1. septembar 2026.
Dmitrij Krjakvin nastavlja da pripovijeda o istoriji šaha na Donu.
Godine 2018, u eri digitalizacije i pojave brojnih istorijskih svjedočenja na internetu, a zahvaljujući i radu istoričara Arkadija Buškova, postale su poznate okolnosti Stolbergove pogibije tokom kerčke katastrofe sovjetskih trupa.
„Preživjele desantnike na obali je dočekala prava vatrena oluja. Obala je bila prekrivena tijelima poginulih. U prvim minutima bitke poginuo je Rostovljanin Mark Stolberg – majstor sporta u šahu.
Prema njemu je potrčala medicinska sestra Ljudmila Serdjuk, misleći da je ranjen. Nažalost, tom Lermontova, od kojeg se Mark nije odvajao, bio je obliven krvlju, a njegove oči bile su uprte u nebo“, pričao je na stranicama američkog lista „Novo rusko slovo“ 1996. godine emigrant David Bubnijevski, koji je zajedno sa Stolbergom učestvovao u borbama. On je bio jedan od rijetkih koji su preživjeli taj krvavi pokolj.
„Zašto su, uprkos postojanju svjedoka pogibije vojnika — kao u našem slučaju — takvi ljudi često proglašavani ‘nestalima bez traga’?
Odgovor se nameće sam po sebi. U uslovima borbe, pod neprekidnom vatrom i u haosu povlačenja, teško je razlikovati poginulog čovjeka od ranjenog. Tim prije što tamo gdje su postojale pogrebne jedinice često nije bilo ni govora o sahranjivanju poginulih boraca.
Tako se dogodilo da su, kada se ‘dim bitke’ malo razišao i kada su u našim štabovima na tamanskoj obali počeli da sabiraju ogromne gubitke, odlučili da se postupi po ustaljenom obrascu.
Bio je čovjek u sastavu puka? Bio je. Gdje je sada? Ranjen, ubijen? Ako je ranjen — gdje se nalazi? Ako je ubijen — gdje je sahranjen? Niko ne zna.
‘Nestao bez traga.’“
Važno svjedočenje Davida Bubnijevskog pokazuje da Mark Stolberg nije „nestao bez traga“ prilikom povratnog prelaska preko Kerčkog moreuza, već da je poginuo još na krimskoj obali, u okolini Kerča, u maju 1942. godine“, navodi Arkadij Buškov.
A samo nekoliko dana kasnije Nijemci su, krajnje cinično i praktično, polili benzinom obalu na kerčkoj strani i zapalili tijela poginulih sovjetskih vojnika…
Kada vidite Kerčki memorijal, sjetite se da je tamo ovjekovječena uspomena i na Marka Stolberga!
U Rostovu na Donu postavljena je spomen-ploča na zgradi škole koju je pohađao Mark Stolberg.
„Naša generacija imala je svog Talja!“ — govorio je kasnije o njemu učesnik meča za svjetsko prvenstvo David Bronštajn.
Nažalost, tokom dugog perioda sovjetske epohe donske sportske vlasti pažljivo su izbjegavale pitanje organizovanja memorijalnog turnira posvećenog Marku Stolbergu. Memorijali Bondarevskog tada, a i kasnije u ruskom periodu, uglavnom su održavani uz ogroman publicitet i u velikom obimu.
Nestao bez traga? Ocu je stiglo pismo da je poginuo? Ali gdje je potvrda? Osim toga, partijski lideri radije su se prisjećali velikih pobjeda i zvučnih jubileja…
Jedno vrijeme u Novorosijsku je održavan samo mali turnir, a tek u posljednje vrijeme, nakon Buškovljevih tekstova, ovim pitanjem počela je ozbiljnije da se bavi gradska šahovska federacija Rostova na Donu.
Možda je došlo vrijeme za nešto veliko?
Za Kubanj, Malu Zemlju, Krim i Sevastopolj svoj život je dao majstor koji je imao potencijal da postane velemajstor svjetske elite. Mnogo je mjesta na kojima se može odati počast njegovom sjećanju.
Ali dosta o tužnim temama.
U istoriji donskog šaha ne mogu se zaobići ni velike žene. Jedna od njih nesumnjivo je bila „mama Vera“ — Vera Nikolajevna Tihomirova (1918–2008).
