Autor: Natalija Marjančik
– Šogdžievu je samo 9 godina. U mnogim sportovima, vrhunski rezultati u mladosti nisu garancija uspješne karijere u odrasloj dobi. Ustvari, obično je obrnuto. Da li je u šahu to drugačije?
Vladimir Kramnik– Naravno, ako su u mladosti dva igrača slične snage, i jedan je samo malo bolji od drugog, kad budu odrasli u šahovskim partijama može se dogoditi da bude obrnuto. Ali uopšteno – da, vrhunski šahisti su prepoznatljivi već u djetinjstvu.
Radi se o tome da, dok se u drugim sportovima puno može postići napornim radom i posvećenošću, šah je više vezan za talenat. Potrebna je specifična struktura mišljenja, koja je urođena. Apstraktno razmišljanje, sposobnost povezivanja ne očiglednih stvari, uočavanje interakcije figura… To je ono što nazivamo šahovskim talentom. On se pojavljuje od najranijih godina.
To ne znači da su ljudi koji razmišljaju drugačije, u nečemu gluplji. Uopšte ne! Ali ako mozak radi na drugi način, u šahu će biti teško doći do najvišeg nivoa.
– Navikli smo da mislimo da su šahisti erudite, ljudi širokog znanja, iako izgleda da to nije uvijek slučaj.
Vladimir Kramnik– Erudite – djelimično da, široko obrazovani – sigurno ne, bar ako govorimo o novoj generaciji. Nisu najgluplji ljudi – vjerovatno da.
– Nemaju široko obrazovanje – jer od malih nogu sve posvećuju šahu? Čini se da se u tom smislu nova generacija šahista radikalno razlikuje od vaše.
Vladimir Kramnik– Razlika je ogromna, ali ona postoji i u svim drugim oblastima, ne samo u šahu. Svijet se mnogo promijenio, s pojavom interneta i društvenih mreža ljudi su počeli drugačije da razmišljaju. To nije ni dobro ni loše, to je činjenica.
Ne bih rekao da mladi igrači sada nemaju drugih interesa osim šaha. Imaju puno interesa, samo su, po mom mišljenju, malo dječiji: fudbal, FIFA, neke konzole…
– Dobar šahista = pametan čovjek?
Vladimir Kramnik– Šah, naravno, nije mjerilo inteligencije. Velika je zabluda misliti da ako te neko pobijedi u šahu, da je pametniji. Ipak, to osjećanje se stalno javlja, i zato je šah toliko emotivna igra.
Šta je zapravo inteligencija i koliko je ona povezana sa šahom? Smatram da je mozak organizovan otprilike kao i neka grupa mišića. Ako stalno ideš u teretanu i radiš bench press, imaćeš snažne bicepse. A ako stalno treniraš mozak, on će bolje raditi i postaćete pametniji. Šah je trening za mozak.
Ako, na primjer, sat vremena dnevno budete rješavali matematičke zadatke – efekat će biti otprilike isti. Samo što šah ima elemenat igre, pa je interesantniji.
Osoba koja na profesionalnom nivou igra šah, po definiciji, ne može biti, izvinićete, potpuno glupa. Ako svakog dana treniraš npr. neki mišić, ali u ovom slučaju mozak, on će sigurno biti u formi.
– Možete li sebe nazvati svestranom osobom?
Vladimir Kramnik– Imao sam prijatelja koji je pronašao veoma tačnu riječ – „radoznao“. Čini mi se da je u životu najvažnije ostati radoznao.
Po svojoj prirodi skloni smo baviti se sa dvije-tri stvari, a za sve ostalo imamo malo interesa. To, opet, nije ni dobro ni loše, ali ja nisam takav. Mnogo toga me zanima, iz različitih oblasti. Mogu da slušam predavanja o kvantnoj fizici ili filozofiji, da idem na koncert klasične muzike, da gledam fudbal…
Moj mozak je navikao da upija i procesuira informacije na prilično dobrom nivou.
Ne bih rekao da sam veliki stručnjak u nekoj drugoj oblasti osim šaha. Ali u mnogim oblastima moja znanja su iznad prosjeka.
Kramnik je u braku sa Francuskinjom, ali ne govori francuski. Ozbiljno?
– Živite u Švajcarskoj već dugo. Možete li reći da se tamo osjećate kao kod kuće, da ste postali „svoj“?
Vladimir Kramnik– Od svoje 16. godine sam pola godine putovao zbog turnira, pa mi je pojam doma pomalo komplikovan. Nemam posebnu vezanost za mjesto, imam vezanost za ljude. Moj dom je tamo gdje je moja porodica.
Naravno, nikada neću postati 100% Švajcarac. A nemam ni drugi pasoš, osim ruskog.
– Zašto ne, vaša supruga je Francuskinja (Kramnik je od 2006. godine oženjen novinarkom Mari-Lo Žermon, s kojom ima kćerku Dariju i sina Vadima – Sports)?
Vladimir Kramnik– To je filozofsko pitanje. Ne želim uzeti drugi pasoš, jer sam po kulturi i dalje Rus. Dobro sam se asimilirao u Evropi, ali kako god okrenete, lakše mi je uspostaviti komunikaciju s ljudima koji govore ruski.
– Da li vaša djeca govore ruski?
Vladimir Kramnik– Ćerka dobro govori, sin malo slabije. Ali mislim da ćemo i njega u potpunosti naučiti. Čak i supruga već solidno govori ruski. Sve sam ih natjerao, ha-ha. Takva smo mi višejezična porodica.
Sa suprugom pričam na engleskom, ona s djecom na francuskom, a ja s djecom na ruskom. Ali ponekad i ja pređem na engleski.
– Zašto svi ne govorite francuski?
Vladimir Kramnik– Nisam ga do kraja naučio. Naravno, koristim ga malo u svakodnevnim situacijama, ali ništa više od toga. Idem istim putem kao Boris Vasiljevič Spaski.
I on je bio oženjen Francuskinjom, tridesetak godina je živio u Parizu, ali francuski jezik nije naučio. Ispričali su mi da je u jednom trenutku u svom kabinetu okačio plakat. Namjerno je odabrao mjesto gdje ga može stalno vidjeti, gdje god da sjedne. Na njemu je flomasterom, ogromnim slovima, bilo napisano: „Uči francuski, budalo!“
Mislite da ga je naučio? Naravno da nije!
https://www.sports.ru/chess/blogs/3283408.html
-Nastaviće se-