
Moskva 2012
Na društvenom radu
Već sam pomenuo da sam 1954. godine, na redovnom plenumu Šahovske sekcije, izabran za člana njenog predsjedništva, a zatim imenovan za predsjednika Kvalifikacione komisije. Jedan od zadataka komisije bio je razmatranje prijedloga za dodjelu titule majstora.
Turnira na kojima se tada moglo steći to titulu bilo je toliko malo da su se mogli nabrojati na prste jedne ruke. Zato je talentovanim kandidatima za majstora bilo dozvoljeno da igraju kvalifikacione mečeve. Prvi dokumenti koje sam morao da razmatram odnosili su se na meč mladog Rižanina Mihaila Talja i bjeloruskog majstora Vladimira Sajgina, koji je Talj dobio rezultatom 8:6. Pregledali smo partije iz tog meča i zaključili da Talj zaslužuje x majstora, nakon čega je dokumentacija proslijeđena Sportskom komitetu na potvrdu.
O ovom slučaju govorim detaljnije zato što se, zahvaljujući samom Miši, a kasnije i njegovim biografima, pojavila legenda da Svesavezna kvalifikaciona komisija navodno nije žurila da mu dodijeli ovo visoko titulu, sve dok na ekipnom prvenstvu SSSR-a, održanom iste jeseni, nije pobijedio njenog predsjednika. Na razočaranje ljubitelja mitova, u prvom broju biltena posvećenog tom prvenstvu objavljena je fotografija nas dvojice za tablom, na kojoj se jasno vide natpisi na tablicama: „Majstor M. Talj“ i „Velemajstor J. Averbah“!
Na čelu Kvalifikacione komisije proveo sam osam godina, a 1962. godine unaprijeđen sam i izabran za zamjenika predsjednika Šahovske federacije SSSR-a, kako se tada već zvala Svesavezna šahovska sekcija. Na toj funkciji ostao sam punih deset godina. Najprije sam sarađivao sa predsjednikom Borisom Rodionovim, visokim funkcionerom Moskovskog gradskog sovjeta, zatim sa Aleksandrom Serovim, visokim funkcionerom Centralnog komiteta KPSS, a potom sa Dmitrijem Postnikovim, visokim funkcionerom TASS-a i bivšim zamjenikom predsjednika Sportskog komiteta.
Prije svega, morao sam da se bavim pitanjima razvoja mladih šahista.

U društvu sa An. Starostinom i Vjač. Staršinovim
Prije svega, morao sam da se bavim pitanjima razvoja mladih šahista.
Na talasu briljantnih uspjeha sovjetskih šahista, kada smo osvajali praktično sva zvanična takmičenja – Šahovske olimpijade, prvenstva Evrope, kao i pojedinačna prvenstva svijeta u muškoj i ženskoj konkurenciji – jedina mrlja na toj impresivnoj slici bili su rezultati na svjetskim prvenstvima za juniore do 20 godina.
Poslije Spaskog, koji je osvojio titulu 1955. godine, dugo niko nije uspio da ponovi taj uspjeh. Godine 1957. Vladimir Selimanov zauzeo je četvrto mjesto, 1959. Aleksandar Tomson bio je osmi, 1961. Aleksandar Kuindži osvojio je treće mjesto, 1963. Aleksandar Zaharov podijelio je mjesta od četvrtog do osmog, a 1965. Vladimir Tukmakov drugo i treće mjesto. Tek 1969. godine jedan naš omladinac ponovo je postao svjetski prvak – bio je to Anatolij Karpov.
Kada sam svoja zapažanja podijelio sa sestrom, koja je tada radila kao profesor u srednjoj školi, ona mi je veoma jednostavno objasnila: „Zar ne znaš da su djeca rođena neposredno prije rata, tokom rata i neko vrijeme poslije njega imala slabije zdravlje, osjetljiviji nervni sistem, a uz to ih je bilo znatno manje nego što bi ih bilo u normalnim životnim okolnostima?“
Zaista, Spaski je rođen 1937. godine, a Karpov 1951. Inače, generacije rođene u tom periodu nisu ostavile značajniji trag ni kasnije u borbi za titulu svjetskog prvaka među seniorima – iz njihovih redova poteklo je znatno manje kandidata nego iz drugih generacija. Upravo zato je Karpov, kada je postao svjetski prvak, morao da se bori protiv izazivača koji su bili mnogo stariji od njega.
Ne znam kako je u drugim oblastima, ali u šahu se jasno vidi odraz velikih istorijskih potresa, poput ratova i revolucija. Pokazuje se da nijedna generacija nije ista. Neke se dugo zadržavaju na šahovskom Olimpu i ne žure da prepuste mjesto mlađima, dok druge brzo dođu i jednako brzo odu.
