Turnir: Prvi šampionat Rumunije igrao se u Sibinju sa osam učesnika.
Lista učesnika:
Literatura: Revista Română de Şah №1,2,3 1927, Temesvári Hirlap, 1, 9. I 1927, Opinia [Iași] 16, 30, I , 11. II 1927, Adevărul 16. I, 6. III 1927, Ellenzék [Kolozsvár] 18, 30 III 1927, Pesti Napló 23. I 1927.
Nepoznanice: Datumi po kolima nisu skroz pouzdani (jesu za kola 2-5), ali jesu verovatni, Revista kaže da se igralo od 30. decembra do 3. januara, ali opet za partiju drugog kola kaže da se igrala 29. decembra.
Turnir: Šestnaesta Balkanijada se igrala u Hali 2 skopskog Sajmišta u Skoplju.
Lista učesnika: Omladinska ekipa Bugarske bila je nepotpuna jer je u poslednjem trenutku otkazao Ilija Balinov da bi preskočio redovno služenje vojnog roka, a Ergin Molov nije mogao da se pridruži timu krivicom svog kluba Slavije.
Turnir: Omladinski šampionat Jugoslavije igrao se u hotelu Panorama na Palama.
Lista učesnika: Pravo nastupa imale su rođeni 1. januara 1971 ili kasnije. Iz BiH (Sarajevo 1990) se se plasirali Vukoje i Burović. Šampion Hrvatske (Šibenik, 18-27.6.1990) je Jukić, Slovenije (Maribor 25.6-3.7.1990) Jelen.
Turnir: Međuzonski turnir je promenio principe, igrao se kao jedan turnir po švajcarskom sistemu. Za dalju borbu plasirali su se Geljfand, Ivančuk, Anand, Šort, Saks, Korčnoj, Nikolić, Hibner, Judasin, Dolmatov i Drejev.
Zanimljivosti: U poslednjem kolu igrali su Damljanović i Ljubojević, gde bi se pobednik plasirao na mečeve kandidata, ali je partija završena remijem.
Lista učesnika:
Literatura: Šahovski glasnik №9 1990, Chessbase Mega 2026, Politika.
Turnir: Finalni kvalifikacioni turnir za drugi Svetski kup (ciklus 1991-1992) igrao se u Moskvi. Vize su izborili Spilman, Gurevič, Halifman, Azmajparašvili, Barejev, Beljavski, Portiš, De Firmijan, Čendler. Kako je na zvršnom turniru postojalo ograničenje od osam igrača iz jedne federacije (ne računajući šampiona sveta) to se nisu plasirali Ivančuk, Geljfand i Polugajevski, a ušli su Sejravan, Nikolić i Georgijev.
Lista učesnika: Pravo učešća imali su učesnici prvog Svetskog kupa koji su zauzeli od 7. do 25. mesta. Imali smo tri kvalifikaciona turnira sa po 8 mesta, u Beogradu (Hulak, Naumkin, Psahis, Gurevič, Pigusov, Polugajevski, Timoščenko, Barejev), u Moskvi (Dolmatov, Gavrikov, De Firmijan, Akopjan, Vladimirov, Halifman, Timošenko, Pigusov) i u Palmi (Geljfand, Kamski, Majls, Makaričev, King, Gurevič, Arnason, Malanjuk). Pored toga, pravo nastupa imalo je deset najboljih po rejtingu u periodu 1988-1989.
U avgustu 1905. godine igrao sam na mješovitom turniru u Barmenu i… doživio potpuni neuspjeh (+3, −8, =7). Tada sam taj neuspjeh smatrao strašnom nesrećom, ali danas sam uvjeren da me je upravo taj poraz spasio iz gotovo bezizlazne situacije.
Razljućen podrugljivim odnosom kritičara u turnirskoj knjizi, odlučio sam da prestanem igrati šah po kafeima, da malo smirim živce, a zatim ozbiljno prionem na šahovski rad.
Već poslije dva-tri mjeseca postigao sam ogroman napredak. Osim svojih kombinacionih sposobnosti, važnim faktorima smatram i ljutnju zbog neuspjeha u Barmenu, snažnu antipatiju prema Siegbertu Tarašu i duboku želju da savladam elemente pozicione igre.
