Kapablanka u Rusiji (45.nastavak)

V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.

U brojnim intervjuima i člancima Kapablanka je isticao masovno oduševljenje šahom koje ga je zapanjilo u SSSR-u. Sve je to navelo kubanskog velemajstora na zaključak da u šahu „SSSR-u pripada prvo mjesto u svijetu“. Tako se zvala i studija Hozea Raula Kapablanke, objavljena u trećem broju časopisa „Šah u SSSR-u“ (1935). Evo njenog početka: „Ako govorimo o napretku šahovskog pokreta u posljednjih deset godina u svjetskim razmjerama, taj se napredak u potpunosti mora pripisati Sovjetskom Savezu. Nastojanje vlade SSSR-a da šah učini sredstvom podizanja kulture dalo je takve rezultate koji se ni na koji način nisu mogli postići u drugim zemljama. Zato je sasvim prirodno da u ovom trenutku SSSR u šahovskom pogledu nesporno zauzima prvo mjesto u svijetu.“

Dodajmo tome i ono o čemu Kapablanka u to vrijeme, naravno, nije govorio: rastu popularnosti šaha u Sovjetskoj zemlji doprinosili su i nastupi stranih šahista u SSSR-u, prije svega, naravno, Kapablanke i Laskera.

Kapablanka je bio izuzetno komunikativan, pristupačan i druželjubiv. Držao je simultanke s najjačim mladim šahistima, redovno je nastupao na radiju na španskom jeziku za šahiste Kube, a na engleskom jeziku — za sovjetske i strane slušaoce. 3. marta, poslije završetka svoje partije, Kapablanka je pred ogromnim brojem gledalaca održao predavanje: „Borba za svjetsko šahovsko prvenstvo i perspektive revanš-meča Aljehin — Kapablanka“. U njemu je bivši svjetski prvak ukratko okarakterisao pretendente na svjetsku titulu, otvoreno govorio o onome što ga brine i na čemu radi. „Sada nastojim da proučavam aktuelne varijante otvaranja i da obnovim svoju umjetnost vođenja središnjice. Završivši proučavanje ovih elemenata, uvjeren sam da neću izgubiti meč ni od koga.“ On je obrazlagao i svoj prijedlog da se meč ograniči na 16 partija. Ako su prije 14 godina partije meča za svjetsko prvenstvo u prosjeku trajale 40 poteza, sada će, uz savremenu tehniku, trajati najmanje 60 poteza. Partije bi trebalo igrati svaki drugi dan. Onaj ko osvoji 8½ poena smatra se pobjednikom.

U ophođenju sa sovjetskim učesnicima moskovskog turnira Kapablanka je bio izuzetno srdačan. Analizirao je s njima pozicije, nastojao da pomogne u rješavanju teških pitanja šahovske igre. Mnogo godina kasnije V. Ragozin, tada već međunarodni velemajstor, na stranicama biltena „Za prvenstvo svijeta“ (1957, 30. mart) ovako se prisjećao tih susreta:

„Svim učesnicima Drugog međunarodnog turnira u Moskvi (1935. godine) zauvijek će ostati u sjećanju večeri u hotelu ‘Nacional’, u kojem smo tada svi stanovali. Poslije kola, za večerom, svako je na svoj način proživljavao ishod partije. A onda bi se pojavio šahovski stočić i za njega bi sjeli Emanuel Lasker i Hoze Raul Kapablanka. Počinjala je analiza partija današnjeg kola. Komentarisali su i ponekad živo raspravljali samo šampioni. Čak su i lideri turnira, Botvinik i Flor, sebi dopuštali da se uključe tek u rijetkim prilikama.“

Brzo su prelazili preko otvaranja (ni Lasker ni Kapablanka nisu im pridavali veliki značaj), rasprave su počinjale u sredini partije pri izboru planova, a kada bi se borba prenijela u završnicu, činilo se da se oba analitičara preobražavaju. Svi svjetski prvaci su odlično igrali završnice, ali se Kapablanka s pravom smatrao virtuozom završnice. To je bila njegova oblast.

O jednom takvom konkretnom slučaju analize završnice govori sovjetski majstor Ilja Kan:

„Dogodilo mi se 1935. godine da Laskeru i Kapablanki pokažem svoju partiju s Florom. Čuo sam mnogo zanimljivih primjedbi. Došli smo do završne pozicije u kojoj je, na Florov prijedlog, koji je igrao crnim figurama, partija proglašena remijem (bijeli: Krd4, Td4, Se2, pješaci a3, b2, c3, f4, g5, h4; crni: Krc5, Ta5, Sd5, pješaci a4, b5, e6, f5, g6, h5). Kapablanka je izrazio čuđenje: ‘Kako? Ovdje je remi?..’ I odmah je demonstrirao plan igre (Kd2, c4 i Kc3), koji je bijelom  obećavao prednost u poziciji. U daljim analizama to su stanje pokušavali da brane (crnim figurama) protiv Kapablanke Lasker i Flor. Međutim, Kapablanka se gotovo uvijek pokazivao u pravu i, uz osmijeh, sa zadovoljstvom je pogledavao svoje sagovornike.“

