Autor: Natalija Marjančik
– Ako gledate televiziju, čini se da je život u Evropi u posljednje tri godine postao katastrofa: inflacija, nezaposlenost, svuda beskućnici… Da li je stvarno tako?
Vladimir Kramnik– Švajcarska je ipak najuspješnija i najprivilegovanija zemlja u Evropi. Ovdje su plate jako visoke (iako ja, eto, ne primam nikakvu platu), a samim tim i cijene. Međutim, ako su cijene ovdje za 50 posto više nego u ostatku Evrope, plate su barem za 100 posto veće.
Zato se ljudi koji imaju švajcarski pasoš i rade ovdje ne žale. Po pitanju kvaliteta života i obrazovanja za djecu, ovdje je sve za nivo iznad u odnosu na druge evropske zemlje.
Ali, nažalost, čim izađete iz Švajcarske, slika je potpuno drugačija. Ranije smo živjeli u Francuskoj, i situacija se tamo zaista naglo pogoršala. Pariz je fantastičan grad, ali sada to više nije onaj Pariz koji je nekada bio. Ljudi imaju niže prihode, sigurnost je opala…
Nedavno sam išao vozom u Njemačku, i izlazim na stanici, kad preda mnom stoje tri ogromna policajca s automatskim puškama. I kažu mi: Welcome! Kakvo „dobrodošli“, kada te u gradu dočekuju tri gorostasa s puškama? Bio sam zatečen.
– Dolazite li u Moskvu?
Vladimir Kramnik– Sada rjeđe, jer je postalo malo teže putovati. Ali dolazim par puta godišnje. U narednih mjesec-dva planiram opet da navratim.
– Rekli ste da u Švajcarskoj nemate platu. Da li vam zarađeni novac iz karijere omogućava da živite bez brige?
Vladimir Kramnik– I dalje sam tražen u svijetu šaha i imam prihode, naravno. Trenerstvo, kursevi, razne aktivnosti i putovanja… Ne žalim se, ali nije baš da mogu prestati da radim i svaki dan letim na Bahame. Tokom šahovske karijere sam zaradio dosta, ali sam i dosta potrošio.
Danas je drugačije vrijeme, i čak mlad šahista s potencijalom može imati dobru podršku. Recimo, Firudža (Firouzja) je već sa 17 godina imao velike sponzore, mogao je sebi priuštiti da provodi uzastopne pripreme s top šahistima… To je ispravno, on je zaista talenat, ali u moje vrijeme toga nije bilo.
Sam sam izdržavao čitav tim, u potpunosti sam plaćao pripreme. Prvi put sam dobio bilo kakvu finansijsku pomoć od Ruske šahovske federacije tek 2006. godine, kada sam već bio trostruki svjetski prvak. Do tada sam za svoju zemlju igrao besplatno i zarađivao isključivo od nagrada, koje su se isplaćivale samo za prvo mjesto. Ako nisi prvi – ne dobiješ ni rublju.
Opet, ne žalim se, shvatam to sasvim normalno, samo objašnjavam kako je to tada izgledalo.
Ko je najveći šahista u istoriji?
– Razumijete li odluku Magnusa Carlsena da ne igra meč i odrekne se titule svjetskog prvaka?
Vladimir Kramnik– Ljudski gledano – naravno, razumijem. Meč za titulu svjetskog prvaka je izuzetno težak ispit, i kada ih stalno igrate, fizički i emotivni umor dosežu svoj vrhunac.
Ali lično, ja ne bih mogao postupiti kao Carlsen. U mom shvatanju, u trenutku kada postaneš svjetski prvak, preuzimaš određenu odgovornost. Šah je važniji od ličnih osjećaja, i čak i ako sam umoran i nemam želju – morao bih igrati.
Imao sam situaciju kada sam igrao četiri meča za svjetskog prvaka u četiri godine. To je nevjerovatno velika opterećenost. Možda sam zbog toga djelimično i izgubio od Ananda – jednostavno sam sagorio, emotivne snage su bile iscrpljene. Ali opciju da ne igram nisam ni razmatrao.
Istovremeno, želim naglasiti da uopšte ne kritikujem Magnusovu odluku. Mi jednostavno različito razmišljamo, na različite načine gledamo na svijet, ali to ne znači da je neko bolji ili lošiji od onog drugog.
– Magnus kaže da je format borbe za šahovsku titulu beznadežno zastario i dosadan, svake godine ista priča. Slažete li se?
Vladimir Kramnik– Pa, „svake godine isto“ je u osnovi prisutno u gotovo svim sportovima. Ako se meni ili Magnusu to čini dosadnim, to je naš problem.
Smatram da format borbe za titulu svjetskog prvaka i uglavnom principi funkcionisanja šaha trebaju biti zasnovani na efikasnosti. Šah ima ogromnu tradiciju – prvi zvanični meč za titulu odigran je prije skoro 150 godina. Malo koji sport se može pohvaliti tako velikom istorijom. Trenutni format nije ni bolji ni gori od prethodnih, ali odgovara trenutnom razvoju šaha.
Meč za titulu je za nas glavni pokretač popularnosti. Mnogi moji poznanici su počeli pratiti šah upravo tokom tih mečeva: Fišer – Spaski, Karpov – Korčnoj, Karpov – Kasparov i tako dalje.
Čak i danas, ti mečevi privlače pažnju. Sponzori, organizatori, medijska pokrivenost – nigdje nema većih problema. Ako se u nekom trenutku pojave, biće vrijeme da se nešto promijeni.
Odluke treba donositi na osnovu tih faktora, a ne prema tome šta se kome sviđa. Čak i kada je riječ o velikom šahisti, kao što je Magnus Carlsen.
– Rekli ste da je Carlsen veliki. Može li se smatrati najjačim šahistom u istoriji?
Vladimir Kramnik– „Najjači“ nije pravi izraz, jer danas ljudi znaju o šahu otprilike 50 puta više nego prije 100 godina. Naravno, Magnus igra bolje, ali sada svi igraju bolje nego u prošlom vijeku. I ja igram bolje nego što je u svoje vrijeme igrao Fišer, ali to ne znači da sam veći od njega.
To je otprilike kao u nauci. Danas bilo koji prosječan naučnik zna više nego što je znao Ajnštajn. Znači li to da je Ajnštajn bio slabiji?
– Ipak, postoji nepisana lista najboljih šahista svih vremena.
Vladimir Kramnik– Čini mi se da je jedan od ključnih pokazatelja na toj ljestvici doprinos razvoju šaha. A tu Magnus, naravno, konkuriše za titulu najistaknutijeg šahiste u istoriji.
– Ko je, prema vašem mišljenju, najistaknutiji?
Vladimir Kramnik– Ne mogu reći jednoznačno, previše je subjektivno. Različita vremena, različite situacije u svijetu… Ako bismo pravili širi spisak, vjerovatno bih i ja bio na njemu. Ali na užem spisku – teško. Tamo su Fišer, Karpov, Kasparov, pa i Magnus.
Izabrati nekoga od njih kao najboljeg stvar je ličnih preferencija.
https://www.sports.ru/chess/blogs/3283408.html
-Kraj intervjua-