Piše: Dragan Lazić
Evo i malo šale 😁
Posle niza pobeda tokom Evropskog prvenstva u Budvi ja pred kraj takmičenja, kolo-dva pre kraja, počnem selektora Mićka Perunovića da zovem MURINjO! 😁
A zatim u nizu dobijenih čestitki posle osvajanja zlata stiže meni čestitka mog dragog sestrića i ljudine ❤️ koja kaže
„Čestitam na zlatu, FLORENTINO“! 😅😅😅
(verujem da se stvari ne dešavaju slučajno😊)
-Preneseno sa fejsbuka-
Piše: GM Rashit Ziatdinov
Anand je veoma zainteresovan za značenje (i porijeklo) prezimena Jana Nepomniachtchija!
Shvatio je da je to nešto u vezi sa pamćenjem – „Šta ne pamti???“
On tako i pita: „Moje prezime je povezano sa indijskom srećom, ali šta Jan zaboravlja?“
-Preneseno sa fejsbuka-
Piše: GM Rashit Ziatdinov
Jednom su rekli Spaskom: „Vidite kakvi su velemajstori dans! U Vaše vrijeme – Vi, Geler, Boleslavski…“ A Spaski je primjetio: „Tačno, tačno. A ipak nisu ni Spielmani, niti Rubinštajni… ”
Sankt Peterburg 1909. Sjede napred: Milan Vidmar, dr Ossip Bernstein, dr Emanuel Lasker, Amos Burn, Carl Schlechter, Akiba Rubinstein, Jacques Mieses, Georg Salwe, Abraham Speijer. Srednji red: Sergey von Freymann, Oldrich Duras, A. M. Levin, S. Znosko-Borovsky, J. Sossnitsky, E. P. Fuerst Demidow San Donato, P. P. Saburow, V. Tschudowski, (poslednjih sedam članova odbora turnira), Savwer Julius Perlis, dr. , Richard Teichmann. Zadnji red: Erich Cohn, Leo Forgács, Eugene Alexandrovich Znosko-Borovsky (turnirski komitet), Rudolf Spielmann.
Lasker i Rubinstein podijelili su prvo mjesto i dobili po 875 rubalja, Spielmann i Duras po 475 rubalja, Bernstein 190, Teichmann 120, Perlis 80, Cohn, Schlechter i Salwe 40 rubalja. Ostali su dobili po 10 rubalja za pobedu i pet za remi, a svaki je dobio nazad po 10 rubalja depozita, kojim su garantovali da će igrati do kraja turnira. Car Nikola je priložio 1000 i porculanski servis za Ukupan budžet turnira koji je iznosio 10.000 rubalja prikupljenih pretplatom.
Preneseno sa fejsbuka
Piše: GM Rashit Ziatdinov
Ivanchuk pamti kvadrate svih brojeva do 30! On će odmah odgovoriti koliko je 27 na kvadrat!
I još igra i dame. Ne znam zašto! – ali očigledno je to njemu neophodno!
Jednom na turniru u Linaresu, Beljavski i Gulko nisu mogli da zaspu; pored njihove sobe neko je čitavu noć trčao po sobi i vikao: „Kako sam mogao izgubiti od tog pacera?“
Ujutro su saznali da je to Ivančuk i da je izgubio od Kasparova.
Ivančuk je igrao na Evropskom prvenstvu u damama, ali ne znam kako je završio.
(Preneseno sa fejsbuka)
Piše: GM Rashit Ziatdinov
Jedan čovjek je mislio da je poražen kada izgubi partiju šaha.
Nakon što je dvije godine učio kod čuvenog učitelja zena, shvatio je da je poražen ako je pobijedio.
I dalje nezadovoljan, učio je godinu i po sa velikim sufijskim svetiteljem Narsufinom i naučio da ako izgubi partiju, ali je zadovoljan gubitkom, onda je poražen.
Zatim je otišao na Himalaje na tri godine i naučio od velikog Yogija Maharishija da ako pobijedi, ali se osjeća krivim zbog toga, onda je poražen.
A onda su mu prijatelji dali „Enciklopediju šahovskih otvaranja“ i on je konačno naučio da razvija svoje figure i pobjeđuje.
(Preneseno sa fejsbuka)
Piše: GM Rashit Ziatdinov
Aljehin je posjedovao fenomenalno pamćenje i sjećao se svih događaja i ljudi koje je sreo, a da se ne pominju njegove partije!!!
Mladi Najdorf je odigrao remi sa Aljehinom na turniru i posle partije su porazgovarali.
– Čestitam, sada možete biti ponosni na časni remi sa svjetskim prvakom, rekao je pruživši ruku.
– Izvinite , ali rezultat naših partija je 1,5: 0,5 u moju korist-, ispravio ga je Miguel.
-Kakva je ovo šala? – Aljehin je bio iznenađen.
-Da, da, kad ste izgubili od mene na simultanci u Varšavi.
-To ne može biti, pogrješili ste-, odlučno reče Aljehin. Sjećam se da svih šahovskih igrača sa kojima sam igrao, a posebno onih koji su me bilo kada pobijedili.
-Dozvolite mi da vas podsjetim na okolnosti u kojima se to dogodilo-, rekao je Najdorf.
– Na simultanci je planirano da igrate na dvadeset i pet tabli, ali su vas zamolili da dozvolite da igraju još dva tinejdžera koji su bili željni da se bore protiv tako slavne osobe. Međutim, broj 25 je određen unaprijed, pa ste vi odbili.
-Da li ste se uplašili ovih dječaka? –jedan od organizatora vas je bocnuo.
-Šta?! – Bili ste ogorčeni. – Da, spreman sam da igram protiv njih naslijepo!
I onda su dječake sjeli dalje od stolova, tako da ih niste mogli da vidite. Simultanka je završena 24:1, a jedinstvenu pobjedu je postigao jedan od dječaka sa kojima ste odigrali partiju naslijepo. Vjerujte ako hoćete, ali to sam bio ja!
-Znači, vi ste mi žrtvovali topa na e6?! – uzviknuo Aljehin, – A ja sam se mučio dvadeset godina što nikada nisam vidio protivnika koji me pobjedio u Varšavi.
(Preneseno sa fejsbuka)
Piše: GM Rashit Ziatdinov
„Postao sam svjetski šampion“, počeo je Talj, „mršavi dečko, i, naravno, moji prijatelji su poludjeli. I dolazim kući u Rigu. Susreću me, nose me kao štafetu, od gosta do gosta, uz vino, razumjete, proslave… A moj stari prijatelj psihijatar mi kaže: imam pacijenta, tvrdi da je najbolji šahista na svijetu. Zar ne možeš, zamoli me on, da ga upoznaš, odigraš partiju u vidu psihoterapije? Ok, slažem se, dovedi svog psiha.
I dovede mi muškarca sledećeg jutra. Četrdeset godina, neobrijan, ljut. On gunđa: odvlače ga od posla, tjeraju bogzna s kim da igra, s djecom… Ko si ti? Talj skromno odgovara, svjetski prvak. On: Ne poznajem vas, sadašnje… Dobro, ajde na brzinu…
Postavimo figure. Potez, još jedan… Do dvanaestog shvatam da me pritiska. Do dvadesetog se hvatam za tablu, jer to nije bilo kod Botvinika. I – gle čuda! — ludak griješi, dozvoljavajući ponavljanje pozicije… Nerješeno!
Protivnik (ponovno gunđa): „Evo! Vuku me, odvlače, ne mogu da se igram sa djecom (izvinite)! ..“
U bijesu, on sklapa šah i odlazi.
…Dvije godine kasnije više nisam bio svjetski prvak. I šetam Rigom, vidim da se turnir igra na bulevaru. A iza zadnje table – moj psiho! Odjurim kod sudije, mlad momak sa značkom kandidata za majstora: da li znaš da imaš genija iza te table!?
„Genije? – pita on nepoverljivo. – Da, za drugu kategoriju, možda, vuče. jako..“
Ovdje je Talj zastao. I završio: “Možda ga je moj prijatelj psihijatar ipak izliječio“.
Preneseno sa fejsbuka
Piše: GM Rashit Ziatdinov
Na Evropskom ekipnom prvenstvu, trener Tukmakov, vidjevši ovu poziciju u stranci Nepomniachtchija, otrčao je sudijama i izjavio, „postoje dvojica velemajstora koji su pomiješali boju lovca, obojica ne primjećuju i nastavljaju da igraju. „
(Preneseno sa fejsbuka)
Piše: GM Rashit Ziatdinov
Pobjednicima sveruskog prvenstva 1914., Aljehinu i Nimcoviču, određeno je doigravanje od 4 partije, a pobjednik dobija ulaznicu za grandiozni turnir u Sankt Peterburgu.
U toku prve partije Nimzowitsch je, kao uboden, skočio od stola i šokirao prisutne povikom: „Kakav bezobrazluk! Rekao mi je šah! Ne razgovaram s njim, ali on meni kaže šah! Odbijam da igram!“ Pobješnjeli majstor se nekako smirio, partija se nastavila, a Aljehin je ubrzo pobedio.
Ali drugu partiju oni su igrali u različitim salama! Ovaj put, Nimzowitsch je pobjedio (potezi su prenosili skundanti), a odlučeno je da se meč prekine, pa su na elitni turnir (kojem je prisustvovao sam Nikolaj II) pozvana obojica velemajstora.
(Preneseno sa fejsbuka)
Piše: GM Rashit Ziatdinov
Portisch kaže-
1970. godine na Olimpijadi, nakon naše partije, kada sam imao forsiranu pobjedu, ali sam je onda ispustio.
Fišer je upitao: „Lajoše, da li je istina da radiš osam sati dnevno?“
“Zašto pitaš”, bio je moj odgovor, “kažu da i ti mnogo radiš.”
Odmah je rekao: „Ali svi misle da sam ja lud.“
Fišer mi je postavio i ovo pitanje: „Koliko ste Steinitzovih partija proučili?“
Odgovorio sam: „Oko stotinu.“ Odmah je rekao: „A ja sam hiljadu.“ Nisam mogao vjerovati odakle je mogao naći toliko Steinitzovih partija? Uostalom, tada nije postojao ChessBase.
(Preneseno sa fejsbuka)
Piše: GM Rashit Ziatdinov
Nisam igrao mnogo partija sa elitnim šahistima (nisu često igrali na open turnirima) – ali ih je ipak bilo! 1990. na turniru u Kušadasiju (Turska) u partiji sa Antony Milesom (ona je na internetu) nakon otvaranja, znajući da on razumije ruski, ponudio sam mu remi na ruskom jeziku. U svom optimizmu, mislio sam da sam bolji crnim figurama (pogrešno).
Anthony mi je odgovorio na engleskom: „Ne govorim ruski.“ („I do not speak Russian”.) Posle 20 poteza, u vremenskoj oskudici i u izgubljenoj poziciji, ponudio mi je remi na engleskom jeziku i nisam mogao da odolim i odgovorio sam na ruskom – „Ne razumjem engleski“(„я не понимаю английского“)
(Preneseno sa fejsbuka)
Piše: GM Rashit Ziatdinov
Robert Fisher priča: – 1970. godine na Bledu, u partiji sa Petrosjanom, s vremena na vreme razmenjivali smo šahove i on je ovu riječ izgovarao na ruskom, a ja na engleskom. U trenutku kada su nam obojici već počeli da vise zastavice na satu, odjednom sam rekao na ruskom: – Šah Vam je, velemajstore!
Petrosjan je bio toliko iznenađen da je u tom trenutku zaboravio na zastavicu i prekoračio vrijeme.