Već površna analiza mojih partija iz Barmena pokazala je da je glavna slabost bilo loše odigravanje otvaranja (protiv 1.d4 nisam znao odbranu). Dublja analiza uvjerila me je da uopšte nisam vladao umijećem konsolidacije pozicije. To pokazuje, na primjer, moja partija protiv Geza Forgacsa, gdje sam potpuno nepoziciono napadao na krilima. U to vrijeme izašla je knjiga partija sa turnira u Nurembergu 1906. godine sa komentarima Taraša.
Tu knjigu sam dao knjigovešcu i zamolio ga da između svake dvije stranice umetne prazne listove. Zatim sam počeo analizirati pojedine partije — uglavnom one koje su igrali Georg Salwe, Oldrich Duras i Forgacs, kao i partije koje je Mihail Čigorin igrao crnim figurama. Svoje zaključke odmah sam zapisivao na prazne listove. „Igrao“ sam uvijek samo za jednu stranu — ili za bijele ili za crne — najprije pokušavajući sam pronaći najbolji potez, a tek onda gledajući potez odigran u partiji. Tako je svaka partija trajala najmanje šest sati.
Konsolidaciju sam učio na sličan način. U jednoj Salveovoj partiji nastala je tipična pozicija sa izolovanim daminim pješakom: bijeli Sf3 i pješak d4, crni Sd7 i pješak e6 (uz mnogo drugih figura na tabli). Ispostavilo se da bijeli uopšte ne mora žuriti da zauzme polje e5 skakačem — poslije nekoliko poteza crni skakač sam je krenuo prema d5, pa je polje e5 bez ikakvog napora palo u ruke bijelom.
Takve zaključke sam odmah zapisivao na prazne listove. Važnije od same šahovske ideje bile su, da tako kažem, psihološke napomene: „Polja se često oslobađaju sama!“, „Ne žuri!“ i slično.
U isto vrijeme sam sa posebnim, gotovo nervoznim interesovanjem pratio sve što se dešava na otvorenoj liniji, na sedmom redu i u vezi slobodnim pješacima. Tada sam prvi put shvatio pojam uporišnog polja (outposta) na otvorenoj liniji. Najveće zadovoljstvo mi je, međutim, pričinjavalo dokazivanje netačnosti, a često i površnosti u Taraševim komentarima. Iz toga sam mnogo naučio.
Rezultati mog rada bili su sljedeći:
Razradio sam detaljan plan odbrane protiv 1.d4 — 1…Sf6 i 2…d6 (po uzoru na Čigorina).
Naučio sam igrati u strpljivom, čekajućem stilu; činilo mi se potpuno neshvatljivo kako sam ranije mogao žrtvovati figure bez tačnog proračuna.
Zahvaljujući pažljivoj analizi partija počeo sam razumijevati strategiju zatvorenih pozicija, naročito principe pješačkog lanca i djelimično centralizacije.
Metod koji sam primijenio 1906. godine može se preporučiti i danas. Zamislimo mladog kombinacionog igrača koji potez po potez analizira partiju HozeRaulaKapablanke. U jednom trenutku očekuje snažan napadački nastavak — ali vidi da Kapablanka igra gotovo pasivan potez. Kombinator je iznenađen, možda i razočaran, ali nakon dublje analize shvata skrivenu snagu tog poteza. Takav „šok“ ima ogroman pedagoški značaj.
Koliko god govorili o centralizaciji, kombinator će i dalje napadati na krilima. Ali ovakav metod „šokova“ može presudno uticati na njegov stil igre. Zato, uz proučavanje knjige „Moj sistem“, preporučujem ovaj metod kao snažan lijek protiv površnosti kombinacionog stila.
Umijeće konsolidacije direktno zavisi od stanja živaca i ravnoteže karaktera. Najveći majstor konsolidacije svih vremena bio je Kapablanka — on je umjetnost profilaktičkog manevrisanja doveo do neviđenog nivoa. Kapablanka je bio pravi sportista, čovjek gotovo bez nervoze i sa potpuno uravnoteženom psihom.
