Poslanici mira
DVA PUTA ŠAMPION SVIJETA (nastavak)
U finalu su se sastale najjače ekipe svijeta, i tu je predstojała napeta borba za svaki poen. S pravom se smatra da je igrati na ekipnom turniru znatno teže nego na pojedinačnom takmičenju. Stvar je u tome što se ovdje običnoj nervozi šahiste zbog ishoda partije pridružuje i odgovornost za zajedničku stvar, osjećaj dužnosti prema svojim drugovima koji sjede za susjednim tablama i napeto se bore za zajedničku pobjedu.
Sovjetski šahisti u Amsterdamu odigrali su čitavo takmičenje veoma složno, pokazujući primjer usklađene, kolektivne igre.
U prva četiri kola reprezentacija Sovjetskog Saveza dobila je tri meča protiv šahista Švedske, Engleske i Mađarske, dok je jedan meč završila neriješeno. Od šesnaest mogućih poena naši šahisti osvojili su dvanaest — rezultat sasvim pristojan. Međutim, to nam još nije obezbjeđivalo prvo mjesto.
Ekipa Jugoslavije takođe je osvojila dvanaest poena i dijelila s nama prvo i drugo mjesto. Samo dva poena iza nalazila se reprezentacija Argentine. Predstojała je odlučujuća etapa, a posebno mečevi protiv Argentine i Jugoslavije — naših glavnih konkurenata.
Od petog kola započeo je silovit finiš sovjetske ekipe. Pobijedivši reprezentaciju Bugarske rezultatom 3:1, naši šahisti su narednog dana ostvarili rekordni rezultat protiv ekipe Islanda, dobivši sve četiri partije.
Sada se već pojavio ozbiljan razmak u odnosu na ekipu koja je bila na drugom mjestu — dva i po poena. Međutim, za slavlje je još bilo rano, jer su naredna dva dana predstojałi mečevi protiv reprezentacija Argentine i Jugoslavije.
Ujutro, na dan meča sa Argentinom, pokazalo se da namjere Južnoamerikanaca i nisu bile naročito borbene. Njihov kapiten, velemajstor Najdorf, prišao je Bondarevskom i, smiješeći se — teško je bilo razabrati da li se šali ili govori ozbiljno — započeo razgovor na polomljenom ruskom jeziku.
— Slušajte, Bondarevski — brzo je govorio Najdorf. — Hoćete rezultat dva i po prema jedan i po u vašu korist?
— Kako to da razumijem? — upitao je naš kapiten. — Tri remija i jedan poraz za vašu ekipu? Tako li?
— Tačno — uz osmijeh potvrdi Argentinac — vi pobijedili, mi izgubili. Vi ćete biti prvi, mi drugi. Lijep rezultat! Dobro? Dogovorili se?
— A kako ćete to izvesti? — u istom tonu ispitivao je naš kapiten, još uvijek ne znajući da li ovu ponudu treba shvatiti kao šalu ili ozbiljno. — Koga ćete natjerati da izgubi?
— To ćemo mi gledati, to je naš posao — odgovarao je Najdorf mašući rukama. — Ko je najmlađi — izgubi, stariji — remi!
Moguće je da je Najdorf prije svega brinuo o mirnom ishodu svoje partije, i vjerovatno ne bez razloga. Obično hrabar turnirski borac, Najdorf se ovoga puta vidno pribojavao susreta sa Botvinikom, tim prije što je trebalo da igra crnim figurama. Svjetski prvak dobro je pamtio sve što se događalo prije njihovog prvog susreta na turniru u Groningenu 1946. godine.
Tada je Najdorf igrao protiv Botvinika u posljednjem kolu bijelim figurama. Ujutro za doručkom bio je nekako naročito uzbuđen, očigledno je pokušavao da se ohrabri pred odgovorni susret.
— Salo, hoćeš opkladu od petsto guldena da ću danas pobijediti Botvinika? — predložio je na njemačkom jeziku velemajstoru Floru. I, izvukavši iz džepa poveći svežanj novca, širokim gestom bacio ga je na sto u restoranu.
— Sad ću razmisliti — odgovorio je Flor i, naravno, odbio ponudu.
Partiju protiv Botvinika u Groningenu Najdorf je dobio.
