Piše: Jonathan Zhi
4.09.2026.
Jonathan: Ako pozajmimo ideju iz bihejvioralne ekonomije, pretpostavka da ove principe ili statistiku možemo uvijek racionalno primjenjivati nije nužno dobra. Ljudi često na kraju donose odluke koje su zapravo suprotne onome što im vjerovatnoća govori. Misliš li da se to dešava u šahu?
Awonder: Ne mislim da se to dešava. Možda u određenoj mjeri, kada vidim da ljudi donose odluke koje su, po mom mišljenju, loše. Ali oni su i dalje bolji igrači od mene, pa mi je teško da ih kritikujem.
Jedan primjer igrača koji je veoma dobar u donošenju odluka jeste Hikaru. Mislim da on, imajući u vidu svoje sposobnosti, igra veoma blizu Nešove ravnoteže. Drugi igrači bi u određenim pozicijama, pa čak i generalno, mogli da igraju bolje od njega. Ali on ima tendenciju da bira pozicije u kojima je veoma jak, a takođe veoma dobro razumije psihologiju. Dakle, bira pravi tip pozicije protiv pravog tipa protivnika.
Mislim da su drugi igrači više usredsređeni na sam šah. Oni jednostavno pokušavaju da pronađu pravu ideju u otvaranju.
Ako pronađem neku ideju u otvaranju, mnogo razmišljam o tome da li bih želio da je igram protiv određenog protivnika. A mislim da su drugi igrači, ako se ta ideja pojavi na tabli, spremni da je igraju protiv bilo koga.
To je zanimljiv dio šaha, zar ne? Nismo svi isti i svi imamo različite stilove. Kod mene uvijek postoji osjećaj da možda drugi igrači ne optimizuju dovoljno.
Ali teško je to reći. Ne posvećujem tome mnogo pažnje jer sam, na kraju krajeva, osoba koja najbolje poznaje samu sebe. Pokušavam da uradim ono što je najbolje za mene u datoj situaciji.
I drugi ljudi najbolje poznaju sebe, zar ne? Teško mi je da tvrdim da bolje razumijem, recimo, Arjuna nego što on razumije samog sebe. To vjerovatno nije tačno.
Nedavno sam rekao prijatelju da, kada bih bio Arjun, nikada više ne bih igrao u Wijk aan Zeeu. Jer bih već imao rejting 2840 ili tako nešto da nije bilo tog jednog turnira.
Ali stvar je u tome što on svake godine počinje tako što izgubi 20 Elo poena. Međutim, on je bolji igrač od mene. On iz tih turnira stiče više iskustva. Možda ga to dugoročno čini boljim igračem, zar ne?
Dakle, veoma je teško reći. Statistički gledano, tamo je imao toliko loše rezultate, osim 2022. godine kada je osvojio turnir Challengers, da nema mnogo smisla da igra. Ali svako ima različite ciljeve. Svako stvari razumije na drugačiji način. Teško je razdvojiti sve te faktore.
Jonathan: Prije nego što nastavimo, možeš li detaljnije objasniti ono što si govorio o Hikaru, dominantnoj strategiji i Nešovoj ravnoteži?
Awonder: Imamo koncept prema kojem u konačnim igrama, a šah je jedna od njih, postoje najbolje strategije koje ne mogu biti nadigrane niti iskorišćene.
Kako ja to intuitivno razumijem jeste: ako znam tačno šta ćeš uraditi protiv mene, ne mogu te dugoročno pobijediti.
Šah je, međutim, zanimljiv jer su svi različiti i imaju različite sposobnosti. Dakle, šta to tačno znači?
Ja to shvatam ovako: imajući u vidu Hikarove sposobnosti, veoma ga je teško nadigrati. Veoma je teško dovesti ga u pozicije u kojima se ne osjeća prijatno. A ono što sam primijetio jeste da je on veoma dobar u iskorišćavanju slabosti drugih igrača.
Mnogi igrači koji dolaze iz tradicionalnijeg šahovskog okruženja kritikuju Hikaru zato što ne igra dovoljno protiv elitne konkurencije ili zbog ovoga ili onoga. Ali mislim da on posjeduje mnogo vještina koje drugi igrači nemaju.
Na primjer, veoma je dobar u igranju nezgodnih poteza kada je protivnik u vremenskoj oskudici. To nikada ne biste vidjeli u Dvoreckijevom priručniku, zar ne?
Možda zato nije toliko dobar u rješavanju ovakvih zadataka, ali osvaja ogroman broj polovnih poena tako što pronalazi nezgodne poteze dok je protivnik u vremenskoj oskudici.
Mislim da većina vrhunskih igrača ne bi posebno trenirala tu vještinu. Ali zato što je toliko igrao, u tome je ubjedljivo bolji od svih ostalih.
Drugi igrači, recimo, baš juče u Wijk aan Zee-u, Bluebaum je imao poziciju sa velikom prednošću, procijenjenu na +6, a njegov protivnik je imao četiri minuta, dok je on imao 30, i ipak je remizirao tu poziciju.
Nikada ne biste mogli da zamislite igrača poput Hikaru da ispusti takvu priliku.
Zato mislim da postoje te male vještine – upravljanje vremenom, dobro igranje kada je protivnik u vremenskoj oskudici, dobro biranje otvaranja – koje on radi izuzetno dobro i zbog kojih ga je veoma teško nadigrati.
Svi imamo različite pristupe igri. Mnogi Gukesha doživljavaju kao igrača koji se veoma mnogo oslanja na računanje. Ili je Arjun poput kockara, zar ne?
To sve čini veoma zanimljivim. Što se više upuštam u to, iako sam veoma nov u profesionalnom igranju šaha – iskreno, nisam siguran da li se zaista mogu nazvati profesionalcem – sve više poštujem različite stilove igrača i način na koji oni međusobno djeluju.
Moguće je da, kako se šah bude razvijao, određeni stilovi postanu jači, a drugi slabiji, jednostavno zato što se tipovi igrača u šahovskom okruženju stalno mijenjaju.
Jonathan: Zanimljivo je to što kažeš o Hikaru. Jedna od stvari koje radi jesu ti njegovi speedrun mečevi, u kojima žrtvuje damu, praktično igrajući u formatu LeelaQueenOdds protiv svih tih protivnika i pokušavajući da pronađe najotporniju odbranu i načine da ih nadmudri.
Awonder: Ono što pokušavam jeste da posmatram sve te igrače i shvatim da su oni došli do tog nivoa, koji je, naravno, daleko iznad mog, i pokušam da razumijem da možda u tome postoji nešto zanimljivo, zar ne?
Umjesto da krenem od osnovnih principa, ja krećem od rezultata i onda iz njega konstruišem određene principe. To nije način na koji ljudi obično pristupaju rigoroznom filozofskom radu.
Ali gledam: „Evo dobrih igrača i onoga što oni rade, kao i vještina koje prirodno razvijaju zahvaljujući tome.“
(Nastaviće se)