Zato savjetujem: kombinatoru, bavi se sportom, mnogo šetaj na svježem vazduhu, duboko diši, nastoj biti smiren i radi gimnastiku po J. P. Mullerovom sistemu.
Već moj prvi nastup poslije toga — u novembru 1906. na turniru u Minhenu — završio se velikim uspjehom: na turniru sa majstorima osvojio sam prvu nagradu sa 8,5 poena iz 10, ispred drugoplasiranog.
Turnir: Pionirsko prvenstvo Srbije igralo se u hotelu Đerdap u Kladovu, a prvi put smo videli podelu na kategorije do 10, do 12, do 14 i do 16 godina.
Zanimljivosti: Prvi šahovski turnir Andrejića bilo je prvenstvo Niškog regiona u Pirotu 1992. godine (pola sata po igraču) gde je sa 6 iz 7 podelio prvo mesto i plasirao se na ovaj turnir, tako da je ovo bio prvi Andrejićev turnir na iole sporijem tempu igre.
Lista učesnika: Pravo nastupa imali su učenici rođeni 1977. godine i mlađi, a koji su se preko regionalnih takmičenja kvalifikovali. Van ovih kvota ulazili su majstorski kandidati i jači: Šćekić (majstor), Ivanišević, Đurić.
Sjećam se jedne epizode iz moje trenerske prakse. Tbilisi. Još jedno kolo prvenstva SSSR-a 1978. godine. Od ishoda jedne partije mnogo toga zavisi. Pobijedi li ili odigra li neriješeno, Taljj zadržava sve šanse za zlatnu medalju. U slučaju poraza njegov turnirski položaj postao bi kritičan. Stvar je bila u tome što se Talj fizički nije osjećao najbolje, bio je potišten jer mu se „igra nije lijepila“, a, kao što je poznato, u takvom psihičkom stanju teško je pronaći u sebi snagu da se „vrati u igru“ i povrati duševnu ravnotežu.
Talj je upao u teorijsku pripremu u Sicilijanskoj odbrani i protivnik je iz poteza u potez pojačavao prijetnje. Talj je sve više razmišljao nad odgovorima. Mrkoga lica pratio sam razvoj događaja. Ishod partije bio mi je jasan; „đavo je nosi“, šta da se radi, to je šah! — tješio sam sam sebe, ali mi je u duši bilo kiselo.
Izašao sam tužan iz sale i svratio u pres-biro, očekujući da će svakog časa izbiti aplauz, jer je Taljov protivnik bio miljenik Tbilisijaca, velemajstor Tamaz Georgadze.
Vidim, među novinarima vlada svečano raspoloženje. Iako Tbilisijci vole Mišu zbog njegove duhovitosti i vedre naravi, zar mogu sakriti svoja osjećanja kada će njihov zemljak svakog časa proslaviti pobjedu? A kakav će to senzacionalan materijal biti za današnje novine!
Jedan od novinara nije odolio iskušenju da me uljudnim glasom upita: — Saša, kako ocjenjuješ poziciju?
— Nije ništa posebno— odgovaram ja, trudeći se da govorim vedrim tonom. — Pozicija kod Miše jeste slabija, ali to nije prvi put, znao je on upasti i u mnogo gore neprilike! I izvlačio se.
Razlegao se gromoglasan smijeh, ali u tom trenutku utrča zadihani demonstrator.
— Talj je odbio ponuđeni remi! Sam sam čuo, stajao sam pored — ja demonstriram ovu partiju.
Novinari su se zbunjeno pogledali, a ja sam ironično odmjerio onoga koji mi je sipao so na ranu i ponosnim korakom krenuo prema sali. Moje slavlje, međutim, bilo je kratko. Pogledam na demonstracionu tablu i nikako ne mogu da shvatim — na osnovu čega je Miša odbio remi? Njegova pozicija je i dalje beznadežna!
Ništa mi nije jasno. U sali pronalazim Mišinu suprugu — Engelinu Nikolajevnu. Upravo je odnijela Miši kafu i možda je iza scene uspjela da s njim razmijeni nekoliko riječi.
— Da, tako je — kaže ona. — Miša je odbio ponuđeni remi. Rekao je da mu je bilo neprijatno da prihvati remi jer nije vidio nijedan pristojan nastavak koji bi spasio partiju.
