A.Kotov: Zapisi šahiste (65.nastavak)  

Poslanici mira

U podnožju Ajfelovog tornja (nastavak)

U prvoj partiji protiv Paula Keresa Tartakover je imao priliku da forsira remi ponavljanjem poteza. Nijedna strana nije imala prednost, a odustati od ponavljanja značilo je pogoršati sopstvenu poziciju.

Tartakover je dva puta ponovio poteze, a zatim se zamislio. Njegovo iskustvo i razumijevanje pozicije govorili su mu da treba prihvatiti remi. Ali remi znači kraj igre, i to protiv tako zanimljivog protivnika. Dugo je razmišljao stari velemajstor i… odbio remi. Odigrao je drugi, slabiji potez, naglo pogoršao svoju poziciju i brzo izgubio.

Prišao sam mu poslije partije i upitao:

— Zašto ste, Savjelije Grigorjeviču, odbili remi ponavljanjem poteza?

Kao odgovor Tartakover je raširio ruke i izgrdio sam sebe:

— Budala!

Veliko znanje, dugogodišnje iskustvo turnirskih borbi i talenat Tartakovera ostajali su neiskorišćeni u uslovima jedva živog šahovskog života u Francuska.

— Recite, Savjelije Grigorjeviču — obratio se Tartakoveru velemajstor Viačeslav Ragozin — zašto u Francuskoj ima manje šahista koji su učili iz vaših knjiga nego u Sovjetskom Savezu?

— U Sovjetski Savez — odgovorio je Tartakover — od dvjesta miliona stanovnika sto miliona razumije šah. U Francuskoj, od četrdeset miliona, samo pet hiljada se pravi da igra šah.

Na preostalih šest tabli za reprezentaciju Francuske igrali su nacionalni majstori čija smo imena ponekad viđali u štampi, ali njihove partije nismo dobro poznavali. Nisu mogli pružiti ozbiljan otpor ekipi sastavljenoj od velemajstora, pa se rezultat meča mogao unaprijed predvidjeti — snage su bile isuviše nejednake.

Čak su i sami Francuzi prije meča vjerovali da će uspjeti da osvoje oko četiri poena iz šesnaest partija. Međutim, ni ta prognoza se nije ostvarila.

— Ovu limunadu i kolače ćemo ti i ja, Saša, pamtiti čitavog života — rekao mi je Vasilij Smislov kada smo i mi slijedili primjer turista i prišli „nebeskom“ kiosku.

Nalazili smo se na visini od trista metara. Iznad nas bila je samo otvorena platforma ograđena barijerom, na kojoj su stajali neki složeni meteorološki instrumenti. Daleko ispod nas pružao se na sve strane jedan od najljepših gradova svijeta — Pariz.

Sivo-plavi krovovi sa crijepom stvarali su jednoličan, blag ton; blijede boje djelovale su umirujuće i spokojno. Na raznim krajevima grada vidjele su se katedrale i palate poznate iz knjiga, sa svakom od njih povezani su važni događaji iz istorije i kulturnog života francuskog naroda.

Nedaleko od podnožja Ajfelovog tornja pružala se najljepša pariška avenija, koja počinje od Bulonjske šume i nastavlja se desno pored Tuileries vrt i Luvr.

Veliki prostor Bulonjske šume — omiljenog mjesta za šetnju i odmor Parižana — skriva u svom zelenilu luksuzne restorane i male kafiće, prostrane stadione i razne zabavne atrakcije, skrovite uglove koje rado posjećuju zaljubljeni i udobne klupe za odmor starijih ljudi.

Odmah na izlazu iz šume nalazi se Trg Etoal sa dvanaest puteva koji se granaju iz njega. Gledan odozgo, trg podsjeća na košnicu u koju vrijedne „pčele“ — automobili — donose svoj plijen iz svih djelova grada.

Taj utisak pojačava Trijumfalna kapija u centru trga, koja podsjeća na košnicu: sitni automobili na trenutak nestaju ispod nje, a zatim se pojavljuju sa druge strane i nastavljaju u suprotnom pravcu.

Većina automobila odlazi prema periferiji grada, fabrikama i ustanovama, a samo neki skreću na najširi pravac — čuvene Jelisejska polja, ulicu bogatih.

Danju i noću na tom „Brodveju“ Pariza vri veseli i raskalašni život. Uveče zidovi zgrada podignutih za bogataše zasijaju neonskim svjetlima, žutim električnim lampama i plavičastim svjetlom fluorescentnih sijalica. U restoranima džez orkestri sviraju do jutra.

