
„Oduvijek me mučilo pitanje: koja je, zapravo, vodeća ideja sadržana u ovoj igri? I da li je to uopšte igra? Mora da postoji neka viša svrha ovog velikog izuma! Nije valjda bez razloga što ljudi – i to kakvi ljudi – posvećuju šahu čitav život…“
LEONID ZORIN (1)
„Intelektualna energija“ koju je šahovska tabla vijekovima „upijala“ ne nestaje bez traga i mora pronaći svoj izlaz u nauci – do takvog zaključka došao je početkom XX vijeka Emanuel Lasker. Veliki šahista nije pogriješio: šah je u naše vrijeme postao istinsko sredstvo spoznaje. Uz njegovu pomoć otkriva se najveća zagonetka prirode – zagonetka stvaralačkog mišljenja, a sprovode se i istraživanja usmjerena na stvaranje vještačke inteligencije.
Nije li, dakle, upravo u tome viša svrha drevne igre?
Opravdanje jedne mistifikacije
Prelaz iz XVIII u XIX vijek.
Dvorska i gradska publika blistavih evropskih prijestonica Beča i Londona, Pariza i Petrograda, opčinjena je mehaničkim šahistom, djelom dvorskog savjetnika, pronalazača i mehaničara Volfganga fon Kempelena. Lutka-Turčin, s ogromnim bijelim turbanom na glavi, koja sjedi za šahovskim stolom, jednog za drugim pobjeđuje sve svoje slavne protivnike. Među poraženima našao se čak i Napoleon I. Očevici su zbunjeni i pokušavaju da odgonetnu tajnu „šahovskog automata“.
Ali tajna se brižljivo čuva. Osim pronalazača, zna je samo još jedan čovjek – snažni bečki šahista Johan Algaier. Upravo Algaier mora satima da sjedi u tijesnoj skrivenoj pregradi „automata“, razmišlja o potezima i pomoću složenog sistema poluga pokreće ruke „Turčina“, koji pomjera figure po tabli.
Dakle, tajna je jednostavna. Ali šta je navelo tvorce da prirede čitavu ovu predstavu? Težnja za senzacijom, želja za novcem, slavom?
Moguće. Međutim, iza svega toga krio se stari san o mašini koja misli, san koji seže još do srednjovjekovne legende o Golému (Homunkulusu).
A to što je Kempelen konstruisao upravo šahovski automat nije bila puka slučajnost: šah „… može biti idealno mjerilo za provjeru ‘misaonih’ sposobnosti mašine. Automat sposoban da odigra šahovsku partiju protiv živog protivnika time polaže ispit ‘intelektualne zrelosti’“ (2).
Još ćemo se vratiti na ove riječi Ježija Gžickog, autora izvanredne knjige o šahu.
A sada nastavimo našu priču.
San Emanuela Laskera
Jedan od prvih koji su pokušali da za potrebe nauke iskoriste „intelektualnu energiju“ šaha bio je filozof, matematičar i istaknuti šahista Emanuel Lasker (1868–1941).
Još od mladosti Lasker je bio pod uticajem šahovsko-filozofske koncepcije prvog svjetskog prvaka i utemeljivača novog, naučnog metoda igre, Vilhelma Štajnica. U osnovi Štajnicove teorije nalazila se materijalistička ideja koja u ono vrijeme nipošto nije bila očigledna: do uspjeha na šahovskoj tabli, kao i u svakoj drugoj borbi, ne vode sreća, slučajnost ni uzlet mašte genija, sposobnog da u svakoj poziciji pronađe dobitnu kombinaciju, već plan zasnovan na uvažavanju konkretnih osobenosti situacije. Lasker je smatrao da je Štajnicovo učenje istinski naučna teorija, otkrivena pomoću šaha, koja odražava opšte zakonitosti borbe.
Međutim, svi Laskerovi pokušaji da tu teoriju uobliči u filozofsku ili matematičku formu završili su neuspjehom – nauka još nije bila spremna za rješavanje takvih zadataka. Veliki šahista je to shvatio, ali ga san da „stavi u službu životne prakse iskustvo svih igara zasnovanih na principima borbe“ (3) nije napuštao do kraja života.
