1. septembar 2026.
Dmitrij Krjakvin nastavlja da pripovijeda o istoriji šaha na Donu.
Tokom Velikog otadžbinskog rata Rostov na Donu ponovo su čekale teške borbe. Prva njemačka okupacija trajala je svega nedjelju dana, dok se druga, 1942. godine, pretvorila u dugu i brutalnu okupaciju od 205 dana. Oko 40.000 stanovnika grada i pripadnika Crvene armije bilo je pogubljeno ili mučeno do smrti. Još 53.000 ljudi odvedeno je na prinudni rad u Njemačku.
Godine 1941. Bondarevski se zaposlio u fabrici Rostselmaš, ali mu je ubrzo dodijeljeno mjesto u gradskom šahovskom klubu. Aron Bogatin otišao je na front, pa je Igor Zaharovič preuzeo rukovođenje klubom umjesto njega. Sportiste najvišeg ranga tada su pokušavali da zaštite i sačuvaju.
U gradu su bile stacionirane njemačke i rumunske jedinice. Nijemci su držali centar, dok su Rumuni bili smješteni u području Nahčevanja — istorijskog jermenskog naselja koje je kasnije pripojeno velikom Rostovu — upravo u blizini kluba.
Jednog dana u klub je ušao rumunski oficir koji je veoma dobro govorio ruski i rekao da je najbolji igrač u svojoj zemlji i da sanja da odigra partiju sa šampionom SSSR-a, velemajstorom Bondarevskim.
Bio je to budući prvi rumunski majstor Oktaviju Trojanesku.
Tako je odigran susret Trojanesku – Bondarevski. Rumun je žestoko napadao, ali je u završnici, sa figurom manje, Igor Zaharovič pronašao remi koji je ličio na studiju.
Godinama kasnije — i zahvaljujući Bondarevskim neprijateljski nastrojenim ljudima — ova priča počela je da dobija različite „detalje“.
Navodno je Igor Zaharovič odveden u Bukurešt, gdje je pod portretom Hitlera, u SS uniformi, igrao meč protiv Trojaneskua, pri čemu je Oktaviju navodno salutirao nacističkim pozdravom poslije svakog šaha upućenog sovjetskom šampionu.
Navodno upravo zbog toga Bondarevskom nije bilo dozvoljeno da učestvuje na turniru kandidatâ 1950. godine, već je bio podvrgnut istrazi. Zatim se, prema toj verziji, Igor navodno morao pretvoriti u agenta KGB-a i cijelog života prijavljivati svoje kolege.
Počnimo od toga da je sve ovo neistina.
U turnir kandidatâ, prema svjedočenju Jurija Averbaha, Bondarevskom su krajnje beskrupulozno onemogućili učešće kako bi se otvorilo mjesto rezervnom jugoslovenskom učesniku, u vrijeme raskida odnosa između Staljina i Tita.
Srećom, došlo je vrijeme kada je na internetu objavljena ogromna količina dokumenata, pa se danas mnogo jasnije može vidjeti šta je istina, a šta kleveta i izmišljotina.
Godine 2024. opsežno istraživanje sproveo je poznati istoričar Vladimir Nejštat, koji je objavio zanimljiv tekst u časopisu „64 – Šahovski pregled“. Zajedno sa prevodiocem i velikim stručnjakom za istraživanje arhiva Aleksejem Zaharovom, razjasnili smo i posljednja otvorena pitanja ove priče.
Može se sa sigurnošću tvrditi sljedeće.
Oktaviju Trojanesku bio je ugledni rumunski hirurg, a kasnije profesor Univerziteta u Bukureštu. Tokom rata mobilisan je kao vojni ljekar i dospio je na Istočni front.
U Rostovu je radio u bolnici nedaleko od šahovskog kluba, gdje je operisao ne samo rumunske vojnike već je spasio i živote određenog broja sovjetskih ratnih zarobljenika.
Oktaviju je govorio šest jezika, a kako je utvrdio Nejštat, njegovo prezime prvobitno je bilo Trojanovski — tokom rata skrivao je svoje slovensko porijeklo.
Hirurg je imao nevjerovatnu sreću: neposredno pred početak njemačke ofanzive na Staljingrad, njegovi pokrovitelji u Rumuniji uspjeli su da obezbijede njegov povratak u zemlju kako bi učestvovao na prvenstvu Rumunije — ipak je bio šampion!
To mu je spasilo život: cijela Trojaneskuova divizija stradala je u bici za neosvojivi grad na obalama Volge.
Tokom antifašističkog prevrata u Rumuniji 1944. godine Trojanesku je stao na stranu revolucije, a nakon oslobođenja zemlje od vlasti diktatora Jona Antoneskua i završetka Drugog svjetskog rata uživao je ogroman ugled u rumunskom društvu: bio je šahovski šampion i briljantan hirurg koji se, u svakom smislu, nije okaljao krvlju.
Trojanesku je više puta dolazio u Moskvu, gdje je držao predavanja i učestvovao na stručnim skupovima medicinskih društava. Prema njemu nije bilo nepovjerenja — smatran je velikim prijateljem iz bratske socijalističke zemlje. Sovjetske šahovske novine i časopisi već su pedesetih godina objavljivali bilješke i kraće tekstove o njemu. Inače, Bondarevski i Trojanesku su se kasnije više puta sastajali za šahovskom tablom, ali i van nje, u mirnodopskim vremenima.
Nakon što je vidio strahote njemačke okupacije, Igor Bondarevski je poslije oslobođenja Rostova stupio u redove Crvene armije. Međutim, u oružanim snagama ostao je svega godinu dana — već 1944. ponovo je počeo da nastupa na turnirima.
Poslije rata Bondarevski se preselio u Lenjingrad. Kasnije ga je život spojio sa talentovanim Borisom Spaskim, kojem je Igor Zaharovič pomogao da osvoji svjetsku titulu.
Zahvaljujući radu sa Spaskim, Bondarevski je takođe predvodio mušku reprezentaciju SSSR-a na nekoliko pobjedničkih Olimpijada, kao i na Meču vijeka 1970. godine, koji je sovjetska reprezentacija dobila.
Ipak, u Rostovu je ostao njegov brat, a u oblasti rodbina, pa je Bondarevski prilično često posjećivao grad, ponekad i zajedno sa svojim velikim učenikom.
Boris Spaski i Igor Bondarevski u periodu borbe za šampionski tron
(Nastaviće se)