U svom osvrtu na 5. kolo Norway Chess 2026, IM Levy Rozman govorio je o poteškoćama Magnusa Carlsena na turniru:
„Magnus Carlsen je bukvalno na posljednjem mjestu, što je nevjerovatno. Izgubio je tri partije u klasičnom šahu, što niko drugi nije uradio.
Zaista se nadam da ovo nije posljednji put da vidimo Magnusa Carlsena kako igra klasični šah. Stvarno se nadam, jer mislim da ovo zapravo nije njegov nivo igre. Mislim da je u slabijoj formi i da su sve priče o padu njegove igre besmislice. Ali bila bi šteta ako njegova glava i srce više nisu u klasičnom šahu, ako više ne želi da ga igra, pa zbog toga podbacuje.
I svaka čast njegovim protivnicima. Wesley So je odigrao fantastično protiv njega, Firouzja i svi ostali igraju zaista dobro. Svi su ekstremno motivisani da ga pobijede. Ajkule su nanjušile krv u vodi.“
Da li će ovo biti posljednji put da vidimo Carlsena u klasičnom šahu?
Lista učesnika: Direktno pravo nastupa imali su sa prethodnog šampionata: Fojšor, Jonesku, Stojka, Marin, Štefanov, Tratarovič, Armaš, dok Neguleski nije učestvovao zbog ispita na studijama. Uključeni su Georgiju, Šuba, Gicesku i Ginda. Sa polufinala dolaze Pavlov, Grinberg, Nikolaide, Birjesku, Dumitrake, Čolak.
Literatura: Revista Română de Şah №1,2 1988, Șah – Timișoara 1988.
Henrik Carlsen, otac Magnusa Carlsena, pružio je podršku Gukeshu.
💬 „Kada osvojiš meč za svjetskog prvaka sa 18 godina, čak i za igrača kao što je Gukesh, koji je postao velemajstor sa 12 godina i očigledno ima sposobnost da radi na psihološkim aspektima i mentalnoj pripremi, to mora da je bilo izuzetno stresno.
Ne možeš se zaista pripremiti za takvu vrstu pritiska i takva očekivanja. On daje sve od sebe da upravlja rezultatima i svojom igrom.
Mislim da je, kada tako mlad dođeš na sam vrh šaha, to zaista teško. Nisam siguran da je dobro da djeca tako rano budu izložena tolikom pritisku. Djeca bi jednostavno trebalo da uživaju u onome što rade, bez očekivanja okoline.
Srećom, kada je Magnus bio mali, nije bilo toliko društvenih mreža ni medijske pažnje.“
🇳🇴 Magnus Carlsen je ipak samo čovjek! Dokaz za to je njegova reakcija na početku partije protiv Wesleyja Soa juče:
💬 „Probudio sam se oko 10 sati. Spavao sam beskrajno dugo, vjerovatno devet i po sati. Onda sam doručkovao i imam utisak da sam malo previše pojeo. Kasnije sam bio potpuno odsutan.
Odrijemao sam dugo prije ručka, a Johannes, dobar prijatelj, svratio je da ruča. Pričali smo o tome kako obojica trenutno imamo problema s pamćenjem. On je mojih godina. Počinjemo da starimo.
I to je baš moj slučaj trenutno: provjerio sam te varijante neposredno prije partije, tako da sam imao neku opštu ideju… ali se apsolutno nisam mogao sjetiti nijednog detalja.
Imao sam pravi „tatin refleks“: uzeo sam kafu da se malo razbudim, što ranije nikad nisam radio. Ali sada je teško.“ (Magnus Carlsen)
📝 Izvor: Norway Chess 📸 Michal Walusza / Norway Chess
U vremenu kada brze vijesti i površne teme dominiraju internetom, priča o Radovanu Jaziću (rođenom 1952. godine u selu Donji Petrovići, opština Bosanska Krupa) dolazi kao podsjetnik na prave vrijednosti. Diplomirani matematičar i mašinski inženjer, Jazić je danas penzioner koji je svoj radni vijek i punih 40 godina proveo na odgovornim inženerskim poslovima u preduzeću „Elektroprenos Bosne i Hercegovine“. Široj javnosti, on je podjednako poznat kao čovjek koji je svoj analitički um i životnu strast poklonio šahovskoj umjetnosti.
Svoju mladost Jazić je proveo u rodnim Donjim Petrovićima kod Bosanske Krupe, gdje se formirao njegov intelektualni put. Njegovo školovanje išlo je uzlaznom putanjom od Bosanske Krupe pa sve do Sarajeva, gdje je uspješno završeno 1974. godine, kada stiče visoko obrazovanje i postavlja temelje za inženjersku karijeru.
Nakon dolaska u Banjaluku, Jazić postaje aktivan član šahovske zajednice. Tokom osamdesetih godina prošlog vijeka bio je član Šahovskog kluba „Rudi Čajavec“. Poslije toga, njegov šahovski put se nastavlja u banjalučkom klubu koji je nosio ime po profesoru Ahmetu Čejvanu – uglednom šahisti koji je nesretno izgubio život, a koji je bio bliski rođak čuvenog jugoslovenskog glumca Adema Čejvana. Oba ova banjalučka kluba danas su, nažalost, ugašena.
Da je riječ o kvalitetnom šahisti, potvrđuju i zvanični podaci. Radovan Jazić nosi titulu majstorskog kandidata (MK), a Svjetska šahovska federacija (FIDE) dodijelila mu je zvanično međunarodno zvanje Arena FIDE Master (AFM), uz istorijski rejting od 1896 ELO poena.
Njegova sportska karijera traje i danas. Jazić je član Šahovskog kluba „Futog“ iz Futoga (Republika Srbija), gdje je po ELO rejtingu četvrti igrač u klubu. Ipak, zbog geografske udaljenosti, danas rijetko igra ligaške mečeve za klub, pa je svoju igru uspješno preselio u digitalno doba. Pod svojim punim imenom i prezimenom svakodnevno se takmiči na globalnim platformama Lichess i Chess.com, dokazujući da za intelekt i ljubav prema šahu godine nisu prepreka.
Kao deklarisani humanista posvećen opštečovječanskim vrijednostima, Radovan Jazić svojim životom i radom šalje snažnu poruku – da se inženjerska preciznost, šahovska kreativnost i ljudska dobrota ne gase, već sa godinama dobijaju novu, trajnu vrijednost.
Nakon pobjede protiv Carlsena, Wesley So je pokazao skromnost!
💬 „Ovo je ogromno. Veliki sam Magnusov fan. On je izuzetan igrač. Odrastao sam proučavajući njegove partije. Čitav šahovski svijet, pa zapravo i čitava moja karijera, ne bi bili isti bez Magnusa. On je toliko doprinio šahu i na tome sam mu veoma zahvalan.
Ali mi ga je pomalo žao. Jasno je da nije u formi na ovom turniru. Siguran sam da će se vratiti, ali nadam se da to neće biti protiv mene!“
📝 Izvor: Norway Chess 📸 Michal Walusza / Norway Chess
Magnus Carlsen je doživio još jedno razočaranje na turniru Norway Chess: u subotu je izgubio od Wesleyja Soa. Norvežanin je predao partiju nakon 58 poteza i više od četiri sata za tablom.
– Ovo uopšte ne funkcioniše. On igra mnogo dobro i pravi mi probleme, ali ono što ja radim nije dovoljno dobro. U glavi mi je potpuna zbrka – rekao je Carlsen za TV 2. – Potpuno sam propustio njegovu razmjenu dama. Teško mi je da donosim odluke, a one koje donosim nisu naročito dobre. Mnogo toga što radim je jednostavno glupo.
Već u 11. potezu Carlsen je zavirio u takozvanu „ispovjedaonicu“ (intervju-zonu turnira) kako bi komentarisao mogućnost da se na jednom od ekrana u sali za igru šah zamijeni fudbalom.
– Na sceni postoje dva seta ekrana na kojima se prikazuju partije. Možda bi Wesley trebao da pristane, ali ja lično ne bih imao ništa protiv da se jedan od ekrana s našom partijom zamijeni prenosom utakmice PSG-a protiv Arsenala – rekao je Carlsen.
Ova molba izrečena je oko dvadeset minuta prije početka finala Lige šampiona u Budimpešti. U šahovskoj studiji TV 2 eksperti su se zapitali da li je Carlsen dovoljno fokusiran.
– Magnuse, jesi li ti sada zaista koncentrisan ili misliš na fudbal? Magnus je veliki ljubitelj fudbala, ali da li je to ono na šta sada misliš? – pitala je šahovska ekspertkinja Maud Rødsmoen.
Nedugo prije toga Carlsen je priznao da je zaboravio značajan dio svoje pripreme za partiju. Zato je u otvaranju potrošio mnogo vremena razmišljajući o potezima.
– Imam opštu ideju, ali nikakve detalje ne pamtim – rekao je Carlsen i dodao da se partija teško razvija.
O tome su govorili i eksperti u studiju.
– Po riječima Magnusa, on se ne sjeća mnogo toga. Ali s druge strane, u jednom trenutku je počeo da igra brže, što je moglo značiti da mu se pamćenje vratilo. U poziciji koja je tada bila na tabli to je moglo biti dio pripreme – primijetio je tokom partije Jon Ludwig Hammer.
Nakon nešto manje od dva sata igre, Carlsen je već potrošio 15 minuta više od svog protivnika Soa. Postepeno je prednost Wesleyja Soa postajala sve očiglednija i na tabli, a na kraju je Carlsenova pozicija postala beznadežna.
– Igram previše komplikovano za stanje u kojem se sada nalazim. Ali moram da pobjeđujem partije – objasnio je Carlsen.
Drugi dan meča između Hansa Nimana i Jana Nepomjaščija doneo je nova uzbuđenja za ljubitelje šaha. Iako u obe partije, prema kompjuterskim analizama, niko od igrača nije imao značajniju prednost, iskustvo nas uči da na ovom nivou šahovskih nadmetanja, često odlučuju sitnice, nevidljive ljubiteljima šaha. U trećoj partiji, u naizgled oštroj poziciji, Nepomjašči se kao beli odlučio da žrtvuje damu za topa, laku figuru i pešaka, što je nagoveštavalo nova uzbuđenja, a praktično je značilo „remi-rasplet“ u par poteza.
U četvrtoj partiji, protivnici su relativno brzo ušli u završnicu topova i raznobojnih lovaca, gde je Niman kao beli imao pešaka manje i aktivniju poziciju, ali se opet ubrzo pokazalo da ni jedna ni druga strana ne mogu postići više od podele poena.
V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina Moskva, 2008.
Bijeg Viktora Korčnoja
U pitanjima pripreme Karpova nije bilo posebnih problema. Međutim, šahovski svijet bio je uzdrman iz drugog razloga — 27. jula 1976. godine Korčnoj je, nakon učešća na međunarodnom turniru, zatražio politički azil u Holandiji. U jednom intervjuu izjavio je da je odluku da se ne vrati u SSSR donio već boraveći u inostranstvu. Plašio se represija nakon intervjua koji je dao u Holandiji, jer je u njemu bilo kritike na račun Karpova. Dozvoliću sebi da se s tim ne složim. Evo i zašto.
U Holandiju je Korčnoj putovao zajedno sa velemajstorima Ajvarom Gipslisom i Nonom Gaprindašvili. Po tradiciji, prije odlaska su me posjetili. To nije bio nikakav instruktaž o ponašanju u inostranstvu (kako to neki i danas prikazuju). Razgovarali smo o našem šahovskom životu.
Korčnoj je, u principu, uvijek djelovao namršteno i bio je malo razgovorljiv. Na to smo navikli. Ali to je bio samo dio njegovog imidža. Jedan psiholog, koji je svojevremeno radio s njim, dao je ovakav portret:
„Korčnoj je prodoran šahista, igra na rezultat (a ne na ljepotu partije), spreman je za petočasovnu borbu, ali isto toliko je sklon i konfliktima. Ni o kome i ni o čemu ne govori ništa dobro. U centru mu je sopstveno ‘ja’. Nije suzdržan u komunikaciji s ljudima, nezahvalan je, škrt, sumnjičav, sa znacima manije proganjanja. Psihološki je uzbuđen poslije partije, a samouvjerenost protivnika ga izbacuje iz takta. Stalno smatra da ga potcjenjuju.“
Eto, za razliku od prethodnih susreta, Korčnoj je tokom tog razgovora bio pričljiv i često se smiješio, na šta sam u jednom trenutku rekao: „A vi, Viktore Ljvoviču, izgleda da ste danas dobro raspoloženi.“ On se nasmiješio, ali ništa nije odgovorio. Kako se kasnije pokazalo, on je za sebe već bio sve odlučio. To je potvrdio i razgovor sa njegovom suprugom Belom, vođen ubrzo nakon što se Korčnoj nije vratio u zemlju. Rekla je da je zbunjena, da ništa nije znala o muževljevom bijegu, a zatim dodala: „Izgleda da je on sve dobro promislio.“ Vjerovatno se i ona kasnije prisjetila njegovih postupaka i ponašanja prije odlaska. Kako se poslije ispostavilo, imala je čega da se prisjeti. Korčnoj će kasnije u svojoj knjizi napisati da je unaprijed iznosio svoje stvari u inostranstvo i čuvao ih kod Sosonka. Da li je postojao prethodni dogovor između njega i supruge ili ne, znaju samo njih dvoje. Međutim, sasvim je očigledno da je njegovoj supruzi postalo jasno — ili joj je možda i ranije bilo jasno — da je Korčnoj pobjegao ne samo iz SSSR-a, već i od nje.
Zato nije slučajno što Bela, podnoseći zahtjev za izlazak iz SSSR-a i u kasnijim obraćanjima raznim institucijama, uključujući predsjednika FIDE i predsjednika sovjetske šahovske federacije, nikada nije pisala da želi da se ponovo ujedini sa mužem. Tražila je dozvolu za odlazak iz SSSR-a u Izrael po pozivu — ne, ne Korčnoja, već izvjesne Jane Soroker. Korčnoj je svojoj bivšoj supruzi dao samo potvrdu, datiranu 02.06.1977. godine, koju je ona priložila uz svoje zahtjeve:
„Ja, Korčnoj Viktor Ljvovič, nemam ništa protiv odlaska moje porodice — supruge Korčnoj Izabele Egišovne, rođene 1931. godine, i sina Korčnoja Igora Viktoroviča, rođenog 1959. godine, koji žive u Lenjingradu, ulica Gavanjska 19, stan 44, u državu Izrael. Nemam prema njima nikakvih materijalnih niti drugih potraživanja.“
O ponovnom ujedinjenju porodice govorio je ponekad samo Korčnoj, i to isključivo u populističke svrhe — u trenucima kada je smatrao da treba zaoštriti situaciju tokom priprema i odigravanja njegova dva meča sa Karpovom. Kada je, u skladu sa sovjetskim zakonodavstvom, Beli i njenom sinu konačno dozvoljeno da napuste SSSR, Korčnoj se s njima nije ni sastao. Odavno je svima bilo poznato da je od prvih dana svog bijega živio sa Petrom Leverik, koja ga je, po svemu sudeći, i navela na taj korak.
Bijeg Korčnoja smo, naravno, doživjeli s ogorčenjem. U novinama su objavljivana pisma — kolektivna i pojedinačna od strane šahista — u kojima se osuđivao njegov postupak. Šahovska federacija SSSR-a počela je da se uzdržava od slanja sovjetskih šahista na međunarodne turnire na kojima se očekivalo učešće Korčnoja.
Ipak, ostala su neka zvanična takmičenja, uključujući i mečeve kandidata za titulu svjetskog prvaka, u kojima su naši šahisti neminovno morali da sjednu za isti šahovski sto sa Korčnojem. S tim u vezi često se postavljalo pitanje da li se s njim rukovati prije početka partije. Neki velemajstori, koji su donedavno bili u dobrim odnosima s njim, osjećali su određenu nelagodu u novonastaloj situaciji. Svjesni toga, svima koji su pitali govorili smo: postupajte onako kako vam odgovara. Najvažnije je da rukovanje ili njegov izostanak ne stvaraju unutrašnji nelagodan osjećaj.
Ni u inostranstvu nije bilo jedinstvenog stava o njegovom bijegu. Fišer je čestitao Korčnoju, rekavši da je to bio ispravan potez. Jugoslovenski list „Politika“ dao je drugačiju ocjenu: „Intrige i predstava u Amsterdamu — radi slave i novca. Sovjetski šah ima favorita — Karpova, i to se Korčnoju ne dopada.“
U međuvremenu, šahovski život i mečevi kandidata za titulu svjetskog prvaka nastavljeni su. Korčnoj je nizao pobjede jednu za drugom i na kraju je u finalnom meču kandidata pobijedio Spaskog, čime je stekao pravo da 1978. godine igra meč za titulu svjetskog prvaka. Tom prilikom je izjavio: „Pobjeda nad Karpovom — to je moj politički cilj.“
Postalo je jasno da će predstojeće takmičenje imati ne samo sportski značaj, već će poprimiti i izrazito politički karakter. S tim u vezi ponovo su analizirani svi aspekti mečeva Spaski – Fišer (1972) i Spaski – Korčnoj (1977–1978), koji su se odvijali u zaoštrenoj psihološkoj atmosferi i pokazali sve veću ulogu vanšahovskih faktora. Naravno, prisjetili smo se i skandaloznih postupaka Korčnoja u ranijim mečevima sa Gelerom, Mekingom, Petrosjanom i Karpovom.
Šahovska priprema sada je bila u potpunosti usmjerena na predstojeći meč sa Korčnojem. Određen je krug velemajstora s kojima je Karpov planirao da sarađuje u različitim fazama priprema. Posebna pažnja posvećena je njegovoj psihološkoj stabilnosti u trenucima neprimjerenih postupaka protivnika, naročito kada se borba ne odvija u njegovu korist. Dodatno su razmotrena i pitanja sastava naše delegacije, u koju su, pored trenerskog tima, uključeni rukovodilac, prevodilac, trener za opštu fizičku pripremu, ljekar, psiholog, kuvar i stručnjaci za bezbjednost. Izmjene su bile neophodne i zbog smrti Semjona Abramoviča Furmana — glavnog i dugogodišnjeg Karpovljevog trenera.
Do tog trenutka Karpov je imao bogatu turnirsku praksu. Kao svjetski prvak nastupio je na 16 turnira, od kojih je na 13 osvojio prvo mjesto. Ukupno je odigrao 187 partija: 89 je dobio, 92 remizirao i izgubio samo 6.
Korčnoj je u istom periodu odigrao 162 partije (78 pobjeda, 68 remija i 16 poraza). Ipak, svi su razumjeli da je Korčnoj, prošavši kroz „vatru“ kandidatskih mečeva, bio uigraniji u završnoj fazi priprema za duel sa Karpovom.
Govoreći za Hindustan Times, trener 🇮🇳 Gukeša Domarajua, Grzegorz Gajewski, iznio je svoje mišljenje o kritikama upućenim svjetskom prvaku.
„Gari Kasparov, Magnus Carlsen, Anatolij Karpov i drugi, svi su oni veliki igrači. Imaju ego, a Gukeš je mladi momak koji je, na neki način, nadmašio sve njih.
Ne tvrdim da je on bolji od bilo koga od njih, ali je postigao nešto što oni nikada nisu. Razumijem da Gari mora biti ljut što mu je rekord oboren. Mislim da se šah jednostavno mijenja.
Takođe mi je žao Nepa. Bio je tako blizu da postane svjetski prvak i godinama je naporno radio da do toga dođe. A onda ta djeca samo dođu i uzmu to.
Prvi put kada je Gukeš dobio šansu da igra Kandidatski turnir, odmah ga je osvojio. Zatim je odmah postao svjetski prvak, pobijedivši Dinga, kojeg Nepo nije uspio da savlada, iako je Ding tada bio u mnogo slabijoj formi. Onda dolazi Sindarov i razbije Kandidatski turnir kao da je to nešto lako.
Dakle, razumijem odakle dolaze kritike. Ali jednostavno moraš da se pomiriš sa realnošću.”
Prva polovina turnira Norway Chess 2026 je završena, a Magnus Carlsen se ponovo nalazi na posljednjem mjestu nakon što je pretrpio treći poraz na turniru, ovaj put protiv Wesley So u 5. kolu.
„Magnus ne može da vjeruje da je ušao u izgubljenu završnicu skakača poslije razmjena dama i topova!
‘Magnus je od početka do kraja potpuno nadigran,’ kaže David Howell.“
Carlsen je sada izgubio 3 od svojih prvih 5 partija i njegov “live” rejting je pao na 2825, što ovo čini jednim od najslabijih turnira u njegovoj dosadašnjoj karijeri.
Sa još pet preostalih kola, da li će Magnus uspjeti da napravi preokret u drugoj polovini turnira?
U petom kolu Carlsen je doživio poraz od Wesley-a So-a. To je njegov već treći poraz na ovom turniru. Gukesh je savladao Praggu iako je dospio u slabiju poziciju, ali je uspio da izvede kontranapad i efektno postigne pobjedu. Ovo je sigurno najljepša partija petog kola. Firouzja i Keymer su remizirali.
Zanimljivo da je Carlsen, koji je od FIDE prije dvije godine proglašen za najboljeg igrača svih vremena (a i sada ima najveći rejting) trenutno na poslednjem mjestu.
Evo i tabele u kojoj su uračunati i rezultati u klasičnom šahu i Armagedon partiji (u slučaju kada se klasična partija završi remijem). I dalje je u vođstvu Alireza Firouzja kojeg zbog povrede noge dovoze u invalidskim kolicima, a tokom igre drži položeno nogu sa strane u posebnoj ortopedskoj udlagi.
14th Norway Chess 2026 Oslo NOR Mon 25th May 2026 – Fri 5th Jun 2026 Leading Round 5 (of 10) Standings:
Rk
Name
Ti
Rtg
Gms
Pts
TB1
TB2
TB3
1
Firouzja, Alireza
GM
2759
8
10
0
18.5
0.5
2
So, Wesley
GM
2754
9
8.5
0
21.75
1.5
3
Gukesh D
GM
2732
8
6.5
0
13.5
1
4
Praggnanandhaa R
GM
2733
7
6
0
15.25
1.5
5
Keymer, Vincent
GM
2759
10
5
2
10.75
1
6
Carlsen, Magnus
GM
2840
6
4.5
1
7.25
0
Carlsen,Magnus (2840) – So,Wesley (2754) [C50] 14th Norway Chess 2026 Oslo NOR (5.2), 30.05.2026
Wesley So: „To nije remek-djelo, ali sam veoma zadovoljan što sam pobijedio Magnusa, koji je ubjedljivo najbolji igrač na svijetu i vjerovatno će ući u istoriju kao najbolji šahista koji je ikada živio… Mislim da mi je to tek druga klasična pobjeda protiv njega.”
„Wesley će vjerovatno morati da se složi s tim, ali lično ne bih imao ništa protiv da se jedan od monitora moje partije zamijeni utakmicom PSŽ protiv Arsenala“, rekao je Magnus Carlsen tokom svoje partije.
Praggnanandhaa,R (2733) – Gukesh,D (2732) [D38] 14th Norway Chess 2026 Oslo NOR (5.3), 30.05.2026
Divya nastavlja sa odličnom igrom. U petom kolu pobjedila je kinesku šahistkinju Zhu Jiner. U otvaranju je Zhu Jiner igrala bolje i stvorila jak pritisak. Ipak, nije nastavila precizno pa se Divya uspjela da izjednački poziciju, kasnije osvoji pješaka i dobije u završnici posle 83 poteza. Posle 5.kola u vođstvu je Divya Deshmukh, a odmah iza je Bibisara Assaubayeva, sa pola poena manje.
14th Norway Chess Women Oslo NOR Mon 25th May 2026 – Fri 5th Jun 2026 Leading Round 5 (of 10) Standings:
Rk
Name
Ti
Rtg
Gms
Pts
TB1
TB2
TB3
1
Divya Deshmukh
GM
2500
9
8.5
22
22
1.5
2
Assaubayeva, Bibisara
GM
2527
9
8
22.5
22.5
1.5
3
Muzychuk, Anna
GM
2522
10
7
29.5
29.5
3
4
Zhu, Jiner
GM
2546
9
5.5
17.25
17.25
1.5
5
Ju, Wenjun
GM
2559
10
5
14.5
14.5
1.5
6
Koneru, Humpy
GM
2535
9
4.5
12.75
12.75
1
Zhu,Jiner (2546) – Divya,Deshmukh (2500) [D35] 14th Norway Chess Women Oslo NOR (5.1), 30.05.2026
Anna Muzychuk: „Izgleda da će moja partija relativno uskoro završiti remijem. Ne igram 1.d4 baš često, ali Bibisara je ipak bolje od mene poznavala varijantu i odigrala skoro sve poteze brzo, pa je vrijeme da razmislim šta da radim u Armagedonu!”
Ju,Wenjun (2559) – Koneru,Humpy (2535) [A14] 14th Norway Chess Women Oslo NOR (5.3), 30.05.2026
ŠAHOVSKA KNJIGA U BIBLIOTECI VISOCKOG (nastaviće se) Između Voznesenskog i Jevtušenka
Bilo je i slučajeva kada su istog dana održana čak dva nastupa – Visocki je radio do iscrpljenosti. Ponekad bi se žalio da u teatru ima smiješno malu satnicu, da su honorari za ploče mizerni, i da ga jedino spašavaju koncerti. Ipak, to nije bila glavna tema naših kratkih susreta. Najčešće bi pjevač pričao o tome kako je nastala neka pjesma ili je dijelio utiske sa svoje posljednje putovanja u inostranstvo. Jer ponekad bi se tek dan ranije vratio iz Pariza, sam ili sa Marinom Vladi, a već sljedećeg dana bio je zakazan koncert.
Početkom 1980-ih izvođenje koncerata Visockom je išlo vrlo teško. Osim svega, još je pokupio neku infekciju i jako ga je bolela noga. Zato je Janklovič prije svakog izlaska na scenu i nakon koncerta Voloj pravio previjanje.
Sredinom jula, dvije sedmice prije Visockeve smrti, nazvala me Ljudmila Sigaeva iz Moskovskog NII za epidemiologiju i mikrobiologiju im. Gabrichevskog. Iako nisam bio upoznat s ovom djevojkom, lako sam pogodio šta će tražiti. Kao i obično, povezao sam se sa Janklovičem i sve je krenulo. Tako je 14. jula 1980. održan još jedan koncert. Iako se Visocki osjećao loše, bio je u formi – čitao je poeziju, pričao o svojim pjesmama, pjevao s neobičnom energijom. Uspjeh je bio ogroman. Atmosfera mi je podsjećala na predstavu „Višnjevac“ u Taganki – sve je bilo bijelo-bijelo. Koncert je održan u radno vrijeme, a zaposleni instituta, ljekari, kojih je bilo dva puta više nego što je sala mogla primiti, došli su u radnoj odjeći – bijelim mantilima.
Na ovom nastupu Visocki je prvi put izveo pjesmu „Tuga moja, žalost moja“, o čemu je sam obavijestio publiku. Očigledno, to je bila posljednja pjesma koju je stigao da napiše. U svakom slučaju, pjesma završava mnoge njegove zbirke. A ovaj koncert, kako se pokazalo, na veliko žaljenje, bio je posljednji u Moskvi – 25. jula Vladimira Visockog više nije bilo. O ovom nastupu se pominje u mnogim knjigama posvećenim pjesniku. Njegov posljednji koncert u životu, već u moskovskoj oblasti, u Kalinjingradu, u Podlipkama, održan je dan ranije – 16. jula (dva dana kasnije, 18. jula, održana je i posljednja predstava „Hamlet“, najpoznatija s njegovim učešćem).
Naravno, bio sam zahvalan Jankloviču što me učinio „svojim čovjekom“ u Taganki i što sam tokom nekoliko godina mogao prisustvovati koncertima omiljenog umjetnika i pjesnika. Ali ni ja nisam ostao dužan. Godine 1979. na molbu moje američke poznanice Barbare Nemček, odveo sam je na jednu od taganskih predstava, a ujedno sam je upoznao s glavnim administratorom. I treba reći, ubrzo joj više nije bila potrebna moja pomoć. Nedugo zatim, Barbara i Valerij su se vjenčali… Registracija braka sovjetskog građanina i Amerikanke mogla je da se oduži na neodređeno vrijeme, ali Volođina intervencija brzo je riješila stvar. A nekoliko mjeseci kasnije, kada je Visocki preminuo, Janklovič je otputovao s Barbarom u SAD. I, kako se ispostavilo, dobro je postupio. Odmah nakon smrti umjetnika počela su progonstva onih koji su bili uključeni u njegove „šefovske“ nastupe; neki su čak dobili kaznu… A kada je godinu dana kasnije, rastavši se od Barbare, Janklovič vratio se u Moskvu, sve se već smirilo, i situacija je bila pod kontrolom.
Ostalo je da se ispriča glavno – šta je, zapravo, bio povod za pisanje ovih zapisa. Do određenog trenutka Visocki me je, čini se, smatrao menadžerom malog ranga, nečim poput zamjenika direktora Doma kulture. I kada sam mu 1976. poklonio svoju prvu knjigu „Matematika na šahovskoj tabli“, bio je iskreno iznenađen. Od čovjeka koji je tako vješto nosio njegovu gitaru, nije očekivao da taj čovjek, tj. ja, ima naučni stepen, a uz to i šahovsku titulu majstora.
Usput, razgovarajući s Volođom, imao sam više puta priliku da uzmem od njega šahovski intervju, pogotovo što sam znao od Stanislava Govoruhina kako mu je jednom režiser davao šahovske lekcije, koje su Visockom bile korisne prilikom rada na pjesmi posvećenoj njegovom „meču“ s Fišerom.
A na knjizi koju sam poklonio pjesniku, napravio sam sljedeću posvetu: Vladimiru Visockom, naučniku i šahisti (autoru pjesama „Drugovi naučnici“ i „Čast šahovskoj kruni“) s dubokim poštovanjem i divljenjem od autora. Novembar 1976. XX vijek. Jevgenij Gik.
Od tada je prošla vječnost, i, naravno, nisam se više sjećao koje sam riječi napisao na knjizi poklonjenoj Volođi. Ali jednog dana, početkom devedesetih, pozvala me nepoznata djevojka, predstavila se kao Larisa Simakova, jedna od aktivistica Kluba obožavalaca Visockog.
– Nećete li nam ispričati nešto o koncertima našeg idola? – upitala je Larisa. – Sa zadovoljstvom. Ali kako ste uspjeli da me pronađete? – začudio sam se. – Zahvaljujući knjizi „Matematika na šahovskoj tabli“, koja se nalazi u Visockovljevoj biblioteci. – Samo jednoj? – nehotice mi je izletjelo. – Pa 1979. sam uspio pokloniti Volođi i svoju sljedeću knjigu – „Šahovski razonode“. – Nakon smrti Visockog – rekla je Larisa – u njegovoj kući boravio je nebrojen broj ljudi i nestalo je mnogo knjiga, ne samo vaše. – A kako ste saznali da je moja knjiga dospjela u biblioteku? – odlučio sam da zadovoljim svoju znatiželju do kraja. – Spisak svih knjiga poklonjenih Visockom s potpisima njihovih autora objavljen je u jednom od brojeva „Vaganta“ – glasila posvećena pjesniku. Pregledajući taj spisak, naišla sam na vaše ime.
Nije teško pogoditi da sam već narednog dana pronašao potreban broj „Vaganta“. I zaista, u broju 1 za 1992. godinu naveden je spisak svih 109 knjiga poklonjenih Visockom i sačuvanih u njegovoj biblioteci. Evo šta piše u predgovoru:
Visockovljeva biblioteka nije velika: ne više od hiljadu tomova. Nemajući do 1975. godine vlastiti stan, počeo je da sakuplja knjige tek nakon preseljenja u kuću na Maloj Gruzinskoj, a i tada prikupljanje knjiga kod Vologne nije imalo sistematski karakter. Osim toga, neki gosti su koristili poznatu svima velikodušnost domaćina, i dešavalo se da izdanja nestaju s polica bez njegovog znanja…
Među knjigama poklonjenim Visockom, stotinu su dali zemljaci, a na devet je stajao autogram stranih prijatelja – M. Šemjakina, S. Lema i drugih. Sve darovne posvete reprodukovane su u autorskoj interpunkciji.
Među autorima knjiga ima mnogo poznatih pjesnika i pisaca (mnogi od njih, nažalost, takođe su već preminuli): F. Abramov, A. Adamovič, P. Antokolski, B. Ahmadulina, braća Vajneri, A. Voznesenski (osam knjiga – apsolutni rekord!), E. Jevtušenko, A. Mežirov, K. Simonov, braća Strugački, J. Trifonov. Naravno, autoru ovih redova bilo je prijatno da pronađe i svoje ime na spisku – između Voznesenskog i Jevtušenka (imena su raspoređena po abecedi). Drugih šahovskih knjiga, osim one označene pod brojem 36, u pjesnikovoj biblioteci nije bilo…
Evo posveta koje su Visockom ostavila tri pjesnika šezdesetih, lidera sovjetske poezije tokom više decenija:
B. Ahmadulina, na knjizi „Stihovi“: „Volođa, kako te volim! Kako sam te se uželjela! Kako sam srećna što postojiš! Marina, moja nježnost prema tebi, moje neizmerno divljenje – kako to objasniti? Volim. Ljubim. Bella.“
A. Voznesenski, na knjizi „Antimiri“: „Volođa, dragi, hvala ti za tvoj talenat, za autentičnost, za tvoju otvorenost – strašno je što si tako nezaštićen u ovom svijetu. Andrej Voznesenski.“
E. Jevtušenko, na knjizi „Idu bijeli snjegovi“: „Marini i Volođi, da čak i razdvojeni, nikada ne budu razdvojeni. Vaša ljubav je blagoslovena od Boga. Zbog njega se ne rastajte. Ja ću prati tanjire na vašem srebrnom venčanju. Ženja Evtušenko.“
P.S. Prisutnost šahovske knjige u Visockovljevoj biblioteci nije toliko važan detalj u njegovoj biografiji, više je to prijatno sjećanje za autora ove knjige. Ali 25. januara 2011. godine, na još jedan rođendan pjesnika u Muzeju Visockog na Taganki, otvorena je nova izložba „Tako je čitav sportski život“, posvećena temi „Sport u životu Visockog“, pri čemu je jedan od uglova izložbe bio u potpunosti posvećen šahu.
I tada sam neočekivano primijetio pod staklom poznatu knjigu „Matematika na šahovskoj tabli“ s posvetom, časopis s intervjuom koji sam uzeo od Mihaila Talja i koji je takođe poklonjen Vladimiru Semjonoviču, i, konačno, moje pismo njemu u kojem povlačim paralele između dva genija – Visockog i Talja. Zapanjujuće! Ispostavilo se da je pjesnik sve ove materijale čuvao za života, „fizički dokazi“ nisu nestali ni trideset godina kasnije…
Oni koji su dobro poznavali Gufeljda, znali su i za nekoliko strasti od kojih se nije oslobodio do kraja života. Jedna od tih strasti bila je kupovina-po sniženim cijenama.
Vjačeslav Eingorn nije viđao Gufeljda nekoliko godina, a onda ga je iznenada sreo oči u oči u samom centru Beograda. „Evo, – rekao mu je Edik umjesto pozdrava – idi prvo ovom ulicom, zatim druga ulica desno, tamo je pored škole prodavnica obuće. Reci da sam ja poslao, dobićeš popust, savjetujem da odmah uzmeš nekoliko pari.“ I krenuo je svojim putem.
U kožarskoj fabriki u Sevilji, grupi šahista ponuđeno je nakon ekskurzije da kupe robu po sniženim cijenama. Gufeljd je i tamo zahtijevao popust, jednostavno objasnivši: „Shvatite, ja drugačije ne mogu: nikada u životu nisam kupovao stvari po cijeni koja je na etiketi.“
Jednom u Dubaiju, u veoma skupoj prodavnici, počeo je gledati kaiševe, čak jedan stavio, uzeo drugi u ruke, pa, kao i obično, počeo pričati o cijenama. „Ako kupite prvi kaiš, za koji vam dajem pedeset posto popusta, drugi možete uzeti besplatno“, – rekao je vlasnik prodavnice. „U tom slučaju uzimam drugi, a o kupovini prvog ću još razmisliti“, – složio se Edik, pričajući ovu priču kasnije u različitim časopisima i svaki put je prilagođavajući na svoj način.
Na Olimpijadi u Majamiju 1992. godine primijetio je da ja plaćam neke suvenire u maloj prodavnici blizu hotela. „Zaustavite ga, on je lud! – vikao je Edik, jureći ka meni. – Sve vrati nazad, ovo je kriminal kupovati ovdje, pa da li si ti normalan?“
„He’s not joking“, – rekao je začudjenom prodavcu i, oduzimajući mu novac iz ruku, povukao me za sobom. Kroz ulicu, očigledno dobro poznatu Ediku, stigli smo na pijacu. Buka, dozivanja prodavaca. Edik, ne obraćajući pažnju na to, koračao je ka sredini pijace. Bio je vruć dan i znoj mu je tekao niz lice. Napokon se zaustavio pored tamnoputog čovjeka u poderanom šorcu, sa licem prekrivenim pjegama i sjajnim bijelim zubima, kojeg je srdačno pozdravio. Izgleda da i taj čovjek Gufeljda nije vidio prvi put.
– Johnny, – rekao je Edik. – Ovaj mladić (pokazao je na mene) želi da kupi stalak od školjki. – Naravno, – rekao je Johnny odobravajuće, – evo, ovo je savršeno. Very good. – I koliko tražiš za njega, my friend? – upitao je uljudno Edik, čak ne pogledavši stalak. – Osamdeset, – odgovorio je prodavac suvenira. – Šta, osamdeset? – nije razumio Edik. – Osamdeset za čitav set? – pokazao je na desetak stalaka složenih u hrpu na pultu. Johnny se nasmijao. Nasmijao se i Edik. Gotovo su se zagrlili i počeli tapšati jedno drugo po leđima.
– Daj nam pravu cijenu, i moj mladi prijatelju, – opet je Edik pokazao na mene, – uzećeš čitav set. – Ali meni ne treba deset stalaka, Edik, – rekao sam ja. – To više nije tvoja stvar, – prekinuo me Gufeljd. – Prepusti sve meni. Dobićeš svoj komad.
– Tri stotine španskih pezoa za sve, – rekao je Johnny i napravio gest kao da je spreman da spakuje kupovinu. – My dear friend, – opet je rekao Gufeljd, – vidiš, mi nismo turisti, budi ozbiljan, ne budi lud, želimo kupiti tvoje stalke. Ja ti dajem sto za svih deset. Odmah. U kešu, – pri ovim riječima Edik je izvadio dobro napunjen novčanik i počeo otkopčavati kopču.
– Tri stotine! – vikao je prodavac. – Ja radim na svoju štetu! Ubijaš me! – naglo je povukao ruku preko vrata.
Čitav razgovor vodio se na engleskom, ako se tako može nazvati, sa nekoliko riječi, brojeva i kratkih uzvika tipa „my dear friend“, „you are crazy“, „be serious“, „give me a real price“, „let’s go – he is joking“, koje je koristio Gufeljd, „you are killing me“, „no way“, koje je ponavljao prodavac, i „this is my last price“, izgovarano povremeno od oba.
– Hajde, Genna, mislim da imamo posla sa trgovcem, a našao nam se škrtica, – tužno je rekao Edik na mješavini jezika i uhvatio me za lakat. – Johnny, vidiš, ja sam popustio, daj i ti pravu cijenu! – u Edikovom glasu bile su primirljive note. Prodavci pored susjednih tezgi prišli su bliže i tiho posmatrali debelog čovjeka, oblivenog znojem i energično gestikulirajućeg.
– Edik, daj mu ono što traži, i idemo odavde.
Moj stidljivi pokušaj nije naišao na razumijevanje. „Ti si samo blefer, – Edik me prezrivo pogledao. – On je već moj.“
– Dobro, – svečano je rekao Gufeljd, opet obraćajući se prodavcu, – slušaj pažljivo. Danas je tvoj dan. Moja posljednja cijena – sto pedeset. I, – ovdje je Edik podigao kažiprst, – tu dear friend, dobijaš od mene još i kraljevski poklon, primi moje čestitke!
Edik je izvadio iz torbe i stavio na pult značku sa amblema Olimpijskih igara u Moskvi, dvanaest godina staru: „Vjeruj mi, this is specially for you“. – Dvije stotine pedeset, – s gađenjem je rekao prodavac, ali je ipak sa zanimanjem proučavao prikaz medvjeda na emajlu. – Dogovoreno, – rekao je Edik. – Ni naši, ni vaši – sto sedamdeset pet. – Sto devedeset, – sumorno je rekao Johnny. – Sto osamdeset, pobijedio si me, – uzdahnuo je Edik i pružio ruku zapanjenom prodavcu. – Usput, možeš li zamijeniti prvi stalak – boja ove školjke mi se ne sviđa. I još, spakuj svaki stalak posebno: mom mladom prijatelju predstoji težak put…
Gdje god sam sreo Gufeljda – u Sevilli, Solunu, Kuala Lumpuru ili Manili – njegova hotelska soba izgledala je jednako. Svuda – na krevetu, stolu, fotelji, televizoru – ležale su gomile knjiga, većinom njegovih vlastitih, namijenjenih prodaji. Tu su se nalazili i članci u raznim stepenima spremnosti, koje je Edik obično pisao noću tokom turnira ili donosio sa sobom iz Saveza, a koje u žurbi nije stigao završiti.
Drugi krevet obično je bio zatrpan matroškama, tkanim figurama koje se navlače na čajnik kako bi zadržale toplinu, kutijama za nakit oslikanim u „Palekh“ stilu, ogromnim kartonskim pločama na koje su bile nabijene stotine znački: nikad se ne zna kada će takva sitnica zatrebati; cijena je nebitna, a za člana šahovske federacije neke zemlje ili običnog prodavca u trgovini ili konobara u restoranu, takav poklon može biti itekako koristan. Po čitavoj sobi ležali su papiri raznog sadržaja: posjetnice funkcionera FIDE-a, korespondencija s predsjednikom federacije neke egzotične azijske zemlje, zapamćeni brojevi telefona čije vlasnike Edik nije uvijek pamtio, formulari partija nominiranih za nagradu za ljepotu i dostavljenih mu kao predsjedniku komisije „Umjetnost u šahu“. Tu je bila i magnetska tabla sa pozicijom iz partije nekog ženskog meča. Sjećam se da se na toj Olimpijadi Edik ponudio da pomogne djevojčici iz tima Bangladeša; novac, naravno, mali, ali ako prevedemo dolare u rublje – jedno takvo časovno angažovanje bilo je ekvivalentno dvomjesečnoj plati sovjetskog inženjera.
U 6.kolu je mlada ukrajinska šahistkinja WFM Hnatyshyn Anastasiia (rođena je 2010 godine) impresivno savladala poljsku šahistkinju IM Kiolbasa Oliwiu i zadržala vođstvo na turniru. Posle 6.kola Hnatyshyn Anastasiia ima 6 poena, dok poen manje imaju tri šahistkinje. U sedmom kolu WFM Hnatyshyn Anastasiia ima jaku protivnicu, gruzijsku šahistkinju IM Arabidze Meri (2409).
Danas je odigrana i četvrta partija meča. Niemann je žrtvovao pješaka za incijativu, ali nije uspio da postigne prednost. Nepomniachtchi je izmjenio figure i nastala je završnica raznobojnih lovaca (sa po jednim topom) u kojoj je Nepomniachthi imao pješaka više. Partija je posle 51 potez završena remijem, tako da je Nepomniachtchi zbog pobjede u prvoj partiji meča i dalje u vođstvu 2,5:1,5. Do kraja su preostale 4 partije.
U trećoj partiji meča od osam partija crne figure je imao Niemann koji je pokušao da stekne inicijativu nudeći žrtvu pješaka. Nepomniachtchi je igrao čvrsto i nije odmah uzeo pješaka na c6, ali kada je Niemann ponudio pješaka na a7, njega je uzeo. Niemann mu je ponovo ponudio pješaka na c6, ali to je sada bio „otrovan pješak“ zbog kojeg je bijeli morao da damu za lovca i topa. Ova prilično zanimljiva partija koja je počela danas u 10 sati završena je remijem u 29 potezu. Četvrta partija se igra danas sa početkom u 14:30 časova. U vođstvu je Nepomniachtchi 2:1.
V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina Moskva, 2008.
Fišer nije zaboravio, a možda prije svega Kampomanes, ni ideju meča s Karpovom. Tako me je 1976. godine (nedavno sam pronašao tu bilješku u svom radnom dnevniku) nazvao službenik naše ambasade u SAD i rekao da ga Fišer više puta, i svaki put kasno u noć, zove i moli da se organizuje meč sa Karpovom.
U drugoj polovini oktobra 1977. godine oni su se treći put obratili Karpovu, koji se tada nalazio u inostranstvu, i ponovo predložili staru ideju o meču do 10 pobjeda bez ograničenja broja partija. Kao i ranije, Karpov je potvrdio svoj stav o meču sa ograničenim brojem partija. Čuvši to, Fišer je ljutito napao Kampomanesa: „Zašto ste onda govorili da se može postići dogovor?“
Još jedan susret bez rezultata. Ipak, ideja je nastavila da živi i svi su je komentarisali. Pojavile su se čak i sumnje da li Kampomanes možda vodi sa sobom dvojnika Fišera. Krajem novembra 1976. godine posjetio me je Botvinik i iznio tu sumnju. Mihail Mojsejevič je rekao da je pitao Karpova: „Da li je to zaista bio Fišer? Jeste li s njim analizirali naslijepo (šahovske pozicije – prim. aut.)?“ Botvinika je obuzela i još jedna misao: Amerikanci se stide Fišera i ne vode pregovore o njemu. Moguće je da je to zaista bilo tako.
1.decembra 1976. godine iz Ministarstva inostranih poslova obavijestili su nas da je diplomatskim kanalima stiglo pismo predsjednika Filipina Markosa upućeno generalnom sekretaru CK KPSS L. I. Brežnjevu, sa prijedlogom da se na Filipinima organizuje meč Karpov – Fišer. Nakon što smo primili pismo, zajedno s Karpovom smo još jednom razmotrili to pitanje. On je potvrdio svoj raniji stav: meč do 6–8 pobjeda uz ograničenje od 24–30 partija. Početak meča — najkasnije avgust–septembar 1977. godine. Pri tome je dodao da je Fišer jedini koga nije pobijedio. To je bio njegov sportski motiv.
Uzimajući u obzir Karpovljev stav, Ministarstvo inostranih poslova je diplomatskim kanalima poslalo odgovarajući odgovor, dodajući da je za rješavanje pitanja meča potrebno da prijedlog dođe od Fišera. Ta napomena u potpunosti je odgovarala izjavi koju su potpisali Karpov i Fišer u Tokiju, gdje stoji: „sporazum o meču predstavlja naš dogovor, bez posredovanja trećih strana“.
Fišer na kraju nije odigrao nijedan ozbiljan meč ni sa kim. Tek 1992. godine u Jugoslaviji održan je njegov komercijalni meč sa Spaskim, povodom 20 godina od meča u Rejkjaviku, ali on nije izazvao veći odjek u šahovskom svijetu.
Za taj meč Fišer je osmislio sopstvenu varijantu šahovskog sata. Gledajući televizijske snimke njihovog meča u Jugoslaviji, upadalo je u oči njegovo staro nadmeno ponašanje. Na primjer, nije se čak ni podigao sa stolice za šahovskim stolom kada mu je Spaski prišao i pružio ruku.
Ozbiljnije posljedice taj meč imao je samo po Fišera. Otputovao je u Jugoslaviju uprkos zabrani vlasti SAD da američki građani tada putuju tamo. Nakon meča nije se vratio u Sjedinjene Države, već je lutao svijetom, pritom često govoreći loše o svojoj zemlji. Godine 2005. strpljenje američkih vlasti je puklo — raspisale su međunarodnu potjernicu za Fišerom. Na osnovu toga je u Japanu bio uhapšen i nekoliko mjeseci proveo u zatvoru čekajući odluku o deportaciji. U posljednjem trenutku spasio ga je islandski parlament, dodijelivši mu islandsko državljanstvo, nakon čega je ubrzo otišao tamo.
Može se samo žaliti što američka administracija nije pokazala više mudrosti i što se čak i nakon 13 godina upustila u sitničava prepucavanja oko Fišera. Istovremeno je šteta što nikada nismo istinski upoznali Bobija. Do danas ostaje otvoreno pitanje: ko je on bio — bolestan čovjek ili genije sa tragičnom sudbinom?
Sada, nakon 30 godina, kao da sebi postavljam pitanje: „Znali ste za sve pregovore između Karpova i Fišera — da li je meč Karpov – Fišer uopšte mogao da se odigra?“
Da, tada je bilo mnogo rasprava i mišljenja. Nejednoznačne stavove iznosili su nama, rukovodiocima Sportskog komiteta, velemajstori, ljubitelji šaha, i naravno partijski funkcioneri.
Sada, pregledajući dnevnike iz tog perioda, uočio sam zanimljivu zakonitost. Ako su predstavnici nižih nivoa aktivno bili protiv meča, onda se sa usponom na hijerarhijskoj ljestvici ton mijenjao i izražavale su se sumnje. A jedan od sekretara Centralnog komiteta partije kategorično je izjavio: „Sa mišljenjem Karpova mora se računati.“
Mnogo razmišljanja bilo je i u rukovodstvu Sportskog komiteta. Ali i tada i sada sam uvjeren: da je Fišer 1976. godine pristao na meč sa ograničenjem od 24–30 partija, meč bi se održao, jer je Karpov to veoma želio, a mi nismo imali razloga da se ne složimo s njim i da ne vjerujemo u njegov uspjeh. Uz to, do 1977. godine Karpov je imao dobru takmičarsku praksu i druga polovina godine bila je pogodno vrijeme za takav meč (poslije toga počinjale su pripreme za zvanični meč 1978. godine, u kojem je trebalo da brani titulu svjetskog prvaka protiv izazivača).
Plan tih priprema sastavljen je još 1976. godine: u njemu je objedinjeno sve najbolje što se pokazalo uspješnim u pripremi Karpova za meč sa Fišerom 1975. godine. Uzeti su u obzir i propusti koje je Spaski napravio u pripremi za meč 1972. godine. Međutim, suštinska razlika u Karpovljevoj pripremi u ovom periodu bila je u tome što se odvijala na višem nivou — uz široko učešće vodećih velemajstora, naučnih saradnika Instituta za medicinsko-biološke probleme, Instituta za ishranu, kao i stručnjaka za pitanja bezbjednosti. Izbor ljudi koje je Karpov uključivao u pripreme vršen je s ciljem da oni čine okosnicu ekipe koja će nastupiti na predstojećem meču.
ŠAHOVSKA KNJIGA U BIBLIOTECI VISOCKOG Između Voznesenskog i Jevtušenka
Visocki je umro 1980. godine, a interesovanje za ovog izuzetnog pjesnika i umjetnika ne jenjava već više od tri decenije. Značajan kulturni događaj bio je izlazak na ekrane igranog filma posvećenog pjesniku: „Vladimir Visocki. Hvala što je živ“. O Visockom je napisano stotine članaka, a broj publikacija i dalje raste. Autor ovog eseja također je napisao svoja sjećanja na Vladimira Semjonoviča. Želio bih ih posvetiti 75. rođendanu pjesnika – 25. januara 2013. godine.
…Godine 1973. upoznao sam čovjeka koji je tada imao gotovo neograničene mogućnosti. Zaista, glavni administrator Teatra na Taganki, Valerij Janklovič – a o njemu je riječ – bio je svemoćna figura: Heroji Sovjetskog Saveza i Socijalističkog Rada stajali su u redu da zavire kroz njegovo prozorče i isprositi par ulaznica za „Hamleta“ (u glavnoj ulozi je igrao Visocki) ili „Majstora i Margaritu“.
I zahvaljujući srećnom spletu okolnosti, uspio sam steći njegovo povjerenje i postići gotovo nemoguće – svaki dan su na moje ime, kao nekom VIP-u, u taganskoj rezervaciji bile predviđene dvije karte za tekuću predstavu. A u danima premijere mogao sam čak dovesti desetak prijatelja i prijateljica.
Slobodno prisustvovanje Teatru na Taganki bila je ogromna privilegija, i koristio sam je maksimalno. Mogu priznati da je poziv djevojci koja mi se dopadala da pogleda predstavu u popularnom teatru djelovao gotovo uvijek… I ponekad mi se činilo da sam već dosegao vrh „moći“.
Ali ubrzo se pokazalo da me prava moć tek čeka. Jednog dana Janklovič je upitao da li bih mogao u svom naučno-istraživačkom institutu organizovati koncert Vladimira Visockog. Ostao sam bez riječi. O tome da prisustvujem solističkom nastupu Visockog, a kamoli da ga sam organizujem, moglo se samo sanjati.
I tako je počeo moj novi život; konačno sam shvatio da nisam uzalud primao dodatak za kandidata nauka. Trebalo je dogovoriti koncert sa lokalnim komitetom i osigurati podršku partijskog komiteta. Zatim je bilo neophodno riješiti pitanje sale, odštampati ulaznice itd. Ukratko, sve kao u predstavi Marka Rozovskog „Koncert Visockog u NII-u“.
I zamislite moj trijumf, kada je sve bilo spremno, i u mojim rukama se našlo više od 400 (!) karata za Visockog, koje sam mogao dijeliti po vlastitom nahođenju. Možete mi vjerovati – svi poznanici direktori prodavnica dobili su po dvije željene karte…
Visocki je došao, održao nezaboravan koncert i otišao, a ja sam u svom NII-u postao gotovo nacionalni heroj. Nadređeni više nisu bili zainteresovani za moje naučne rezultate – htjeli su samo znati kada će ponovo sresti omiljenog umjetnika. Nekoliko sedmica kasnije organizovao sam drugi koncert Vladimira Semjonoviča, a zatim i treći. Podsjetiću da Visockom nije bilo dozvoljeno da održava plaćene koncerte – nije postojala potrebna tarifacija – pa su njegova izvođenja nazivana „šefovskim“, a kovert sa honorarom tajno je predavan Jankloviču, menadžeru umjetnika.
Uskoro je moja slava prošla daleko izvan instituta. Zvali su me desetine ljudi iz raznih mjesta, moleći da organizujem koncert Visockog kod njih. Tako sam, neprimjetno, sam postao mali Janklovič, i iako sam kao organizator bio slab, morao sam pokrenuti brzu i žustru djelatnost. Dešavalo se da Valerij samo usklađuje datum nastupa sa Visockim, obavijesti mene, a na sam koncert i ne dolazi. U takve sretne dane ja sam, na zavist svih obožavalaca barda, nosio Visockom gitaru koju sam mu predavao direktno pred izlazak na scenu…
Ne mislim da je Visocki imao mnogo bliskih prijatelja. Ali kada je svima omiljeni umjetnik nestao, pojavilo se ogroman broj njih. Bio je veliki poriv da se ugledam na te ljude i uklopim u masu „prijatelja“, ali ću se suzdržati. Iako sam sa Visockim proveo desetine večeri, svi ti susreti bili su više poslovni i odvijali su se u istim okolnostima. Tog dana i u to vrijeme dolazio sam do njega autom – ili do teatra, ili direktno do stana na Maloj Gruzinskoj, ponekad sam se penjao u stan. Zatim bi umjetnik sjedio u mojim „Žiguljima“ ili pokretao svoj „Mercedes“, i odlazili bismo na koncert.
Iza nas su obično išla dva-tri auta – ljudi su saznali za Volojno izvođenje i čekali ga u dvorištu. Pratili su nas do odredišta i bez problema ulazili u salu. Taj trik im je uvijek uspijevao: ja sam bio siguran da „kul momci“ dolaze sa Visockim, a on – da dolazi sa mnom… Nakon koncerta odvozio bih Vladimira kući ili u restoran VTO. Naravno, ako bi umjetnik dolazio svojim autom, eskorta nije bila potrebna. Ponekad bismo se viđali i na premijerama Taganke; na primjer, dobro pamtim da smo „Majstora i Margaritu“ prvi put gledali zajedno.
Treba reći da nisu svi koncerti protekli glatko. Tako, jednom smo ja i Janklovič došli po Visockog na „Mosfilm“. Valerij je izašao po njega na minut, ali se vratio sa Vladimirom tek nakon sat vremena – snimanje se neočekivano odužilo. Kao rezultat, stigli smo u MIEM – koncert je tog dana održan u ovom institutu – tek u 14:20, sa velikim kašnjenjem. A u 15:00 je u amfiteatru već bilo zakazano partijsko vijeće. O njegovom pomjeranju nije bilo ni govora (dobro da je partijski komitet uopšte dozvolio održavanje „šefovskog“ koncerta). Međutim, Visocki je držao takav tempo, pjevao sa tolikim žarom, da je čak i u zatezanju vremena uspio da odradi svoj program – niko iz sale nije izašao razočaran.
Drugi put – događaj se dešavao na Pravnom fakultetu Moskovskog državnog univerziteta – Visocki jednostavno nije došao. Ipak, bolje je o tome ne govoriti, jer je tog dana moj život visio o koncu. Ispostavilo se da je Janklovič pogriješio i nešto pomiješao, ali hvala Bogu, nakon dva dana zakazani koncert je održan.
U mladosti Edik je imao nadimak Bosjak. Kada je 1957. godine pozvan u vojsku, ubrzo je u jedinicu u kojoj je služio stigla telefonska poruka o njegovom upućivanju na prvenstvo Ukrajine. Vidjevši Edika u turnirskoj dvorani u vojnoj uniformi, iznenađeni prijatelji su uzviknuli: „Bratci, Bosjak je stigao!“ Kada je Gufeljd odgovorio: „Nisam Bosjak, nego Branitelj Otadžbine“, oni su glasno povikali: „Otadžbina je u opasnosti!“
Prije četvrt vijeka u Njujorku je umro Jakov Juhtman, kao i Gufeljd, pobijedivši Talja na prvenstvu SSSR 1959. godine. Bili su slični u manirima ponašanja, govoru i odnosu prema životu, ali su postojale i razlike. Ako se Juhtman držao dalje od vlasti, nije bio omiljen kod nadređenih, nije prihvatao čak ni spoljašnja pravila igre, a pred odlazak na Zapad je čak strahovao od diskvalifikacije, Gufeljd je bio rafinirani Bosjak, koji je razumio kako funkcionišu poluge moći i od koga zavise životne privilegije i putovanja u inostranstvo, za koja je bio spreman učiniti sve.
U nekrologima koji su se pojavili u zapadnoj štampi odmah nakon njegove smrti, moglo se pročitati da je tajnu – da li je bio saradnik KGB-a – Gufeljd odnio sa sobom u grob. Patetične riječi, ali za one koji su živjeli u to fantastično vrijeme, činjenica da je Edik redovno putovao u inostranstvo, čak i sam, i to u zapadne zemlje, govori mnogo. Naravno, stvar nije u tome da li se još uvijek čuvaju neki izvještaji u arhivima ove organizacije, potpisani njegovim imenom. Oni koji su mu davali dozvolu za putovanja, savršeno su znali da Eduard Jefimovič Gufeljd, da bi opravdao ukazano povjerenje, može izvršiti bilo koji zadatak.
Godine 1980. na Olimpijadi u Lucernu, Gufeljd je umirivao one koji su se zanimali za sudbinu Ašharumove i Guljko, koji već godinu i po nisu dobijali dozvolu za emigraciju: „Zašto se toliko brinete? Dozvola je već dobijena, njihov odlazak je pitanje od nekoliko dana.“ Tek nakon pet godina su uspjeli napustiti zemlju.
Otvoreno je komunicirao sa onima koji se nisu vraćali, Korčnojem i Alburtom, u ona teška vremena, prožeta politikom. Korčnoj se sjeća kako je na ekipnom Svjetskom prvenstvu u Lucernu (1985) Gufeljd razgovarao s njim: „Pa dobro, zašto si otišao? Zašto si to učinio? Zašto? Možeš li to reći?“ A Alburtu na Olimpijadi u Solunu godinu ranije je direktno govorio: „Nije sigurno, sve se može dogoditi, granica Bugarske je blizu, a tvoji roditelji su tražili da prenesem – razmisli bolje prije nego što nešto kažeš ili učiniš…“
Značajan dio života Edik je proveo u kartanju. Karte su bile gotovo jedina zabava u ono daleko vrijeme kada su turniri trajali sedmicama, a mnogi učesnici su se okupljali svake večeri u hotelskoj sobi, gdje je igra u oblacima cigaretinog dima često trajala do sivog svitanja, a ponekad i do početka sljedećeg kola. Vladimir Tukmakov se sjeća: „Sam sam rijetko igrao, ali sam volio posmatrati igru. Učešće Gufeljda pratilo je neobuzdano zvonjenje, povremeno s uvredama, i gotovo uvijek je završavalo skandalom. Nije bio igrač visokog ranga, a kad je gubio, nikada se nije odmah predavao, nastojeći izbjeći proceduru vraćanja novca koju nije volio.“
Za postizanje pobjede Edik je mogao koristiti bilo koje metode. Gufeljdu pripada izreka da karte prvo igra za sebe, zatim igra postaje dvoje na dvoje, a na kraju se završava borbom troje protiv jednog. Odlično je poznavao termine „napuniti“, „dati signal“, „izvesti volat“, „pokrenuti dinamо“. Nije bilo igre koju Gufeljd nije igrao, ali jedna od njegovih omiljenih bila je bura – relativno jednostavna igra, u kojoj mnogo toga zavisi od sreće, a Edikovo umijeće da „za svaki slučaj“ drži dodatnu kartu u svojoj ogromnoj šaci nije uvijek prolazilo neopaženo. Ponekad bi protivnici otkrili tu kartu, a ponekad i obrnuto. Takvi trikovi spadali su u „veliki džentlmenski set“ i često bi se, nakon rješavanja nesuglasica, igra nastavljala kao da ništa nije bilo.
Gdje god bi se Gufeljd pojavio, čuli su se njegov glas, šale i smijeh. Da se zna, Edik nije pripadao poklonicima Konfucija, koji je tvrdio da što manje riječi treba da se izrazi misao, to bolje. Imao je reputaciju veseljaka i duhovitog čovjeka. Stalno je šalio, pričao anegdote i viceve. Ali čudno, njegove šale, prenesene visokim, karakterističnim glasom, često povlačeći sagovornika za rukav, znale su početi dosađivati, a kasnije i iritirati. Gotovo svaka njegova rečenica sadržavala je ličnu zamjenicu u prvom licu jednine: „Ne, poslušaj šta sam ja smislio…“
Njegov humor rijetko je bio dobroćudan, u njemu je potpuno nedostajala samoironija, osim ako se ne računa uobičajena šala: „To je bilo prije četrdeset kilograma“ ili pitanje: „Koji ti je rejting?“ – i bez obzira na odgovor: „A ja imam dvadeset dva centimetra“, iako je u posljednjem slučaju bila u pitanju samopromocija.
Još u mladosti mogao je zvati rodbinu, uključujući one s druge strane Dnjepra, moleći da odmah dođu kod ujaka Mile, kod kojeg je izbio požar. Zbunjeni ujak Mile dočekivao bi mnoštvo rodbine, ne shvatajući zbog čega je dobio tako neočekivan znak pažnje. Osobu koja bi prva izrazila saučešće na njegovoj smrti, dirljivim nekrologom, zvao je iza leđa Dvornjaković ili Govnjuković, zavisno od raspoloženja.
Što reći, Gufeljdov humor bio je za odabrane (i takvih je bilo), ali gotovo uvijek su u njegovim pričama postojali elementi zadirkivanja, podmetačine, ponekad na granici uvrede, ponekad prelazeći tu granicu. Ipak, u ovom ponekad plitkom toku događaja povremeno bi se pojavile iskričave ideje, naročito sjajne na pozadini tog fantasmagoričnog vremena.
Olimpijada u Nici, 1974. godina. Azurno more. Autobus sa sovjetskim turistima, koji su prije nekoliko dana stigli iz Moskve, kreće se autoputem uz obalu mora. Sunce i palme, luksuzni hoteli, teniski tereni. Neko se stidljivo pita: „Je li ovo već Monte Karlo?“ U istom trenutku čuje se prepoznatljiv glas Gufeljda: „Ne, ovo je još ‘Monte Karlo – Stanica za razvrstavanje’!“
Druga Olimpijada, opet u toploj zemlji, opet sovjetski turisti, upravo dobili od organizatora torbu sa suvenirima. „Da-a, o ovakvoj olovci sam dugo sanjao!“ – oduševljeno uzvikne Gufeljd. Ruke lete – dublje, dublje, a iz grupe razočaranih glasova: „A ja je nemam, meni nisu dali…“
U polufinalu prvenstva zemlje, jedan velemajstor, sklon čašici, izgubio je potpuno dobijenu poziciju, po mišljenju Gufeljda. „Tekst ove partije – izjavio je Edik nakon njenog završetka – treba istaknuti u svim treznilištima Sovjetskog Saveza!“
Volio je kladiti se, volio je šale i trikove, mogao je biti i šarmantan i simpatičan na svoj način, pa čak i srdačan prema onima do kojih mu je bilo stalo, pod uslovom, naravno, da ti ljudi ni na koji način ne ugrožavaju njegove životne interese.
FIDE sa zadovoljstvom objavljuje spisak otvorenih turnira koji su odabrani za finansijsku podršku u okviru izdanja programa Open Aid Project za 2026. godinu. Odabrani događaji izabrani su na osnovu klasične vremenske kontrole, takmičarske snage, dosadašnje tradicije i rezultata, geografske lokacije, kao i načina raspodjele nagradnog fonda, pri čemu je posebna pažnja posvećena uslovima za žene, veterane i igrače iz zemalja u razvoju.
Projekat je pokrenut tokom pandemije COVID-19 s ciljem da pomogne turnirima da prebrode period ozbiljne finansijske neizvjesnosti, istovremeno pružajući podršku šahovskim profesionalcima čija je egzistencija zavisila od redovnog takmičenja. Od tada je postao redovan dio FIDE-ine podrške globalnom kalendaru otvorenih turnira.
Program za 2026. godinu, koji FIDE realizuje uz podršku kompanije Freedom Holding Corp, obezbjeđuje ciljanu pomoć odabranim otvorenim turnirima koji će biti održani između juna i decembra 2026. godine. Organizatori iz cijelog svijeta podnijeli su prijave, a izabrani događaji ispunili su kriterijume programa usmjerene na promociju pristupačne, inkluzivne i održive organizacije turnira.
Sljedeći turniri izabrani su za podršku kroz FIDE Open Aid Project 2026:
Ova lista nije konačna, jer su pojedine prijave još uvijek u postupku dodatnog razmatranja.
„Otvoreni turniri imaju ključnu ulogu u razvoju šaha širom svijeta“, izjavio je predsjednik FIDE-a Arkadij Dvorkovič. „Open Aid Project nastao je tokom pandemije, kada je ovakva finansijska podrška bila hitno potrebna kako bi turniri opstali i kako bi se šahovskim profesionalcima pomoglo da prebrode veoma težak period. Drago nam je što je ovaj projekat postao redovna inicijativa. Podržavajući turnire u različitim državama i regionima, doprinosimo stvaranju boljih prilika za igrače, organizatore i lokalne šahovske zajednice, istovremeno pomažući dugoročni razvoj našeg sporta.“
Kroz Open Aid Project, FIDE nastavlja svoju posvećenost podršci organizatorima turnira i jačanju globalnog kalendara otvorenih takmičenja, osiguravajući da kvalitetne prilike za igru ostanu dostupne šahovskim zajednicama širom svijeta.
Danas je u hotelu „Hajat“ i svečano otvoren meč između Hansa Nimana iz SAD i Jana Nepomnjaščija iz Rusije.Ovaj događaj probudio je veliku pažnju među ljubiteljima šaha, ne samo u Srbiji nego i širom sveta.
Prisutnima su se na svečanom otvaranju obratili predsednik ŠSS Andrija Jorgić i ministar sporta Zoran Gajić.
Meč su simboličnim povlačenjem prvog poteza označili naša šahovska legenda velemajstor Ljubomir Ljubojević i selektor ženske šahovske reprezentacije Alisa Marić.
Podećanja radi, meč će se igrati 4 dana, od 29.maja do 1.juna, ukupno osam šahovskih partija za nagradni fond od 100.000 dolara, čija je polovina namenjena za dobrotvorne svrhe.
FM Aleksandra Žerebcova nastavlja sa odličnom igrom. U petom kolu savladala je IM Katerinu Atalik i sada se nalazi u grupi šahistkinja sa po 4 poena. Na vrhu tabele se izdvojila petnaestogodišnja ukrajinska šahistkinja WFM Hnatyshyn Anastasiia sa 5 poena.
💬 „Moj trener Peter mi obično kaže da ako uspijem da ga iznenadim, vjerovatno ću iznenaditi i protivnika. I ovaj put sam iznenadio sam sebe! Ne bih rekao da sam bio potpuno izgubljen, ali prilično izgubljen! (…) Protiv nekog drugog protivnika Gukesh bi vjerovatno igrao opreznije, ali to nije njegov stil: on želi da ide naprijed. Provokacija funkcioniše u smislu da se dobije prava partija.” (🇳🇴 Magnus Karlsen)
Strategija koja se savršeno uklapa u ono što Peter Hajne Nilsen otkriva u junskom broju 2026. časopisa Europe Échecs:
💬 „Sa Anandom smo otvaranja koristili kao ofanzivno oružje. Sa Magnusom je to više defanzivno oružje: cilj je da oba igrača izađu iz svoje pripreme. To je dobra stvar, jer smatramo da je njegova najveća prednost u borbi igrač protiv igrača. Izbaciti protivnika iz njegove zone komfora je važnije nego ostaviti Magnusa u njegovoj.” (🇩🇰 Peter Hajne Nilsen, trener Magnusa Karlsena)
📝 Izvori: intervju Petera Hajnea Nilsena u Europe Échecs, jun 2026, i Norway Chess 📸 Michal Walusza / Norway Chess
Majska nagrada, najprestižnije sportsko-društveno priznanje u Srbiji, dodeljena je laureatima u 10 kategorija. Nagrada za životno delo dodeljena je šahovskom velemajstoru Ljubomiru Ljubojeviću, najuspešnijem srpskom šahisti svih vremena. Nagradu su uručili ministar sporta Zoran Gajić i predsednik Sportskog saveza Srbije Davor Štefanek.
V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina Moskva, 2008.
Pregovori Fišera sa Karpovom
Među zemljama u kojima je Karpov nastupao tokom ljeta 1976. godine bili su i Filipini — zemlja koja je 1975. godine nudila organizaciju meča za titulu svjetskog prvaka. Ovom putovanju posvećujem posebnu pažnju, jer je prilikom Karpovljevog povratka preko Tokija u Moskvu, u japanskoj prijestonici došlo do njegovog iznenadnog susreta sa Fišerom. Neočekivan je bio, doduše, samo za Karpova, ali istovremeno i željen. Susret je vješto organizovao dugogodišnji Fišerov pristalica, predsjednik šahovske federacije Filipina Florensio Kampomanes. U sačuvanoj arhivskoj bilješci Karpova o tom susretu stoji:
„27. jula 1976. godine, tokom ručka u restoranu pres-kluba stranih novinara, dobio sam poziv predsjednika šahovske federacije Japana, gospodina Macumota, na zvaničnu večeru povodom mog boravka u Japanu.
Došao sam u hotel ‘Hilton’ u zakazano vrijeme i vidio da su tamo prisutni potpredsjednik FIDE Kampomanes, Macumoto i Fišer.
Naravno, bio sam iznenađen pojavom američkog velemajstora.
Fišer mi se obratio pitanjem: ‘Može li se smatrati pouzdanom informacija koju je objavila američka štampa o neodržanom meču?’
Dalji razgovor imao je formu dijaloga.
Karpov: Ne znam na šta tačno mislite, ali ja ne vjerujem uvijek američkoj, pa ni stranoj štampi uopšte.
Fišer: Ni ja ne vjerujem kampanji uzajamne mržnje koju je podgrijavala štampa i želim vam to sada reći.
Karpov: Ni ja prema vama ne osjećam mržnju.
Fišer: Želio bih da vam predložim da odigramo meč… Da li je zaista tačno ono što su pisale sovjetske novine u aprilu–maju 1975. godine?
(ovdje se misli na informaciju o spremnosti Karpova da igra meč sa Fišerom – prim. aut.)
Karpov: Da, to je tačno. Samo sam iznenađen čitavom godinom ćutanja i ovim sadašnjim obraćanjem s takvim prijedlogom.
Fišer: Nisam vjerovao svojim očima kada sam pročitao o vašoj spremnosti da igrate meč nakon što ste proglašeni svjetskim prvakom. Smatrajući to „crvenom propagandom“, bojao sam se da ne upadnem u zamku.
Karpov: Namjeravam da svim snagama doprinesem popularizaciji i promociji šaha u cijelom svijetu. U tom smislu sam meč smatrao veoma zanimljivim i privlačnim događajem, ali u ovom trenutku ne mogu donijeti odluku o meču i njegovim uslovima. Potrebno mi je da razmislim i da prethodno obavijestim Šahovsku federaciju SSSR-a.
Fišer: Dugo nisam igrao šah i želim da igram meč, ali ne želim da ga igram besplatno. Dosta je bilo što sam cijeli život igrao besplatno. Sada sam dostigao godine poslovnog čovjeka i potreban mi je novac.
Karpov: Ja novac ne stavljam na prvo mjesto, za mene je veoma važan sam šah, a u vezi s tim i formula mogućeg meča. Predugačak meč ne doprinosi najboljem ispoljavanju kreativnih mogućnosti.
Fišer: Proučio sam istoriju susreta na najvišem nivou i pronašao mnogo mečeva do 10 pobjeda bez limita. Takva formula podstiče oštrinu borbe i u tom slučaju se isključuju slučajnosti. Čitao sam da ste pristali da igrate meč 1975. godine. Dužina meča doprinosi povećanju nagradnog fonda.
Karpov: Ne želim da šahovski svijet, kao rezultat takvog meča, ostane bez dvojice izvanrednih šahista. Zaista, bio sam primoran da pristanem da igram meč 1975. godine do 10 pobjeda bez limita. U suprotnom bi me vanredni kongres FIDE lišio stečenih prava. Ali sada se situacija promijenila.
Fišer: Volio bih da igramo meč za 3–4 mjeseca. Još ne znam u kojoj zemlji — važno je da se načelno dogovorimo.
Karpov: Ako bi do meča došlo, onda ne prije nego za godinu dana, jer planiram da igram na prvenstvu SSSR-a u decembru ove godine, a zatim mi je potrebno vrijeme za pripreme.
Fišer: Ako igramo meč, prvenstvo se može i odložiti.
Karpov: Obećao sam da ću igrati na nacionalnom prvenstvu i mogućnost našeg meča ne može promijeniti tu riječ. (Fišeru se ovaj odgovor nije naročito dopao – prim. aut.)
Fišer: Dugo nisam igrao. Već četiri godine. Želim da igram što je prije moguće. Ali ne želim da igram na običnim turnirima, da se susrećem sa „običnim“ velemajstorima. Želim mečeve sa najjačim šahistima svijeta.
Karpov: Ponavljam, mogućnost meča postoji tek sljedeće godine.
Na kraju su Karpov i Fišer ponovo izrazili međusobno poštovanje i izjavili namjeru da odigraju meč jedan protiv drugog. Vrijeme, mjesto, novčana nagrada i ostali uslovi trebalo je naknadno da budu usaglašeni. Tu izjavu, napisanu rukom na papiru hotela „Hilton“, potpisali su obojica.
Učesnici susreta dogovorili su se da informacija o njemu ne dospije u štampu. Međutim, ne bez učešća nekoga od stranih učesnika susreta, vijest je procurila u inostrane novine, što je izazvalo brojne spekulacije, iako je Karpov o mogućnosti takvog meča govorio i prilikom svog krunisanja, kao i kasnije.
Nakon izvjesnog vremena dobio sam kopiju izjave potpisane u Tokiju. Ona je vrlo kratka i u njoj nema ničeg naročito novog. U sjećanju mi je ostao samo razvučen potpis „Bobi Fišer“. Poslije toga mi je postalo jasnije zašto Fišera gotovo uvijek zovu Bobi.
Kao svojevrsni nastavak tokijskih razgovora, u avgustu 1976. godine u španski grad Montilja-Moriles, gdje je Karpov učestvovao na međunarodnom turniru, ponovo su doputovali Fišer i Kampomanes da se sastanu s njim. Na tom susretu Bobi je iznio konkretnije prijedloge o neoficijelnom meču sa Karpovom: igra bez limita do 10 pobjeda, otvoren termin početka — od decembra 1976. godine, spremnost da se igra u bilo kojoj zemlji, osim u Evropi. Pri tome je dodao da računa na trajanje meča od oko pola godine i predložio da se potpiše sporazum o vremenu i mjestu održavanja, bez preciziranja samog sistema takmičenja.
Karpov, koji je uvijek bio protiv meča bez limita, naravno, nije pristao. Tu su se i razišli. Međutim, već sljedećeg dana Fišer je pronašao Karpova u hotelu na aerodromu i dodatno predložio da se takav meč odigra u dva ili tri dijela, uz veliku pauzu, recimo poslije 20 partija. Ali Karpov je po pitanju meča bez limita ostao nepokolebljiv.
Tada je Fišer rekao da je računao da odigra meč s Karpovom krajem te ili početkom naredne godine, ali pošto je shvatio da za to nema mogućnosti, odlučio je da igra neki drugi meč. Međutim, to ne znači da „povlači potez unazad“.
Fišer je tada bio gotovo opsjednut idejom da odigra meč s nekim od velemajstora, u čemu ga je aktivno podržavao Kampomanes. Pojavljivale su se vijesti o pregovorima sa Gligorićem, Korčnojem, Torreom, Mekingom. Međutim, održan je samo njegov trening-meč sa Mekingom, kojem je Fišer predviđao veliku budućnost. Tada je čak izjavio: „Ako ja ne uspijem da ponovo oduzmem šahovsku krunu Rusima, to će učiniti Meking.“ Ali to nije uspjelo ni jednom ni drugom.
1988.godine, željezna zavesa je pala i svi sovjetski ljudi su se sjurili u inostranstvo. Jedni su otišli tamo zauvijek, drugi su putovali u posjetu, a samo su lijeni ostali kod kuće. Nije bilo karakteristika, trouglova, partijskih komiteta, mjesnih komiteta. Jedini pasoš za inostranstvo bili su novčani znakovi, kojih tada nije trebalo previše.
I tako, došavši do potrebnog poziva, čitava naša porodica odlučila je da posjeti vječni grad Rim. Plan puta je bio pažljivo osmišljen – brodom iz Odese do Napulja, a zatim vozom do glavnog grada Italije. Na taj način, posjeta prijateljima Italijanima uspješno je spojena sa desetodnevnim putovanjem morem.
Otisnuvši se iz Odese, zaputili smo se na daleki put osvajanja stranih zemalja i uskoro, kao što obično biva na dugim putovanjima, stekli smo mnogo novih poznanstava. Jedan od najprijatnijih bio je Viktor Gotlib, Lenjingrađanin koji je odlučio da posjeti bivšeg zemljaka koji je u Parizu našao životnu saputnicu.
Već prvog dana ispostavilo se da je Viktor blizak prijatelj Marka Tajmanova i da ga poznaje već dugo. Tu sam se i ja pohvalio da imam tople odnose sa velikim majstorom. Godine 1969. asistirao sam mu na prvenstvu zemlje, iz kojeg je on izašao u međuzonsko takmičenje, a zatim po inerciji u turnir kandidata, gdje ga je čekao Robert Fišer…
I ja i moj saputnik rado smo dijelili uspomene na susrete sa Tajmanovim. Nedjelja je prolazila, naše putovanje na „Dmitriju Šostakoviču“ se bližilo kraju. Viktor i ja gotovo da nismo bili razdvojeni, a onda on nije mogao da izdrži… Kada su sve teme bile iscrpljene, Lenjingrađanin je otkrio jednu goruću tajnu, koja objašnjava zašto Tajmanov, iako oženjen Moskovljankom, sve češće posjećuje svoj rodni grad.
– „Da li je to zaista istina?“ – uzviknuo sam, saznavši da neka mlada i prelijepa osoba uljepšava Marku Jevgenijeviču bijele lenjingradske noći.
– „Možete se ne sumnjati,“ potvrdio je Viktor. – „Često se družimo ‘porodično’, a ove godine smo čak zajedno dočekali Novu godinu.“
– „I ko je srećnica?“ – nisam mogao da zadržim znatiželju.
– „Ona je prelijepa,“ priznao je moj saputnik, – „i više me ništa ne pitajte. Već sam rekao previše.“
Priča druga (središnjica)
Dve godine kasnije, 1990. godine, opet smo sin i ja putovali na „Dmitriju Šostakoviču“. Ovoga puta, međutim, krajnja destinacija bila je prestonica Francuske, pa je naš morski put vodio do Marseja. Kada smo se smjestili u kabini i popeli u restoran, za našim stolom već je sjedila mlada djevojka vrlo prijatnog izgleda. Upravo sa njom – kakva sreća! – trebalo nam je provesti narednu sedmicu.
Naša saputnica predstavila se kao Nadežda Bahtina. Ubrzo se ispostavilo da nije udata, da živi u Lenjingradu, a sada ide u Napulj, što je značilo da će na kopno sići dan ranije od nas. U saputnici je bilo toliko šarma i toliko zagonetki, da smo i sin i ja oboje uspješno poljubili ljubavnu groznicu. Istina, šanse za uspjeh bile su nam male. Sinu se tek napunilo deset godina i njegove ljubavne avanture tek su ga čekale. Ja sam, zbog prisustva nasljednika, takođe bio donekle sputan i nisam mogao u potpunosti pokazati sebe. Zato je bilo razumnije odložiti sve pokušaje do povratka kući. Samo to što Nadežda živi u gradu na Nevi obećavalo je sretan kraj – nehotice sam se prisjetio Tajmanova.
Brod je isplovio, i počeli su uobičajeni razgovori na putovanju – razmjena informacija, traženje zajedničkih poznanika. Riječ po riječ, i tada sam priznao da imam određenu vezu sa drevnom igrom.
– „A da li ste ikada imali priliku da sretnete nekog od šahista?“ – upitao sam Nadu. – „Čini mi se da ne. Ipak, čekajte, jednom sam na nekoj zabavi ukradenim pogledom vidjela velikog majstora Tajmanova,“ prisjetila se djevojka. – „Postoji takav, zar ne?“ – „To je moj prijatelj,“ skromno sam primijetio, a u sebi sam razmišljao o čudesnoj slučajnosti – drugi put na „Dmitriju Šostakoviču“ i opet sa mnom osoba iz Lenjingrada, opet poznaje Tajmanova, samo što ovaj put nije saputnik – saputnica… – „Ali, čini se, sada živi u Moskvi,“ dodala je Nadežda. – „Više vremena provodi u vašem gradu,“ krenuo sam pažljivo putem Viktora Gotliba. – „Nije baš časno s njegove strane,“ uzdahnula je dobra djevojka, – „koliko ja znam, u Moskvi ga čeka vjerna supruga.“ – „Kako da vam objasnim,“ bio sam taktičan, – „u Lenjingradu trenira mlađe generacije.“ – „I zbog toga je ostavio jadnu ženu kod kuće?“ – „Postoji jedna tajna,“ zamaglio sam se donekle farisejski, – „ali obećajte da me nećete razotkriti.“ – „Ćućću kao riba.“
Kada sam ispričao Nadi o lenjingradskim avanturama Tajmanova, djevojka se neizmjerno razljutila.
– „Nikako nisam očekivala od slavnog velikog majstora,“ uzviknula je. – „Nemojte biti previše strogi,“ rekao sam poučno, – „treba poznavati Tajmanova. Ličnost je izvanredna, sjajna, a uz to je i umjetnik, živi u svijetu romantika prošlog vijeka – Šuman, Šubert, Šopen, priroda mu je emocionalna, ne može se suditi po običnom kodeksu.“ – „Ne, nema opravdanja,“ odlučno je rekla djevojka. – „I ako ikada sretnete tog brzopletog zavodnika, recite mu da je jedna Lenjingrađanka osjetila duboku žalost.“
Sedmica je brzo proletjela, a u Napulju se Nadežda Bahtina iskrcavala. Odlučio sam je svečano ispratiti, a uz to saznati i željeni broj telefona.
Međutim, čim je brod pristao, dogodilo se nevjerovatno – djevojka je nestala bez traga. Nije je bilo ni u kabini, ni na palubi, ni u restoranu. Nisu je našli ni na obali, jednostavno se rastvorila u napuljskom vazduhu.
Ponovo, kao i prije dvije godine, moje morsko putovanje bilo je pomračeno. Iako su me čekali Marsej i Pariz, bio sam razočaran i stalno sam mislio o Nadi, o njenom iznenadnom nestanku. Moram priznati, prošlo je mnogo mjeseci dok nisam povratio unutrašnju ravnotežu. Vrijeme, kako je poznato, liječi sve rane.
Finale (završnica)
Protekle su još tri godine, i obe morske priče – i o lakomislenom Tajmanovu, i o čednoj Bahtinoj – otišle su u prošlost. Dao sam sebi zavjet da više nikada ne putujem morem. Sa velemajstorom u međuvremenu se naši putevi nisu ukrstili – rastavši se od svoje moskovske supruge, potpuno se preselio u grad na Nevi, oženivši upravo onu osobu kojoj je ranije tajno bježao iz prestonice.
Ali 1993. godine Tajmanov me pozvao iz Lenjingrada, zamolio da ga sretnem i odvezem do Šeremetjeva – putovao je u Njemačku na naredni turnir. Naravno, izrazio sam spremnost, tim više što je velemajstor obećao da me čeka neobično iznenađenje.
I tako, u dogovoreno vrijeme, stigao sam na Lenjingradsku željezničku stanicu. Nismo se vidjeli nekoliko godina, pa smo se čvrsto zagrlili, razmijenili pozdrave i krenuli peronom prema automobilu.
– „Gdje je vaše iznenađenje?“ – upitao sam. – „Prvo ćemo sjesti,“ predložio je Tajmanov, penjući se u salon. – „A sada pogledajte ovu fotografiju. Da li vam je neko od ovih ljudi poznat?“
Pažljivo sam pogledao snimak. Tu je Anatolij Sobčak, pored gradonačelnika još neki poznati ljudi, ali nije njih Mark Evgenjevič želio da me iznenadi. I tada je srce poskočilo i stalo. Ugledao sam svoju davnu saputnicu, tako čudno nestalu prije tri godine – Nadeždu Bahtinu. Bila je u centru raskošnog sanktpeterburškog društva.
– „Da li mislite na nju?“ – pokazao sam na djevojku svojih snova. – „Koga bi drugo!“ – „Znači, poznajete je?!“ – u mom glasu istovremeno su se čudjenje i nada miješali. – „Ipak, Nadežda je rekla da vas je jednom srela u gostima.“ – „Sada se viđa sa mnom češće,“ mirno je primijetio Tajmanov. – „Znači, djevojka je živa, zdrava i čak napreduje. Samo da znaš gdje je nestala u Italiji onog ljeta,“ promrmljao sam. – „To baš i znam,“ nasmijao se veliki majstor. – „Sjela je sa mnom u auto, i brzo smo otišli. Nisam je bez razloga čekao na obali.“
Nekoliko trenutaka sam gutao zrak. Zatim sam upitao, nekako šapatom (očigledno sam izgubio glas): – „I znali ste da sam na brodu?“ – „Kako da ne znam! Štaviše, vidio sam vas dok ste silazili na obalu. Upravo zato sam pojačao gas.“ – „Lijepo ste se ophodili prema svom bivšem sekundantu.“ – „Morate me razumjeti. Nismo smjeli otkriti tajnu: sve je držano duboko u tajnosti.“ – (Zaista lakomislen čovjek! Nije samo meni poznata ova tajna.) – „A šta ste učinili s tim anđelom?“ – još jednom sam pogledao djevojku zbog koje je bilo toliko patnje. – „Šta da uradim? Oženio sam je!“ – „Hoćete reći da se vaša nova supruga zove Nadežda Bahtina?“ – „Zove se Nadežda Tajmanova!“ – ispravio me srećni muž. – „Čestitam,“ tiho sam rekao i, kao u groznici, upalio automobil.
Bog sa njim, sa Tajmanovom! On je umjetnik! Opet Šuman, Šubert, Šopen… Ali kakva je Nadežda! Kako je osuđivala velikog majstora-virtuoza! Ne, teško je na ovoj zemlji takvom moralisti kao što sam ja.
Primijetivši da jedva držim volan, Tajmanov je odlučio da me podstakne: – „Ne tugujte. Izgubili ste djevojku, ali ste dobili priču za pripovijedanje.“ – „I nećete imati ništa protiv ako opišem čitavu ovu priču?“ – malo sam se ohrabrio. – „Naravno da ne, jer ona ima sretan kraj!“ – „Zaista, happy-end po svim pravilima,“ složio sam se s mladencem. I prešli smo na šahovske teme.
Vrlo često je nudio remi dok su otkucavao njegov sat. Ako bi protivnik rekao: „Molim vas, povucite potez“, Edik bi mogao da odgovori: „Po međunarodnim pravilima – nisam dužan.“ Što, naravno, nije bilo tačno. Jednom je na taj način ponudio remi majstoru Podgajcu. Ovaj ga je zamolio da povuče potez, što je izazvalo Edikovo nezadovoljstvo. Ipak, potez je odigrao, ali kada je Podgajec, nakon razmišljanja, pristao da partiju završe remijem, Edik je hladno rekao: „E sad ti povuci potez.“ – „Ali ti si ponudio remi?“ – „Ko je to čuo?“ – odgovorio je Gufeljd ledeno.
Jedno poglavlje njegove knjige i zove se: „A ko je vidio? Ko je čuo? Ko je rekao?“ Iako opisuje slučaj iz svoje mladosti, gdje je sam bio oštećen, pokazalo se da je učenik bio vrlo nadaren – i mnogi koji su igrali s Gufeljdom čuli su upravo te izraze.
Prisjećajući se jedne partije s mladim Štejnom, pisao je: „Prije nego što sam povukao potez koji je dobijao, upitao sam: ‘Lenja, hoćeš remi?’ – ‘Da, naravno’, odgovorio je moj protivnik, a ja sam rekao: ‘A ja – ne!’“
Često bi tokom igre dobacivao komentare. Ponekad, kao u ovom slučaju, koji su mu se činili duhovitima, ali nerijetko i nešto neprijatno ili uvredljivo. Zato nije slučajno što je svaki protivnik koji je igrao s Gufeljdom – osim onih najpoznatijih, prema kojima nije smio da koristi takve trikove – morao stalno biti na oprezu, naročito u cajtnotu. Mnogi su molili sudiju da se u završnici drži blizu njihovog stolaa.
„Remi“, rekao je jednom Gufeljd majstoru Begunu. „Je li to ocjena pozicije ili ponuda?“ – oprezno je upitao ovaj. Čak i njegov zbirka partija počinje jednom u kojoj je protivniku bilo dozvoljeno da vrati potez – da bi ga potom uništio, kad je ovaj izabrao drugo, „bolje“ rješenje.
U meču Holandija – SSSR na studentskom prvenstvu svijeta u Helsinkiju (1961) odlučujuća je bila partija Jongsma – Gufeljd. Snage su bile očigledno nejednake: iskusnom profesionalcu suprotstavljao se pravi amater, iako s oštrim taktičkim vidom. Leks Jongsma odigrao je jedno od svojih omiljenih otvaranja: u prvom potezu izveo je daminog konja, a u drugom – konja sa strane kralja. Gufeljd je dobio dobru poziciju, ali na izlasku iz otvaranja odigrao je nepažljiv potez – damom na a5, koji je mogao dovesti do trenutnog poraza.
Igrajući za susjednim stolom, Frans Kuipers je, vidjevši potez Gufeljda, pošao da traži svog saigrača iz tima kako bi mu javio za „veliki poklon“. Nije bilo potrebno imati oštro taktičko oko da bi se vidio očigledan napad bijelog konja, koji odmah završava borbu. Kada je Jongsma prišao tabli da odigra potez i primi čestitke, vidio je da protivnik sjedi, rukama drži glavu, a crna dama stoji na potpuno drugom polju. Partija je završila pobjedom Gufeljda.
Od tada, pri susretima s Jongsmom, Edik je bio posebno srdačan: „Moj dragi holandski prijatelju, tako mi je drago što te vidim, kakve su vijesti u samoj šahovskoj zemlji Evrope?“ Međutim, na iskrene molbe da prizna što se dogodilo, odgovarao je osmijehom da jednostavno ne razumije o čemu je riječ. Gufeljd ne bi bio Gufeljd da nije odmah kasnije objavio članak u nekoliko časopisa, uključujući sličnu epizodu (pozicija je bila izmjenjena),gdje je on sam već bio na strain poraženog na nekom baltičkom turniru.
Dvadeset godina kasnije, na Olimpijadi u Solunu, Jongsma je ponovno sreo Gufeljda, koji mu je prijateljski prišao. U slobodnom danu, Holanđanin je pozvao Edika u restoran. Kvalitet hrane bio je izvanredan, vino je teklo u potocima, a kada su igrači došli do deserta, ganuti Gufeljd je rekao kroz smijeh: „Znaš, Leks, odjednom sam se sjetio: tada u Helsinkiju ja sam ustvari pomjerio damu na a5…“
Govora o prvenstvu Sovjetskog Saveza 1961, koje je bilo kvalifikaciono za međunarodni turnir, Korčnoj se sjeća: „U jednom prethodnom članku Goldberg je napisao da je jedan od učesnika prekršio pravilo o namjerno porazu, i da, usprkos upozorenju, nakon predaje jedne partije u njegovim očima je sijala radost poraza. Goldberg je imao na umu partiju Gufeljda, sličnu onoj sa patronom Gelerom, koju je on izgubio na sličan način.“
Prije predaje partije, Gufeljd je ponekad koristio posljednji trik: postavljao je figuru – bilo pješaka, damu ili topa – na nezaštićeno polje u nadi da protivnik neće primijetiti, a onda bi sljedećim potezom uzeo damu ili dao mat. Za pojačanje efekta, glasno je viknuo: „Šah!“ Ova metoda mogla je biti efektivna, posebno u vremenskoj oskudici, kada se pojavila šansa da protivnik napravi instinktivni potez kraljem.
Gufeljdova shvatanja morala bila su prilično jednostavna i u potpunosti se uklapala u predstave afričkog poglavice: ako ja odvedem žene i stado krava od poglavice susjednog plemena – to je dobro, ako on to učini meni – to je loše. U šahu je postojalo nekoliko Gufeljda. Jedan – u društvu sa zapadnim novinarima i časopisima, mogao je biti koristan kolegama. Drugi – pri kontaktima sa šahovskim vlastima, od kojih je zavisio njegov odlazak na turnire u inostranstvu. Treći – u ophođenju sa vrhunskim velemajstorima, koji su primjećivali njegove osobine kao što su „društvenost, duhovitost, dobronamjernost“ (Talj). Njegovo ponašanje s njima se drastično razlikovalo od odnosa sa „običnim“ igračima ili s onima koje je smatrao nižima na hijerarhijskoj šahovskoj lestvici. U tom slučaju, pripremao se za borbu na svim frontovima.
Po prirodi, Edik je bio pomalo plašljiv, i psihološki doping mu je bio neophodan. „Ja ću ga danas slomiti, pokazaću mu šta znači igrati protiv Gufeljda“, bodrio je samog sebe prije partije. Susrevši protivnika za doručkom u hotelu, mogao je demonstrativno da se okrene i ne pozdravi, stavljajući sebe u stanje potpune borbene spremnosti još prije početka igre.
Igrajući na prvenstvu Ukrajine ili polufinalu prvenstva zemlje protiv protivnika koji mu je, po njegovom mišljenju, bio nižeg kvaliteta, Edik bi mogao glasno pričati dok se šetao, dok je partner razmišljao o potezu, tako da bi ovaj čuo: „Igra kao prvokategornik, ništa više…“ Mogući su bili i jači izrazi, mogao je nakon poraza ne pružiti ruku, pa čak i uvrijediti. Godine 1979. u Beltsahu, predajući partiju Semenu Palatniku, obratio se publici i glasno rekao: „Ne pružam ruku prijatelju izdajnika Domovine!“, misleći na Leva Alburt-a, takođe Odesiste, koji je nedugo prije toga tražio politički azil u Njemačkoj.
Na turniru u Ovjedu (1992) Gufeljd je u partiji protiv Dorfman-a napravio nekoliko poteza zaredom, ne zapisavši ih, na šta je njegov protivnik obratio pažnju. „Sudija!“, vikao je Gufeljd pred cijelom dvoranom, „pomozite! Moja vlada je poslala u Francusku ovog zloglasnog skandal majstora…“
Posle 11.kola trojica šahista su sakupila po 8,5 poena: Pultinevicius, Shirov i Ponomariov, a prema dodatnim kriterijumima pobjednik turnira je Pultinevicius, drugo mjesto je osvojio Aleksej Shirov, dok je treći Ruslan Ponomariov. Aleksa Striković je u grupi šahista sa po 7,5 poena.
Danas smo obavili poslednje pripreme pred sutrašnji početak meča Hans Moke Niemann – Ian Nepomniachtchi. Svi detalji su usaglašeni, sala je spremna, a interesovanje ogromno, kako u Srbiji, tako i u inostranstvu.
Očekuju nas četiri uzbudljiva šahovska dana u Beogradu. Bilo je zadovoljstvo družiti se danas sa ovim momcima.
Peter Leko objašnjava kako je mlada generacija profitirala od eksplozivnog rasta onlajn šaha, na štetu starije generacije.
„Onlajn šah ima svoje prednosti, postanete nevjerovatan borac… onda je on (Keymer) odjednom dobio priliku da igra Magnus Tour…
To su nevjerovatne prilike, gledao sam kako Praggnanandhaa napreduje kao igrač. Njegov repertoar otvaranja, zahvaljujući svim tim događajima, postao je mnogo bolji…
Sjećam se, kao čovjek stare škole, pomalo sam iznenađen time što toliko vrhunskih igrača igra na internetu… A onda mladi igrači mogu da sustignu najbolje igrače i pobjeđuju ih u onlajn partijama, pa steknu osjećaj da su ti igrači ipak pobjedivi…”
Magnus je pobjedio svjetskog šampiona Gukesha i postigao prvu pobjedu na turniru!
Gukesh D (2732) – Carlsen,Magnus (2840) [D35] 2026 Norway Chess Open Oslo, NO (7), 24.05.2026
1.d4 d5 2.c4 e6 3.Nc3 Nf6 4.cxd5 exd5 5.Bg5 Bb4 6.Nf3 Qd6 7.Nd2 c6 8.Qc2 h6 9.Nb5 (Posle partije Carlsen je priznao da je previdio ovaj potez. Na pitanje da li je to bilo neugodno iznenađenje, odgovorio je da jeste, bar u početku. “Ipak, mislio sam da se moja pozicija može da igra. To je sve!) Qe7 10.Bxf6 gxf6 11.Nc3 Nd7 12.e3 Nb6 13.Bd3 Rg8 14.g3 Bh3 15.a3 Bxc3 16.bxc3 Nc8 17.c4 dxc4 18.Qxc4 Nd6 19.Qb4 a5 20.Qc3 Rg5 21.Be2 Rc8 22.f3 c5 23.Kf2 Rd5 24.Qb2 cxd4 25.exd4 Kf8 26.Rhe1 Be6 27.Rad1 f5 28.Nf1 f4 29.Bd3 Qf6 30.Be4? (slab potez, trebalo je 30.Re5 i bijeli se još drži) Rb5 31.Qd2 Bb3 32.Rc1
36…Qf2! (bijeli prijeti mat na g2, usput ostavljajući skakača na d6 sa šahom) 37.Qxd6+ Kg7 38.Qe5+ f6 39.Qxb2 Qxb2 40.Rb1 Qxa3 41.Rxb7+ Kf8 42.g4 a4 0–1
Rezultati 4.kola (28.05.2026)
So, Wesley
– Firouzja, Alireza
½-½
32
D35
QGD Exchange
Keymer, Vincent
– Praggnanandhaa, R
½-½
46
A05
Various
Gukesh, D
– Carlsen, Magnus
0-1
42
D35
QGD Exchange
Stanje posle 4.kola
1.
Firouzja, Alireza
g
FRA
2759
3
2.
So, Wesley
g
USA
2754
2
3.
Keymer, Vincent
g
GER
2759
2
4.
Praggnanandhaa, R
g
IND
2733
2
5.
Gukesh, D
g
IND
2732
1½
6.
Carlsen, Magnus
g
NOR
2840
1½
Na turniru je i dalje u vođstvu Firouzja, koji igra sa povredom. 🇫🇷 Alireza Firouzja: „Pokušavam da igram šah. U velikim sam bolovima, ali mi to pomaže da ostanem fokusiran. Šah me sprečava da razmišljam o bolu.“
Žene
Na ženskom turniru ponovo kolo remija. Ovo je već treće kolo u kojem su sve partije završene remijem, a u prvom kolu su dvije partije završene remijem i samo jedna partija odlučena. Tako je od 12 partija koje su odigrane do sada samo jedna partija odlučena.
