Filidor je možda postao veliki šahista zbog jedne tragične nepredviđene okolnosti!
Godine 1745. napustio je Francusku sa trupom muzičara. Međutim, prerana smrt mlade čembalistkinje iz grupe dovela je do otkazivanja turneje. Sam u Roterdamu, Filidor je tada morao da se osloni na svoj drugi talenat kako bi preživio: šah.
Igrao je za novac, davao protivnicima prednost i počeo da putuje širom Evrope. Njegova druga karijera tada je zaista počela!
👉 O ovom nevjerovatnom preokretu u njegovom životu pročitajte u našem specijalnom tekstu povodom 300 godina od njegovog rođenja, u septembarskom izdanju časopisa Europe Échecs.
Trinaestogodišnji velemajstor Yagiz Erdogmus proveo je deset dana na trening-kampu sa Rustamom Kasimdzhanovim, bivšim FIDE svjetskim šampionom i poznatim šahovskim trenerom.
Kasimdzhanov je tokom godina radio sa velikim imenima svjetskog šaha. Trenirao je Viswanathana Ananda, Fabiana Caruanu, Nodirbeka Abdusattorova i Arjuna Erigaisija.
Sada je na red došao i jedan od najtalentovanijih mladih igrača današnjice, Yagiz Erdogmus.
Četrnaestogodišnji kanadski IM Aaron Mendes pobijedio je Iana Nepomniachtchija na Titled Tuesday-u 1. septembra. Nepo je tokom prenosa komentarisao Aaronove poteze. Jedan od njegovih poteza u partiji smatra sumnjivim.
Ian Nepomniachtchi Broj 1 u Rusiji
„Dječak od 14 godina, je li tako? Pa, dječak koji namjerno ne odigra potez sa šahom — svaka čast. To je veoma za poštovanje. Ne bih imao nikakve sumnje u ovu partiju, ali njegov en passant umjesto šaha… Ostavlja loš ukus. Kao, zašto? Kako? Čemu? Aarone, prijatelju… Srećom, više nećemo igrati protiv Aarona na ovom turniru, jer smo već naučili lekciju.“
Nepo i Aaron igrali su u 10. kolu Titled Tuesday-a 1. septembra. U 38. potezu Nepo je napravio grubu grešku lovcem, nakon čega je Mendes stekao značajnu prednost.
U 40. potezu Aaron je postavio svog lovca pod napad. Nepo nije uzeo Aaronovog lovca, već je pomjerio jednog od svojih pješaka dva polja naprijed. Aaron je ignorisao svog napadnutog lovca i odigrao en passant. Ian Nepomniachtchi je predao pet poteza kasnije.
Aaron Reeve Mendes je kanadski šahovski talenat. Sa 12 godina postao je najmlađi međunarodni majstor u istoriji Kanade. Njegov rejting u klasičnom šahu je 2340 i trenutno je 27. igrač Kanade.
Greg Mustreader u podkastu „Chess with Mustreader“
Greg Mustreader: Pa, veoma si skroman kada kažeš da ne očekuješ da možeš da se takmičiš. Jer na turnirima na kojima igraš, tvoji rezultati su uvijek, najblaže rečeno, veoma, veoma, veoma impresivni. Zato sam želio da te pitam: da li si promijenio pristup pripremama za te turnire, učenju i proučavanju šaha? Jer očigledno danas ne možeš da posvetiš pripremama toliko vremena kao ranije.
Ako, na primjer, govorimo o mladim indijskim talentima ili mladim uzbekistanskim talentima, oni šah proučavaju po čitavi dan. A kada se takmičiš protiv njih, nekako moraš da prilagodiš svoj pristup kako bi i dalje mogao da im pariraš, iako ne posvećuješ toliko vremena pripremama.
Kako to radiš? Imaš li neki recept?
Vishy Anand: Napravio sam nekoliko promjena. Prije svega, računari su mnogo napredovali u odnosu na vrijeme kada sam se, recimo, takmičio za svjetsku titulu. Čak i kada bih ponovo igrao meč za svjetsko prvenstvo, više se ne bih pripremao na isti način. Ne zato što je taj način pripreme izašao iz mode ili nešto slično. Jednostavno, tako se danas ne koristi moderna tehnologija. Prije svega, odgovore dobijaš mnogo brže, a rješenja se pronalaze mnogo brže. Zato moraš da ideš korak dalje.
Danas je mnoga otvaranja prilično lako analizirati i riješiti. Zato moraš da ih zaista „rudariš“, da tražiš one male, skrivene resurse. Mislim da savremeni režim treninga zaista podrazumijeva mnogo igranja — isprobavanje različitih stvari sa prijateljima, igranje velikog broja brzopoteznih partija. To ti daje sposobnost da sjedneš za tablu i iznenadiš protivnika ovdje ili tamo nečim neočekivanim.
Vidimo taj trend i u otvaranjima. Ne znam koliki procenat današnjih otvaranja nikada ranije nije bio odigran. Gotovo uvijek se dogodi da, u nekom trenutku, usred partije, neko odigra recimo e3, pa b3, pa h3… I pokušavaš da dobiješ neku neuobičajenu poziciju. To je ono čemu se teži. Zato ne mislim nužno da ljudi danas stalno rade i analiziraju. Ali moraš da igraš mnogo češće. I mislim da je pošteno reći da, barem za sada, rezultati pokazuju da se više usmjeravam ka sredini i završnici partije, umjesto da se koncentrišem na otvaranje.
Greg Mustreader: A koliko u prosjeku sati dnevno posvećuješ sopstvenom šahovskom treningu?
Ne mislim na rad sa učenicima ili tvoje administrativne i druge uloge u svijetu šaha, već samo na lično proučavanje šaha?
Vishy Anand: Prosjek zapravo nije naročito smislen. Mnogo, mnogo dana ne uradim baš ništa. Možda samo pogledam šta se juče dogodilo na nekom turniru ili nešto slično. Ali kada radim, pokušavam da odvojim određeno vrijeme, najmanje nekoliko sati. Nađem se sa nekim prijateljima, odigramo nekoliko trening-partija, testiram neki sistem koji planiram da koristim ili jednostavno pokušavam da osjetim kako je igrati određenu poziciju.
Tako da bih rekao da nekoliko sedmica godišnje počnem da dolazim do tri, možda čak i nešto više od tri sata dnevno.
Ali prosjek se vjerovatno ponovo spusti na nulu, jer postoje veliki periodi tokom godine kada ne radim ništa vezano za lični šahovski trening. Mislim da ću sljedeće igrati u Global Chess League. A poslije toga, naravno, dolazi Olimpijada. Mislim da ću tamo biti potpuno zauzet svojom ulogom tokom slobodnih dana i da ću možda samo s vremena na vrijeme uspjeti da pogledam neku partiju ili dijagram.
Ali to će biti potpuno drugačija situacija. Zato danas mnogo više razdvajam stvari. Bukvalno se prebacujem: uključim se, isključim se, uključim se, isključim se.
Greg Mustreader: To mora biti pravi izazov. Ali vjerovatno radiš više prije turnira, pripremajući se upravo za njega?
Vishy Anand: Razmišljam: ako igram protiv ovog protivnika, šta želim da igram? A onda osvježim znanje o određenim stvarima. Danas ljudi ne gube partije u otvaranju onako često kao ranije, jer je njihova priprema mnogo bolja. Zato ne želiš da budeš jedini koji će upasti u probleme već u otvaranju. Želiš da dobiješ pristojnu poziciju i onda odatle igraš. Ali, naravno, ta početna tačka je sve dublja i dublja. I jednostavno voliš da sam prođeš kroz mnogo toga kako bi, kada sjedneš za tablu, znao da imaš određene ideje i da možeš njima da igraš.
Greg Mustreader: Želio sam da te pitam kako misliš da se tvoj šah promijenio tokom godina? Jer očigledno su Anand iz 2026. i, recimo, Anand iz 2008. vjerovatno dva različita šahista. Ili ipak ima više sličnosti nego razlika?
Vishy Anand: Pretpostavljam da je moj stil duboko usađen u mene. Najveći dio načina na koji igram šah vjerovatno je određen još onda kada sam učio igru, a ne onim što se dešava danas. Ali moje razmišljanje se stalno razvija. Danas imamo sve te nove informacije i možemo iznova da sagledamo gotovo sve. Možemo da isprobamo ideje protiv jakog protivnika ili, ako ne protiv igrača, onda barem protiv jakog računara. I moje razumijevanje šaha definitivno napreduje. Meni je prilično iznenađujuće da su mnoga otvaranja koja sam ranije igrao danas, ne bih rekao riješena, ali su rješenja toliko drugačija od onoga što smo nekada mislili. Ipak, ne želim previše da naglašavam tu činjenicu.
U suštini, trudim se da svoje razumijevanje igre održim savremenim i da ne pružam otpor novim idejama. Postoje mnoge ideje koje bih 2008. godine odmah odbacio, jer su mi jednostavno djelovale pogrešno. Ali u međuvremenu se naša zona komfora, da tako kažem, veoma proširila — i to kod svih šahista. Danas imamo, rekao bih, gotovo neku novu vrstu šaha. Sličan je onome koji smo ranije igrali, ali postoje i neke primjetne razlike.
Greg Mustreader: Možeš li navesti nekoliko tih razlika?
Vishy Anand: Pomenuo sam otvaranja. Mislim da sam neke taktičke ideje već poznavao. Neke ideje o kompenzaciji i sličnim stvarima takođe. Ako ste gledali mnogo mojih partija iz mladosti, znate da sam imao ogromnu sklonost ka, recimo, žrtvovanju kvaliteta. Volio sam da žrtvujem topa za lovca ili skakača.
Često sam mislio da je kompenzacija veoma velika.
Nisam to tada izražavao brojkama, ali prilično sam siguran da bi danas računar za najmanje 20 ili 30 odsto pozicija za koje sam smatrao da daju odličnu kompenzaciju jednostavno rekao da je top jači.
Mi tada jednostavno nismo tačno razumjeli zašto. To je jedna od tih promjena. Pa, svi danas znaju da u nekom trenutku treba pomjeriti pješaka ispred kralja. I to je jedna nova vrsta stvari. Dakle, postoje određeni trendovi koji se pojavljuju u različitim otvaranjima i tako dalje. Oni jednostavno iskaču pred tobom.
Uopšteno, mislim da nas je računar oslobodio određene količine dogmi.
A posebno mlađi igrači — oni koji nisu učili ogroman broj starih varijanti — mogu veoma brzo da odbace sve to i krenu dalje. Danas, sa sve bržim tempom igre, nije dovoljno samo poznavati završnice.
Moraš da imaš znanje o završnicama koje možeš brzo da primijeniš. Nije isto reći: „Znam kako se igra ova završnica“, jer ćeš možda morati da doneseš odluku za nekoliko sekundi. Dakle, više ne razmišljaš samo: „Mogu li da održim ovu poziciju?“ ili „Mogu li da je dobijem?“
Sada moraš da razmišljaš i: „Mogu li da je dobijem za nekoliko sekundi?“ Moraš da razmišljaš drugačije za različite vremenske kontrole. Moraš da razmišljaš drugačije za različite formate.
Nešto poput Total Chess-a je fantastičan novi format. On testira različite vještine i na neki način ih mjeri.
I stvari se razvijaju u tom pravcu. Ali, neizbježno, uvijek se vraćamo na otvaranja. Čak i igrači koji ne pokušavaju da igraju pripremljena otvaranja danas pripremaju svoje partije dublje nego što bi to činili ranije.
Mislim da se čitava šahovska baza razvila u tom pravcu.
Greg Mustreader: Zanimljivo je razmišljati o tome kako bi se tvoj današnji nivo pokazao u, recimo, meču protiv Vishija Ananda od prije 15 godina.
Ako zanemarimo otvaranja — jer su računari očigledno mnogo jači i tu bi imao ogromnu prednost u pripremi — misliš li da bi tvoje dodatno šahovsko razumijevanje učinilo da budeš favorit? Ili bi mlađi Vishy bio favorit zato što je imao, ne znam, više energije ili nešto slično?
Vishy Anand: Mislim, ovo je bilo napola u šali. Ali znam igrače koji su nekada vjerovali da treba igrati brzo i samouvjereno i da nije važno ako odigraš loše. Bolje je to nego pokušavati da igraš dobar šah.
Zato bih morao da kažem — mlađi Anand. Mislim da sama mladost donosi nešto što predstavlja značajnu prednost za šahovskom tablom. Pretpostavljam da mi je brzina računanja, kao i mnoge druge stvari, tada bila veća. A sada pokušavam da držim korak sa vremenom, kao što sam već rekao.
Greg Mustreader u podkastu „Chess with Mustreader“
Greg Mustreader: Vishy Anand, petostruki svjetski šampion, sa 56 godina i dalje se takmiči sa svjetskom elitom. Može li ponovo krenuti u borbu za titulu?
Kandidati su zapravo primamljiva opcija. Razgovarali smo o budućnosti šaha, o tome da li bi današnji Anand mogao da pobijedi mlađu verziju sebe i zašto je svojevremeno zamalo odustao od jedne funkcije.
Greg Mustreader: Zdravo, Vishy. Hvala ti mnogo što si danas sa mnom.
Vishy Anand: Zadovoljstvo mi je, Greg.
Greg Mustreader: Baš mi je drago što razgovaramo. Imam mnogo pitanja o tvojoj veličanstvenoj karijeri, budućnosti šaha i tome u kom pravcu se šah danas razvija. Pa hajde da počnemo.
Vishy Anand: Sjajno, radujem se razgovoru, Greg.
Greg Mustreader: Prije svega, veoma me zanima kako danas vidiš svoje mjesto u svijetu šaha. I dalje si među 15 najboljih igrača svijeta, očigledno se još uvijek takmičiš, a izborio si i mjesto na događaju Total Chess Championship, koji će se, ako se ne varam, održati u Budimpešti. Hoćeš li igrati tamo?
Vishy Anand: Još nisam odlučio, ali vjerovatno neću.
Greg Mustreader: Vjerovatno nećeš? Zašto?
Vishy Anand: Mislim da je to nešto za šta još treba da se pripremim, a trenutno bi mi vjerovatno bilo malo previše. Takođe, želim samo da posmatram događaj i vidim kako će izgledati. To je generalno povezano sa načinom na koji danas vidim sebe u svijetu šaha. Ne igram ni približno toliko često kao ranije. Očigledno je da sam preuzeo i neke druge uloge i obaveze. Čini mi se da bi mi trenutno bilo malo previše da pokušam da igram takav događaj. Potrebno mi je malo više vremena da uhvatim pravi ritam. Zato ću vjerovatno ovaj put preskočiti.
Greg Mustreader: Kako danas donosiš odluku o tome koje ćeš turnire igrati? Znam da imaš nevjerovatno zgusnut raspored i da je fantastično što i dalje uspijevaš da igraš na tako visokom nivou i učestvuješ na velikim događajima. Kako biraš turnire?
Vishy Anand: Birám nekoliko turnira koji mi se dopadaju. Srećom, mogu da učestvujem u Global Chess League i to je lijep događaj. Tu je i Kolkata, odnosno Tata Rapid and Blitz turnir svakog januara. Mislim da je plan da se održava svakog januara, što mi ponovo veoma odgovara. Odigram i poneki rapid turnir.
Prošle godine sam igrao u Hong Kongu, zatim u Londonu. Igrao sam i u Lionu. Igram nekoliko takvih događaja, a odigram i poneki meč u Bundesligi. Što se svega ostalog tiče, zapravo je prilično teško ubaciti još mnogo turnira, jer i dalje imam osjećaj da za svaki od njih moram ozbiljno da se pripremim. A to nije lako uz moj raspored i sve ostale obaveze. Ali ovo nije neka neprirodna situacija. Zapravo sam želio da bude ovako.
U jednom trenutku sam vidio sebe kako igram sve manje, ali sam istovremeno želio da nastavim da igram. Jer u suprotnom zaboraviš ono što je suštinski važno za šahistu — kakav je osjećaj sjediti za šahovskom tablom i igrati partiju? A ako to zaboraviš, onda ne možeš ni druge da podučavaš.
Čak i kao trener ili učitelj, mislim da moraš da igraš kako bi mogao da se staviš u poziciju svog učenika i da razumiješ kroz šta on prolazi. Tako da nisam izgubio kontakt sa igrom. Na ovaj način pokušavam da ostanem povezan sa šahom.
Igranje na nekim turnirima me primorava da se vratim šahu. Da se ponovo posvetim igri. Ali tačno je da su danas i moje pauze između turnira duže i slično. Mislim, igram prilično rijetko — poneki meč u Bundesligi. I nije stvar samo u tome da održim rejting, već mi igranje pomaže da ga zadržim na određenom nivou. Imam svoju akademiju. Imam i druge obaveze.
I ne treba zaboraviti — ja sam i otac. Trudim se da provodim više vremena sa porodicom i tako dalje.
Mislim da negdje u pozadini uvijek postoji osjećaj da mogu s vremena na vrijeme da se takmičim. Ali da li ću čitave godine, iz dana u dan, igrati protiv svih tih veoma jakih mladih igrača? Odgovor mi uvijek nekako bude: ne, to je previše. Hajde da radim dovoljno. Zato volim neki povremeni egzibicioni turnir ili nešto slično. Uživam kada mogu da igram.
Ali već nekoliko godina nisam profesionalni šahista u punom smislu te riječi.
Dmitrij Krjakvin nastavlja da pripovijeda o istoriji šaha na Donu.
Godine 2018, u eri digitalizacije i pojave brojnih istorijskih svjedočenja na internetu, a zahvaljujući i radu istoričara Arkadija Buškova, postale su poznate okolnosti Stolbergove pogibije tokom kerčke katastrofe sovjetskih trupa.
„Preživjele desantnike na obali je dočekala prava vatrena oluja. Obala je bila prekrivena tijelima poginulih. U prvim minutima bitke poginuo je Rostovljanin Mark Stolberg – majstor sporta u šahu.
Prema njemu je potrčala medicinska sestra Ljudmila Serdjuk, misleći da je ranjen. Nažalost, tom Lermontova, od kojeg se Mark nije odvajao, bio je obliven krvlju, a njegove oči bile su uprte u nebo“, pričao je na stranicama američkog lista „Novo rusko slovo“ 1996. godine emigrant David Bubnijevski, koji je zajedno sa Stolbergom učestvovao u borbama. On je bio jedan od rijetkih koji su preživjeli taj krvavi pokolj.
„Zašto su, uprkos postojanju svjedoka pogibije vojnika — kao u našem slučaju — takvi ljudi često proglašavani ‘nestalima bez traga’?
Odgovor se nameće sam po sebi. U uslovima borbe, pod neprekidnom vatrom i u haosu povlačenja, teško je razlikovati poginulog čovjeka od ranjenog. Tim prije što tamo gdje su postojale pogrebne jedinice često nije bilo ni govora o sahranjivanju poginulih boraca.
Tako se dogodilo da su, kada se ‘dim bitke’ malo razišao i kada su u našim štabovima na tamanskoj obali počeli da sabiraju ogromne gubitke, odlučili da se postupi po ustaljenom obrascu.
Bio je čovjek u sastavu puka? Bio je. Gdje je sada? Ranjen, ubijen? Ako je ranjen — gdje se nalazi? Ako je ubijen — gdje je sahranjen? Niko ne zna.
‘Nestao bez traga.’“
Važno svjedočenje Davida Bubnijevskog pokazuje da Mark Stolberg nije „nestao bez traga“ prilikom povratnog prelaska preko Kerčkog moreuza, već da je poginuo još na krimskoj obali, u okolini Kerča, u maju 1942. godine“, navodi Arkadij Buškov.
A samo nekoliko dana kasnije Nijemci su, krajnje cinično i praktično, polili benzinom obalu na kerčkoj strani i zapalili tijela poginulih sovjetskih vojnika…
Kada vidite Kerčki memorijal, sjetite se da je tamo ovjekovječena uspomena i na Marka Stolberga!
U Rostovu na Donu postavljena je spomen-ploča na zgradi škole koju je pohađao Mark Stolberg.
„Naša generacija imala je svog Talja!“ — govorio je kasnije o njemu učesnik meča za svjetsko prvenstvo David Bronštajn.
Nažalost, tokom dugog perioda sovjetske epohe donske sportske vlasti pažljivo su izbjegavale pitanje organizovanja memorijalnog turnira posvećenog Marku Stolbergu. Memorijali Bondarevskog tada, a i kasnije u ruskom periodu, uglavnom su održavani uz ogroman publicitet i u velikom obimu.
Nestao bez traga? Ocu je stiglo pismo da je poginuo? Ali gdje je potvrda? Osim toga, partijski lideri radije su se prisjećali velikih pobjeda i zvučnih jubileja…
Jedno vrijeme u Novorosijsku je održavan samo mali turnir, a tek u posljednje vrijeme, nakon Buškovljevih tekstova, ovim pitanjem počela je ozbiljnije da se bavi gradska šahovska federacija Rostova na Donu.
Možda je došlo vrijeme za nešto veliko?
Za Kubanj, Malu Zemlju, Krim i Sevastopolj svoj život je dao majstor koji je imao potencijal da postane velemajstor svjetske elite. Mnogo je mjesta na kojima se može odati počast njegovom sjećanju.
Ali dosta o tužnim temama.
U istoriji donskog šaha ne mogu se zaobići ni velike žene. Jedna od njih nesumnjivo je bila „mama Vera“ — Vera Nikolajevna Tihomirova (1918–2008).