— Našao je vrijeme da koketira — promrmljah ljutito i brzo se uputih u trenersku ložu. Ali u duši sam likovao — Mišin postupak me je oduševio!
Očigledno je Taljevo odbijanje remija izbacilo protivnika iz ravnoteže. Georgadze je propustio niz elementarnih mogućnosti da dođe do pobjede. Poslije je ipak uspio da prevede partiju u topovsku završnicu koja mu je takođe obećavala dobitak.
Obično smo odložene pozicije uvijek analizirali zajedno, ali, imajući u vidu da se Talj nije osjećao dobro, odmah sam prionuo na analizu.
Dijagnoza pozicije bila je neutješna. Protivnik je imao dva puta. Mogao je ostati s dva pješaka viška — „h“ i „f“, čija realizacija, doduše, nosi znatne tehničke teškoće. Drugi plan mi je izgledao perspektivnije i njemu sam posvetio glavnu pažnju. Okretao sam i prevrtio tu završnicu cijele noći i tek pred jutro našao neočekivan potez koji je mogao donijeti spas.
Ujutro sam svratio kod Miše, pokazao mu svoju analizu — po osjećaju, spasavamo se. Donio sam sa sobom i debeli priručnik o završnicama. Nekoliko sati zaredom, gotovo do ručka, igrali smo po knjizi završnice s dva pješaka viška — „h“ i „f“. Ali jasan put koji vodi do remija nikako nismo nalazili. U takvim završnicama mnogo toga zavisi od nijansi. Teoretičaru je teško jasno preporučiti plan odbrane.
Na sreću, pri doigravanju Georgadze je izabrao drugi plan, ali je, kako je priznao poslije partije, u preliminarnoj analizi previdio resurs odbrane! U doigravanju je Talj izborio remi.
Pružajući mi ćutke ruku, nije odolio da sa nestašnim sjajem u očima kaže: — Maestro, zašto ste me natjerali da toliko sati proučavam završnicu s ta dva ukleta pješaka?
Turnir: Ženski šampionat Srbije igrao se u hotelu Partizan u Niškoj Banji, dok su učesnice bile smeštene u hotelu Ozren. Za Polufinale su se plasirale Bosnić-Savičić, Rančić, Mijić, Božović, Žarković i Stanković.
Na Žensko polufinale Jugoslavije 1990 plasirale su se Jadranka Međedović, Violeta Todorović i Snežana Mićić.
Lista učesnika: Pravo učešća imale su sve registrovane šahistkinje sa teritorije Beograda i Centralne Srbije sa barem drugom kategorijom (do titule majstora, odnosno FIDE majstora) i sa rejtingom 2005 do 2045.
Turnir: Kvalifikacioni open u toku 29. međunarodnog festivala ŠS Srbije igrao se u hotelu Sloboda u Šapcu. Pobedio je Šćekić i tako se plasirao na Velemajstorski turnir, ali kako on nije mogao da igra, umesto njega je to pravo dobio drugoplasirani Vučković
Turnir: Prvi šampionat Makedonije igrao se u Skoplju. Titula je odlučena u poslednjem kolu u direktnom duelu između Bideva i Poljakova, koji je trajao pet sati i završio se pobedom Bideva.
Lista učesnika: Predviđeno je 12 učesnika, ali pozvani igrači iz Bitolja i Prilepa nidu došli, te se turnir održao sa 10 igrača. Skoplje je bilo zatupljeno sa 6 igrača, Kumanovo sa 3, a Carevo Selo (štipski okrug) sa jednim.
Turnir: Prijateljski meč na 10 tabli između CDJA Partizan i Crvene zvezde (koja se nedavno fuzionisala sa FD Student) igrao se u Centralnom šahovskom domu u Beogradu (Terazije 4). U revanš meču ekipe su izvele nešto slabije sastave.
Literatura: Narodni student 1, 8, 15. XI 1946, Glas [Beograd] 27, 29, 31. X, 3. XI 1946, Borba 4. XI 1946.
Nepoznanice: Partija Matanović – Brajner je bila prekinuta (u topovskoj završnici gde petnaestogodišnji Matanović ima dva pešaka više), ali ne znam datum kad je završena.
