Piše: Jonathan Zhi
4.09.2026.
Jonathan: Pomenuo si da kao igrač na nivou nešto više od 2700 još uvijek imaš očigledne načine da napreduješ. Možeš li malo više da govoriš o tome?
Awonder: Ako gledate strogo iz perspektive Elo rejtinga, otprilike svakih 50 rejting-poena predstavlja razliku od oko pet odsto u očekivanom rezultatu. To znači da se tokom turnira od devet kola od igrača sa rejtingom 2750 očekuje da osvoji samo pola poena više, zar ne?
Postoji taj element u kojem gledam svoje turnire i, recimo, na ovom turniru sam ispustio četiri puta po pola poena. Ako u prosjeku uspijem da osvojim samo jedan od tih izgubljenih polovnih poena, to je već nivo igre od 2750.
To je zanimljiv problem, jer je razlika zapravo veoma mala, ali je istovremeno nevjerovatno teško preći taj most.
Ali druga stvar koju bih rekao jeste da smo ljudi generalno prilično loši u većini stvari. Biti u pravu ili biti dobar u nečemu veoma je teško. Zato zaista pokušavam da izvučem tih malih pet odsto kako bih, recimo, ušao među deset najboljih.
Kada na to gledam iz tog ugla, postoji toliko konkretnih partija u kojima se nisam dobro pripremio ili nisam dovoljno spavao, što je možda poremetilo stvari. Postoji toliko partija u kojima sam previdio neku taktiku, pa da sam više vježbao taktiku, možda bih osvojio taj dodatni pola poena.
Kada je riječ o mojoj prošloj godini, 2025, vjerovatno je bilo najmanje 10 ili 15 polovnih poena koji su bili veoma očigledni. Recimo, napravim jedan drugačiji potez ili dva drugačija poteza i već bih ih osvojio.
To ne znači da je to lako postići, jer da jeste, vjerovatno bi drugi ljudi to već uspjeli. Ali osjećaj je da postoji mnogo prilika. Dio onoga što pokušavam jeste da iskoristim malo više tih prilika.
Ne mora čak ni da bude svaka od njih, zar ne? Samo tražim jedan dodatni pola poena na svakih deset partija. Smiješno je jer, kada to tako postavite, zvuči kao veoma malo. S druge strane, to je čitav cilj onoga što svi pokušavaju da postignu.
U tom smislu, postoji mnogo osnovnih stvari koje mogu da uradim kako bih došao do tih poena. Na primjer, u određenim partijama možda nisam dobro pripremio otvaranje; zaboravio sam varijantu.
Tako da bih je samo ponovio i, da nisam zaboravio tu varijantu, ne bih izgubio tih pola poena.
Kada dođete do najviših nivoa, ono što sam primijetio kod najboljih igrača jeste da su oni mnogo disciplinovaniji i mnogo fizički spremniji. Kod njih ima mnogo manje tog „lakog plijena“ u vidu situacije: „Jednostavno sam zaboravio svoju varijantu iz otvaranja i – tras – zbog toga sam izgubio partiju.“
Ono na čemu oni rade prilično je drugačije od onoga na čemu ja radim, rekao bih.
Ekonomija, varijansa i donošenje odluka
Jonathan: Šta si studirao na fakultetu?
Awonder: Studirao sam ekonomiju i, kako ja kažem, primijenjenu matematiku, ali zvanični naziv studijskog programa je nešto duži, poput „računarske i primijenjene matematike“.
Jonathan: Način na koji govoriš o šahu ima mnogo veze sa tim konceptima. Na primjer, vrhunski igrači imaju manju varijansu u svojim rezultatima. Ili, kada je riječ o napretku, želiš efekat akumuliranja tih malih dobitaka. Misliš li da je to uobičajen način razmišljanja među šahistima?
Awonder: Teško je reći. Recimo, znam da Hikaru aktivno trguje određenim akcijama na berzi. Dakle, on te koncepte razumije na veoma intuitivnom nivou. Takođe, mnogi šahisti vole da igraju poker, pa tako na intuitivnom nivou stiču osjećaj za varijansu.
Nisam siguran da li oni razmišljaju na ovaj način, ali jedna stvar koju primjećujem kod mnogih mladih i uspješnih igrača jeste da imaju tendenciju da u određenim periodima budu u veoma dobroj formi i svjesni su toga, pa tada igraju izuzetno mnogo i veoma ozbiljno. Mislim da je to klasičan primjer veoma dobre navike.
Jer možete imati niz izuzetno dobrih rezultata i osjetiti zamah. Nije mi jasno da li je to nešto što rade intuitivno ili razumiju da je to dobar princip.
Ali primijetio sam, recimo, kod Aravindha, kada je napredovao do rejtinga 2750 – od tada je malo pao – da je igrao bez prestanka, zar ne? Turnire jedan za drugim. Keymer je takođe krajem 2025. godine napravio ogroman iskorak i došao do rejtinga 2770.
Dakle, vidite te elemente u kojima kažemo: „U redu, razumijemo da je ovo igra i pokušavamo da maksimalno povećamo očekivanu vrijednost.“ Mislim da mnogi uspješni šahisti, čak i ako svjesno ne razmišljaju na taj način, postupaju upravo tako.
A dio onoga što šah čini zanimljivim jeste to što je imitativan. Gledamo kako su se drugi uspješni igrači popeli do vrha, a onda pokušavamo da oponašamo ono što su oni radili. Tako se to širi među igračima.
U mjeri u kojoj oni svjesno razmišljaju: „Ako igram ovo otvaranje, imam X odsto veću šansu da pobijedim“, vjerovatno ne računaju stvari baš tako. Ali ne morate imati izuzetno rigorozno razumijevanje da biste neki princip primijenili u praksi.
Imam osjećaj da mnogi mladi igrači razumiju ove koncepte i da su u stanju da ih veoma dobro primjenjuju.
S druge strane, ja ponekad previše pokušavam da razmišljam na metanivou o tome šta će biti uspješno i šta će funkcionisati. Ponekad zaboravim da zapravo igram partiju – „Hajde da zaista izračunamo neke varijante“ – i umjesto toga samo strateški razmišljam: „Možda ću, ako u ovom trenutku turnira odigram ovo otvaranje, imati veću šansu za pobjedu.“
Imam tendenciju da previše pokušavam da optimizujem taj aspekt i zaboravim: „Čekaj, upravo sam ostavio topa!“ Tada mislim da vam nikakvo razmišljanje više neće pomoći.
Na kraju krajeva, većina igrača je prilično usredsređena na sam šah. Ali mislim da razmišljaju i o ovim stvarima.
(Uskoro nastavak)