Još kao mlada djevojka, paralelno sa nastupima za šahovskom tablom, počela je zajedno sa Bogatinom da organizuje i sudi na turnirima. Zahvaljujući svojoj harizmi i liderskim sposobnostima, Vera Nikolajevna postaće dugogodišnja rukovoditeljka ruskog šaha i organizatorka velikih Čigorinovih memorijala, na kojima su mladi igrači mogli da osvoje majstorske i velemajstorske norme.
Upravo je ona stavila hotel „Žemčužina“ na šahovsku mapu Rusije i organizovala prve velemajstorske škole u zemlji.
A tada, 1936. godine, kada je donska ekipa osvojila ekipno prvenstvo SSSR-a za igrače do 18 godina, Stolberg je branio prvu tablu, dok je Tihomirova na ženskoj tabli ostvarila 100 odsto!
Tihomirova je još kao djevojčica dospjela na prvenstvo SSSR-a za žene, gdje je podijelila 7. i 8. mjesto. Mnogi stručnjaci tvrdili su da bi, da nije bilo Verine organizatorske žice, mogla da postiže još bolje rezultate.
Na simultanki sa velikim Laskerom remi je izborila… djevojčica!
Vera Tihomirova je još od djetinjstva dobro poznavala Bondarevskog. A kada je Boris Spaski bio potpuno slomljen nakon poraza u prvom meču protiv Petrosjana, a čvrsti tandem Spaski–Bondarevski prvi put se našao na ivici raspada, upravo je ona insistirala da nastave zajednički rad.
Donski geni moraju pobijediti! Igor Bondarevski i Vera Tihomirova
„Mama Vera“ nije samo izgovorila: „Donski geni moraju pobijediti!“ Ona je Spaskom pomogla u brojnim situacijama u kojima je, u ono strogo vrijeme, djelovalo gotovo nemoguće „izvući“ iz problema temperamentnog i nesistematičnog Borisa Vasiljeviča.
Ako su obični šahisti Veru Tihomirovu zvali „mama Vera“, Spaski — podsjetimo, svog trenera je nazivao „Fater“, odnosno otac — i Bondarevski obraćali su joj se bez izuzetka sa „Mèm“, naglašavajući njen status, uticaj i značaj koji je imala za njih.
Na ovoj legendarnoj fotografiji Borisa Dolmatovskog, Lilijental i Tihomirova, sedam decenija nakon susreta u Rostovu.
Poslije Stolbergove pogibije i odlaska Bondarevskog u Moskvu, lider rostovskog šaha postao je budući velemajstor Leonid Šamkovič (1923–2005).
„Rostov će u budućnosti odgojiti još mnogo Bondarevskih i Stolbergа!“ — djelimično ogorčeno pisao je Bogatin u štampi. I bio je u pravu.
Leonid je rođen u porodici Aleksandra Šamkoviča (književni pseudonim — Sergej Zvancev), poznatog pisca, dramskog autora i feljtoniste.
Otac Sergeja Zvanceva bio je, pak, poznati taganroški ljekar Isak Šamkovič, Heroj rada i školski drug Antona Pavloviča Čehova, sa kojim je sjedio u istoj klupi u Taganroškoj muškoj klasičnoj gimnaziji. Zbog načina ophođenja i držanja u društvu među kolegama je dobio nadimak „Princ“.
Za šahovskom tablom sastao se sa svim sovjetskim svjetskim prvacima, počevši od Vasilija Smislova, a na svom kontu imao je pobjede nad mnogim velikim velemajstorima.
„Princ“ Leonid Šamkovič
Šamkovič je nakon studija na Lenjingradskom politehničkom institutu pedesetih godina preselio u Moskvu, pa u donskom glavnom gradu neko vrijeme nije bilo zvijezda ekstra klase.
Velemajstor je emigrirao u SAD nakon smrti oca, koji je živio u Rostovu — tako je prekinuta i njegova posljednja veza sa domovinom.
Preko okeana nastupao je za reprezentaciju i postao pobjednik Otvorenog prvenstva SAD.
Vodeći holandski list De Telegraaf objavio je intervju sa 68-godišnjim šahistom Piterom de Rudeom (ELO 2155), koji i danas svakodnevno radi na svom šahu.
„Šah me u osnovnoj školi naučio jedan dječak iz komšiluka. Imao sam deset godina i u početku sam igrao, a da zapravo nisam ni znao sva pravila.“
Sa trinaest godina Piter se učlanio u šahovski klub Kijk Uit i već na prvoj utakmici ubjedljivo izgubio igrajući na posljednjoj tabli.
Kapiten ekipe mu je čak zaprijetio da ga više neće stavljati u tim, što je zapisao i u klupskom biltenu.
Umjesto da odustane, Piter je to shvatio kao motivaciju. Kupio je jedinu šahovsku knjigu koju je tada pronašao u knjižari.
Samo pet godina kasnije postao je omladinski šampion Holandije.
„Posljednjih godina budžet koji izdvajam za šah porastao je na oko 1.000 eura godišnje.“
Najveći dio novca odlazi na šahovski softver, baze podataka, pretplate na šahovske časopise, knjige i video-materijale.
Kada su svojevremeno jednom uplatom kupili program ChessBase zajedno sa dvije baze podataka, to ih je koštalo 600 eura.
„Ali to možeš koristiti nekoliko godina.“
Šah ga je naučio da njegovi rezultati zavise prvenstveno od njega samog — za razliku od fudbala.
„Ako želiš da budeš bolji, moraš sam da radiš na tome. To je sport u kojem se trud nagrađuje.“
Danas postoji ogromna količina informacija i gotovo je nemoguće pratiti sve.
Ipak, jasno se vidi kako se pojedini debiji ponovo vraćaju u modu. Kada neki vrhunski igrač udahne novi život staroj varijanti, ostali odmah počinju da je proučavaju.
Kod kuće, za laptopom, šah mu je prije svega odmor. Bez problema mu posveti i četiri sata dnevno.
Ali šah je za njega mnogo više od same igre — to je i zajednica u kojoj se, čak i poslije četrdeset godina, sasvim slučajno možeš ponovo sresti sa istim ljudima.
A tu je i takmičenje.
„Tvoj rejting je tvoja tržišna vrijednost i uvijek želiš da ga povećaš.“
U svom radnom kabinetu ima četiri police pune šahovskih knjiga.
„Nikada ih ne bacam.“
Najviše se ponosi knjigama iz svoje mladosti, a posebno knjigom My 60 Memorable Games Bobija Fišera, njegovog najvećeg šahovskog heroja.
Ranije je sve bilježio u fascikle, dok danas na laptopu ima posebnu fasciklu za svako otvaranje, u koju unosi bilješke o svakoj partiji.
Informacije je sada mnogo lakše pronaći.
„Samo ih je sada teže zapamtiti. Tvrdoglavo to pripisujem informatičkom preopterećenju, a ne godinama.“
Na njegovoj listi želja još je ostala jedna stvar:
„Želim da odigram jak turnir sa velikim brojem velemajstora i da tamo odigram jednu zaista dobru partiju.“
Prije svega, želi da nastavi da igra šah i da odigra još mnogo partija koje odgovaraju njegovom stilu.
🧠 Njegov šahovski moto
„Prvo zaista razumjeti poziciju, a tek onda je učiti napamet.“
„Sa mojim pamćenjem to postaje sve teži zadatak. Nadam se da će mi moje pedagoške vještine pomoći“, kaže Piter.
„Svarta Hästen Chess & Wine Bar” je bar smješten u centru glavnog grada Švedske, Stokholmu, koji je posvećen šahu i vinu.
Osnovao ga je 2023. godine Joel Ige, veliki ljubitelj šaha. Cilj je bio da se igra učini opuštenijom, pa je vino postalo sastavni dio koncepta bara!
U Svarta Hästen-u šahovske table su žute i crvene, figure su savršeno otežane, a vinska karta je veoma bogata. Najzapaženiji detalj enterijera su posebno dizajnirani šahovski stolovi, koje je izradio stolar i umjetnik Kim Björnson iz Geteborga. Barski pult je u potpunosti napravljen od jasena i u kontrastu je sa stolicama Giancarla Pirettija za Castelli.
U vinskom baru ima mjesta za 20 šahista, kao i prostor za goste za šankom. Gosti, ukoliko žele, mogu angažovati ličnog šahovskog trenera kako bi dodatno unaprijedili svoje vještine. Ovo je mjesto za one koji vole živu atmosferu bara, ali istovremeno žele da se aktivno druže i stimulišu svoj um. Svi mogu da se okušaju u šahu i vinu, bez obzira na nivo znanja.
„Međutim, igranje šaha nije obavezno. Uronite u atmosferu nečeg drugačijeg tako što ćete nas posjetiti na adresi Biblioteksgatan 21“, kaže Joel Ige.
Somelije u Svarta H ästen-u je Kalle Stuborn, stručnjak za vino i nekadašnji juniorski šampion šahovskog kluba Täby. Vrhunska vinska karta zasnovana je na izboru vina koja su obilježila Kalleov život.
„Ovdje ćete pronaći spoj svega — od klasičnih, elegantnih francuskih vina do mladih prirodnih vina“, kaže Kalle Stuborn.
Za tako kratko vrijeme bar je stekao značajnu popularnost. Posjećivali su ga i danas ga posjećuju kako obični ljubitelji šaha, tako i najbolji šahisti Švedske!
Svarta Hästen Chess & Wine Bar nalazi se na adresi: Biblioteksgatan 21, 114 35 Stockholm.
V. I. Linder, I. M. Linder Šahovska enciklopedija Moskva, AST • Astrel, 2004
LARSEN Bent
(rođ. 1935), danski velemajstor, kandidat za svjetsko prvenstvo 1960-ih i 1970-ih godina. Šahovski novinar.
Bent je naučio da igra šah sa sedam godina. Njegov prvi učitelj i partner bio je školski drug. Sa 12 godina Larsen je počeo samostalno da proučava šahovsku literaturu. Kako je kasnije priznao, veliki uticaj na njega imala je knjiga o kraljevom gambitu – „otvaranju silovitom poput uragana, kojem niko ne može odoljeti!“ Larsen je lako učio u školi, bio je prvi među vršnjacima, a jednako lako savladavao je i tajne šaha, postajući redom prvi u klubu, gradu, pokrajini, a sa 19 godina – i u državi!
Godine 1956, igrajući na prvoj tabli za reprezentaciju Danske, Larsen je ostvario najbolji rezultat na Šahovskoj olimpijadi u Moskvi. Tada mu je dodijeljena i titula velemajstora. Poslije neuspjeha na međuzonskom turniru 1958, Larsen je ipak doputovao na Turnir kandidata u Jugoslaviju, ali u svojstvu… sekundanta Bobija Fišera! Zanimljivo je da sam Bent nikada nije imao trenera; navikao je da radi samostalno i najboljim pomoćnikom tih godina smatrao je svoju suprugu Lizzi. Ona mu je pomagala da se pripremi za partiju i da vjeruje u svoje snage. „Istina, ponekad previše teško podnosi moje poraze“, rekao je jednom Larsen uz osmijeh, „pa tada moram da je smirujem partijom bridža.“
Godine 1964. Larsen je prvi put postao kandidat za svjetsko prvenstvo, podijelivši 1–4. mjesto na međuzonskom turniru u Amsterdam. U tom ciklusu stigao je do polufinala, gdje je u žestokoj borbi izgubio od Mihaila Talja (4,5:5,5).
Godine 1966. pobijedio je na međunarodnom turniru u Le Havre, za dva poena ispred sovjetskih velemajstora Lava Polugajevskog i Nikolaja Krogiusa, koji su podijelili drugo i treće mjesto – i obojicu je savladao! Njegova igra snažno je impresionirala Polugajevskog, koji je u Šahovskom biltenu (1966) objavio članak „Larsen – kakav on jeste“. Evo nekih njegovih zapažanja:
„Današnji Larsen je izuzetno svestran šahista. Ipak, po mom mišljenju, njegova najjača strana i dalje je strategija. On zadivljujuće podsjeća na Arona Nimcoviča, sa njegovom izrazito dinamičnom igrom, potčinjenom jedinstvenom strateškom cilju… Larsen odlično poznaje teoriju, pažljivo prati našu literaturu i pamti ogroman broj partija napamet.“
Postoji kod Bent Larsen jedno dragocjeno sportsko svojstvo – on se ne boji poraza.
Izuzetno simpatičan je Bent Larsen i kao čovjek. Krupne glave, svijetlih očiju i svijetle kose, tipičan je Skandinavac. Spolja djeluje vrlo smireno, kako za tablom, tako i u svakodnevnom životu. Usprkos druželjubivosti i ljubaznom ophođenju prema drugima, Larsen voli samoću. U Le Havre su ga često mogli vidjeti u restoranu, sa čašom vina, zadubljenog u sopstvene misli.
Kao široko obrazovan i eruditan čovjek, Larsen vlada mnogim evropskim jezicima, uključujući i ruski. Dostojna njega je i njegova pametna i simpatična supruga. Po svemu sudeći, Bent je sretan u porodičnom životu, što mu, nesumnjivo, daje sigurnost i u životu i za šahovskom tablom.“
Uostalom, u nečemu Larsen, i kao šahista i kao čovjek, podsjeća na Bobija Fišera: dobro poznavanje sovjetske šahovske literature, ljubav prema samoći, dinamična igra…
Godina 1967. bila je zaista Larsenova godina. Pobjede na tri velika turnira zaredom – u Havana, Winnipeg i Palma de Mallorca, kao i uspjeh na međuzonskom turniru u Sousse, svrstali su ga među glavne kandidate za svjetsku titulu. Postao je prvi dobitnik šahovske nagrade „Oskar“ (1967).
– U čemu je tajna vaših uspjeha? – upitao je Larsena jugoslovenski novinar Dimitrije Bjelica.
– Tajna je, vjerovatno, u tome što uspijevam da skoncentrišem svu snagu, svu pažnju na svaku partiju. Uz sve poštovanje prema teoriji, rijetko igram „po knjizi“. Uvijek nastojim da protivnika uvučem u „svoje vode“, a tamo da se s njim obračunam!
U to vrijeme Bent Larsen su nazivali „hladnokrvnim vikingom“, „hladnim egzekutorom za šahovskom tablom“. Njegovo originalno stvaralaštvo protivnici su pažljivo analizirali.
„Larsen umije da stvara pozicije koje odgovaraju njegovom stvaralačkom ukusu… Ciljano vođen strateški plan – to je glavno u Larsenovim partijama. Taj plan sprovodi sa zavidnom dosljednošću, koja se graniči s tvrdoglavošću. Zamysli danskog velemajstora uvijek su originalne i duboke“, pisao je Viktor Korčnoj.
„Njegov repertoar otvaranja veoma je raznovrstan… Larsen se sigurno osjeća i u ostalim fazama partije. Brzo donosi odluke, brzo računa varijante, pravi malo taktičkih grešaka i kao praktični šahista izuzetno je jak“, isticao je Mihail Botvinik.
Kako onda objasniti fijasko koji je Larsen doživio 1971. godine, izgubivši meč kandidata od Bobija Fišera rezultatom 0:6? U velikoj mjeri time što savremenicima nisu promakle ni određene slabosti, kako u njegovom stvaralaštvu, tako i – naročito – u njegovom karakteru. Na primjer, principijelno je izbjegavao remi, uvijek je bio preveliki optimista, a ponekad i suviše samouvjeren.
Ipak, kako je primijetio njegov zemljak Erik Brøndum u knjizi „Bent Larsen – borac“, sve te osobine u velikoj mjeri objašnjavaju se time što je Bent rođen u Jutlandu (sjeverni dio Danske), a „Jutlanđani su hrabar i vrlo otvoren narod“. Na pitanje autora knjige šta ga sprečava da postane svjetski prvak, Larsen je odgovorio:
„Samo to što na svijetu postoji pet-šest šahista koji igraju jače od mene.“
Sa svojim nepomirljivim rivalom, Robertom Fišerom, odigrao je 13 partija i samo u dvije ostvario pobjedu – na međunarodnom turniru u Santa Monici (1966) i na međuzonskom turniru u Palma de Mallorci (1970).
„Ova partija prikazuje Larsena u punom sjaju“, piše Edmar Mednis u kratkom uvodu uz 58. od ukupno 61 poraza Fišera u knjizi „Kako su pobjeđivali Bobija Fišera“ – „značajno pojačanje u otvaranju, suptilna igra istovremeno u napadu i odbrani, tehnička preciznost u završnici. Fišer se nije osjećao sigurno u zamršenoj napadačkoj poziciji koja je nastala odmah poslije razvijanja figura, a precizna Larsenova igra nije mu dopustila da se kasnije oporavi. Ta partija natjerala je Bobija da odustane od primjene te oštre varijante.“
Larsen je osvojio više od 40 međunarodnih turnira, među kojima i niz veoma prestižnih. Predvodio je reprezentaciju svijeta u „Meču vijeka“ protiv selekcije SSSR-a (1970), napisao knjigu „50 izabranih partija“ i razvio otvaranje koje nosi njegovo ime – 1. b2–b3 (Larsenovo otvaranje), koje mu je donijelo mnogo uspjeha protiv najjačih šahista svijeta.
Evo jedne takve partije – protiv američkog velemajstora Lubomira Kavaleka, uvrštene među deset najboljih partija godine po izboru „Informatora“.
Gdje se mogu sresti Tuljani u Parizu? A. Kotov i A. Suetin kod antikvarnih knjižara na štandovima uz obalu Sene. Pariz. Proljeće 1954.
Uveče smo večerali u menzi sovjetske ambasade. Odjednom se začuo uzvik:
— Gdje su oni? Pokažite, gdje su!
Bio je to narodni umjetnik SSSRa, Jurij Fajer, koji je došao u Pariz da vodi probe sa orkestrom Parizke opere prije nastupa majstora sovjetskog baleta.
Strastveni ljubitelj šaha, Jurij Fjodorovič je odmah pošao da nas traži kako bi se raspitao o toku mečeva u Južnoj Americi i Francuskoj.
Razgovarali smo. Fajer je ispričao o velikom programu koji sovjetski umjetnici namjeravaju da predstave Francuzima. Bio je oduševljen govoreći kako se trude i kako sada sovjetski umjetnici rade da bi pariškoj publici pokazali svoju umjetnost.
Sutra dan smo odletjeli iz Pariza. Dvije sedmice kasnije u Moskvi sam iz novina saznao da su francuske vlasti zabranile nastupe sovjetskim umjetnicima.
Tada sam se, iz nekog razloga, sjetio vlasnika kafea Café de la Régence kao primjera onih koji su za dolare prodali interese naroda, istorijsku slavu i čast svoje domovine.
Ali vidjeli smo u Parizu i druge Francuze. Za obične i poštene ljude Francuske interesi domovine stoje iznad svega, a ti interesi su danas povezani sa očuvanjem mira i jačanjem prijateljstva među narodima.
Francuski šahisti nisu mogli da nas puste iz Pariza a da ne obilježe naš dolazak. Uz velike poteškoće šahovska federacija prikupila je novac da organizuje skromni banket povodom zatvaranja meča.
Taj naš susret odlikovao se iskrenom, zaista prijateljskom toplinom. Razgovarali smo o mnogim pitanjima šahovskog života, savjetovali se kako da se podigne nivo šahovskog pokreta u Francuskoj i obećali da ćemo i ubuduće jačati veze prijateljstva između naših šahista.
Misli svih prisutnih Francuza izrazio je velemajstor Osip Bernštajn, rekavši:
„Želim da moja zemlja nikada ne dođe u sukob sa Sovjetskim Savezom ni na jednom drugom bojnom polju osim sportskom.“
*
Naše putovanje trajalo je više od mjesec i po dana. Vraćajući se u domovinu, počeli smo da se spremamo za novo putovanje preko Atlantskog okeana — ovog puta u Sjedinjene Američke Države.
U međuvremenu nije prestajao naš rad: nastupi u šahovskim klubovima, javna predavanja. Šahovski život u zemlji je ključao, dobijajući nove oblike i zahvatajući nove slojeve stanovništva.
Upravo u tom periodu učestvovao sam u jednom nastupu koji mi je ostao duboko u sjećanju.
Čitaonica jednog od moskovskih kolhoza u okolini Moskva izgledala je te subotnje večeri neobično.
Svi raspoloživi stolovi bili su postavljeni u niz, tako da su formirali veliko slovo „P“. Sa spoljne strane te konstrukcije, prekrivene crvenim stolnjakom, sjedjeli su muškarci i mladići, a pored svakog je bila šahovska tabla sa postavljenim figurama.
Na zidu, pored plakata koji su pozivali na borbu za visoke prinose i usvajanje agronomske tehnike, visio je neobičan oglas:
„Danas će se održati predavanje međunarodnog velemajstora Aleksandra Kotov o putovanju u Južnu Ameriku i simultanka međunarodnog velemajstora Salo Flora. Početak u 7 časova. Mole se učesnici da, ako imaju, ponesu šah.“
…Kada smo Flor i ja ušli u seoski klub, dočekani smo aplauzom. Prošli smo kroz krug između okupljenih gledalaca i djece koja su sjedila direktno na podu.
Zdepasti čovjek velikih žuljevitih ruku pozdravio nas je kratkim govorom:
— Drugovi! Kod nas su došli međunarodni velemajstori Kotov i Flor. Oni će nam pokazati svoju šahovsku vještinu. Dozvolite da u ime svih pozdravim naše drage goste, pobjednike na šahovskom polju.