Kibernetika, šah i elektronski računari
Rješavanju problema koji je postavio Lasker kibernetika je pristupila krajem četrdesetih godina. Riječ je o nauci o opštim zakonitostima upravljanja u složenim sistemima. U šahu, čija se raznovrsnost približava bogatstvu pojava stvarnog svijeta, kibernetika je prepoznala izvanredan model za proučavanje – model složenog sistema.
Jedan od najvažnijih zadataka kibernetike, kao što je poznato, jeste automatizacija procesa upravljanja. Ali, dobivši za rješavanje tog zadatka moćno sredstvo – elektronske računare, naučnici su se suočili s novim složenim problemom: kako naučiti mašinu da upravlja vozovima, analizira statističke podatke, prevodi s jednog jezika na drugi i tako dalje? Drugim riječima, kako programirati procese upravljanja? U potrazi za odgovorom kibernetika se okrenula šahu. I to ne bez razloga: modeliranje ove igre postalo je neophodno i veoma djelotvorno sredstvo za razradu i provjeru metoda programiranja elektronskih računara. Naime, proces upravljanja u šahu, koji je po svojim osnovnim karakteristikama veoma sličan procesima upravljanja u praktičnom životu, od njih se razlikuje i po nizu prednosti važnih za kibernetiku: u šahovskoj igri jasno su definisana pravila izvođenja operacija (poteza) i krajnji cilj (mat); igra nije ni suviše jednostavna ni suviše složena; diskretna priroda igre odgovara digitalnoj prirodi računara.
Šenonov projekat
Već je 1949. godine poznati američki matematičar Klod Šenon u članku „Sastavljanje programa za igranje šaha“ napisao da zadatak stvaranja šahovskih programa predstavlja izuzetno zanimljiv problem, jer bi njegovo uspješno rješavanje moglo postati „odskočna daska za napad na druge zadatke slične prirode, ali od velikog praktičnog značaja“ (4). Iako sam Šenon nije izradio nijedan detaljno razrađen šahovski program, metode programiranja koje je predložio postale su osnova svih kasnijih istraživanja u tom pravcu.
Šenonovo razmišljanje svodilo se uglavnom na sljedeće: mašina će biti nepobjediva ako bude mogla da izračuna konačan rezultat svakog mogućeg poteza u skladu s pravilima igre. Ali za to bi morala da razmotri sve šahovske varijante, bez izuzetka, što daleko prevazilazi mogućnosti čak i najbržeg računarskog uređaja. Ipak, mašinu je moguće naučiti da igra šah. Potrebno je samo pronaći djelotvoran način da se smanji broj varijanti koje treba razmotriti. Pri tome se „moramo pomiriti s činjenicom da potez koji mašina odigra ne mora obavezno biti najbolji. Na isti način, naravno, postupa i svaki šahista, jer niko ne umije da igra šah apsolutno precizno“ (4).
U svom članku Šenon je predložio dva načina ili, koristeći autorovu terminologiju, dvije strategije za ograničavanje pretraživanja varijanti. Prema prvoj strategiji, sve varijante razmatraju se do određene, unaprijed utvrđene dubine (na primjer, tri poteza unaprijed). Zatim se pozicijama u kojima se računanje prekida dodjeljuju brojčane ocjene, određene prema posebnom pravilu. Upoređivanje tih ocjena omogućava da se u analiziranoj poziciji odabere jedan potez kao najbolji.
Nedostaci takvog načina igre očigledni su: mašina koja primjenjuje prvu Šenonovu strategiju prekidaće računanje i u pozicijama u kojima je ono neophodno (na primjer, kada je kralj u šahu). Veći dio mašinske energije i vremena, s druge strane, biće utrošen na razmatranje poteza koji uopšte ne zaslužuju pažnju.
Druga Šenonova strategija ima značajne prednosti u odnosu na prvu. Ovdje se ne istražuju sve mogućnosti – dio poteza se od samog početka isključuje iz razmatranja. Kriterijum za preliminarnu procjenu predstavljaju određeni poznati principi šahovske teorije (bezbjednost kralja, kontrola centra i tako dalje). Sve ostalo ostaje nepromijenjeno.