Preneseno sa fejsbuka
Piše dr Vladimir Jugović
Pre dvadesetak godina Karpov je igrao simultanku u Šapcu. Voli Srbiju, igrao je za Valjevski ŠK, bio kod Predsednika, izuzetno je raspoložen kod nas. Radio sam, nisam mogao da učestvujem u proslavi, ali ostavim kolegu i odem da ga vidim, kako igra. U jednom trenutku MACAN , otac Jovice Radovanovića, skine Karpovljevog skakača s ploče. Voleo je šah, bio strašno duhovit i to je uradio iz zezanja. Zanimalo me kako će reagovati Tolja. Prilazi i pravi se da je sve u redu. Partija se nastavlja i završava remi. Karpov se smeje i kaže mu: ‘Ne bi bio remi, da mi niste skinuli skakača s ploče. Tipičan šabački humor’.
Poslao: Stanimir ILIĆ
Piše: GM Rashit Ziatdinov
1972. godine pokazao je Talju poziciju i rekao:
Dvoretsky- Zamisli, takva pozicija, a nema dobitničke kombinacije!
Talj– Šta? Zar nema dobitničke kombinacije???
Dvoretsky- Prestaću da igram na turnirima, ako je bude!
Talj je pokazao kombinaciju, a Mark je prešao na treniranje!
(Preneseno sa fejsbuka)
Olimpiu Di Luppi
Tokom turnira kandidata 1959., sa poraznim rezultatom 0-5 protiv Mihaila Talja i strahujući od hipnoze, Pal Benko je koristio par tamnih sunčanih naočara kada se suočio sa Letoncem.
U svojim memoarima, Talj se prisjeća: „U trećem ciklusu, kada smo sjeli za tablu, Benko, koji je ranije sumnjao da ga hipnotišem, izvadio je iz džepa par tamnih naočara i stavio ih. Ovu ‘inovacija ,’ kao i svaku drugu za koji protivnik unapred zna, dočekao je ‘kontra-udar’. Pozajmio sam neke ogromne tamne naočare od Petrosiana i odmah nakon Benka sam ih stavio. Ne samo da su se gledaoci smijali, ali i ostali učesnici i kontrolori, već i sam Benko. Tako da sam u poslednjoj partiji, nakon igranja g4 u svom 12. potezu održao sam riječ i ponudio remi.Benko je tiho odigrao potez kao odgovor, vrlo brzo pogriješio i došao u izgubljenu poziciju. U 21. potezu sam mogao ili dati vječni šah, ili ići u potpuno dobijenu završnicu sa dva pješaka viška. Dao sam vječiti šah, i mladelački žustro svoju odluku obrazložio novinarima na sledeći način: ‘Kad hoću da pobijedim Benka, ja pobjeđujem, kad želim remiziram, remiziram.’ Danas mogu samo tražiti da mi se oprosti, s obzirom na to da sam tada imao samo 22 godine, ali moram reći da bi sa psihološke tačke gledišta Benku bilo lakše da sam pobijedio u toj utakmici…“
U svojim memoarima, Benko, koji je Talja smatrao „genijem“, napisao je da se igrao sa sunčanim naočarima „jer je [Talj] često zurio u ljude, kao da ih pokušava hipnotisati. Neki su me novinari uvjerili da to uradim, kao šalu. Posle je svijetom kružila priča da sam se ozbiljno zabrinuo da će me Talj hipnotisati!“
Na snimku ispod se vidi i mladi Bobby Fischer kako nakratko gleda partiju između Talja i Benka.
(Preneseno sa fejsbuka)
Bila je 1962. godina i veliki argentinski majstori Carlos Guimard i Miguel Najdorf spremali su se da učestvuju na prvom „Memorijalu José Raúl Capablanca“.
Zabrinut zbog male fizičke pripremljenosti oba šahista, Najdorf je predložio Guimardu da po dolasku u kubansku prestonicu tri dana prije početka turnira sljedeće:
„Lagano večerajte, nemojte piti alcohol, odlazite u krevet rano. Da u boljoj kondiciji dođemo na partije na Trebejištici“.
Međutim, u prvom kolu turnira dvojica argentinskih majstora izgubili su prvu partiju.
Najdorf je insistirao na istom, laganoj večeri, bez alkohola i ranom odlasku u krevet kako bi bio lucidan i odmoran.
Ali nakon završetka drugog kola obojica su opet izgubili partije!!.
Tako se već nestrpljivi Najdorf obratio Guimardu sa novim predlogom:
„Hej Carlos, batali laganu večeru, prati me večeras, imaćemo dobre komade mesa za večeru i napiti se, ludo“.
To su uradili sa velikom pedantnošću!
Sledećeg dana obojica su konačno pobijedili u trećem kolu; Najdorf više nije izgubio nijednu partiju i osvojio je prvo mesto na turniru. Ispred Sovjeta Vasilija Smislova i Leva Polugajevskog.
Što se tiče Carlosa Guimarda, on je turnir završio prihvatljivim rezultatom. Ispred igrača kao što je Ludek Pachaman, između ostalih.
(anegdota koju je Carlos Guimard prenio za novine la nación 1982.)
Anegdota
(anegdota koju je ispričao međunarodni sudija Daniel Green)
Jedne prohladne noći 1970. godine, na velikom međunarodnom šahovskom turniru u Buenos Airesu, posle jednog kola turnira na kojem je Bobby Fischer vodio sa velikom prednošću, pozvale su ga međunarodne šahovske sudije Andrés Aliešević i Daniel Green na večeru.
Posle večere i nakon dugog ćaskanja, njih troje su uzeli taksi i otišli da prvo ostave Fišera u hotelu u kojem je odsjeo.
Odjednom je taksi krenuo drugom rutom od one na koju je Fišer navikao.Auto se zaustavio na semaforu i Fišer, koji se vozio na suvozačevom sedištu, iznenada je otvorio vrata, izašao i krenuo da trči!! Šahovske sudije su uzalud vikali na Fišera da se ništa loše ne dešava.
Bobby, kao sprinter, nije prestajao trčati i izgubio se u mraku noći. Sledećeg dana Daniel Green je pitao Bobbyja „šta mu se dogodilo?“ Ovaj je odgovorio
„Mislio sam da sam žrtva otmice i da ne treba nikome vjerovati“.
Međunarodni turnir u Buenos Airesu 1970.
S lijeva na desno Vasilij Smislov, Miguel Najdorf, Oscar Panno i Bobby Fischer.
Fischer je ubjedljivo osvojio turnir neporažen!!(15/17) ..13 pobjeda i 4 remija, uspjeli su remizirati sa Fischerom samo Najdorf, Smyslov, Reshevsky i mlada superzvijezda u usponu Enrique Mecking
(Preneseno sa fejsbuka)
„Sjajan mamurluk“
Piše: Hugo Rangel Borquez ·
Ratmir Kholmov (1925-2006), bio je veliki sovjetski šahista, a sigurno bi postigao mnogo više da nije bilo njegovih problema s alkoholizmom.
Tako ga je, na primjer, Sovjetska federacija kaznila da ne učestvuje na turnirima izvan sovjetskog bloka zbog kontinuiranih skandala vezanih za alkohol na mnogo turnira.
Godine 1965. učestvovao je na Memorijalnom turniru Kapablanke, na kojem Bobby Fischer (koji se već smatrao prijetnjom za šahiste sovjetskog bloka) nije mogao biti fizički prisutan, već je učestvovao putem teleksa.
Kholmov je noć prije partije sa Fischerom mnogo pio u baru u blizini hotela u kojem je odsjeo.
Vasilij Smislov „zadužen“ za čuvanje Holmova pronašao ga je kasno uveče potpuno pijanog u baru. Smislov, veoma snažan čovjek, praktično ga je odnio u hotelsku sobu vodom skvasio lice i skuvao mu kafu, a onda mu objasnio varijantu Španske partije kako bi se mogao suočiti sa Fischerom sljedećeg jutra. Međutim, Kholmov nije mogao više da prati varijantu i brzo je zaspao. Sledećeg dana, međutim, Kholmov je sa strašnim mamurlukom odigrao sjajno protiv Fischera i ostvario uvjerljivu pobjedu…
Piše: Rashit Ziatdinov
‘Patrijarh’ sovjetskog šaha Mihail Botvinik je rekao o jedanaestom svjetskom prvaku Robertu Fischeru:
Fischer mi je rekao samo tri riječi u životu. Kad smo se upoznali, pokazao je na sebe i rekao: „Fischer. “ Kad smo sjeli da igramo, slučajno smo se dotakli glavama i on je rekao: „Oprostite. “ Na kraju partije rekao je: „Remi. „
(Preneseno sa fejsbuka)
O fenomenalnoj memoriji četvrtog svjetskog šampiona u šahu Aleksandra Aljehina svjedoči slučaj koji se dogodio 1919. godine, kada je radio u filmskom studiju. Muškarac je ušao u hol studija i tražio da se pozove neko od zaposlenih iz vaspitne jedinice.
„Čujem vas, građanin Poluektov“, odgovorio je Aljehin.
— Da li se poznajemo? posjetilac je bio iznenađen.
-Prije četiri mjeseca-, osmjehnuo se Aljehin, -naručili ste lijekove u apoteci Ferein po receptu lekara Zasedateljeva za svoju šestogodišnju ćerku Anu, koja je imala upalu grla. Stajao sam u redu i slučajno sam čuo vaš razgovor sa farmaceutom. Poluektov je ostao bez riječi.
– Iz lijevog bočnog džepa izvadili ste novčanik od sive krokodilske kože i izvadili iz njega…
Ali Aljehin nije završio. Uplašeni gost je istrčao na ulicu i od tada se više nikada nije vratio u studio.
Smješna situacija, ali kada je budući svjetski šampion godinu dana kasnije radio na drugom mjestu – kao islednik u Glavnom istražnom odeljenju policije, mnoge „žrtve“ njegovog sećanja nisu se smejale.
… Aljehin je nekako čuo razgovor između dežurnog odjeljenja i zatvorenika koji se nazivao Ivan Tihonovič Bodrov.
– Šta si rekao, kako se prezivate? Aljehin je intervenisao.
-Bodrov-, ponovio je. – A što?
-Vi niste Bodrov, već Orlov-, pojasnio je Aljehin. – I ne Ivan Tihonovič, već Ivan Timofejevič.
– Prije par godina u vojnom odjeljenju, gdje sam vas prvi put sreo, predstavili ste se kao Ivan Timofejevič Orlov-, rekao je Aljehin. – Na grudima vam je visio pozlaćeni krst na tankom lančiću od bijelog metala, a ispod njega bio mali mladež. Prestupnik se ukočio na mjestu, kao ukopan. Kada mu je dežurni otkopčao kragnu košulje, svi su vidjeli mladež i krst na lancu. Ubrzo je istragom utvrđeno da je ovaj čovjek zaista Orlov, recidivista koji je pobjegao iz zatvora.
(Preneseno sa fejsbuka)
Piše: GM Rashit Ziatdinov
Talj se prije nego što je prešao granicu sa Jugoslavijom kladio sa ostalim reprezentativcima SSSR-a da mu neće trebati pasoš, već samo olovka! I stvarno, jugoslovenski graničari, kada su ga vidjeli, tražili su samo autogram!
(Preneseno sa fejsbuka)
Piše: Rashit Ziatdinov
Carlsen dobro poznaje klasike i savršeno ih koristi! Kao što znate, Carlsen je nedavno dobio partiju protiv GM Raufa Mammadova u jednom potezu crnim figurama nakon 1.e4 g5 i Rauf je predao!
Bila je to klasična zamka koju je velemajstor Vidmar prvi pokazao!