Predsjednik kolhoza očigledno nije bio vješt govornik, a uz to je bio i pomalo zbunjen neobičnim gostima i teškim titulama za izgovor. Čak nije ni primijetio da je Salo Flor nazvao „Frolom“, vjerovatno imenom koje se često koristi u njihovom selu.
Predavanje je počelo i slušano je sa velikom pažnjom. Pitanja kolhoznika odnosila su se i na život preko okeana, i na šahovsku tehniku, i na način života i nastupa šahista.
Zatim je počela simultanka. Velemajstoru Floru nije bilo lako da obezbijedi pobjedu — morao je ozbiljno da se potrudi.
Gledao sam tu neobičnu scenu i prisjećao se kako je šah postepeno ulazio u život seoskog stanovništva u zemlji. Šah je odavno postao dio života sovjetskog sela, ali velika takmičenja kolhoznih šahista su se održavala relativno rijetko.
Kada je prije osam godina šahovska sekcija odlučila da organizuje svesavezni turnir kolhoznih šahista, pojavili su se i neki skeptici.
— Uzalud ste započeli taj posao — govorili su oni. — Koliko ćete uopšte privući učesnika, hiljadu-dvije? Trebalo je prvo početi od neke oblasti, pa vidjeti šta će ispasti.
Život je opovrgnuo ta pesimistična predviđanja. Na prvom svesaveznom turniru kolhoznika šahista 1948. godine učestvovalo je više od sto hiljada seoskih ljubitelja šaha. Najbolji među njima, koji su došli na finale turnira u Moskvu, pokazali su izvanredno znanje i stekli prvu šahovsku kategoriju.
Kasnije su počela da se održavaju i svesavezna takmičenja seoskih šahista. U njima je učestvovalo i do tri stotine hiljada ljudi. Šah je čvrsto ušao u život sovjetskog sela.
Najjači seoski šahista iz Tverske oblasti, Georgij Žuravljev, dobio je titulu majstora.
…Simultanka Salo Flora se bližila kraju. Predsjednik kolhoza pokazao se kao težak protivnik za velemajstora i partija s njim završila je remijem.
Iako niko od kolhoznika nije uspio da pobijedi Flora, tri remija iz šesnaest partija bili su rezultat koji dovoljno uvjerljivo govori o snazi seoskih šahista.
To je bilo prije dvije godine. A sasvim nedavno ponovo sam posjetio seoske šahiste, ovog puta u jednom od okruga Stavropoljski kraja.
I taj susret je pokazao koliko brzo raste znanje seoskih šahista i kako se širi šahovski pokret u našoj zemlji, prodirući u najudaljenije krajeve.
Bio je zimski januarski dan, iako snijega u okolini grada Kislovodsk nije bilo. To je za Moskovljanina bilo iznenađujuće: kako to — januar, a bez snijega.
Dobro istrošena „Pobjeda“ vozila nas je krivudavim, neravnim putem u selo Pervomajskoe, gdje su trebali da se održe moje predavanje i simultanka u šahu.
Pratilac, predsjednik Kislovodskog komiteta za fizičku kulturu Šalva Gavašeli, pričao je o malim selima kroz koja smo prolazili i o sportskom životu kraja.
Poslije sat vremena vožnje ušli smo u veliko selo, ukazale su se krupne zgrade. Još nekoliko minuta i upoznajemo se sa okupljenim šahistima.
Bilo je podne nedjelje. Na predavanje velemajstora okupilo se više od dvije stotine ljudi. Tu su bili i stanovnici bližih i udaljenih sela od Pervomajskog. Mnogi su dolazili pješke, oni koji žive dalje — na konjima. Šahisti su nosili drvene šahovske table; danas su imali priliku da odmjere snage sa velemajstorom.
Simultanka u kolhozu. Kavkaz, 1955.
Sa zadovoljstvom sam pročitao predavanje. I te kako — uvijek je prijatno nastupati pred punom salom, još kada je publika ona koja s napetošću hvata svaku riječ i postavlja desetine pitanja!
Kolhozničare je zanimalo sve: i kako se živi u Argentina, i kada će biti žrijeb za prvenstvo svijeta, ko će učestvovati, i zašto se na Zapadu pojavljuje manje talentovanih šahista nego kod nas.
Ali i tokom predavanja mene je mučilo jedno: kako ću igrati protiv kolhoznih šahista? Previše ih je — broj postavljenih tabli bio je rijetkost čak i za gradske simultanke: trideset pet!
„Ma ništa“, tješio sam sam sebe. „Neka ih je mnogo, ali je sastav lakši nego u gradovima. Nekako ću odigrati, nije prvi put!“
Naše takmičenje se odužilo na nekoliko sati. Moji protivnici su pokazali i dobro poznavanje šahovske teorije, i razumijevanje pozicija, i upornost u odbrani, i sposobnost žestokog napada. Sa svakim potezom uvjeravao sam se da ovo neće biti laka simultanka, da ovdje treba mnogo rada da bi se pobjeđivalo. U žaru borbe, odjednom mi je pala na pamet misao da sam rijetko tokom simultanki u drugim zemljama nailazio na tako jak sastav igrača.
Tu misao su potvrdili i rezultati. Od trideset pet protivnika, dvadeset pet je, doduše, izgubilo, ali pet je pobijedilo, a pet je remiziralo. I u mnogim remijima i pobjedama morao sam da uložim maksimum domišljatosti da bih savladao protivnika ili izbjegao poraz.
Topao je bio naš susret, žestoka je bila borba sa kolhozničkim šahistima i emotivan rastanak. Svi su željeli uspjeh, zvali da ponovo dođemo, srdačno stezali ruke. Krenuli smo već predveče, kada je sunce zalazilo iza vrhova malih, ali brojnih planina Sjevernog Kavkaza.
I u srcu sam nosio radost zbog svoje zemlje, uvjerenje u budućnost šahovskog pokreta u Sovjetskom Savezu, koji se iz godine u godinu širi i jača, oslonjen na milionsku armiju kolhoznih ljubitelja šaha.
„Najveći izazov za mene bio je suočavanje sa sopstvenim perfekcionizmom. Nevjerovatno mi je teško da nastavim rad na nekom projektu ako sve usput nije ‘baš kako treba’. Zamka u koju lako upadam jeste stalno prepravljanje istih scena iznova i iznova kako bi bile savršene, umjesto da nastavim dalje u divlju nepoznanicu priče.“
— Laini Taylor
„Kada stvari postanu savršene, tada najviše treba da brinete.“
— Drew Barrymore
Za razliku od zdravog težjenja ka izvrsnosti, perfekcionizam može sputavati umjetnikovu kreativnost i produktivnost. Granice između negativnih i pozitivnih aspekata perfekcionizma često je teško jasno odrediti.
Na primjer, kompozitor Henri Duparc (1848–1933) stvarao je djela koja su francuskoj melodiji dala rijetku muzičku dubinu i emotivni intenzitet. Ipak, često je prepravljao ili čak uništavao mnoga svoja djela jer nije bio zadovoljan njihovim kvalitetom.
Još jedan veliki francuski kompozitor, Maurice Ravel (1875–1937), čije se orkestracije smatraju nenadmašnim, bio je poznat po perfekcionizmu. Kompozitora djela Daphnis et Chloé Igor Stravinsky je sa divljenjem opisao kao „najsavršenijeg među švajcarskim časovničarima“.
Spisak kompozitora zaraženih „virusom perfekcionizma“ veoma je dug. Johannes Brahms (1833–1897) takođe je bio perfekcionista i izuzetno samokritičan. Često je uništavao završena djela, među njima čak i dvadeset gudačkih kvarteta.
I Ludwig van Beethoven (1770–1827) bio je poznat po tome što je mnogo puta prepravljao svoja djela prije nego što bi bio potpuno zadovoljan njima. Njegove partiture često su bile prepune ispravki, što svjedoči o njegovoj težnji ka savršenstvu. Postavljao je veoma visoke standarde i sebi i izvođačima svojih djela.
Njegov odgovor violinisti Ignaz Schuppanzighu, kada se ovaj požalio na težak pasaž, vjerovatno je bio pravi udarac:
„Zar misliš da razmišljam o tvojoj jadnoj violini kada me muza inspiriše?“
Što se tiče Johann Sebastian Bacha, sljedeća anegdota, koju prenosi Jan Swafford, veoma je karakteristična:
Na samrti, tokom posljednje sedmice života, slijep i nakon moždanog udara, Bach je zamolio prijatelja da mu odsvira orguljsku koralnu obradu himne „Kada smo u najvećoj nevolji“. Čak i tada, pred sam kraj života, Bachov cjeloživotni perfekcionizam nije nestao. Diktirao je niz izmjena i korekcija tog korala. […]
Perfekcionisti se mogu pronaći i među velikim muzičkim interpretatorima. Na primjer, Arturo Benedetti Michelangeli (1920–1995) bio je poznat po savršenom držanju za klavirom, izuzetnoj ekonomiji pokreta i jedinstvenoj preciznosti interpretacije.
Njegov pristup tehničkim pitanjima bio je gotovo naučan. Vježbao bi satima ako je bilo potrebno kako bi ovladao i najsitnijim nijansama nekog muzičkog djela. Njegove ekscentričnosti bile su legendarne.
Zahtijevao je da nastupa isključivo na svom klaviru i sa sopstvenim tehničarem — osobom koja je tačno znala kako da prilagodi instrument prema njegovim zahtjevima, kako bi zvuk i mehanika dostigli savršenstvo, bilo da izvodi Ludwig van Beethovena ili Claude Debussya.
Sve u svemu, nije iznenađujuće što su njegove studijske i koncertne snimke bile rijetke. Ipak, divljenje i gotovo strahopoštovanje koje je izazivao bili su toliko veliki da bi svaki njegov koncert bio rasprodat u roku od nekoliko sati.
Moglo bi se pretpostaviti da je preciznost u interpretaciji neophodan uslov za veliku solističku karijeru, ali to nije uvijek bio slučaj. Na primjer, jedan od najistaknutijih pijanista 20. vijeka, Alfred Cortot (1877–1962), bio je poznat po svom poetskom pristupu, što se može čuti, između ostalog, i na njegovim snimcima djela Frédéric Chopina.
Kortotove interpretacije nijesu uvijek bile tehnički savršene. Ipak, sasvim zasluženo, to nimalo nije umanjilo njegovu slavu. Muzička interpretacija nije samo pitanje besprekorne tehnike; malo je velikih muzičara koji su ostali upamćeni isključivo po tehničkoj briljantnosti.
U šahu se perfekcionizam ispoljava na različite načine. Velemajstor Jonathan Rowson smatra perfekcionizam „najplemenitijim grijehom“ koji šahista može počiniti.
Perfekcionista će uvijek tražiti najbolji mogući potez, čak i pod pritiskom sata i u stresnim turnirskim uslovima. Kao posljedica toga, može upasti u ozbiljnu vremensku oskudicu. Američki višestruki šampion Samuel Reshevsky (1911–1992) takođe je bio perfekcionista i poznati „specijalista za cajtnot“.
François-André Danican Philidor je u svojim spisima pokazao još jednu dimenziju perfekcionizma. Pretpostavlja se da je mnoge partije iz njegovog djela Analyse sam komponovao. U tim partijama imena protivnika nijesu navedena. Vjerovatno, nemajući dostojne protivnike, stvarao je te partije kako bi demonstrirao svoje teorije, ili je jednostavno komponovao uzorne šahovske partije kao nasljeđe budućim generacijama.
Partija visokog kvaliteta proizvod je saradnje dvojice igrača. Za tango je potrebno dvoje, a šah nije izuzetak: slaba igra protivnika može uništiti i najgenijalniju ideju. Ta činjenica je toliko mučila četvrtog svjetskog prvaka Aleksandra Aljehina (1892–1946) da je napisao:
„Oh, taj protivnik, taj saradnik protiv svoje volje, čije se poimanje Ljepote uvijek razlikuje od vašeg i čija su sredstva (snaga, mašta, tehnika) često suviše ograničena da bi vam zaista pomogla! Kakva muka — imati svoje misli i fantaziju vezane za drugu osobu!“
Zato ne treba da čudi što je i Aljehin komponovao briljantne lažne partije. Njegova čuvena partija sa pet dama protiv Nikolai Grigorieva, odigrana u Moscow 1915. godine, služi kao primjer. Pozicija nakon 23. crnog poteza ostala je nezaboravna. Pošteno govoreći, Nikolai Grigoriev (1895–1938) bio je četvorostruki šampion Moskve i jedan od najvećih šahovskih kompozitora.
Jedna od najpoznatijih mistifikacija u istoriji šaha vjerovatno je partija između Edwin Ziegler Adamsa i Carlos Torre Repettoa. Najvjerovatnije se radilo o analizi, a ne o stvarnoj partiji, ali je upravo zbog svoje ljepote obojici obezbijedila besmrtnost.
Jedna od najpoznatijih mistifikacija u istoriji šaha vjerovatno je partija između Edwin Ziegler Adamsa i Carlos Torre Repettoa. Najvjerovatnije se radilo o analizi, a ne o stvarnoj partiji, ali je upravo zbog svoje ljepote obojici obezbijedila besmrtnost.
Adams–Tore, New Orleans 1920, pozicija nakon 17… Bxf6
Evo završnih poteza. Poštediću vas uzvičnika, jer svaki bijeli potez zaslužuje makar dva! Savršena kombinacija u svakom smislu: 18.Qg4 QbS 19.Qc4 Qd7 20.Qc7 QbS 21.a4 Qxa4 22.Re4 QbS 23.Qxb7 1-0
Najneobičniji slučaj šahovskog perfekcionizma vjerovatno predstavlja šahovski kompozitor Pierre Drumare (1913–2001). Po profesiji inženjer, posvetio je ogromnu količinu vremena pokušavajući da komponuje jedan jedini šahovski problem koji bi ispunio takozvani „Babsonov zadatak“.
Babsonov zadatak, koji se slučajno pojavio iste godine kada je Drumare rođen (1913), za šahovske kompozitore predstavljao je ono što je Fermijeva poslednja teorema bila za matematičare. Prije nego što je dokazano, nalazilo se u Ginisovoj knjizi svjetskih rekorda kao „najteži matematički problem“, između ostalog i zato što je imao najveći broj neuspjelih dokaza.
Problem je konačno riješio Andrew Wiles 1994. godine, a formalno objavio 1995, poslije čak 358 godina…
Nije cilj ove knjige da detaljno objašnjava Babsonov zadatak. Christian Hesse navodi da je Drumare radio na njemu više od 22 godine, u prosjeku četiri sata dnevno.
Evo dijela tog izvještaja iz knjige Problems, Studies and Stories:
Kada je, poslije 22 godine i miliona analiziranih pozicija, Drumare odustao, svoju odluku je objasnio riječima:
„Sada sam siguran da četvorostruka simetrična podpromocija nikada neće biti ostvarena.“
Godine 1982. objavio je još jedan članak u šahovskom časopisu Themes-64 pod naslovom:
„Moj posljednji korak ka nemogućem — 22 godine iscrpljujućeg rada na Babsonovom zadatku.“
U njemu je opisao kako mu je prijatelj još 1960. godine skrenuo pažnju na taj problem:
„Tada se u meni rodila misao koja se pretvorila u opsesiju. […] Taj zadatak mi je trovao mozak 22 godine […] i skoro me doveo do ludila.“
Drumare je članak završio riječima:
„Danas sam napravio svoj posljednji korak ka nemogućem.“
Srećom, ova priča ima srećan kraj. Sedamdeset godina nakon Babsonovog izazova, 1983. godine fudbalski trener Leonid Yarosh predstavio je problem koji je uspio da ispuni zadatak.
Entuzijazam koji je taj problem izazvao bio je toliki da je često nazivan „problemom vijeka“.
Nakon što ga je vidio, Pierre Drumareu su bile potrebne samo dvije godine da napravi svoj sopstveni Babson.
Christian Hesse prenosi i svjedočenje Drumareovog sina Bruno Drumarea:
„Taj problem bio je veoma drag mom ocu. Smatrao ga je čudesnim — bio je to problem njegovog života.“
Dmitrij Krjakvin nastavlja da pripovijeda o istoriji šaha na Donu.
Međutim, ovo je daleko od potpunog prikaza predratnog šahovskog Rostova i njegovih istinskih junaka. U vrijeme nevjerovatnog šahovskog buma koji je zahvatio prijestonicu Dona, u gradu se ubrzo pojavilo još nekoliko igrača na svesaveznom nivou.
Posebno se pročulo za ime rostovskog vunderkinda i genija kombinacione igre Marka Stolberga (1922–1942).
Godine 1936. Mark je predvodio rostovsku ekipu na Drugom svesaveznom turniru pionira i školaraca u Lenjingradu. Omladinska ekipa Azovsko-Černomorske pokrajine, kako se tada nazivala Rostovska oblast, senzacionalno je podijelila prvo mjesto sa predstavnicima Odese, ostavivši iza sebe i pobijedivši reprezentacije Moskve, Lenjingrada i Moskovske oblasti!
Očevidac tih događaja, jedan od najjačih igrača grada i trener donske omladine Nikolaj Golovko, prisjećao se:
„Inicijativna, inventivna i hrabra igra četrnaestogodišnjeg dječaka privlačila je opštu pažnju. Meni, kao treneru ekipe, bilo je zadovoljstvo da od velemajstora Grigorija Levenfiša čujem: ‘Od ovog djeteta će biti nešto!’“
Iste 1936. godine u Južnoj prijestonici gostovao je velemajstor Andre Lilijental, koji je održao simultanku. Dječak sa velikim naočarima uspio je da ga pobijedi čak tri puta. Lilijental je treći put raširio ruke, kao da kaže „Ništa nisam mogao da uradim!“, i takođe predvidio Stolbergu veliku budućnost.
Dvije godine kasnije Stolberg osvaja prvenstvo svog rodnog grada u konkurenciji odraslih. Na Svesaveznom turniru prve kategorije postaje kandidat za majstora, podijelivši prvo mjesto sa budućim svjetskim šampionom Vasilijem Smislovom.
Godine 1939, na Svesaveznom turniru kandidatâ za majstora, zauzevši drugo mjesto, 17-godišnji Mark Stolberg postaje najmlađi majstor Sovjetskog Saveza.
Godine 1940. briljantno nastupa u polufinalu prvenstva SSSR-a, dijeli prvo i drugo mjesto i plasira se u finale, gdje ga je čekala čitava plejada legendarnih šahista.
Vunderkind Stolberg i majstor Bondarevski
Poslije pet kola Stolberg je bio vodeći sa četiri poena iz pet partija, ali kasnije nije izdržao tempo i pao je u drugu polovinu tabele.
Bondarevskom je, međutim, upravo na tom turniru pošlo za rukom da postane prvak. Naravno, konkurencija je dodatno podsticala vodeće igrače donskog šaha — u njihovim međusobnim partijama nije zabilježen nijedan remi.
Ipak, gledano iz istorijske perspektive, Igor Zaharovič je imao više sreće: postao je simbol donske šahovske škole, dok je ime Marka Stolberga godinama bilo gotovo zaboravljeno…
„Godine 1940. Stolberg je polagao prijemni ispit za Rostovski politehnički institut zajedno sa budućim velemajstorom Leonidom Šamkovičem. Šamkovič je primljen, dok Stolberg nije prošao na konkursu, pa je pozvan u Crvenu armiju. Imao je slab vid, ali je proglašen sposobnim za vojnu službu u stroju, uz naočare“, napisao je velemajstor Jevgenij Soloženkin, koji je istraživao Stolbergovu sudbinu.
U junu 1941. godine u Rostovu na Donu održavani su polufinalni turniri 13. prvenstva SSSR-a, čiji je finalni dio bio zakazan za avgust. Međutim, upravo u tom trenutku Treći rajh je napao SSSR i počeo je Veliki otadžbinski rat.
„Nakon prevremenog prekida rostovskog polufinala, Mark Stolberg se vratio u svoju jedinicu, 157. streljačku diviziju Sjevernokavkaskog fronta, koja je bila stacionirana u Novorosijsku. Divizija je ušla u rat sredinom septembra, kada je, po naređenju Štaba Vrhovne komande, prebačena u pomoć opkoljenoj Odesi.
Dana 22. septembra 157. streljačka divizija, zajedno sa marincima 3. mornaričkog puka, pilotima Crnomorske flote i Primorske armije prvog formiranja, kao i pripadnicima 421. streljačke divizije, učestvovala je u operaciji tokom koje su 13. i 15. rumunska divizija razbijene, potisnute pet do osam kilometara i pretrpjele značajne gubitke. Pri tome je sama divizija iz borbe izašla sa minimalnim gubicima.
U skladu sa direktivom Štaba Vrhovne komande trupama Odbrambenog rejona Odese da se evakuišu na Krimsko poluostrvo, 157. divizija je početkom oktobra napustila Odesu među prvima i prebačena je u Sevastopolj. Stavljena je pod komandu 51. armije i do kraja oktobra vodila je teške borbe za odbranu Perekopa.
Zatim je uslijedilo prebacivanje nazad u Novorosijsk i učešće u Kerčansko-Feodosijskoj operaciji.
Nakon toga Mark Stolberg je prebačen u sastav 136. armijskog rezervnog streljačkog puka. U januaru 1942. godine Stolberg se nalazio u naselju Abinska u Krasnodarskom kraju. U maju je puk dobio naređenje da krene prema Krimskom poluostrvu.