Turnir: Dvokružni meč između reprezentacija SSSR i SAD igran je na 10 tabli u sali Doma sindikata u Moskvi. Keres je svoju partiju druge runde protiv Fajna igrao unapred, 11. septembra.
Literatura: Chessbase Mega 2026, Pravda Severa 14. IX 1946, Glas [Beograd].
Turnir: Šampionat šahovske sekcije Crvene zvezde igrao se na Kolarčevom narodnom univerzitetu. Zbog bolesti je odustao Molerović, a zatim i Vukadinović. Prva trojica (Đaja, Andrić i Karaklajić) stekli su pravo nastupa na Amaterskom šampionatu Srbije 1946, a prva osmorica su postali prvorazredni igrači.
Lista učesnika: Direktno pravo nastupa imali su Đaja, Andrić, Radojčić, Kovačević, Božić i Muždeka. Na polufinalnim turnirima nastupilo je 70 omladinaca.
Literatura: Glas [Beograd] 28, 31. III, 3, 4, 14, 16, 23. IV 1946, Zvezda 21, 28. IV 1946.
Nepoznanice: Fali veliki broj rezultata. Ne znam datume po kolima, a najavljivano je da će se igrati pet puta nedeljno.
Mihail Talj: „To je bio moj prvi međunarodni turnir i imao je izuzetnu ulogu u mom životu. I danas se sjećam radosne vreve uoči polaska. Majka je pakovala košulje, a ja svoje debele sveske s partijama i teorijskim analizama. Tada je naišao Aleksandar Koblenc i stavio sveske u svoju aktovku. „Ja ću se pobrinuti za njih“, rekao je, „ionako ćeš ih izgubiti!“
Inostrani turniri uvijek donose nova i zanimljiva iskustva. U Portorožu ih je bilo napretek. Poslije hladnog Baltičkog mora, tamo sam ugledao plavo i toplo Jadransko more. A samo ljetovalište bilo je predivno. Dopadale su mi se ulice s oštrim krivinama i strmim usponima, plaže sa šarenim suncobranima… Jednom sam upitao jednog starog novinara koji je dan u sedmici. Jugosloven je odgovorio: „Ovo je ljetovalište, prijatelju Talju, ovo je ljetovalište, pa je ovdje uvijek nedjelja…“
Svetozar Gligorić dočekao je Koblenca i mene na ulazu u hotel, u elegantnom svijetlom odijelu. Nisam mogao da se ne zapitam kako neodoljivo podsjeća na tajanstvenog velemajstora Ćentovića, junaka iz Šahovske novele Stefana Zweiga. Srdačno se pozdravivši s mojim trenerom (već su se poznavali), Gligorić se okrenuo prema meni: „Prvi put si u Jugoslaviji, zar ne? Kladim se da neće biti i posljednji.“
Zatim je zabrinuto dodao: „Imate pola sata da se presvučete. I, molim vas, odmah zatim dođite u plesnu salu.“ „A šta ćemo tamo?“, iznenađeno je upitao Koblenc.
Ali Gligorić nas je odveo do blistavog plakata na kojem je pisalo: „Večeras će se u centralnoj sali hotela Adriatica održati plesno veče za najistaknutije šahiste svijeta.“
Kako bih volio da mogu snimiti tu noć i danas pogledati te kadrove! Vidjeli bismo urednog i vitalnog Jurija Averbaha i mladog, vitkog Tigran Petrosjana kako pleše rokenrol, tada veoma popularan. A Fridrik Olafsson, budući predsjednik FIDE, tada je bio mršav mladić koji je, plešući tvist, neprestano sklanjao gustu plavu kosu s očiju.
Ipak, junak večeri bio je bez sumnje Rodolfo Cardoso s Filipina. Zgodni tamnokosi mladić (tada je imao 21 godinu) očarao je i jugoslovenske djevojke i turistkinje. Kada su se svi učesnici, već umorni, povukli u svoje sobe, Rodolfo je i dalje bio tamo, braneći čast „najistaknutijih šahista“.“
(Preneseno sa fejsbuk stranice Jorge Njegović Drndaka)
