sada rijedak slučaj.“
♦ „Na snimanju je obično gužva: promjena je velika, ima dosta scena, pored rada sa glumcima treba upaliti svjetla, pripremiti objekte… Brže, brže. Imate ponekad osećaj da ste na pokretnoj traci. Snimanje „Svetskog šampiona“ apsolutno nije bilo ‘pokretna traka’. Kada sam uzeo u ruku „rez“ – ovo što snimamo danas – i vidio da snimamo dva minuta na dan – za mene je to bio praznik. Za 12 sati rada mirno odvojite dva minuta. Tada sam u stanju da se pokažem u najboljoj formi za odredjeni broj snimaka. I iz toga će se roditi scena.“
♦ Tokom snimanja, Jankovski je doživio nervni slom. Bilo je toliko teško da nije otišao ni na premijeru filma „Vatra“ u kojem učestvuje.
♦ „Sa čim je bio vezan stres? Ja sam drugačija osoba. Uloga koju sam igrao u „Svjetskom šampionu“ je radikalno drugačija od one koju sam igrao prije. Ovo je zrela, muška uloga. Proživjevši je, danas ja sam druga osoba, ali kada sam snimao… Istovremeno sam glumio u filmu Vladimira Mirzojeva „Topi“, a šta je sa ulogom Anatolija Jevgenijeviča Karpova.
Ono što svakako možemo preporučiti za gledanje je TV serija „Topi“ po romanu Dmitrija Gluhovskog. ♦ „Morao sam da idem tamo-amo autom noću, jer nije bilo vozova, nije bilo aviona – bili su napeti odnosi između zemalja…“
8.1.2022. – „Šahovske priče“ je kubanski film Emmanuela Martina Hernandeza iz 2019. U filmu, Hernandez, i sam strastveni šahista, nudi intiman pogled na priče o šahistima u Santiagu de Kubi.
U svom filmu „Šahovske priče“, kubanski režiser Emmanuel Martin Hernandez predstavlja tri priče koje istražuju život na Kubi. Ustvari postoje četiri priče. Šah je ujedinjujući element u različitim epizodama, koje su sve na neki način povezane i sa gradom Santiago de Cuba.
Protagonist prve priče je Raul, učitelj šaha koji voli šah iznad svega.
On je bukvalno zavisan o igrama, ne samo o šahu. Međutim, on ima problem sa organizovanje ostalog dijela svog života. Film ga prikazuje kako igra brzopotezni šah sa svojim prijateljima. Ovdje se osjeća kao kod kuće.
Tokom telefonskog razgovora, pokušava da umiri svoje povjerioce. Tada saznajemo za njegove kockarske dugove. Brak mu je u rasulu. Njegova žena živi sa drugim muškarcem. Raul rijetko viđa njihovog sina. Na kraju, čak gubi i posao šahovskog trenera i mora da spava na ulici. Priča se završava premlaćivanjem Raula zbog kockarskih dugova.
Druga priča prikazuje ženu šahistkinju. Osdalgia Vidaux je pobožna hrišćanka, jaka šahistkinja i velemajstor koja se bori za titulu šampionke države.
Osvajanje titule omogućilo bi joj da se kvalifikuje za šahovsku olimpijadu. Međutim, ona je i domaćica i majka male djece. Trudnoće su imale negativan uticaj na njenu karijeru. Pored toga, mora da brine i o svojoj bolesnoj majci. Pobjeda na šampionatu bi Osdalgiji i njenoj porodici koristila i ekonomski.
Između partija, Osdalgia koristi svoj laptop i ChessBase da se pripremi za protivnice sa kojima će se suočiti.
Međutim, brojni izvori stresa u njenom životu negativno utiču na Osdalgijinu igru. Njen trener predlaže korištenje Houdini šahovske mašin za varanje, što ona odbija. Dok se ona takmiči na turniru, Osdalgijin suprug ubija njenu bolesnu majku, koju tumači poznata kubanska glumica Adela Legra, poznata po ulozi jedne od protagonistica u latinoameričkom klasiku „Lucia“. Osdalgijinog muža igra Horhe Molina („Juan od mrtvih“, 2011).
Osdalgija je na sahrani svoje majke izjavila da je došla do zaključka da dobar hrišćanin nikada ne može biti uspješan sportista, te da je nemoguće da žena bude uspješna i u porodičnom životu i takmičarskom sportu.
Treća priča počinje 1966. Havana je domaćin Šahovske olimpijade. Ovaj sportski događaj ima veliki značaj za još mladu komunističku republiku. Partije se prenose na TV-u.
Čitava zemlja je opsjednuta šahom, uključujući Pedra i Pabla, oba jedanaestogodišnjaka, koji se okupljaju oko ručno napravljene šahovske garniture sa drugim uličnim igračima, raspravljajući o najboljim potezima i pokušavajući sami da nauče kako da igraju šah pomoću šahovskih knjiga.
Njihova ljubav prema šahu spaja Pedra i Pabla tokom čitavog života. 52 godine kasnije, oboje su bolesni. Pedro teško hoda, Pablo boluje od dijabetesa. I dalje se redovno sastaju kako bi igrali šah, noseći majice sa likom Kapablanke ili obilježjem Kapablankinog memorijala.
Pablova ćerka je došla u Santjago iz Havane da proda očevu kuću i povede ga sa sobom u Havanu. Kada Pablo saznaje da će izgubiti svog šahovskog partnera, ćerki nudi novac kako bi omogućio svom prijatelju da ostane u Santjagu.
Glas izvan ekrana priča dodatnu četvrtu priču, navodno urbanu legendu sa interneta. Bez znanja Svjetske šahovske federacije i ruskih vlasti, Bobby Fischer i Anatoly Karpov su navodno kontaktirali jedan drugog putem pošte 1975. godine kako bi organizovali jednu partiju kao privatan događaj sa samo jednim svjedokom.
Historias de Ajedrez završava melanholičnim završnim snimkom.
Scenarista, režiser i producent filma Emmanuel Martin je stručnjak kada je u pitanju šah. Razgovor u filmu između velemajstora Osdalgie Vidaux i šahovske entuzijaste tokom Kubanskog nacionalnog prvenstva za žene pominje posebnu epizodu tokom šahovske olimpijade 2008. u Drezdenu, Njemačka, gdje je izmišljeni lik Osdalgie Vidaux igrao važnu ulogu, što joj je donijelo individualnu srebrnu medalju.
Godine 2008., pravi kubanski velemajstor Oleiny Linares Neapel, u to vrijeme još uvijek WIM, zaista je osvojila srebrnu medalju na šahovskoj olimpijadi u Drezdenu: sa osam pobjeda i dva remija od deset partija imala je drugi najbolji individualni rezultat na četvrtoj tabli. Oleiny Linares Neapel rođen je u Santiago de Cuba 1983. godine i još uvijek je vrlo aktivna i uspješna šahistkinja. Možda je ona bila inspiracija za lik iz filma?
Lik Raula iz prve priče je tragični junak, tipični gubitnik, kakvih se može naći u velikom broju širom svijeta. Direktor filma Emmanuel Martin je šahista sa dobrim vezama sa šahovskom zajednicom Santiago de Cube, i nesumnjivo lično poznaje igrače poput Raula. Njihova ljubav prema igri sprečila ih je da odrastu. Strast prema šahu može biti izvor radosti i prijateljstva za igrače, ali može i ometati njihove karijere ili iskriviti njihov pogled na stvarnost. Oni su umjetnici.