Još kao mlada djevojka, paralelno sa nastupima za šahovskom tablom, počela je zajedno sa Bogatinom da organizuje i sudi na turnirima. Zahvaljujući svojoj harizmi i liderskim sposobnostima, Vera Nikolajevna postaće dugogodišnja rukovoditeljka ruskog šaha i organizatorka velikih Čigorinovih memorijala, na kojima su mladi igrači mogli da osvoje majstorske i velemajstorske norme.
Upravo je ona stavila hotel „Žemčužina“ na šahovsku mapu Rusije i organizovala prve velemajstorske škole u zemlji.
A tada, 1936. godine, kada je donska ekipa osvojila ekipno prvenstvo SSSR-a za igrače do 18 godina, Stolberg je branio prvu tablu, dok je Tihomirova na ženskoj tabli ostvarila 100 odsto!
Tihomirova je još kao djevojčica dospjela na prvenstvo SSSR-a za žene, gdje je podijelila 7. i 8. mjesto. Mnogi stručnjaci tvrdili su da bi, da nije bilo Verine organizatorske žice, mogla da postiže još bolje rezultate.
Na simultanki sa velikim Laskerom remi je izborila… djevojčica!
Vera Tihomirova je još od djetinjstva dobro poznavala Bondarevskog. A kada je Boris Spaski bio potpuno slomljen nakon poraza u prvom meču protiv Petrosjana, a čvrsti tandem Spaski–Bondarevski prvi put se našao na ivici raspada, upravo je ona insistirala da nastave zajednički rad.
Donski geni moraju pobijediti! Igor Bondarevski i Vera Tihomirova
„Mama Vera“ nije samo izgovorila: „Donski geni moraju pobijediti!“ Ona je Spaskom pomogla u brojnim situacijama u kojima je, u ono strogo vrijeme, djelovalo gotovo nemoguće „izvući“ iz problema temperamentnog i nesistematičnog Borisa Vasiljeviča.
Ako su obični šahisti Veru Tihomirovu zvali „mama Vera“, Spaski — podsjetimo, svog trenera je nazivao „Fater“, odnosno otac — i Bondarevski obraćali su joj se bez izuzetka sa „Mèm“, naglašavajući njen status, uticaj i značaj koji je imala za njih.
Na ovoj legendarnoj fotografiji Borisa Dolmatovskog, Lilijental i Tihomirova, sedam decenija nakon susreta u Rostovu.
Poslije Stolbergove pogibije i odlaska Bondarevskog u Moskvu, lider rostovskog šaha postao je budući velemajstor Leonid Šamkovič (1923–2005).
„Rostov će u budućnosti odgojiti još mnogo Bondarevskih i Stolbergа!“ — djelimično ogorčeno pisao je Bogatin u štampi. I bio je u pravu.
Leonid je rođen u porodici Aleksandra Šamkoviča (književni pseudonim — Sergej Zvancev), poznatog pisca, dramskog autora i feljtoniste.
Otac Sergeja Zvanceva bio je, pak, poznati taganroški ljekar Isak Šamkovič, Heroj rada i školski drug Antona Pavloviča Čehova, sa kojim je sjedio u istoj klupi u Taganroškoj muškoj klasičnoj gimnaziji. Zbog načina ophođenja i držanja u društvu među kolegama je dobio nadimak „Princ“.
Za šahovskom tablom sastao se sa svim sovjetskim svjetskim prvacima, počevši od Vasilija Smislova, a na svom kontu imao je pobjede nad mnogim velikim velemajstorima.
„Princ“ Leonid Šamkovič
Šamkovič je nakon studija na Lenjingradskom politehničkom institutu pedesetih godina preselio u Moskvu, pa u donskom glavnom gradu neko vrijeme nije bilo zvijezda ekstra klase.
Velemajstor je emigrirao u SAD nakon smrti oca, koji je živio u Rostovu — tako je prekinuta i njegova posljednja veza sa domovinom.
Preko okeana nastupao je za reprezentaciju i postao pobjednik Otvorenog prvenstva SAD.
U međuvremenu su se na Donu pojavili novi junaci.
Foto-arhiva iz ciklusa tekstova Arkadija Buškova.
https://ruchess.ru/news/report/navstrechu_superfinalu_rostovskiy_shakhmatnyy_bum_skvoz_prizmu_veka
(Za sada kraj serijala, ali biće kroz neko vrijeme još nastavaka)