Scena iz filma
Ovaj film govori o jednoj od najdramatičnijih epizoda u istoriji svjetskog šaha – meču za titulu svjetskog prvaka između sovjetskog velemajstora Anatolija Karpova i Viktora Korčnoja, koji je pobjegao iz SSSR-a.
30. decembra objavljen je igrani film Alekseja Sidorova o jednom od najdramatičnijih i najlegendarnijih mečeva u istoriji šaha: meču za titulu svetskog prvaka između aktuelnog svjetskog šampiona Anatolija Karpova (Ivan Jankovski) i kandidata za ovu titulu – velemajstor Viktor Korčnoj (Konstantin Habenski), koji je emigrirao iz SSSR-a nekoliko godina prije ovog meča.
Kritičarka Susanna Alperina nazvala je ideologizaciju filma najvećim nedostatkom ovog filma:
“Habenski se pokazao kao veliki negativac. Pišem ovo jer je Korčnoja u filmu predstavljen kao tipična „mračna sila“. Navikli smo da vidimo heroje u Habenskom. Ponekad heroji-ljubavnici… Pređimo na minuse. Prvi je režija. Ovaj film je logičan nastavak, posljednji dio „triptiha“ sportskih drama istih producenata. Prvi film je ‘Legenda broj 17’, drugi je ‘Moving Up’. (…) Ali glavni nedostatak je ideologija… Zar ne mislite da je ideologija plus „dobri Karpov i loš Korčnoj“ neka vrsta prikrivenog antisemitizma?“
Menadžerka Tatiana Lieber uživala je u ovom filmu:
“Bilo je zanimljivo, jer se dobro sjećam meča. Mladi ljudi možda neće razumjeti/neće vjerovati, ali tada je država zaista živjela sa ovim mečom. (Kao, uostalom, i utakmicama Svjetskog prvenstva u hokeju). Film mi se dopao uglavnom zbog odlične glume Habenskog (Korčnoja). Vrlo kontroverzna figura: neugodna, tragična i simpatična. Vrlo dobar unuk Jankovski (Karpov). Jednom riječju, uživala sam uoči NG!“
Ali novinarka Dina Radbel tokom poslednje posjete Korčnoja Moskvi intervjuisala ga je za časopis „Egoist generation“.
“Imala sam nevjerovatnu sreću što sam razgovarala sa Viktorom Lvovičem, iako je, kao što svi znaju, na svaki mogući način izbjegavao da daje intervjue. Korčnoj nije volio Rusiju, u poslednje vreme je u Moskvu dolazio izuzetno rijetko, inkognito. Upozorena sam da velemajstor posebno ne favorizuje ruske novinare…“
Viktor Korčnoj je preminuo 2016. godine u Švajcarskoj, gdje je živeo nakon bjekstva iz SSSR-a. Uz dozvolu autora, Novye Izvestia citiraju neke od najzanimljivijih izvoda iz ovog razgovora.
O emigraciji
Nisam emigrirao! Pobjegao sam! U engleskom jeziku postoje dvije riječi – ‘immigrate’ i ‘to be basked’. Nisam emigrirao 70-ih godina! Otišao sam da igram u Amsterdam na međunarodni turnir i zatražio politički azil. Odbili su. Dobio sam samo boravišnu dozvolu. Preselio sam se u Švajcarsku. Dobio sam politički azil, a kasnije i državljanstvo. Ovdje živim više od trideset godina. Supruga me podržavala u svemu, pokušavala da objasni mom sinu, ali šta je on onda mogao da razumije? Našli su se u teškoj situaciji, ali drugog izlaza nije bilo.
Pošao sam kao na običan službeni put. Praktično, bez stvari, uzeo sam samo pisma i fotografije. Sakrio sam pisma na dno svog kofera među šahovske knjige. Carinike nije zanimalo moje epistolarno naslijeđe. Nikada me nisu posebno provjeravali, slobodno sam vadio svoje omiljene knjige Solženjicina, Pasternaka, Mandeljštama, Ahmatove. Da me pitaju zašto? Nikoga nije zanimalo šta čitam, ja sam šahista, sportista. Ali upravo su me ova pisma spasila, postala glavni adut. U kovertama su bile anonimne poruke sa uvredama i prijetnjama, nazivali su me prljavim, odvratnim Židovom, prijetili da će me prebiti… Takva pisma sam počeo da dobijam kada se pojavio Anatolij Karpov. I zaista sam se nadao da će mi pisma pomoći da dobijem politički azil, poslužiti kao dokaz da su se kod kuće prema meni loše odnosili.
O posledicama bijega
Moj bijeg je bio zbog želje da igram šah i ništa više. Nisam bio disident. Nisam razmišljao ‘o kobasicama’. Ali danas, gledajući unazad, osjećam se u neku ruku krivim što je tada počeo masovni bijeg iz SSSR-a. Bilo nas je preko 40 hiljada prebjega. I svi ti ljudi su nestali, niko u Sovjetskom Savezu više ništa nije čuo o njima.