Velemajstor Osdalgia Vidaux, s druge strane, ima sve što Raulu nedostaje. Međutim, ni ona ne može pronaći sreću. Ona je uspješna kao igrač sa netaknutom porodicom, ali kao žena ne postoji način da upravlja obje stvari u isto vrijeme. Posebno tragičnu notu njenom liku daje činjenica da ne zna kako joj je umrla majka.
Treća priča je optimističnijeg tona. Premotavanjem od 1966. do 2018. govori o velikom i dugotrajnom prijateljstvu definisanom zajedničkim interesom za šah. Čak i bonus priča o navodnoj tajnoj partiji između Fišera i Karpova ima neke elemente pomirenja. Uz sva ograničenja i prepreke, baš u jeku Hladnog rata, najbolji američki igrač i najbolji ruski igrač susreću se kako bi odigrali partiju šaha.
I tu je još jedan izuzetan dodir koji je Emmanuel Martin dodao svom radu. Žene su istaknute u svakoj od tri priče, a režiser je uspio da uključi niz senzualnih scena, koje ne izgledaju deplasirano ili nepotrebno – prilično rijetka pojava u filmovima koji se odnose na šah
Film Emmanuela Martina „Historias de Ajedrez“ (“Priče o šahu”) snimljen je 2019. Nažalost, kao rezultat pandemije COVID-19, film i ljudi koji su učestvovali u njegovom stvaranju nisu dobili pažnju koju bi njihov rad zaslužio. Film je prikazan na brojnim festivalima, kao što je Callela Film Festival 2020. u Španiji, i do sada je osvojio sedam nagrada.
Trailer
Emmanuel Martin Hernandez
Režiser i njegovi glumci
Emmanuel Martin Hernandez je kao dječak naučio da igra šah i učestvovao je na brojnim kubanskim prvenstvima za mlade. Kasnije je radio kao učitelj šaha u nepravilnim intervalima kada je imao 24-25 i 31-35 godina, ukupno osam godina.
Objavio je niz članaka o velemajstorima i internacionalnim majstorima iz grada Santiago de Cuba.
Neko vrijeme Emmanuel Martin je radio kao slobodni novinar. Lično poznaje i druži se sa brojnim šahistima, amaterima i klupskim igračima iz svog rodnog grada Santiago de Cuba.
Historias de Ajedrez, 2019, 79 minuta
Napisao i režirao Emmanuel Martín Hernandez
Producent Emmanuel Martín Hernandez
Uloge: Adela Legra, Horhe Molina, Neisy Alpizar, Raúl Gomez, Barbara Rodriguez, Laura Ferrer, Yara Gonzalez, Jose Emigdio Pini, Mateos Pazos, Alberto Huantorena, Manuel Enríquez. Većina glumaca su izvođači iz više različitih pozorišnih grupa iz Santiago de Cube
Utisci i slike Eteri Kublašvili sa snimanja filma ‘Šampion svijeta’
Šahovski svijet još uvijek komentariše meč Carlsen – Nepomniachchi u Dubaiju kada je naš sport dodatno dodao temu šahovske krune za razmišljanje širokim masama. 30. decembra, u novogodišnjoj noći, izašao je igrani film Šampion svijeta.
Manila, 1978. Svjetski prvak Anatolij Karpov i pilot-kosmonaut, dvostruki heroj Sovjetskog Saveza Vitalij Sevastjanov, koji je u to vrijeme bio na čelu Šahovske federacije SSSR-a, kreću na posljednju partiju FIBA Svjetskog prvenstva u košarci između SSSR-a i Jugoslavije. Kako bi ublažili zapanjujuću napetost koja je vladala na nezaboravnom meču Karpov-Korčnoj u Baguiju, odlučili su da pošalju sovjetskog velemajstora na košarkašku utakmicu. Sa Sergejem Belovom u svojoj postavi, SSSR je tog dana izgubio, ali je potreban još jedan film da se obradi ova tema. U međuvremenu, Karpov je uspio da se sabere i na kraju pobjedi svog protivnika, koji je skoro čitavo vrijeme posvetio pripremama. Postoji teorija da je šampion uspio da preokrene situaciju tako što je sam preživeo ovaj poraz i onda se pojavio na meču sa Korčnojem sa novom snagom…
Ivan Jankovski kao Anatolij Karpov
Sve u svemu, tema istorijskih šahovskih konfrontacija i šaha kao modela rata i metode manipulacije (dovoljno je podsjetiti se ‘Kuće od karata’ i ‘Milijarde’) nikada nije prestala da oduševljava umjetnike i šou biznis, posebno one na Zapadu. Netflix je krajem oktobra 2020. objavio mini-seriju Damin gambit, koja je postala prava senzacija , imala je odličnu povratnu informaciju i visok rejting u štampi, kao i dobre kritike iz svijeta šaha (što se čini nevjerovatnim). Beth Harmon i društvo bili su svima na usnama u profesionalnoj zajednici. Chess.com je predstavio bota sa istim imenom; sportisti su počeli da se slikaju u obliku izmišljenog šahovskog čuda, i tako dalje.
Važno je napomenuti da je u još jednom dijelu svijeta tema šaha uzela maha otprilike u isto vrijeme. Ruska verzija brodvejskog mjuzikla ’Šah’ doživjela je uspjeh u Moskvi, čija je premijera bila veliki događaj. Lakonski crno-bijeli plakati sa riječju od pet slova osvanuli su širom ruske prestonice. Krajem decembra kreatori mjuzikla – Moskovska pozorišna kompanija Brodvej, Moskovski metro, Šahovska federacija Rusije i drugi partneri zajedno su pustili voz sa šahovskom tematikom duž crvene pruge moskovskog metroa. Ovaj voz je svojevrsna veza između najljepših i najistaknutijih stvari u šahu i masovnoj kulturi.
Zauzvrat, Šampion svijeta ima sve odlike pravog blockbustera. Njegovi kreatori, predvođeni režiserom Aleksejem Sidorovim, pridržavali su se poznatog redosleda događaja, ostavljajući pritom mnogo prostora za kreativnost. Profesionalni igrači će nesumnjivo neke trenutke tretirati kao kontroverzne, a to što sam profesionalna šahistkinja u velikoj mjeri je uticalo na moje gledanje filma. Međutim, vjerujem da će film izazvati odziv široke publike, koji će biti pozitivan.
Zahvaljujući Dmitriju Olejnikovu, koji je bio šahovski konsultant i čak je igrao ulogu TV voditelja, uspjela sam u nekoliko navrata posjetiti mjesto snimanja filma, steći mnogo utisaka i napraviti mnogo slika. Posebno hvala filmskoj ekipi na podršci i što su mi omogućili da dođem i slikam kad god je potrebno.
Uopšteno govoreći, šah je poznat po svojoj fantastičnoj privlačnosti pa nije rijetkost da se potpuni autsajderi njime zanose i u dubokoj starosti. Na snimanju se ponekad moglo vidjeti kamermane kako igraju šah, a pozicije i potezi iz partija Karpov-Korčnoj su se vrlo temeljito i ozbiljno razmatrali. Glumci su morali da zapamte prilično dugačak niz poteza i uđu u navike šahista da stvore što prirodnije okruženje. Osim toga, predstavnik poznate glumačke dinastije Ivan Jankovski, koji je igrao Anatolija Karpova, i njegov kolega i prijatelj Mihail Trojnik, koji je glumio Jurija Balašova, veoma su voljeli šah i redovno su igrali na internetu. Ivan je povremeno radio i sa Danijelom Dubovom.