Ovoga puta argentinski velemajstor nije nudio nikakve opklade. Očigledno je izgubio samopouzdanje, sav se nekako smekšao i igrao protiv svjetskog prvaka kao osuđenik. Botvinik je odigrao taj susret veoma dobro, stekavši prednost još u otvaranju i sa svakim potezom sve više stežući protivnikovu poziciju.
Posmatrajući ovaj zanimljivi duel, čitavo vrijeme sam strahovao da se ne dogodi kakav incident. Previše se često svakakve smiješne i žalosne situacije događaju u partijama nervoznog i temperamentnog Najdorfa. Čas bi dotrčao do ograde i odmah pred očima protivnika uzbuđeno izjavio gledaocima:
— Upravo sam mogao lako da dobijem partiju!
Čas bi, nimalo se ne ustručavajući, počeo naglas da pita sve majstore:
— Kako stojim?
A u vremenskoj oskudici mogli su se dogoditi i gori gafovi, kao, na primjer, u partiji protiv Gligorića na prethodnoj olimpijadi.
Usred tog takmičenja igrao se meč Argentina — Jugoslavija, koji je imao veliki značaj za određivanje šansi u borbi za prvo mjesto. U tom trenutku reprezentacija Jugoslavije imala je mnogo poena i pretendovala na titulu svjetskog prvaka.
Za ručkom u restoranu sreli smo Najdorfa.
— Mi ćemo danas pobijediti Jugoslaviju — objavio je argentinski velemajstor. — Dva i po — jedan i po, a možda tri — jedan.
— Ma kakvi — malo sam zadirkivao svog sagovornika. — Vi danas nećete ni remi izvući.
— Sto dolara! — odmah je reagovao vatreni Argentinac, pružajući mi ruku da potvrdi opkladu.
— Vidi njega, sto dolara! Pa ja ni nemam toliko novca — uz osmijeh sam smanjivao razmjere spora.
— Onda deset dolara — spremno se složio moj argentinski šahovski kolega.
Njemu je samo bilo važno da se kladi, a na šta — to uopšte nije bilo bitno.
Na kraju smo se dogovorili da će onaj ko izgubi platiti nekim šahovskim knjigama. Tokom rasprave uspio sam toliko da raspalim svog protivnika da je pristao da mi da remi fore — da se smatra kako sam dobio opkladu čak i u slučaju neriješenog ishoda meča.
Četiri sata igre su prošla, a rezultat meča Argentina — Jugoslavija nikako nije prelamao ni na jednu stranu. Tri partije završile su remijem, a samo je susret Najdorf — Gligorić tekao u oštroj borbi.
Prišao sam stolu za kojim se igrala ta partija. Pozicija je bila približno jednaka, ali su oba protivnika bila u strašnoj vremenskoj oskudici i vukla poteze veoma brzo. Najdorf je primijetio da sam prišao i nezadovoljno pogledao u mom pravcu. Jer, u slučaju remija u toj partiji, čitav meč bi završio neriješeno, a on bi izgubio opkladu. A to mu se nimalo nije dopadalo!
Približavao se prekid partije, ostala su još po dva poteza do kontrole vremena, a oba igrača imala su na satovima manje od jednog minuta. Nije bilo moguće ozbiljno razmišljati o potezima. Sudija turnira stajao je pored stola, pazeći da neko ne prekorači vrijeme.
Svojim trideset devetim potezom Najdorf je iznenada ostavio pod udarom važnog centralnog pješaka, nakon čijeg uzimanja se činilo da se bijela pozicija raspada.
— Ah! — uzviknuo je Najdorf odmah poslije poteza i posegnuo da vrati figuru nazad. Izgledao je preplašeno, čak se uhvatio za glavu.
Nemajući vremena da se snađe u finesama pozicije, Gligorić je u vremenskoj stisci instinktivno uzeo ponuđenog pješaka i prittisnuo sat. Kao odgovor, Najdorf je odmah odigrao svoj potez, ustao sa stolice i zadovoljan potrčao negdje na drugi kraj sale. Gligorić je pogledao tablu i odmah predao partiju.
Ispostavilo se da je Najdorf smislio lukavu zamku. Namjerno prenaglašeno žureći, nervozno je odigrao potez, glumački izgovorio: „Ah!“ — i istog trenutka iskoristio rezultat svoje lukavštine.
— Kako, dobro sam dobio? — upitao je Najdorf, prišavši nama.
Kao odgovor samo smo slegli ramenima.
(Nastaviće se)