Vikend turnire „Pljevlja-Pljevljacima“, turnire specifičnog sadržaja, obiležilo je druženje i veliki broj anegdota.
ZVANJE I ZNANJE
Na simultanci B. Ivanovića u Pljevljima 2001. godine zablistao je jedanaestogodišnji Marko Marjanović. Iz otvaranja je isplivao sa pješakom više i, nakon par poteza, ponudio remi legendamom šampionu koji je on, na dječakovo iznenađenje i zadovoljstvo, prihvatio. Publika je burno pozdravila njegov uspjeh, a jedan gledalac mu je prišao, čestitao i upitao ga: „Imaš li koje zvanje?“. „Imam — Masja!“ kao iz topa odgovori junoša.
Slavio je, ali pobjedom i majstorski kandidat Vidan Jakić. Na ručku, u čast šampiona, ponosan na pobjedu nad velemajstorom, sebi je dodijelio novu, veću titulu.
„Do sada sam za pljevaljski šah bio majstor, često sam tukao i Vlasta Bujišića (jedinog sa titulom), ali je poslije mog trijumfa nad Bonjom moje znanje prevazišlo nivo pljevaljskog šaha i od sada slobodno može da se kaže da sam velemajstor.
OPERISALA DOKTORA
Na turniru 2004. godine, na zadovoljstvo domaće publike izvanrednom igrom na tumiru je trijumfovala IM Aleksandra Dimitrijević. Jedna od njenih briljantnih partija i pobjeda na ovom turniru, bila je i ona protiv dr Miša Zarubice. Neko iz publike je prokomentarisao: „Ova mala operisa i doktora“.
ŠLJIVA, VINO I GAŠA
Goran Sljivić, advokat iz Rovinja, prevaljivao bi najduži put radi učešća na ovom turniru. Na turnir bi uvijek dolazio sa poklonom pet do deset litara rovinjskog vina. Na brzopoteznim turnirima, koji bi se igrali do kasno u noć, učesnici bi se družili uz ovo vino i pjesmu tamburaša. Po pravilu, igrači koji bi rezultatski podbacili na turniru, utjehu i zadovoljstvo bi tražili u ovom vinu i ne rijetko sjutradan bi izostali sa redovnog kola.
Jedan od učesnika ovog turnira, za koga je vezan najveći hroj anegdota, bio je majstor Božidar Gašić. Ovaj čovjek velikog duha bio je omiljen među osobljem hotela „Pljevlja“, a znao je često da se našali i na svoj račun. Volio je da se hvali svojom „škrtošću“ i da je možda u životu platio nekome jedno piće, a da ga je u tome nadmašio jedino VM Faruk Bistrić, sa kojim je zajedno došao na turnir i za kojeg je siguran da nikad nikome nije platio piće. Konobari su nudili da mu plate gajbu piva ako on plati jedno pivo, ali, bez uspjeha.
Vitomir – Vito Lekić, kod svojih učenika poznat kao Zeko, najstariji je i najpoznatiji i, slobodno se može reći, najbolji učitelj mladih šahista u Crnoj Gori. Iz rada sa njima se sjeća vremena i mnogih zgoda.
RADOST UČENJA
Poletarci imaju običaj da više gledaju susjednu, nego svoju tablu, ali je Mitar Andrijašević u tome baš pretjerivao.
Da ga oduči od loše navike, trener mu skide figuru, ali dječak, čim baci pogled na poziciju, to opazi:
„Ti si mi uzeo topa“
„Jesam, evo ti ga, pa drugi put pazi“, prizna trener.
„Sramota, vidi koliki si, a kradeš“, reče Mitar i opet se zagleda u susjedovu tablu.
ČIK POGODI!
Blizanci, koje ni majka nije razlikovala, pažljivo prate poziciju na demonstracionoj tabli. Trener se obrati bližem i reče mu da riješi problem s matom u dva poteza.
„I hoću, ali ti pogodi koji sam ja: ime, a ne prezime.
Trener se nađe u čudu, a djeca su se slatko smijala duhovitosti jednog od blizilnaca – Blagojević.
BRAĆA
Tišinu pionirskog takmičenja poremeti uzvik jednog dječaka, koji je pozivao sudiju.
„Neće da mi kaže kako se zove i koju kategoriju ima. Hoću to da upišem u fromular“
Sudija je spor između braće Krstonijević riješio kažnjavanjem obojice sa po dva minuta.
P.S. Nije to ni prvi ni poslednji slučaj da se rođena braća ne poznaju. Da su klinci imali od koga da uče, Zeko ilustruje nešto drugačijim zgodama.
U GAMBITNOM STILU
Nikšić je nekada, za razliku od nekoliko posljednih godina, bio grad turnira. Na jednom od njih partije prikazuju na demontracionim tablama, a neki gledalac se obrati Nikolici Mijuškoviću:
„Vidi, molim te, ja sam glup za šah. Šta misliš, ko će dobiti ovu partiju?
„Pa, ako si glup, kao što kažeš, što bih ti ja uzalud objašnjavao“, odvrati Nikola i nastavi da prati partiju.
ČESTITKA
Nikšićani Pero Lakonić je poznat po svojoj odanosti šahu i učešću na mnogim takmičenjima.
Na jednom od njih, u boljoj poziciji za Pera, protivnik mu dade šah i jače lupi figurom. Pero mu pruži ruku, kad neko iz publike dobaci: „Nije mat!“.
Pero tada povuče ruku, zaštiti se od šaha i poče da zapisuje potez.
Međutim, njegov partner se pobunio.
„Sudija, on je pružio ruku u znak da predaje partiju“
„Nije tačno, reče Pero, samo sam mu čestitao za dobar potez“ i dobaci protivniku da mu teče vrijeme.
Početak je maja 1977. U kasnim popodnevnim časovima bili smo gosti gosp. Ilije Vučkovića, velikog ljubitelja šaha: Bonja, Ljubo, Rašo (Marojević) i ja. Ilija i Bonja, izvrsni kozeri, „samo“ su nastavili da pijuckaju viski i da „prosipaju“ šale, anegdote dogodovštine… Atmosfera je bila, zaista, prelijepa. Bonja, Ljubo i ja igramo „cuger“ na ustajanje, a Ilija i Rašo gledaju. Bonja briljira podstaknut drugom flašom viskija i Rašovim i Idžovim divljenjem. Ne da nam opepeliti.
Poslije, nekih, desetak dana, na Krku se igra Kup Maršala Tita — čuveni festival. U glavnoj grupi igraju i ŠK „Titograd“ i ŠK „Momar“, „voljom“ žreba u prvom kolu crnogorski derbi. Na prvoj tabli: Bonja — Ljubo. Tvrda igra, napad i odbrana, napad jenjava, Ljubo preuzima „stvar u svoje ruke“. Odigran je 40-ti potez, dolazi trenutak za prekid partije, Bonja treba da kovertira… Gleda u poziciju… ruševinu od pozicije… lice u grču, uši užarene, usta suva… Ne donosi mu se odluka da preda partiju… Mi oko stola, posmatramo scenu, iščekujući „razvoj događaja“… Prolazi 10-ak minuta i Ljubo ne može da izdrži: „O čemu razmišljaš Ivanoviću, nije ovo „cuger“ kod Ilije, ovo je šah!“
PRVI SUSRET S TALJEM
Davne 1955., godine upoznasmo Ljubo i ja Mihaila Mišu Talja, iz Rige, mi šesnaestogodišnjaci a, on tri godine stariji.
U našem domu, tada i danas, mnogo su se čitale novine. Ja sam, prosto, zavisnik štampe. Moj otac Anto, zemljoradnik iz Brce, redovno je kupovao nekoliko listova, među kojima i „Republiku“. U njoj je šahovsku rubriku uređivao majstor Mika Trajković (potpisivao se EMTE — dugo nijesam znao ko stoji iza te skraćenice). Pojavi se jednog četvrtka partija: M. Talj — S. Furman sa Polufinalnog prvenstva SSSR-a u Rigi; pogledam je, izrežem i odnesem Ljubu da je i on vidi. Postadosmo Mišini poklonici „bez ostatka“. Radovali smo se, kroz nekoliko godina, njegovom trijumfu nad nepobjedivim Botnikom, a potom tugovali zbog njegove oscilacije forme, njegovog narušenog zdravlja i boemskog života.
ZA SVE JE ON KRIV
U Tuheljskim Toplicama, zaista prekrasnom mjestu za odmor i rekreaciju, sredinom oktobra 1982. odigrana je Ekonomijada. Sastav šahovske ekipe: Ćetković, Lukšić, Stanovnik i Marković.
Slobodnog popodneva Momo i ja odemo u Kumrovec, udaljen devet kilometara, da posjetimo Titovu rodnu kuću, čuvenu marksističku školu i još po nešto. Ostvarimo namjeru, sjednemo u birtiju da predahnemo, popijemo po čašu graševine da se osvježimo, pa na stanicu. Kad, posljednji autobus otišao u 18:00 časova, dakle, prije 15 minuta.
Nema varijante — krenemo pješice. Sumrak se spušta na proplanke Zagorja, hodamo i gunđamo.
„Ipak je On bio nenadmašni maher, i mrtav iskoristi priliku da nas pređe“, komentariše u jednom trenutku Momo.
„Momo, nikada nijesmo bili članovi Partije, morao je kad-tad da nas, za tu „nevjeru“, kazni, nevoljno dodajem.
SRCEM ZA VUNDERKINDA
Šahistima i ljubiteljima šaha znano je da šahovska partija ima dva lica. Prvo, svima vidljivo, koje nastaje povlačenjem poteza na šahovskoj tabli. Iz poteza u potez ono mijenja „boju“, transformiše se, zasija ako je odigran lijep, neočekivan potez, smrači se kada je potez gruba greška. Drugo, skriveno lice, čine ubrzaniji rad srca, nervna napetost, treperenje duše. Ono je „vidljivo“ samo igraču, a intenzitet grča u kome se nalazi zavisi od značaja partije za njega. Ova se „boja“ lica mijenja tek po završetku partije u zavisnosti od ostvarenog rezultata i dostignutog cilja, ona je blistava ili tmurna, a ima partija koje se trajno pamte, drage su…
Posljednje je kolo Šampionata Crne Gore za 2012. godinu na Cetinju. Moj ljubimac Luka igra sa velemajstorom Božidarom Ivanovićem, beskompromisnim igračem. Potreban mu je remi da osvoji laskavu titulu — šahovski majstor.
Mi, Luki bliski, brat Davor, otac Vanja i ja uznemireni. Plašimo se da naše uzbuđenje ne prenesemo na Luku. Iz iskustava Bata Minića, Moma Ćetkovića, Đorđa Đurovića i Ljuba Živković znam koliko je teško i prekretnički važno popeti se na taj stepenik — majstor!
Luka igra hrabro i racionalno. Poslije petočasovne manevarske borbe pravedan ishod — remi. Majstor! Skriveno lice partije izlazi „na viđelo“. Primajući čestitke, Luka s otmenom razdraganošću prekriva prohujalu unutrašnju dramu. A i nas trojica spasismo se muka… Zadovoljni tata odvede nas na njeguške specijalitete i vino iz Drušića.
Lukini fanovi su, pored treme pred njegov susret sa Bonjom, osjećali njegov potencijal i nesvakidašnji dar. Danas je Luka Drašković olimpijski reprezentativac naše države, internacionalni majstor i puca na velemajstorsku titulu! (P.S. Luka je 2022 postao velemajstor)
L.Drašković-B.Ivanović
Seniorsko prvenstvo
Luka je povukao 21.S:e4 i zdravo i veselo isplivao iz ovog vrtloga
Da iver ne pada daleko od klade pokazuje ovaj dijalog: „Ja sam novinar Joksimović iz „Politike“.
„A ja demonstrant“, opali 13-godišnji Manojlović, Obradov sin, jedan od demonstratora na prvenstvu Jugoslavije 1983. godine.
UDICA
U Puli 1975. godine u meču sa Zemuncima (glavna grupa) profesor Milo Vujović je bacio „udicu“ i čekao da „ribica“ zagrize. Protivnik je uletio u zamku, a Milo, oduševljen, viknu usred mrtve tišine: „E, tu sam te čeka!“
Vladimir Lukšić –Brca, šah je teži od života
U Kotoru se 1970. igra šampionat Crne Gore. Svakako, u proteklih 70 godina najbolje organizovano šahovsko takmićenje. Uslovi i sastav turnira — milina. Sebi pokvarih idilu, brojnim propustima.
Krajem turnira imam dva prekida: sa Lutovcem i Ivanovićem. Čiste remi pozicije. Dobro, mora se biti pažljiv. U šahu je to tako — do posljednjeg poteza.
Prvo, sa Maksimom. Vuku se potezi, ponavlja se pozicija, prolaze minuti, „strašni“ Majo — davež, hoće iskru iz kamena… i, dočeka: meni popusti koncentracija, zamjena redosljeda poteza — poraz!
Slijedi, odmah potom, nastavak sa Bonjom. U onom „nervnom rastrojstvu“ — predam partiju. Nesportski postupak — ne mogu pobjeći od svoje „treperave“ prirode!