POTPUNO POGREŠAN POČETAK
(priča M. Vidmara o igri bijelim figurama)
1.e4. “Najbolji prvi potez”, rekao je moj protivnik. 1…. e5 2.Ke2.
Partner je s neodobravanjem odmahnuo glavom: „Nije preporučljivo igrati kraljem prerano“, rekao je poučno.
2. … Sf6 3. Kd3. „Nisi me razumio?“ upitao je moj protivnik strogo. Odgovorio sam tvrdoglavom gestom koja mu se nije dopala. A kada sam dodao da sam se vodio dobro osmišljenim planom igre, stranac je odigrao 3. … Nc6 sa očiglednim prezirom.
Sada je bilo potrebno precizno uzeti u obzir sposobnosti neprijatelja, jer bi „lutajući“ kralj morao izbjeći udarce i vratiti se u sigurno utočište. Odlučio sam se za 4. Kc4, i pokazujući na e4 pešaka, objavio sam da sam odlučio da isprobam svoj gambit.
Odgovor je bio nevjerovatan. Moj protivnik je naglo pomeo figure sa table i sa loše prikrivenim bijesom rekao: „Ne igram sa takvom neznalicom!“
(Preneseno sa fejsbuka)
U prvom razredu sa sedam godina nisam znao da igram šah, iako sam viđao svog oca kako svaki dan igra sa prijateljima, ali sam znao mnogo šahovskih reči, – Šah! Mat!
A posebno izreke mog ujaka (očevog brata) – „Drug vuk zna odakle da počne“ i „Daj im slobodu“. Nisam znao na šta misle, ali sam bio siguran da su šahovski i pametno „podučio“ tim izrazima svu djecu okolo
Na čas je došao nastavnik fizičkog i pitao: „Ko zna da igra šah?“ – iz škole je trebalo ubaciti sedmogodišnjaka u tim. Svi su ćutali – pitao je ponovo nastavnik fizičkog- ko je uopšte čuo za šah? Imao sam mnogo hrabrosti, pa sam odmah podigao ruku.
Nastavnik fizičkog me odveo u tim, a dao mi je i kondenzovano mlijeko i kolačiće. Mama je bila veoma srećna, neočekivano je dobila bogatstvo.
Dobro se sjećam prve partije jer se protivnik nije pojavio, a mi smo pobijedili.
U drugoj partiji se pojavio protivnik, ali sam primetio da je krivo odigrao prvi potez skakačem (znao sam potez skakačem) – odmah sam pozvao kapitena i sudiju i ponovo nam je dodeljena pobjeda. Svidjela mi se ova metoda. U trećoj partiji, posle 1. d4 d5 2. e3 Lg4, protivnik je rekao „šah“ – bilo mi je sumnjivo, ali sam igrao Le2.
Sumnja je i dalje ostala, jer sam želio da pobijedim bez igranja poteza, a onda mi je sinulo da to nije bio šah i počeo razmišljati o tome kako se kreću druge figure. Priča se da su u šestom vijeku indijske diplomate poslale perzijskom kralju skup figura i ponudile da odrede pravila igre. Perzijanac je pozvao 100 mudraca koji su odredili pravila – ja sam to uradio u roku od 10 minuta nakon razmišljanja i prisjećanja. Ali riječ „šah“ mog protivnika mi je mnogo pomogla – shvatio sam da ovo nije bio šah! Dva poteza kasnije, shvatio sam da protivnik ne zna da igra i ponovo sam donio poen za tim. Škola je stigla do finala, a ja sam dobio deset konzervi kondenzovanog mlijeka sa kolačićima i otišli smo u Hivu na Republički školski turnir.
Iako sam već otkrio i shvatio kako se igra šah, tamo sam poražen od regionalnih sedmogodišnjaka i nisam mogao ništa da postignem. Ali glavna stvar je urađena! Kondenzovano mlijeko i putovanje natjerali su me da se zaljubim u šah.
(Preneseno sa fejsbuka)
Edward Winter
Walter Penn Shipley piše u Philadelphia Inquireru, kako je citirano na strani 62 American Chess Bulletin, mart 1918:
„U dnevnim novinama bilježimo neobičan prekid u poslovima Lorenza Hansena, Danca, koji je u ovoj zemlji već dugi niz godina i naturalizirani je državljanin. Lorenz Hansen je dugi niz godina bio entuzijastičan šahista i sposoban kompozitor šahovskih problema. U ovoj kolumni objavili smo mnoge njegove probleme, a neke su izuzetnih zasluga. Lorenz Hansen je nedavno uhapšen zbog tehničke optužbe, a savezne vlasti su vjerovale da on ima tajnu šifru i da komunicira s nekim u Grand Rapidsu, Mich. Daljnjim ispitivanjem tajnog koda pokazao se samo kao bezopasna dopisna partija šaha, a potezi se, kao i obično, šalju poštanskom dopisnicomm. Nepotrebno je istaknuti da je gospodin Hansen odmah pušten kada je postalo poznato pravo stanje stvari.
Ova avantura podsjeća na jednu od pokojnog Williama Steinitza. Kada je igrao svoj drugi meč sa Laskerom u Sankt Peterburgu, prije nego što je napustio ovu zemlju, Steinitz je dogovorio razrađeni kod prema kojem je uz male troškove mogao da prenese poteze u svom meču sindikatu njujorških novina. Steinitz je dobio naknadu za svoj rad. Stari šahista je proveo dosta vremena na usavršavanju svog koda, ali su, nažalost, po dolasku u Sankt Peterburg vlasti odmah zaplijenile šifru, navodeći da je nemoguće vjerovati da je koršten samo u cilju slanja šahovskih poteza, a u stvarnosti bio je odavanje tajnih informacija strankama u Americi. Budući da je na taj način lišen svog koda, nije bio u mogućnosti da šalje poteze svog meča, a time je izgubio i plod višemjesečnog teškog rada. Po završetku meča ruske vlasti su vratile šifru Steinitzu, navodeći da su utvrdile da je onakva kakva je predstavljena, ali tada je, naravno, bilo prekasno da bi bila od koristi svjetskom majstoru. Steinitzov nervni slom je nesumnjivo djelomično nastao zbog njegovog velikog razočaranja u vezi ove stvari.’
Da li je bilo šta od navedenog istina, nemamo pojma, a za sada samo ističemo da je drugi meč između Steinitza i Laskera održan u Moskvi, a ne u Sankt Peterburgu.
*
Sa stranice 149 Kako igrati šah kao šampion F. Reinfelda (New York, 1956.):
‘Staunton je bio pompezan i bombastičan, samozvani diktator šahovskog svijeta. Jednom prilikom jedan rival je objavio izjavu da je dobio većinu svojih partija sa Stauntonom. Sledeći put kada su se sreli, Staunton je zagrmio: „Ne možete to odštampati!“ Njegov rival je slabašno promucao da je ta izjava tačna. „Kakve to veze ima s tim? Naravno da je istina!“, bjesnio je Stonton. „Ali još uvijek ne možete to odštampati!“
U C.N. 1624 citirali smo Černejevljevu verziju anegdote u The Bright Side of Chess, kao i (značajno drugačiji) izvještaj G.A. MacDonnella u Illustrated Sporting and Dramatic News. U oba slučaja Stauntonov rival je imenovan kao Löwenthal.
(Kraj)
Edward Winter
U anegdoti na stranicama 18-19 The Bright Side of Chess Černev je ispričao da je „Brejer bio na početku svoje kratke karijere kada se našao kao takmičar na mađarskom turniru“. U Breyerovoj igri protiv von Balle, Balla je najavio mat u tri poteza, a zatim je preispitao varijantu i ispravio svoju najavu na mat u četiri. Suočen s Breyerovom ćutnjom, von Balla je dalje ispitivao poziciju i otkrio da nema mat u četiri. „Što je više gledao, to je njegova pozicija izgledala sve gora. Gledao je, mislio, analizirao, a onda bez igranja poteza – von Balla je predao!’
Nije pronađena nijedna partija koja se uklapa u ovu priču.
*
‘Rubinštajn je trebao da igra protiv Normana u jednom od kola turnira u Hastingsu 1926. Norman je bio spreman, ali od velikog poljskog majstora nije bilo ni traga.’ Tako počinje anegdota na stranicama 20-21 The Bright Side of Chess. Černev navodi da je nakon što je Rubinštajnov sat otkucao sat vremena jedan službenik zatekao majstora kako spava u svojoj hotelskoj sobi. Nakon što je odjurio u turnirsku dvoranu, Rubinštajn je imao samo 30 minuta da odigra svojih prvih 40 poteza, ali je uspio da dobije partiju kada je Normanu isteklo vrijeme na satu.
Problem sa ovim nastaje od samog početka, pošto Rubinštajn nije učestvovao na turnirima u Hastingsu 1925-26 ili 1926-27. On je, međutim, igrao i pobijedio na turniru 1922-23, pobijedivši G.M. Normana u njihovoj međusobnoj partiji (drugo kolo, 28. decembra 1922.). BCM (februar 1923., str. 34) izvještava: „Rubinštajn, iako je na partiju kasnio više od pola sata (obično je kasnio!), brzo je unišio Normana”. Ostaje da se otkrije izvor za Černevljevu anegdotu.
*
Svako ko želi da istoriju šaha učini „zabavnom“ širenjem nepotkrepljenih anegdota i brbljanja, samo treba da izbegne specifičnosti poput datuma i mjesta i da se osloni na riječ „jednom“. Iz Chess Oddities iz 2010. autora A. Dunnea (Davenport, 2003.) uzimamo sledeći izbor:
‘Svjetskom prvaku Emanuelu Laskeru jednom je ponuđena cigara s mirisom opijuma…’
‘Aron Nimzovich je jednom slomio nogu…’
‘Aron Nimzovich jednom je dubio na glavi…’
‘Pal Benko je jednom mislio da Mihail Talj pokušava…’
‘Max Euwe je jednom zatražio da se partija za Svjetsko prvenstvo odloži…’
‘Akiba Rubinstein je jednom osvojio četiri nagrade za brilijanciju na jednom turniru.’
‘Anatolij Karpov je jednom naveo kao svoje hobije…’
‘Mihail Talj je jednom bio potpisao da igra đavola u filmu…’
‘Talja su jednom pitali koja bi šahovska figura želio da bude…’
(Nastaviće se)
Edward Winter
Na 20. stranici časopisa Chess Life iz aprila 1994., Andy Soltis ponavlja anegdotu:
‘Ubrzo nakon što je José Capablanca postao svjetski prvak, Znosko-Borovsky je objavio knjižicu o porazima Kubanca pod nazivom ’Kapablankine greške’. Upitan o tome, Capa je rekao da se nada da će napisati knjigu pod nazivom ’Dobri potezi Znosko-Borovskog’, ali je rekao: „Nažalost, nisam uspio pronaći materijal za nju“.
