Kramnik: veliki razgovor o varanju, „glupim“ šahistima i životu u Švajcarskoj (5.nastavak)

Autor: Natalija Marjančik

Kramnik je trenirao Uzbekistan na Olimpijadi. Šta se tamo desilo sa skandalom oko telefona?

– Radili ste sa muškom reprezentacijom Uzbekistana, koja je na nedavnoj Olimpijadi iznenađujuće zauzela treće mjesto. Kako ste se našli tamo?

Vladimir Kramnik– Zemlje ovog regiona se veoma brzo razvijaju. Sa momcima iz Kazahstana radim edukativnu šahovsku aplikaciju, a kasnije su me pozvali u Uzbekistan. U početku kao počasnog gosta, a zatim da radim sa njihovim mladim šahistima. Dopalo mi se: prijatna zemlja, srdačni ljudi, veoma talentovana generacija.

Posebno se izdvaja Nodirbek Abdusattorov – on je već top-igrač sa velikim potencijalom.

Prije Olimpijade radili smo pola godine: održali smo nekoliko pripremnih kampova, neki su bili online, neki uživo, a zatim su me pozvali da budem trener na Olimpijadi.

Niti trener na takvom turniru je, naravno, veliki izazov. Raditi dan i noć, nervoza, skoro nikada ne spavati. Prvi put sam bio u toj ulozi i stvarno mi se dopalo. Uvijek me privlačila timska aktivnost, i inače sam dobro igrao za tim. To su posebne emocije.

Momci su tražili da stalno budem prisutan tokom kola. Nije bilo dozvoljeno komunicirati, ali očigledno sam im davao sigurnost svojim prisustvom. I tako, noću se pripremaš, a zatim pet sati sjediš uz partije.

Ispalo je vrlo uspješno: sastavom smo definitivno zaostajali za SAD, Indijom i Kinom, ali smo mogli da zauzmemo čak i drugo mjesto. Malo nam je nedostajalo sreće. Za Uzbekistan, koji nije imao velika timska dostignuća, ovo je uspjeh.

Nema mnogo sportskih disciplina u kojima je reprezentacija Uzbekistana među najboljima na svijetu. To je važno ljudima, navijačima, dobio sam mnogo čestitki. Imali smo osećaj da smo priredili praznik, a to je sjajno.

– Tamo je bila priča kada ste tokom meča sa Indijom tražili od jednog od operatera da ukloni telefon. Šta se desilo?

Vladimir Kramnik-– Zapravo, u organizaciji Olimpijade sve je bilo prilično dobro. Jedino što mogu kritikovati je neozbiljan pristup mjerama protiv varanja. One su postojale, ali samo kao forma.

Tokom kola, oko stolova su se kretali ljudi koji nisu imali nikakve veze sa turnirom. Mnogi od njih su nosili telefone, nešto snimali. I evo, sredina partije, napet trenutak, moj igrač razmišlja, a njegov protivnik se povukao. Samim tim, jedno sjedište je bilo prazno.

I onda, neki fotograf sjedne na to prazno mjesto i počinje da snima. To je potpuni apsurd! Zamislite, u finalu „Roland Garrosa“ tokom poena izlazi fotograf na teren. Lično, bilo bi mi veoma neprijatno da igram, videći ispred sebe stranu osobu sa telefonom. Kako da znam da on možda ne šalje neki signal? Protestovao sam jer sam želio da zaštitim svoju ekipu.

Nije ni stvar u varanju, ne tvrdim da se to dešavalo. Ali kada je osoba koja komnicira sa nekim na telefonu udaljena samo 20 centimetara od mog igrača, to jednostavno nije u redu.

Priča je bila u tome što je indijski sponzor kupio prava na prenos od FIDE, pa je snimao sve partije. To je sjajno, ali prenos ne treba da bude sa telefona koji su postavljeni u neposrednoj blizini stola. Teoretski, upotreba telefona uopšte je zabranjena u prostoriji za igru.

– Tako toplo govorite o radu sa reprezentacijom Uzbekistana. A da li biste radili sa reprezentacijom Rusije?

Vladimir Kramnik– Reprezentacije Rusije trenutno nema, jer ne možemo da učestvujemo na timskim turnirima. Ali svakako bih razmotrio takvu ponudu. I bila bi to ponuda koja bi mi bila 100% prioritet.

Dobar šahista = pametan čovek? Razmišljanja Kramnika o vezi između šaha i ličnog razvoja

– Vi ste poslednji naš šahista koji nije samo nosio šahovsku krunu, već je bio i superheroj nacije. Čak i sada svaki prolaznik na ulici zna ko je Kramnik. A o Karjakinju ili Nepomnjaščiju – već se ne zna, i čak i da su oni pobjedili u meču za šampiona, vjerovatno to ne bi značajno promijenilo situaciju. Zašto se to dešava?

Vladimir Kramnik– Mnogo toga zavisi od prezimena, važno je da bude pamtljivo. Janu je srećno ispalo, meni takođe. Ali, naravno, to je šala, razumijem šta želite da kažete.

Da budem iskren, ne smatram problemom to što šah nije više dio nacionalno interesa. Šah je ipak samo jedan od sektora ljudske djelatnosti. Postoje različiti periodi u istoriji, i nije uvijek moguće biti u prvom planu.

U trenutnoj situaciji, kada poslednje dve-tri godine gotovo nijedan ruski igrač, osim Jana, nije pozvan na ozbiljne turnire, a reprezentacija ne igra, našim šahistima je vrlo teško. Na primer, Saša Griščuk – veoma jak šahista, ali nema gdje da igra.

Smataram da, bez obzira na naš odnos prema politici, kažnjavati ljude zbog pasoša i zbog toga što su rođeni u Rusiji je sramota. Upravo zbog toga mnogi ruski šahisti su morali da odu, promijenili su federaciju. Moraju da igraju, zarađuju, a nigdje ih ne pozivaju…

Ipak, u Rusiji raste veoma talentovana generacija. Na primjer, Roman Šogdžiev – svjetski šampion do 10 godina, još nekoliko momaka malo starijih.

Drago mi je što nisam potpuno sa strane: poslednjih nekoliko godina održali smo desetak online sesija. Hvala mom prijatelju Lvu Razumovskom i njegovoj kompaniji RAMAX, koji sponzorišu ove događaje. Tamo predaju veoma kvalifikovani treneri, a i ja pomognem.

https://www.sports.ru/chess/blogs/3283408.html

-Nastaviće se-