Popodne igram sa Srđom. Ostvarujem elementarno dobijenu poziciju. U baru hotela „Fjord“ neponovjivi uslovi za igru, još kad imaš takvu poziciju… Prilazi jedan vitki, otmeni gospodin, Srđa ustaje, ljubazno se pozdravlja sa njim, razgovor traje — Srđa „digao ruke“ od pozicije. Pogledam radoznalo prema njima i — previdim topa!
Umjesto dva fina poena, ja tri debela krompira, iz Gusinja moglo bi se dodati. Poslije večere, na terasi slušamo mladu grupu „Makadam“; osjećam mučninu, rezignaciju, pa uzdah: Šah je teži od života; muzika me opusti, utješi…
P.S. Tridesetpet godina kasnije, sa otmenim gospodinom, profesorom Pravnog fakulteta, dr Momirom Dragaševićem (1931-2017) postao sam prisni prijatelj: njegov sin Bojan se oženio sa mojom sestričnom Sanjom.
P.S.II U vezi sa ovom anegdotom postoji zanimljiv detalj. Dvojica učesnika turnira Lutovcu su predlagali da da remi bez nastavka, ali on im je rekao da će dobiti partiju i pokazao kako. To se i desilo što potvrđuje mišljenje o uticaju psihološkog faktora u šahu.
PRESPAVAO POBJEDU
U poetski toniranom tekstu V.Lukšić opisuje opijenost svoje ekipe (Ekonomski fakultet iz Titograda, prva generacija, 1964., učesnik Savezne ekonomijade) Suboticom: panonskim mirisima, specijalitetima, vinima — Horgoško bijelo, kafanskom muzikom, sosama, uoči posljednjeg kola. Čak su i previdjeli posljednji tramvaj za Palić u koji su otišli pješke „naslanjajući se jedan na drugoga“. Tek što su ujutru zaspali, probudili su ih, jer je posljednje kolo počinjalo u osam sati. Šta je bilo u meču, presudno za pobjedu na Ekonomijadi, priča sam Vlado:
Radovan remizira sa Košanskim, Ćosović „razbije“ svojeg, Uskoković izgubi po „skraćenom“ postupku. Ja, protiv Vujatovića imam: 27 minuta, pješaka više, poziciju — milina. Kazaljka na partnerovom satu pokazuje da on ima još samo 2 minuta do pada zastavice. Pobjednici smo?! Malo podalje, pobjednička atmosfera, drugari iz ekipe, poslije kafice, „klin izbijaju klinom“… Stavim glavu među šake, proračunavam posljedice jednog privlačnog kombinacionog motiva i — zaspim! ! „Iscuri“ onih 27 minuta, sudija me trgne iz sna zvonkim — pala! Ustajem, prilazim drugarima, žut, zelen, „mučan majci“… Šok za sve nas. Tišinu, koja traje, čini mi se vječnost — prekida Ratko Ćosović: „Što je čovjek, a mora bit čovjek!“ I poruči —horgoško bijelo.
Na saveznom kupu 1999. u hotelu „Plaža“, u zadnjem kolu Elektroprivreda – Nikšić imala je za protivnika „Agrouniverzal“, Zemun, koji je tih godina bio sastavljen od najboljih domaćih i jakih inostranih igrača. Igrao sam te godine na drugoj tabli za Elektroprivredu i kapiten mi je javio da ću igrati sa Mihaljčišinom, poznatim velemajstorom iz Ukrajine, i da on igra englesko otvaranje. Došao sam ranije kući da pogledam monografiju o engleskoj partiji, složio sam tablu, otvorio knjigu i počeo da namještam neke pozicije iz ovog otvaranja. Nešto me natjera da pogledam korice i vidim ko je autor, kad tamo – MIHALJČIŠIN! Složih figure, zatvorih knjigu i legoh da malo odmorim! Ova horizontalna priprema dala je neočekivan rezultat. Poznati velemajstor je uspio da remizira, jer sam u obostranom cajtnotu propustio da osvojim kvalitet – u potezu!
VOZ
Na vikend turniru „Herceg Novi 1982″, organizovanom povodom 600 godina osnivanja grada, sudija turnira, Obrad Manojlović saoštavao je parove na svoj originalan način: – Pruga jedan taj i taj, pruga dva i tako redom – A, kad polazi voz?, upita makedonski majstor Krum Krstev – Koji sad voz?, zbuni se Obrad. – Pa, mislim, ako postoji pruga, mora da postoji i neki voz?
CENTRALNA
U takmičenju za Kup jedne davne godine, sekretar Hercegnovskog šah kluba Obrad Manojlović je prijavio tri ekipe i to: A, B i C, ali ne njihove sastave. Kotorani, kada su dobili obavještenje da igraju sa C ekipom HŠK, – ponadali su se lakom komšijskom zalogaju i prolasku dalje. Međutim, čekalo ih je iznenađenje. Ekipa u sastavu: Ivanović Božidar, Gašić Božidar, Konjević Dorđe i Lukšić Vlado, ekspresno je završila posao. Kotorani, ljuti što su nasjeli Obradovoj ujdurmi, podnijeli su žalbu. Na zahtjev iz ŠS Crne Gore Obrad je objasnio: A je aktivna, B je borbena, a C je centralna!!!
PRAVILO
Poslije jedne simultanke velemajstora Božidara Ivanovića u Herceg Novom, njegovom igrom bio je oduševljen poznati hercegnovski šahista amater Milišić Božidar, popularni Božo Varteks, koji je ushićeno izjavio da svi Božidari igraju odlično. „U pravu si, Božidare, ali ti si izuzetak, koji potvrđuje pravilo“, dopuni ga Pejović Branko, majstor FIDE
OBA SU TRUDNI
Legenda bugarskog šaha, veliki prijatelj crnogorskih šahista, velemajstor Georgi Tringov (1937-2000), posebno je zadužio hercegnovske šahiste. U Vmjačkoj Banji, gdje se igrala II savezna liga i Tringov nastupao za naš klub, poslije odigranog kola sjedali smo u bašti jednog hotela. U tom momentu, na udaljenosti od dvadesetak metara, prolazio je jedan korpulentni šahista u društvu mlade žene, koja je bila u blagoslovenom stanju. Videći to Trile se nasmiješi i brzopotezno postavi dijagnozu: „Oba su trudni“!
SALA OBRAD
Hercegnovski šah klub je 1985. gostovao u Lublinu. Prvi je, po običaju, išao doživotni sekretar Obrad Manojlović i pred salom za šah ushićeno je podigao legendami kišobran i zapjenušeno se obratio ekipi: „Vidite, ćitajte, i ovdje me znaju. Stvamo, na vratima je pisalo „SALA OBRAD“. Nastao je smijeh kada su nam rekli da na poljskom to znači – sala za sastanke!
Pioniri šaha bili su amateri, obrazovani ljudi, skloni šali i humoru koji su stvarali posebnu aromu na seniorskim prvenstvima. Generacije su odrastale na duhovitim duelima Blaža Sredanovića, koji je rano otišao u SAD, i dipl.ing. Vlada Vukčevića, koji je poslije studija ostao u Beogradu. Oni su i vizuelno predstavljali zanimljiv par: Vlado onižeg rasta i dvometraš Blažo nikada se nijesu razdvajali, praćeni grupicom slušalaca. Ipak ih je u duhovitosti, drugačijeg i nenametljivijeg stila, nadmašivao Momčilo Ćetković, petostruki šampion republike. Dabetić se sjeća nekoliko njegovih ,,caka“.
Početkom 80-ih godina Dabac je stupao na šahovsku scenu, kasnije tri puta bio na republičkom tronu. Gledajući ga – visokog, mršavog i smeđeg, Momo je, najednom turniru, rekao: „Isti Fišer“, zbog čega su junoši „porasle uši“, ali se poklopio njima kada je čuo čitav „kompliment“: „Dabetić je isti Fišer do trećeg poteza!“4
Pravila o „cugu“ su se decenijama „usavršavala“ na štetu igre i glavna rola je data zastavici na časovniku. Poznato je da su veliki šampioni bili sjajni „revolveraši“, ali i protivnici brzopoteznog šaha, kao npr. Svetozar Gligorić.
Kada je zastavica postala presuditelj, bez obzira na poziciju ili materijal na tabli, M.Ćetković svoje negodovanje je izrazio originalnom mišlju: „Najbolje je da se skinu figure sa table i da partneri lupaju po satu. Ko bude udarao jače i brže – dobiće partiju“.
Jedna od senzacija na Saveznom kupu 1975. godine bila je pobjeda „Mornara44 iz Bara nad Titogradom 3:1. Dok su Titograđani išli na sljedeće kolo, Momo je vidio kako se ispod mosta, kojim su prolazili, kupa Radovan Brajović, kojeg je kapiten izostavio zbog poraza od Lutovca. „Bacio Maksim Raša u bazen“, prokomentarisao je Momo, vjerovatno žaleći što mu ne pravi društvo, već mora da se znoji pet sati za šahovskom tablom.
Na Olimpijadi u Istanbulu 2012. reprezentacija Crne Gore je zabilježila svoj najbolji start u istoriji. U prvih pet kola ostvarene su tri pobjede, protiv slabašne Kenije, solidne Belgije i veoma jake Grčke, i dva neriješena rezultata, protiv opasnog Meksika i velikog favorita Njemačke, tada aktuelnog šampiona Evrope. Ta serija odličnih rezultata donijela nam je duel sa moćnom Ukrajinom, koja je u Istanbulu branila zlato osvojeno dvije godine ranije na Olimpijadi u Hanti-Mansijsku. Za sve nas je bila velika čast i zadovoljstvo ukrstiti mačeve sa predstavnicima šahovske velesile, a menije bio poseban doživljaj sjesti nasuprot legendarnog Vasilija Ivančuka, dugugodišnjeg predvodnika ukrajinskog tima.
Veliki Vasja je poznat po svojoj briljantnoj igri, ali i po često neobičnom ponašanju. Genijalni Ukrajinac je i tog dana pokazao dio svog ekscentričnog repertoara kad je u jednom trenutku, dok je bio na potezu, iznenada poskočio kao daje napravio neki grub previd, a zatim naglo ustao i počeo da kruži po sali za igru, sve vrijeme mrmljajući nešto sebi u bradu. Naš selektor Dragan Popadić i ja smo se začuđeno okrenuli prema kapitenu Ukrajine Aleksandru Sulipi, koji je samo slegnuo ramenima kao da kaže: „Šta ćete, to je Ivančuk.“
Još jedna zanimljiva situacija desila se na kraju partije. Iako sam imao pješaka više, shvatio sam da više nemam realnih šansi na pobjedu, pa se nijesam trudio da izbjegnem trostruko ponavljanje pozicije. Ivančuk je reklamirao remi po tom osnovu, ali je na njegovu reklamaciju sudija samo odmahnuo rukom. Legendarni Ukrajinac je bio zaprepašćen, ne shvatajući u čemu je problem. A problem je bio u tome što je „sudija“ bio zapravo vođa naše delegacije Jusuf Kalamperović, koji je sve vrijeme pažljivo pratio meč iz neposredne blizine, pa ga je iz tog razloga Ivančuk pobrkao sa sudijom. Da bih prekratio zabunu, pružio sam ruku velikom protivniku u znak saglasnosti sa remijem.
STRES
Kad pominjem Jusufa Kalamperovića i njegovo praćenje reprezentacije, ne mogu a da se ne sjetim situacije kad mi je njegova navijačka strast prouzrokovala priličan šok. Naime, na Prvenstvu Evrope na Kritu 2011. igrao sam protiv Hansa Tikanena u meču pretposlednjeg kola sa Švedskom. Posle burne središnjice sa obostranim šansama i dramatičnog cajtnota, u kojem sam se mnogo bolje snašao, prešli smo u završnicu sa po dva topa i „zdravom figurom” više za mene. Protivnik je očajnički pokušavao da svojim topovima stvori neku prijetnju crnom kralju, ali bilo je jasno da se svi ti pokušaji mogu parirati bez mnogo muke. U jednom trenutku napao sam konjem protivničkog topa, a Tikanen je topom odigrao na h-liniju, prijeteći da drugog spusti na sedmi red, posle čega bi mom kralju već postalo vrlo tijesno. Nakon kraćeg razmišljanja, vratio sam svog skakača u centar, prijeteći istovremeno šah-šuh. Kad sam odigrao potez, začulo se bučno negodovanje iz prostora za publiku. Okrenuo sam se i ugledao Jusufa Kalamperovića i dr Ljuba Živkovića, čiji su izrazi lica i gestikulacija ukazivali da se u mojoj partiji desilo nešto strašno. U trenutku mije prošla jeza niz kičmu: šta sam to uradio!? Sa strahom sam pogledao u poziciju, ali nijesam mogao da dokučim šta je u pitanju, činilo mi se da protivnik apsolutno ništa ne može da zaprijeti. I onda mije sinulo – Tikanen nije pomjerio napadnutog topa, već je odigrao potez onim drugim. Upravo sam propustio da pojedem topa džabe! A Jusuf i dr Ljubo su bodrili reprezentaciju sa toliko žara da nijesu mogli da se uzdrže od burne reakcije posle tako banalnog propusta. Sreća što je pozicija i dalje bila lako dobijena, pa mi nije bilo teško da se nasmijem samom sebi zbog trenutnog sljepila.