Sukob generacija u šahu stvara i svojevrsne grupne interese, pa se mladi često ujedinjuju protiv „starijih“, kako u prenesenom, tako ponekad i u doslovnom smislu. Početkom sedamdesetih godina, kada sam imao pedeset godina, osjetio sam to na sopstvenoj koži. Mladi majstori pripremali su se zajedno i sa posebnim žarom borili protiv mene i drugih predstavnika starije generacije. Krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina bilo je upravo obrnuto – tada smo mi mladi svim silama napadali starije.
Ponekad jedna generacija iznjedri izrazitog lidera koji predvodi mlade, postaje njihov uzor, ne samo u šahu već i šire. Takav vođa bio je Botvinik tridesetih i četrdesetih godina, Talj šezdesetih, Karpov sedamdesetih, a Kasparov osamdesetih godina.
Na Istočnoj željezničkoj stanici
Jednog od prvih dana posljednje avgustovske dekade 1967. godine, tek što sam došao u redakciju, sekretarica mi je rekla da su zvali iz Sportskog komiteta i zamolili da odmah dođem. Ispostavilo se da je odgovorni sekretar Šahovske federacije, Jurij Zarubin, koji je trebalo da putuje u Švedsku sa omladinskom reprezentacijom SSSR-a na meč protiv selekcije Skandinavije, odlukom kolegijuma Sportskog komiteta u posljednjem trenutku skinut sa puta. Pošto su moja putna dokumenta već bila sređena, odlučeno je da ja preuzmem vođenje ekipe.
– A o čemu se radi? – upitao sam.
– Zarubin je napravio propust, a uz to je zaboravio da rezerviše povratne karte. Moraćete to da obavite u Stokholmu – objasnili su mi nadređeni.
Jurij Zarubin bio je prijatan i komunikativan mladi čovjek koji je u Šahovskoj federaciji radio oko pet godina. Odlikovala ga je nevjerovatna zaboravnost i gotovo profesorska rasejanost, zbog čega je često upadao u neprijatne situacije. Ipak, sve do tada nekako mu je uvijek polazilo za rukom da se izvuče bez posljedica.
Navešću dva primjera.
Jednom je Zarubin trebalo da isprati grupu šahistkinja na turnir u Jugoslaviji. Avion je polijetao ujutro oko deset časova, ali je on, pobrkavši vrijeme, upravo tada zakazao njihov dolazak u Moskvu. Naravno, kada je delegacija stigla na aerodrom Šeremetjevo, ispostavilo se da je avion već odletio. Nastala je nijema scena, dostojna Gogoljevog „Revizora“. Međutim, iznenada je razglas objavio da se avion zbog kvara na motoru vraća na aerodrom. Sat kasnije šahistkinje su drugim avionom ipak otputovale u Jugoslaviju.
Drugi slučaj bio je mnogo ozbiljniji.
Krajem iste, 1967. godine, u Lenjingradu je trebalo da počne međunarodni turnir. Među učesnicima je bio i velemajstor Gideon Štalberg. Već prvog dana, nakon što je popio veću količinu alkohola, pozlilo mu je i završio je u bolnici. Pokazalo se da je bolovao od tri teške hronične bolesti koje su mogle imati smrtonosan ishod – teške hipertenzije, ciroze jetre i dijabetesa – kod kojih je alkohol strogo zabranjen.
Dogodilo se ono najgore: Štalberg je preminuo u bolnici.
O njegovoj smrti obaviještena je njegova bivša supruga u Švedskoj. Zamolila je da tijelo bude kremirano, a urna poslata u Stokholm.
Ali, kao što je to kod nas često bivalo, upravo u to vrijeme krematorijum u Lenjingradu nije radio „iz tehničkih razloga“. Zarubin je hitno upućen u Lenjingrad sa zadatkom da tijelo Štalberga, u cinkovanom kovčegu, prebaci u Moskvu radi kremacije.
U Centralnom šahovskom klubu okupili su se velemajstori koji su poznavali Štalberga, članovi Predsjedništva federacije, kao i predstavnici švedske ambasade. Čekali smo Zarubina kako bismo zajedno krenuli u krematorijum.
Odjednom je zazvonio telefon.
Bio je to Zarubin. Zvao je iz Bologoja, grada koji se nalazi otprilike na pola puta između Lenjingrada i Moskve. Izvinjavajući se, rekao je da mora da se vrati u Lenjingrad, jer je zaboravio da uzme dokumenta o smrti.
Tek nekoliko dana kasnije ponovo smo se okupili u Centralnom šahovskom klubu i krenuli ka krematorijumu. Ali ni tada nije prošlo bez problema. Cinkovani kovčeg bio je prevelik da bi mogao da stane u lift krematorijuma, pa smo morali ručno da ga spuštamo.
Priča sa Štalbergom bila je posljednja kap koja je prelila čašu strpljenja rukovodstva Sportskog komiteta. Ubrzo nakon toga Zarubin je premješten na drugo radno mjesto.
(Nastaviće se)