Igor (Korčnojev sin, ur.) je izbačen iz instituta. Odbio je da služi vojsku, zbog čega je „odležao“ tri godine zatvora. Bio sam u Švajcarskoj, pored toga, još uvijek sam bio nemoćan, nisam mogao da dođem kod njih ni pod kojim razlogom. Život moje porodice u Lenjingradu se pretvorio u zatvor, nisu smjeli da dođu kod mene, optuživali su ih za ‘antidruštvene radnje’, nisu mogli da žive punim životom. Žena je umrla. Sin živi u francuskom dijelu Švajcarske. Dobro je, radi kao kompjuterski programer. Ali koliko sam ih dugo čekao! Sjećam se da sam napisao otvoreno pismo Brežnjevu na aerodromu u Cirihu, a zatim sam se na konferenciji za novinare u Manili obratio svima kojima sam mogao, moleći za pomoć. Osim zahtjeva, poziva, žalbi – šta sam drugo mogao učiniti?
O drugoj ženi
Korčnoj sa drugom ženom Petrom
Fotografija: Fotografija autora.
Petra zaslužuje poseban intervju, čitavu knjigu. Da je opišem ukratko: ona je Njemica, uhapšena je u Austriji 1945. godine pod optužbom za špijunažu i antikomunističke aktivnosti, poslata u Sibir, u logor na 10 godina… Godinama kasnije logorska prošlost se pretvorila u privilegiju i pomogla Petri da uredi svoj život, pa i da se upoznamo. Postala je moja sekretarica, psiholog, tjelohranitelj, muza, štap, kišobran, čaša vode… Novinari nisu mogli da to shvate. Novine su pisale: „Zašto Korčnoj zove svoju porodicu kada je ona tu, da li će on živjeti u dvije porodice?“ Ne pitajte. Nisam im odgovorio. Neću ni Vama odgovoriti.
O svojoj sudbini
Nikad sebe ne bih nazvao srećnom osobom, srećna osoba- nema budućnosti. Sebe sam smatrao privilegovanom sovjetskom osobom. U Sovjetskom Savezu je svaki korak imao političku obojenost, što je korak duži, to je njegova boja svjetlija. Trebalo je sazreti za ozbiljan korak, kajao sam se što sam predugo bio nezreo. Davne 1966. godine, na turniru u Njemačkoj, ponuđeno mi je da se ne vraćam u SSSR, odbio sam i izgubio 11 godina svog života!
Počeo sam da se razvijam kada mog oca više nije bilo, poginuo je na frontu, u trideset i prvoj godini. On me naučio da igram šah. Živjeli smo u opkoljenom Lenjingradu, prvo su me izveli, a onda su me ponovo vratili u blokadu. Sjećam se zime 1941-42, kada su zapaljena skladišta sa hranom, kuće nisu grijane, domar nije čistio snijeg, nije se moglo hodati. Imao sam deset godina, imao dvije kante u rukama, išao u Nevu po vodu. Imao sam majku, maćehu… Ljubav za šah me odvlačila od stvarnog života. Sa šesnaest sam otišao po pasoš: majka mi je Jevrejka, otac mi je rođen u Ukrajini, ima poljske krvi, što znači najveći deo jevrejske krvi. Rekao sam: „Upišite me kao Jevrejina.“ Kod kuće je moja maćeha, Jevrejka, napravila skandal, rekla da ja ništa ne razumjem, i otrčala je kod upravnika sa molbom da napiše da sam Rus. Godinama kasnije, moj sin je morao da se upiše u školu. Ko sam j ato je poznato, ali njegova majka je Jermenka. Odlučio sam da ga pustim da bude Jermen. Došao je kući,a tada je moja žena, Jermenka, napravila skandal. Potrebno je – kaže – sina prijaviti kao Rusa. I tako smo i uradili. Naravno, u Sovjetskom Savezu postojala je razlika između prava i obaveza različitih nacija. Ali u mom šahovskom mozgu nije bilo mjesta za sve to.
O šahu
Svi porazi su nezaboravni, bolni, mučni. Izgubio sam bolno od Karpova, od Petrosjana, od Spaskog… Poraz nije samo izgubljen meč. Karpov je stigao u Baguio na meč za svjetskog šamiona sa ogromnom pratnjom, a sa njim i kosmonaut, kuvar, maser i ljekar-hipnotizer. Ali najviše od svega su me iznenadili njegovi nokti! Manikirani! U SSSR-u su se ponosili svojim grubim, radničkim rukama. Karpov je postao prvi namanikirani velemajstor, namanikirani član Centralnog komiteta Komsomola… Ha-ha! Živjeli smo u zemlji u kojoj muškarci samo sijeku nokte, i ja sam ih sijekao kao i svi ostali. Karpovu je dato sve – od kosmosa do manikira. Ovo se takođe može posmatrati kao poraz. To meni nisu dali. Bio sam zabrinut. Jedno vrijeme sam čak počeo i da pijem.
1981. sam najavio da više nikada neću igrati sa Karpovom. „Vojnik koji ne želi da postane general je loš vojnik.“ I tako se dogodilo. Nakon ove izjave, izgubio sam perspektivu. Odbijajući da igram sa Karpovom na najvišem šahovskom nivou, izgubio sam budućnost, oprostio se od visokog šahovskog života. Živim životom aktivnog penzionera. Dajem trening časove mladima. Igram manje nego ranije, ali sam razmažen, moram biti pozvan lično na turnir, igram za honorare. Takvih turnira je sve manje. Mnogo hodam, u principu ne koristim prevoz. Deset kilometara do nekog cilja? Šetam deset kilometara. Volim da čitam knjige o psihologiji. Zahvaljujući jednoj od njih prestao sam pušiti prije deset godina. Ujutro sam ustao, odlučio, uveče više nisam pušio.