Poslanici mira
U podnožju Ajfelovog tornja (nastavak)
Gdje se mogu sresti Tuljani u Parizu? A. Kotov i A. Suetin kod antikvarnih knjižara na štandovima uz obalu Sene. Pariz. Proljeće 1954.
Uveče smo večerali u menzi sovjetske ambasade. Odjednom se začuo uzvik:
— Gdje su oni? Pokažite, gdje su!
Bio je to narodni umjetnik SSSRa, Jurij Fajer, koji je došao u Pariz da vodi probe sa orkestrom Parizke opere prije nastupa majstora sovjetskog baleta.
Strastveni ljubitelj šaha, Jurij Fjodorovič je odmah pošao da nas traži kako bi se raspitao o toku mečeva u Južnoj Americi i Francuskoj.
Razgovarali smo. Fajer je ispričao o velikom programu koji sovjetski umjetnici namjeravaju da predstave Francuzima. Bio je oduševljen govoreći kako se trude i kako sada sovjetski umjetnici rade da bi pariškoj publici pokazali svoju umjetnost.
Sutra dan smo odletjeli iz Pariza. Dvije sedmice kasnije u Moskvi sam iz novina saznao da su francuske vlasti zabranile nastupe sovjetskim umjetnicima.
Tada sam se, iz nekog razloga, sjetio vlasnika kafea Café de la Régence kao primjera onih koji su za dolare prodali interese naroda, istorijsku slavu i čast svoje domovine.
Ali vidjeli smo u Parizu i druge Francuze. Za obične i poštene ljude Francuske interesi domovine stoje iznad svega, a ti interesi su danas povezani sa očuvanjem mira i jačanjem prijateljstva među narodima.
Francuski šahisti nisu mogli da nas puste iz Pariza a da ne obilježe naš dolazak. Uz velike poteškoće šahovska federacija prikupila je novac da organizuje skromni banket povodom zatvaranja meča.
Taj naš susret odlikovao se iskrenom, zaista prijateljskom toplinom. Razgovarali smo o mnogim pitanjima šahovskog života, savjetovali se kako da se podigne nivo šahovskog pokreta u Francuskoj i obećali da ćemo i ubuduće jačati veze prijateljstva između naših šahista.
Misli svih prisutnih Francuza izrazio je velemajstor Osip Bernštajn, rekavši:
„Želim da moja zemlja nikada ne dođe u sukob sa Sovjetskim Savezom ni na jednom drugom bojnom polju osim sportskom.“
*
Naše putovanje trajalo je više od mjesec i po dana. Vraćajući se u domovinu, počeli smo da se spremamo za novo putovanje preko Atlantskog okeana — ovog puta u Sjedinjene Američke Države.
U međuvremenu nije prestajao naš rad: nastupi u šahovskim klubovima, javna predavanja. Šahovski život u zemlji je ključao, dobijajući nove oblike i zahvatajući nove slojeve stanovništva.
Upravo u tom periodu učestvovao sam u jednom nastupu koji mi je ostao duboko u sjećanju.
Čitaonica jednog od moskovskih kolhoza u okolini Moskva izgledala je te subotnje večeri neobično.
Svi raspoloživi stolovi bili su postavljeni u niz, tako da su formirali veliko slovo „P“. Sa spoljne strane te konstrukcije, prekrivene crvenim stolnjakom, sjedjeli su muškarci i mladići, a pored svakog je bila šahovska tabla sa postavljenim figurama.
Na zidu, pored plakata koji su pozivali na borbu za visoke prinose i usvajanje agronomske tehnike, visio je neobičan oglas:
„Danas će se održati predavanje međunarodnog velemajstora Aleksandra Kotov o putovanju u Južnu Ameriku i simultanka međunarodnog velemajstora Salo Flora. Početak u 7 časova. Mole se učesnici da, ako imaju, ponesu šah.“
…Kada smo Flor i ja ušli u seoski klub, dočekani smo aplauzom. Prošli smo kroz krug između okupljenih gledalaca i djece koja su sjedila direktno na podu.
Zdepasti čovjek velikih žuljevitih ruku pozdravio nas je kratkim govorom:
— Drugovi! Kod nas su došli međunarodni velemajstori Kotov i Flor. Oni će nam pokazati svoju šahovsku vještinu. Dozvolite da u ime svih pozdravim naše drage goste, pobjednike na šahovskom polju.
Predsjednik kolhoza očigledno nije bio vješt govornik, a uz to je bio i pomalo zbunjen neobičnim gostima i teškim titulama za izgovor. Čak nije ni primijetio da je Salo Flor nazvao „Frolom“, vjerovatno imenom koje se često koristi u njihovom selu.
Predavanje je počelo i slušano je sa velikom pažnjom. Pitanja kolhoznika odnosila su se i na život preko okeana, i na šahovsku tehniku, i na način života i nastupa šahista.
Zatim je počela simultanka. Velemajstoru Floru nije bilo lako da obezbijedi pobjedu — morao je ozbiljno da se potrudi.
Gledao sam tu neobičnu scenu i prisjećao se kako je šah postepeno ulazio u život seoskog stanovništva u zemlji. Šah je odavno postao dio života sovjetskog sela, ali velika takmičenja kolhoznih šahista su se održavala relativno rijetko.