*
Jednu priču, koja se desila za vrijeme turnira u Londonu 1922., ispričao je David Hooper u zapisu Capablanca Encyclopaedia of Chess od Anne Sunnucks:
„Ovu dvojicu rivala [Kapablanku i Aljehina] je odveo na estradni šou pokrovitelj, gospodin Ogle, koji se prisjetio da Kapablanka nikada nije skidao pogled sa hora, dok Aljehin nikada nije podigao pogled sa svog džepnog šahovskog šaha.“
*
Evo anegdote koju je Černev naveo na 17. stranici ’Svijetle strane šaha’:
‘U Margateu, 1935. godine, vrhunac obožavanja šahovskih junaka je dostignut kada je mali dječak prišao gledaocu turnira i zatražio od njega autogram. Posmatrač je objasnio da nije veliki šahista, niti je bio posebno nadaren za bilo koju drugu oblast. Ukratko, njegov autogram nikako ne bi mogao imati nikakvu vrijednost. „Ali molim vas, gospodine“, rekao je dječak, „Vidio sam vas kako razgovarate sa Kapablankom!“
(nastaviće se)
CUGER — BOLEST ZAVISNOSTI
Za pjesnika Abdulaha Sidrana kola priča da voli šah koliko i poeziju. Svoj stan je pretvorio u šahovski kluh u kome se danonoćno igraju blic partije. Sidranovi partneri su pjesnici, slikari, umjetnici svih fela o kojima se brine niegova supruga, gosteći ih pićem, kafom i kolačima. Pred spavanje, ona ih ponudi još jednom da se nečeg prihvate, ali, joj niko ne odgovara i ne čuje
je. Kada je sjutradan ustala, vidjela je cijelu družinu na okupu, kao i pune pepeljare opuštaka i prazne čaše. Podižući sve to pažljivo, reče im: „Jeste za jednu jutarnju kafu?“ „Koji ti je moj, ženo, uznemiravaš nas svakih pet minuta!“, burno reagova njen suprug — Sidran.
Kralj anegdota — Dimitrije Bjelica
Kosmopolita, kakvog majka nije rađala, Dimitrije Bjelica, poslao nam je zanimljiv materijal, dovoljan za jednu knjigu. žao nam je što iz tog koloritnog mozaika događaja i doživljaja, našim čitaocima predočavamo tek djelić, uvjereni da su oni već upoznati sa Bjeličinim djelima i avanturama po crno-bijeloj planeti. Da bismo izbjegli subjektivnost, rijeć dajemo gostu naše knjige.
PO JUTRU SE DAN POZNAJE
Za vrijeme tumira u Cirihu, 1959. godine, imali smo saobraćajnu nezgodu.
„Ovo je skandal, mogli smo sva trojica da poginemo“ ljutio se Fišer. Da bih ga smirio, rekao sam sasvim ozbiljno: „Bobi, da smo poginuli, svjetski mediji bi na naslovnim stranama objavili: „U Cirihu poginuo Dimitrije Bjelica sa još tri putnika.“
Na to se Talj grohotom nasmijao, dok je Fišer reagovao: „Kako možeš tako da pričaš ja sam u Americi poznatiji od tebe“.
Tako govori Dimitrije Bjelica, ptica selica, iz Vrbice Gomje… šampion svijeta magičnog šaha.
Imao sam čast da me, prije osvajanja magičnog svijeta i šaha, Dimitrije intervjuiše 1963. godine, na šampionatu Jugoslavije u Zenici, za list „Oslobođenje“. Družili smo se i prije 10-ak godina u Petrovcu na moru. Sjećam se da sam donio šahovsku gamituru i sat Tolji i njemu, da sam odigrao (i izgubio) nekoliko partija s Karpovom, ali sam zaboravio šta se desilo s mojim šahovskim priborom. Ko će, stvamo, pamtiti takve sitnice.
VIDOVNJAK
Srdačan pozdrav ptica selica Dimitrije Bjelica, čobanin iz Vrbice Gomje, Nikšić, ambasador mira, akademik SAIN, šampion svijeta, Evrope, Amerike, Rusije i Hercegovine magičnog šaha — Bjelica.
Kao omladinski prvak BiH igrao sam u Mostaru simultanku i zapazio igru jednog dječaka. Pitao sam organizatore za njegovo ime. „Što će vam njegovo ime?“, čudili su se. „Hoću da se kladim da će ovaj klinac biti velemajstor. Ako izgubim opkladu, pristajem da skočim s mostarskog mosta u Drinu!“. Rekli su mi da se dječak zove Milan Draško.
GINISOV REKORDER
U Institutu „Simo Milošević“ u Igalu, gdje se održavao kongres medicinskih poslenika, odgirao sam 25. maja 1997. godine simultanku na slijepo sa 56 medicinskih sestara iz osam zemalja. Dobio sam 50, remizirao 5 i izgubio jednu partiju, postigavši rezultat od preko 80%, čime sam, po Ginisovim kriterijumima, oborio vječni „svjetski rekord“ Janoša Fleša (Mađarska).
Kuriozan je podatak da sam jedinu partiju izgubio od svoje majke Miluše koja je, za pobjede dobila nagradu — put za Ameriku, ali ju je ustupila svojoj unuci Danijeli koja danas živi na Floridi.
S KRALJEM KARLOSOM LIČNO
Kao osnivač i direktor dječijih olimpijada obaviješten sam da je Huan Karlos prihvatio da bude pokrovitelj Olimpijade na Las Palmasu. Krenuo sam, iz hotela u Cirihu, da zahvalim na toj odluci, ali mi šef recepcije reče: „Sigumo zovete kralja, dok vam se tako žuri“.
„Kako ste pogodili?“ uzviknuh, i pokazah mu kraljevo pismo, s pečatom i potpisom. „Izvinjavamo se“, reče recepcioner „Možete 15 minuta gratis da razgovarate s Madridom“.
(Kraj)
TAKNUTO —ĆAKNUTO
Šah je zainimljiv ne samo zbog igrača već i zbog kibicera. Neko je rekao: Da nije pacera, ni šaha ne bi bilo. To na impresivan način ilustruje originalna zbirka Dragoslava Andrića i Ljubivoja Ršumovića „Taknuto-Ćaknuto“. Na početku stoji da je to: šahovsko nadpričavanje, nadmudrivanje, nadlajavanje, nadlagivanje, nadvikivanje, nadlukavljenje, nadbrbljavanje, nadzezavanje…. Slično ovom pjesničko-šahovskom tandemu, na originalan način o drevnoj igri govori knjiga: „O šahu, s ljubavlju“, majstora Branislava Rakić i velemajstora Alise Marić. Rakić je pisao o ličnostima i susretima koji se pamte, dok je Marićeva načinila izbor partija. Knjiga je, svojevremeno, bila hit i danas je nema na tržištu (Izdavač „JOV“, Beograd 2002).
O doživljavanju i shvatanju šaha od samih protagonista igre, te stvaralaca svih profila, od umjetnika do vojskovođa, najiscrpnije govori knjiga književnika i šahiste Radeta Milosavljevića („Istaknuti ljudi i išah“ leksikon, Pogorica 2004. godine), gdje je navedeno blizu 600 imena. Najviše pisaca (176), državnika (152), šahista (89), naučnika (36), muzičara (29), vojnih lica (25), ljudi pozorišta i filma (17), crkvenih osoba (17), likovnih umetnika …
Nije baš ćaknuto!
Sa Radem Budalićem, predsjednikom ŠK „Sarajevo“, često dijelim blic-megdane u hotelu „Sidro“. Kada sam mu pomenuo rad na ovoj knjizi — poklonio mi je ove tri anegdote.
ŠIROVLJEV GAMBIT
Poslije „bosanskog lonca“ devedesetih godina, ŠK „Bosna“ je, krajem decenije, organizovao velemajstorski turnir na kome su učestvovali Kasparov i druge zvijezde tog vremena, među njima i velemajstor Aleksandar Širov. Širov je plijenio publiku svojom pojavom, ali i ponašanjem, jer je, okupiran varijantama u partiji, često ulijetao u staklo ili cvijetnjak.
Na slobodan dan Širov je obilazio Baščaršiju i razgledao izloge. U to udari pljusak od kojeg su svi pobjegli u kafane i prodavnice, samo je Širov nastavio, kao da ga grije avgustovsko sunce, da razgleda čuveni bazar. Gledaju ga stare Sarajlije, uzdišu, vrte glavom i zaključuju:
„Vidi šta ovaj rat učini od čovjeka!“
POLJE f6
U vrelom avgustu Crnogorac, po nekim verzijama, a po drugima Bosanac, opružio se na ćebetu u bašti i sunča se. „Šta to radiš?“, reče mu supruga „bježi u hlad, izgorjećeš!“.
„Dobro što naiđe“ reče muž, „deder, nacrtaj mi šahovsku tablu na leđima“. „:ta to kaž’eš?“, zbuni se ona „Jesi li poludio?“
„Ne, no ovaj čas da to učiniš!“
Žena nema kud i crnim i crvenim flomasterom išparta mu leđa. „Evo table, crk’o dabogda!“
„Dobro si učinila. A sada me počeši po polju f6!“,
(Nastaviće se)
Jovan Milović
PRAVILA, PRAVILA
Šahovska pravila, naročito u oblicima ubrzanog šaha, „usavršena“ su do besmisla. Ali moja partija sa Slavkom Dedićem na Memorijalu „Radonja Bojović“, početkom vijeka, pokazuje nove mogućnosti razvoja pravila.
Dediću je, umjesto pobjede nada mnom, upisana nula i sastavljeni parovi za sljedeće kolo. Dedić se pobunio, ali i vodeći igrači, jer su se navodno pripremili za svoje protivnike.
Sudija M. Pješivac prihvata njihov stav, ali Dedić, kao frešak pravnik, dobija priliku da demonstrira svoje znanje i podnosi iscrpnu žalbu Turnirskom odboru, ali je neoprezno (kako se pokazalo) napomenuo da je sudiji prijavio svoju pobjedu s razdaljine od nekih 5-6 metara. Iako je sve bilo kristalno jasno, Odbor se našao u nebranom grožđu i njegov predsjednik, navodeći kao argument da sporna partija bitno ne utiče na opšti plasman, donosi solomonsku odluku: Odbija se žalba Slavka Dedića, jer rastojanje između sudije i igrača, pri prijavljivanju rezultata, ne može biti veće od 3 (i slovima) tri metra!!
Slavko je ostao bez poena i bez takse za žalbu. Baš se uspavao dobri Ginis.
Radomir Mićunović — Crk’o kompjuter
KOMPJUTERI – PACERI
O mojim mečevima u šahu sa kompjuterom postoje anegdote.
Kompjuteri su pobeđivali čak i svetske prvake jer su bili snabdeveni izuzetnim podacima i programima i zato što je elektronika u šahu pravo čudo. Ljudski mozak ponekad ne može da izračuna sve moguće kombinacije.
Prvo moje iskustvo te prirode bilo je vezano za Pančevo, gde živi moj prijatelj i saradnik Šćepanović, koji je imao solidan računar. Pošto je znao da ja volim da igram šah, upitao me je da li bih odigrao partiju s tim „sokoćalom“. Privatio sam ponudu i partija je počela. Protivnik je stekao blagu prednost. U nastojanju da spasem što se spasisti može, žrtvovao sam figuru, što je „dotičnom“ kompjuteru bilo nelogično pa je na kraju izgubio partiju. Ustao sam zadovoljan što nisam obrukao ni sebe, ni pesnički rod. Kad sam ušao u stan, telefonska služalica je skakala ko luda. Šćepanović je preko telefona zavapio:
Dobro da mi „Šćepa“ nije tražio odštetu za kvar na računaru.
ČUVAR MEDA
Velemajstor Milan Draško, i sam šahovski pisac, koji je nekoliko sezona proveo među Zemuncima, ovako evocira sudbonosni meč u hotelu „Jugoslavija“ (tada je Jugoslavija još bila ujedno): „Sjećam se tog finala KEP. Imali smo najbolju ekipu u Evropi, ali nije nam se dalo. Izgubi Geljfand bijelim protiv Gdanskog. Mada ne možemo sve svaliti na Borisa, jer je u Beogradu Kramnik izgubio na prvoj tabli protiv Širova. Godinu ranije u Bugojnu i tada u Beogradu propuštene su istorijske šanse.