Konstantin Habenski (kao Viktor Korčnoj) gleda kako igraju članovi ekipe
Prva scena snimanja filma koju sam slučajno posjetila bila je košarkaška utakmica opisana iznad. Tehnički aspekt ovako velikih scena je nevjerovatan: nije lako opisati, ali je vrlo uzbudljivo gledati vlastitim očima. Druge scene nisu bile tako masovne. Još jedna moja posjeta pružila mi je odličnu priliku da svjedočim unutrašnjem funkcionisanju snimanja press konferencije (ovaj dio posla se više odnosi na mene nego na košarku). Bilo je teško izdaleka jasno vidjeti glumce koji govore preko sale, ali sam prilično brzo razabrala vrlo poznat glas. Pogled izbliza na čovjeka koji je nosio naočare i sivu sovjetsku jaknu i sjedi blizu centra stola omogućio mi je da vidim Viktora Suhorukova, jednog od naših omiljenih glumaca.
Viktor Suhorukov kao Viktor Baturinski
Već sam znala da je Konstantin Khabensky igrao ulogu Viktora Korčnoja, a mogao se u potpunosti cijeniti odličan rad kostimografa i stručnjaka za šminkanje kada se glumac pojavio. Po mom mišljenju, uspjeli su besprekorno prikazeti vanjsku sličnost, dok kvalitet glume zavisi od samog glumca. Jedna stvar nema dileme: gledati velike umjetnike na djelu je veliko zadovoljstvo.
Uspjeli smo još jednom svjedočiti magiji filma na djelu na snimanju Korčnojevih završnih partija protiv Petrosjana i Polugajevskog u sklopu kandidatskih mečeva. Autori su nastojali da što preciznije reprodukuju nijanse tih borbi počevši od autentičnog plakata, šminke, kostima, scenografije pa sve do transformacija glumaca. Prisutan u svim fazama igre, Dmitrij Oleinikov se pobrinuo da svi aspekti šaha budu što je moguće istinitiji u stvarnosti.
Konstantin Habenski kao Viktor Korčnoj
Korčnoj i Petrosjan su bili poznati po tome da se strastveno mrze, pa se nikada ne bi rukovali ili potpisivali u zapisnik protivnika. Istovremeno, Polugajevski nije ostavio ispruženu ruku Korčnoja da visi u vazduhu kada je ovaj postigao pobedu u polufinalnom meču. Međutim, on je to učinio s oprezom.
Čuven skandalozni meč u Baguiju rekonstruisan je sa najvećom preciznošću u smislu dekoracija, scenografije i igre… Igrajući ispod masivnog bijelog bilborda, umjetnici su se do tada još više stopili sa svojim likovima. Strogo vođstvo Dmitrija Olejnikova dalo im je samopouzdanje da shvate poteze partije, a oni su sa entuzijazmom razgovarali o partijama tokom pauza i proba. Zvuk poteza i satova usred potpune tišine pretvorio je snimanje u pravo okruženje šahovskog meča.
Meč u Baguiju
Taj eksplozivni meč 1978. sa 21 remijem završio je 6:5 u korist Anatolija Karpova. Svjetski šampion je pobijedio u poslednjoj 32. partiji i zadržao krunu.
Međutim, da li bilo koji meč prolazi bez sekundanata? I ovdje igraju jedinstvenu ulogu. Impulsivni Mihail Talj, smireni Igor Zajcev i oštroumni Jurij Balašov zauzimaju zasluženo mjesto u ovom velikom filmskom narativu.
Čak i sa pandemijom koja nevjerovatno pogoršava sve aspekte života, ovaj film velikih razmjera ionako je ugledao svjetlo dana. Naravno, ne mogu govoriti u ime svih šahista. Međutim, oduvijek sam se radovala što ću vidjeti naš sport na velikom platnu predstavljen ne kao prolazni trenutak ili dodir sa portretom glavnog junaka, već kao samostalnu cjelinu, koja je često za Heroja sve, isključujući sve ostalo, koja ga tjera na sudbonosna djela, pravi neprijatelje od prijatelja ili saborce od ljudi koji mu nisu bili poznati. Uostalom, nema bivših šahista, a čak i oni koji su davno prestali da igraju ponekad sanjaju o nekom gorkom porazu i prisjećaju se izgubljenih partija; oni su zaneseni i počinju da analiziraju pozicije postavljene na tabli do te mjere da im sve druge stvari izostanu iz glave.
Ovaj tekst nikako nije namijenjen da posluži kao recenzija ili poziv na gledanje, ili pokušaj procjene filma. Oni koji odluče da gledaju Šampiona svijeta će steći svoje mišljenje. Jednostavno dijelim svoje iskustvo boravka na snimanju pravog velikog filma sa velikim umjetnicima i profesionalnim timom. Priložila sam i nekoliko slika koje su čekale na objavljivanje više od godinu dana.
Film režisera Alekseja Sidorova „Svjetski šampion“ o najdramatičnijem šahovskom meču u istoriji čovečanstva već je u bioskopima. Konstantin Khabensky, koji u filmu igra velemajstora Viktora Korčnoja, govorio je o tome zašto je bilo potrebno snimiti film o njegovom heroju.
Virtuozna igra, maksimalna psihološka napetost i lični, ljudski sukob između dvojice najjača šahista na planeti – na velike ekrane izašla je drama „Svjetski šampion“ u režiji Alekseja Sidorova, čiju ideju je smišljao otprilike 30 godina. U centru radnje je legendarni meč za svjetsku šahovsku krunu 1978. godine između mladog genijalca koji je tek sletio na šahovski Olimp, vunderkinda iz SSSR-a Anatolija Karpova i sovjetskog velemajstora Viktora Korčnoja koji je emigrirao u Švajcarsku, iskusnog borca, opsjednutog i nepredvidivog, spremnog da se bori svim oružjem: njemu je šah značio rat. Meč do šest pobjeda (bez remija) igrao se 93 dana u Baguiju na Filipinima i završio se pobjedom Anatolija Karpova. U intervjuu, Konstantin Habenski, koji je igrao ulogu Viktora Korčnoja, ispričao je zašto svog heroja smatra šahovskim genijem, a sve šahiste ludacima.
– Šta je za vas šah?
Konstantin Habenski – Šah nije ni sport, ni intelekt, ni bilo šta drugo. Šah je drugačiji svijet, drugačiji nivo uranjanja i percepcije ovog svijeta. Sad ću vjerovatno reći grubo, ali šahisti su malo ludi ljudi koji imaju potpuno različite orijentire. Kada sjednu da igraju partiju šaha, nije im važno ko im je protivnik, važan je samo trenutak same borbe i kako da stignu do svog cilja. Da biste se uživjeli u šah, ovo morate raditi ozbiljno, a ne kao ja – na nivou starije grupe iz dječijeg vrtića. Još jedna važna stvar je kako u bioskop prenijeti statičnu igru da natjera gledaoca da saosjeća, i za mene je to bila velika misterija. Ali, ekipa filma je bila opsjednuta ovom temom i shvatio sam da sam u dobrim rukama.
– Uvek se veoma savjesno pripremate za uloge. Da li ste uspjeli da razumijete svog heroja, velemajstora Viktora Korčnoja? Šta vas je najviše zadivilo kod ove osobe?
