Genna Sosonko: Moja svjedočenja (28.nastavak)

Moskva 2003.

Na Olimpijadi u Solunu 1984. godine napunio je pedeset (dan prije toga naša šestočasovna partija završila se remijem).
„Ne razumijem“, čudio se Ljova, „kako to da imam pedeset? Pa juče sam još igrao na omladinskom prvenstvu SSSR-a, a sad odjednom – pedeset. Ne, možeš li mi objasniti kako je to moguće?“

On tada još nije shvatao da je talenat – u suštini ništa drugo do sposobnost da čovjek pronađe sopstvenu sudbinu, i da je on, Lev Polugajevski, pronašao svoju. U neprekidnim pripremama, treninzima za polufinala, finala, među-zonske turnire, mečeve kandidata, u brigama oko porodice, stana, kola, vikendice – prolazio je život. U toj uronjenosti u svakodnevicu, u brige današnjice – bio je na svoj način vrlo zemaljski čovjek.

Prisjeća se Spaski:
„Bili smo jednom – čitava grupa velemajstora – sedamdesete, čini mi se, godine na prijemu kod Tjaželjnikova (u to vrijeme šef odjeljenja za agitaciju i propagandu pri CK KPSS). On je dugo govorio o važnosti našeg doprinosa u izgradnji komunizma, o našim putovanjima tamo. Ne sjećam se šta su drugi odgovarali, ali ja sam odmah rekao da te ‘gradnje komunizma’ nisu za mene. Ljova je, pak, počeo da postavlja pitanja o dnevnicama na putu.“
Ali, za razliku od nekih kolega, nije bio član partije, a kada su mu to nudili – radije je ćutao.

Sjećam se kako je sredinom osamdesetih kod mene kući počeo da razgleda kasetu Vilija Tokareva, koji je pjevao po restoranima na Brajton Biču i bio popularan tada u Moskvi.
„Sviđa ti se?“ – pitao sam.
„Pa, kako da ti kažem… ali u Moskvi svi imaju.“

U Moskvi je Ljova pripadao krugu ljudi koji su smatrali da ne treba zaostajati za životom, da treba sve imati među prvima – bilo da je to mali tranzistor 60-ih, ili video rekorderi 80-ih. Takođe su putovali u inostranstvo, takođe su postizali uspjehe. U tu istu kategoriju prestiža, negdje početkom 90-ih, spadalo je i – otići u inostranstvo. Ne emigrirati, već jednostavno – otići, vidjeti, živjeti, ili poslati djecu tamo na školovanje. Ljova je počeo da dugo boravi u Parizu – jer, inostranstvo mu je bilo poznato odavno – a 1991. se tamo i trajno preselio.

Kad ga više nije bilo, pomislilo se: da nije ta pariška užurbanost, koja sve okreće i ubrzava do nevjerovatnog, možda bi i dalje živio – bio je, naime, iz one vrste dugovječnih: i otac i majka su lako prešli osamdesetu. Rekoh to vrlo oprezno Iri – njegovoj udovici.
„Ma hajde“, odgovorila je, „zar ti ne poznaješ Ljovu? U Moskvi bi bio još nervozniji.“

Teško je bilo ne složiti se s njom – jer formula „Ubi bene, ibi patria“ (gdje je dobro, tu je domovina) uostalom nije on izmislio. I teško da bi mogao mirno da sjedi u Moskvi ili na dači, razmišljajući kako negdje – u Njujorku! Londonu! Parizu! – pravi život prolazi bez njega. Nehotice mi pade na pamet uzdah starog Sokrata o nekome ko se vratio s dalekih putovanja:
„Kako bi mogao da se promijeni, kad je cijelo vrijeme nosio sa sobom – samog sebe?“

Poslije njegovog preseljenja u Pariz, prilično često smo razgovarali telefonom, ponekad se i viđali. Sjećam se njegovog dugog monologa o potpuno drugačijem šahu sada, o njegovoj budućnosti, o računarima. Govorio je kako je za generaciju odraslu bez kompjutera veoma teško da se prilagodi, da on sam koristi kompjuter samo za pripremu članaka, da ga dugi rad s njim isušuje, gasi osjećaj igre, zamara i oduzima onu svježinu koja je neophodna za igru.

Smatrao je da pretjerani rad s računarom negativno utiče na igru Beljavskog, a donekle i Jusupova. Uvijek je bio pun ideja – ponekad čudnih i nerealnih, često logičnih i primjenjivih u praksi. Dok ih je iznosio, često bi pitao:
„A nije loše, zar ne? Reci, zar nije stvarno dobro?“

Danas se malo ko sjeća, ali i turnir „Dame protiv seniora“, i čuveni turniri u Monaku koje je organizovao pod pokroviteljstvom van Osteroma, s kojim je Ljova bio blizak u posljednjim godinama – to su takođe u velikoj mjeri bile njegove ideje.

Ali je i sam počeo da igra sve rjeđe – i sve slabije. Uticalo je, naravno, i to što je bio stariji, i nove brige. Ali još više – bolest, koja je počela gubicima pamćenja, a pretvorila se u tumor na mozgu. Jednom je rekao ženi tokom turnira:
„Znaš, Ira, ne vidim centar table.“

Ipak, operacija, urađena godinu i po dana prije smrti, prošla je, izgleda, uspješno, i već se oporavljao, i pravio planove:
„Znaš, u analizi sam opet dobar, vidim mnogo toga, skoro kao nekad… ali igrati… igrati mi je još teško…”

Posljednji put sam vidio Ljovu na turniru u Monaku, nekoliko mjeseci prije njegove smrti. Bolest i operacija su oduzele i posljednje ostatke kose s njegove glave – ranije je karakterističnim pokretom obje ruke vješto kamuflirao široku ćelavost s dvije-tri pramenčića. Brzo se umarao, ali oči i osmijeh bili su isti kao prije, i s uživanjem je pratio tok partija na monitorima u press-centru. Samo što govor više nije tekao kao nekad, poput vodopada, i prvi put sam od njega – ranije tako dalekog od religije – čuo riječi: „Bog“, „vjera“, i:
„Nikome u životu nisam učinio ništa loše.“

Oprostili smo se vrlo toplo, zagrlili se i dogovorili da čim budem mogao, dođem u Pariz da odigramo nekoliko trening partija koje bi mu pomogle da se ponovo vrati praksi. Sjećam se, čak sam mu, nesvjesno, rekao:
„Prošćaj!“ – to predivnu rusku riječ. U njoj je i tuga rastanka, i istovremeno: oprosti – oprosti ako sam te ikad nečim uvrijedio.

Ali već poslije samo nekoliko dana, po povratku u Pariz, ponovo su počeli bolovi. Po tradiciji zemlje u kojoj je Ljova proveo gotovo čitav život, ljekari ne govore pacijentu beznadežnu dijagnozu. Smatra se ispravnim i da bližnji od njega sakriju tu surovu istinu. Tako je bilo i u Ljovinom slučaju: govorili su mu da je to – virus, i da će sve biti u redu.
Da li je i sam naslućivao povratak strašne bolesti, koja u većini slučajeva znači smrt?

(Nastaviće se)