Ja sam tada bio neupotrebljiva rezerva (u „atomskom timu“), ali sam dobio na značaju kao čuvar meda. Sjećam se, dolazili su Kramnik i Anand, pozdravili klimoglavom i bez riječi odlazili sa teglom meda u ruci. Nekom od njih je med bio gorak. Mislim da je Anand pobijedio Lembita Olja. Izgubili smo 3,5:2,5″.
P.S. Narod kaže da onaj ko radi s medom mora u njega umočiti prste. Očigledno je mlađani Draško okusio njegovu slast, a posebno ukus slave, jer je, relativno brzo poslije toga, napredovao i postao vrhunski velemajstor.
(Nastaviće se)
JAGOŠEV FER-PLEJ
Jagoš Grbović je učestvovao na mnogo prvenstava Crne Gore i Pljevalja, a bio je čuven po tome što je bio prvi prvak jugoslovenske milicije iz 1951. godine. Bio je omiljen kod svih generacija šahista zbog svog vedrog duha, spontanosti i spremnosti na šalu na svoj račun. Zato je o njemu ostalo mnogo anegdota.
U pretposlednjem kolu prvenstva 1969. godine u Herceg Novom trebalo je da igraju Đ. Đurovič i Grbović. Pred tu partiju Đoko je imao poen više od drugoplasiranog Ivanovića, a Grbović se nalazio na samom začelju.
„Ne zapinji protiv Đoka“, kažem mu, znajući da je za Đoka titula prvaka mnogo više od toga, a da je pred Bonjom čitav život. „Hoću, odgovara legendami Grbo, i to ću ga glatko pobijediti“.
Niko u to nije vjerovao, ali se desilo! Ivanović je sustigao Đoka i u naknadnom meču osvojio titulu! Bez obzira na naše simpatije prema Đoši, Jagoš Grbović je bio u pravu i na visini fer pleja.
DELA SE, DELA
Za vrijeme takmičenja u II saveznoj ligi na Bledu 1980. godine sastali su se na drugoj tabli Jagoš Grbović, veteran pljevaljskog šaha i slovenački majstor Praznik. Po dobrom šahovskom običaju, prije početka partije, igrači se obavezno rukuju i predstavljaju jedan drugom.
„Grbović“ – reče naš veteran.
„Praznik“ – odgovori mladi Slovenac.
„Kako, molim?“
„Praznik“, ponovi majstor.
„Kako praznik, pa kod nas se danas radi“, dobacuje Grbović. Po završetku partije, koju je naš veteran izgubio, majstor vraća loptu: „Dela se danas i kod nas kolega, dela“.
Zabilježio Duško Milić
UVREDA
U doba Mihaila Ojdanića, predsjednika Ivangrada, nenadmašnog pripovjedača i humoriste, šah se igrao u klubu opštine. Odlazeći u klub, Mihailo je imao običaj da kaže: „Idem da slušam šah“, misleći na sočne komentare tokom partija.
Često su u klubu vodili ljuti boj Miodrag-Miki Tmušić, prvi pionirski prvak Crne Gore, i Jagoš Grbović, legendarni šampion milicije Jugoslavije.
Jednom se nešto sporečkaju i uđu u „krupne riječi“. Mikiju neugodno, jer je Grbo u uniformi i naoružan, ali ne izdrža: „Šta ti znaš kad si običan milicajac“.
„Ne vrijeđaj!“, viknu Grbo i lupi šakom po futroli levora.
Jagoš Grbović je zauvijek sklopio šahovsku tablu, ali će, očigledno vječno živjeti na crno bijelim poljima. Prošle godine mu se pridružio Miodrag-Miki Tmušić, izvorni talenat, koji nije imao mogućnosti da se posveti šahu.
RADEVA POENTA
ŠK „Momar“ iz Bara je, prihvatajući modu „kićenja tuđim perjem“, davno angažovao Rada Miovčića, igrača majstorske snage iz Sarajeva. Bio je tvrd orah i velemajstorima i, vjerovatno, najuspješniji u barskoj ekipi. U periodu 1990-1995. prošao je „scilu i haribdu“, ali je sačuvao glavu i rijetku dobrotu. Nazvao ga Lutovac u šeher Sarajevo da pošalje nešto za knjigu, a Rade se nećka. „Skiciraj događaj, samo da se vidi poenta“, kaže mu Lutovac.
„Imam poentu!“, uskliknu Rade, „Dobio sam unuka“! „Neka ti je živ i zdrav“ odgovori Maksim, ni bolje vijesti ni ljepše poente od te“.
(Nastaviće se)
„PRODAT MEČ“
Na finalu Kupa, 1975., na Krku, susreli su se u prvom kolu crnogorski klubovi Titograd-Bar. Šuškalo se, u kuloarima, da će anonimni Barani lažirati meč u korist jakih komšija, a bi 3:1 za Bar! „Kako pobijediste Titograđane?“, pitaju, u prolazu, radoznali šahisti naš sto, koji zadovoljno pijucka, poslije trijumfa. „Evo kako, pomalo nervozno objašnjava Momo Vuković, član barskog četverca, ja izgubih remi poziciju protiv Milonjića!“ Uvijek se tako igralo, čisto i radi igre, ne samo na ekipnim, već i pojedinaćnim takmičenjima. Niko nije ni pomišljao na bilo kakve kalkulacije.
POVRIJEĐENO DOSTOJANSTVO
U finalu Kupa Crne Gore igrali su, jedne davne godine, Nikšić i Bar. Imali su jake ekipe i meč je bio neizvjesan. Desi se tako da Barani stignu u grad čelika sa tri igrača, jer Ljubo Živković neočekivano nije otputovao zbog ljekarskih obaveza. Pacijent, pa šah! Na naše čuđenje, umjesto zadovoljstva, naš krnji sastav izazva reakciju kod Nikšićana. Prednjačio je njihov ljubimac Nikolica Mijušković, tvrdeći da je to uvreda za njih i odbio da igra za svoj tim! Kad oni mogu s tri igrača, možemo i mi. Nikšićani su, ipak, kompletirali ekipu i rezultatom 2,5:1,5 otišli na Savezni kup. Junak meča je bio popularni Branko Krunić koji je u jednostavnoj i jednakoj poziciji pobijedio, tada vrlo poznatog, Anta Jadrijevića. Božija pravda!
OBORENA VARIJANTA
Veteran crnogorskog šaha Danilo Kalezić imao je istančan sluh za šalu, naročito za neizliječivu bolest šahista – previd, u kojoj uopšte ne vide „doprinos“ partnera. Poslije kola na kup – festivalima, Danilo je, praćen grupom oduševljenih drugova, prilazio pojedincima i pitao ih kako su izgubili partiju kad su imali „jakog konja“, „lovački par“, „dobijenu poziciju“ (od čega Danilo ništa nije vidio) i svi su se hvatali za „udicu“ i nastavljali žalopojku. Jednom prilikom, Danilo se usudi da priđe legendarnom internacionalcu Stojanu Pucu: „Kako, majstore, ispustiste bolju poziciju“ „Nijesam, bila je izgubljena!“, energično i originalno reagova Puc. Poslije tog odgovora Danilova varijanta je prvi put oborena, a smijeh njegove „klape“ se oborio na njega.
KIRSANOVA POBOŽNOST
Prilikom svojih posjeta Crnoj Gori, g. Kirsan Iljumžinov, predsjednik FIDE, iznio je vrlo zanimljivo mišljenje da je šah tvorevina bogova, jer ga nije mogao izmisliti drevni čovjek, pogotovo bez čuda tehnike i standarda koji danas postoje.
Dodao je i da vjeruje u Boga i da će ruku Jovana Krstitelja, koju je Mitropolija cetinjska pozajmila ruskom patrijarhu, da pokaže vjemicima u Kalmikiji.
Da je g. Iljumž’inov originalan predsjednik šahovske organizacije svijeta, pokazuje „odlazak“ Olimpijade 2010. godine, za Mansijsk (Sibir), kao i njeno ranije održavanje u njegovoj zemlji. Naravno, i vjera u Boga!
(Nastaviće se)
Rokada
Dijelili megdan Jagoš Grbović i Milenko Ratković, inače poznati dječji pisac. Kako se Grbović, mimo običaja, duboko zamislio, Milenko odluta negdje na kraj sale, a možda i u svoj spisateljski svijet. Potraja to, a onda se Milenko vrati za svoj sto. Sjedne, i pošto mu se pozicija učini neobična, i on uroni u razmišljanje. Jagoš šetucka i smješka se i mimikom pokazuje na svoj sto. Odjednom Milenko poskoči i uzviknu: „Sudija, ovo nije moja pozicija! Nema mi pješaka!?“.
Nasta mala zbrka, ali se sve brzo raščisti uz vedar smijeh igrača.
Milenko je napravio grub previd, zasjeo na Jagoševo mjesto i počeo sam sebi da smišlja smicalice. No, Jagoševa pozicija bila je toliko loša, da mu nikakvi trikovi nijesu pomagali. Tada se Milenko zlu dosjetio.
Još jedan njegov drug, mada nenamjerno, pokušao je da ga predribla, ali Milenko nije previdio ni njegov manevar ni nagradu, možda što je bio još sasvim mlad, o čemu govori sljedeća anegdota.
Ples skakača
M.Ratković — M.Lutovac
Kotor, 1953.
Poslednji potez crnog bio je 1…g2, i videći da bijeli može zaustaviti promociju dame, reklamirao je remi kod sudije Sredanovića i uzeo četvrtu nagradu. Dok je on slavio, Milenko je našao problemski put do pobjede: 2.Sf5+ Kh7, 3.Sf6+ Kh8; 4.Se7 g1D; 5.Sg6 — mat i zatražio od Lutovca, zbog diobe četvrtog i petog mjesta, pola nagrade, koje se ni jedan od partnera više ne sjeća. Pozicija ima teorijski značaj, jer je oborila pravilo da ne može da se matira sa dva skakača protiv kralja. Crni nije slutio opasnost, jer bi, umjesto prvo… g2 povukao prvo…g4 i spasio rusu glavu. Partija je odigrana na kvalifikacionom turniru Crnogorskog primorja za majstorski turnir „Titograd 54″.
SVEJEDNO
Šahisti još pamte mamutski šampionat Jugoslavije u Sutomoru 1973. (260 učesnika!). Bilo je na njemu mnogo zgoda, a o ovoj se još prede priča. Baranin Novica Vučković (poznato ime rukometa) u partiji protiv mlađanog protivnika Kolara, koji je u prethodnom kolu remizirao protiv velemajstora Nemeta, krenu oštro pješakom (1 .f4). Partner prihvati izazov i sa 1…e5 uđe u oštru poziciju, vrlo osjetljivu za bijelog. Poslije četvrtog poteza Novica reče: „Ova tabla je okrenuta naopako. Smeta mi da pišem poteze…“ Srušiše figure, okrenuše tablu, poređaše armije i sada Novica zaigra daminim pješakom: 1. c4!!
Njegov protivnik gleda, ćuti, nešto se muči, a onda će:,,Izvinite, ali ste prije igrali 1. f4…“
„Ajde, đavole, šta pričaš“, odgovori Novica. „Svejedno je, s ove ili s one strane…“
Partner se ne usudi da nastavi dijalog i glatko izgubi u dvadesetak poteza!
Pioniri šaha – prvenstvo Republike 1952.
