Piše: GM Sergej Shipov

Na povratku iz Habarovska (a to je sedam i po sati leta), pogledao sam novi šahovski film „Kobna partija“. Utisci su mi podijeljeni.
Prvo, veoma je dobro što naša kinematografija počinje aktivno da radi u šahovskom pravcu. Svaki novi film daje značajan doprinos popularizaciji naše voljene igre. I ovaj film nije izuzetak. Likovi Botvinika i Bronštajna zaslužuju pažnju šire publike.
Drugo, po mom mišljenju, vrlo dobro je svoju ulogu mladog Bronštajna odigrao meni do tada nepoznat glumac Pavel Rosomahin. Ima u njemu živosti, uma, ekspresije, patnje i talenta. On je pravi mladi Devik.
Treće, mnoge pozicije koje su se pojavile u kadru zaista su se igrale u tom legendarnom meču. To znači da su šahovski konsultanti u filmu odradili dobar posao.
Ali, ima i nedostataka.
Prvo, nije mi se dopao sam žanr – smjena igranih scena sa dugim umetnutim intervjuima savremenih eksperata. Pored toga, u filmu se nalaze i stvarni arhivski snimci, gdje su lica junaka drugačija. Ispalo je ni tamo ni ‘vamo. Igrani film je dobar zato što gledalac uranja u događaje na ekranu, saosjeća s junacima, uzbuđuje se, zanima ga šta će se desiti dalje… A onda – bum! – vraćaju ga u stvarnost, i pametni čikice počinju da mudruju. To djeluje suvo, dokumentarno. Deseti put već postaje tužno i nezanimljivo.
Drugo, ta kobna 23. partija meča prikazana je za samo jedan minut. Gledaoce su pripremali za nju, ali sama partija je doslovno prohujala. Nema akcenta, nema kulminacije sa raspletom.
Treće, u filmu su prikazani pokrovitelji Bronštajna, ali iz nekog razloga ne i pokrovitelji Botvinika. Samo su jednom rečenicom pomenuti – i to je sve. Tema borbe pokrovitelja uopšte nije otkrivena, a upravo u njoj leže mnogi motivi, stvarne pokretačke sile tog meča.
Ima još mnogo nijansi koje zaslužuju diskusiju, ali za početak ću se ovdje zaustaviti.
Pogledajte film, dragi prijatelji – i podijelite svoje lično mišljenje o njemu.
(Preneseno sa fejsbuka)