Konstantin Habenski – On je bio čovek koji je mnogo više sanjao da igra šahovsku partiju nego samu šahovsku pobjedu. Kada sam pročitao njegovu biografiju, otkrio sam jednu važnu stvar: bilo je potrebno snimiti film o Viktoru Korčnoju. Jer uz svo dužno poštovanje prema Anatoliju Karpovu, zasluženom velemajstoru i majstoru svog zanata, put koji je prošao Viktor Korčnoj da bi se izborio za šahovsku karijeru je velika filmska priča. Odličan je za kinematografiju. Čovjek je žrtvovao sve za šah: porodicu, zemlju, postao izgnanik samo da bi se borio za šahovsku krunu.
– Viktora Korčnoja nazivali su izdajnikom i prebjegom. Da li se slažete sa takvim formulacijama?
Konstantin Habenski – Sve ovo možete zvati kako god želite. Ljudi koji su opsjednuti onim što rade malo su širi od nacionalnih granica. To se odnosi na sve koji su tih godina napustili našu zemlju. To ne mora biti vezano za šah, može biti vezano za balet, slikarstvo i skulpturu. Nisu postali izdajice, imali su malo prostora da ostvare sopstveni talenat. I evo ista priča – premalo je prostora za samoostvarenje u šahu. Čovjek jednostavno nije razmišljao u teritorijalnim stvarima, već više globalno – razmišljao je u velikoj igri.
– Viktor Korčnoj je bio poznat po svom vatrenom temperamentu i eksplozivnom karakteru. Da li mu je to po vašem mišljenju pomoglo ili, naprotiv, omelo u igri?
Konstantin Habenski – Ovdje je sve jednostavno. To je isto kao što sada vidimo boks mečeve ili mješovite borilačke vještine, gdje se sve koristi da se protivnik izvuče iz njegove zone komfora. Naravno, naši junaci nisu bježali od sličnih tehnika. Trudili smo se da utvrdimo i dovoljno detaljno prikažemo sve moguće taktike uticaja na neprijatelja: za šahovskom tablom, pored šahovske table, van šahovske table.
– Šta mislite, zašto je Viktor Korčnoj izgubio u napetoj borbi koja je trajala 93 dana?
Konstantin Habenski – Teško je to reći. Sve je moglo biti u jednom ili drugom smjeru. Takav je bio raspored zvijezda. Mogu reći jednu stvar. Sledećeg dana, nakon što je Viktor Korčnoj doživio poraz, konačan rezultat je bio 6:5, čiji formular, inače, nikada nije potpisao, Korčnoj je sjeo u avion i odletio na još jedan veliki šahovski šampionat. Ovo mnogo govori o ovom čovjeku, o tome gdje je i odakle je tražio snagu, da bi se, prešavši tako nevjerovatan maraton u borbi za šahovsku krunu, samo pokupio i nastavio da igra.
Da li je analizirao ili nije analizirao svoj poraz – ovo je drugo pitanje, na koje odgovora nema ni u sjećanjima samog Korčnoja, niti u bilo čijem drugom. Vjerovatno je to analizirao, ili je možda pokušao zaboraviti. Još jednom ponavljam da je u prvi plan stavio igru. Ne rezultat. To je važno!
– Možemo li reći da je „Svjetski šampion“ film o pronalaženju sebe?
Konstantin Habenski – Svaka slika koja govori o ljudima, ne o profesiji, već o ljudima – uvijek je riječ o pronalaženju sebe, o pronalaženju ljubavi, o potrazi za ljudskom dušom. Zaista se nadam da je ovo film o ljudima.
Ovaj film govori o jednoj od najdramatičnijih epizoda u istoriji svjetskog šaha – meču za titulu svjetskog prvaka između sovjetskog velemajstora Anatolija Karpova i Viktora Korčnoja, koji je pobjegao iz SSSR-a.
30. decembra objavljen je igrani film Alekseja Sidorova o jednom od najdramatičnijih i najlegendarnijih mečeva u istoriji šaha: meču za titulu svetskog prvaka između aktuelnog svjetskog šampiona Anatolija Karpova (Ivan Jankovski) i kandidata za ovu titulu – velemajstor Viktor Korčnoj (Konstantin Habenski), koji je emigrirao iz SSSR-a nekoliko godina prije ovog meča.
Kritičarka Susanna Alperina nazvala je ideologizaciju filma najvećim nedostatkom ovog filma:
“Habenski se pokazao kao veliki negativac. Pišem ovo jer je Korčnoja u filmu predstavljen kao tipična „mračna sila“. Navikli smo da vidimo heroje u Habenskom. Ponekad heroji-ljubavnici… Pređimo na minuse. Prvi je režija. Ovaj film je logičan nastavak, posljednji dio „triptiha“ sportskih drama istih producenata. Prvi film je ‘Legenda broj 17’, drugi je ‘Moving Up’. (…) Ali glavni nedostatak je ideologija… Zar ne mislite da je ideologija plus „dobri Karpov i loš Korčnoj“ neka vrsta prikrivenog antisemitizma?“
Menadžerka Tatiana Lieber uživala je u ovom filmu:
“Bilo je zanimljivo, jer se dobro sjećam meča. Mladi ljudi možda neće razumjeti/neće vjerovati, ali tada je država zaista živjela sa ovim mečom. (Kao, uostalom, i utakmicama Svjetskog prvenstva u hokeju). Film mi se dopao uglavnom zbog odlične glume Habenskog (Korčnoja). Vrlo kontroverzna figura: neugodna, tragična i simpatična. Vrlo dobar unuk Jankovski (Karpov). Jednom riječju, uživala sam uoči NG!“
Ali novinarka Dina Radbel tokom poslednje posjete Korčnoja Moskvi intervjuisala ga je za časopis „Egoist generation“.
“Imala sam nevjerovatnu sreću što sam razgovarala sa Viktorom Lvovičem, iako je, kao što svi znaju, na svaki mogući način izbjegavao da daje intervjue. Korčnoj nije volio Rusiju, u poslednje vreme je u Moskvu dolazio izuzetno rijetko, inkognito. Upozorena sam da velemajstor posebno ne favorizuje ruske novinare…“
Viktor Korčnoj je preminuo 2016. godine u Švajcarskoj, gdje je živeo nakon bjekstva iz SSSR-a. Uz dozvolu autora, Novye Izvestia citiraju neke od najzanimljivijih izvoda iz ovog razgovora.
O emigraciji
Nisam emigrirao! Pobjegao sam! U engleskom jeziku postoje dvije riječi – ‘immigrate’ i ‘to be basked’. Nisam emigrirao 70-ih godina! Otišao sam da igram u Amsterdam na međunarodni turnir i zatražio politički azil. Odbili su. Dobio sam samo boravišnu dozvolu. Preselio sam se u Švajcarsku. Dobio sam politički azil, a kasnije i državljanstvo. Ovdje živim više od trideset godina. Supruga me podržavala u svemu, pokušavala da objasni mom sinu, ali šta je on onda mogao da razumije? Našli su se u teškoj situaciji, ali drugog izlaza nije bilo.