Stoje, s lijeva: Butko Halilbegović, Nikica Čelanović, Božo Bulatović, Vladimir Nikčević,
Svetozar Durutović, Marko Gligorović, Miodrag Tmušić, Veljko Ivanović, Blažo Sudanović, Petar Jovetić
Sjede s lijeva: Obrad Manojlović, Božidar Ćetković, Ivo Stanovnik, Mile Lučić, Momo
Ćetković, Sreten Jeknić, ispred: Momo Martinović, sudija
(Nastaviće se)
ŽIVA LEGENDA
O Obradu (Manojloviću), doajenu hercegnovskog šaha i saveznom sudiji, mogla bi se napisati knjiga, pogotovo anegdota. Meni je s njim uvijek bio „ugođaj“, naročito poslije jednog turnira u Herceg Novom. Zaboravio sam detalje, ali se sjećam da je bio neki ozbiljan susret, jer su prisutne pozdravili gradonačelnik, predsjednik Saveza i Bonja. Potom sudija Obrad uze „propozicije“, malo se nakašlja i reče: „Prije nego pročitam pravilnik, želim da dam ispravku prethodnim govornicima. Zaboravili su da pozdrave živu legendu šaha, g. Maksima Lutovca“. Čuvši to, dok sam, kriomice, s Marinom igrao cug, upitah ga: „Znaš li ti s kim igraš?“ „Znam“, reče on, „s legendom!“
ISPRAVKA
Intemacionalni majstor Vladimir Vujošević je, uz desetak minijatura, poslao autoru ove knjige dvije ispravke.
U prvoj je ukazao da je njegovo ime izostavljeno iz plasmana „Turnira šampiona“ u Baru, 2001, u knjizi „Cmo bijela polja Crne Gore“, strana 43. Ne samo da je učestvovao na tom prvom (za sada jedinom) turniru crnogorskih prvaka, već je na njemu zauzeo sjajno treće mjesto sa 6 poena, ispred B.Kalezića i N.Nikčevića, takođe sa 6 i iza pobjednika D.Blagojevića i Đ.Konjevića, sa 6,5 poena.
Razumijemo Vladovu reakciju i osjećanje, jer je, u veoma obimnoj knjizi „Velika rokada“, M.Lutovcu izostavljen, ne samo plasman, već i tabela čitavog turnira na kome je pobijedio.
No, greške i previdi su sastavni dio pisanja, štampanja i šaha. I sam Vlado traži, u drugoj ispravci, korekciju naslova u partiji sa Horvatom. Uz izvinjenje Vladu, osjećamo izvjesnu radost: „Ipak se čita“!
CRNOGORAC — svjetski prvak
Na slobodnom danu, jednog davnog prvenstva, ćaskali učesnici o crnogorskom šahu. Uglavnom, bez uslova nema napretka i uspjeha, ne može se rvati sa jačima. Neočekivano, razgovor prekide Momčilo Vuković, inače po prirodi skeptik: „Ipak, Crnogorac može biti prvak svijeta“. Svi ga u čudu i upitno pogledaše. „Ne šalim se. Kad bi spojili najbolje osobine naših igrača, bio bi to svjetski prvak. Od Minića uzmemo znanje teorije, od Ivanovića invenciju i napad, od Đoka (Đurovića) lovački par, od Ljuba (Živkovića) i Bajovića odbranu, od Lutovca topovske završnice, od…“, a pošto se nabrajanje oduži, višestruki prvak Momčilo Ćetković nestrpljivo upade: „Od mene, a šta bi od mene uzeo?“ „Ime, opali Vuković iz cuga. „Zamisli kako bi to lijepo zvučalo: Momčilo Ćetković – prvak svijeta.“
MILENKOVI PREVIDI
Milenko Ratković iz Rapa kod Bara, kojeg on izgovara kao da je iz Vitlejema, ličnost je enciklopedijskog profila: novinar, kulturolog, književnik, šahista. Učestvovao je na sedam seniorskih prvenstava koje je obogatio zanimljivim taktičkim udarima i kombinacijama. I danas, kad mu banu gosti, otvara šahovsku tablu i u blic partijama tuče mnogo mlađe partnere. Ali mu se, više puta, desilo da slabo kombinuje van table.
Jedne davne godine kolega — novinar mu je ponudio odličan grombi kaput (modni hit tog vremena) i to jeftino. Milenko se sjeti svog šahovskog prijatelja i partnera, siromašnog Milorada Vučinića i predloži mu da pozajmi 5000 dinara i iskoristi povoljnu priliku. Da skratim, Milorad je nabavio pare, ali je prodavac tražio još jednu hiljadu pa da mu da kaput. Milorad mu da 5000, ali kad sjutra dođe u redakciju, od prodavca kaputa, ni traga ni glasa.
Milenko je, pošto je nehotice doprinio toj prevari, odlučio da nadoknadi štetu svom drugu organizacijom kviza znanja u kome će Milorad odgovarati na pitanja o šahu. Taj kviz i malerozni Milorad su poenta ove priče. Milenko mu je unaprijed dao odgovore na prva četiri pitanja, a svako se vrednovalo duplo: dvije, pa četiri hiljade itd., i upozorio Milorada da odustane od petog pitanja. Rečeno — učinjeno.
Milorad, u prepunoj bašti hotela „Radovče“, odgovara kao iz puške, uz aplauze publike, a suma raste li, raste.
„Idete li dalje?“, upita ga Milenko prije petog pitanja, ujedno mu skrećući pažnju na dogovor.
„Idem!“ reče zaneseni Milorad.
„Jeste li sigumi?“, opet će Milenko, ali Milorada ništa nije moglo zaustaviti. Peto pitanje je za njega bilo teško (i nepoznato) i sa njim je odlepršalo 16000 već dobijenih dinara, kao što je ispario i grombi kaput.
U obije operacije Milenko je imao dobre namjere, ali tada još nije znao za narodnu mudrost: „Ne čini dobro, da te jad ne nađe“.
Ali, Milenko je znao da napravi i čisto šahovske previde, kao u anegdoti koja slijedi.
(Nastaviće se)
PROFESOROV REVANŠ
Na mom prvom izletu u ivangradskoj gimnaziji, kod manastira Đurđevi stupovi, a poslije prelaska iz Kotora, đaci me prosto odvukoše kod profesorskog tabora. „Ti si dakle, taj. Sjedi da te Žika presliša“, reče mi Veljko Živkovic’, moj profesor matematike, inače dasa i džentlmen i pokaza na postavljenu tablu. Meni je matematika „išla“ kao Lim uzvodno i nijesam znao šta da radim. Ipak, nadvlada zov šaha i profesor brzo, i naoko ravnodušno, reče da je dosta za taj dan. Revanširao mi se na neobičan način. Nekim povodom se u zbornici velike gimnazije i po broju i po dometima daka, povela rasprava o vezi između matematike i šaha. Kada je bila na vrhuncu, prekide prolesor Veljko: „Ma, šah i matematika nemaju blage veze. Živi dokaz za to je onaj Lutovac iz VIII2″!
DUH VREMENA
Na Autobuskoj stanici u Ivangradu dočekao me dvadesetog avgusta 1963. drug Vaso Veljić, sekretar Kluba, sa čitavom delegacijom, bratski zagrlio i čestitao mi titulu prvaka poklon – knjigom „Tumir kandidata 1959. Sjutradan su me, u zbornici Gimnazije, profesori pozdravili dugim aplauzom, stojeći. „Volite se, ljudi“, pisao je tih godina Vasa Popović, srpski humorista. I zaista su se voljeli.
SOFIJIN POKLON
Na gala turniru u Njujorku 1985. godine Božidar Ćetković je igrao u grupi nerejtingovanih igrača, ali mu se na putu do nagrade od hiljadu dolara, neočekivano, ispriječila desetogodišnja djevojčica. Sofija Polgar! Evo Božinog sjećaja: „Ona je za vrijeme igre stalno trčkarala po sali, igrala se sa nekim djevojčicama preskačući konopac. Međutim, vukla je odlične poteze, ali je, dobijenoj poziciji grubo pogriješila. Poslije partije, njena majka mi je rekla – drugi put se nećete lako izvući! Drugog puta nije bilo, jer je Sofija kasnije postala šampionka svijeta i dominirala u svjetskom šahu sa sestrama Žužom i Edit“.
SLUH
Na Krku sam, poslije dvadesetak ljeta, u mimigredu pozdravio Dragoljuba Baretića, sjajnog igrača, inače bez vida: „Zdravo, Baja!“. Malo je zastao, neprimjetno trznuo glavu i glasno (bez vidljivog iznenađenja): „Zdravo, Lutovac! Kako si?“ Ni sada ne shvatam misteriju kojom on tako dugo i .sigurno čuva bezbroj glasova ne gubeći im boju i miris kroz vrijeme.
ISPUNJENA ŽELJA
Na lijepom tradicionalnom turniru „Pljevlja Pljevljacima“ sreli se 2006. u posljedn.jem kolu, Maksim Lutovac i Marko Marković. Pred sam partije Marko reče: „Nudim ti remi, ali bih želio da ga odbiješ“.,Želja ti je ispunjena“, a tempo odgovori Maksim.
(Nastaviće se)
TALJEV AUTOGRAM
„Skadarlija“ je bila omiljeno sastajalište boema, umjetnika, ali i šahovskih asova. Jedno veče u njoj su se našli Gliga (Svetozar Gligorić), Miša (Mihailo Talj), Bonja (Božidar Ivanović), Velimirko (Draško Velimirović), okruženi vjemim fanovima, i uživali u muzici, pjesmama a la Divna Kostić i razgovaraju, kad primijetiše da neki čovjek fiksira Talja. Svi ga pogledaše i opaziše kako sjedi za susjednim stolom, drži blokče u ruci i nešto skicira. „Pustimo čudaka“ prećutno se saglasiše, i nastaviše da uživaju u skadarlijskoj noći. Poslije izvjesnog vremena onaj čova priđe Talju i dade mu list iz bloka. Svi se nagnuše oko njega i vidješe sjajan Taljev portret. „Nu, čto eta?“, upita Miša slikara. Ovaj, malo zbunjen, reče: „100 DM!“ Talj ga, sa onim njegovim crnim očima i hitrim osmjehom, pogleda: „Padaždi“, reče mu, pa se brzopotpisa ispod portreta i reče: „Sada vrijedi 500 DM!“.
Zbunjeni autor portreta nije znao šta će sa crtežom, a ni sa sobom.
ČUDNA PRESUDA
Na jednom vikend turiniru „Partizana“ u Domu JNA, 80-ih godina, više sam pazio nemirnog sinčića koji mi se stalno gubio iz vida, nego igru, ali me „karta išla“.
U finišu sam, u partiji s N. Pantošem, došao u mrtvu remi poziciju: Bijeli — Kg4, h4, Ta1 ; Crni — Kg6, Tb2, i povukao u cajtnotu, prema pravilima tog vremena, još osam poteza. Poslije pada moje zastavice na satu, Pantoš je nadao galamu i zatražio poen, zbog čega se stvorila poprilična gužva. S jedne strane su bili moj partner, nekoliko njegovih prijatelja i šahovski majstor Dragoslav Andrić, koji je doslovce rekao: „Lutovac, gubiš, jer možeš kraljem da odeš sa h8 na a8!“, a s druge studenti — mladi lavovi crnogorskog šaha, koji su me pogledom pitali: „Da ih bijemo?“. Međunarodni sudija Sveto Anđelković, zvani Nos, ipak mi je upisao nulu, a na moje pitanje: „Zašto?“, samo je slijegao ramenima.
