
Niš, 2024
ESEJ O PETROSJANU
Karateristike ličnosti
Petrosjan je u pravom smislu reči bio narodni čovek, od ranog detinjstva na ulici, u neprestanoj komunikaciji sa običnim ljudima I kasnije u svim fazama karijere njegov odnos sa narodom nije prestajao da bude interaktivan. Njegovi sunarodnici su u njemu prepoznavali „svog čoveka“ identifikovali se sa njegovim uspesima, smatrali ih svojom duhovnom baštinom i proslavljali ih puni iskrene radosti.
Brojni su događaji koji svedoče o toj pripadnoj bliskoj vezi Petrosjana i njegovih zemjaka Na gostovanju ruske reprezentacije u Argentini, njegovi zemljaci jermenski iseljenici su ga dočekali transparentom na kome je pisalo „slava Petrosjanu“ i sa aerodroma ga izneli na rukama, a sam Petrosjan svedoči o epizodi da je nakon dva startna poraza na jednom od ruskih šampionata, dobio telefonski poziv u kome mu se neznanac sa jermenskim akcentom obratio rečima „ko vam je dozvolio da izgubite dve partije. Mislite li vi o svom narodu“?
U Petrosjanu je na neki čudan, paradoksalan način živeo sklad božanskog talenta i odsustva častoljublja. Prema svakom čoveku ophodio se kao sebi ravnom. Bez obzira na životni trenutak koji je mogao biti i težak, Petrosjana nikad nije napuštala bodrost duha, uvek je plenio svojom veselošću i radošću življenja. Otvoreni, iskreni karakter Petrosjana bio je jednako očaravajući, kao i njegov unikatni stil igre.
Bio je skroman čovek što po sebi nije nedostatak, ali se u vrhunskim šahovskim krugovima to prosto nije smatralo kvalitetom. S obzirom da je bio delimično gluv (stalno je nosio slušni aparat) što je u specifičnim situacijama određivalo njegovo ponašanje, oni koji ga nisu dobro poznavali smatrali su ga osobenjakom i introvertom. Još od školskih dana, naučio je lekciju da se ništa u životu ne dobija na poklon i držao se te maksime dosledno u svim fazama svoje karijere U bukvalnom smislu on je izgradio sam sebe i uspeo da iz siromaštva I neizvesne budućnosti dospe do najvišeg trona šahovske slave. Petrosjan se poput autentično umnih ljudi nije kitio blistavošću svoga uma, jednostavnost i objektivnost su bile urođene crte njegovog karaktera.
Uviđao je svu besmislenost sujete i častoljublja i kad bi ih primetio kod svojih kolega, prema njima bi se odnosio sa ironijom ukazujući svojim humornim opaskama koliko je iznad njih (Gligorić).
Uzbudljive su reči Boleslavskog koje možda na najizraženiji način svedoče o ličnosti Petrosjana: „Niko ne uvažava svog protivnika više od Petrosjana. Bez obzira što igra sa partnerom koji je dve klase slabiji od njega, on pristupa partiji kao da razume sve suptilnosti pozicije koje on vidi. I sledstveno tome primenjuje mere protiv mogućih dejstava protivnika iako ovome to nikad ne bi palo napamet. On, kako bi se reklo igra za svog protivnika i u svojoj predstavi mu pripisuje retku pronicljivost. Sa svakim protivnikom Petrosjan igra tako kako bi igrao sa Fišerom, iako je svestan da je on jedan od mnogih, a ne Fišer!
Petrosjan uvek igra sa idealnim protivnikom. Po toj osobini on je na neki način nalik Tolstoju. Tolstoj je u svakom čoveku tražio ono što je dobro. Verovao je u ljude. Petrosjan je verovao u snagu i mogućnosti svakog svog protivnika. Svakog!“
Petrosjan je živeo umereno, izbegavao je velika naprezanja i dosledno sledio tok svoje sudbine. Uvek u balansu sa samim sobom, jakih nerava i čistih misli nepokolebljivo se držao svog ritma koji ga je do željenih ciljeva doveo „samo njemu poznatom logikom“ bez turbulencija i neizvesnosti. Svojim načinom života i ličnom filozofijom bio je predodređen za dug život, nažalost priroda je sebi dopustila neoprostivu grešku da tako rano prekine njegovu životnu putanju.
Epilog
Vidljivo fizički izmenjen usled uznapredovale, neizlečive maligne bolesti Petrosjan se poslednjih meseci svog života još mogao sresti u Centralnom moskovskom šahovskom klubu na Gogoljevom bulevaru. U njemu je do samog kraja postojala vera da će se bolest smiriti i omogućiti mu da se vrati turnirskom šahu, bio je ispunjen nadom u mogućnost nastupa na drugom „Meču veka“ koji se juna 1984. održavao u Londonu. Nažalost njegovo preostalo životno vreme vođeno nepoznatim i ljudskom umu nerazumljivim zahtevima odbrojavalo je poslednje dane.
Petrosjan je umro 13 avgusta 1984 godine u 55-oj godini života. Sahranjen je na Moskovskom groblju, Vagankovo, gde počivaju mnogi zaslužni ljudi Rusije iz raznih oblasti javnoga života. Tri godine kasnije (1987.) na grobu je održano memorajalno sećanje na Petrosja na kojom prilikom je Kasparov položio lovorov venac, a na spomeniku uklesana slika na kojoj sunce u vidu krune simbolično sija nad vrhovima planine Ararat – nacionalnom simbolu Jermenije.
U Erevanu je 2006 godine podignut spomenik u čast Tigrana Petrosjana, a jedna ulica u gradskoj oblasti Dautashen nosi njegovo ime. Ceremonija predstavljanja spomenika obavljena je nakon osvajanje zlatne medalje Jermenije na 37 šahovskoj Olimpijadi u Torinu, a na njoj je bio prisutan predsednik Jermenije Sarkisyan i ceo olimpijski sastav predvođen najboljim jermenskim šahistom Aronjanom. U Jermeniji se svake godine održava memorijalni turnir u sećanje na Tigrana Petrosjana.
(Nastaviće se)