Pošao sam kao na običan službeni put. Praktično, bez stvari, uzeo sam samo pisma i fotografije. Sakrio sam pisma na dno svog kofera među šahovske knjige. Carinike nije zanimalo moje epistolarno naslijeđe. Nikada me nisu posebno provjeravali, slobodno sam vadio svoje omiljene knjige Solženjicina, Pasternaka, Mandeljštama, Ahmatove. Da me pitaju zašto? Nikoga nije zanimalo šta čitam, ja sam šahista, sportista. Ali upravo su me ova pisma spasila, postala glavni adut. U kovertama su bile anonimne poruke sa uvredama i prijetnjama, nazivali su me prljavim, odvratnim Židovom, prijetili da će me prebiti… Takva pisma sam počeo da dobijam kada se pojavio Anatolij Karpov. I zaista sam se nadao da će mi pisma pomoći da dobijem politički azil, poslužiti kao dokaz da su se kod kuće prema meni loše odnosili.
O posledicama bijega
Moj bijeg je bio zbog želje da igram šah i ništa više. Nisam bio disident. Nisam razmišljao ‘o kobasicama’. Ali danas, gledajući unazad, osjećam se u neku ruku krivim što je tada počeo masovni bijeg iz SSSR-a. Bilo nas je preko 40 hiljada prebjega. I svi ti ljudi su nestali, niko u Sovjetskom Savezu više ništa nije čuo o njima.
Igor (Korčnojev sin, ur.) je izbačen iz instituta. Odbio je da služi vojsku, zbog čega je „odležao“ tri godine zatvora. Bio sam u Švajcarskoj, pored toga, još uvijek sam bio nemoćan, nisam mogao da dođem kod njih ni pod kojim razlogom. Život moje porodice u Lenjingradu se pretvorio u zatvor, nisu smjeli da dođu kod mene, optuživali su ih za ‘antidruštvene radnje’, nisu mogli da žive punim životom. Žena je umrla. Sin živi u francuskom dijelu Švajcarske. Dobro je, radi kao kompjuterski programer. Ali koliko sam ih dugo čekao! Sjećam se da sam napisao otvoreno pismo Brežnjevu na aerodromu u Cirihu, a zatim sam se na konferenciji za novinare u Manili obratio svima kojima sam mogao, moleći za pomoć. Osim zahtjeva, poziva, žalbi – šta sam drugo mogao učiniti?
O drugoj ženi
Korčnoj sa drugom ženom Petrom
Fotografija: Fotografija autora.
Petra zaslužuje poseban intervju, čitavu knjigu. Da je opišem ukratko: ona je Njemica, uhapšena je u Austriji 1945. godine pod optužbom za špijunažu i antikomunističke aktivnosti, poslata u Sibir, u logor na 10 godina… Godinama kasnije logorska prošlost se pretvorila u privilegiju i pomogla Petri da uredi svoj život, pa i da se upoznamo. Postala je moja sekretarica, psiholog, tjelohranitelj, muza, štap, kišobran, čaša vode… Novinari nisu mogli da to shvate. Novine su pisale: „Zašto Korčnoj zove svoju porodicu kada je ona tu, da li će on živjeti u dvije porodice?“ Ne pitajte. Nisam im odgovorio. Neću ni Vama odgovoriti.
O svojoj sudbini
Nikad sebe ne bih nazvao srećnom osobom, srećna osoba- nema budućnosti. Sebe sam smatrao privilegovanom sovjetskom osobom. U Sovjetskom Savezu je svaki korak imao političku obojenost, što je korak duži, to je njegova boja svjetlija. Trebalo je sazreti za ozbiljan korak, kajao sam se što sam predugo bio nezreo. Davne 1966. godine, na turniru u Njemačkoj, ponuđeno mi je da se ne vraćam u SSSR, odbio sam i izgubio 11 godina svog života!
Počeo sam da se razvijam kada mog oca više nije bilo, poginuo je na frontu, u trideset i prvoj godini. On me naučio da igram šah. Živjeli smo u opkoljenom Lenjingradu, prvo su me izveli, a onda su me ponovo vratili u blokadu. Sjećam se zime 1941-42, kada su zapaljena skladišta sa hranom, kuće nisu grijane, domar nije čistio snijeg, nije se moglo hodati. Imao sam deset godina, imao dvije kante u rukama, išao u Nevu po vodu. Imao sam majku, maćehu… Ljubav za šah me odvlačila od stvarnog života. Sa šesnaest sam otišao po pasoš: majka mi je Jevrejka, otac mi je rođen u Ukrajini, ima poljske krvi, što znači najveći deo jevrejske krvi. Rekao sam: „Upišite me kao Jevrejina.“ Kod kuće je moja maćeha, Jevrejka, napravila skandal, rekla da ja ništa ne razumjem, i otrčala je kod upravnika sa molbom da napiše da sam Rus. Godinama kasnije, moj sin je morao da se upiše u školu. Ko sam j ato je poznato, ali njegova majka je Jermenka. Odlučio sam da ga pustim da bude Jermen. Došao je kući,a tada je moja žena, Jermenka, napravila skandal. Potrebno je – kaže – sina prijaviti kao Rusa. I tako smo i uradili. Naravno, u Sovjetskom Savezu postojala je razlika između prava i obaveza različitih nacija. Ali u mom šahovskom mozgu nije bilo mjesta za sve to.
O šahu
Svi porazi su nezaboravni, bolni, mučni. Izgubio sam bolno od Karpova, od Petrosjana, od Spaskog… Poraz nije samo izgubljen meč. Karpov je stigao u Baguio na meč za svjetskog šamiona sa ogromnom pratnjom, a sa njim i kosmonaut, kuvar, maser i ljekar-hipnotizer. Ali najviše od svega su me iznenadili njegovi nokti! Manikirani! U SSSR-u su se ponosili svojim grubim, radničkim rukama. Karpov je postao prvi namanikirani velemajstor, namanikirani član Centralnog komiteta Komsomola… Ha-ha! Živjeli smo u zemlji u kojoj muškarci samo sijeku nokte, i ja sam ih sijekao kao i svi ostali. Karpovu je dato sve – od kosmosa do manikira. Ovo se takođe može posmatrati kao poraz. To meni nisu dali. Bio sam zabrinut. Jedno vrijeme sam čak počeo i da pijem.
1981. sam najavio da više nikada neću igrati sa Karpovom. „Vojnik koji ne želi da postane general je loš vojnik.“ I tako se dogodilo. Nakon ove izjave, izgubio sam perspektivu. Odbijajući da igram sa Karpovom na najvišem šahovskom nivou, izgubio sam budućnost, oprostio se od visokog šahovskog života. Živim životom aktivnog penzionera. Dajem trening časove mladima. Igram manje nego ranije, ali sam razmažen, moram biti pozvan lično na turnir, igram za honorare. Takvih turnira je sve manje. Mnogo hodam, u principu ne koristim prevoz. Deset kilometara do nekog cilja? Šetam deset kilometara. Volim da čitam knjige o psihologiji. Zahvaljujući jednoj od njih prestao sam pušiti prije deset godina. Ujutro sam ustao, odlučio, uveče više nisam pušio.
Anatolij Karpov prisustvovao premijeri filma „Svjetski šampion“
U Moskvi je održana zatvorena premijera filma „Svjetski prvak“, o čemu smo detaljno već saopštavali. Detaljniji prikaz će biti objavljen 30. decembra.
Premijeri su prisustvovale mnoge poznate ličnosti, ne samo iz svijeta kinematografije. Među njima su i ministar kulture Vladimir Medinski, sam glavni lik filma, kao i njegov konsultant Anatolij Karpov.