Drugi čin bio je još zanimljiviji. U sljedećem kolu Kaisa me, da bi se našalila, usmjerila na Andrića. Branio se ćuteći, samo je, u jednom trenutku, uzviknuo: „Nema mi topa“, i stvarno, nije bilo topa na a8. Pogledao sam po sali i vidio sina kako visi na prozoru trećeg sprata, svukao ga s njega, i iz ruke mu izvadio crnog topa! Izgleda da je i on htio da se osveti Andriću za prethodni incident. Vrativši se, neprimjetno sam topa stavio među ostale figure, a Andrić, ni tokom partije ni poslije nje, nije ni pisnuo! Valjda je i sam došao do nekog zaključka.
Zašto poslije toliko vremena pišem o ovom banalnom događaju? Dragoslav Andrić je uplitanjem u spor bacio sjenku na svoje sjajno djelo „Igra miliona“ koje mi je dugo vremena bilo drago štivo. Poslije tog događaja nijesam uživao u njegovim prevodima Ogdena Neša, kao ranije. No, možda, to renomirani pisac i prevodilac ne bi uradio da ga nije natjerao veliki dijagnostičar ljudske prirode — šah.
Treći čin — hepiend. Ipak sam osvojio treće mjesto, iza pobjednika Milana Vukića i ispred tuceta velemajstora i intermajstora. Uspjeh sam proslavio „Kod Konja“, ispred Narodnog pozorišta sa mojim navijačima — vunderkindima generacije Dragaševića, Šešlije i drugova.
(Nastaviće se)
Pozvao M.Lutovac Radojicu Dabetića da, iz svoje riznice sjećanja, sroči neku anegdotu ili iskopa kakvu minijaturu.
„Hvala ti, Majo!“, kaže Dabac „Ali plava trava zaborava… mada knjiga zavređuje pažnju, jer bez nje ničeg ne bi bilo, ništa ne bi ostalo o nama i našem druženju“.
„Pa zato te i zovem“, hvata se Lutovac za slamku. „Kad, s vremena na vrijeme, uzmem „Vijenac“ u ruke ne mogu da vjerujem da sam to ja napisao“.
„U pravu si, u vitrini pored mog radnog stola, nalaze se, jedan pored drugog, „Gorski vijenac“ i „Šahovski vijenac“. U prvom je ispeleten vijenac slobode mojoj zemlji i narodu, a u drugom igri i prijateljima, koji su mi život značili“.
„Ne moraš ništa da šalješ“ reče, iznenađen Dabetićevom komparacijom, Lutovac. „Dosta je ovo“!
P.S. Prvi put je dva „Vijenca“ povezao S.Gligorić na Trgu pjesnika u Budvi, 2000. godine.
Pred početak Skupštine Šahovskog saveza, 1999.godine, malo kasneći, uđe u salu Dragan Popadić, alfa i omega tivatske „Mimoze“ i, mimo svog običaja, glasno reče: „Ova knjiga ima samo jednu manu, jer se poslije nje teško može napisati druga“, i stavi ispred predsjednika Saveza prvi primjerak „Šahovskog vijenca“.
„Baš prećera, Popadiću!“, burno (i jedini) reagova Sava Vuković, šahovski entuzijasta iz Mojkovca, poznatiji kao humanista i dobrovoljni davalac krvi.
Nije prošlo tri četiri mjeseca, a Sava zove Lutovca: „Majo, molim te, doturi mi nekako primjerak „Vijenca“, a za uzvrat ćeš dobiti flašu šljivovice, gromovnice“.
Dobri Sava ni tada nije shvatao da je „Vijenac“, za razliku od flaše pića, dubok bunar iz kojeg će šahisti još dugo zahvatati i piti.
U Baru je 1975. godine održana, možda, najjača simultanka u Cmoj Gori. Aktuelnom svjetskom prvaku Karpovu suprotstavila se jaka ekipa Bara i grupa učesnika seniorskog prvenstva republike, koje se održavalo u Sutomoru. Pored desetak remija, Karpov je izgubio dvije partije: s Ljubom Živkovićem i mojom malenkošću. Odigrao sam mu u otvaranju jednu „divljakušu“ i on me je, vjerovatno, odmah otpisao. Međutim, kada je matiran, nije čestitao niti mi dao svoju fotografiju sa autogramom, koju je dijelio igračima koji remiziraju, već samo srušio figure i krenuo dalje.
U septembru 1996.g. u Sutomoru je održana Dječija olimpijada, čiji je Karpov pokrovitelj. Kada je, u sitnim satima, Bonja htio da me predstavi, Karpov je upao: „Mi se znamo. Ja sam od njega izgubio partiju prije dvadeset godina!“.
Tada sam shvatio veličinu njegove sujete i kako je teško podnio poraz i oprostio mu srušene figure. Pamtio je poraze, jer ih je malo imao.
(Nastaviće se)
Majstorski kandidat Goran Petrušić je za knjigu uputio zanimijivu priču o nadmetanju ekipa „Dijagonale“ i „Jedinstvo“ prije meča, koju sažimamo u anegdotu.
Svaki meč u crnogorskim ligama je poseban doživljaj, ali i mala sportska drama. U posljednjem kolu Prve lige 2016. godine to su demonstrirale pomenute ekipe, pripremajući taktiku i sastav neugodan za protivnika. Tako je G. Petrušić očekivao V. Šćekića ili D. Bubanju, ali je, preko stola, vidio praznu stolicu, jer Ž. Rovčanin nije došao na partiju, dok su mu se sa poslednje dvije table, na kojima inače ne nastupaju, smiješili Šćekić i Bubanja. Mirođija u „tumbanju“ bjelopoljskog sastava bio je njihov kapiten koji je, vidjevši sastav „Dijagonala“, svoj sastav ekipe predao sudiji pred sam početak meča. Drama je nastavljena i u meču: 2:0, pa 3:1 za „Dijagonale“, a onda previdi i preokret — 3:3, što je Bjelopoljcima bilo dovoljno da se okite bronzanom medaljom, dok su dijagonalci komentarisali: „Prelukaviše nas bjelopoljske lisice!“ Uz priču o „ratovanju“ prije rata G. Petrušić je poslao partiju s mnogo kombinacija iz koje navodimo jednu.
Goran Petrušić — Vladan Anđić
Andrijevica, 2016
Na nikšićkom openu 1980. godine u konkurenciju Čeha, Poljaka, Srba, Crnogoraca, ni sam ne znam kako, osvojio sam 9 (9) poena. Izašao sam ispred čuvene „Elektroprivrede“ da malo udahnem vazduha i, možda, izgubio osjećaj za vrijeme. Odjednom, iz sumraka, izbiše Blagoje Cerović i Drago Gojković. „Mi se prepali za tebe. Imaš običaj da pobjegneš poslije devetog kola“ aludirali su na moje napuštanje seniorskog prvenstva iste godine. „Ulazi brzo, počinje kolo!“ Gdje je god bio šah, bili su ili se stvarali prijatelji.
No, ni prijatelji nijesu uvijek iste volje. Na openu sljedeće godine, poziva nas sudija Vojo Dragović da izvučemo brojeve. Lijeni, odgovaramo da se igrači „paruju“ onim redom kako su se prijavili. I u prvom kolu susret Lutovac – Cerović. Gledam Baga, kao vuk jagnje, ali jagnje sve više navlači vučju kožu. Pozicija mutna i mislim: prevariću ga nekako ili on neće biti lud da mi ugrozi šanse na turniru. Sjatio se oko nas narod, ne mogu ni nogom ispod stola da ga zveknem, a on leti zemlju ne dotiče! Postavljam mu finu zamku i nudim mu topa džab džabe, ali moj đak, prof. dr Blagoje Cerović, ne haje i smlati me u furioznom napadu. Dok sam se, crven kao rak, probijao kroz vesele Nikšićane i gromki aplauz, zaustavi me moj kum, veliki džentlmen šaha, Momo Vuković: „Što se ljutiš, ako si izgubio od Horta“. Tek mi se tada smračilo, jer sam shvatio da Blagoje i Hort ne liče samo fizički, već i po igri. Na kraju sam, ipak dogurao do treće nagrade (iza Ivanovića i Horta) pa i to je sudija, pred svima, ovako prokomentarisao: „Što se ovaj navranio na naše pare“.
Malo za čim danas žalim, ali milo bi mi bilo da je moj trijumf u Nikšiću (1980) zabilježen u knjizi, inače obimnoj. „Velika rokada“, ali nije.
Na prvenstvu 1964. godine na Žabljaku „krenulo“ Ljuba (Živkovića) i Đoka (Đurovića) pa samo ređaju pobjede. A ja još aktuelni prvak. Negdje sredinom turnira Đoku serviram Bečku (šniclu). Mada iznenađen, Đoko brzo odgovara, ali pomalo i griješi. Ponudim mu remi, a dobri Đoša, kome je šah bio sve u životu, gleda dugo u poziciju, vidi da slabije stoji, ali mu inercija ne da. „Još malo“, promrsi. I bi tako, izgubio je u par poteza. A onda je, iz te partije, rođena priča.
Kružp Đoko nekoliko dana obodom platoa oko hotela „Durmitor“, a sa mnom neće ni riječ da prozbori. Nije shvatio da mi čini još jednu uslugu. Ali, trećeg dana, na hotelskoj terasi, glasnu se sa susjednog stola: „Hoćeš li jedno pivo, Maksime“?
Pobijedio naš drug Đoko, veliki šahista i čovjek, samog sebe i svoju malu muku. Ko to ne razumije, ne shvata ni šta je šah ni život.
(Nadtaviće se)
Antun Vih – Nepredvidivi šah
Već sam Ti u SMS poruci naveo da su u domaćem šahu nastala vremena u kojima se ne događa ništa interesantno, a doba duhovitih cuger — zabavljača kao da je nepovratno za nama. Mi šahisti nemamo ni prostor za okupljanje, pa nema ni prilike za druženje uz partiju šaha.
Ipak ne mogu da propustim priliku da ne opišem jedan doživljaj od prije šest godina, ali se bojim da se priča neće uklopiti u žanr anegdota, a partija ne spada ni u minijature.
Potrudili smo se da Vihovu priču preobrazimo u anegdotu i da je ilustrujemo dijagramom.
U aprilu 2010. godine u Kupu Crne Gore odmjerili su snage Tivat i Kotor. Kotoranima je to odgovaralo zbog blizine, a Tivćanima zbog sigurnog plijena, kako su računali, zbog čega su angažovali velemajstora Nikolu Sedlaka iz Subotice. Drevni vragolan nasmijao se Tivćanima u brk i stao na stranu gostiju koji su pobijedili na prvoj tabli (Sedlak — Vih 0:1) i trećoj tabli (Draganić — Bajković 0:1) i plasirali se u drugo kolo. A. Vih je, tokom i poslije te partije, još jednom shvatio kakvo uživanje pričinjava šahovska igra što pokazuje i pozicija na dijagramu u kojoj je preslišao mladog velemajstora u usponu. Da šah nije slučajno stao na stranu Kotorana govori podatak da se Sedlak, poslije ispadanja favorizovanih Tivćana, neplanirano uputio na Seniorski šampionat Jugoslavije u Kragujevcu i postao njen šampion!
Sedlak Nikola — Vih Antun
Kup Cme Gore, Tivat 2010.
38.Sh6 f5! 39. Df5 Dd7 40.Dh1 Td6 41. Td6 Dd6 42. h4? Dd4 43. Dc2 Ta1+
U Spužu je, početkom devedestih, boravio i proslavljeni velemajstor Andrej Liljental, sa kojim je imao čast da odigra nekoliko brzopoteznih partija, tada mladi pjesnik i majstor kandidat Andrija Radulović, koji nam je uputio ove zanimljive anegdote.
Sa Liljentalom je bila i njegova puno mlađa i veoma lijepa i privlačna supruga.