Učestvovao sam na velemajstorskom turniru u Bukureštu u jesen 2004. zajedno sa svojim dragim prijateljem, nažalost prerano preminulim, Antom Rmušem. Jedan od učesnika turnira bio je i internacionalni majstor iz Moldavije, koji će ostati neimenovan iz razloga koje će čitaoci uskoro razumjeti. Od samog početka Antu i meni se učinilo daje kvalitet Moldavčeve igre daleko od nivoa internacionalnog majstora, pa smo brzo posumnjali daje do titule došao nekim alternativnim putevima. Antova partija sa Moldavcem, odigrana u prvoj polovini turnira, nije učinila ništa da odagna naše sumnje.
Razlika u klasi je bila očigledna, Anto je prosto raznio protivnika. Često se sjetim njegove omiljene rečenice posle takvih duela: „Stari, ovo je bilo gaženje/4
U pretposlednjem kolu turnira bio je red na mene da igram sa internacionalcem sumnjive titule. Moldavac je kao bijeli rano ponudio remi, što sam ja bez mnogo dvoumljenja odbio. Šokiran mojom „drskošću44, protivnik je odigrao svoj sledeći potez i izašao iz sale. Ispred nje je zatekao Anta, koji je tog dana brzo remizirao svoju partiju, što mu je bilo dovoljno da obezbijedi završnu normu za titulu internacionalnog majstora.
„On neće remi!„, uzviknuo je još uvijek šokirani Moldavac. Ne shvatajući o čemu ovaj govori, Anto je pomislio da se ta izjava odnosi na njegovu partiju poslednjeg kola, koja nije imala nikakvog rezultatskog značaja, jer su norma i titula već bili osvojeni. „Ali nije važno, ja sam već internacionalni majstor, pokušao je Anto da razuvjeri Moldavca, ali je ovaj i dalje nastavio da se iščuđava kako je moguće da ja neću remi, kad mi je to dovoljno za intermajstorsku normu. Kako tada nijesam imao međunarodnu titulu, Moldavac je mislio da mi svojom ponudom čini uslugu, ne znajući da sam već odavno ispunio sve potrebne uslove za titulu internacionalnog majstora, iako mi ona nikad nije formalno dodijeljena, pa ga je moje odbijanje takvog „poklona44 žestoko uvrijedilo. Anto je tad razumio o čemu se radi, a moj protivnik mu je ponosno saopštio: ,,E, pa dobro, on neće remi. Ali ja sam internacionalni majstor, i sad ja želim da igram!„ Samo desetak poteza posle te „prijetnje“, Moldavac je morao da pruži ruku u znak predaje. Kasnije smo se Anto i ja slatko smijali, dok mi je prepričavao njihov dijalog ispred sale za igru.
Na Olimpijadi 2010. u Hanti-Mansijsku u Sibiru, krenuli Jusuf Kalamperović, Srđa Dragašević, Dragan Popadić i Blažo Kalezić da upotpune svoje doživljaje šetnjom kroz tajgu. Dok su, u neviđenom pejzažu, prepredali šahovske uspomene, Kalezić uzviknu: ,,Vuk!“. I zaista, na desetak metara od njih, stajao je sibirski vuk i mimo ih gledao. I oni su ostali pribrani, računajući na odnos snaga 4:1, pa su, i oni i vuk, krenuli svojim putem: vuk dublje u šumu, a šetači ubrzano u olimpijsko selo. Na Kalezićev komentar da ne bi valjalo daje odnos snaga bio drugačiji, reagova Srđa: „Ne pretjeru, u Pljevljima je međed domaća životinja„.
Na prvenstvu Crne Gore 2013. godine, na Žabljaku, u obostranom cajtnotu Kontić pritisne sat, prije povlačenja svog poteza „Đoša, a potez?“, šaljivo će Kalezić. „Evo ga, stiže“ i odigra potez. Ovu neobičnu situaciju prekinuo je sudija M.Pješivac, kontumacijom Kontića u već izgubljenoj poziciji.
Iduće godine, na prvenstvu u Bijelom Polju, opet susret starih prijatelja. Kalezić vuče prvi potez, ali nema Kontića! Znajući Đošine majstorije, Blažo odluči da predahne na terasi, kroz koju je vodio jedini prolaz u salu. Kada je zaključio da Kontić neće doći na partiju, ležerno je ušao u salu da sudija konstatuje rezultat, ali je, u magnovenju, zapazio da mu radi sat, a potom i da je Đoša odgovorio na prvi potez. Da li zbog ,,iscurelih“ 40 minuta, Đošinog nestašluka, jer je u salu ušao kroz kuhinju, ili njegove dobre igre, Kalezić je izgubio partiju, kao i šanse za prvo mjesto.
Na turniru u Sočiju 1988. godine sam, mimo svog običaja, nanizao tri nule od Dolmatova, Polugajevskog i Arnasona. Čekala me je četvrta partija, crnim figurama protiv nezgodnog Engleza Votsona. Votson povuče l.e4 i ponudi remi! Rekao sam mu da povučemo nekoliko poteza, ali on odgovori: „Ponuda važi samo u ovom momentu”. Prihvatio sam remi, ali su nas Rusi, posebno Vasjukov i Vladimir Dvorković, kasnije član Kasparovljevog štaba, pozvali na „ribanje”. Našao sam se u neobranom grožđu, ali Votson obori rusku varijantu: „Kako da igramo uz ovu buku, neljubaznost osoblja…” Poslije toga Rusi zaboraviše naš remi i obećaše da će otkloniti propuste.
Zanimljiv je bio moj prvi duel sa velemajstorom Draškom Velimirovićem na turniru „Bosna 1984”. Izraziti pozicionista protiv velikog taktičara. Epilog je bio neočekivan. Pobijedio sam ga u matnom napadu, već u 21. potezu. Velimirović se, u šali, žalio da nije mogao igrati protiv samog sebe, jer je na demonstracionoj tabli, a i u formularu, pisalo Draško Velimirović!?
Na ekipnom pionirskom prvenstvu Jugoslavije na Krku 1986.godine igrao sam sa Ognjenom Cvitanom. On je odigrao potez i šetao, posmatrajući pozicije u ostalim partijama. Pošto sam razmišljao dugo, impulsivni Riječanin se vratio za sto i neočekivano odigrao još jedan potez! Brzo je shvatio da je pogriješio, zbunio se i uskoro izgubio partiju. Četiri godine kasnije, naš meč je odlučio omladinskog prvaka Jugoslavije, a to je bio Cvitan koji je, potom, postao omladinski prvak Svijeta.
Na turniru u Pragu 1984. godine vodio sam poslije sedmog kola. U osmom kolu sam, kao crni, primijenio Bogoljubljevu odbranu protiv IM Sabolšija sa žrtvom pješaka, kao kompenzaciju za aktivnu igru. Međutim, od nje nije bilo ni traga i, u prekidu sam se vajkao Petru Popoviću i Mirku Jukiću kako sam, izborom loše varijante, propustio lijepu šansu. U to mije prišao Sabolši i ponudio remi! Ostala je zagonetka šta ga je inspirisalo na tu odluku. Poslije tog dara s neba, dobio sam krila i pobijedio na tom jakom turniru.
Nebojša Nikčević
KOLE SREĆNE RUKE
Ponekad detalji ili, na prvi pogled, slučajnosti, utiču na tok događaja. Tako je jednog sunčanog jutra velemajstor Nebojša Nikčević sreo na Budvanskoj rivijeri kolegu po tituli Dragana Kosića koji mu se požalio da je trebalo da izađe na Cetinju, ali se uspavao i obreo se u Budvi. Nebojša se smijao Draganovom previdu, ali i saosjećao sa njim i pri tome, znajući daje on stanovnik cmo-bijele planete i da se kreće sa turnira na turnir, upitao gaje da mu preporuči neki open.
„Zašto ne igraš na Cetinju?“, odgovorio je Dragan. Nebojša je potpuno previdio taj turnir, organizovan povodom 10-te godišnjice nezavisnosti Crne Gore, koji je počinjao za par dana. U posljednjem trenutku je odlučio da, putujući iz Budve, igra na tom openu na kome je ubjedljivo pobijedio.
,,Da Kole nije spavao u autobusu, ne bih zaigrao na cetinjskom openu na kome sam postigao najbolji rejting performans do sada, a neko drugi bi se dičio sa tim, meni najdražim peharom!“ sjeća se Nebojša tog neobičnog spleta okolnosti.
Pa sam poželio kao žaba koja je vidjela konja da se potkuje dati moj skromni doprinos .
I sve to iako sam svjestan da nedostižno kaskam stilom i opusom za akademikom Milanom Draškom.
Dakle , predstavljam publici i poroti šah mat liste jedan moj esej koji mi je šaptala moja muza , a ja ga zabilježio da se ne izgubi.
Ako netko bude prigovorio da tu najmanje ima šaha u svoju obranu mogu reći da se ipak spominju neki šahisti.
I da je život šahista manje poznati ,ali važan dio šahovske kulture .
I da je sve i svi povezano tanahnim i nevidljivim nitima , velikog potpisa iza svih stvari .
##
POSTOJI PARADOKS U SVAKOJ PARADIGMI, ILI NEŠTO O TOME ČIJA MAJKA CRNU VUNU PREDE
Otišao sam kupiti na bus stanicu karte za Sarajevo .
Sin je završio s odličnim 7. razred škole i 5 r. muzičke škole .
Budući da im nisu u školi organizirali ekskurziju zbog globalnog zatopljavanja i korone i rata u Ukrajini
ili drugim riječima nesposobnosti , pitali smo ga –
Oćeš li na našu obiteljsku ekskurziju u Zagreb ili u Sarajevo ?
Izabrao je Sarajevo. I tako ćemo biti u Evropskom Jeruzalemu – Sarajevu od 24. do 28 lipnja 🙂
Vraćam se prema autu kojeg sam ostavio na Bačvicama i uočim na leđima mladića natpis :
There’s a paradox in every paradigm.
Odmah sam to fotkao i smislio da pošaljem svojim penpalovima .
To je za mene važna ideja koja budi asocijacije i koju prvi put susrećem.
Nisam mogao odoliti i povikao sam mu :
Excellent T shirt !
I took a picture without your permision.
On se okrenuo i obratio mi se: Pa ne moramo na engleskom !
Iznenadio sam se i rekao – Ah mislio sam da si stranac !
Pa i jesam stranac !
Odakle si ?
Iz Beograda .
Ma važno je da se razumeeemooo rekao sam mu .
i još –
Uostalom ima čuvena srpska poslovica koja kaže :
Govori srpski da te ceo svet razume.
On se nasmija 🙂
I rekoh mu da sam bio u Beeooograduuu u Armiji .
Kada ?
Davno , dok bejah mlad, lep i neupućen , 1983. na Topčideru i u SSNO-u ,
rekoh mu na svom lošem srpskom .
I pokazao sam momku njegovu fotku i natpis na leđima majce u mom mobitelu .
Bilo mu je drago .
I još mu ispričam kako mi je ciganka gatala dok sam bio vojnik mlad .
Ajde da ti gatam bato ,zaskočila me ona .
Ajde .
I tako joj pružim ruku i na kraju joj platim koliko je tražila.
Hvala bato !
I završi gatara pesnički :
Želim ti bato da ti dete bude zdravo
i da ti k…. stoji pravo !
To je mnogo važno za svako muški čoek !
###
E ovo sve je bio prolog za važna pitanja o životu, univerzumu i svemu ostalom.
Postavlja se nekoliko pitanja :
1) Trebamo li pronaći paradoks u svojoj slici svijeta ?
2) zašto je meni prva asocijacija na to ispovijed Igora Mandića koji je rekao
I ja kao ateist imam svoje sumnje !
3) O paradoksima sam najviše učio od Buddhe i od Openhajmera
Budhina riječ svijetli i danas kroz tamu vjekova .On je misteriozno rekao da istina nije:
– bitak,
– niti ne-bitak,
-niti bitak i ne-bitak,
-niti niti-bitak-niti ne-bitak.
E sada kako te negacije shvatiti ????
4)
ali i samopouzdano i odlučno objavio
«ISTINA KOJU SAM NAŠAO JE POPUT NEKTARA- TA ISTINA JE DUBOKA,UMIRUJUĆA,JEDNOSTAVNA,NEPOBITNA ,I SLOBODNA OD SVIH ELABORACIJA INTELEKTA.»
5)
S tim u vezi pozivam pred porotu ŠAH MAT LISTE J. Robert Oppenheimera, ( 1904-1967) Američkog fizičara , ‘’tvorca “ atomske bombe (direktor “ Manhattan projekta“) koji zbori ovako
“Ako se u kvantnoj fizici upitamo :
Da li položaj elektrona ostane isti tokom vremena – moramo reći- NE Ako se upitamo da li se položaj elektrona mijenja tokom vremena –moramo reći-NE Ako se upitamo da li elektron miruje –moramo reći –NE Ako se naposljetku upitamo da li se elektron giba moramo reći-NE .