Prema izvještaju o nenadoknadivim gubicima, majstor Mark Moisejevič Stolberg nestao je bez traga tokom prelaska jedinica Crvene armije preko Kerčkog moreuza, 16. maja 1942. godine“, navodi Jevgenij Soloženkin.
Iranski velemajstor Pouya Idani, dosad treći najbolje rangirani šahista Irana, zvanično je prešao pod zastavu Francuske, tri godine nakon što se sa suprugom preselio u Brest.
Ovaj 30-godišnji velemajstor sada se pridružuje Alirezi Firouzji i Mitri Hejazipour među poznatijim šahistima iranskog porijekla koji predstavljaju Francusku. Istovremeno, dvojica vodećih iranskih igrača, velemajstori Amin Tabatabaei i Parham Maghsoodloo, već neko vrijeme žive u Francuskoj, ali i dalje nastupaju pod zastavom Irana.
Promjena federacije Pouye Idanija potvrđena je u FIDE prošle nedjelje. Sa rejtingom od 2615 poena, Idani je na septembarskoj listi FIDE postao četvrti najbolje rangirani francuski šahista, iza Alireze Firouzje, Maximea Vachiera-Lagravea i Etiennea Bacrota. To potvrđuje i aktuelni FIDE profil, na kojem je Idani već upisan kao igrač Francuske.
#
Player
Title
Rating
Born
1
Alireza Firouzja
GM
2757
2003
2
Maxime Vachier-Lagrave
GM
2718
1990
3
Etienne Bacrot
GM
2620
1983
4
Pouya Idani
GM
2615
1995
5
Marc’Andria Maurizzi
GM
2612
2007
6
Laurent Fressinet
GM
2610
1981
7
Jules Moussard
GM
2602
1995
8
Maxime Lagarde
GM
2593
1994
9
Gata Kamsky
GM
2592
1974
10
Christian Bauer
GM
2552
1977
Idani, koji je velemajstor od 2014. godine i svjetski prvak u konkurenciji do 18 godina iz 2013, posljednjih godina je redovno nastupao u francuskim ekipnim takmičenjima.
Idani: „Osjećao sam da sam bio primoran da promijenim federaciju“
Pouya Idani je u razgovoru za Chess.com rekao da njegova odluka prije svega odražava život koji je izgradio u Francuskoj, ali da su na promjenu federacije uticala i neispunjena obećanja i neisplaćeni bonusi Iranske šahovske federacije.
„Mislim da na početku niko ne želi da promijeni federaciju. Međutim, mnogo toga se dogodilo tokom posljednjih nekoliko godina. Bilo je obećanja federacije koja nisu ispunjena, bonusa koji nisu isplaćeni i slično. Tako da sam na kraju osjetio da sam bio primoran na to“, rekao je Idani.
Njegov najbolji rejting u karijeri iznosio je 2647 poena, što ga je svrstalo među tri najbolje rangirana iranska šahista tokom posljednje decenije. Svjetski prvak do 18 godina postao je 2013, a titulu velemajstora osvojio je godinu kasnije.
Idani je, zajedno sa Aminom Tabatabaeijem, Parhamom Maghsudlooem, 20-godišnjim velemajstorom u usponu Bardiyom Daneshvarom i međunarodnim majstorom Amirreza Pour Agha Balom, bio dio reprezentacije Irana koja je osvojila zlato na Azijskim igrama 2023. godine.
Novi život u Francuskoj
Njegov prelazak u Francusku djelimično je bio motivisan željom da sebi i porodici obezbijedi bolju budućnost.
Idani se sa suprugom Bahare Ghorbani, međunarodnom šahovskom sutkinjom, preselio u Brest u aprilu 2023. godine, a nedugo zatim dobili su i kćerku.
„Moja supruga je konkurisala za fakultet i primljena je ovdje u Brestu, a činilo mi se i da je za moju karijeru bolje da budem u Evropi. Lakše je dobiti pozive za različite lige i lakše je igrati na otvorenim turnirima“, objasnio je Idani.
Idani trenutno ima dozvolu boravka u Francuskoj, a planira da podnese zahtjev za državljanstvo kada ispuni uslove.
„Planiram da ostanem u Francuskoj i srećan sam što predstavljam zemlju u kojoj ću živjeti. Ako im na bilo koji način budem potreban, daću sve od sebe da pomognem.“
Francuska šahovska federacija zasad nije odgovorila na upit Chess.com-a niti je javno komentarisala transfer. Idani je rekao da nije direktno komunicirao sa zvaničnicima federacije, iako je prema pravilima FIDE upravo nova federacija odgovorna za podnošenje zahtjeva za transfer.
U registru FIDE zabilježena je transferna taksa od 3.500 eura, a Idani je odmah stekao pravo da predstavlja Francusku na FIDE takmičenjima.
Ipak, njegov debi za Francusku neće se dogoditi na predstojećoj Šahovskoj olimpijadi, jer je reprezentacija već bila formirana.
„Srećan sam što su me prihvatili da ih predstavljam i što su mi pomogli tokom cijelog procesa. Sve se dogodilo bez ikakvih problema.“
Pomogao mu prijatelj iz Bresta
U procesu prelaska pomogao mu je Reza Salami, francuski političar iranskog porijekla i gradski odbornik u Brestu, koji je već dugo uključen u šahovski život tog grada.
Idani objašnjava da su se prvi put upoznali 2019. godine, kada je nastupao za Brest u drugoj francuskoj ligi.
„Gospodin Salami me je pozvao i od tada smo veoma dobri prijatelji. Međutim, kada je moja supruga primljena u Brestu, dolazak ovdje bio je svojevrsna srećna okolnost! Imigracija je teška i bilo je lijepo imati prijatelja koji nam je mogao pomoći.“
Sa rejtingom od 2615, Idani je trenutno četvrti najbolje rangirani francuski igrač, iza Alireze Firouzje (2757), Maximea Vachiera-Lagravea (2718) i Etiennea Bacrota (2620).
Njegov prelazak dodatno potvrđuje zanimljiv fenomen posljednjih godina: Francuska je postala novi dom za veliki broj vrhunskih šahista iranskog porijekla, među kojima su već Alireza Firouzja i Mitra Hejazipour, dok Tabatabaei i Maghsudloo i dalje nastupaju za Iran.
Brest postaje novo središte iranskog šaha u Francuskoj
Brest je posljednjih godina postao jedno od ključnih odredišta za iranske šahiste u Francuskoj. Mitra Hejazipour nastanila se upravo u ovom gradu nakon što je na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom i ubrzanom šahu 2019. godine nastupila za Iran bez marame.
Ove godine u ovaj lučki grad na sjeverozapadu Francuske stigla su i dvojica vodećih iranskih velemajstora. Amin Tabatabaei, trenutno 15. šahista svijeta, i Parham Maghsoodloo, 31. na svjetskoj rang-listi, uz pomoć Reze Salami pokušavaju da se nastane u Francuskoj.
„Učestvovali su na jednom turniru u Evropi i zbog sukoba nisu mogli da se vrate kući. Zato su me kontaktirali“, rekao je Salami za francuski list Paris Match.
Međutim, Tabatabaeiju je odbijen zahtjev za dozvolu boravka i naloženo mu je da napusti zemlju u roku od mjesec dana. Salami je rekao da će odluka biti osporena, a prema izvorima Chess.com-a, Tabatabaei i dalje boravi u Francuskoj. Maghsoodloo, koji je u Francusku stigao sa suprugom, još čeka odluku o svom zahtjevu, navodi Paris Match.
Ni jedan ni drugi igrač javno nisu nagovijestili da planiraju promjenu federacije. Tabatabaei se i dalje nalazi na spisku reprezentacije Irana za Olimpijadu.
Ipak, odlazak tolikog broja vrhunskih igrača predstavlja ozbiljan gubitak za impresivnu generaciju iranskih šahista koja je svoju zemlju učinila jednom od najjačih šahovskih nacija Azije.
„Prilično je tužno“
Pouya Idani sa Bardiyom Daneshvarom, Parhamom Maghsudlooem i Aminom Tabatabaeijem tokom Šahovske olimpijade FIDE 2022. godine. Foto: Lennart Ootes/FIDE.
O stanju iranskog šaha Idani je za Chess.com rekao:
„Prilično je tužno, jer osjećam da smo mi — ili, bolje rečeno, da smo bili — jedna od veoma jakih i perspektivnih zemalja na svijetu. Čak smo uspjeli da osvojimo Azijske igre ispred Uzbekistana i Indije. Nadam se da će se stvari u svim aspektima popraviti, ali iskreno, veoma sam nesiguran.“
Idani je posljednjih godina igrao manje nego ranije, ali i dalje sebe prvenstveno vidi kao takmičara.
„Moj vrhunac bio je oko 2650 u 2022. godini. Sada sam manje aktivan nego tada. Počeo sam više da se bavim treniranjem i da sarađujem sa različitim sajtovima na izradi šahovskih kurseva.“
Ipak, vjeruje da bi promjena sredine i prelazak u Francusku mogli da daju novi impuls njegovoj karijeri.
„I dalje sam veoma ambiciozan i sebe više smatram igračem nego trenerom. Ako se okolnosti i situacija poprave, vjerujem da ponovo mogu da dostignem svoj maksimum, pa čak i da ga premašim.“
Ciljevi pod francuskom zastavom
Idani planira da tokom jeseni nastupi na nekoliko otvorenih turnira, ali kao glavne ciljeve izdvaja Grand Swiss, Svjetsko prvenstvo u ubrzanom i brzopoteznom šahu, kao i svoje prvo Evropsko individualno prvenstvo pod francuskom zastavom.
Pouya Idani protiv Karthikeyana Muralija na Svjetskom kupu FIDE 2025. Foto: Michal Walusza/FIDE.
„Vjerujem da će mi život u Evropi olakšati stvari poput izbora turnira i putovanja. Uslovi i mogućnosti ovdje su takođe bolji nego u Iranu.“
Posebno se raduje nastupu na Evropskom prvenstvu.
„Prilično sam uzbuđen zbog Evropskog prvenstva, jer osjećam da je rijetka prilika da neko ko je porijeklom iz Azije nastupi na njemu. Vidjećemo šta će se dogoditi!“
Tako bi Brest, koji je već postao dom za nekoliko istaknutih iranskih šahista, mogao da nastavi da igra sve značajniju ulogu u priči o velikom talasu iranskih velemajstora koji posljednjih godina svoj profesionalni i privatni život grade u Evropi.
Izborna komisija FIDE objavila je izvještaj od 30. avgusta 2026. godine, kojim je odobrila liste važećih kandidatura za funkcije izabranog potpredsjednika FIDE, člana Ustavne komisije i predsjednika zone.
Važeće kandidature za izabranog potpredsjednika FIDE
Izborna komisija odobrila je sljedeće kandidature:
Igor Glek (BEL) George Mastrokoukos (CAN) Yuhua Xu (CHN) Yassin Souleiman Hassan (DJI) Martha Fierro Baquero (ECU)* Georgios Makropoulos (GRE) David Llada Fernandez (ESP) Javier Ochoa De Echaguen (ESP) Bharat Singh Chauhan (IND) Willy Iclicki (LIE) Susan Namangale (MAW) Olalekan Adeyemi (NGR) Joran Aulin-Jansson (NOR) Prospero A. Pichay Jr. (PHI) Pavel Kolobkov (RUS) Fouad Fahmi Darwish (UAE) Michael Khodarkovsky (USA) Rustam Kasimdzhanov (UZB)
Izborna komisija zahtijeva od Marte Fierro Baquero da dopuni svoju prijavu kao uslov za potvrđivanje validnosti kandidature. To uključuje i podatke o njenoj presudi pred nacionalnim krivičnim sudom zbog međunarodne otmice maloljetnog lica, kao i izrečenoj kazni od dvije godine i šest mjeseci zatvora.
U skladu sa Izbornim pravilima FIDE, biće izabrana četiri izabrana potpredsjednika.
Važeće kandidature za člana Ustavne komisije
Izborna komisija odobrila je sljedeće dvije kandidature:
Francois Paul Strydom (RSA) Jorge Alfredo Arias Bouzada (URU)
Izbori 2026. godine predstavljaju vanredne, odnosno međukandidacione izbore za jedno mjesto u Ustavnoj komisiji.
Važeće kandidature za predsjednike zona
Izborna komisija odobrila je i sljedeće kandidature za predsjednike zona:
Evropa
Zona 1.4
Milan Roman (SVK)
Zona 1.7
Toms Kalnins (LAT)
Zona 1.10
Paris Klerides (CYP)
Amerika
Zona 2.3
Allan Herbert (BAR)
Zona 2.4
Kaiser Luiz Mafra (BRA) Victor Pimentel Mendoza (PER)
Izbori za zone na afričkom kontinentu već su održani u julu 2026. godine.
Za pojedine zone nijedna kandidatura nije podnesena. U određenim izuzetnim slučajevima, Izborna komisija je navela da može biti odobren novi rok za podnošenje kandidatura, uz saglasnost svih članica-federacija koje pripadaju određenoj zoni, a najkasnije do 10. septembra 2026. godine.
Drugi Kup Pjatigorskog – prisjeća se kandidat istorijskih nauka Dmitrij Olejnikov
Prije 60 godina, u avgustu 1966. godine, Boris Spaski je u Sjedinjenim Američkim Državama osvojio prestižni „Kup Pjatigorskog“. Smatrao je taj uspjeh svojom najveličanstvenijom turnirskom pobjedom.
Bio je to pravi superturnir — i po sastavu učesnika, i po mjestu održavanja, i po ogromnom, za ono vrijeme, nagradnom fondu od 20.000 dolara (što bi, preračunato na sredinu 2020-ih, iznosilo oko 200.000 dolara). Uz to, organizatori su plaćali prevoz, luksuzni smještaj i hranu.
Bio je to najjači turnir održan u SAD najmanje u prethodnih 40 godina, još od njujorških turnira 1924. i 1927. godine, na kojima su nastupali Lasker, Kapablanka, Aljehin i drugi velikani.
Turnir je u potpunosti finansirala fondacija čuvenog violončeliste Gregora Pjatigorskog. Pjatigorski („veliki violončelista, veliki muzičar, velika ličnost i tako dalje“, govorio je Mstislav Rostropovič) bio je veliki ljubitelj šaha.
Ali još veća ljubiteljka bila je njegova supruga Žaklin, kćerka bankara Rotšilda. Bila je jedna od najjačih američkih šahistkinja 1950-ih, a istovremeno i prvakinja SAD u tenisu! Kao članica reprezentacije osvojila je bronzanu medalju na prvoj ženskoj šahovskoj Olimpijadi 1957. godine.
Žaklin i Gregor Pjatigorski posmatraju analizu partije Benta Larsena i Roberta Fišera.
Supružnici su lično pozvali svjetsku šahovsku elitu na takmičenje, a na njihovu molbu FIDE je donijela posebnu odluku da se tokom održavanja Kupa ne organizuje nijedan drugi veliki turnir.
U dvokružnom turniru sastala su se dvojica najjačih šahista SSSR-a (i svijeta!), koji su upravo završili meč za svjetsku titulu — Tigran Petrosjan i Boris Spaski; dvojica najjačih američkih šahista — Robert Fišer i Semjuеl Reševski (njihov prekinuti meč iz 1961. godine takođe su finansirali Pjatigorski); kao i učesnici mečeva kandidata, nacionalni prvaci i osvajači medalja sa šahovskih Olimpijada.
Tu su bili „princ Danske“ i „Viking za tablom“ Bent Larsen, hiperoptimistični Argentinac Migel Najdorf, „mađarski Botvinik“ Lajoš Portiš, dvostruki prvak Jugoslavije Bruno Ivkov, višestruki prvak Zapadne Njemačke (i pobjednik ujedinjenog prvenstva SR Njemačke i DDR-a 1953. godine) Volfgang Unciker, kao i nestandardni šahista i novinar, trostruki prvak Holandije Jan Doner.
Turnir je igran u Santa Moniki, u Kaliforniji, u velelepnom hotelu „Miramar“, sa pogledom na okean, u „Zvjezdanoj plesnoj dvorani“. Među gledaocima su se našle i brojne holivudske zvijezde!
Amerikanci su za favorita smatrali već tada proglašenog genijem, „blistavog mladog šampiona“ Roberta Fišera.
Na otvaranju je neki šahovski entuzijasta uzviknuo, pružajući ruku Bobiju:
„Vi ste, jednostavno, Bog!“
„Da“, složio se Fišer, „ali kakva je to odgovornost!“
Jan Doner i Boris Spaski
Turnir je počeo senzacijom — ali ne u korist američkog šampiona.
Do kraja prvog kruga Fišer je napravio „dugu rokadu“ do devetog mjesta od deset učesnika, izgubivši tri partije zaredom, između ostalih od glavnih konkurenata Larsena i Spaskog.
„Fišer nije igrao loše, samo je Spaski igrao bolje“, napisao je Ed Mednis u knjizi „Kako su pobjeđivali Bobija Fišera“.
Spaski se gotovo odmah izdvojio na čelu, dok je Petrosjan igrao teško. Pošto je izgubio i bijelim i crnim figurama od Larsena — pri čemu je „bijeli“ Larsen efektno žrtvovao damu protiv Petrosjana — svjetski šampion je ispao iz borbe za prvo mjesto.
U drugom krugu činilo se da jedino Larsen može ozbiljnije da ugrozi Spaskog. Međutim, u 12. kolu izgubio je od njega u međusobnom susretu bijelim figurama. Previše je želio pobjedu, upao u cajtnot i napravio grešku.
U 15. kolu izgubio je od Fišera, koji se nevjerovatnom brzinom probio gotovo sa samog dna tabele.
Štampa je naveliko slavila „povratak“ Amerikanca: 6,5 poena u sedam partija!
Pred posljednje kolo Fišer se već izjednačio sa Spaskim — obojica su imali po 10,5 poena, dok je Larsen zaostajao čitav poen.
Za posljednje kolo sve ulaznice bile su rasprodate. U „Zvjezdanu plesnu dvoranu“, predviđenu za 900 ljudi, naguralo se čak 1.500 gledalaca — više jednostavno nije moglo da stane.
Specijalni projektori, konstruisani prema ideji Žaklin Pjatigorske, prenosili su pozicije sa tabli na velike ekrane, dok su se pored njih prikazivali veliki brojevi sa električnih — ali još ne elektronskih — šahovskih satova.
Svi su mogli da vide kako je Fišer crnim figurama pokušao da zamrsi život Petrosjanu u Staroindijskoj odbrani. Petrosjan je jednom rekao da ga Staroindijska odbrana već godinama „hrani“ i njega i njegovu porodicu.
Na kraju se sam jedva izvukao iz komplikacija.
„Nisam imao ništa protiv da konačno završim ovaj za mene veoma neuspješan turnir“, objasnio je kasnije Petrosjan svoju odluku da prihvati remi. Zajedno sa Reševskim našao se na vrhu… druge polovine tabele.
Možemo samo zamisliti sa kakvim je raspoloženjem Fišer posmatrao kako Spaski pažljivo „žvaće“ Donera, koji je greške počeo da pravi već pri izlasku iz otvaranja.
Doner je predao u 35. potezu i tako postao „anti-Fišer“ turnira — osvojio je svega pola poena u posljednjih sedam kola.
Boris Spaski, supružnici Pjatigorski i Robert Fišer
Na kraju je Spaski osvojio prvo mjesto bez ijednog poraza, a pritom dobio mini-mečeve protiv najvećih „zvijezda Zapada“ — Fišera i Larsena.
Uručeni su mu umanjena replika Kupa i prva nagrada od 5.000 dolara.
U bliskoj budućnosti pobjednik će dostojno platiti rad svojih pomoćnika u predstojećem ciklusu kandidata i — o čemu se u sovjetskoj štampi nije govorilo — po savjetu prijatelja kupiti prestižni automobil „Volga“ GAZ-21.
Poslije turnira objavljena je veličanstvena zbirka partija, koja do danas nije prevedena na ruski jezik. Sve partije komentarisali su sami učesnici, a dvije trećine partija komentarisala su oba protivnika.
Direktor turnira, velemajstor I. Kežden, tražio je od komentatora ne samo da navode varijante, već i da podijele svoje misli i osjećanja tokom igre.
Naj „skromniji“ je bio Fišer — komentarisao je samo svoju pobjedu nad Najdorfom.
Ovo je bio drugi Kup Pjatigorskog — prvi je održan 1963. godine, kada su pobjedu podijelili Tigran Petrosjan i Paul Keres — i ujedno posljednji.
Na postolju za Kup metalne pločice sa imenima pobjednika ostale su prazne na još pet od ukupno šest mjesta.
Pjatigorski su se potom posvetili pomoći dječjem i omladinskom šahu u Kaliforniji. Finansirali su šahovsko obrazovanje djece iz siromašnih porodica, kao i djece sa invaliditetom.
Žaklin je doživjela duboku starost i u novembru 2011. godine prešla je granicu od 100 godina života.
Dmitrij Krjakvin nastavlja da pripovijeda o istoriji šaha na Donu.
Tokom Velikog otadžbinskog rata Rostov na Donu ponovo su čekale teške borbe. Prva njemačka okupacija trajala je svega nedjelju dana, dok se druga, 1942. godine, pretvorila u dugu i brutalnu okupaciju od 205 dana. Oko 40.000 stanovnika grada i pripadnika Crvene armije bilo je pogubljeno ili mučeno do smrti. Još 53.000 ljudi odvedeno je na prinudni rad u Njemačku.
