Piše: GM Rashit Ziatdinov
„Postao sam svjetski šampion“, počeo je Talj, „mršavi dečko, i, naravno, moji prijatelji su poludjeli. I dolazim kući u Rigu. Susreću me, nose me kao štafetu, od gosta do gosta, uz vino, razumjete, proslave… A moj stari prijatelj psihijatar mi kaže: imam pacijenta, tvrdi da je najbolji šahista na svijetu. Zar ne možeš, zamoli me on, da ga upoznaš, odigraš partiju u vidu psihoterapije? Ok, slažem se, dovedi svog psiha.
I dovede mi muškarca sledećeg jutra. Četrdeset godina, neobrijan, ljut. On gunđa: odvlače ga od posla, tjeraju bogzna s kim da igra, s djecom… Ko si ti? Talj skromno odgovara, svjetski prvak. On: Ne poznajem vas, sadašnje… Dobro, ajde na brzinu…
Postavimo figure. Potez, još jedan… Do dvanaestog shvatam da me pritiska. Do dvadesetog se hvatam za tablu, jer to nije bilo kod Botvinika. I – gle čuda! — ludak griješi, dozvoljavajući ponavljanje pozicije… Nerješeno!
Protivnik (ponovno gunđa): „Evo! Vuku me, odvlače, ne mogu da se igram sa djecom (izvinite)! ..“
U bijesu, on sklapa šah i odlazi.
…Dvije godine kasnije više nisam bio svjetski prvak. I šetam Rigom, vidim da se turnir igra na bulevaru. A iza zadnje table – moj psiho! Odjurim kod sudije, mlad momak sa značkom kandidata za majstora: da li znaš da imaš genija iza te table!?
„Genije? – pita on nepoverljivo. – Da, za drugu kategoriju, možda, vuče. jako..“
Ovdje je Talj zastao. I završio: “Možda ga je moj prijatelj psihijatar ipak izliječio“.
Preneseno sa fejsbuka