„Nevjerovatan i iskren film, – podijelio je utiske na svom instagramu dvanaesti svjetski prvak. – Teško je prikazati šah u takvoj umjetničkoj reprodukciji, jer je šah borba emocija i karaktera, to je unutrašnja borba.
Divna gluma! Gledajući film, imao sam utisak da gledam Korčnoja (glumi ga Habenski). Jankovski je igrao sjajno… Ne bih igrao bolje ni ja!“
Konstantin Habenski kao Viktor Korčnoj
Nije svaka filmska premijera pokrivena u glavnom informativno-propagandnom programu zemlje, ali je „Svjetski šampion“ snimljen uz podršku kanala Rusija 1, pa se u Vijestima pojavila priča sa direktnim prenosom sa događaja.
„Pokušao sam da napravim hladnokrvnog, proračunatog ubicu“, objasnio je Ivan Jankovski, koji je igrao Karpova. „Pokušao sam da se dosta fokusiram na oči ovog lika. Kada, na primer, podigne pogled, mora da je hladan i strašan.“
A evo šta je Ivan danas napisao na Instagramu:
„Dogodila se premijera našeg Svjetskog šampiona, režisera Alekseja Sidorova. Zahvaljujem se svim umjetnicima koji su imali priliku da rade na ovom najtežem, nevjerovatnom dijelu koje me lično još uvijek okupira. Hvala vam na ovome.
Bez pretjerivanja, želim da kažem da je ovo vjerovatno najteži lik i uloga koju sam odigrao u svojoj još maloj karijeri. Ponekad je to bio pravi pakao, pravo samurajsko putovanje u nepoznato, nervni slom, neprospavane noći na šahovskoj tabli između snimanja…
Veoma sam zahvalan sudbini što je to odredila, na projektu sam upoznao svoju ženu, sada imamo zgodnog sina koji raste (odabranica Ivana Jankovskog je Darija Požarskaja, koja je glumila Karpovovu voljenu u filmu. Tokom snimanja, par se uspio vjenčati i roditi sina, kojem su dali ime Oleg, u čast pradjeda, velikog ruskog glumca) „.
„Mnogo toga se dešavalo na snimanju i van njega, ali najvažnije je da je čitav ovaj proces stvaranja tekao kao u najboljim bezbrižnim godinama studija… Takvi osećaji, nažalost, ne dolaze posle svakog posla, ali ovdje se to desilo.”
Konstantin Khabensky vjeruje da je njegov junak daleko od klasične slike neprijatelja sovjetskog sistema:
„Viktor Korčnoj je, po mom mišljenju, osoba opsjednuta igrom. Takvi ljudi su malo širi od državnih granica. To se može reći za ljude koji su u to vrijeme napuštali zemlju. I to ne zato što su postali izdajnici, već zato što imali su malo prostora da ostvare svoj talenat“.
Šahistkinja je pokrenula tužbu zbog toga što je predstavljena kao Ruskinja u TV seriji „Damin gambit“, i što je najvažnije – zbog „lažnih“, „seksističkih i ponižavajućih“ izjava
Jedna od najboljih šahistkinja u čitavoj istoriji igre, Nona Gaprindashvili, podnijela je tužbu protiv producenta najuspješnijeg (barem s komercijalnog stanovišta) filma o šahu današnjice – Netflixa. Bivša svjetska šampionka zahtijeva od vlasnika serije „Damin gambit“:
→ najmanje 5 miliona USD za stvarnu i procijenjenu štetu;
→ kaznu;
→ uklanajanje iz serije dijela rečenice da ona „nikad nije igrala s muškarcima.“
U posljednjoj epizodi filma postoji scena: junakinja Beth Harmon stiže na najvažniji turnir za nju u Moskvu. Radnja se dešava 1968. Tokom prvog kola, američki radijski komentator kaže:
„Oni [učesnici turnira] su mislili da Harmon nije na njihovom nivou igre. Malo je vjerojatno da je Laev proveo puno vremena pripremajući se za partiju sa njom. Elizabeth Harmon je beznačajna figura po njihovim standardima. Jedino što neobično to je njen pol. Ali to nije neka novost za Rusiju. Sjetimo se None Gaprindashvili. Istina, ona je bila svjetska šampionka među ženama, ali nikada nije igrala sa muškarcima. „
Pogledajte kako sve to zvuči u originalu, na engleskom, sa ruskim titlovima:
Posljednja tvrdnja komentatora je „namjerno lažna, ali i krajnje seksistička i ponižavajuća“, rekla je Gaprindashvili, koja je to naznačila u svojoj izjavi.
U seriji „Damin gambit“ govorimo doslovno o jednoj opasci šahovskog komentatora. Tužiteljka, međutim, smatra da je epizoda značajna:
„Netflix je drsko i namjerno lagao o dostignućima Gaprindašvili zbog jeftinog i ciničniog cilj pojačanja drame ostavljajući utisak da je izmišljena junakinja učinila nešto što nijedna druga žena, uključujući Gaprindašvili, nije mogla da uradi“, napisala je legendarna šampionka u saopštenju. „Do 1968, godine koju prikazuje epizoda u seriji, Nona je igrala protiv 59 muških šahista“.
Osim toga, Nonu Terentjevnu je povrijedilo njeno filmsko povezivanje sa Rusijom. „Kao dodatnu uvredu, Netflix je Gaprindašvili predstavio kao Ruskinju, iako su kreatori serije znali da je Gruzijka. „
Priča je privukla producente „usred borbe za rodnu i rasnu ravnopravnost“
Vrijeme objave: 03/10/2021 22:04
Američka kompanija Level Forward stekla je pravo na pozorišnu postavku romana Waltera Tevisa „Damin gambit“.
Izvršni direktor kompanije Adrienne Becker i producent Julia Danetz objasnili su: „Ova je priča postala veliki iskaz usred trenutne borbe za rodnu i rasnu ravnopravnost i radujemo se pokretanju projekta.“
Level Forward je osnovala nećakinja Walta Disneya. Pogledajte sastav tima.
Karakterističan je i poster na web sajtu kompanije, koji ističe njihova prerađena glavna filmska djela.
Uspješne pozorišne produkcije uključuju „Šta mi Ustav znači“ o ženskim pravima, imigraciji i nasilju u porodici; „Igra robova“ govori o međurasnim odnosima.
Još uvijek nije poznato ko će glumiti Beth Harmon na sceni.
Posle nekoliko scena, vidimo kako gospodin Ganz predlaže ideju da Beth odvede u njegov šahovski klub da odigra simultanku što Beth u početku ne razumije. Tada joj objašnjava da to znači da istovremeno igra protiv svih igrača.
Beth igra simultanku
Vidimo kako Beth ide u srednju školu Duncan i igra simultanku protiv najmanje dvanaest igrača (kao što se vidi iz različitih uglova kamere).
Vratila se Shaibel nakon što je to odigrala simultanku i prenijela mu da su njeni protivnici bili loši: ‘Ostavili su zaostale pješake svuda, a figure su bile postavljene za viljuške … Nekoliko njih je pokušalo glupe matne napade. Ovaj dječak, Charles Levi, trebao je biti najbolji. Vezala sam mu figure u 15 poteza. Matirala sam ga posle narednih šest poteza sa kombinacijom skakač-top’.
Vidimo da mnogi igrači obaraju sopstvenog kralja da bi dodali dramatičan efekat predaji partije. Kaže da joj je gospodin Ganz rekao da ih je sve pobjedila za sat i 20 minuta. Takođe je rekla da se osjeća dobro jer nikada ranije nije ništa dobila.