Stručnjaci su visoko ocijenili projekat američkog naučnika. Smatrali su da ideje druge Šenonove strategije pružaju ključ za programiranje čitave klase praktičnih zadataka koji do tada nisu bili dostupni elektronskim računarima. Naime, mašine su uspješno radile samo prema programima u kojima su svi elementi procesa rješavanja zadataka, bez izuzetka, bili opisani formulama (formalizovani). Međutim, većina problema s kojima se čovjek suočava u svojoj naučnoj i praktičnoj djelatnosti ne može se riješiti prema standardnim pravilima ili formulama, kao što je, recimo, kvadratna jednačina. Inženjer koji projektuje složenu konstrukciju, istražitelj koji pokušava da rasvijetli zamršeno krivično djelo, ljekar koji postavlja dijagnozu u teškim slučajevima – ove i mnoge druge situacije zahtijevaju od čovjeka ne samo znanje već i maštu, stvaralačku domišljatost. Da bi i mašine mogle da rješavaju složene zadatke, zaključili su kibernetičari, važno je sveobuhvatno modelirati na elektronskim računarima procese obrade informacija kod čovjeka, a posebno procese mišljenja šahiste.
Smatralo se da je mišljenje šahiste prilično tačno predstavljeno drugom Šenonovom strategijom. Sam Šenon je napisao: „Prema mišljenju nekih psihologa, misaoni proces karakterišu sljedeće faze: različita moguća rješenja zadatka ispituju se u mislima ili simbolički, bez njihovog stvarnog ostvarivanja; najbolje rješenje bira se na osnovu misaone procjene rezultata tih eksperimenata; zatim se primjenjuje rješenje do kojeg se došlo na taj način. Treba primijetiti da je ovo gotovo tačan opis načina na koji postupa mašina dok igra šah, ako se riječi ‘u mislima’ zamijene riječima ‘unutar mašine’“ (4).
Nije čudo što su istraživanja koja su dobila naziv „heurističko programiranje“, odnosno rad na prenošenju elemenata ljudske umne djelatnosti na mašinu, započela pokušajima da se Šenonove ideje pretoče u konkretan šahovski program.
„Ispit intelektualne zrelosti“
Stvaralački proces, bez obzira na to u kojoj se konkretnoj djelatnosti odvija, bilo da je riječ o poeziji ili šahu, posjeduje zajednička suštinska svojstva. Tu ideju osnivači heurističkog programiranja, Njuvel, Šo i Sajmon, odlučili su da primijene u kibernetici. Tako je nastao jedan od prvih heurističkih programa, kod nas poznat pod nazivom „univerzalni rješavač problema“. Autori su se nadali da će program rješavati širok spektar zadataka, nezavisno od njihove predmetne oblasti. Tako je i bilo, ali samo dok nije došao red na šah – tu se rješavač pokazao nemoćnim. A ako je tako, onda znači da program nije položio „ispit intelektualne zrelosti“ (sjetimo se Gžickijevih riječi), što znači da nije univerzalan i da neki veoma važan mehanizam umne djelatnosti nije ponovo stvoren, odnosno modeliran.
Ovaj zaključak naveo je Njuvela, Šoa i Sajmona da se ozbiljno posvete programiranju šaha. I poslije mnogo mjeseci napornog rada, 1958. godine takav program je stvoren. Budući da su u njemu uspješno primijenjene Šenonove ideje, moglo se očekivati da će program igrati najmanje na nivou majstora. Ako program zaista odražava ljudski način razmišljanja, onda bi u šahu trebalo da nadmaši i najvještijeg igrača: mašina brže i preciznije izračunava varijante, ne podliježe umoru, ne smeta joj buka u sali i tako dalje.
Ali, ipak, Njuvela i njegove saradnike i ovdje je čekalo razočaranje. Sve je počelo time što se program pokazao veoma složenim, pa ga nije bilo moguće zapisati u mašinskom kodu. A kada je program ispitan „ručno“, ispostavilo se da je njegova šahovska snaga mala i da približno odgovara nivou igrača drugog–trećeg sportskog razreda.
Ipak, šahovski fijasko „Univerzalnog rješavača problema“ i specijalizovanog programa Njuvela, Šoa i Sajmona bio je za kibernetiku i psihologiju vredniji od mnogih pobjeda. Pokušaji stvaranja vještačke inteligencije, a prije svega rad na izradi šahovskog automata, ne samo što su pokazali nesavršenost znanja koje je čovječanstvo steklo o složenim psihičkim procesima već su ukazali i na novi put proučavanja i modeliranja stvaralačkog mišljenja.
Tim putem krenula je i nova nauka – heuristika, nastala na spoju kibernetike i psihologije.