„Velemajstore, prije nego što počemo, volio bih da upoznam vašu kćerku“, reče Radulović.
„Ali mladiću, to je moja supruga“, odgovori Liljental.
„Čestitam velemajstore, ovakvu damu nije imao ni Kapablanka, koji je bio zaista magnet za ljepotice“, vadio se mlađani Radulović.
„Da znam, sa Kapablankom sam, osim šaha, igrao i bilijar i išao u provod.
Mihail Talj je bio čest gost Spuža, gdje je i igrao meč sa našim proslavljenim velemajstorom Božidarem Ivanovićem. I tih godina zaista je Spuž bio šahovski centar, zahvaljujući bivšem svjetskom prvaku Mihailu Talju, jednom od najpopularnijih velemajstora svih vremena, koj je boravio kod svog prijatelja Ratka Kneževića na obali rijeke Zete.
Jedne večeri naš velemajstor D.M. Igrao je cug sa Taljem. Pile su se velike količine alkohola i pušio Kent… Bilo je veliko šahovsko društvo na okupu, ali i lijepa i mlada supruga Miše Talja, kojoj je u jednom trenutku naš velemajstor, dok igra, ispod stola dohvatio ruku i u tom trenutku lovcem napao Taljevu damu.
„Miš’o, pazi uzeću ti damu!“, reče Dragoljub
„Toljka (samo) ruku“!, odgovori brk u brk Gusar iz Rige i matira Minića.
Na pitanje novinara Sportskog žumala, koji je stigao u Spuž, da razgovara sa Taljem, da li je član Komunističke partije, Miša odgovori bez razmišljanja „Oženjeni se ne bave politikom!“
(Nastaviće se)
Kapiten tivatske Mimoze Dragomir Popadić, koji nam je poslao ove anegdote, inače poznati crnogorski novinar, bio je specijalni izvještać Radija Crne Gore sa čuvenog meča Fišer-Spaski na Svetom Stefanu. Posljednji dnevni izvještaj slao je za Hroniku dana u 22 sata. Kako bi bio aktuelan napisao bi, za svaki slučaj, dvije verzije ishoda partije, u stilu: „Upornom odbranom Spaski je uspio spasiti završnicu sa pješakom manje i Fišer se morao zadovoljiti podjelom poena“, odnosno „Iako se uporno branio Spaski nije uspio spasiti završnicu sa pješakom manje, pa je Fišer zabilježio zasluženu pobjedu“. Kasnije Popadić je pričao: „U mojoj novinarskoj karijeri ovo je bio najljepši posao. Izvještavati o šahu, i to o meču Fišera, nešto je o čemu sam mogao samo sanjati“. Za izvještavanje sa ovog meča Popadić je dobio brojne pohvale slušalaca i same redakcije. Za pohvalu su anegdote koje je odabrao ovu knjigu.
Jedan od najzanimljivijih tivatskih šahista bio je Marko Škanata. Za strategiju nije mnogo mario, ali se u taktičkim zapletima snalazio kao riba i vodi. Ekipa Tivta u sastavu Staničić, Popadić, Čelanović i Škanata igrala je, krajem osamdesetih, u Puli u jednoj od grupa na čuvenom šahovskom majskom festivalu. Pred meč sa jakom ekipom „Minela“ Škanata je kasnio desetak minuta, a kada je stigao, uzviknuo je: „Ovu zemljoradničku zadrugu ćemo savladati sa 4:0″. Beograđani su se samo nasmijali. Na kraju bilo je 3,5:0.5 za „Minel“. Jedino je remizirao Čelanović, dok su njegovi drugovi položili oružje, a među njima i „vizionar“ Marko.
Jedne godine za tivatsku „Mimozu“ je igrao velemajstor Genadij Zajčik, ali je u četiri prva kola jedva skupio poen i po. Sekretar Mimoze Dragan Stanković hvatao se za glavu. Vidjeći to, nikšićki šahisti počeli su da ga zadirkuju: „Stane, imaju dva Zajčika. Ovo je velemajstorov brat – majstorski kandidat“. „Nije tačno! Ovo je velemajstor! Kod mene je njegov pasoš“ — žestio se Dragan. „Donesi da vidimo“ — opet će Nikšićani. I Stanković je krenuo ka hotelskoj sobi, ali ga je zaustavio kapiten Dragan Popadić „Stane, vidiš da su Nikšićani malo popili pa se šale“. Da je Zajčik ipak bio lav pokazao je u posljednjem kolu pobjedom nad Mijuškovićem (Nikšić) čime je Tivćane uveo u drugu ligu.
Šahisti tivatske Mimoze Luka Kosorić i Radivoje Vulinović igrali brzopozetne partije u novac, po sistemu kontra-rekontra. Nakon višesatne igre u jednoj dramatičnoj partiji Vulinović je dao subkontru, što znači da mora da dobije partiju, dok je Kosoriću bio dovoljan remi. Vulinović je imao slobodnog pješaka na h liniji koji je nebranjeno napredovao u damu, jer je Kosorićev kralj bio udaljen. Kad je došao do polja h8, Vulinović, valjda od umora, nije izveo u damu, već je, na opšte iznenađenje, pješaka počeo vraćati unazad. Kad je došao na početno polje, h2, zbunjeno je povikao „Šta je ovo?“ Kosorić mu je šeretski dobacio „Ne znam, ali sad ga opet guraj naprijed“. U međuvremenu, Vulinoviću je pala zastavica, a u klubu je nastao opšti smijeh.
Stari sportski prijatelji Josip Staničić iz Tivta i Suljo Smakić iz Bijelog Polja igrali zanimljivu partiju na Radničkom prvenstvu. U završnici topa i skakača, Staničić je u jednom momentu žrtvovao topa za skakača, što je Suljo prokomentarisao: „Znao sam. Samo sam gledao da mi to ne uradiš, inače je remi“ i pružio ruku u znak predaje. Neko od šahista, koji je tuda prolazio, kaže Sulju: „Pa ne moraš da mu uzmeš topa, nego i ti njemu žrtvuješ topa za skakača i opet je remi“. Suljo ga posluša i povuče potez topom: „Šta je ovo Suljo, pa ti si mi čestitao pobjedu“ — kaže mu Staničić. „A ne. Ja sam ti čestitao hrabar potez“ — odgovori lakonski Smakić. Staničić, poznat kao veoma korektan šahista nasmija se, nastavi da igra i partija je na kraju, ipak, završena remijem.
(Nastaviće se)
Titograđani su Ivanoviću čestitali titulu prvaka Jugoslavije, organizacijom spektakulame simultanke. Među učesnicima su bili boem i pjesnik Vito Nikolić i žumalista Jovan Dujović. Vito, u njegovom stilu ili radi uroka, uze Jovanov kačket i poče da igra.
Nije dugo prošlo, Jovan napušta salu za igru i na pitanja šta je uradio, duhovito odgovara: „Prva pobjeda Ivanovića poslije osvajanja titule“. U to stiže i Vito i kaže da je remizirao.
„Remizirao si zato što sam ti dao kačket“, mrzovoljno će Jovan.
„Nije tačno. Da nijesam uzeo tvoju kapu, ja bih dobio partiju, a da sam uzeo tvoju glavu — izgubio bih“ replicira nenadmašni polemičar.
List „Pobjeda“ je svom radniku Radovanu Brajoviću čestitala titulu prvaka republike simultankom, na kojoj je učestvovalo 20 zaposlenih. Nekadašnji bokser Miško Janković eskivirao je Radovanove prijetnje i remizirao. Vijest o simultanci i njegovom remiju sjutradan je objavila „Pobjeda“, ali je on u njen klub — bife ušao ljut kao ris.
„Što si, Miško, jutros zle volje?“, pitaju ga „dežumi“ u bifeu.
„Kako neću biti. Čitav grad prepješačih i niko mi ne čestita remi protiv Brajovića, a da sam se s nekim potukao na ulici, znao bi čitav svijet!“
U posljednjem kolu jednog od nezaboravnih turnira „Pljevlja Pljevljacima“ u nekom sporu između Čvorovića i Dragaševića, u koji se umiješao i sat, sudija Zoran Peruničić presudi u korist Čvorovića.
Malo potom, Momir Marković vozi „četu malu ali odabranu“ za Podgoricu, ali na zadnjem sjedištu muk. Srđa Dragašević, predsjednik Šahovskog saveza Crne Gore, ljut kao puška i ignoriše Peruniku. Ovaj ćuti, ali se i potiho smješka. Zategnutu atmosferu, tobože nezainteresovano, razbija Lutovac, uz Momirovu pratnju.
„Srđa, šta je, u stvari, bilo u toj partiji?“
„Ništa. Znaš onog upornog Čvora, a ovaj…“, pogleda na Peruničića, „Neću da pričam. Pokvarili su mi ne samo plasman, već i zadovoljstvo“.
„Mogao je Zoran biti fleksibilniji, ali je morao poštovati pravila“, opet ga podriva Lutovac.
„J… ti pravila i sve“, srdito reče Srđa, uz smijeh čitavih kola.
Varijacije na istu temu trajale su do Podgorice, gdje je Maksim u nekom hotelu platio ceh 9,10€ a kelner mu maznuo 20, koje je, uz raspravu s njim, Momir jedva vratio.
„Kad si dao 20 eura, rekao si — u redu“ , vraća loptu Srđa Maksimu. „Ali, podrazumijeva se, do 10 eura“ kaže Maksim.
„Ništa se ne podrazumijeva, kelner je mislio da si kavaljer!“
Od tih događaja ostao je radostan eho i ova anegdota.
Na jednom turniru „Pljevlja-Pljevljacima“ Lutovac je, neočekivano, u tri posljednja kola „nanizao“ internacionalce Moma Raičevića i Bora Miljanića, kao i velemajstora Dušana Rajkovića i osvojio drugo mjesto iza Aleksandre Dimitrijević, šampionke u usponu. Veteranu čestitaju na sjajnom plasmanu i pitaju ga kako su prošli njegovi prijatelji — Srđa Dragašević i Radovan Brajović.
„Ne znam. Nijesam ih vidio tokom tumira“, aludirao je Lutovac na njihov skroman plasman i igru na nižim tablama po „švajcarcu“.
Na putu od Bijelog Polja do Pljevalja, Zoran Peruničić svrati društvo u Podborovo kod svoje majke Rade. Zima na izmaku, sa snijegom koji se predaje i povlači ka vrhovima.
Gala doček i ručak. Puši se, miriše, mami pogled. Vesela atmosfera. Marko Marković, valjda po inerciji gazde Saveza, ponaša se kao domaćin. To nervira Srđu i Maksima, posebno što im Marko prebacuje nezasitost.
„Zorane, da nisi brao ili vidio koji jeremičak?“ pita ga Maksim.
„Ne znam šta me pitaš“, odgovori Zoran i otvori se rasprava o tom cvijetu, na tankoj ivici između livada i šuma, koji cvjeta u periodu smjene zime i proljeća i neodoljivo miriše.
„To je remik!“, reče Zoranova majka. Nasta tajac, a Maksim napusti trpezu i u strani, na početku šume, nađe ispod snijega tek procvjetale bijele cvjetove. Ubra nekoliko strukova i pobjedonosno uđe u kuću.
„To je, to je“, ponavljala je gostoprimna domaćica dok su njeni gosti bez riječi gledali čudni cvijet, koji je Marko, po dolasku u hotel, poklonio šefici recepcije.
Jeremičak ili remik bio je tema tokom čitavog turnira, a meni se čini da i sada miriše opojnim dahom uspomena.
(Nastaviće se)