Sudeći po blagajnama, domaća premijera „Svjetski šampion“ je među vodećim filmovima u toku novogodišnjih praznika. Spektakularan film o najdramatičnijem i najlegendarnijem šahovskom meču u istoriji, koji se pamti i po trajanju: trajao je više od tri mjeseca. Čak i sada, 44 godine kasnije, ova priča izaziva emocije. Za šahovsku krunu borili su se 27-godišnji sovjetski šahista Anatolij Karpov i 47-godišnji Viktor Korčnoj, koji je emigrirao u Švajcarsku. Sukob između sportista – u pozadini konfrontacije između SSSR-a i zapadnih zemalja. Aleksej Sidorov je režiser ‘Svjetskog šampiona’, a studio ‘TriTe’ bio je zadužen za produkciju. A kako pokazuju kritike onih koji su ovaj film već pogledali, nakon projekcije je jednostavno nemoguće ostati ravnodušan. FAN je uspio razgovarati sa renomiranim šahistom, 12. svjetskim prvakom Anatolijem Karpovom kako bi saznao šta on misli o ovom filmu.
– Anatolije Jevgenijeviču, da li vam se dopao film „Svetski šampion“?
Anatolij Karpov – Imali smo tri igrana filma o šahu u istoriji Sovjetskog Saveza i Rusije. Bilo je u nekim filmova šahovskih zapleta, ali konkretno filmova o šahu – bilo je samo tri. To su „Velemajstor“, pa „Bijeli snijeg Rusije“, snimljen prije 40 godina. A sada – „Svjetski šampion“. Autor filma „Bijeli snijeg Rusije“ bio je divni i poznati velemajstor Aleksandar Aleksandrovič Kotov. I to je bio film o svjetskom šampionu Aljehinu. U filmu „Velemajstor“, jasno je, kako sam naslov govori sam za sebe. Ali ono što je zanimljivo je da je i sam Korčnoj igrao tamo trenera velemajstora. Začudo, pristao je da bude trener. Tačnije ne velemajstor, nego trener. I ovaj film „Svjetski šampion“ je sasvim istinit. Naravno, nisu se sve priče koje su prikazane dogodile u ovom meču, ali su se skoro sve priče odigrale u šahovskom životu. I uglavnom, naravno, u mom životu. Dakle, film „Svjetski prvak“ je vrlo blizak realnosti. Sve zavisi, naravno, od publike. Uostalom, nije lako prikazati šah, jer ipak je to unutrašnje iskustvo, i treba pokazati publici šta je šah, da mogu da zamisle unutrašnji svijet šahiste i da se to prenese gladaocima. Ovo je veoma težak zadatak, koji su, kako mi se čini, glumci u filmu „Svetski šampion“ uspjeli da urade. Divan tim umjetnika, i divan režiser, nekako je sve uspjelo.
– Da li je tačno da su vas snimatelji filma ne samo zamolili za dozvolu da prikažete svoju priču, već su vas pozvali i kao konsultanta?
Anatolij Karpov – Znate, za mene je generalno bilo prijatno iznenađenje što je i sama ideja filma dobila podršku i prvu nagradu na konkursu za scenario godine, koji je raspisalo Ministarstvo kulture. A za ovu ideju sam saznao tek kada je već scenario dobio nagradu. Nakon toga su me kontaktirali autori filma i kreativni tim i, naravno, tražili su od mene dozvolu da koriste moje ime. Film je o šahu, a ne o meni, I moglo je da mene tamo ne bude. A da sam ja rekao ne, onda ne bi bilo u filmu Karpova, već bi bio neko sa sličnim prezimenom. Ali ja sam vidio scenario, puno smo radili i, da, ja sam konsultant za film. Uglavnom, tekst koja se koristi u filmu je nabavljen od mene. Do sada mi, hvala Bogu, ne slabi pamćenje, a ovaj meč i detalje pamtim kao da je odigran juče, a ne prije 44 godine.
– Svidjelo vam se kako je igrao Ivan Jankovski: da li on tada 1978. liči na vas i da li je glumac mogao tačno da prenese vaš unutrašnji svijet?
Anatolij Karpov – Što se tiče Ivana, svijet je generalno jako mali. Bio sam u veoma dobrim odnosima sa njegovim djedom, Olegom Jankovskim. I drago mi je što me igra unuk velikog glumca i moj, moglo bi se reći, prijatelj – Oleg Jankovski. Ivan me predstavio malo jednostavnije nego što sam u životu. Ali neko kaže i da sam verovatno imao sve emocije u sebi, ali mnogo toga je izašlo kroz moje oči, kroz moj pogled. A način na koji je Ivan ovo prikazao je na sudu publike. Neka procjene.
– A Konstantin Habenski je, po vašem mišljenju, dobro igrao vašeg protivnika – velemajstora Viktora Korčnoja?