Šah – sredstvo spoznaje
Heuristika se često naziva naukom o procesima stvaralaštva. Ali to je daleko od potpune definicije. Naime, ni klasična psihologija mišljenja ne ograničava se samo na proučavanje ustaljenih misaonih obrazaca i automatizama – već više od sedamdeset godina ona istražuje stvaralačke metode rješavanja zadataka. Novinar koji je posmatrao rad naučnika-heurističara u Institutu za psihologiju Akademije pedagoških nauka napisao je da se „ovdje igra šah tokom radnog vremena, a za vrijeme tih partija proučavaju se operativno mišljenje i psihologija stvaralaštva“ (5).
Šah, međutim, već decenijama privlači pažnju psihologa. Još krajem prošlog vijeka francuski naučnik Bine objavio je knjigu u kojoj su razmatrani psihološki mehanizmi mišljenja šahiste. Tokom vremena koje je od tada proteklo psiholozi su, posmatrajući ponašanje čovjeka za šahovskom tablom, saznali mnogo zanimljivog.
Po čemu se, dakle, heuristika razlikuje od tradicionalne psihologije mišljenja? Novina je u tome što heuristika, postavljajući mišljenje šahiste u središte svojih istraživanja, ne samo što spoznaje zakonitosti produktivnog mišljenja već i razvija metode mašinskog i matematičkog modeliranja ljudskog načina rješavanja složenih zadataka. U heuristici su se ispreplela dva naučna pravca: programeri crpe saznanja iz eksperimentalne psihologije, dok psiholozi provjeravaju svoje hipoteze pomoću programskih modela. Takva provjera čini suštinu nove metode – metode heurističkog modeliranja.
Podsticaj širokom širenju metode heurističkog modeliranja upravo su pružili radovi Njuvela, Šoa i Sajmona. Istraživanja koja su sproveli o mogućnostima automatizacije šahovske igre predstavljala su eksperimentalnu provjeru psihološke teorije „pokušaja i pogrešaka“, koja je u kibernetici dobila svoj izraz u metodi pretraživanja varijanti. Pristalice teorije „pokušaja i pogrešaka“ tvrdile su da se svaki proces rješavanja zadatka sastoji od nasumičnih pokušaja, od kojih jedan dovodi do uspjeha. Radovima Njuvela, Šoa i Sajmona, međutim, praktično je dokazano da se proces rješavanja zadatka nikako ne iscrpljuje pretraživanjem mogućih varijanti, čak i kada je to pretraživanje ograničeno, kao u drugoj Šenonovoj strategiji. U suprotnom se ne može objasniti zašto mašina koja čovjeka nadmašuje stotinama puta u brzini računanja i pritom primjenjuje podatke šahovske teorije ipak igra šah veoma slabo.
Ali zahvaljujući kojim svojstvima psihe čovjek uspijeva tako lako da pobjeđuje sve postojeće šahovske programe? I kojim osobinama, prema tome, treba obdariti mašinu da bi mogla uspješno da se suprotstavi iskusnim majstorima, a time i da rješava složene praktične i naučne probleme?
Treba reći da su rezultati eksperimentalnih istraživanja procesa mišljenja šahiste, do kojih se došlo posljednjih godina, znatno približili heuristiku odgovorima na ova pitanja i ubrzali rad na stvaranju „elektronskog velemajstora“ – rad čiji će uspjeh, kako je napisao bivši svjetski prvak M. Botvinik, „označiti početak kraja hegemonije ljudskog mozga u oblasti rješavanja složenih zadataka“ (6).
L. Babuškin i V. Postnikov
Časopis „Šah“ (Riga), br. 7, 1971. godine
LITERATURA:
1) L. Zorin. „Četrdeset dana u turnirskoj sali“. „Šah u SSSR-u“, 1969, br. 12.
2) Ježi Gžicki. „Sa šahom kroz vijekove i zemlje“, Varšava, 1958, str. 113.
3) E. Lasker. „Udžbenik šahovske igre“, Moskva, „FiT“, 1937, str. 325.
4) K. Šenon. „Izabrani radovi iz teorije informacija i kibernetike“, Moskva i Lenjingrad, 1963, str. 190–191, 192.
5) S. Ivanov. „Čovjek među automatima“. Moskva, „Znanje“, 1969, str. 276.
6) M. Botvinik. Predgovor knjizi Panova i Estrina „Kurs otvaranja“. Moskva, „FiO“, 1968, str. 6.