Godine 1941. Bondarevski se zaposlio u fabrici Rostselmaš, ali mu je ubrzo dodijeljeno mjesto u gradskom šahovskom klubu. Aron Bogatin otišao je na front, pa je Igor Zaharovič preuzeo rukovođenje klubom umjesto njega. Sportiste najvišeg ranga tada su pokušavali da zaštite i sačuvaju.
U gradu su bile stacionirane njemačke i rumunske jedinice. Nijemci su držali centar, dok su Rumuni bili smješteni u području Nahčevanja — istorijskog jermenskog naselja koje je kasnije pripojeno velikom Rostovu — upravo u blizini kluba.
Jednog dana u klub je ušao rumunski oficir koji je veoma dobro govorio ruski i rekao da je najbolji igrač u svojoj zemlji i da sanja da odigra partiju sa šampionom SSSR-a, velemajstorom Bondarevskim.
Bio je to budući prvi rumunski majstor Oktaviju Trojanesku.
Tako je odigran susret Trojanesku – Bondarevski. Rumun je žestoko napadao, ali je u završnici, sa figurom manje, Igor Zaharovič pronašao remi koji je ličio na studiju.
Godinama kasnije — i zahvaljujući Bondarevskim neprijateljski nastrojenim ljudima — ova priča počela je da dobija različite „detalje“.
Navodno je Igor Zaharovič odveden u Bukurešt, gdje je pod portretom Hitlera, u SS uniformi, igrao meč protiv Trojaneskua, pri čemu je Oktaviju navodno salutirao nacističkim pozdravom poslije svakog šaha upućenog sovjetskom šampionu.
Navodno upravo zbog toga Bondarevskom nije bilo dozvoljeno da učestvuje na turniru kandidatâ 1950. godine, već je bio podvrgnut istrazi. Zatim se, prema toj verziji, Igor navodno morao pretvoriti u agenta KGB-a i cijelog života prijavljivati svoje kolege.
Počnimo od toga da je sve ovo neistina.
U turnir kandidatâ, prema svjedočenju Jurija Averbaha, Bondarevskom su krajnje beskrupulozno onemogućili učešće kako bi se otvorilo mjesto rezervnom jugoslovenskom učesniku, u vrijeme raskida odnosa između Staljina i Tita.
Srećom, došlo je vrijeme kada je na internetu objavljena ogromna količina dokumenata, pa se danas mnogo jasnije može vidjeti šta je istina, a šta kleveta i izmišljotina.
Godine 2024. opsežno istraživanje sproveo je poznati istoričar Vladimir Nejštat, koji je objavio zanimljiv tekst u časopisu „64 – Šahovski pregled“. Zajedno sa prevodiocem i velikim stručnjakom za istraživanje arhiva Aleksejem Zaharovom, razjasnili smo i posljednja otvorena pitanja ove priče.
Može se sa sigurnošću tvrditi sljedeće.
Oktaviju Trojanesku bio je ugledni rumunski hirurg, a kasnije profesor Univerziteta u Bukureštu. Tokom rata mobilisan je kao vojni ljekar i dospio je na Istočni front.
U Rostovu je radio u bolnici nedaleko od šahovskog kluba, gdje je operisao ne samo rumunske vojnike već je spasio i živote određenog broja sovjetskih ratnih zarobljenika.
Oktaviju je govorio šest jezika, a kako je utvrdio Nejštat, njegovo prezime prvobitno je bilo Trojanovski — tokom rata skrivao je svoje slovensko porijeklo.
Hirurg je imao nevjerovatnu sreću: neposredno pred početak njemačke ofanzive na Staljingrad, njegovi pokrovitelji u Rumuniji uspjeli su da obezbijede njegov povratak u zemlju kako bi učestvovao na prvenstvu Rumunije — ipak je bio šampion!
To mu je spasilo život: cijela Trojaneskuova divizija stradala je u bici za neosvojivi grad na obalama Volge.
Tokom antifašističkog prevrata u Rumuniji 1944. godine Trojanesku je stao na stranu revolucije, a nakon oslobođenja zemlje od vlasti diktatora Jona Antoneskua i završetka Drugog svjetskog rata uživao je ogroman ugled u rumunskom društvu: bio je šahovski šampion i briljantan hirurg koji se, u svakom smislu, nije okaljao krvlju.
Trojanesku je više puta dolazio u Moskvu, gdje je držao predavanja i učestvovao na stručnim skupovima medicinskih društava. Prema njemu nije bilo nepovjerenja — smatran je velikim prijateljem iz bratske socijalističke zemlje. Sovjetske šahovske novine i časopisi već su pedesetih godina objavljivali bilješke i kraće tekstove o njemu. Inače, Bondarevski i Trojanesku su se kasnije više puta sastajali za šahovskom tablom, ali i van nje, u mirnodopskim vremenima.
Nakon što je vidio strahote njemačke okupacije, Igor Bondarevski je poslije oslobođenja Rostova stupio u redove Crvene armije. Međutim, u oružanim snagama ostao je svega godinu dana — već 1944. ponovo je počeo da nastupa na turnirima.
Poslije rata Bondarevski se preselio u Lenjingrad. Kasnije ga je život spojio sa talentovanim Borisom Spaskim, kojem je Igor Zaharovič pomogao da osvoji svjetsku titulu.
Zahvaljujući radu sa Spaskim, Bondarevski je takođe predvodio mušku reprezentaciju SSSR-a na nekoliko pobjedničkih Olimpijada, kao i na Meču vijeka 1970. godine, koji je sovjetska reprezentacija dobila.
Ipak, u Rostovu je ostao njegov brat, a u oblasti rodbina, pa je Bondarevski prilično često posjećivao grad, ponekad i zajedno sa svojim velikim učenikom.
Boris Spaski i Igor Bondarevski u periodu borbe za šampionski tron
Hikaru Nakamura još nije donio odluku o nastupu na Totalnom svjetskom šampionatu, koji je na programu u novembru.
„Za sada nisam siguran da li ću igrati ili ne. Nisam siguran. Odluku ću donijeti uskoro“, rekao je Nakamura.
Američki velemajstor posebno je istakao da turnir nije dio ciklusa Svjetskog prvenstva za 2027. godinu.
„Mislim da su ovo prilično loše predstavili. Ljudi koji čuju za Totalnom svjetskom šampionat pomisle: ‘U redu, ovo je dio ciklusa.’ Međutim, turnir koji se održava u novembru nije dio ciklusa turnira koji će se igrati 2027. godine.
To je jednokratni događaj, praktično test-turnir. Na njemu nema ničega što je ulog za budući ciklus, osim novčanih nagrada“, objasnio je Nakamura.
Kao što je poznato, u Titled Tuesdayu postoji „Fišerov bonus“ – nagrada za šahiste koji ostvare 11/11. A danas je Duda bio na korak od toga da ovaj bonus, koji je već porastao na 3.500 dolara, uzme za sebe.
Jan-Kšištof Duda je imao 10 poena iz 10 partija, ali ga je u posljednjem kolu čekao Niman.
Hans mu ne samo da nije dozvolio da ostvari 100-procentni učinak, već ga je ostavio i bez prvog mjesta – pobijedio je, sustigao Poljaka i pretekao ga po dodatnom kriterijumu.
Duda je poslije završetka partije, kao i obično, burno reagovao, i lako ga je razumjeti.
Ali nema veze – bonus će uskoro porasti na nekih 5.000 dolara, pa će tada već moći da ga uzme.
Legendarna šahistkinja Judit Polgar ispričala je kako je uspjela da pobijedi „Velikog i strašnog“, 13. svjetskog šampiona. Ali, krenimo redom.
Kako je sve počelo
Nakon što su 1993. godine 13. svjetski šampion, Rus Gari Kasparov, i engleski izazivač Najdžel Šort odigrali meč za svjetsku krunu mimo okrilja FIDE, šahovski svijet se podijelio na dva tabora.
Pod vođstvom Kasparova i Šorta osnovana je Profesionalna šahovska asocijacija (PŠA), čiji je generalni sponzor postala velika računarska kompanija Intel.
PŠA je organizovala takmičenja sa veoma dobrim nagradnim fondovima i praktično obezbjeđivala egzistenciju vrhunskim šahistima tog vremena.
FIDE je, sa druge strane, organizovala sopstveni meč za titulu između Šortovog poraženog rivala u kvalifikacijama, bivšeg svjetskog prvaka iz Rusije Anatolija Karpova, i holandskog velemajstora Jana Timmana.
Karpov je dobio taj meč i vratio zvaničnu svjetsku krunu, kojoj je, ipak, u očima mnogih ljubitelja šaha nedostajalo određene legitimnosti. Ni FIDE, pod rukovodstvom Filipinca Florensija Kampomanesa, nije bila u najboljoj situaciji — nalazila se na ivici bankrota i, sve do dolaska Kirsana Iljumžinova, opstajala je uglavnom zahvaljujući političkim intrigama.
Između FIDE i PŠA vodio se pravi rat. Diskvalifikovani Kasparov nije mogao, a nije ni želio, da igra na turnirima FIDE, dok je Karpov principijelno ignorisao takmičenja Profesionalne šahovske asocijacije.
Praktično, dvojica svjetskih šampiona mogli su da se sastanu tokom godine samo na jednom takmičenju — superturniru koji je u Linaresu organizovao španski milioner i „kralj mesa“ Luis Renterо Suarez.
Linares je imao status nezvaničnog prvenstva svijeta, pa je rezultat tamo bio od presudnog značaja za oba svjetska šampiona — i po verziji FIDE i po verziji PŠA.
Šahovski „Vimbldon“
Za slavu Linaresa kao šahovskog „Vimbldona“, odnosno glavnog turnira godine, 90 odsto zasluga pripada upravo „Velikom i strašnom“, koji je prvi put učestvovao na turniru 1990. godine.
Kasparov je veoma ozbiljno shvatao ovaj turnir. I Linares mu je gotovo uvijek uzvraćao — od 13 nastupa, čak devet puta ostvario je rezultat vrijedan pamćenja!
Dvaput je dijelio prvo mjesto — sa Vladimirom Kramnikom i Veselinom Topalovom, a sedam puta je bio sam na vrhu.
Čak i da je Kasparov igrao samo u Linaresu i nigdje više, to bi bilo dovoljno da uđe među odabrane velikane šaha.
Daleke 1990. godine ostvario je rezultat od 8 poena iz 11 partija i osvojio prvo mjesto. Ne može se reći da je Kasparov bio za dvije klase iznad ostalih, ali dok je njegov rejting bio 2800, prosječan rejting turnira iznosio je 2618.
Ipak, te brojke nisu davale potpunu sliku — mladi su mu stalno disali za vratom. Boris Gelfand bio je drugi, Valerij Salov treći, a Vasilij Ivančuk četvrti.
Sljedeće, 1991. godine, ta ista mlada generacija pokazala je zube. Uprkos rezultatu od +5, odnosno devet poena iz 13 partija, Kasparovu to nije bilo dovoljno i morao je da se zadovolji drugim mjestom.
Prvi je bio Ivančuk, koji je pobijedio Kasparova u međusobnom susretu i završio turnir sa pola poena više.
Konkurencija je bila izuzetno jaka: budući izazivač za svjetsku titulu Gata Kamski osvojio je „samo“ 2,5 poena.
Godine 1992. Kasparov je osvojio čak 10 od 13 poena i ponovo završio na prvom mjestu. O kvalitetu igre na tom turniru dovoljno govori činjenica da mnoge partije i danas djeluju kao da su pisane za udžbenike.
Ivančuk i Timman uspjeli su u žestokoj borbi da se izdvoje od ostalih, osvojivši po osam poena i zauzevši mjesta na podijumu.
Godine 1993. Kasparov je ponovio uspjeh — ponovo 10 od 13, bez poraza! Najsjajnija pobjeda bila je protiv Karpova, crnim figurama, u „staroj dami“, za samo 27 poteza.
Drugo i treće mjesto podijelili su Karpov i Višnatan Anand, sa po 8,5 poena iz 13 partija.
I tako konačno dolazimo do Linaresa 1994. godine.
Kasparov je počeo sjajno: 4,5 iz 5, zatim 7 iz 9, ali… šanse da ponovo zauzme prvo mjesto nije imao.
Jer je Anatolij Jusupov od samog početka bio neumoljiv — prvo je napravio niz od šest pobjeda iz šest partija, zatim stigao do osam poena iz devet partija, a na kraju završio sa nevjerovatnih 11 od 13 poena!
Njegov rejting učinka iznosio je čak 2977.
Uprkos očajničkim pokušajima da sustigne svog rivala, Kasparov je na kraju zaostao za pobjednikom i podijelio drugo mjesto sa Rižaninom Aleksejem Širovim.
A sada napravimo korak unazad i vratimo se na početak.
Skandal
Do petog kola, u kojem su igrali Polgar i GK, borba je tek počinjala.
Svjetski šampion po verziji PŠA osvojio je 3,5 od četiri poena, uz remi sa Bugarinom Veselinom Topalovom. Karpov je dobio sve svoje partije, a u petom kolu nastavio je pobjednički niz, savladavši za 30 poteza Ukrajinca Vasilija Ivančuka.
Na superturniru u Linaresu 1994. godine, između 17-godišnje Polgar i GK u petom kolu dogodio se čuveni incident zbog kršenja pravila „taknuto -maknuto“.
GK je povukao konja, na djelić sekunde pustio figuru (što je zabilježila televizijska kamera), shvatio grešku i prebacio konja na drugo, povoljnije polje.
Judit je pogledala prema sudiji, ali on nije reagovao i partija je nastavljena. Kasparov je tada pobijedio, a Polgar je kasnije priznala da ju je taj slučaj, s jedne strane, veoma pogodio, ali da je, s druge, ojačao njen karakter.
Šta se ustvari desilo
Kasparov je u jednom trenutku uzeo konja i postavio ga na c5. Međutim, odmah je shvatio da bi u tom slučaju uslijedio strašan udar lovcem — dvostruki napad na damu i topa!
Mnogo godina kasnije, u svojoj knjizi o životnom putu i karijeri, legendarni šampion ovako je opisao taj trenutak:
„U cajtnotu sam iznenada nervozno podigao konja sa d7 i postavio ga na c5, ali sam odmah, ne skidajući ruku s njega, već samo razmaknuvši prste, to ugledao… Poslije djelića sekunde vratio sam konja na d7.“
Polgar je posmatrala poteze svog protivnika i jasno vidjela da je „Veliki i strašni“ pustio figuru, a zatim napravio novi potez.
Ali u tom trenutku Judit je još bila samo 17-godišnja djevojka. Pogledala je prema sudiji, koji tada nije gledao u tablu, i nije se usudila da pravi skandal sa svojim moćnim protivnikom.
Kasparov je, odigravši konjem na drugo polje, sačuvao veliku prednost, dok je Judit, i dalje u stanju šoka, prilično lako i brzo, bez borbe, predala partiju.
Izvinjenje nije uslijedilo
Naravno, razočarana djevojka je poslije partije ispričala svima šta se dogodilo.
Tada se ispostavilo da su partiju snimali španski televizijski reporteri. Na snimku koji su ustupili, pri usporenoj, pokadrovnoj analizi, jasno se vidjelo: prsti se otvaraju, konj se pušta i… GK pravi novi potez!
Snimak su pogledali sudije, gospodin Renterо i najugledniji učesnici turnira.
Šta je u takvoj situaciji moglo da uslijedi? Da li su sudije mogle da primijene stroge disciplinske mjere protiv Kasparova zbog kršenja pravila? Ili je trebalo naložiti nastavak partije, tako što bi crni konj morao da bude postavljen na prvobitno polje?
Međutim, situacija je već bila zaigrana i ništa se nije promijenilo — rezultat je ostao na snazi.
Postojala je i druga mogućnost. GK je mogao da pokaže veličinu i ponudi Polgar kompromis — da se partija proglasi remijem.
Činilo se da tada niko ne bi bio oštećen. Slični ishodi u konfliktnim situacijama dešavali su se u šahu mnogo puta, čak i na najvišem nivou.
Međutim, možda u žaru borbe i želji da nadigra svog rivala, GK se nije udostojio ni da se izvini Polgar.
Nastavak priče
Mnogo godina kasnije Judit je ipak pobijedila „Velikog i strašnog“ — na Meču vijeka Rusija – Ostatak svijeta, održanom u Moskvi 2002. godine.
Malo detaljnije
U septembru 2002. godine, na meču „Reprezentacija Rusije protiv reprezentacije svijeta“, Judit Polgar pobijedila je Kasparova u brzom šahu.
Neuspješan izlazak Kasparova u „berlinsku varijantu“, u Španskoj partiji, omogućio je Judit da idealno postavi svoje figure, što je na kraju dovelo do poraza crnih.
Bio je to prvi slučaj u istoriji da je jedna žena pobijedila 13. svjetskog šampiona!
Poslije partije razočarani Kasparov je brzo napustio salu, odbivši tradicionalno rukovanje i razgovor o partiji.
Prema Kasparovim riječima, kada je 2002. godine izgubio od Polgar u meču u brzom šahu Rusija – Ostatak svijeta, bio je razočaran, ali je pomislio:
„Do đavola, izgubio sam od desete po rejtingu na turniru! Isto tako mogao sam da izgubim i od dvadesete, i od pete…“
Uprkos oštroj takmičarskoj borbi i ranijim nesuglasicama, njihovi odnosi su vremenom postali topli i prijateljski.
Kasparov je čak pozivao Polgar da trenira na njegovoj vili u Hrvatskoj. Judit je više puta isticala da su postali dobri prijatelji i istomišljenici koji zajedno promovišu šah kao obrazovno sredstvo za djecu širom svijeta.
Juditina riječ
„Naravno, ta partija iz 2002. godine nije bila najbolja od svih koje sam odigrala protiv velikog šampiona“, kaže Judit. „Ali, istovremeno, imajući u vidu rezultat, bio je to istorijski trenutak. O tome je pričao čitav šahovski svijet.
Široj publici je veoma teško da shvati da su dva remija koja sam godinu ranije ostvarila protiv njega na superturniru u španskom Linaresu meni lično značila mnogo više. To su zaista bila dva najveća trenutka moje karijere.
Jednom me Kasparov pozvao da zajedno treniramo nedjelju dana. To je bila velika greška. Kada mnogo sati trenirate zajedno, razgovarate, ćaskate, jedete i provodite vrijeme jedno sa drugim, neizbježno pokazujete svoje slabosti.
I tada sam, prvi put, pred sobom vidjela ne boga, već čovjeka.
Tada sam shvatila da ga je moguće pobijediti.“
Istina je da je, tokom svih zvaničnih turnirskih susreta, 13. svjetski šampion ostvario 15 pobjeda, dok je Judit Polgar samo jednom uspjela da ga savlada. Još četiri partije završene su remijem — ukupno su odigrali oko 20 partija sa različitim tempom igre.
Mark Saveljevič Liburkin rođen je 31. avgusta 1910. godine u Vitebsku. Još kao mlad preselio se u Moskvu, gdje je zavolio šah nakon međunarodnog turnira 1925. godine. Uoči i tokom turnira mladić je uspio da nabavi knjige Vasilija Platova „150 izabranih savremenih studija“ i Leonida Kubela „150 šahovskih studija“, što je bilo presudno za njegov početak samostalnog stvaralaštva.
Liburkin je počeo da komponuje šahovske studije 1927. godine i veoma brzo stekao svesaveznu slavu. Ukupno je objavio oko 110 studija, od kojih su 53 nagrađene ili pohvaljene na različitim konkursima, uključujući 33 koje su osvojile nagrade, među njima čak 12 prvih.
Njegova omiljena oblast bile su minijature. Čak 23 Liburkinove kompozicije uvrštene su u FIDE albume.
Iako je bio izvanredan kompozitor šahovskih studija i dvostruki prvak SSSR-a (1948. i 1952. godine), počasna majstorska titula mu nikada nije dodijeljena. Od 1945. godine pa sve do smrti uređivao je rubriku posvećenu studijama u časopisu „Šah u SSSR-u“.
Kada su ljekari Marku Saveljeviču postavili nemilosrdnu dijagnozu, koja je značila da mu je ostalo još malo života, Liburkin, koji više nije izlazio iz kuće, nastavio je, koliko su mu snaga dozvoljavale, da radi na materijalima za legendarnu antologiju „Sovjetska šahovska studija“.
Preminuo je 5. marta 1953. godine.
Obimna knjiga od 460 stranica objavljena je dvije godine nakon smrti Marka Liburkina.
Stvaralaštvu Marka Saveljeviča Liburkina posvećena je izvanredna knjiga Rafaela Kofmana.
Ako ste proveli nekoliko dana u Pragu, sigurno ste primijetili da je grad bukvalno prepun kafića: od malih i prijatnih lokala koji nude dobru kafu i tradicionalne češke deserte, do luksuznih kafića u istorijskom centru Praga, koje uglavnom posjećuju turisti.
Ali sve više gostiju želi nešto više od samo dobre kafe, pa zato pojedini praški kafići nude i posebne sadržaje.
Za one koji traže više od obične šoljice dobre kafe, Prag ima zaista raznovrsnu ponudu. U jednom lokalu goste poslužuje robotska ruka, u drugom se njihov lik štampa na pjeni kapućina, negdje porudžbina stiže malim modelom voza, dok se ljubiteljima selfija nudi zid ukrašen ružama.