Kada su uključeni Kasparov i Pandolfini, možete biti sigurni u pogledu tehničkog aspekta u mini-seriji
Pogledajte čitavu epizodu Damin gambit. epizoda 1 na Netflika-u. Serija je namjenjena samo odraslima. Dakle, djeca ako žele da gledaju epizode u šahovske svrhe, mogu potražiti pomoć odrasle osobe u gledanju ovih šahovskih elemenata mini-serije.
Domar je Beth upoznao sa gospodinom Ganzom, trenerom šahovskog kluba srednje škole (Duncan High). Kada je gospodin Ganz sa skrivenim pješacima gurnuo šake napred, ona je pogledala domara i on je objasnio: ‘Vi igrate bojom figura koju odaberete’. Partija je počela potezima 1.Sf3 f5 i došli smo do sledeće pozicije:
Beth – Mr. Ganz
Pozicija nakon 5 … Sc6
E sad je očigledno mat u tri poteza.
Beth pokazuje mat protivniku nakon što ga je je najavila.
Kada je srednjoškolski šahovski trener pita gdje igra, ona odgovara, ovde dolje i na dalje pitanje kaže – u glavi, na plafonu. Poklanja joj lutku, ona je nevoljko prihvata, ali traži da igra drugu partiju.
Vidimo Beth kako igra protiv domara Shaibela
Beth – Shaibel
Pozicija nakon Lg5 + Vidimo da je Shaibel srušio sopstvenog kralja jer je mat neizbježan u sledećem potezu sa Dxg5 #. Kamera se pomjera na sledeću tablu i shvatamo da je Beth istovremeno igrala i protiv Shaibela i protiv gospodina Ganza.
Beth igra istovremeno sa Shaibelom i Mr. Ganzom
Pažljivije ako pogledamo možemo zaključiti da je pozicija između Beth i gospodina Ganza vrlo vjerovatno nastala iz otvaranja Caro-Kann.
Pozicija nakon 6.dxe5
Beth ustaje sa stolice i odmiče se od table. Gospodin Ganz kaže, ‘Odigrao sam svoju kraljicu na topovsku liniju – šah.’ Ona ne gledajući tablu kaže – lovac blokira šah. Ganz nastavlja sa, kraljica uzima kraljev pješaka. Ona kaže, rokada. On nastavlja skakač uzima skakača. Beth vrlo mirno kaže: ‘Mat u tri. Prvo šah kraljicom. Kralj mora uzeti kraljicu. Zatim lovac daje šah na skakačevoj liniji, na petom redu i sledeći je mat. ‘ Obratite pažnju na to kako Beth izgovara poteze, ne navodeći polja. U slučaju da se pitate šta se dogodilo, ovo su potezi – 6.dxe5 Da5 + 7.Ld2 Dxe5 8.0-0-0 Sxe4 9.Dd8 + Kxd8 10.Lg5 + Kc7 11.Ld8 #. Jako poznata minijatura igrana između Retija i Tartakovera 1910. godine.
Beth otkriva da je u stanju da vizualizuje čitavu tablu zajedno sa figurama na njenom plafonu sobe doma za siročad i reprodukuje poteze. Počinje da igra druge poteze da bi smislila odbranu. Ona počinje da igra igru potezima 1.e4 e5 2.Sf3 Sc6.
Crni na potezu. Jasno da crni ovdje dobija. Igra se odvija ovako 1 … f4 2.S3g2 f3 + 3.Se3 Lxe3 4.fxe3 f2, a domar joj kaže: „Trebala bi da naučiš sicilijansku odbranu“ i objašnjava prva dva poteza u opisnoj notaciji. Beth uzvikuje: „Polja imaju nazive?“
Beth igra bijelim figurama po prvi put
Beth – Domar
Bijeli na potezu
Partija je završena u sledeća dva poteza- 1.De8+ Sce7 2.d5#.
Domar daje Beth knjigu „Moderna šahovska otvaranja“ i kaže „Moraćeš da naučiš šahovsku notaciju prije nego što je budete mogli pročitati“.
Možda nije prava enciklopedija šahovskih otvaranja, ali u filmu su koristili pravu šahovsku knjigu, sa vidljivim dijagramima.
U sledećoj sceni vidimo Beth kako čita šahovsku knjigu tokom školskih časova jer je zaintrigirana šahom dok smatra da je školski čas dosadan. Tokom mog 7,5 i više godina profesora šaha u školi, čuo sam direktora škole kako se slično dešavalo u jednom od odeljenja. Srećom, bila je cool s njim jer je to bio šah, a ne nešto glupo na šta su se deca fokusirala tokom časa.
5.12.2020 – Snimljeno je mnogo filmova u kojima je šah bio ili u pozadini, središnja tema ili samo jedan od ključnih elemenata misterije ili klimaksa događaja. Ali nije bilo nijedne redovne dramske serije u kojoj je šah glavna tema u seriji. Netfliks je odlučio da Damin gambit Valtera Tevisa prilagodi mini seriji od sedam epizoda. Specijalni konsultanti su Garri Kasparov i Bruce Pandolfini, dok je pokojni Iepe Rubingh, osnivač šah boksa bio na samom snimanju konsultant za šah.
Osmogodišnje siroče Beth Harmon je tiho, smrknuto i po svemu sudeći neugledno. Odnosno, dok ne odigra svoju prvu partiju šaha. Čula joj postaju oštrija, razmišljanje jasnije i prvi put u životu osjeća se potpuno pod kontrolom. U šesnaestoj godini takmiči se na Otvorenom prvenstvu SAD. Ali dok Beth usavršava svoje vještine u profesionalnom krugu, ulozi postaju veći, njena izolacija postaje zastrašujuća, a misao bježanja postaje sve primamljivija.
Epizoda 1 – Otvaranje
Beth se prvi put susreće sa šahom kada ide u podrum svoje škole da očisti sunđer svoje učiteljice. Tamo vidi domara kako igra za tablom -sam protiv sebe.
Pita ga da je nauči, ali ga nije zanimalo da „igra sa strancima“. Kada se vratila i ponovo zatražila isto, domar strogo kaže „Djevojke ne igraju šah“. Beth prilazi tabli i opisuje mu kako se kreću top, pješak i kraljica. Stari domar podiže lovca, a zatim skakača pitajući je o njihovom kretanju. Ona tačno odgovara, a on je poziva da igraju.
Domar završava partijom sa „školskim matom“: 1.e4 e5 2.Bc4 Nc6 3.Qf3 Nd4 4.Qxf7#.
Pošto je matirana, Beth želi da sazna kako je on to uradio, ali on ne želi da objašnjava. „Ne danas,“ kaže on.
Ana Taylor-Joy kao šahovsko čudo od djeteta, Beth Harmon u seriji ‘Damin gambit’
Priča o djevojčici koja ostaje sama na svijetu, u sirotištu nauči igrati šah pa kao mlada žena osvoji svijet svojim velemajstorskim nastupom doista je praznik za oči i divna bajka koja će vam raspjevati dušu. No nemojte nasjedati na usporedbe s ‘Momcima s Madisona’. Osim po estetici, ‘Damin gambit’ uopće ne pripada u istu kategoriju.
