Poslanici mira
DVA PUTA ŠAMPION SVIJETA (nastavak)
Srećom, u partiji Botvinik — Najdorf nije bilo vremenske oskudice i sve je prošlo bez ikakvih incidenata. Najdorf je morao da preda mnogo prije kontrole vremena.
U narednom kolu sastali smo se sa Jugoslovenima i pobijedili rezultatom 2,5 : 1,5. Tako je naša ekipa dobila oba meča protiv svojih glavnih konkurenata, što joj je obezbijedilo vodeću poziciju na turniru.
U devetom kolu igrali smo protiv šahista Zapadne Njemačke. Na posljednje tri table ishod borbe brzo je bio riješen: Smislov je lako pobijedio Šmita, Keres Dargu, dok je jedino Bronštajn remizirao sa Pfajferom. Rezultat te tri partije bio je 2,5 : 0,5 u korist reprezentacije Sovjetskog Saveza.
Međutim, u četvrtoj partiji, igranoj na prvoj tabli, stvari za sovjetskog šahistu nismo išle dobro.
Igrajući crnim figurama protiv velemajstora Uncikera, Botvinik je u otvaranju napravio ozbiljnu grešku i dospio u beznadežnu poziciju. Svi pokušaji svjetskog prvaka da izjednači igru nismo dali rezultat: partija je prekinuta u teškoj poziciji za crnog, a uz to je Botviniku nedostajao i pješak.
Tih dana holandske novine bile su pune opisa tragičnih avionskih nesreća holandske kompanije „KLM“. Najprije jedan džinovski avion te kompanije nije uspio da završi svoj let preko okeana i srušio se nedaleko od američke obale. Poginulo je nekoliko putnika i članova posade.
Sedmicu kasnije drugi transatlantski avion iste kompanije poletio je za Ameriku, ali je nekoliko minuta nakon polijetanja takođe pao u vodu. Srećom, na tom mjestu voda je bila plitka, pa je polovina ljudi — 28 od 56 — bila spasena nakon što je kapetan aviona usred mračne noći doplivao do obale i pozvao pomoć.
Dok su novine opisivale užase pogibije i detalje spasavanja ljudi, uslijedio je još jedan udarac za kompaniju, sada sa druge strane. U Londonu su banditi ukrali zlatne poluge koje su pripadale kompaniji „KLM“, u vrijednosti od pola miliona guldena.
Zaista, nevolja nikad ne dolazi sama!
Sve te senzacije pale su u drugi plan narednog dana poslije devetog kola. U novinama su umjesto naslova o katastrofama počeli da izlaze izvještaji sa olimpijade pod upadljivim naslovima: „Svjetski prvak gubi!“, „Botvinikova pozicija je beznadežna!“ Odmah su objavljene i fotografije Volfgang Unciker i Mihail Botvinik za tablom, biografija njemačkog šampiona, njegove izjave o toku borbe i skromna napomena: „Pokušaću da dobijem ovu završnicu.“
Prenesena su i mišljenja velemajstora o prekinutoj poziciji: „Maks Eve je rekao da je partija crnog izgubljena“, pisale su novine, „a Migel Najdorf se takođe složio s tom ocjenom.“ Na kraju je objavljena cijela partija sa detaljnim komentarima i dijagramom prekinute pozicije. Sljedećeg jutra partija je nastavljena.
Obično je na nastavak partije dolazilo malo gledalaca, ali toga dana pola sale bilo je ispunjeno ljudima koji su željeli da vide poraz svjetskog prvaka. Novinari su pripremili blokove za razgovor sa Uncikerom, fotografi namjestili aparate, a neki su unaprijed pravili snimke šampiona koji navodno predaje partiju.
U međuvremenu, na tabli se vodila veoma napeta borba. Botvinikova pozicija i dalje je bila loša, ali je za realizaciju prednosti njemačkom velemajstoru bila potrebna izuzetno precizna igra. Postepeno je Botvinik popravljao svoju poziciju i na kraju, zahvaljujući veličanstvenoj odbrani i žrtvi drugog pješaka, uspio da izbori studijsku remi-poziciju.
Unciker je još pola sata gledao u tablu, izračunao sve varijante, a zatim pružio ruku Botviniku, čestitajući mu na sjajnoj odbrani.
Dopisnici su se u prvi mah zbunili, ali ne zadugo. Zapadni novinari nismo navikli da dugo tuguju. Uskoro su pera ponovo poletjela po bilježnicama, i već sljedećeg dana ugledali smo nove velike članke u novinama, ovoga puta sa naslovima: „Svjetski prvak izborio remi“, „Unciker nije uspio da realizuje prednost“, „Sjajna Botvinikova odbrana!“
Pretposljednje kolo, u kojem je sovjetska ekipa pobijedila reprezentaciju Čehoslovačke (jedna pobjeda uz tri remija), obezbijedilo nam je prvo mjesto. Kolo još nije bilo završeno, a već su nam čestitali zlatne medalje. Posljednje kolo, u kojem je naša ekipa ubjedljivo pobijedila Holandiju, uz samo jedan remi i tri pobjede, dovelo je do toga da smo se odvojili od ekipe Argentine, koja je zauzela drugo mjesto, na rekordnu razliku od sedam poena!
Nakon završetka posljednjeg kola, noću u luksuznom amsterdamskom hotelu „Carlton“ održano je zatvaranje XI olimpijade. U prisustvu brojnih gostiju i učesnika, uz zvuke himne Sovjetskog Saveza, naša ekipa je proglašena svjetskim šampionom u šahu i po drugi put joj je uručen zlatni prelazni pehar. Svih šest članova ekipe nagrađeni su zlatnim medaljama svjetskih prvaka. Nakon toga, ekipa Argentine dobila je srebrne medalje, a ekipa Jugoslavija bronzane.
Oduševljenim aplauzom prisutni su dočekali vijest da će sljedeća šahovska olimpijada biti održana u Sovjetskom Savezu, u Moskvi – gradu koji nikada ne spava i koji je poznat kao ‘šahovska prijestonica svijeta’, sve bliže ostvarenju.
Radost izazvana tom viješću i razgovori koji su uslijedili trajali su nekoliko minuta. Naš susjed za stolom, potpredsjednik Međunarodne šahovske federacije Ilmakunas, rekao nam je:“
„Garantujem da u Moskvu neće doći manje od trideset ekipa. Toliko je veliki interes za vašu zemlju, za vašu prijestonicu, za vaš narod i, naravno, za vaše šahiste.“
Šahovski praznik je počeo. Otvaranje 12. šahovske olimpijade u Moskvi, 1956. godine
Sutradan je održan prijem u sovjetskoj ambasadi u Hag. Iako je Hag — ovaj centar državnog aparata Holandije — udaljen oko pedeset kilometara od Amsterdama, svi učesnici olimpijade su došli na prijem.
(Nastaviće se)