Postoji i nekoliko mjesta na kojima možete igrati društvene igre. Ali u Pragu postoji samo jedan kafić namijenjen prvenstveno ljubiteljima šaha, a nalazi se u modernom kvartu Karlín.
Dominika Palka (FIDE rejting 1843), vlasnica kafića „Gambit“, bivša je profesionalna šahistkinja iz Varšave, u Poljskoj. Dominika je imala dva sna: jedan je bio da se preseli i živi u Pragu, a drugi da pronađe način da zarađuje za život radeći nešto što je na neki način povezano sa šahom.
„Kada sam došla u Prag, počela sam da radim u knjižari i kafiću ‘Řehoř Samsa’ i dobila dozvolu da tamo organizujem mali šahovski klub. Ubrzo su ljudi počeli da dolaze i pokazuju interesovanje. Zato sam odlučila da pokušam da otvorim sopstveni šahovski kafić.“
Dominika Palka pronašla je odgovarajući prostor u Karlínu, glas se brzo proširio i kafić je ubrzo postao okupljalište profesionalnih i amaterskih šahista.
„Ovo je mjesto na koje svako može da dođe da uživa u šahu, a ovdje vlada posebna atmosfera. Okupljaju se šahisti svih nivoa — od početnika i rekreativaca do iskusnih profesionalaca. Vrata su otvorena za sve.
Imamo stalne goste koji dolaze jednom ili dva puta sedmično da odigraju nekoliko partija šaha, opuste se i druže sa ljudima koji dijele istu strast. Prijateljstva se stvaraju između ljudi koji tek počinju da igraju i onih koji su već dugo u šahovskom svijetu. Čak smo imali i trenera koji je ovdje pronašao dvojicu talentovanih igrača.“
I profesionalci dolaze u „Gambit Café“ da se pripremaju za takmičenja, isprobavajući nove ideje protiv igrača svog nivoa.
Ali šah nije jedino što ćete ovdje pronaći. Dominika kaže da je počela da proširuje ponudu kako bi kafić učinila privlačnim i široj publici.
„Počeli smo da organizujemo i kulturne događaje. Imamo galerije u kojima mladi umjetnici predstavljaju svoje radove — kako češki, tako i strani. Organizujemo pjesničke večeri, književne promocije i susrete posvećene književnosti.“
Dakle, čak i ako šah nije vaša velika strast i samo prolazite pored „Gambit Caféa“ u Karlínu, ne brinite da ćete se osjećati kao da ne pripadate tu. Kafa je odlična, atmosfera prijateljska i svi su dobrodošli.
A ko zna — možda upravo ovdje otkrijete da u vama čuči neki uspavani talenat koji samo čeka da bude otkriven.
Dmitrij Krjakvin nastavlja da pripovijeda o istoriji šaha na Donu.
Posjedujući nevjerovatan diplomatski talenat, Aron Abramovič uspijevao je da održava dobre odnose i sa partijskim funkcionerima, i sa moskovskim rukovodstvom, pa čak i sa šahovskim „huliganima“.
Već krajem teških osamdesetih godina, gotovo slijep, znao je da pronađe lijepu riječ i za pijanog beskućnika koji bi svratio u klub, te da ga za pet minuta pošalje kući da se naspava — bez skandala i bez pozivanja milicije.
Kada je postao poznati sudija i organizator, Bogatin je počeo da sa sobom „povlači u vlast“ i svoje zemljake, učvršćujući pozicije Rostova na nivou cijelog Sovjetskog Saveza.
Evo prevoda na srpski, latinicu i ijekavicu, uz očuvanje novinarskog tona i šahovske terminologije:
Bogatina su poštovali i u sportskim i u naučnim krugovima. Upravo su ovi drugi formirali snažnu grupu problemista.
Već na Prvom svesaveznom prvenstvu šahovskih kompozitora (1929) Rostovljani su ostvarili nevjerovatan uspjeh: u disciplini dvopoteznih problema pobijedio je šesnaestogodišnji Jevgenij Umnov (1913–1989), dok su braća Sergej i Vitalij Pimenov zauzela treće mjesto.
Čak je odigran i „supermeč“ problemista Moskva – Rostov na Donu. Povrijeđeni uspjehom Rostovljana, moskovski velikani željeli su da povrate svoje pozicije. Za Rostov su u tom legendarnom meču nastupili i poznati kompozitori Lav Lošinski (1913–1976) i Aleksandar Gerbstman (1900–1982).
Međutim, važnu ulogu u razvoju šaha imao je i problemista-praktičar Georgij Bajev (1912–1986). Tokom rata stigao je do Berlina, uživao je nevjerovatan autoritet, a poslije rata postao je jedan od istaknutih učesnika šahovskog pokreta.
Dešavalo se nekoliko puta da u Rostovu pokušaju da oduzmu šahistima klub — budimo iskreni, takve stvari dešavale su se i u sovjetsko vrijeme — ili da ga presele u neku zabačenu zgradu. Međutim, Bajev je zajedno sa drugim ratnim veteranima pisao ogorčena pisma najvišim vlastima, pa su šahisti na kraju izlazili kao pobjednici.
Georgij Bajev
Na donskim prvenstvima tog vremena Georgij Bajev bio je glavni konkurent Bondarevskom i čak je jednom ili dvaput uspio da pretekne svog moćnog rivala.
Mnogo je nastupao na svesaveznim turnirima, pobjeđivao snažne šahiste, ali ga je pratila prava kletva — svaki put nedostajalo mu je pola poena ili poen za majstorsku normu.
Uspjesi Igora Bondarevskog, međutim, nastavili su da rastu. Godine 1936. Igor je dobio poziv da učestvuje na Svesaveznom turniru šahista prve kategorije u Lenjingradu i ubjedljivo je pobijedio u tom prestižnom takmičenju.
Na osnovu tog uspjeha dobio je pravo nastupa na 10. prvenstvu SSSR-a (1937). Rostovljanin je na kraju završio u sredini tabele, ali je osvojio počasno zvanje majstora — postavši prvi majstor u istoriji Rostova na Donu.
Na 11. prvenstvu SSSR-a (1939) Bondarevski je već bio šesti, a na 12. prvenstvu (1940) ostvario je najveći uspjeh u karijeri — postao je, zajedno sa Andreom Lilijentalom, prvak zemlje, ostavivši iza sebe Mihaila Botvinika, Vasilija Smislova, Paula Keresa, Isaka Boleslavskog i druge velike šahiste.
Pri tome je kolo prije kraja Bondarevski imao poen prednosti. Međutim, Lilijental je u međusobnom susretu majstorski odigrao završnicu protiv konkurenta i sustigao ga na tabeli.
„Prvo kolo ovog grandioznog takmičenja donijelo je senzaciju: majstor iz Rostova potpuno je nadigrao samog Botvinika! A do tada naš proslavljeni šampion, nosilac brojnih odlikovanja, nije izgubio pune dvije godine — još od čuvenog AVRO turnira 1938, na kojem je ostvario svoju ‘besmrtnu’ pobjedu nad Kapablanком. Veličanstveni uspjeh Bondarevskog izazvao je ovacije cijele publike“ (A. Buškov).
Iz nekog razloga, Mihail Moisejevič odigrao je ovo takmičenje veoma neujednačeno, a partiju protiv Bondarevskog odigrao je posebno loše. Igor Zaharovič je, bez dlake na jeziku, iza kulisa izjavio: „Čega se vi njega plašite? Botvinik uopšte ne zna da igra!“
Riječi su odmah prenesene Botviniku. Dvojica velikih šahista ostala su neprijatelji do kraja života — njihovi teški odnosi mnogo godina kasnije doveli su čak i do sukoba zbog rasporeda tabli u sovjetskom taboru na Meču vijeka „Reprezentacija SSSR-a – reprezentacija svijeta“ 1970. godine.
Kasnije je Mihail Botvinik uspio da izdejstvuje održavanje meč-turnira (1941) za titulu apsolutnog prvaka SSSR-a, na kojem je ubjedljivo zauzeo prvo mjesto. Međutim, budući svjetski prvak nije uspio da se u potpunosti revanšira Bondarevskom — u mini-meču protiv njega pobijedio je samo minimalnom razlikom, dok ga je Igor Zaharovič porazio u četvrtom krugu. Njihov ukupni skor tokom cijele karijere ostao je izjednačen.
A izjednačen skor ili pozitivan bilans protiv Botvinika ostvarila je samo nekolicina velikih šahista u čitavoj istoriji.
♟️ Pogledajte novi video sa šahovskim vijestima Novosadskog šahovskog kluba!
Pred vama je novi, redovni nedjeljni pregled najzanimljivijih šahovskih tema.
U ovom izdanju očekuje vas veoma zanimljiv serijal priloga o Šahovskoj olimpijadi u Samarkandu, o kojoj govori selektor Ivan Ivanišević, zatim priča o najboljem šahisti među fudbalerima – Dejanu Joveljiću, aktuelnim turnirima, kao i o otvaranju šahovske akademije.
Posebnu vrijednost daju i zanimljivi segmenti iz šahovske istorije, vješto povezani sa aktuelnim događajima u svijetu šaha.
🎥 Obavezno pogledajte i budite u toku sa najvažnijim šahovskim dešavanjima! ♟️
Dmitrij Krjakvin nastavlja da pripovijeda o istoriji šaha na Donu.
U januaru 1920. godine trupe Semjona Budjonija su u borbama zauzele Rostov na Donu, primoravši Bijelu armiju na povlačenje duž cijele linije fronta. Upravo zato dvije glavne saobraćajne arterije u centru prijestonice Dona, koje su istorijski nosile drugačije nazive, danas se zovu Budjonovski i Vorošilovski prospekt — po prezimenima glavnih crvenih vojskovođa-pobjednika tog vremena.
Završen je tragični period u istoriji Rostovske oblasti, o kojem je kasnije potresno pisao Mihail Šolohov u čuvenom romanu „Tihi Don“. Inače, u naše vrijeme „Tihi Don“ je naziv najbržeg i najudobnijeg voza koji učesnike Superfinala prvenstva Rusije može dovesti iz Moskve u Rostov.
U gradu je uspostavljena sovjetska vlast i postepeno je počeo mirniji život. Godine 1929. pokrenuta je gigantska fabrika „Rostselmaš“, koja je proizvodila plugove, sijačice, samovezačice, a kasnije i kombajne za žetvu žitarica, pomažući da se cijeli jug zemlje snabdijeva hljebom.
Veoma važan trenutak bio je to što su sovjetske vlasti pokrenule snažnu popularizaciju šaha, pa je u fabrici otvorena velika i aktivna šahovska sekcija.
Upravo u sekciju fabrike Rostselmaš doći će braća Igor i Boris Bondarevski, kada se iz zaseoka Samsonov, u sastavu stanice Novonikolajevske, presele u Rostov. Vojno područje Dona u tom periodu više nije postojalo, ali su u kozačkim krajevima i dalje bile žive šahovske tradicije iz vremena opisanih u prvom dijelu našeg istraživanja.
Pravila igre Igor Bondarevski (1913–1979) naučio je, po tadašnjim mjerilima, prilično rano — sa devet godina. Sa 12 godina on i njegov brat odlučili su da postanu šahisti. Godine 1925. zemlju je zahvatila prava „šahovska groznica“, izazvana međunarodnim turnirom u Moskvi na kojem je učestvovao tadašnji svjetski prvak Hoze-Raul Kapablanka.
Njegova knjiga „Osnovi šahovske igre“ postala je nezaobilazna literatura mladog pionira Igora Bondarevskog.
Boris Bondarevski postao je jak kandidat za majstora i dugogodišnji prvak fabrike Rostselmaš. Igor je, međutim, veoma brzo stigao do samog vrha svjetskog šaha.
Nekoliko godina kasnije, nakon preseljenja braće u Rostov, postao je stalni prvak grada i oblasti. A kada je 1936. godine otvorena šahovska sekcija u novoizgrađenom Domu pionira, upravo je 23-godišnji Igor bio među prvima kojima je ponuđeno da tamo radi kao trener.
Braća Bondarevski i drugi predvodnici rostovskog šaha
Danas se u Rusiji kompozicija ubrzano razvija, ali je gotovo nevjerovatno da su prije jednog vijeka, u vrijeme šahovskog buma u Južnoj prijestonici, direktnu ulogu imali upravo šahovski kompozitori. Rostov je nakon Prvog svjetskog rata postao kulturni centar zahvaljujući preseljenju Imperatorskog univerziteta iz Varšave — o čemu je takođe bilo riječi u prvom dijelu.
O tome svjedoči hroničar donskog šaha Arkadij Buškov:
„Na prelazu iz dvadesetih u tridesete godine prošlog vijeka u Rostovu još nije postojao poseban šahovski klub. Pojaviće se kasnije, 1936. godine, u Nahčevanju, na uglu Prve Murličeveske ulice i 16. linije. Riječ je o maloj, jednospratnoj zgradi koja je, uzgred, srećom sačuvana do danas!
U to vrijeme mjesto okupljanja šahista, praktičara i problemista, koje često nije bilo moguće ni podijeliti na dva „staleža“ — jer su to uglavnom bili isti ljudi! — bilo je veliko podrumsko prostorije Krajsovprofa (Krajnskog savjeta profesionalnih sindikata).
Krajsovprof se nalazio u zgradi nekadašnje Černovljeve rentne kuće, na uglu Boljše Sadovaje ulice i Vorošilovskog prospekta, poznatoj gotovo svakom stanovniku Rostova.
Kasnije će ta zgrada biti ustupljena finansijsko-ekonomskom institutu, koji će, pod različitim nazivima, uspješno opstati sve do naših dana.“
Mjesto moći rostovskog šaha. Za 125 godina na ovom raskršću boravili su Štajnic, Šifers, Bondarevski, Spaski, Karpov, Kovalevskaja, Esipenko, Kramnik i drugi velikani.
I ponovo o blizini istorijskih mjesta Rostova. Danas se u zgradi RINH-a, koji su završili šef donskog šaha Arutjun Surmaljan i vicešampionka svijeta Jekaterina Kovalevskaja, a gdje studira i učesnik turnira kandidatâ Andrej Esipenko, nalazi šahovski klub koji nosi ime Jekaterine Valentinovne — tradicija je sačuvana! Inače, ova istaknuta kćerka Dona učestvovaće na predstojećem Superfinalu.
Ogromnu ulogu u osnivanju gradskog šahovskog kluba imao je poznati organizator, međunarodni sudija, počasni sudija i jedan od najuglednijih ljudi Dona Aron Abramovič Bogatin (1907–1996).
Bogatin je bio prvi rostovski „teškaš“ na velikoj sovjetskoj šahovsko-političkoj sceni. Družio se sa čitavim nizom velemajstora prve veličine, a bio je u dobrim odnosima čak i sa liderom sovjetskog šaha Mihailom Botvinikom, što kod Botvinika nije bilo baš tako često.
Na fotografiji: Mihail Botvinik u gostima kod Georgija Bajevа i Arona Bogatina.
1.septembra 1972. godine, Boris Spaski je telefonom predao partiju, čime je okončana 21. i posljednja partija njegovog meča za titulu prvaka svijeta protiv Bobija Fišera u Rejkjaviku.
Fišer je dobio meč rezultatom 12,5:8,5 i postao 11. svjetski šampion u šahu.
Na koverti je prikazana posebna karikatura koja simbolizuje dolazak novog šahovskog kralja. 👑♟️
Više o kultnim trenucima iz istorije šaha možete pročitati na sajtu FIDE Šahovskog muzeja. http://museum.fide.com .
V. I. Linder, I. M. Linder Šahovska enciklopedija Moskva, AST • Astrel, 2004
LABURDONE (Louis-Charles Mahé de La Bourdonnais) (1797–1840)
Francuski šahista, jedan od najjačih majstora Evrope u prvoj polovini 19. vijeka.
Plemićko porijeklo i očev nasljedni imetak nisu mu donijeli materijalno blagostanje. Kao sekretar Pariškog šahovskog kluba primao je 1200 franaka godišnje. To nije bilo dovoljno za život, pa je bio primoran da igra za opkladu. „Trebalo je dugo igrati da bi se zaradilo makar pet franaka. Ako biste dobili dvije partije zaredom, dajući protivniku topa fore, teško vama! Poraženi je zahtijevao da mu se unaprijed da i konj“, pričao je Laburdone svom engleskom prijatelju, majstoru Vokeru.
Početkom 1820-ih Laburdone je pobijedio najbolje francuske šahiste, a slavni Alexandre Deschapelles proglasio ga je svojim nasljednikom. Evropsku slavu donijeli su mu mečevi s prvakom Engleske Alexander McDonnell 1834–1835. Od šest mečeva dobio je četiri. Ukupan rezultat bio je u njegovu korist: +45, –27, =13.
Ekspanzivan, živahan, igrao je lako i brzo. Nadahnuto je vodio napad, ali je ujedno duboko zalazio u pozicione zakonitosti borbe, pripremajući kombinacije promišljenim planovima igre. Karakterišući Laburdoneovo stvaralaštvo, Emanuel Lasker pisao je da je on „bio blistav genije… Kakva god da je bila protivnikova pozicija, Laburdone je neustrašivo sprovodio svoj plan, smjelo i dovitljivo boreći se za prevlast u centru“.
Mekdonel – Laburdone London, 1834 16. partija prvog meča
Godine 1836. Laburdone je u Parizu osnovao prvi šahovski časopis na svijetu, Le Palamède. Pokazao se kao talentovan urednik i pisac.
TOP (Ладья)
Druga po snazi šahovska figura. Od nastanka šaha i tokom čitavog milenijuma bila je jedina dalekometna figura. U Indiji se prikazivala u obliku ratnih kola i nazivala „ratha“, a dolaskom u područje Centralne Azije dobila je novo ime – „ruh“. Tada se povezivala s džinovskom pticom iz istočnog folklora, koja je posjedovala neobičnu snagu i pomagala junacima iz bajki u borbi protiv neprijatelja.
Sa pojavom igre u Evropi, naziv je pretrpio nove promjene. Po zakonima zvučne asocijacije, figura je kod Španaca nazvana roque, kod Italijana rocco, a kod Francuza roc, što znači stijena. Zatim je dobila vojno značenje, u skladu s načinom života i običajima srednjovjekovne Evrope, te je počela da se prikazuje kao tvrđavska kula. Tome je odgovarao i novi šahovski termin: u Španiji i Italiji – torre, u Francuskoj – tour, u Njemačkoj – Turm. Jedino je u Engleskoj, uprkos novom izgledu figure, zadržan naziv rook (ranije roc). U Staroj Rusiji ova figura nazvana je ladja („lađa“), jer je po spoljašnjem obliku podsjećala na „ruha“.
U šahu top stupa u borbu kasnije od ostalih figura, ali mu često pripada odlučujući udarac, naročito u završnici, kada su polja na tabli slobodnija i pristupačnija za njegovo manevrisanje.
U otvaranju je velika uloga topa u tako važnoj operaciji kao što je rokada, kada kralj jednim skokom čini najduži korak u svom životu i nalazi se u zaštićenoj tvrđavi, dok se topu otvara put u primamljivu daljinu šahovske bitke… Mnogo je umijeća potrebno da bi se potom pronašla za njega najpovoljnija pozicija na početnoj horizontali (i riješilo svojevrsno „hamletovsko pitanje“ – igrati na e1 (e8) ili d1 (d8), daminim ili kraljevim topom!?), da bi se stvorile otvorene magistrale na kojima bi do izražaja došla snaga i moć udvojenih topova; i, najzad, za bezbrojne varijacije žrtava topa, koje u nekim slučajevima ubrzavaju tok borbe, u drugima forsiraju matnu kombinaciju, a u trećima vode ka spasonosnom remiju!
Pred nama je klasičan primjer topovskog napada po otvorenim linijama.
Aron Nimzowitsch – José Raúl Capablanca New York City, 1927.
U prvoj partiji protiv Paula Keresa Tartakover je imao priliku da forsira remi ponavljanjem poteza. Nijedna strana nije imala prednost, a odustati od ponavljanja značilo je pogoršati sopstvenu poziciju.
Tartakover je dva puta ponovio poteze, a zatim se zamislio. Njegovo iskustvo i razumijevanje pozicije govorili su mu da treba prihvatiti remi. Ali remi znači kraj igre, i to protiv tako zanimljivog protivnika. Dugo je razmišljao stari velemajstor i… odbio remi. Odigrao je drugi, slabiji potez, naglo pogoršao svoju poziciju i brzo izgubio.
Prišao sam mu poslije partije i upitao:
— Zašto ste, Savjelije Grigorjeviču, odbili remi ponavljanjem poteza?
Kao odgovor Tartakover je raširio ruke i izgrdio sam sebe:
— Budala!
Veliko znanje, dugogodišnje iskustvo turnirskih borbi i talenat Tartakovera ostajali su neiskorišćeni u uslovima jedva živog šahovskog života u Francuska.
— Recite, Savjelije Grigorjeviču — obratio se Tartakoveru velemajstor Viačeslav Ragozin — zašto u Francuskoj ima manje šahista koji su učili iz vaših knjiga nego u Sovjetskom Savezu?
— U Sovjetski Savez — odgovorio je Tartakover — od dvjesta miliona stanovnika sto miliona razumije šah. U Francuskoj, od četrdeset miliona, samo pet hiljada se pravi da igra šah.
Na preostalih šest tabli za reprezentaciju Francuske igrali su nacionalni majstori čija smo imena ponekad viđali u štampi, ali njihove partije nismo dobro poznavali. Nisu mogli pružiti ozbiljan otpor ekipi sastavljenoj od velemajstora, pa se rezultat meča mogao unaprijed predvidjeti — snage su bile isuviše nejednake.