Jedno od najsmješnijih pitanja koje sam čula u vezi s Netflixovom serijom ‘Damin gambit’ jest: ‘Je li to snimljeno po istinitoj priči?’ Hahahahahaha – ma, naravno, garant! Da je kojim slučajem šezdesetih u Americi postojala dvadesetogodišnjakinja koja je pobijedila sve žive svjetske šahovske velemajstore, baš bi nam Netflix morao otkrivati tu priču. Svi bismo je znali jer bi bila toliko golem iskorak iz (tadašnje) šahovske prakse da bi cijeli svijet još dan-danas padao u nesvijest. Žene u to vrijeme nisu pobjeđivale muškarce u šahu, barem ne na službenim turnirima i na svjetskoj razini. Ne zato što to ne bi mogle, nego zato što jednostavno nisu igrale na istim službenim natjecanjima kao i muškarci. Priča o Elizabeth Harmon je bajka.
Da me ne biste pogrešno shvatili – prekrasna je to bajka, sa svim elementima najljepših bajki svijeta. Siromašna djevojčica koja odrasta u sirotištu nakon što joj je majka poginula (ubila se?) u prometnoj nesreći, a otac je nije htio prihvatiti – pronalazi namćorastog, ali dobrodušnog mentora u domaru koji je u podrumu nauči igrati šah. Djevojčica se silno zainteresira za tu igru najvećih svjetskih umova i ona joj nevjerojatno dobro ide. Djevojčica potom odrasta u prekrasnu mladu ženu koja, kroz brojne životne nedaće, postaje svjetska šahovska senzacija. I sve je još k tome predivno dizajnirano estetikom šezdesetih u Americi, zbog koje nećete moći skinuti pogleda ni s te mlade žene ni s njezine odjeće i frizure ni s dvorana u kojima igra šah, pa ni s detalja kao što je stalak za časopise u trgovini mješovitom robom.
Mnoge je upravo ta estetika – silno upečatljiva i očito do zadnje pojedinosti razrađena – navela da ovu seriju usporede s ‘Momcima s Madisona’. I da, serije imaju tu zajedničku točku, ne samo po odabiru vremena radnje, nego i po istančanom ukusu te fanatičnom inzistiranju na detaljima. No u svemu drugome usporedba pada u vodu i drago mi je što nisam nasjela na nju. ‘Damin gambit’, naime, uopće nije u istom rangu kao ‘Momci s Madisona’. Nema te slojevitosti, nema tu emotivnu dubinu, nema suptilnosti u svojoj glavnoj niti i analizi likova. Glavna junakinja, Beth (Ana Taylor Joy) svojim će vas suzdržanim nastupom, dugim zamišljenim pogledima, tihom, ali dominantnom elegancijom te svojom sklonošću alkoholu možda podsjetiti na Dona Drapera, ali ona nije to. Ona je, unatoč svim svojim manama, traumama i previranjima – princeza koja postaje kraljica i priča kojom vlada nije kompleksna drama o rađanju modernog kapitalizma u srcu razorenog čovjeka današnjice, nego je – ponavljam – bajka.
Netflixova serija ‘Damin gambit’
Izvor: Profimedia / Autor: Hollywood Archive /
.Time uopće ne želim reći da je ‘Damin gambit’ na bilo koji način inferiorna ili, ne daj Bože, lošija serija. Ona je u svojoj domeni i žanru apsolutni vrhunac i trenutačno najatraktivnija Netflixova serija. No kao prava bajka, ona od vas neće tražiti da zaranjate u dubine njezinih junakinja i junaka, neće od vas tražiti da razabirete fine nijanse u slojevitosti njihovih motiva. Da, ona će vam pokazati koliko je Beth usamljena, pokazat će vam i kako se bori s alkoholizmom i s ovisnošću o sedativima, pokazat će vam i tragediju djevojke koja pri odrastanju čak dvaput ostaje bez majke, pokazat će vam i Bethin problem u ostvarivanju bliskijih odnosa, ali sve će to biti vrlo eliptično – naznačeno u natuknicama, grubim potezima koji će vam jasno naznačiti neki problem ili sukob, a onda preko njega brzo prijeći i krenuti dalje. Beth prestaje piti praktički u jednoj noći. Istrese tablete u zahod pa tako i njih skida s grbače. Prijateljica iz sirotišta joj se pojavi na vratima nakon više od deset godina i na ho-ruk joj posudi novac koji joj je potreban za put do Rusije, iako nismo baš vidjeli razvoj tog odnosa. Muškarci je na turnirima (a i izvan njih) podozrivo odmjeravaju, videći samo ljepotu, a ne vjerujući u intelekt, ali ona im svima pokaže, nakon čega ih se većina džentlmenski rukuje s njom.
‘Damin gambit’, foršpan
Izvor: Društvene mreže / Autor: Netflix
Ovo posljednje možda je najjači pokazatelj da je riječ o bajci. Da je Elizabeth Harmon doista postojala i da se s takvom silinom bacila na muški šahovski svijet – ili na bilo koji dio dominantno muškog svijeta šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, to s muške strane sigurno ne bi završilo samo na džentlmenskom priznanju poraza. Doživjela bi svašta – od omalovažavanja, preko pokušaja diskvalifikacije pa sve do, nažalost, otvorenih fizičkih i seksualnih napada. Serija ‘Damin gambit’ to je odlučila apstrahirati jer je – ponovit ću još jedanput – bajka.
No unatoč tome, moram priznati da sam uživala u gledanju te bajke. Ona možda nije realna, možda mi je u njoj nedostajalo malo više razrade nekih odnosa, posebice sa ženom koja ju je posvojila, Almom (Marielle Heller), koja je jedan od najprokrvljenijih i najzanimljivijih likova u seriji. No u vremena u kojima sve ono što je realno precrno vreba s druge strane prozora i u kojima su antijunaci i njihova kompleksnost dio svakodnevice zbog koje svi malo pucamo – baš mi je dobro došla jedna zanimljiva priča o mladoj ženi koja pobjeđuje sve nedaće snagom svojeg uma, volje i stila. Kada je još ukrašena tom divnom estetikom šezdesetih, obogaćena sjajnim glumcima, prepuna fascinantnih šahovskih geekova iz Amerike i Rusije te snimljena na prekrasnim lokacijama – tko bi mogao tražiti više?
Vasilij Ivančuk je dobio ponudu da glumi ulogu svjetskog šampiona iz SSSR-a, Borgova, u seriji „Damin gambit“. O tome je sam velemajstor ispričao u emisiji ukrajinskog radija „Liberty“.
Ponuda je stigla e-mailom. Saznavši da takva kompanija zaista postoji i da se takav film priprema, Ivanchuk je u odgovoru upitao šta mu tačno predlažu, koliko je posla planirano. „Možda je prošlo nedjelja dana od trenutka kada sam primio pismo i odgovorio na njega, – objasnio je velemajstor. – A oni su odgovorili – izvinite, već smo pronašli drugog glumca za ovu ulogu.“
Ivančuk smatra da bi mu igranje Borgova najvjerojatnije bilo neprijatno, a da bi mu više odgovarala uloga domara u sirotištu, velikog ljubitelja šaha, koji je naučio da igra šah glavnu junakinju filma.
Podsjećamo, Garry Kasparov je bio šahovski savjetnik u seriji, a za odlučujuću partiju između Beth Harmon i Vasilya Borgova korištena je prava partija Ivanchuk – Wolf iz 1993. godine. O tome je detaljno govorio i sam Kasparov.