U istom tonu se sjećao susreta s Kapablankom u tim danima i Petar Romanovski: „Lično sam mu više puta pokazivao svoje partije i pojedine pozicije i ponekad sam od njega odlazio jednostavno zapanjen brzinom, jasnoćom i preciznošću s kojom je rješavao pitanja koja su me mučila.“

Mnogo sati su V. V. Ragozin i njegov prijatelj M. M. Botvinik analizirali partiju s Laskerom, koju je Ragozin bio odložio u slabijoj poziciji. Najzad se činilo da je remi pronađen. Da bi se u to uvjerili, šahisti su odlučili da se posavjetuju s Kapablankom. „Bivši prvak“, priča Botvinik, „sve je slušao s osmijehom i u znak saglasnosti klimao glavom. Kada sam završio izlaganje, odmah je pokazao da će ‘remi’ završnica dovesti Ragozina do poraza. Ušli smo dublje u analizu i ispostavilo se da je Kapablanka zaista bio u pravu. Ragozin i ja bili smo zapanjeni njegovom snagom u završnici. Pri nastavku partije ona je završena remijem, ali samo zato što je Lasker napravio netačnost.“

Međutim, bilo bi pogrešno zamišljati da je Kapablanka u slobodno vrijeme samo analizirao partije. Naprotiv, on se trudio da se odvoji od šaha kako bi sljedećeg dana igrao sa svježim snagama. Organizacioni komitet je stavio na raspolaganje kubanskom velemajstoru automobil, i bivši svjetski prvak je imao priliku da upozna znamenitosti Moskve, ode kod prijatelja. J. G. Rohlin u svojim sjećanjima piše da nije prošla nijedna sedmica, a da Kapablanka nije pozvao njega (samog ili s balerinom Lopuhinom) da ode u pozorište, posjeti muzej ili obiđe kompozitora Prokofjeva, ili provede vrijeme u društvu pjesnika Nikolaja Aseeva i Sjemena Kirsanova.

Kapablanka je volio ruski balet i operu. Sačuvana je fotografija koja prikazuje Kapablanku s Botvinikom u foajeu Lenjingradskog pozorišta opere i baleta: sjede tokom intermezza i razmatraju neku poziciju na džepnim šahovskim figurama. Jednom je bio u posjeti kod Botvinika, koji je tada živio u ulici Čajkovskog (u Lenjingradu). Kapablanka se šalio: „Svuda je kod vas Čajkovski! Botvinik — u ulici Čajkovskog, u pozorištu — ‘Pikova dama’ Čajkovskog, u Moskvi u Boljšom teatru — ‘Evgenij Onegin’ Čajkovskog“. Inače, ovu operu je, kako je šaljivo objašnjavao Kapablanka, posebno volio: njegova druga supruga bila je Ruskinja — Olga.

Znajući Kapablankinu ljubav prema muzici, pjesnik Argo je u 9. broju „Šahovskog biltena“, posvećenog drugom Moskovskom turniru, u šaljivoj pjesmi upotrijebio „operske motive“:

Kapablanka
Pola vijeka za tablom je proveo,
On je iskusan premijer
Svih šahovskih arena —
Strastven kao Hose iz opere „Karmen“
I nježan kao Raul iz „Gugenota“.

Ako je Kapablanka nakon partije i u slobodno vrijeme žurio u pozorište, mnogi izvođači su iz pozorišta odlazili – na turnir. I upravo se tu na sceni dešavala dramatična zbivanja koja su povezivala miljenike Kaise i Melpomena. Tako je tokom lenjingradske faze revanš-meča G. Kasparov – A. Karpov narodna umjetnica SSSR-a G. A. Tovstonogov, koja je gotovo svakodnevno prisustvovala turniru, prisećala tih davnih dana:

„Oduševljavala me tada elegancija, gracioznost, umjetnost Kapablanke, koja se manifestovala ne samo u njegovoj igri, već i u načinu ponašanja, oblačenja i držanja na sceni. U pozorištu, a kamoli u filmu, veoma je važan lični šarm glumca, koji može spasiti čak i ne baš uspjelu predstavu.“

Krajem marta Kapablanka je napustio Sovjetski Savez. Nadao se da će se vratiti u septembru kako bi posjetio Krim i Kavkaz. Međutim, u našu zemlju je mogao doći tek godinu dana kasnije, radi učešća na III Moskovskom međunarodnom turniru.

(Nastaviće se)