Čak su i sami Francuzi prije meča vjerovali da će uspjeti da osvoje oko četiri poena iz šesnaest partija. Međutim, ni ta prognoza se nije ostvarila.
— Ovu limunadu i kolače ćemo ti i ja, Saša, pamtiti čitavog života — rekao mi je Vasilij Smislov kada smo i mi slijedili primjer turista i prišli „nebeskom“ kiosku.
Nalazili smo se na visini od trista metara. Iznad nas bila je samo otvorena platforma ograđena barijerom, na kojoj su stajali neki složeni meteorološki instrumenti. Daleko ispod nas pružao se na sve strane jedan od najljepših gradova svijeta — Pariz.
Sivo-plavi krovovi sa crijepom stvarali su jednoličan, blag ton; blijede boje djelovale su umirujuće i spokojno. Na raznim krajevima grada vidjele su se katedrale i palate poznate iz knjiga, sa svakom od njih povezani su važni događaji iz istorije i kulturnog života francuskog naroda.
Nedaleko od podnožja Ajfelovog tornja pružala se najljepša pariška avenija, koja počinje od Bulonjske šume i nastavlja se desno pored Tuileries vrt i Luvr.
Veliki prostor Bulonjske šume — omiljenog mjesta za šetnju i odmor Parižana — skriva u svom zelenilu luksuzne restorane i male kafiće, prostrane stadione i razne zabavne atrakcije, skrovite uglove koje rado posjećuju zaljubljeni i udobne klupe za odmor starijih ljudi.
Odmah na izlazu iz šume nalazi se Trg Etoal sa dvanaest puteva koji se granaju iz njega. Gledan odozgo, trg podsjeća na košnicu u koju vrijedne „pčele“ — automobili — donose svoj plijen iz svih djelova grada.
Taj utisak pojačava Trijumfalna kapija u centru trga, koja podsjeća na košnicu: sitni automobili na trenutak nestaju ispod nje, a zatim se pojavljuju sa druge strane i nastavljaju u suprotnom pravcu.
Većina automobila odlazi prema periferiji grada, fabrikama i ustanovama, a samo neki skreću na najširi pravac — čuvene Jelisejska polja, ulicu bogatih.
Danju i noću na tom „Brodveju“ Pariza vri veseli i raskalašni život. Uveče zidovi zgrada podignutih za bogataše zasijaju neonskim svjetlima, žutim električnim lampama i plavičastim svjetlom fluorescentnih sijalica. U restoranima džez orkestri sviraju do jutra.
Desno od Jelisejska polja na toj aveniji nalazi se centralni trg Pariza — Trg Konkord — sa obeliskom na kojem su uklesani egipatski hijeroglifi. Još dalje prostire se Tuileries vrt, vrt-izložba skulptura, svojevrsna uvertira za klasičnu operu svjetske slave — Luvr, u čijim su salama sabrana mnoga najbolja djela francuskih, italijanskih i holandskih slikara.
U daljini, u blijedoj plavičastoj izmaglici, vidi se Monmart. Veličanstveno se na brdu uzdiže bijela crkva Bazilika Svetog Srca. Religija se na Monmartru na neobičan način spaja sa slobodnijim načinom života, raskalašnim plesovima i bučnim ponašanjem razuzdane omladine.
Napravili smo nekoliko krugova po kabini, razgledajući grad sa svih strana, a zatim se spustili na prvi nivo tornja. Na toj širokoj i prostranoj platformi nalaze se kafić i velike prodavnice. Još jedan lift — i ponovo smo na zemlji.
Zadivljeno smo gledali odozdo prema Ajfelovom tornju: činilo se kao da se džinovski hiperboloid od metalnih nosača okreće i uvija u nebo. To veličanstveno inženjersko djelo, podignuto prije više od pola vijeka, izaziva ponos na čovjeka — zadivljuje svojom prozračnom lakoćom, elegancijom, ali i nevjerovatnom stabilnošću i čvrstinom.
— Zar vas nije sramota — prekoravao je mlađe velemajstor Salo Flor. — Već ste dva dana u Parizu, obišli ste cio grad, a nijednom nijeste svratili u kafe „Régence“. E, vi ste mi neki šahisti!
— Ne grdite nas bez razloga — pravdao se Mark Tajmanov. — Mi smo još prošle godine, kada smo htjeli da putujemo u Ameriku, išli da vidimo taj kafe. Ali bio je zatvoren. Kažu da se renovira.
Salo Flor je govorio o mjestu koje je šahistima najviše ostalo u sjećanju u Parizu — kafeu Café de la Régence.
Koliko smo samo puta, čitajući knjige, članke i biografije velikih šahista, naučnika, književnika i umjetnika, nailazili na redove o tom kafeu. Tokom posljednja tri vijeka on je bio omiljeno mjesto okupljanja svih koji su voljeli šah, koji su slobodno vrijeme provodili igrajući ili posmatrajući partije drugih.
Ko sve nije dolazio u kafe „Régence“! Tamo su šah igrali Maximilien Robespierre i Napoleon Bonaparta, tamo su navraćali Jean-Jacques Rousseau i Denis Diderot.
Na mnogim turnirima održanim u kafeu „Régence“ nagrade je osvajao i veliki ruski pisac Ivan Turgenjev.
Podrazumijeva se da su svi najveći šahisti, kada bi dolazili u Pariz, posjećivali taj kafe. Paul Morphy, Wilhelm Steinitz, Emanuel Lasker i José Raúl Kapablanka — svi ti proslavljeni svjetski prvaci igrali su šah u kafeu „Régence“. Mnogo puta to mjesto bilo je poprište slavnih trijumfa „šampiona među šampionima“ — Aleksandra Aljehina.
Došli smo do opere i krenuli avenijom „Opera“.
— Negdje ovdje, desno — samouvjereno nas je vodio Flor, koji je mnogo puta posjećivao kafe „Régence“ u mladosti.
Usput nam je detaljno opisivao izgled kafea, pričao o ogromnom Aljehinovom portretu okačenom na najvidljivijem mjestu i o mnoštvu gravira koje prikazuju velike ljude kako igraju šah.
— A kakve tamo imaju predivne šahove! — uzviknuo je Flor. — Po predanju, pripadali su samom Napoleon Bonaparti. Tamo ima još mnogo raznih šahovskih relikvija, sad ćete i sami vidjeti.
Međutim, kafe nismo pronašli tako brzo. Nekoliko puta smo prolazili tamo-amo pored mjesta gdje je, po Florovom proračunu, trebalo da se nalazi.
Već smo počeli da se šalimo kako „starom“ velemajstoru nije baš najbolje „razumijevanje pozicije“. Najzad smo pronašli ulaz i ušli u kafe.
Unutra je bilo prazno. Došli smo usred dana, pa je čak i na tom prometnom mjestu bilo malo gostiju. Lijevo, iza staklenog zida, stajali su stolovi, ali su samo za dva sjedjeli usamljeni parovi.
Našu pažnju odmah je privukao šah. Velike rezbarene figure prikazivale su vojnike, oficire, konje i tvrđavske kule. Figure su bile izuzetno fino umjetnički izrađene. Stajale su na veoma staroj tabli; neka polja bila su nagrižena, a na uglovima se tabla pomalo krunila. Neke figure bile su oborene.
Taj čitavi istorijski spomenik bio je smješten u stakleni sanduk nalik akvarijumu, zatvoren sa svih strana.
Nemar sa kojim su se ovdje odnosili prema tim dragocjenim šahovima izazvao je naše ogorčenje. Stakleni sanduk stajao je tik uz ulaz, pa su ga pripiti posjetioci, oblačeći se, neizbježno zakačinjali.
— Jasno je zašto su ih postavili kraj ulaza: reklama — dosjetio se Salo Flor, koji je dobro poznavao navike zapadnih trgovaca. — Mame goste. Ali nešto nije kako treba! Nekako kafe ne izgleda isto; vidi se da su ovdje mnogo toga preuredili.
Flor je krenuo da traži sve što je povezano sa šahom. Ali njegovi pokušaji bili su uzaludni: umjesto šahovskih gravira na zidovima su visile slike slobodnijeg sadržaja. Nigdje se nije mogao vidjeti nijedan portret šahiste, a umjesto šahovskih stolova stajali su obični stolovi prekriveni snježno bijelim stolnjacima i ukrašeni blistavim kristalom.
— Sad ćemo pozvati vlasnika i pitati ga o čemu se radi — rekao je Flor.
Poslije nekoliko minuta pojavio se vlasnik. Bio je to Francuz srednjih godina, vitak, pravilnih crta lica i talasaste, pažljivo zalizane kose.
Bio je obučen po posljednjoj pariškoj modi: uske plavičaste pantalone, sako boje pomorandže i raznobojna kravata. Prišao nam je uslužno nagnuvši glavu malo u stranu, ali istovremeno pokušavajući da zadrži ozbiljan i važan izraz.
Čitavo njegovo držanje bilo je nekako dvostruko. Bilo je jasno da će njegovo dalje ponašanje zavisiti od toga ko smo mi.
Ali da procijeni ko smo, nije mu bilo lako. Bili smo pristojno obučeni, držali smo se bez nadmenosti, ali dostojanstveno. Govorili smo engleski, ali nismo ličili ni na Amerikance ni na Engleze.
I tokom svih pet minuta razgovora iza njegove uobičajene ljubaznosti i učtivosti na licu mu je stajalo jedno isto pitanje: „Ko ste vi zapravo?“
— Gdje ste sklonili Aljehinov portret? Gdje su šahovski stolovi po kojima je bio poznat kafe Café de la Régence? — upitao je vlasnika Salo Flor. — Sjećam se vašeg kafea, često sam dolazio ovdje prije rata.
— Vidite, prošle godine smo renovirali lokal — učtivo je odgovorio vlasnik. — Dugo smo razmišljali i odlučili da uklonimo sve što je vezano za šah i pretvorimo kafe u običan restoran. Znate i sami, šahisti su siromašan narod — dodao je, ne sumnjajući da ćemo ga podržati. — Naruči jednu šolju kafe i sjedi cijelo veče igrajući šah. Nikakve koristi od njega, samo zauzima mjesto.
Šta se moglo odgovoriti na tako otvoreno trgovačko razmišljanje? Odlučili smo da ćutimo.
Pogledali smo gravire na kojima su bili prikazani Ivan Turgenjev kako igra šah i Paul Morphy kako daje simultanku naslijepo. Te male slike bile su okačene negdje u mraku, u najudaljenijem uglu prostorije.
Pozdravivši se sa vlasnikom kafea, krenuli smo prema izlazu. Kod vrata sam odlučio da ga još jednom iskušam.
— Prodajte ove šahove — predložio sam mu, pokazujući na razbacane figure u staklenom sanduku.
Na trenutak se zamislio. „Možda bih mogao da zaradim?“ — očigledno ga je to zaintrigiralo. Izgledali smo kao bogati ljudi, možda oni koji plaćaju ogromne svote za muzejske vrijednosti. Ali onda je prevagnula reklama i on je negativno odmahnuo glavom.
— Ne, ne mogu — rekao je. — Na njima je prikazan sam Napoleon Bonaparta…
MS: Spomenuli ste da ste koristili „šahovsku muziku“ u nastavnoj praksi. Možete li o tome reći nešto više?
Valeri Tsaturian: Kao nastavnik, nisam se fokusirao samo na rad sa talentovanom djecom. Radio sam i sa djecom za koju se smatralo da imaju mentalne poteškoće. […] Kada sam počeo da radim sa takvom djecom, bilo je sasvim prirodno da uvedem „šahovsku muziku“ u naše časove. To ublažava jednu od najkontroverznijih stvari u šahu — bolne poraze.
Djeca koja su igrala jedno protiv drugog više nijesu bila protivnici; postajali su partneri koji zajedno stvaraju muziku dok igraju šah. U redu, ti si pobijedio, bio si jači, ali tu melodiju ne bi mogao da stvoriš bez moje pomoći! Mi imamo jednaka prava na tu muziku.
MS: Kakvu su muziku stvarali? Po čemu se razlikuje od muzike koja nastaje u profesionalnim partijama?
VT: Dok djeca prate teoriju, melodije su naravno iste. Međutim, u srednjici i završnici prave više grešaka, pa se to u muzici čuje kao disonanca ili haos. Ipak, tu postoje i lijepi dijelovi prave harmonije. Postoji težnja ka savršenstvu u njihovoj muzici, i zbog toga i ta muzika ima pravo da postoji.
Više informacija o ovom projektu može se naći na linku: chessart.ru. Valeri Tsaturian piše (između ostalog) o svom radu. Pošto je sadržaj dostupan samo na ruskom, ovdje je sažetak dijelova koji se odnose na ovu temu:
Istorija „šahovske muzike“
Valeri Tsaturian opisuje kako je ideja šahovske muzike nastala, sazrijevala i razvila se u patentirani softver. On poredi kvalitet određene partije sa njenom muzičkom harmonijom.
U njegovim sopstvenim zapisima:
Što je viši nivo igre, to muzika zvuči harmoničnije.
On opisuje kako ga je njegov mentor Vladimir Makogonov savjetovao da istraži određene aspekte šaha i drugih logičkih igara, i uputio ga na François-André Danican Philidora:
„Obratite pažnju na Filidorov rad. Nije slučajno što on nije bio samo izuzetan šahista, već i veliki kompozitor.“
Zatim razmatra poznati aforizam Filidora: „Pioni su duša šaha“.
Kasnije sam shvatio da je glavni faktor koji određuje tonalitet muzike upravo pješačka struktura u šahu. Ne može se ne diviti jednostavnosti i dubini izreka ovog velikog majstora šaha i muzike.
Zanimljivo je uporediti ovu ideju sa konceptima iz poglavlja o Generalbasu (14. poglavlje: Filidor i Ramo).
Valeri Tsaturian dalje pominje razgovore sa Mihailom Botvinikom i Garijem Kasparovom, i kako mu je Kasparov obećao podršku ideji, ali je odbio da finansira patentiranje.
On opisuje i Kasparovljevo interesovanje za šahovsku edukaciju djece sa poteškoćama u razvoju, što je realizovano 1991. godine u ljetnjem kursu na Univerzitetu u Madridu. Jedan od važnih elemenata bio je upravo korišćenje šahovske muzike u nastavi.
Veoma zanimljiv je i njegov opis saradnje sa Victor Malkinom, stručnjakom za psihologiju šaha. Zajedno su napravili izvještaj o projektu, a Malkin je predložio i studijsko putovanje u Španiju.
Njihov izvještaj i dokumentarni film ostavili su snažan utisak na publiku:
Nakon razgovora sa rektorom univerziteta, ponuđeno mi je da ostanem u Španiji i osnujem centar za socijalnu i intelektualnu rehabilitaciju djece i organizujem grupu stručnjaka za projekat „šahovske muzike“… Iz lažne skromnosti, zbog čega mi je danas žao, odbio sam zvanje profesora Univerziteta u Madridu.
Završne faze projekta
U završnim dijelovima ovog izvještaja, Valeri Tsaturian razvija svoju kosmo-teoriju i filozofske poglede na šah i muziku. On se detaljno poziva na posljednji roman Hermann Hessea — Igra staklenih perli (Das Glasperlenspiel).
Nije bez razloga. U tom djelu, kroz život Joseph Knechta, Hese govori o ideji sinteze umjetnosti i nauke u jednu veliku cjelinu.
27
Šah-klavir Gvida van der Vervea
Guido van der Werve (rođen 1977) je holandski režiser, vizuelni umjetnik i muzičar. Vjerovatno inspirisan John Cageom i Marcel Duchampom, izumio je „šah-klavir“ — instrument koji proizvodi zvukove kroz šahovske poteze.
Godine 2009. napravio je film koji dokumentuje ovaj rad: „Broj dvanaest. Varijacije na temu: prihvaćeni kraljev gambit, broj zvijezda na nebu i zašto se klavir ne može štimovati ili čekanje zemljotresa.“
Prema raznim izvorima, njegov projekat je izazvao značajno interesovanje. U saopštenju Muzeja umjetnosti Saint Louis Art Museum stoji:
Nova medijska serija predstavlja savremenog holandskog umjetnika i reditelja
1.septembar 2011. — Saint Louis Art Museum predstavlja film Guido van der Wervea iz 2009. godine, „Number Twelve: Variations on a Theme“, kao najnoviju instalaciju svoje New Media Series.
Film od 40 minuta povezuje naizgled nespojive oblasti šaha, astronomije i muzičke teorije u filozofsku meditaciju o mogućnostima, matematici i beskonačnosti.
Podijeljen u tri dijela, film počinje razmatranjem umjetnika o tome kako izračunati broj mogućih šahovskih partija. U prvom dijelu, „prihvaćeni kraljev gambit“, van der Verve igra partiju protiv velemajstora Leonid Yudasina u čuvenom Marshall Chess Clubu.
Van der Verve i Yudasin igraju na jedinstvenom instrumentu koji je umjetnik sam napravio. Instrument kombinuje šahovsku tablu i mehanizam klavira; svako od 64 polja predstavlja muzičku notu, i kako se partija odvija i figure pomjeraju, tako se aktiviraju različiti tonovi.
Ova partija počinje Kraljevim gambitom, strategijom popularnom u 19. vijeku, ali rijetko korišćenom danas. Dok igraju, gudački ansambl izvodi originalnu kompoziciju koju je napisao umjetnik.
U drugom i trećem dijelu, „broj zvijezda na nebu“ i „zašto se klavir ne može štimovati ili čekanje zemljotresa“, van der Verve razmatra dva nova izazova: kako izbrojati sve zvijezde u svemiru i kako naštimovati klavir.
Šahovska partija se nastavlja iz prvog dijela, što je prikazano notacijama na dnu ekrana. Tokom drugog i trećeg dijela, umjetnik se pojavljuje u prostranim pejzažima planine Mount St. Helens i rasjeda San Andreas Fault, kao referenca na romantičarski koncept uzvišene prirode.
Partija se završava remijem i zapravo nikada ne dolazi do pravog kraja. Time autor naglašava ideju beskonačnosti i širinu prirodnog svijeta.
Herceg Novi i Ulcinj igrali nerješeno, prolaz dalje odlučen u dodatnom meču
U Igalu je juče odigran meč između Šahovskog kluba Herceg Novi i Šahovskog kluba Ulcinj u okviru ekipnog Kupa Crne Gore.
Poslije žestokih borbi u klasičnom šahu, susret je završen rezultatom 2:2, pa je odluka o prolasku u sledeće kolo Kupa morala da bude donesena kroz dodatno igranje rapid partija.
U dodatnom meču, u kojem je tempo bio 10 minuta po igraču, ponovo je bilo neizvjesno — rezultat je opet bio 2:2. O putniku u sledeće kolo odlučivala je prva tabla, na kojoj je igrao Mihailo Pušara koji je postigao pobjedu i time omogućio plasman Herceg Novog dalje.
P.S. Za ŠK Herceg Novi pobjede u odlučujućem meču doigravanja su ostvarili Pušara Mihailo i FM Miomir Savić.
Koneru Hampi (Koneru Humpy), najjača indijska šahistkinja po rejtingu, nije želela da kaže na kojoj bi tabli preferirala da igra za reprezentaciju Indije na Olimpijadi. Takođe nije rekla ni da će igrati u skladu sa željama ekipe ili kapitenom. Ipak, prilično jasno je nagovestila svoj izbor.
„Igrala sam na nekoliko Olimpijada i uvek sam nastupala na prvoj tabli. Tokom mnogo godina koristili smo rejting kao princip za određivanje redosleda tabli. Ne znam kako će ove godine pristupiti tome“, rekla je Hampi u ponedeljak za Times of India iz Vidžajavade.
Hampi je zauzela osmo mesto, osvojivši 3,5 poena u devet kola na klasičnom turniru Cairns Cup u Sent Luisu (SAD). Međutim, posebno neuspešan za nju bio je Norway Chess u maju i junu, gde je završila na poslednjem mestu.
„Nije baš prijatno dolaziti na Olimpijadu u ovakvoj situaciji“, priznala je Hampi. „Samo čekam da ponovo uđem u dobru formu. Malo sam izgubila takmičarsku praksu, ali to se dešava svakom šahisti. Upadnete u loš period, a onda iz njega izađete.“
Govoreći o svom neuspešnom nastupu u Norveškoj, Hampi je rekla:
„Igrala sam na tom turniru posle veoma duge pauze. Ništa nije išlo prema mom planu. Ova godina se pokazala kao uznemirujuća. Događaji van šahovske table takođe su me malo izbacili iz ravnoteže i verovatno je i to uticalo na način na koji sam igrala.“
Hampi se povukla sa turnira kandidatkinja za svetsko prvenstvo na Kipru nakon što je FIDE odbila njen zahtev da se turnir premesti na bezbedniju lokaciju. Svoju odluku Hampi je obrazložila bezbednosnim razlozima povezanim sa ratom na Bliskom istoku.
„Mislim da sam sada dobro“, rekla je. „Verovatno me je to zaista izbacilo iz ravnoteže na nekoliko meseci. Nije lako profesionalnoj šahistkinji koja je dugo radila na ostvarenju određenog cilja, a onda se suočila sa svim tim negativnim okolnostima. To je uticalo na mene. Provela sam mnogo neprospavanih noći. Ali otprilike poslednjih mesec dana osećam se mnogo bolje.“
U Satki se nastavlja veliki šahovski festival. Turniri u brzopoteznom i ubrzanom šahu su završeni, a sada se u ovom rudarskom gradu odvija glavno nadmetanje – tri etape Kupa Rusije u šahu. Odigrano je pet kola, a borba za medalje postaje sve neizvjesnija.