6)
Buddha je dao slične paradoksalne odgovore kada je bio pitan o stanju čovjekove svijesti nakon smrti. Ovakova paradoksalna četverostruka logika nije bila poznata u znanstvenoj tradiciji 17 i 18 stoljeća.
7)
S tim u vezi treba komentirati i Rukavininu kontraverznu tezu da je svatko na neki svoj način u pravu !!
Prisjećam se da su jednom u Švicarsku u Biel na turnir putovali vlakom matematički logičar , matematičar, fizičar, i kvantni fizičar Rukavina, Vujaković, Božinović i Šale .
Kada smo ušli u Švicarsku fizičar Bogdan Božinović uskliknu : Gle -U Švici su ovce crne!
Matematičar Vujica ga zgranuto pogleda: Kako možeš reći nešto tako ? Sve što mi znamo je da u ovoj zemlji živi barem jedna crna ovca.
Pa što je to s vama dvojicom? – oglasi se napokon logičar Rukavina . Jedino što u ovom slučaju možemo tvrditi jest da u ovoj zemlji živi barem jedna ovca, koja je crna barem s jedne strane.
Gle Pepi ,
znamo i to da u Švicarskoj ima crna ovca koja ima samo jednu stranu ! – oduševi se kvantni fizičar -Šale !
Viktor Korčnoj je došao u hotel „Onogošt” na sastanak sa Kasparovom oko dogovora za odigravanje njihovog meča. Nakon sporazuma, Korčnoj je, dobro raspoložen, na prigodnoj dopisnici napisao mom sinu: „Valjda ćeš, Vuko, imati hrabrosti da na turnir, kad budeš direktor, pozoveš i strašnog Viktora”. Šalio se, jer je znao da ja (kao direktor turnira) nijesam uticao na listu učesnika u vrijeme kada su Korčnoja bojkotovali svi sovjetski igrači. Da smo njega pozvali, izostali bi Talj, Petrosjan, Spaski i Kasparov.
Na večeri na Krupcu, (izletištu na jezeru kraj Nikšića) Kasparov je sa velikim apetitom jeo jezerske rakove i tom prilikom je isflekao pantalone. Ljutito je ustao i tražio da ide odmah u hotel. Njegov pratilac Litvinenko nam je objasnio daje Gari sve partije igrao u tim pantalonama i da mu donose sreću.
Ljubazni domaćini su mu ispunili želju, isto veče odnijeli pantalone na hemijsko čišćenje i ujutru mu ih vratili. I noću se radilo tada u Nikšiću, jer je grad živio za turnir i to se osjećalo na svakom koraku.
Smisao šahu i druženju davale su šale, duhovitosti i neobične zgode. Ova spada u bisere, crne, naravno. Evo kako se nje sjeća Srđa Dragašević, tada predsjednik ŠSCG, ali prije svega prijatelj šahista.
„Ne sjećam se tačno, ali mi se čini da se zbog rasprave mladi slali organizovao cug meč na pet minuta između Radovana Brajovića i Nikole Đukića. U ambijentu Slovenske plaže u Budvi, „Pod lozom“, i zbog opklade meč je izazvao pažnju šahista i znatiželjnika. Ja sam se kladio na Nikolu, a moj prijatelj IM Moma Raičević na Raša, u po 100 DM, po partiji. Rašo je izgubio prvu partiju i Moma mi isporuči stotku i poslije druge, ja sam u džep- strpao novu stotku. Kada je među prisutnima napetost dostigla vrhunac, a meč je prekinut poslije pet odigranih partija, ja sam mahao sa 500 maraka.
Većina prisutnih je ćutala, neki su se čudili, pojedini smijali, ali je jedan burno reagovao – Ovo nema smisla. Uzeste Radovanu penziju, možda dvije. Bezobrazluk!-
Bio je to glas Vladimira Lukšića, Radovanovnog bliskog prijatelja, koji nije mogao da povjeruje u ono stoje vidio.
Tek se sjutradan shvatilo daje to bila Srđina ujdurma. On se dogovorio sa Momom i prije meča mu dao oko 1000 maraka, koje je ovaj, tokom Radovanovih poraza, revnosno proslijeđivao Srđi, uz verbalne duele. Ostalo je samo nejasno da li je Radovan izgubio zbog inscenirane kocke ili ga je mladi Đukić zaista preslišao.
Branko Filipović je obećao direktoru bolnice Ljubu Živkoviću neke krevete poslije zemljotresa, ali je vrijeme prolazilo, a on nikako ni da se javi. Tada sam dolazio kod njega kao predsjednika ŠK „Titograd”. Jednog jutra u Zavodu za zdravstvo, gdje je on radio kao svemoćni direktor, čekao sam ga da dođe sa sastanka. Zazvoni telefon, kad Ljubo iz Bara traži svoje krevete. „Kako ću doći do tog čovjeka, ima li kakvih šansi, znaš li, možeš li tu nešto učiniti, toliko ga tražim, izbjegava me, stalno mi govore daje odsutan, iako ja znam daje tu”, izjada se Ljubo. „Znaš što ćeš, rekoh mu. Nazovi kroz pola sata pa ću te povezati s njim.” Znao sam da Branko puno voli Bata Minića i da bi za njega bio spreman sve da učini. Ne prođe dugo, pojavi se on i mi se srdačno pozdravismo. Ubrzo zazvoni telefon i ja ponovo podigoh slušalicu: „Prezidente, tako sam mu se prijateljski obraćao, evo Bato Minić zove iz Zagreba”. ,,A, je li molim te, oduševljeno će Branko, kako je Bato, daj da ga čujem”. Uze on slušalicu, a ja onako, izbliza, čujem Ljuba kako vrišti: „Nije ti ovo Bato iz Zagreba, nego Ljubo iz Bara, nećeš mi više bježati.” Prezidente napravi kisjelu facu, ali se brzo povrati. Onda se uozbilji i reče: ,,E moj Ljubo, milo mi je da si dobro i zdravo, ali od onih kreveta nema ništa, nijesam želio da te razočaram”.
Sa sjetom se sjećam druga iz mladosti Đoka Leza Vujovića, koji me posjećivao na šahovskim prvenstvima i na jednom od njih, u Ulcinju 1992. godine, se utopio na Maloj plaži.
Oduševljavao me njegov duh, kao na prvenstvu Cme Gore na Cetinju 1971. godine.
U blizini muzeja kralja Nikole, jedna grupa stranaca nešto komentariše, a Đoko, onako radoznao, započe nemušt razgovor s jednim čovjekom na „tankom” francuskom jeziku. Uglavnom Đoko ga upita da li je čuo za Njegoša. Čovjek odmahnu glavom. Đoko se iznervira, kako to da neki glupi stranac nije čuo za velikog Njegoša, pa nastavi: ,,A jeste li čuli za Puškina?”, Pošto dobi isti odgovor, on produži još malo: ,,A jeste li čuli za Dostojevskog?”. Belgijanac, koji se tako predstavio, bješe već malo postiđen, pa zastade na trenutak i skoro izvinjavajući se reče: „Žao mi je, ali nijesam ni za njega čuo”. „Odlično”, povika radosno Lezo, pa se okrenu ka meni i tiho nastavi: „Ovo je ipak neka budala.”
Jednom sam putovao sa D. Velimirovićem (i jednom damom na zadnjem sjedištu) za Vmjačku Banju. Vozio je svog omiljenog ,,DAF’-a jezivom brzinom na moje veliko iznenađenje. Dama je pokušavala da ga smiri, mada dosta nevješto, pokazujući očigledan strah. Draško nastavlja u svom stilu i još se okreće nazad da bi uvažio damu. Ja se tek onda zabrinem. Dok Draško ubjeđuje našu gošću da nema potrebe da se uzbuđuje, primijetio sam u daljini čovjeka bez noge kako prelazi kolovoz i to jako sporo, oslanjajući se na pomagalo. Mislio sam da će ga i Draško primijetiti, ali on nesmanjenom brzinom juri pravo ka čovjeku. Sve se odigralo tako brzo da sam samo zažmurio i brzo podigao ruke s očiju, srećan što se nije čuo nikakav udar. Sve je dobro završilo i Draško je, sav u znoju, od šoka, zaustavio auto na ispustu pored puta. „Kakav idiot, ljudi moji, biste li ovo vjerovali”, povika on, baš iznerviran. „Mora daje ovako ostao i bez one noge.
Za vrijeme šampionata Jugoslavije u Herceg Novom 1983. godine, odlazio sam poslije partije u kafić „4 asa” čiji je vlasnik bio moj prijatelj Slobodan Perišić-Lutka. Pošto su tu navraćali mnogi ljubitelji šaha, nije čudo što se sledećih dana kroz grad pronijela priča o mom neurednom životu. No, nije me išlo, pa mi je noću prijalo veselo društvo, jer mi je smirivalo nerve poslije neuspješne igre.
Jedne večeri, kada se turnir već bližio kraju, rekao sam Lutki: „Slobodane, dosta mi je onih glupih sokova, od sada samo pijem viski, a za tvoja 4 asa obećavam sledeće četiri pobjede“.
Moj drug se obradovao, a ja sam, zaista, svih preostalih pet partija dobio. Ipak je i poslije toga trajala priča da sam kasno uveo „sportski režim“.
ŠORTS
Na šampionatu Cme Gore u Sutomoru, 1972. godine, došao sam u šortsu, s namjerom da brzo remiziram i da pozovem Đoka na kafu. On je uložio protest i pozvao sudiju Vukadinovića da spriječi moj nastup u „ljetnjem izdanju”. Ja sam to prihvatio i vratio se u sobu da se presvučeni. Ponovo sam došao, ovaj put u odijelu. Krenuo sam oštro, ali je Đoko u jednom trenutku ponudio remi. Rekao sam mu da prvo povuče potez. Poslije pola sata razmišljanja Đoko je, zabrinut, nešto odigrao. Ja sam mu odmah pružio ruku i pozvao ga na piće. On je, za čudo, prihvatio poziv s osmijehom i spustili smo se na terasu „Tri duda”. Naručili smo ražnjiće i zalili ih s poprilično hladnog piva, uz priču koja nas je vratila u prijateljsko raspoloženje. Kad je konobar donio račun, ja rekoh: „Đoko molim te, plati ovo, zaboravih pare u onom šortsu”. Đoko je razrogačio oči, ali se brzo smirio kad je shvatio da se šalim.
U jednoj partiji, sredinom meča sa Spaskim u Miločeru 1992. godine, Fišer je dugo razmišljao, a onda, s vidljivim naporom, povukao l.e4. „Ovo nije Fišer, došapnuo mije tada IM dr Srećko Nedeljković, ne liči na njega ni po izgledu ni po ponašanju ni po igri”. „Zašto tako mislite?” začudio sam se. „Čitavo vrijeme meča 1972. godine boravio sam u Rejkjaviku i posmatrao Fišera, njegovu igru i sve partije. Bila je to druga pjesma”, pritvrdio je S. Nedeljković svoj utisak. Međutim, u tvrdoj španskoj partiji, pred prelazak u završnicu, Fišer je izveo sjajan i za sve prisutne skriven manevar i slomio otpor Spaskog u, vjerovatno, najboljoj partiji tog meča. Tek je poslije toga dr Nedeljković uspostavio pravu dijagnozu: „Ipak je ovo Fišer”.
Po dogovoru organizatora turnira „Nikšić 83” i ŠK „Mornar”, Boris Spaski je u hotelu „Topolica” odigrao simultanku na 20 tabli, i nijednu više! Ljubazno sam ga, u ime Bara, pozdravio, dok me maleni Nebojša pridržavao za rukav. „Puškin šaha” kako su zvali Spaskog, odigrao je simultanku kao pod prinudom. Bio je nepristupačan, mrzovoljan, i odbijao je sve gestove pažnje domaćina, otišavši za Nikšić odmah poslije završene seanse. Nekoliko godina kasnije, kao predsjednik ŠSJ, boravio sam u Bugojnu s ciljem da pozdravim učesnike tog maestralnog turnira. Dok sam u hotelu „Akvarijum” ćaskao sa prijateljima, pljusnula je kiša, ali je ubrzo kroz nju prosinulo sunce. Vidjevši to. rekao sam da se to anđeli kupaju. „Angeli kupajus”, podigao se sa susjednog stola, do tada ravnodušni Spaski i prišao društvu. Rekao je da u ruskom jeziku ne postoji takva metafora, a onda se zagledao u mene i upitao me: „A, kak vaš rebjonok?”. Našao sam se u čudu. Ostao mi je utisak da Spaski 1983. godim nije vidio ni Bar, ni Topolicu ni učesnike simultanke, a sada, poslije toliko vremena, pita za sinčića, koji je, u vrijeme simultanke, jedva virio iznad stola. Čudna su ljudska bića i, izgleda, da ne treba vjerovati prvom utisku.
Za vrijeme zemljotresa Barska bolnica je bila malo naselje, sa barakama i šatorima oko nje, i stalno sam imao pune ruke posla. U njemu me jednog dana prekide osoran glas iz telefonske slušalice i zatraži da se posveti pažnja njegovom prijatelju, profesoru univerziteta, dodao je. Ništa neobično za ta vremena, ali me iznenadi i malo zbuni njegovo predstavljanje:
„Ja sam pisac, prevodilac, dramaturg i suprug Radmile Andrić”, izgovorio je to kao neku magičnu šifru koja otvara sva vrata. Ostavio sam ga nekoliko trenutaka da čeka, a onda sam, naoko ravnodušno rekao: „Imate li još neko zvanje?” „Kakvo zvanje, Vi ironišete”, odgovorio je nervozno.
„Ni u snu, rekoh mu, jedno koje bi Vam u vezi sa ovim razgovorom, pored svih referenci koje ste pomenuli, najviše pomoglo”. Sada je on ćutao ali kada sam mu rekao daje on i šahovski majstor, radosno je uskliknuo: ,,Ko ste vi, đavole?”. Poslije mog odgovora i napomene da sam intenacionalni majstor, naš dijalog se pretvorio u prijateljsko ćaskanje. Šah je stvorio još jedno poznanstvo, a njegovom prijatelju bi bila pružena njega i bez njegove intervencije.
U Tuheljskim Toplicama, zaista prekrasnom mjestu za odmor i rekreaciju, sredinom oktobra 1982. odigrana je Ekonomijada. Sastav šahovske ekipe: Ćetković, Lukšić, Stanovnik i Marković.
Slobodnog popodneva Momo i ja odemo u Kumrovec, udaljen devet kilometara, da posjetimo Titovu rodnu kuću, čuvenu marksističku školu i još po nešto. Ostvarimo namjeru, sjednemo u birtiju da predahnemo, popijemo po čašu graševine da se osvježimo, pa na stanicu. Kad, posljednji autobus otišao u 18:00 časova, dakle, prije 15 minuta.
Nema varijante – krenemo pješice. Sumrak se spušta na proplanke Zagorja, hodamo i gunđamo.
“Ipak je On bio nenadmašeni maher, i mrtav iskoristi priliku da nas pređe”, komentariše u jednom trenutku Momo.
“Momo, nikada nijesmo bili čanovi Partije, morao je kad-tad da nas, za tu “nevjeru”, kazni”, nevoljno dodajem.
TALJEV AUTOGRAM
“Skadarlija” je bila omiljeno sastajalište boema, umjetnika, ali i šahov- skih asova. Jedno veče u njoj su se našli Gliga (Svetozar Gligorić), Miša (Mihailo Talj), Bonja (Božidar Ivanović), Velimirko (Draško Velimirović), okruženi vjernim fanovima, i uživali u muzici, pesmama a la Divna Kostić i razgovoru, kad primjetiše da neki čovjek fiksira Talja. Svi ga pogledaše i opazie kako sjedi za susjednim stolom, drži blokče u ruci i nešto skicira. “Pustimo čudaka” prećutno se saglasiše, i nastaviše da uživaju u skadarlijskoj noći. Poslije izvjesnog vremena onaj čova priđe Talju i dade mu list iz bloka. Svi se nagnuše oko njega i vidješe sjajan Taljev portret. “Nu, čto eta?”, upita Miša slikara. Ovaj, malo zbunjen, reče: “100 DM!” Talj ga, sa onim njegovim crnim očima i hitrim osmjehom, pogleda: “Padaždi”, reče mu, pa se brzo potpisa ispod portreta i reče: “Sada vrijedi 500DM!”.
Zbunjeni autor portreta nije znao šta će sa crtežom, a ni sa sobom.
Talj je morao da igra, a igrao je do poslednjeg daha, pobjedivši, pred odla- zak sa ovog svijeta, na blic turniru i aktuelnog svjetskog prvaka Kasparova!
ŠK “Mornar” iz Bara je, prihvatajući modu “kićenja tuđim perjem”, davno angažovao Rada Miovčića, igrača majstorske snage iz Sarajeva. Bio je tvrd orah i velemajstorima i, vjerovatno, najuspješniji u barskoj ekipi. U periodu 1990-1995. prošao je “scilu i haribdu”, ali je sačuvao glavu i rijetku dobrotu. Nazvao ga je Lutovac u šeher Sarajevo da pošalje nešto za knjigu, a Rade se nećka. “Skiciraj događaj, samo da se vidi poenta”, kaže mu Lutovac. “Imam poentu!”, uskliknu Rade, “Dobio sam unuka!”, “Neka ti je živ i zdrav” odgovori Maksim, ni bolje vijesti ni ljepše poente od te”.
PRAVILA, PRAVILA…
Šahovska pravila, naročito u oblicima ubrzanog šaha “usavršena” su do besmisla. Ali moja partija sa Slavkom Dedeićem na Memorijalu “Ra- donja Bojović”, početkom vijeka, pokazuje nove mogućnosti razvoja pra- vila.
Dediću je, umjesto pobjede nada mnom, upisana nula i sastavljen parovi za sljedeće kolo. Dedić se pobunio, ali i vodeći igrači, jer su se na- vodno pripremili za svoje protivnike.
Sudija M. Pješivac prihvata njihov stav, ali Dedić, kao frešak pravnik, dobija priliku da demonstrira svoje znanje i podnosi iscrpnu žalbu Turnirskom odboru, ali je neoprezno (kako se pokazalo) napomenuo da je su- diji prijavio svoju pobjedu s razdaljine od nekih 5-6 metara. Iako je sve bilo kristalno jasno, Odbor se našao u nebranom grožđu i njegov predsjednik, navodeći kao argument da sporna partija bitno ne utiče na opšti plasman, donosi solomonsku odluku:
Odbija se žalba Slavka Dedića, jer rastojanje između sudije i igrača, pri prijavljivanju rezultata, ne može biti veće od 3 (i slovima) tri metra!!
Slavko je ostao bez poena i bez takse na žalbu. Baš se uspavao dobri Ginis.
Na mom prvom izletu u ivangradskoj gmnaziji, kod manastira Đurđevi stupovi, a poslije prelaska iz Kotora, đaci me prosto odvukoše kod profesorskog tabora.
“Ti si dakle, taj. Sjedi da te Žika presliša”, reče mi Veljko Živković, moj profesor matematike, inače dasa i džentlmen i pokaza na postavljenu tablu. Meni je matematika “išla” kao Lim uzvodno i nijesam znao šta da radim. Ipak, nadvlada zov šaha i profesor brzo, i na oko ravnodušno, reče da je dosta za taj dan. Revanširao mi se na neobičan način. Nekim povo- dom se u zbornici velike gimnazije i po broju i po dometima đaka, povela rasprava o vezi između matematike i šaha. Kada je bila na vrhuncu, prekide je profesor Veljko: “Ma, šah i matematika nemaju blage veze. Živi dokaz za to je onaj Lutovac iz VIII-2”!
(M.L.)
DANGUBA
Na jednom polufinalnom turniru za prvenstvo Crne Gore u šahu zauzeo sam prvo mjesto i hvalio se svojim efektnim pobjedama nad nekim majstorima. Jedino o tome nijesam smio govoriti u svojoj kući, jer mi je to zabranio otac. Odvra- ćao me od šaha, smatrajući da je to gubljenje vremena.
Tako je o šahu govorio i mitropolit crnogorski, gospo- din Danilo (Dajković). Jednom su Vladici predstavili Ljuba Živkovića: „Gospodine Vladiko, ovaj mladi čovjek je doktor Ljubo Živković, predsjednik Društva ljekara Crne Gore, ali ga više znaju kao šahistu – on je internacionalni majstor.
Vladika nježno grli šahistu i kaže: „Što ćeš, dijete moje, svaki čovjek mora imati neku manu“.
Ljubo mu skrušeno replicira: „Neće biti, valjda, gospo- dine Vladiko, da je to što igram šah neka mana“?
A Vladika sasvim smireno: „Boga mi, sine moj, jeste. Ja sam vavijek svaku dangubu smatrao manom“.
Milenko Ratković
SVEJEDNO
Šahisti još pamte mamutski šampionat Jugoslavije u Sutomoru 1973. (260 učesnika!). Bilo je na njemu mnogo zgoda, a o ovoj se još prede priča.
Baranin Novica Vučković (poznato ime rukometa) u partiji protiv mlađanog protivnika krenu oštro kraljevim pješakom (1. f4). Partner prihvati izazov i sa 1…e5 uđe u oštru poziciju, vrlo osjetljivu za bijelog. Poslije par poteza Novica reče: „Ova tabla je okrenuta naopako. Smeta mi da pišem poteze…“ Srušiše figure, okrenuše tablu, poređaše armije i sada Novica zaigra daminim pješakom: 1. c4!!
Njegov protivnik gleda, ćuti, nešto se muči, a onda će:„Izvinite, ali ste prije igrali 1. f4…“
„Ajde, jadan, šta pričaš„, odgovori Novica. „Svejedno je s ove ili one strane…“
Partner se ne usudi da nastavi dijalog i glatko izgubi u dvadesetak poteza!
Velemajstor Milan Draško, i sam šahovski pisac, koji je nekoliko sezona proveo među Zemuncima, ovako evocira sudbonosni meč u hotelu “Jugoslavija” (tada je Jugoslavija još bila ujedno):” Sjećam se tog finala KEP. Imali smo najbolju ekipu u Evropi, ali nije nam se dalo. Izgubi Geljfand bijelim protiv Gdanskog. Mada ne možemo sve svaliti na Borisa, jer je u Beogradu Kramnik izgubio na prvoj tabli protiv Širova. Godinu ranije u Bugojnu i tada u Beogradu propuštene su istorijske šanse.
Ja sam tada bio neupotrebljiva rezerva (u “atomskom timu”), ali sam dobio na značaju kao čuvar meda. Sjećam se, dolazili su Kramnik i Anand, pozdravili klimoglavom i bez riječi odlazili sa teglom meda u ruci. Nekom od njih je med bio gorak. Mislim da je Anand pobijedio Lembida Olja. Izgubili smo 3,5:2,5”.
Radomir Mićunović
KLUB BEZ ŽENA
Prvi šahovski klub u Baru osnovali smo 1952. Učlanjeno je osam- deset šahista, bez ijedne žene. Kao predsjednik kluba, nastojao sam da na- đem neku šahistkinju. Čuo sam da dobro igra šah Borka Radunović, tada još djevojčica. Da bih se u to lično uvjerio i nagovorio je da se učlani u klub, pošao sam u kuću njenog oca, popa Pavla. Odigrao sam s njom dvije partije i obije izgubio. Željan revanša, riješio sam da više razmišljam u svakoj narednoj partiji, ali – na moju veliku žalost – ona nije htjela više da igra. Nikad više nijesam s njom igrao šaha i kad god je sretnem podsjetim je da mi još duguje revanš.
Ne samo barski, nego ni drugi crnogorski šahovski klubovi nijesu imali šahistkinja. Čak je i reprezentacija Crne Gore učestvovala na save- znim ekipnim šampionatima bez šahistkinja i zbog toga u svakom meću gubila po dva poena par-forfe. Kada je neka Slovenka pitala našeg kapitena Sredanovića zašto nemamo šahistkinja, rekao je: „Mi nemamo žena ni za druge potrebe, a kamoli za šah“!
(Milenko Ratković)
Svjetski prvak
Na slobodnom danu, jednog davnog prvenstva, ćaskali učesnici o crnogorskom šahu. Uglavnom, bez uslova nema napretka i uspjeha, ne može se rvati sa jačima. Neočekivano, razgovor prekide Momčilo Vuković, inače skeptik po prirodi: „Ipak, Crnogorac može biti prvak svijeta!“
Svi ga u čudu i upitno pogledaše. „Ne šalim se. Kad bi spojili najbolje osobine naših igrača, bio bi to svjetski prvak. Od Minića uzmemo znanje teorije, od Ivanovića invenciju i napad, od Đoka (Đurovića) lovački par, od Ljuba (Živkovića) i Bajovića odbranu, od Lutovca topovske završnice, od…“, a pošto se nabrajanje oduži, višestruki prvak Momčilo Ćetković nestrpljivo upade: „Od mene, a šta bi od mene uzeo?“ „Ime!“, opali Vuković iz cuga. „Zamisli kako bi to lijepo zvučalo: Momčilo Ćetković – prvak svijeta.“
Mihail Talj je bio prvi sovjetski šahista sa titulom koji je posjetio Španiju za vrijeme vladavine generala Franka. Talja su pozvali da zajedno sa velemajstorom Suetinom učestvuje na međunarodnom turniru u Palmi de Majorci.
Slobodnog dana, učesnici turnira su odvedeni u obilazak škole toreadora. Uprava škole, je polu u šali a polu ozbiljno pozvala šahiste da isprobaju svoju sposobnost u kroćenju bikova. Mladi španski šahovski majstori odlučili su da se pokažu pred strancima, ali ih je bik brzo rasuo po areni. A onda je Mihail Talj uzeo mač. Dok je šef delegacije Aleksej Suetin, koji je bio užasnut idejom da se Talju nešto može desiti, posmatrao, strast je već proključala u areni.
Bik je vidjevši plijen brzo potrčao prema velemajstoru. Uzevši u obzir iskustvo prethodnih ′′ toreadora „, Talj je neočekivano izabrao, ne karakterističnu za njega, taktiku čekanja (iako mase nise bile izjednačene- objasnio je kasnije) i ostao da gleda bika pravo u oči. Ostaci Taljeve kose na vjetru su se užasno vijorili. Bik je iznenada počeo da usporava svoje kretanje i stao kao da ga je nešto sprečilo da krene napred. Protivnici su jedno vreme stajali jedan nasuprot drugog. Taljova hipnoza se pokazala jača. Bik,je odmahujući glavom sramotno pobjegao iz arene.
Šokirani rukovodioci škole toreadora poklonili su Talju buket cvijeća. Zanimljiva priča, međutim, neki kažu da je to samo lijepa legenda…
Velemajstori Miguel Najdorf, i Samuel Reševski (obojica jevreji poljskog porijekla) su 1952 i 1953 godine odigrali dva meča kako bi utvrdili koga treba proglasiti šampionom Amerike (Sjeverna Amerika protiv Južne Amerike). Ovaj meč je bio poznat i kao ′′Svjetsko prvenstvo slobodnog svijeta′′ poljski velemajstor – Argentinac Miguel Najdorf ispričao je čudnu anegdotu iz prvog meča:
′′Morali smo da ga igramo u tri zemlje: Sjedinjenim Državama, Meksiku i El Salvadoru, čiji je predsjednik, veliki ljubitelj šaha, djelimično finansirao meč. Kada smo igrali u Njujorku, možda zato što sam previše uživao u životu, izgubio sam prve četiri partije. Onda me jedan novinar upitao: “Majstore, šta mislite o Reševskom?’’′ I šta da kažem, da sam izgubio sa 4-0? Samo sam rekao “On je nevjerovatan igrač”. ′′ Kasnije su upitali Reševskog koji je, kao i većina šahista, veoma sujetan: “Šta se dešava sa Najdorfom, kada ovako gubi?” Njegov odgovor je bio: “Sa Najdorfom je sve u redu. Samo igra protiv Reševskog, to je sve.” U drugom poluvremenu meča koji smo igrali u Meksiku pobijedio sam u tri uzastopne partije, tako da je rezultat bio 4-3. Onda su upitali Reševskog : “Šta vam je sa igrom majstore?“ ′′Visina mi smeta, ishrana takođe, začinjena hrana itd. ′′ Onda su mene upitali: “Šta fali velemajstoru Reševskom, kada ovako gubi?”′ Moj odgovor je bio: “Sa Reševskim je sve u redu. Samo igra sa Najdorfom, to je sve ‘.“…
* Meč 1952 godine je ipak dobio Reševski rezultatom 11:7, a drugi meč odigran sledeće godine u Buenos Airesu takođe je pobjedio Reševski ali tijesno, 9,5:8,5
IZVORI: Eduardo Skala Međunarodni šahovski časopis
Minsk, 1979, prvenstvo SSSR-a u šahu. Klub Džeržinskog, u dvorani 600 ljudi (!). Ljudi su stajali i vani, počevši od Avenije Lenjin … Postoje dva šahovska čarobnjaka: Kuprejčik i Talj. Nešto se nezamislivo događa iza table.
Sjeća se Viktor Kuprejčik:
„Na tabli se odvijala žestoka borba. Popušio sam (tih godina bilo je dozvoljeno pušiti za tablom) kutiju cigareta, Talj – dvije. On – Marlboro, ja – Orbit. Napadao sam, bivši šampion se odlično branio i krenuo u jednom trenutku u kontranapad. Postalo mi je jasno: vrijeme je da počnem da ponavljam poteze. „Vječiti šah“ i …remi. Ali tu u tišini sale (sala je bila prepuna) nestrpljiv navijač nagovještava : „Vitek, pravi ribu! ..“, odnosno remiziraj. Pogledali smo se, nasmiješili se … Pitao sam Talja za cigaretu, mojih je ponestalo. Zapalio sam cigaretu. Nisam ponavljao poteze i povukao sam još jedan rizičan potez. Protivnik je opovrgao moju avanturu i prekinuli smo partiju u boljoj poziciji za bivšeg svjetskog šampiona. Posle nastavka naša partija je ipak završila remijem … “
Sjeća se Mihaila Talj.
„… Sjećam se apsolutno neuporedive partije koju sam s njim igrao na državnom prvenstvu u Minsku prošle zime. Diktirao je tempo … Već na otvaranju je žrtvovao piona, pa figuru. Pa, ne znam kako sam se tada izvukao, on je stalno vršio pritisak, I sve je visilo. … I kad se partija bližila kraju, čini se da je Kupreichik imao priliku da forsira „vječiti šahu.“ Iskreno, bio bih zadovoljan mirnim ishodom. Publika, a bilo ih je puno, sala je bila puna, publika je takođe vidjela da bi partija trebala da završi neriješeno. Ali nažalost … Vitya nije želio da da „vječiti šah“, igrao je rizično i mogao je izgubiti tu partiju. Kad je partija nastavljena, ipak je završena remijem. I vjerujte mi, bio sam zadovoljniji ovim rezultatom nego pobjedom. Minske novine su napisale da su na prvenstvu SSSR-a ljubitelji šaha „dolazili zbog Talja.“ To nije bio slučaj. Navijači nisu dolazili zbog Talja, već Kuprejčika. “
S. Flor je u „Fizičkoj kulturi Bjelorusije“ napisao: „Kupreichik je napadao Talja neprestano pet sati. Talj radije sam napada. Kuprejčik je lijepo žrtvovao piona, a zatim i figuru. Situacija je bila takva da je Talj morao da odgoneta gotovo svaki potez, tražeći jedinu odbranu, koja mu je uspjela. Novinari lakonski izvještavaju da je partija Kuprejčik-Talj završila neriješeno. Ali, koliko je živaca, koliko je energije koštala ova igra Kuprejčika i posebno odbrana Talja, teško je zamisliti. ”
Kako sam pobjedio Fischera? Bilo je to 65. godine na Kubi, tada je Fischer igrao telefonom, njegovi potezi su prenošeni iz New Yorka. Odigrao sam tu partiju s velikom napetošću, shvatio sam da će, ako izgubim, svi ‘lajati’ na mene, sjetiće se svega – a posebno večeri prije te partije. Čega? Tu je čitavu noć radio švedski sto u hotelu, i gdje sam pio “Baccardi”, jer je ovaj rum na Kubi divan … Bilo je već prilično kasno kad me je Smislov pronašao. „Hajde“, kaže, „pokazaću vam varijantu, sutra ćete igrati s Fischerom.“ Popeli smo se do njegove sobe i on mi je pokazao novu ideju u španskoj partiji, ali ja sam bio u toliko pripitom stanju da je Vasilij Vasiljevič bio siguran da se neću ničega sjećati …
Sjednem da igram sutra i pomislim: šta si radio juče? Za takvo ponašanje oguliće mi sedam koža, čak i prije same partije sa Fischerom. Reći će, bitango, napio se poput obućara. Sjedim, stisnutih vilica i stisnutih šaka, ne ustajem sa stolice. Imao sam užasan pritisak. Ali možete li zamisliti: čitava varijanta koju sam sinoć gledao se pojavila na table. Sjetio sam se i pobjedio Fischera!!
Fischer,Robert James – Kholmov,Ratmir D [C98] Capablanca mem Havana (18), 1965
Bilo je toliko smješnih slučajeva u šahu koji su bili svedoci. Vreme je da malo pričamo o njima.
Ova priča je i dalje nezaboravna i donosi osmjeh kada se sjetim.
Tako je bilo 🙂
U hladnom februaru 2007, desilo se čudo u Moskvi, na Aeroflot Openu. Vodite računa da se radi o petom kolu. Zašto je čudo posebna priča.
Moj dragi sin te godine je igrao u grupi B, partije su počinjale ujutru. A popodne u tri nula-nula počelo sa radom grupa A turnira. Među našim momcima su bili Vugar, Rauf i Eltadž. Inače, malo kasnij, ispričaću i o tome, B turnir tada u sjajnom stilu osvojio je Vasif Durarbejli.
Ako me sjećanje ne promeni, u 8 kolu Nijat i ja smo otišli u glavnu salu da uronimo u atmosferu velikog šaha.
Ušli smo, partije su se igrale već sat vremena, pogledali smo ih i prišli bliže izlazu, razmišljajući o velikom šahu koji se tu igrao.
Nekoliko minuta kasnije u dvoranu je ušlo nekoliko djevojaka, šahistkinja koje su igrale u B i C grupama. Bili su vesele, sjele su na stolice za publiku i počele veselo da ćaskaju. U početku nije bilo baš glasno. Ali čini mi se da je tema bila toliko zanimljiva i fascinantna da su zabavni glasovi i smijeh devojaka počeli da odležu po čitavoj sali.
Prišli su im Igor Leonidovič, on je poznati sudija, i Bolotinski. Došli su i zastali, kao da im je bilo delikatno reći djevojkama da ne prave buku. Razmišljali su šta da urade, kad evo, pojavi se Rauf koji je ustao od stola da malo popije vode. I Bolotinski, dok je razmišljao o tome, zgrabio Raufa skoro grubo, pa ga okrenuo… leđima devojkama
Efekat je bio zapanjujući! Devojke nisu samo ućutale, već su odmah stigle, gurajući se, do izlaza.
A Rauf je imao čuvenu majicu. Ona je na ovoj slici. Dakle, uz pomoć Raufa, kome tada nije bilo jasno zašto je iznenada okrenut leđa devojkama, dok je Bolotinski glumio sudiju 😃
Naravno, objaviću sliku te majice . Evo…
Ali, samo za radoznale, pitanje, šta je to bilo napisano na majici što je moglo imati takav efekat? )))
Aleksej Suetin je bio imenovan za pomoćnika Efima Gelera na jednom od finala šampionata SSSR-a. Prije početka kola, stanovnik Odese je odlučio da igra primljeni damin gambit umjesto omiljene staroindijke, a njegov sekundant mu je pokazao sve što je do tada bilo poznato. Međutim, velemajstor Geler je nabrao obrve i bio nezadovoljan: „Znao sam ovo i bez tebe“.
Prije početka kola ostalo je još nekoliko sati, i Geler je prije partije otišao u šetnju, ali je zaključao Suetina u sobi, uz prijeteće: „Dok ne nađete nešto u poziciji!“. U početku je Suetin proključao od bijesa, ali na kraju se smirio, pogledao poziciju i, zaista, smislio novu plodnu ideju otvaranja.
Postao sam prvak svijeta, počeo je Talj, bio sam mlad, praktično balavac i naravno slava me opila. Vraćam se kući u Rigu, svi me pozdravljaju, nose me na rukama poput štafete, brojne posjete, vino teče u potocima…Moj stari prijatelj koji je po struci psihijatar mi kaže: Imam pacijenta koji tvrdi da je najbolji šahista na svijetu. Možeš li, pitao me prijatelj, da se sretneš sa njim, odigraš I dobiješ nekoliko partija, čisto kao vid psihoterapije? Složio sam se i dogovorili smo se da se vidimo ujutru. Sledećeg jutra mi dovode čovjeka u četrdesetim godinama, neobrijanog i ljutog.Čovjek gunđa: zašto me stalno svi prekidaju, tjeraju me da igram sa Bog zna kim, sa nekom djecom.
-Ko ste vi?, pitao me?
Ja sam Mihail Talj-prvak svijeta u šahu,odgovorio sam
-Nikad čuo, odgovori on. U redu,nastavi, možemo da odigramo jednu partiju na brzinu.
Slažemo figure, počinjemo. U 12 potezu shvatio sam da me pritiska. U 20 potezu sam se naprezao i pokušavao da se spasim jače nego u meču sa Botvinikom. I spas, moj protivnik dozvoljava nepreciznost I ja se spasavam vječnim šahom-remi. Moj protivnik opet gunđa:
Eto vidite, prekidaju me stalno. Vi ste za mene dijete (izvinjavam se) i ja ne mogu da igram sa vama. Ljutito ustaje, ruši figure i odlazi.
Posle dvije godine ja sam već bio bivši prvak svijeta. Šetajući po Rigi naišao sam na turnir koji se igrao na otvorenom. I na poslednjoj tabli gledam mog protivnika koji igra sa mladićem na čijim grudima je značka majstorskog kandidata. Kažem mu: protiv vas igra genije, a on odgovara: Genije?, teško, drugokategornik u najboljem slučaju.
Moj drug psihijatar ga je ipak izliječio, zaključuje Talj
U sjećanju ljubiteljima šaha, Aleksandar Tolush je ostao uvijek kao elegantan šahista, čak i pomalo kicoš. Ipak, odmah nakon rata nije bilo mogućnosti za takvo oblačenje, još je bilo vrijeme gladi. Međutim, pokušali su da u državi što ranije razviju šah. U Gradskom šahovskom klubu Lenjingrada već 1946. godine održan je svesavezni turnir. Dan prije početka, učesnici su već pristigli u klub. Došao je i poznati majstor Jevgenij Zagorijanski koji je došao iz Erevana. Prema standardima teškog posleratnog razdoblja, bio je poznat kao čovjek koji ima dosta novca. Šetao je predvorjem i odjednom ugledao Toluša. Igrao je šah s nekim mladim ljubiteljem šaha, koji je očigledno za sebe mislio da je dobar šahista. Taj stranac, kicoš se kockao s Tolushom … za partiju su ulagali po 10 rubalja. Međutim, poznati šahista prirodno je davao neznancu kraljicu fore. Ali to kicošu nije pomagalo! Svaki put bi Tolush pobijeđivao i pare su se premjestile iz džepa mladog drskog kicoša u džep šampiona Lenjingrada. Zagorjanski je zavideći posmatrao kako Toluš ‘premlaćuje’ drskog mladića, već u sebi računajući prihode Aleksandra Kazimiroviča. Ali ubrzo se emotivni Tolush nije mogao suzdržati:
„Neću se više da igram s tobom! – dobacio je momku i ustao.- To je jednostavno nemoguće! Tvoji idiotski potezi me nerviraju. Treba mi novca, ali moji živci su skuplji! “ Izgovorivši ovu tiradu, Tolush je ustao i otišao.
„Spreman sam da igram sa vama“, reče Zagorjanski nadajući se da postoji šansa da zaradi dodatni novac.
„Moram da vratim izgubljeni novac“, obradovao se mladić kicoš, očigledno smatrajući to mogućim.
– Znači, igramo za novac, 10 rubalja po partiji. “
„Slažem se“, sretno je odahnuo Zagorjanski.
„Poznajem vas“, razjasnio je stranac, „vi ste šahovski majstor, tako da ćete i vi meni dati kraljicu fore.“
Erevanski šahista je samo klimnuo glavom, psihički već računajući zaradu.
Ali tada se momak kicoš promijenio! Vrlo brzo je pobijeđivao majstora partiju za partijom. Zagorjanski je počeo da vrti glavom čudeći se i napustio klub bez ijedne kopejke, potpuno ne shvatajući šta se događa.
Shvatio je situaciju na otvaranju svesaveznog turnira. Kicoš koji ga je tukao sjedio je na bini. Pored njega je bila tablica sa imenom: „Majstor Konstantin Klaman“. To je onaj kicoš kojem je davao kraljicu fore! Shvativši da je postao žrtva „navlačenja”, Zagorjanski je ogorčeno pojurio ka Tolušu. „Pa poštovani, vi ste sami krivi. Morali ste da znate najjače šahiste Lenjingrada! “ – reagovao je mirno Aleksandar Kazimirovič Toluš
Međunarodna unija studenata počela je da svake godine održava ekipno prvenstvo svijeta. Prvi šampioni su bili češki studenti, drugi su bili naši, treći su bili takođe naši. I 1957 godine u Rejkjaviku je trebao da se održi 4 šampionat.
Ekipa SSSR-a okupila je najbolje omladinske snage zemlje, uključujući dva buduća prvaka svijeta – Talja i Spaskog, kao i Polugaevskog, Gipslisa, dok su rezerve bile Gurgenidze i Nikitin. Trener – majstor I. Kan. Ja sam imao odgovornost šefa delegacije, višeg trenera i prevodioca.
U Rejkjaviku smo se prvo smjestili u studentski dom, ali, pošto su uslovi života bili više nego skromni, ubrzo se preselili u mali hotel. Srećom sredstva dodjeljena za tim su to dozvolila. Mongolski studenti, koje sam inače morao da čuvam, su se preselili zajedno sa nama: pored njihovog vođe, koji je znao malo ruski jezik, ostali su govorili samo na maternjem jeziku. Pored toga, oni su bili prvi Mongoli koji su došli na Island!
Jedne večeri, njihov vođa mi je prišao i počeo da priča:
– Ma, nije dobro, o, nije dobro!
– Šta se dogodilo? ′′ Pitao sam.
– Izgubio sam novac, novac!
Ispostavilo se da je izgubio 400 dolara.
Odmah sam kontaktirao glavnog sudiju turnira, ispričao šta se desilo i tražio da prijavi policiji.
– Zašto ići u policiju? – sudija se stvarno iznenadio.- Moramo da se oglasimo u novinama!
Sada sam ja bio iznenađen.
Međutim, nije prošao ni dan nakon objavljivanja, kad je jedna žena došla na turnir i donela izgubljene dolare. Prema zakonima Islanda, ona je mogla da zatraži 10 % pronađenog iznosa. Na njenu radosti Mongol joj je dao pedeset dolara, i ona je otišla sretna.
Momci su se posle partije vraćali u hotel gladni kao vukovi. Očigledno im je nedostajalo hrane na turniru. A onda sam se dogovorio sa vlasnikom hotela da pored doručka u cijenu sobe obezbjedi ekipi hladnu večeru koja se sastoji od sendviča, lepinja i kafe.
Sve je bilo u redu dok jednog jutra za doručkom nisam video Gipslisu modricu ispod oka.
– Odakle vam ovo?
– Zaspao sam i pao sa kreveta! – objasnio je Ajvar.
Ipak, istraga je pokazala da je razlog za modricu bio drugačiji. Noć prije, za večerom, oni i Spaski nisu podijelili zemičku. Bijesan Gipslis je odjurio je do Spaskog, a kad su ga momci koji su sjedeli pored njega zgrabili, Boris je, sustigao i udario Aivaru pravi nokaut. Nisam ovu priču razglasio tako da ovaj incident nisam prijavio Komitetu za sport.
Ipak, sledeće godine radnik šahovskog odeljenja L. Garkunov me pozvao i zamolio da mi kažem šta se desilo. Ustvari, kada se formirao tim studenata za sledeće Svetsko prvenstvo, Spaski je prigovorio na kandidaturu Gipslisa, govoreći o incidentu, u svom saopštenju.
Uvijek ima mnogo jakih, perspektivnih šahista na studentskim olimpijadama. Bilo je to i ovaj put. Dovoljno je da se pomene B. Larsen, L. Portiš, M. Filip, F. Olafson, P. Benko, V. Lombardi. Ipak, imali smo najjači tim, koji nam je omogućio da variramo sastav, tako da igraju i igrači iz osnovnog sastava i rezerve. Naši učenici su relativno lako zauzeli prvo mjesto, ostavivši drugoplasirane bugarske studente za šest i po poena. Ovo takmičenje je jasno pokazalo da je posle nas, generacija rođena 20-ih godina prošlog vijeka, počela uspešno podizati generacija rođena sredinom 30-ih godina.
11.avgusta 2011. dvije osobe su izbodene u Chuy’s restoranu u Phoenixu. Prema saopštenju policije- osoba se razljutila nakon što je izgubila šahovsku partiju. Svjedoci na mjestu događaja rekli su da su dvije osobe igrale šah, ali kada je jedna osoba pobjedila u igri, druga osoba, gubitnik, se razbjesnio i dva puta ubo nožem pobjednika. Prijatelj žrtve je uskočio i pokušao pomoći, ali je također izboden nožem.
Više vole zimsko računanje vremena od ljetnog
Godine 2012. šest igrača iz sovjetske Gruzije bili su kontumacirani na 13. pojedinačnom prvenstvu Evrope. Nisu uspjeli doći na partije na vrijeme nakon što su slučajno namjestili svoje satove pogrešno za ljetno računanje vremena.
Kontumaciran dok se motivisao za šahovsku partiju
U aprilu 2015. godine GM Wesley So je kontumaciran u 9. kolu američkog šampionata zbog upisivanja bilješki na formular za pisanje poteza. Izgubio je tako partiju protiv GM Varazhan Akobiana zbog toga što je na svoj formular zapisao motivacijske izreke i na poseban komad papira. Napisao je prvih 6 poteza igre kada mu je rečeno da mora biti kontumaciran zbog kršenja šahovskih pravila. So je rekao da je mislio da se pravilo zabrane odnosi samo na formular, a ne na poseban papir. I šta je tu pisao? „Iskoristi svoje vrijeme, imaš ga puno.“ „Sjedi tokom čitave partije. Nikad ne ustaj. “ „Dvostruko provjeri i trostruko provjeri.“ „Iskoristi svoje vrijeme.“ Wesley se oslanjao na motivacijske rečenice koje su mu davale energiju
Godine 1889. Nicholas MacLeod (1870-1965), dvostruki kanadski šampion, izgubio je 31 partiju na 6. Američkom šahovskom kongresu u New Yorku i zauzeo poslednje mjesto. Drži rekord po najviše izgubljenih partija na jednom turniru.
Postavio rekord na međunarodnom turniru
1903.godine pukovnik Charles Paul Narcisse Moreau (1837-1916) izgubio je svih 26 partija na turniru u Monte Carlu. Ovo je bio najgori rezultat ikada zabilježen na međunarodnom šahovskom turniru. Iako slab igrač, učestvovao je jer je bio u organizacionom odboru turnira i volioda igra šah.
Igrao kraljem kao kraljicom i „dao šah“?
1927.godine Sadi Kalabar (1901-1960) iz Jugoslavije kasnio je na svoju partiju sa Luisom Palauom (1896-1971) iz Argentine na Šahovskoj olimpijadi u Londonu. Bio je fokusiran na popunjavanje formulara dok je igrao sa crnim figurama: 1.d4 Nf6 2.c4 e6 3.Nf3 Bb4 + 4.Bd2 Ke7 5.Bxb4 Kxb4 ?? Dotaknuo je pogrešnu figuru, igrajući kraljem kao kraljicom. Objašnjenja za taj potez su različita -jedno je da su figure slabo pravljene i slične (kralj i kraljica). Sam protivnik Kalabara Luis Palau, koji je dugo godina bio urednik časopisa Revista Ajedrez (Buenos Aires, Argentina) napisao je članak u kojem je iznio svoja sjećanja na ovu partiju: ‘Kalabar je bio mladić, koji je više pažnje obraćao na neke razglednice nego na tablu, pa je nepažljivo igrao. Iz tog razloga, Kalabar je uzeo svog kralja umjesto kraljice da zaštiti crnog lovca, a na isti način je zatim pokušao je uzme bijelog lovca kraljem. Odjednom je postao svjestan greške i predao partiju. Palau nije ponudio da vrati potez, jer su igrali na turniru u nacionalnom timu.
Tuširanje figura
1990.godine Bill Wall je pobijedio protivnika na turniru National Open. Nakon što je matiran (nije se predavao kada je ostao be kraljice), njegov protivnik je van sebe bacio čašu sa hladnom vodom na šahovsku tablu i istrčao iz sale za igru.
Zašto niko ne želi da bude operater u šahovskom automatu?
Godine 1915., Ajeeb , automati za šah i dame postavili su James Smith i Emma Haddera na ostrvo Coney. Jedan igrač koji je izgubio od Ajeeba toliko se naljutio da je izvadio pištolj i pucao u torzo automata. Postoje neke spekulacije da je tako ubio skrivenog operatera, koji je bio unutra. U drugom incidentu sa Ajeebom, jedan šahista ispraznio šest metaka u automat, od kojih je jedan pogodio novog operatera u rame. To nije bio kraj napada na automat. Jedna dama koja je izgubila od Ajeeba bila je toliko bijesna da je zabila iglu za šešir u automat, zabivši je skrivenom operateru Petera Hillu, u usta. Ajeeb je funkcionisao od 1868. do 1936. godine.
Treba malo da ubrza
1969.godine, velemajstor Fridrih Saemisch (1896-1975) izgubio je svih 15 partija na vrijeme na turniru u Buesum, Njemačkoj.
Iste godine velemajstor Fridrih Saemisch izgubio svih 13 partija na vrijeme na turniru u Linkoping, Švedska.
Neodigrani meč izgubili 4-0
Na šahovskoj olimpijadi u Skoplju, 1970. godine Albanija je odlučila da ne igra svoj meč protiv Južne Afrike kao protest protiv rasne segregacije. Izgubili su meč kontumacijom 4-0.
U 1250-im se pojavljuje prvi poznati sudski slučaj koji se odnosi na šah i nasilje. Slučaj se bavio šahistom koji je smrtno nožem ubo protivnika. Svađa se desila između dvojice igrača Engleske u Essexu zbog šahovske partije. Jedan od igrača koji je izgubio bio je toliko ljut da je nož zabio protivniku u stomak.
Pobjedila ga žena pa je napao mačem
1263.godine otvoren je engleski sudski slučaj kada je muškarac napao mačem ženu, nakon što je izgubio od nje šahovsku partij. David de Bristoll je igrao šah sa Julianom, suprugom Richarda le Cordwanera, u Richardovoj kući. David je izgubio od Juliane, a zatim je napao mačem i povrijedio prije nego što je pobjegla. (izvor: London Eyre, 1276, slučaj 151)
Svi su sumnjivi dok ne dokažu suprotno
Godine 1891. William Steinitz je igrao protiv Michaela Chigorina u kablovskom telegrafskom meču i izgubio. Ubrzo nakon toga, njujorška policija uhapsila je Steinitza pod optužbom da je ruski špijun jer je koristio šahovski kod preko kabla. Ovo je razjašnjeno kasnije pa je pušten.
