Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi
Eliot Hearst i John Knott

38.nastavak
Aleksandar Aljehin
Sada dolazimo do osobe za koju većina šahovskih stručnjaka i istoričara (kao i sadašnji autori) vjeruju da je bila najveći igrač naslijepo svih vremena. Osim toga, Aljehin je osvojio svjetsko prvenstvo u redovnom šahu—jedini iz reda onih koji su postavili svjetski rekord po ukupnom broju simultanih partija naslijepo. Zbog toga postoji ogromna količina materijala dostupna o Aljehinu: detaljne knjige i izvještaji o njegovom životu, zbirke njegovih partija, njegova brojna vlastita djela o različitim aspektima šaha i njegove karijere, kao i opisi brojnih turneja koje je održao širom svijeta. U uravnoteženim sjećanjima napisanim 1947. godine, godinu dana nakon Aljehinove smrti, Julius du Mont je s pravom rekao da pri opisivanju i prepričavanju života Aleksandra Aljehina “hroničar ima težak zadatak da ostane objektivan, izbjegne da ga zanese Aljehinov genij, slava njegovih dostignuća, ili da ga zavede osjećaj sažaljenja prema tragediji njegovog života” (du Mont u izdanju Aljehinove knjige iz 1939. godine, stranica ix). Tri decenije kasnije, velemajstor Aleksandar Kotov, predlažući kriterije za procjenu veličine šahiste, istakao je da bi se trebalo uzeti u obzir do kojeg stepena je taj igrač nadmašio druge u sportskim dostignućima, doprinosima teoriji otvaranja i širini filozofskog pristupa šahu. Koristeći ove standarde, Kotov je smatrao da Aljehin “lako zasjenjuje svoje najopasnije rivale” (Kotov, 1975, stranica v). Čitaocima dvadeset prvog vijeka bilo bi teško navesti čak i nekolicinu igrača iz druge polovine dvadesetog vijeka koji bi mogli po svim ovim kriterijima izjednačiti ili nadmašiti Aljehina.
Aljehin (rođen u Moskvi 1892. godine, a preminuo u Estorilu, Portugal, 1946. godine) bio je zagonetna ličnost. Tokom perioda svojih najvećih dostignuća na šahovskim turnirima—na primjer, u San Remu, Italija, 1930. godine, i u Bledu, Jugoslavija, 1931. godine—i u svom statusu svjetskog šampiona u šahu, rekao je o svojim rivalima: „Dominiram svima.“ Reuben Fine, američki velemajstor koji je kasnije postao klinički psiholog, a koji je takođe pokazivao posebnu vještinu u šahu naslijepo, primijetio je znakove megalomanije u Aljehinovom ponašanju nakon 1934. godine. Izvještava da je sledeće godine, kao naturalizovani građanin Francuske, Aljehin stigao na poljsku granicu na putu za Varšavu kako bi učestvovao na međunarodnom timskom turniru. Nije imao pasoš, ali je rekao graničnim službenicima: „Ja sam Aljehin, šahovski šampion svijeta. Imam mačku koja se zove Šah. Ne trebaju mi dokumenti“ (Fine, 1956/1967, stranica 53).
Aljehin je bio svjetski šampion od 1927. do 1935. godine, i ponovo od 1937. do svoje smrti 1946. godine. Du Mont (u svom pomenutom sjećanju iz 1947. godine, stranica XIV) kaže:
„U svakodnevnom životu bio je upadljiva ličnost, sa odličnim fizičkim izgledom i sjajnim manirima, u bilo kojem društvu. Na neki način njegov karakter bio je čudno kontradiktoran. Iako je na šahovskoj tabli ili u turnirskoj sali imao potpuno samopouzdanje, van šahovske atmosfere bio je vrlo stidljiv, pa su ga mnogi površni poznanici smatrali nadmenim, čak i arogantnim. Ipak, nakon partije sa jednim od svojih slabijih protivnika, nijedan veliki majstor nije bio spremniji da provede svoje vrijeme analizirajući partiju, objašnjavajući motive i slobodno davanje podrške i savjete. Imao je nekoliko kritičara, ali koji veliki čovjek ih nije imao? Aljehin je sam ispričao svoja prva iskustva sa šahom naslijepo. Naučio je da igra šah sa sedam godina, ali je prvi put saznao o šahu bez gledanja na tablu sa deset godina, kada je Pillsbury ostvario svoj svjetski rekord u Moskvi 1902. godine sa 22 partije. Aljehin je rekao da je njegov stariji brat bio jedan od Pillsbury-evih protivnika u toj simultanci i da je uspio da izvuče remi, ali istraživanje nije pronašlo nijednog takmičara po imenu Aljehin. Sve partije sa te simultanke su uključene u Treći dio (Partije 67–88), zajedno sa imenima protivničkih igrača—svi oni su takođe navedeni u Dodatku A. Dakle, osim ako njegov brat nije igrao pod pseudonimom, bio neimenovani partner drugog igrača, ili je igrao u nekoj drugoj naslijepo demonstraciji koju je Pillsbury održao u Moskvi, Aljehinova sjećanja su ili bila pogrešna ili je on netačno predstavljao činjenice—što nije bilo neuobičajeno za njega. (Postoje brojni primeri u Aljehinovim vlastitim kolekcijama partija gdje je očigledno promijenio rezultate partija koje su završene na uobičajeni način, zamenjujući ih brilijantnijim završecima koje je vjerovatno planirao da su mu protivnici igrali drugačije.)“
Aljehin je 1931. godine napisao (prema Buschkeovom prevodu, 1971, stranica 522):
„Pillsburyjev podvig ostavio je na mene snažan utisak… Kada sam imao oko dvanaest godina, pokušao sam da igram šah naslijepo. Zbog svoje mladosti još nisam mogao da se krećem u šahovskim krugovima; zato sam sa još većim entuzijazmom učestvovao na dopisnim turnirima. U vezi s tim morao sam mnogo da analiziram, a to sam ponekad radio i tokom časova u školi. Podrazumijeva se da nisam mogao da koristim šahovsku tablu; zato sam crtao potrebne pozicije na komadiću papira i nastavio analizu iz sjećanja. Brzo sam se uvjerio da mogu da igram čak i potpuno bez šahovske table. Sa šesnaest godina osvojio sam titulu majstora na Nacionalnom turniru u Sankt Peterburgu. U to vreme igranje četiri ili pet simultanih partija naslijepo nije mi predstavljalo nikakav problem. Međutim, nisam dalje razvijao ove svoje sposobnosti i usavršavao sam se isključivo u umjetnosti praktične igre. Moje prve ozbiljne partije naslijepo odigrane su ubrzo nakon Međunarodnog turnira u Manhajmu 1914. godine. Kao što je poznato, ovaj turnir je bio prekinut tokom prvih dana rata i ja sam, zajedno sa ostalim ruskim učesnicima kongresa, bio interniran u zatvoru Rastatt. Sa mnom su bili Bogoljubov, Romanovski, Bohatyrčuk, Ilja Rabinovič, Weinstein i drugi. Nismo imali ništa drugo da radimo osim da provedemo slobodno vrijeme igrajući šah. Pošto, međutim, nismo imali table na raspolaganju, morali smo da se okrenemo igri naslijepo. Tako sam odigrao mnoge partije sa Bogoljubovom i drugima; neke od tih partija kasnije su bile objavljene u novinama.“
(Nastaviće se)