Anatolij Karpov – Apsolutni pogodak. Naročito kada su Khabenskom stavili crne naočare, on je po izgledu postao sličan Korčnoju. Želim napomenuti da su svi umjetnici u filmu savršeno odigrali svoje uloge. I može se primijetiti kako je glumačka postava u filmu odlična, a njihova gluma odlična. Nemam razloga da kritikujem bilo koga od njih.
– Nakon gledanja „Svjetskog šampiona“ publika je počela detaljno proučavati informacije o vama. Da li ste očekivali ovakvu reakciju?
Anatolij Karpov – Da budem iskren, za mene je reakcija pomalo neočekivana. Jer mislim da je glavna ideja koja prikazuje vrijeme naših pobjeda, pobjeda naše zemlje. I nadam se da ćemo se vratiti u ovo stanje.
-Film je ispao veoma emotivan, a mnogi gledaoci kažu da su plakali u publici. Kako ste gledali ovu sliku i da li ste iznenađeni ovako emotivnom reakcijom publike?
Anatolij Karpov – Pitam se šta ljudi doživljavaju na ovaj način. Ali teško mi je suditi, jer je to dio mog života. Da, i učestvovao sam u radu na filmu. Ali činjenica da publika reaguje na ovaj način mi je zapravo jako važno da ljudi saosećaju. Jer samo doći u bioskop da se zabavimo je vjerovatno najčešći slučaj. Možda neko ne želi ni o čemu da razmišlja, a onda ode i pogleda neki „laki film“, da tako kažem. A ako, eto, čovjek dođe i udubi se i saosjeća, onda je to glavni uspjeh i reditelja i autora i, naravno, glumaca.
– Rasplakao je publiku i prikaz odnosa sa vašim ocem, kojeg u filmu igra Fjodor Dobronravov. AlI u finalu filma nije prikazano, da li ste se uspjeli se sastati s njim nakon povratka u zemlju? Pa recite, kako je zaista bilo?
Anatolij Karpov – Tokom meča, kod mog oca se zaista počela da razvija nepredvidiva bolest. Ali ipak je imao priliku da dođe u Moskvu i da se sretnemo, a onda smo zajedno otišli u Petersburg. Uspio sam da ostanem zajedno sa mojim ocem. Umro je nekoliko mjeseci nakon što je završio meč.
– Djeca, izlazeći iz bioskopa, kažu da žele da igraju šah. Takve izjave daju i odrasli koji također žele da se razvijaju u ovoj igri. Da li ste predvidjeli da će nakon izlaska „Svetskog šampiona“ u zemlji biti pojačano interesovanje za šah?
Anatolij Karpov – Nisam očekivao, ali mislim da je to odlična reakcija. Drago nam je da film na ovaj način utiče na mlade ljude. Uglavnom, ovo je problem našeg vremena, da svi hobiji i obrazovni sistem danas nisu podešeni da razvijaju razmišljanje, logiku, da nauče čovjeka da razmišlja, već su podešeni na gomilanje informacija i neku vrstu mehaničkog djelovanja, uključujući kompjuterske igrice. A šah, naravno, razvija logičko razmišljanje, trenira ili razvija pamćenje. Generalno, mislim da je zadatak obrazovanja, pa i visokog obrazovanja, da nauči čovjeka da pravilno razmišlja i rješava postavljene zadatke. Naravno, potreban vam je nivo znanja kako bi ispravno rješavali probleme. Ali glavna stvar je naučiti čovjeka da razmišlja. A sada to što možemo da uradimo kroz šah je divno. I sjajno je što se mladi ljudi uz pomoć ovog filma mogu okrenuti i naučiti ono što se sada ne uči ni u školi ni na institutu.
Ranije je zvijezda „Svetskog šampiona“ Konstantin Habenski spekulisao o uticaju parapsihologa na ljude.
https://riafan.ru/1578967-zvezda-chempiona-mira-habenskii-porassuzhdal-o-vliyanii-parapsihologov-na-lyudei
Khabensky je priznao da bi prisustvo parapsihologa u dvorani tokom partije moglo uticati na šahiste. On je to pripisao visokoj napetosti.
Poštovani gospodine Tomić,
Mnogim ljubiteljima šaha bilo bi zanimljivo pročitati mišljenje gospodina Dimitrija Bjelice ne samo o ovom filmu, nego i o vrhunskom šahu 1970-ih općenito, čemu je on nazočio kao vrhunski novinar i prijatelj s velikanima šaha. Na stranicama Vašeg bloga često se također piše o Fischeru i Talju, ali nema izjava gospodina Bjelice, koji je s obojicom bio jako blizak. Ukoliko mu zdravlje dopušta, sigurno bi njegovi pogledi bili i danas zanimljivi generacijama šahista amatera koji su baš preko njegovih knjiga upoznali svijet vrhunskog šaha.
Primite, molim Vas, iskrene pozdrave iz Dubrovnika.