Gens una sumus u praksi
2011.godine velemajstor Eshan Ghaem Maghami diskvalifikovan je sa turnira u Korzici nakon što je odbio da igra protiv svog protivnika iz 4. kola, izraelskog FIDE majstora Ehuda Shachara.
Charles Henri Stanley (1819-1901) bio je prvi šahovski šampion SAD . Bio je alkoholičar. Paul Morphy je dobio meč, uz ulog od 100 dolara, sa Stanleyem a zatim dao novac trudnoj Stanleyevoj supruzi. Morphy je znao da Stanley ima problem sa pićem i da bi potrošio novac na alkohol. Poslednjih 20 godina proveo je Stanley u liječenju od alkohola u njujorškim bolnicama.
Gosta Stoltz
Gosta Stoltz (1904-1963) bio je švedski velemajstor (1954). Osvojio je švedski šampionat 1951., 1952. i 1953. Na njegove rezultate sve više je uticao i njegov alkoholizam. Veliki deo svog novca potrošio je na piće i bio je primoran da založi tri plakete švedskog prvenstva i svoj pehar od porcelana Rosenthal u zalagaonici u Stokholmu.
Billy Colias
Billy Colias (1966-1993) je bio majstor FIDE iz Indijane. Umro je od mješavine Tylenola i alkohola.
Akiba Rubinstein (1882-1961) imao je nekoliko fobija. Nikad nije jeo u javnosti i ne bi se rukovao od straha od mikroba. Bio je toliko paranoičan da bi kad bi stranac došao do njegovih vrata, on bi izašao kroz prozor. Patio je od nervnog poremećaja zvanog antrofobija (strah od ljudi i društva). 1911. godine u San Sebastianu požalio se na muvu koja se neprestano sletala na njegovo čelo i remetila mu koncentraciju.
Jacques-Francois Mouret
Jacques-Francois Mouret (1787-1837) bio je operater u šahovskom automatu ‘Turčin’ od 1819. do 1824. Bio je alkoholičar koji je prodao tajnu kako je ‘Turčin’ ustvari radio pariškom tabloidu po cijeni pića.
Francisco Vallejo Pons
Francisco Vallejo Pons je petostruki španski šampion u šahu i kockar. Izgubio je nekoliko hiljada evra kockanjem online, a zatim su ga španske poreske vlasti potražile za dug od 612.000 dolara zbog svog onlajn pokera.
Cecil John Seddon Purdy
Cecil John Seddon Purdy (1906-1979) pobjednik je prvog svjetskog dopisnog prvenstva u šahu (1950-1953). Bio je pušač i radio reklamu za cigarete Rothman
Vjačeslav Ragozin
Vjačeslav Ragozin (1908-1962) bio je sovjetski velemajstor (1950). Bio je težak pušač. U četrdesetim godinama prošlog vijeka, Mihail Botvinnik (1911-1995) je zatražio od Ragozina da puši tokom svojih trening trening partija kako bi se Botvinnik mogao naviknuti na dim.
Emanuel Lasker (1867-1941) bio je strasan pušač cigara. 1927. ML Lederer optužio je Laskera da koristi nepoštenu taktiku dok je igrao šah. Lederer je optužio Laskera da puši žestoke cigare i izdiše dim na svog protivnika dok igra šah. Lasker je negirao navode. U odgovoru je napisao: „Ako su mi cigare užasne i izduvavam dim u lice protivniku, zašto moji protivnici nikada nisu prigovarali u trenutku izduvavanja. Da su moje cigare lošijeg kvaliteta, uništile bi suptilnu, neponovljivu suštinu moje sopstvene igre. Oni koji su me vidjeli kako igram i gledali krivulju dima svjedočiće da se ta kriva udaljava od mog protivnika. “
Frank James Marshall
Frank James Marshall (1877-1944), nekadašnji šahovski šampion SAD, bio je strasni pušač. Camel cigarete jednom su predstavile Marshalla u jednoj od svojih reklama, koja su se pojavila u emisiji The Saturdai Evening Post za 28. april 1934. godine.
James Mason
James Mason (1849-1905) bio je američki majstor. Bio je alkoholičar. 1889. godine izgubio je od Davida Bairda na šahovskom turniru u Njujorku posle 8 poteza. Mejson je posetio jedan bar neposredno prije partije i više nije mogao da igra jer je bio previše pijan. Mason je takođe volio da žvače duvan.
23.januara 2014., Bill Gates dobio je mat u brzopoteznoj šahovskoj partiji protiv svjetskog prvaka Magnusa Carlsena nakon devet poteza i 79 sekundi. Bila je to televizijska egzibicija koja se održala u Londonu u Engleskoj. Bill Gates – Magnus Carlsen , London 2014, 1.e4 Nc6 2.Nf3 d5 3.Bd3 Nf6 4.exd5 Qxd5 5.Nc3 Qh5 6.OO Bg4 7.h3 Ne5 8.hxg4 Nfxg4 9.Nxe5 Qh2 # 0-1 Paul Allen je napisao da je morao da prestane da igra šah s Billom Gatesom, jer je Gates tako loš gubitnik, da bi u bijesu obarao šahovske figure na pod, kad bi izgubio partiju.
Mefisto – džentlmen
Godine 1878. automat Mefisto , napravljen 1876. godine, počeo je da igra šah u Engleskoj protiv svih onih koji žele. Pobijedio je gotovo svakog igrača, osim kada bi igrao sa damom. Kada bi igrao sa damama, došao bi u dobijenu poziciju, a zatim gubio partiju, nudeći da se nakon toga rukuje. Mephisto je bio mehanički uređaj, kojim je uglavnom upravljao Šahovski majstor Isidor Gunsberg (1854-1930).
Posle 11 poraza postao šampion!
Jack Straley Battell (1909-1985) je 1938. godine izgubio svih 11 partija na prvenstvu šahovskog kluba Marshall 1937-38. Odustao je od turnira u klasičnom šahu i umjesto toga počeo da igra dopisni šah. Do 1946. godine, postao je najcjenjeniji dopisni igrač u Sjedinjenim Državama i osvojio je prvenstvo dopisne šahovske lige Amerike (CCLA) 1946. godine.
godine na jednom kineskom turniru Wang Chen i Lu Shanglei izgubili su obojica partiju u kojoj nisu igrali ni potez, ali dogovorili prethodno za remi. Glavni sudija je proglasio da su oba igrača kontumacirana i dobila nulu.
Lopata sa više namjena
U januaru 2009. godine, čovjek iz Bridgeport-a, Connecticut, protivnika je napao plastičnom lopatom za snijeg, pošto je izgubio šahovsku partiju.
Velemajstora odnijeli sa šahovske table da se ispava
U septembru 2009. godine, GM Vladislav Tkachiev je zaspao tokom 3. kola na međunarodnom turniru u Kolati u Indiji. On je, kako se izvještava, bio u pijanom stanju i više puta se onesvjestio tokom prvog sata igre. Bio je kontumaciran nakon 11 poteza. Morali su da ga odnesu. Izgubio je od indijskog majstora Praveen Kumara.
Posle poraza postao ljudožder
U januaru 2014. italijanski šahovski amater Saverio Bellante koji je živio u iznajmljenoj kući u Dublinu ubio je svog nesretnog stanodavca zbog šaha. Uhapšen je zbog ubistva nakon što je više puta izbo svog stanodavca Tima O’Gormana. O’Gorman je bio poslanik. Bellante je policiji rekao da su se svađali zbog šaha. Bellanteu je tada O’Gormon rekao da napusti kuću tokom svađe zbog izgubljene šahovske partije. Umesto toga, Bellante je pronašao kuhinjski nož i izbo O’Gormona, a zatim ga udario tegom po glavi. Bellante je takođe optužen da je jeo srce svoje žrtve.
2008.godine bugarski GM Ivan Čeparinov izgubio je od GM Nigela Shorta jer se odbio da rukuje prije početka partije. Sudija je proglasio partiju porazom za Čeparinova kontumacijom, ali je turnirski odbor dozvolio da se partija igra ako se bugarski igrač izvini i rukuje sa Shortom na početku partije, što je ovaj na kraju i uradio.
Zapišti kad oslabi
U septembru 2008. godine, GM Nigel Short je izgubio šahovsku partiju kada je njegov novi mobilni telefon Nokia zazvonio, iako je bio isključen. Incident se dogodio u drugom kolu Evropskog prvenstva Evropske unije u Liverpoolu. Telefon zapravo nije zazvonio, ali se oglasio zbog slabog punjenja baterije. Iz telefona je zapištalo kako bi se podsjetio vlasnik da napuni bateriju. Zbog zvučnog signala, Short je izgubio partiju od šahistkinje Ketevan Arakhamia -Grant iz Škotske. Taj telefon je bio poklon sponzora na nedavnom šahovskom turniru. Short nije bio svjestan da mobilni telefon signalizira kad mu je slaba baterija.
Bacio protivnika kroz prozor
U decembru 2008. jedan šahista se toliko iznervirao zbog gubitka šahovske partije da je protivnika bacio kroz prozor. Dogodilo se to u Gloazovu, ruskoj Republici Udmurtiji. 43-godišnji Aleksej Valentikhin je izgubio nekoliko partija protiv 60-godišnjeg komšije penzionera. Aleksej se toliko naljutio da je bacio protivnika sa prozora drugog sprata. Penzioner je slomio nekoliko kostiju i kasnije umro. Valentikham je osuđen na 6 godina zatvora.
Viktor Korčnoj izgubio je od Irine Krush na turniru na Gibraltaru 2007. i ponašao se kao loš gubitnik. Napustio je salu za igru ne govoreći ništa, ali tada je vidio Irinu Krush kako sa prijateljem analizira partiju. Prišao je Irini i vrijeđao je govoreći: „Dobro je znati teoriju, ali trebalo bi i da isto tako naučite kako da igrate šah.“
Puno pričao pa dobio tablom po ustima
2007.godine, dva igrača su se posvađala u Willage Chess Shopu u Njujorku tokom šahovske partije. Jedan igrač, koji je izgubio partiju, uzeo je drvenu tablu i udario drugog igrača po ustima, tako da ga je raskrvario. Pozvana je policija. Igrač koji je udaren i ostao razbijenih usta podignuo je tužbu protiv napadača.
Teško je izgubiti od žene…
U decembru 2007., Anna Rudolf, mađarska šahistkinja WGM i IM, optužena je da je varala neke od muških protivnika na šahovskom turniru Vandoeuvre Open u Francuskoj. Navodno je primala šahovske poteze kroz svoju kutiju gdje je imala sjaj za usne. Jedan od muških protivnika čak je odbio da se rukuje s njom u finalnoj partiji i zatražio je da sudija poduzme dodatne radnje protiv nje. U to vrijeme Rudolf je vodila na turniru sa pola poena. Bila je toliko šokirana optužbama da je izgubila u poslednjem kolu i završila na 9. mjestu.
1988.godine Bent Larsen postaje prvi velemajstor koji je izgubio od kompjutera na turnirskom takmičenju.
Kad izgubi partiju spašava ga pištolj
1992.godine Robert Bryan iz Engleske upucao je Matthewa Haya preko šahovske table. Bryanu je ‘bilo previše’ što je izgubio od Hay-a, pa je završio u zatvoru 10 godina nakon što je priznao pokušaj ubistva gospodina Hay-a kojeg je upucao u vrat hicem iz pištolja.
Slab u šahu, ali dobar strelac
1994.godine godine MartinWirth (37) iz Fort Collinsa u Koloradu ustrijelio je 24- godišnjeg VerniejaCoxa na njegov rođendan nakon što su se njih dvojica posvađala zbog šahovske partije. Cox je umro od dvije rane od metaka u grudnom košu. Svjedoci su rekli da je Wirth izgubio šahovsku partiju sa Coxom, oborio je šahovsku tablu i nešto nameštaja, a zatim počeo da se svađa sa protivnikom. Wirth je prešao preko ulice do svoje kuće, vratio se s pištoljem i ustrijelio Coxa.
Velemajstor koji se proslavio po najkraćoj partiji
Godine 1984. IMKamran Shirazi (1952-) izgubio je u 5 poteza. Partiju je izgubio ovako 1. e4 c5 2.b4 cxb4 3.a3 d5 4.exd5 Qxd5 5.axb4 ?? Qe5 + 0-1
od Jack Peters-a na američkom šahovskom šampionatu 1984. godine.
To je najkraća odlučena partija u istoriji američkih šampionata.
Prvi IM poražen od kompjutera na turniru
Godine 1986. David Straus postao je prvi internacionalni majstor koji je izgubio od kompjutera na turniru. Izgubio je od kompjutera Fidelity na US Openu u Somersetu, New Jersey.
Teško je normalno predati partiju
Viktor Korčnoj je 1987. godine igrao protiv Anatolija Karpova na turniru u Briselu. U remi poziciji, Korčnoj je u svom 48. potezu slučajno dotaknuo svog kralja, što bi dovelo do gubitka skakača i poraza u završnici. Umjesto da normalno preda, zamahnuo je rukom i sve šahovske figure oborio na pod, prije nego što je izjurio napolje.