U muškom Kupu Grupe Magnезit vodi se velika borba. Poslije pet kola vodeću grupu čine velemajstori Nikita Afanasjev (Krasnodarski kraj) i Sergej Volkov (Republika Mordovija), kao i FIDE majstor Roman Kuzmin (Sverdlovska oblast). Svi imaju po 4 poena. Pola poena manje osvojilo je čak 13 šahista.
U ženskom turniru „Satkinska jesen“ prvo mjesto zauzela je peterburška šahistkinja Uljana Dudkina sa 4,5 poena. Za njom slijede predstavnice Sankt Peterburga Marina Kuznjecova i Olga Karmanova, kao i Moskovljanka Jekaterina Borisova, koje imaju po 4 poena.
Na etapi DKR „XVI Kup gubernatora Čeljabinske oblasti“ mladi talenti prikazuju beskompromisnu igru. Poslije pet kola vode:
Dječaci do 9 godina: Damir Beljajev (Udmurtska Republika) i Denis Tuktarov (Čeljabinska oblast) – po 5 poena;
Djevojčice do 9 godina: Adriana Nezmetdinova (HMAO–Jugra), Ana Klimentjeva (Udmurtska Republika) i Alisa Senjuškina (Čeljabinska oblast) – po 2,5 poena iz 3 partije;
Dječaci do 11 godina: Ramazan Muratšin (Republika Baškortostan) – 5 poena;
Djevojčice do 11 godina: Lejla Isajeva (Čeljabinska oblast) – 3 poena iz 3 partije;
Dječaci do 13 godina: Semjon Stepanov (HMAO–Jugra) – 4,5 poena;
Djevojčice do 13 godina: Vasilisa Černova (Udmurtska Republika) i Marija Jarmak (Republika Baškortostan) – po 3 poena;
Kadeti do 15 godina: Vladimir Hudin (Kurganska oblast) – 4,5 poena;
Kadetkinje do 15 godina: Darja Buldakova (Udmurtska Republika) – 5 poena iz 5 partija.
– Hikaru Nakamura suočiće se sa vozačem Ferarija u Formuli 1 Šarlom Leklerom u izazovu u strateškoj igri u Monci 1. septembra, uoči Velike nagrade Italije. Njih dvojica takmičiće se u igri Se!ze, inspirisanoj šahom, čiji je razvoj uključivao i Leklerovo učešće. Ovaj događaj predstavlja novo poglavlje u dokumentovanom interesovanju vozača iz Monaka za šah, nakon ranijih susreta sa Karlosom Saincom i velemajstorom Tejmurom Radžabovim.
Nakamura se priprema za novi izazov u igri Se!ze
Hikaru Nakamura će se u utorak, 1. septembra, uoči Velike nagrade Italije u Monci, suočiti sa vozačem Ferarija u Formuli 1 Šarlom Leklerom u neobičnom takmičenju u strateškoj igri.
Umjesto da odmjere snage za klasičnom šahovskom tablom, njih dvojica će igrati Se!ze, novu igru inspirisanu šahom, koju je Lekler razvio u saradnji sa kompanijom Chivas Regal.
Duel će biti dio javnog događaja „Chivas Regal Arena of Mastery“, na kojem će igra biti predstavljena publici. Naziv Se!ze potiče od francuske riječi za broj 16, što je Leklerov startni broj u Formuli 1.
Igra je nastala iz projekta koji je započeo prije otprilike godinu dana. Vozač Ferarija, koji je dugogodišnji ljubitelj šaha, učestvovao je u razvoju koncepta i testiranju različitih verzija igre.
Za Nakamuru ovaj izazov predstavlja nešto drugačiji test od onoga sa čime se inače susreće na najvišem nivou šaha. Američki velemajstor je već proučavao Se!ze, a čak je napravio i onlajn verziju kako bi odigrao nekoliko trening-partija. Njegova priprema obuhvatila je proučavanje početne faze igre i pokušaje da pronađe korisne osnovne strategije.
Prema Nakamurinim riječima, pojednostavljena pravila igre mogla bi je učiniti dostupnom i ljudima koji nemaju prethodno iskustvo u šahu, a potencijalno bi mogla poslužiti i kao uvod u druge strateške igre.
Nakamurino učešće neće se završiti samo na ovom duelu – planirano je da prisustvuje i Velikoj nagradi Italije. To mu neće biti prva trka Formule 1, pošto je prije nekoliko godina prisustvovao Velikoj nagradi Majamija.
Njegovo pojavljivanje u Monci predstavlja još jedno povezivanje profesionalnog šaha i Formule 1, dva sporta čiji učesnici često ističu sličnosti u donošenju odluka, pripremi i strateškom planiranju.
Lekler je, u međuvremenu, posljednjih godina sve otvorenije pokazivao interesovanje za šah. U januaru 2022. godine učestvovao je u brzopoteznom šahovskom izazovu protiv tadašnjeg timskog kolege iz Ferarija Karlosa Sainca.
Nedavno su se, uoči Velike nagrade Azerbejdžana 2025. u Bakuu, Lekler i njegov tadašnji timski kolega Luis Hamilton sastali sa azerbejdžanskim velemajstorom Tejmurom Radžabovom. Radžabov je posmatrao kako dvojica vozača Ferarija igraju jedan protiv drugog i davao im savjete, prije nego što su Lekler i Hamilton udružili snage i odigrali partiju protiv nekadašnjeg pobjednika Svjetskog kupa.
Lekler i Nakamura već su se ranije susreli i za šahovskom tablom. Lekler se prisjetio da je jednom igrao protiv Amerikanca u okviru simultanke na 20 tabli, u kojoj ga je Nakamura ubjedljivo savladao.
Bivši ministar sporta Rusije i zamjenik generalnog direktora PJSC „Gazprom njeft“ odgovorio je na pitanja Eteri Kublashvili.
– Pavel, nedavno je objavljeno da namjeravate da se kandidujete za mjesto potpredsjednika Međunarodne šahovske federacije. Da li je to već zvanično dokumentovano?
Pavel Kolobkov – Preciznije rečeno, nekoliko zemalja – Bjelorusija, Kuba i Tadžikistan – predložilo me je za kandidata za mjesto potpredsjednika FIDE. Poslao sam odgovarajuću dokumentaciju, u skladu sa svim pravilima, i ona je prije nedjelju-dvije stigla u FIDE. Tako ću biti jedan od prilično velikog broja kandidata za mjesto potpredsjednika FIDE koji će učestvovati u izborima.
– U jednom od intervjua rekli ste da ste pažljivo proučili biografije i predizborne programe sva tri kandidata i da vam je najbliži program Timura Turlova. Zašto?
Pavel Kolobkov – Dok sam bio ministar sporta Ruske Federacije, a prije toga zamjenik ministra, veliku pažnju posvećivao sam šahu u našoj zemlji. Zajedno sa FIDE, Šahovska federacija Rusije organizovala je veliki broj međunarodnih takmičenja. Za mene je posebno važno to što smo tada dobili pravo da organizujemo Svjetsku šahovsku olimpijadu u Hanti-Mansijsku. Ona nije održana, ali je Svjetski kup ipak održan u Jugri. Svake godine smo, kao Ministarstvo sporta Rusije, podržavali održavanje velikog broja takmičenja u Rusiji, uključujući i omladinska. Među njima je i „Belaja Ladja“, koja se održava od 1969. godine, a 2014. postala je međunarodna. Zato je šah za mene prilično poznat sport.
Sa Arkadijem Dvorkovičem u Hanti-Mansijsku (foto: JugraMegaSport)
Uopšteno govoreći, šah je za Rusiju, iako nije dio olimpijskog programa, jedan od najvažnijih sportova – jedan od najmasovnijih, najdostupnijih i najdemokratičnijih. To je sport za sve ljude.
Kada je riječ o kandidatima za predsjednika FIDE, da, upoznao sam se sa njihovim programima, pogledao njihova izlaganja i intervjue na različitim platformama. Program Timura Turlova mi je blizak i razumljiv. Od 2023. godine on je na čelu Kazahstanske šahovske federacije, uz njegovu podršku realizuje se projekat razvoja svjetskog školskog šaha, a on je i predsjednik Međunarodne federacije školskog šaha.
Upravo u školskom uzrastu počinju i profesionalni šah i ljubav prema njemu za cijeli život. Kao drugo, on je kao biznismen u svojoj zemlji stvorio ekosistem i planira da nastavi digitalizaciju šahovskih resursa, razvijajući sistem takmičenja za profesionalce. I, kao treće, meni je, kao višestrukom učesniku, pobjedniku i osvajaču medalja na Olimpijskim igrama, bliska Turlovljeva želja da šah postane dio olimpijskog programa. To je prilično složeno pitanje, ali mislim da šah može obogatiti program Olimpijskih igara.
Programi Jana Henrika Bitnera i Vadima Rozenštajna zaslužuju pažnju, ali je Turlovljev program najcjelovitiji. On se rukovodi principom „Gens Una Sumus“, a u olimpijskom sistemu on se naziva „Olimpijska porodica“, gdje zajedno rade čak i zagovornici različitih pristupa, u ime jedne ideje – razvoja šaha širom svijeta i za sve ljude.
– Ako šah ipak postane dio olimpijske porodice, koje bi koristi to donijelo šahistima? Da li bi se povećalo finansiranje u zemljama?
Pavel Kolobkov – Prije svega, šah je i bez olimpijskog programa veoma popularan sport u mnogim zemljama. Ali iz iskustva mogu reći da ulazak u olimpijski program daje dodatni impuls razvoju, povećava pažnju medija i sponzora. Inače, veoma je važno pravilno predstaviti šah – ovdje su mogući različiti pristupi.
I da, naravno, tu je i finansiranje. U zavisnosti od broja gledalaca, uloge i mjesta u olimpijskom programu, svaka međunarodna federacija dobija stabilan prihod ili sredstva od MOK-a. I to je veoma važno, iako sam uvjeren da je potencijal saradnje sa sponzorima u šahu ogroman i još uvijek nije u potpunosti iskorišćen.
– Imajući u vidu vaše ogromno iskustvo na mjestu ministra sporta Ruske Federacije, šta mislite da bi moglo da se poboljša u upravljanju tako velikom međunarodnom organizacijom kao što je FIDE?
Pavel Kolobkov – Vidim kako se šah posljednjih nekoliko godina razvija – sa stanovišta strukture, administrativnih procedura i masovnosti. Razvijaju se različite vrste šahovskih takmičenja i to je primjetno. O šahu se mnogo više piše u svim zemljama, a geografija se proširila. Smatram da su Arkadij Dvorkovič i njegov tim veoma mnogo uradili na razvoju ovog sporta.
Nastavio bih da unapređujem podršku federacijama, kako bi ta pomoć bila jednostavnija i transparentnija. Takođe je važno strukturirati sistem organizovanja međunarodnih takmičenja, kao i standarde i pravilnike. To bi mi bilo veoma zanimljivo, jer smo se time mnogo bavili u Rusiji, organizujući takmičenja u 150–160 sportova, koji su bili objedinjeni u jedinstven sistem.
Osnova su međunarodna takmičenja, a na njima se zasniva sistem sveruskih, različitih kvalifikacionih i masovnih turnira. To funkcioniše na razvoju svih sportova. Time sam se bavio deset godina, tako da me, bez sumnje, taj pravac veoma zanima.
– A školski i dječji šah? Danas im se zaista posvećuje velika pažnja. Kako ste vi lično povezani sa njima? Igrate li vi i vaša djeca šah?
Pavel Kolobkov – Igram, ali ne mogu reći da to radim profesionalno. Sada, kada imam slobodnog vremena, koristim različite šahovske resurse. To mi se veoma dopada. Moja djeca igraju šah. Mlađe dijete ide u Rusku šahovsku školu na Gogoljevskom bulevaru.
Smatram da je šah neophodna karika u njihovom opštem razvoju i obrazovanju. Teško da će biti profesionalni šahisti, ali im je ovaj sport blizak. Šah postaje dio njihovog kulturnog koda, kao i dio obrazovnog sistema.
– Zašto je korisno učiti djecu šahu, posebno u eri vještačke inteligencije?
Pavel Kolobkov – Era vještačke inteligencije pruža veoma mnogo mogućnosti u šahu, koji se, za razliku od drugih sportova, može razvijati i na daljinu. Ovdje postoji takav resurs. Za mnoge ljude šah postaje odličan način provođenja slobodnog vremena kod kuće, kada mogu da igraju ili protiv drugih protivnika ili protiv botova.
Osim toga, vještačka inteligencija omogućava učenje i sticanje znanja i vještina bez izlaska iz kuće. A takvih resursa ima sve više i više. I sam koristim jedan od njih i to mi je veoma praktično.
Ponoviću da, kada imam slobodnog vremena, provodim ga ili čitajući ili igrajući šah. Pri tome se veoma mirno odnosim prema drugim logičkim igrama. A šah je sport koji na prirodan način povezuje istoriju, kulturu, tradiciju i nove tehnologije. U tome je njegova prednost.
– Da, to je sto odsto tačno. I za kraj, pitaću vas o jednom konkretnom turniru uživo. U Novokuznjecku se već nekoliko godina održava „Kup Intellekt Akademije“, na koji dolaze djeca gotovo sa svih kontinenata. Mislite li da bi on mogao da se proširi?
Pavel Kolobkov – Sjajno je kada iz dječjeg interesovanja za šah nastaju velike međunarodne tradicije. Mogućnost proširenja svakako postoji, samo treba napredovati postepeno: širiti geografiju i unapređivati kvalitet organizacije.
Za svakog sportistu važni su značaj takmičenja i njegovo mjesto među drugim turnirima, odnosno prestiž. A za to je potrebno vrijeme. I Olimpijske igre nisu odmah stekle takvu slavu i značaj. U XIX vijeku bile su običan turnir na kojem nije učestvovao naročito veliki broj zemalja. Međutim, sve se promijenilo zahvaljujući naporima Pjera de Kubertena i drugih organizatora iz mnogih zemalja.
Zato, uz odgovarajuću pažnju i pristup, svaki turnir može zauzeti značajno mjesto u međunarodnom kalendaru.
Tokom mog neposrednog učešća održan je ogroman broj takmičenja najrazličitijih nivoa, uključujući Olimpijske igre i Svjetsko prvenstvo u fudbalu, i želim da kažem da nam je ogromno zadovoljstvo kada nam dolaze gosti.
Drago nam je da vidimo sve u Rusiji, trudimo se da takmičenja organizujemo na najvišem nivou i činimo čak i više nego što je propisano pravilnicima. Veoma smo gostoljubivi i takmičenja ne posmatramo samo kao sportski događaj. Za nas je to i prilika za druženje i da učinimo da ljudi sa zadovoljstvom provedu vrijeme u našoj zemlji.
Zato pozivam sve kod nas! Za djecu iz Južne Amerike i drugih kontinenata dolazak na naš turnir biće nezaboravan događaj i pamtiće vrijeme koje provedu u našoj zemlji.
Nedavno je završen turnir Skalica Masters u sjevernoj Slovačkoj.
Turnir je, prema prosječnom rejtingu, bio daleko jači od svih turnira koje sam igrao u životu, u poređenju sa drugim zatvorenim turnirima u kojima sam imao priliku da učestvujem.
Došao sam sa dozom straha, nakon što sam u Turskoj ligi odigrao ispod očekivanja, ali imao sam nekoliko dana da se opustim i usredsredim prije ove borbe.
Kao i uvijek, osjećao sam se nepripremljeno u otvorenim otvaranjima – ogromna je razlika između igranja u Brazilu i na open turnirima, gdje je važno imati širok i fleksibilan repertoar, za razliku od turnira na kojem su svi protivnici specijalisti i kazniće svaki potez u varijanti koja nije dovoljno duboko proučena. Svaka partija zahtijeva sate i sate provjere svega što mogu da odigraju, a čak i tada – obično ipak budem iznenađen.
Došao sam sa ogromnom željom da napredujem na tabeli i pobijedim barem jednu partiju, kao deveti igrač od njih deset.
Prvu partiju sam odigrao prilično dobro, sa nekoliko uspješnih poteza, ali moj protivnik se dobro branio i uspio da izbori remi.
Pomislio sam da bih možda mogao stabilno da odigram turnir, braneći se crnim figurama i vršeći pritisak bijelim, bez preuzimanja rizika.
Pogriješio sam. Drugog dana počeo je pravi emocionalni rolerkoster koji je trajao sve do kraja turnira.
Izgubio sam drugo kolo crnim figurama u Alapinu – to je za mene bilo veliko iznenađenje i postepeno sam dospio u opasan završetak.
Osjećaj tuge i bespomoćnosti poslije partije teško je opisati, a bol zbog poraza ostaće mjesecima nakon turnira.
U narednom kolu igrao sam crnim figurama protiv Navare – igrača sa rejtingom preko 2700 i jednog od mojih omiljenih šahista, uvijek kreativnog i temeljitog.
Poslije otvaranja dobio sam ideju koja mi je djelovala zanimljivo i rizično: dugoročnu žrtvu kako bih otvorio kraljevo krilo i krenuo u napad punom snagom.
U tom trenutku sam se dvoumio, nisam vidio neposrednu pobjedu i već sam pomislio da bih mogao da izgubim još jednu partiju. Duboko sam udahnuo i krenuo u komplikacije – i pokazalo se da je odluka bila ispravna. Napad mi je donio veliku prednost i ostvario sam svoju prvu pobjedu.
Svijet je ponovo bio lijep: 1,5 poena iz 3 partije – već sam pomislio da ću sve pobijediti.
Turnir ovog nivoa je emocionalno apsurdno zahtjevan, a ja nikada nisam bio hladnokrvan igrač.
Inspirisan nagradom za najbolju partiju dana, ušao sam samouvjeren u četvrto kolo, ali ništa nije išlo po planu.
Ponovo crne figure – i ponovo poraz, ponovo bol turnira.
Ali uspio sam da se podignem i pobijedim u narednoj partiji, vrativši se u gornji dio tabele, jer je turnir bio izuzetno izjednačen.
Još jedna nagrada za najbolju partiju dana. A onda – još jedan poraz.
Zatim protivnik koji se takođe borio za pobjedu – partija je došla do pozicije u kojoj sam imao odličnu žrtvu, uz lijep potez damom.
To je bila jedna od najtežih i najzanimljivijih partija koje sam ikada igrao, a poslije još jedne žrtve figure…
Nikada nisam zamišljao da bih u prvih sedam kola ovakvog turnira mogao da osvojim 50 odsto poena.
Poslije remija u osmom kolu, u posljednjem sam igrao bijelim figurama protiv Mišre – najmlađeg velemajstora u istoriji.
Poslije malog iznenađenja u otvaranju mogao sam da biram između nekoliko varijanti za koje mi se činilo da vode ka teorijskom remiju, ali sam izabrao agresivniju opciju. Turnir je bio toliko izjednačen da bih u slučaju pobjede dijelio treće i četvrto mjesto, dok bih se u slučaju poraza našao na osmom mjestu među deset igrača.
Na kraju sam pomiješao jednu ideju koju sam dugo pripremao i pozicija nakon otvaranja postala je nepovoljna.
Da stvar bude gora – žrtvovao sam figuru, a zatim i topa. Još jedna potpuno haotična partija, ali ovog puta bez srećnog završetka.
On je odbio napad i poslije duge završnice na kraju pobijedio, čime je osvojio turnir.
Posljednji put ove sedmice stigla je tuga, ali barem uz osjećaj da odlazim uzdignute glave, boreći se ravnopravno protiv nove generacije igrača rejtinga 2600 i mojih vršnjaka koji su već dostigli 2700.
Bio je to nezaboravan turnir, a organizacija je bila besprijekorna.
Novi prostor „Temple of Chess“ otvoren je 29. avgusta 2026. godine u Mumbaju, a svečanost je predvodio aktuelni juniorski šampion Azije i prvi velemajstor iz sjeveroistočne Indije, Majank Čakraborti.
„Temple of Chess“ je inicijativa ChessBase India čiji je cilj da šahovskoj zajednici obezbijedi besplatan i otvoren prostor za igranje i vježbanje šaha, kao i čitanje šahovske literature. U prostoru se nalazi više od 800 knjiga koje posjetioci mogu da koriste kako bi učili i unapređivali svoje šahovsko znanje.
Inicijativa „Temple of Chess“ pokrenuta je 15. avgusta 2024. godine, a otvorio ju je velemajstor Vidit Gudžrati. Za dvije godine kroz ovaj prostor prošao je veliki broj šahista, koji su dobili mjesto na kojem mogu da igraju, uče i druže se.
„Temple of Chess“ radi svakog dana u sedmici, od 13 do 20 časova. U ranijem prostoru posjetioci su sjedili na podu i vježbali šah, dok novi prostor ima stolove i stolice, što pruža znatno bolje uslove.
Organizuju se i različiti programi, među kojima su manji turniri, brzopotezni turniri, sesije rješavanja šahovskih problema i brojni drugi događaji.
Na dan otvaranja, 29. avgusta, velemajstor Majank Čakraborti održao je zanimljiv masterklas posvećen pripremi šahovskih otvaranja.
Više informacija o „Temple of Chess“ dostupno je na njihovoj zvaničnoj stranici:
