Moskva 2012
Na samom vrhu
Međuzonski turnir održan je u jesen 1952. godine u Saltsjebadenu, predgrađu Stokholma, dok su posljednja četiri kola odigrana u samom Stokholmu, u zgradi gradske vijećnice.
Taj turnir predstavljao je najveći uspjeh u karijeri Aleksandra Kotova. Odigrao ga je briljantno. Odlično je počeo i poslije prvih osam kola imao maksimalan učinak – osam pobjeda iz osam partija. Već dva kola prije kraja postalo je jasno da ga rivali više ne mogu stići.
Kada se sredinom tridesetih godina Kotov iz Tule preselio u Moskvu, ostavljao je utisak solidnog, ali prosječnog igrača prve kategorije, od kojeg se nije očekivalo ništa spektakularno. A onda je, za svega godinu ili dvije, osvojio titulu majstora, a zatim i velemajstora.
Čak su i tada mnogi prema njemu bili skeptični, naročito poslije XII prvenstva zemlje 1940. godine, kada je završio pretposljednji. Međutim, ozbiljno je radio i na šahovskoj teoriji i na praktičnoj igri, pa je s punim pravom zauzeo mjesto među najjačim šahistima svijeta.
Kasnije je Kotov napisao nekoliko knjiga u kojima je opisao svoje metode rada na šahu. Čini mi se da je ponekad precjenjivao sebe i svoje mogućnosti. Pobjeđivao je najjače protivnike, ali je isto tako znao da izgubi od igrača koji su završavali pri dnu tabele. Zbog toga su ga u štampi prozvali Robin Hud – uzimao je bodove bogatima i dijelio ih siromašnima.
Mi smo ga, između sebe, od milja zvali „Kotik“, iako je taj „mačić“ znao vrlo dobro da pokaže kandže.
Uvijek me zadivljivala njegova izuzetna radna disciplina za tablom. Da bi ga buka u sali što manje ometala, stavljao bi u uši glave pješaka, koje je posebno nosio u gornjem džepu sakoa. Tako bi se potpuno udubio u poziciju. Ponekad je, ništa manje uspješno od Talja, stvarao blistave kombinacije koje su izazivale divljenje.
Na Turniru kandidata 1953. godine, o kojem će kasnije biti riječi, i ja sam osjetio snagu njegove igre. Poslije efektne žrtve dame, Kotov je matirao mog kralja.
Stokholm, 1952. Predsjednik FIDE Falke Rogard sluša kako njegova sekretarica i ja izvodimo rusku narodnu pjesmu „Večernje zvono“.
Aleksandar Aleksandrovič bio je veoma inventivan i uporan šahista. Te iste osobine ispoljavao je i u svakodnevnom životu. Uspio je da postane i pisac scenarija. Satiričar Aleksandar Ivanov posvetio mu je ovakav epigram:
Svuda objavljuju njegova djela.
Velemajstor poznaje sve poteze.
Kotovljev dugogodišnji prijatelj, čuveni pijanista Jakov Flijer, jednom mi je ispričao sljedeću zgodu:
– Sa Sašom sam često provodio slobodno vrijeme – čas za kartaškim stolom, čas na teniskom terenu, čas uz partiju bilijara. Tako smo došli na ideju da organizujemo višeboj. U njega smo uključili poker i preferans, veliki i stoni tenis, bilijar, damu i domine.
– A što da u višeboj uključimo i šah? – predložio sam.
– Zašto onda ne bismo organizovali i takmičenje u sviranju klavira? – uz osmijeh je uzvratio Saša.
Pomislio sam da se šali, jer sam, koliko sam znao, ako je ikada i dotakao klavirske dirke, činio to samo jednim prstom.
– Dobro, ako uspiješ da odsviraš Betovenovu „Mjesečevu sonatu“, smatraćemo da si pobijedio u višeboju – odgovorio sam prilično samouvjereno.
Prošla su dva mjeseca. Već sam zaboravio na taj razgovor, ali kada smo se ponovo sreli kod mene, Kotov je, ne rekavši ni riječ, prišao klaviru i, na moje ogromno iznenađenje, sasvim pristojno odsvirao prvi stav „Mjesečeve sonate“.
Dodaću Flijerovoj priči da je od tada na našim pripremama, u programu improvizovanih šahovskih koncerata, uz vokalne tačke Smislova i klavirske nastupe Tajmanova, svoje mjesto našla i „Mjesečeva sonata“ u Kotovljevom izvođenju.
Međutim, vrijeme je da se vratim međuzonskom turniru.
Na njega sam dospio u posljednjem trenutku i nisam imao vremena da pronađem sekundanta. Sa Tajmanovim je bio Flor, sa Gelerom Bondarevski, sa Petrosjanom Lilijental, a sa Kotovom Mojsejev.
Istina, Ragozin, koji je predvodio našu delegaciju, obećao je da će mi pomagati i davao mi je poneki savjet. Ali, pošto je godinu ranije prestao da bude Botvinikov sekundant, sasvim je prirodno što nije imao naročitu želju da se u potpunosti posveti pomoći meni.
Prekinute partije, kojih je, doduše, bilo relativno malo, gotovo uvijek sam analizirao sam. To me, naravno, stavljalo u neravnopravan položaj u odnosu na moje konkurente.
Posebno se to osjetilo prilikom nastavka veoma važne partije protiv Štalberga. Partija je bila prekinuta u poziciji koja je bila povoljna za mene, ali je put do pobjede vodio u oštar završni dio igre koji je zahtijevao gotovo filigransku preciznost.
Te noći dugo sam analizirao prekinutu poziciju i zaspao tek pred zoru, ne potpuno uvjeren u ispravnost svojih analiza. Kada je nastavak partije počeo, potrošio sam dosta vremena provjeravajući ono što sam prethodne noći izračunao, upao u vremensku oskudicu, najprije propustio pobjedu, a zatim, po inerciji, i remi.
Pošto sam potpisao zapisnik i rukovao se sa protivnikom, otišao sam u hotel na ručak. Međutim, čim sam ušao u restoran, osjetio sam da nisam sposoban ni da jedem, pa čak ni da sjedim za stolom. Istrčao sam napolje. Duvao je jak vjetar i padala je jaka kiša, ali sam krenuo kroz šumu, ne obraćajući pažnju kuda idem, sve dok nijesam stigao do obale malog jezera okruženog velikim kamenim gromadama.
Sjeo sam na klupu koja se tu našla baš u pravom trenutku i dugo posmatrao površinu vode. Sjedeći tako najmanje pola sata, osjetio sam kako mi se živci postepeno smiruju. Koliko god to zvučalo neobično, voda je na mene djelovala umirujuće. Kasnije sam više puta, poslije naročito napornih partija, upravo posmatranjem vodene površine uspijevao da povratim unutrašnji mir.
– Zašto toliko paničiš? – govorio sam sam sebi. – Turnir još nije završen i šanse nisu izgubljene. Zar se nisi još nedavno oprostio od šaha, pa se ipak sve preokrenulo? A najvažnije je to što, u najgorem slučaju, nećeš postati velemajstor. Mirne savjesti vratićeš se svom poslu i završiti disertaciju.
Kada sam se vratio u hotel, napravio sam plan za nastavak borbe.
Da bih završio među petoricom koji su sticali pravo na titulu velemajstora i plasman na Turnir kandidata, bilo je potrebno da iz posljednjih devet partija osvojim sedam poena. Taj težak zadatak uspio sam da ispunim.
Neću detaljno opisivati kako se to dogodilo niti koliko me je to koštalo. Grigorij Jakovljevič Levenfiš volio je da kaže:
„Velikih uspjeha nema bez velikih živaca.“
Zadržaću se samo na završnoj fazi borbe.
(Nastaviće se)