Kada je prije osam godina šahovska sekcija odlučila da organizuje svesavezni turnir kolhoznih šahista, pojavili su se i neki skeptici.
— Uzalud ste započeli taj posao — govorili su oni. — Koliko ćete uopšte privući učesnika, hiljadu-dvije? Trebalo je prvo početi od neke oblasti, pa vidjeti šta će ispasti.
Život je opovrgnuo ta pesimistična predviđanja. Na prvom svesaveznom turniru kolhoznika šahista 1948. godine učestvovalo je više od sto hiljada seoskih ljubitelja šaha. Najbolji među njima, koji su došli na finale turnira u Moskvu, pokazali su izvanredno znanje i stekli prvu šahovsku kategoriju.
Kasnije su počela da se održavaju i svesavezna takmičenja seoskih šahista. U njima je učestvovalo i do tri stotine hiljada ljudi. Šah je čvrsto ušao u život sovjetskog sela.
Najjači seoski šahista iz Tverske oblasti, Georgij Žuravljev, dobio je titulu majstora.
…Simultanka Salo Flora se bližila kraju. Predsjednik kolhoza pokazao se kao težak protivnik za velemajstora i partija s njim završila je remijem.
Iako niko od kolhoznika nije uspio da pobijedi Flora, tri remija iz šesnaest partija bili su rezultat koji dovoljno uvjerljivo govori o snazi seoskih šahista.
To je bilo prije dvije godine. A sasvim nedavno ponovo sam posjetio seoske šahiste, ovog puta u jednom od okruga Stavropoljski kraja.
I taj susret je pokazao koliko brzo raste znanje seoskih šahista i kako se širi šahovski pokret u našoj zemlji, prodirući u najudaljenije krajeve.
Bio je zimski januarski dan, iako snijega u okolini grada Kislovodsk nije bilo. To je za Moskovljanina bilo iznenađujuće: kako to — januar, a bez snijega.
Dobro istrošena „Pobjeda“ vozila nas je krivudavim, neravnim putem u selo Pervomajskoe, gdje su trebali da se održe moje predavanje i simultanka u šahu.
Pratilac, predsjednik Kislovodskog komiteta za fizičku kulturu Šalva Gavašeli, pričao je o malim selima kroz koja smo prolazili i o sportskom životu kraja.
Poslije sat vremena vožnje ušli smo u veliko selo, ukazale su se krupne zgrade. Još nekoliko minuta i upoznajemo se sa okupljenim šahistima.
Bilo je podne nedjelje. Na predavanje velemajstora okupilo se više od dvije stotine ljudi. Tu su bili i stanovnici bližih i udaljenih sela od Pervomajskog. Mnogi su dolazili pješke, oni koji žive dalje — na konjima. Šahisti su nosili drvene šahovske table; danas su imali priliku da odmjere snage sa velemajstorom.
Simultanka u kolhozu. Kavkaz, 1955.
Sa zadovoljstvom sam pročitao predavanje. I te kako — uvijek je prijatno nastupati pred punom salom, još kada je publika ona koja s napetošću hvata svaku riječ i postavlja desetine pitanja!
Kolhozničare je zanimalo sve: i kako se živi u Argentina, i kada će biti žrijeb za prvenstvo svijeta, ko će učestvovati, i zašto se na Zapadu pojavljuje manje talentovanih šahista nego kod nas.
Ali i tokom predavanja mene je mučilo jedno: kako ću igrati protiv kolhoznih šahista? Previše ih je — broj postavljenih tabli bio je rijetkost čak i za gradske simultanke: trideset pet!
„Ma ništa“, tješio sam sam sebe. „Neka ih je mnogo, ali je sastav lakši nego u gradovima. Nekako ću odigrati, nije prvi put!“
Naše takmičenje se odužilo na nekoliko sati. Moji protivnici su pokazali i dobro poznavanje šahovske teorije, i razumijevanje pozicija, i upornost u odbrani, i sposobnost žestokog napada. Sa svakim potezom uvjeravao sam se da ovo neće biti laka simultanka, da ovdje treba mnogo rada da bi se pobjeđivalo. U žaru borbe, odjednom mi je pala na pamet misao da sam rijetko tokom simultanki u drugim zemljama nailazio na tako jak sastav igrača.
Tu misao su potvrdili i rezultati. Od trideset pet protivnika, dvadeset pet je, doduše, izgubilo, ali pet je pobijedilo, a pet je remiziralo. I u mnogim remijima i pobjedama morao sam da uložim maksimum domišljatosti da bih savladao protivnika ili izbjegao poraz.
Topao je bio naš susret, žestoka je bila borba sa kolhozničkim šahistima i emotivan rastanak. Svi su željeli uspjeh, zvali da ponovo dođemo, srdačno stezali ruke. Krenuli smo već predveče, kada je sunce zalazilo iza vrhova malih, ali brojnih planina Sjevernog Kavkaza.
I u srcu sam nosio radost zbog svoje zemlje, uvjerenje u budućnost šahovskog pokreta u Sovjetskom Savezu, koji se iz godine u godinu širi i jača, oslonjen na milionsku armiju kolhoznih ljubitelja šaha.
(Nastaviće se)