Desno od Jelisejska polja na toj aveniji nalazi se centralni trg Pariza — Trg Konkord — sa obeliskom na kojem su uklesani egipatski hijeroglifi. Još dalje prostire se Tuileries vrt, vrt-izložba skulptura, svojevrsna uvertira za klasičnu operu svjetske slave — Luvr, u čijim su salama sabrana mnoga najbolja djela francuskih, italijanskih i holandskih slikara.

U daljini, u blijedoj plavičastoj izmaglici, vidi se Monmart. Veličanstveno se na brdu uzdiže bijela crkva Bazilika Svetog Srca. Religija se na Monmartru na neobičan način spaja sa slobodnijim načinom života, raskalašnim plesovima i bučnim ponašanjem razuzdane omladine.

Napravili smo nekoliko krugova po kabini, razgledajući grad sa svih strana, a zatim se spustili na prvi nivo tornja. Na toj širokoj i prostranoj platformi nalaze se kafić i velike prodavnice. Još jedan lift — i ponovo smo na zemlji.

Zadivljeno smo gledali odozdo prema Ajfelovom tornju: činilo se kao da se džinovski hiperboloid od metalnih nosača okreće i uvija u nebo. To veličanstveno inženjersko djelo, podignuto prije više od pola vijeka, izaziva ponos na čovjeka — zadivljuje svojom prozračnom lakoćom, elegancijom, ali i nevjerovatnom stabilnošću i čvrstinom.

— Zar vas nije sramota — prekoravao je mlađe velemajstor Salo Flor. — Već ste dva dana u Parizu, obišli ste cio grad, a nijednom nijeste svratili u kafe „Régence“. E, vi ste mi neki šahisti!

— Ne grdite nas bez razloga — pravdao se Mark Tajmanov. — Mi smo još prošle godine, kada smo htjeli da putujemo u Ameriku, išli da vidimo taj kafe. Ali bio je zatvoren. Kažu da se renovira.

Salo Flor je govorio o mjestu koje je šahistima najviše ostalo u sjećanju u Parizu — kafeu Café de la Régence.

Koliko smo samo puta, čitajući knjige, članke i biografije velikih šahista, naučnika, književnika i umjetnika, nailazili na redove o tom kafeu. Tokom posljednja tri vijeka on je bio omiljeno mjesto okupljanja svih koji su voljeli šah, koji su slobodno vrijeme provodili igrajući ili posmatrajući partije drugih.

Ko sve nije dolazio u kafe „Régence“! Tamo su šah igrali Maximilien Robespierre i Napoleon Bonaparta, tamo su navraćali Jean-Jacques Rousseau i Denis Diderot.

Na mnogim turnirima održanim u kafeu „Régence“ nagrade je osvajao i veliki ruski pisac Ivan Turgenjev.

Podrazumijeva se da su svi najveći šahisti, kada bi dolazili u Pariz, posjećivali taj kafe. Paul Morphy, Wilhelm Steinitz, Emanuel Lasker i José Raúl Kapablanka — svi ti proslavljeni svjetski prvaci igrali su šah u kafeu „Régence“. Mnogo puta to mjesto bilo je poprište slavnih trijumfa „šampiona među šampionima“ — Aleksandra Aljehina.

Došli smo do opere i krenuli avenijom „Opera“.

— Negdje ovdje, desno — samouvjereno nas je vodio Flor, koji je mnogo puta posjećivao kafe „Régence“ u mladosti.

Usput nam je detaljno opisivao izgled kafea, pričao o ogromnom Aljehinovom portretu okačenom na najvidljivijem mjestu i o mnoštvu gravira koje prikazuju velike ljude kako igraju šah.

— A kakve tamo imaju predivne šahove! — uzviknuo je Flor. — Po predanju, pripadali su samom Napoleon Bonaparti. Tamo ima još mnogo raznih šahovskih relikvija, sad ćete i sami vidjeti.

Međutim, kafe nismo pronašli tako brzo. Nekoliko puta smo prolazili tamo-amo pored mjesta gdje je, po Florovom proračunu, trebalo da se nalazi.

Već smo počeli da se šalimo kako „starom“ velemajstoru nije baš najbolje „razumijevanje pozicije“. Najzad smo pronašli ulaz i ušli u kafe.

Unutra je bilo prazno. Došli smo usred dana, pa je čak i na tom prometnom mjestu bilo malo gostiju. Lijevo, iza staklenog zida, stajali su stolovi, ali su samo za dva sjedjeli usamljeni parovi.

Našu pažnju odmah je privukao šah. Velike rezbarene figure prikazivale su vojnike, oficire, konje i tvrđavske kule. Figure su bile izuzetno fino umjetnički izrađene. Stajale su na veoma staroj tabli; neka polja bila su nagrižena, a na uglovima se tabla pomalo krunila. Neke figure bile su oborene.

Taj čitavi istorijski spomenik bio je smješten u stakleni sanduk nalik akvarijumu, zatvoren sa svih strana.

Nemar sa kojim su se ovdje odnosili prema tim dragocjenim šahovima izazvao je naše ogorčenje. Stakleni sanduk stajao je tik uz ulaz, pa su ga pripiti posjetioci, oblačeći se, neizbježno zakačinjali.

— Jasno je zašto su ih postavili kraj ulaza: reklama — dosjetio se Salo Flor, koji je dobro poznavao navike zapadnih trgovaca. — Mame goste. Ali nešto nije kako treba! Nekako kafe ne izgleda isto; vidi se da su ovdje mnogo toga preuredili.

Flor je krenuo da traži sve što je povezano sa šahom. Ali njegovi pokušaji bili su uzaludni: umjesto šahovskih gravira na zidovima su visile slike slobodnijeg sadržaja. Nigdje se nije mogao vidjeti nijedan portret šahiste, a umjesto šahovskih stolova stajali su obični stolovi prekriveni snježno bijelim stolnjacima i ukrašeni blistavim kristalom.

— Sad ćemo pozvati vlasnika i pitati ga o čemu se radi — rekao je Flor.

Poslije nekoliko minuta pojavio se vlasnik. Bio je to Francuz srednjih godina, vitak, pravilnih crta lica i talasaste, pažljivo zalizane kose.

Bio je obučen po posljednjoj pariškoj modi: uske plavičaste pantalone, sako boje pomorandže i raznobojna kravata. Prišao nam je uslužno nagnuvši glavu malo u stranu, ali istovremeno pokušavajući da zadrži ozbiljan i važan izraz.

Čitavo njegovo držanje bilo je nekako dvostruko. Bilo je jasno da će njegovo dalje ponašanje zavisiti od toga ko smo mi.

Ali da procijeni ko smo, nije mu bilo lako. Bili smo pristojno obučeni, držali smo se bez nadmenosti, ali dostojanstveno. Govorili smo engleski, ali nismo ličili ni na Amerikance ni na Engleze.

I tokom svih pet minuta razgovora iza njegove uobičajene ljubaznosti i učtivosti na licu mu je stajalo jedno isto pitanje: „Ko ste vi zapravo?“

— Gdje ste sklonili Aljehinov portret? Gdje su šahovski stolovi po kojima je bio poznat kafe Café de la Régence? — upitao je vlasnika Salo Flor. — Sjećam se vašeg kafea, često sam dolazio ovdje prije rata.

— Vidite, prošle godine smo renovirali lokal — učtivo je odgovorio vlasnik. — Dugo smo razmišljali i odlučili da uklonimo sve što je vezano za šah i pretvorimo kafe u običan restoran. Znate i sami, šahisti su siromašan narod — dodao je, ne sumnjajući da ćemo ga podržati. — Naruči jednu šolju kafe i sjedi cijelo veče igrajući šah. Nikakve koristi od njega, samo zauzima mjesto.

Šta se moglo odgovoriti na tako otvoreno trgovačko razmišljanje? Odlučili smo da ćutimo.

Pogledali smo gravire na kojima su bili prikazani Ivan Turgenjev kako igra šah i Paul Morphy kako daje simultanku naslijepo. Te male slike bile su okačene negdje u mraku, u najudaljenijem uglu prostorije.

Pozdravivši se sa vlasnikom kafea, krenuli smo prema izlazu. Kod vrata sam odlučio da ga još jednom iskušam.

— Prodajte ove šahove — predložio sam mu, pokazujući na razbacane figure u staklenom sanduku.

Na trenutak se zamislio. „Možda bih mogao da zaradim?“ — očigledno ga je to zaintrigiralo. Izgledali smo kao bogati ljudi, možda oni koji plaćaju ogromne svote za muzejske vrijednosti. Ali onda je prevagnula reklama i on je negativno odmahnuo glavom.

— Ne, ne mogu — rekao je. — Na njima je prikazan sam Napoleon Bonaparta…

(Nastaviće se)