V.A.Ivonin V: Šah. Sport -Legende, laži i istina (50.nastavak)

V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.

U jeku pregovora 14. septembra pozvali su me iz Moskve i predložili da se hitno vratim u domovinu, jer su od sljedećeg dana zapadne zemlje najavile bojkot letova Aeroflota, protestujući zbog obaranja južnokorejskog aviona koji je nezakonito ušao u vazdušni prostor Sovjetskog Saveza. Objasnio sam da razumijem moguće poteškoće, ali da bi moj rani povratak značio prekid krhke konstrukcije prethodnih dogovora. Zato je bilo razumno da ostanem do završetka pregovora, a zatim da se u Moskvu vratim preko trećih zemalja. Tako je i odlučeno.

Nakon dva dana sa predsjednikom FIDE postignut je sljedeći dogovor:

„1.Apel Savjeta velemajstora predstavlja dovoljan moralni osnov za donošenje nove odluke, tim prije što su mnogi članovi Izvršnog komiteta FIDE takođe podržali tu ideju.

2.Predsjednik će bez odlaganja započeti potragu za državom koja će preuzeti organizaciju mečeva i do 22. septembra ove godine obavijestiti sovjetsku stranu o tome.

3.U slučaju saglasnosti Šahovske federacije SSSR-a sa ovim prijedlogom ona će:

  • uputiti pismo FIDE (tekst usaglašen sa predsjednikom FIDE) o skidanju protesta sa dnevnog reda kongresa FIDE;
  • uputiti FIDE telefaks o spremnosti na dogovorenu kompenzaciju u slučaju rješavanja pitanja;
  • uputiti predsjedniku FIDE telegram predsjednika Sportskog komiteta SSSR-a (podrazumijeva se izvinjavajući – napomena autora);
  • istovremeno će sovjetska federacija na za nju pogodan način stupiti u kontakt sa rukovodiocima šahovskih federacija SAD i UAE, kako bi se ovim korakom ublažio neprijatan utisak zbog neodržanih mečeva u Pasadeni i Abu Dabiju.

4.Nakon dobijanja materijala navedenih u prethodnoj tački, F. Kampomanes će 25–26. septembra ove godine objaviti svoju odluku o održavanju mečeva.

5.Ostala pitanja, uključujući diferenciranu raspodjelu prihoda od predstojećih polufinalnih mečeva, odlučeno je da se razmotre prilikom utvrđivanja uslova njihovog održavanja.“

Sovjetska strana je razmotrila i operativno saopštila svoju saglasnost sa postignutim dogovorima i ispunila preuzete obaveze.

Konflikt je ostao iza njih i krajem 1983. godine oba polufinalna meča održana su u Londonu. Pobjedili su Smislov i Kasparov, koji su zatim u proljeće 1984. godine igrali finale kandidata, koje je završeno pobjedom mladog velemajstora.

„Vi ste već formiran radnik, a mi ćemo raditi na novi način”

Sada je predstojao meč za titulu svjetskog prvaka u šahu između Karpova i Kasparova. Međutim, meni više nije bilo dato da učestvujem u njegovoj organizaciji, jer sam ubrzo „podveden pod smanjenje broja zaposlenih” i upućen da vodim jednu od organizacija potčinjenih Sportskom komitetu SSSR-a. Smanjenje mog radnog mjesta počelo je prilično neobično, ali na kraju, kada sam saznao sve detalje, i sam sam zatražio da se ne odlaže donošenje te odluke.

Naime, u skladu sa odlukom Centralnog komiteta i Savjeta ministara, donesenom u prvom kvartalu 1984. godine, sprovođeno je smanjenje broja zamjenika ministara i rukovodilaca mnogih centralnih državnih organa. Jedno mjesto zamjenika predsjednika trebalo je da bude ukinuto i u Sportskom komitetu. Po logici stvari, a i u praksi, smanjenje kadrova se uvijek prvo vrši na račun upražnjenih radnih mjesta. U Sportskom komitetu takvo mjesto je postojalo. Međutim, kako se ispostavilo, Gramov je to mjesto obećao svom prijatelju „G”, a onda je došlo do pomenute odluke… Predsjednik Sportskog komiteta, ne obavještavajući nadležne organe o postojanju upražnjenog mjesta, predložio je da se ukine moje radno mjesto. Pritom je tajno, šaljući pismo Centralnom komitetu u rukopisu, tvrdio da je pitanje sa mnom usaglašeno. Kada je u Odsjeku za propagandu CK to otkriveno, bio je prinuđen da i meni saopšti da sam obuhvaćen smanjenjem. Kao argument je rekao: „Vi ste već formiran radnik, a mi ćemo raditi na novi način.”

Prođe mjesec, pa dva. Ja u „privremenom” stanju nastavljam da radim, a odluke CK o mom smanjenju nema i dalje. Međutim, i strpljenje ima granice. Preko prijatelja saznajem da su u CK-u obratili pažnju na čudne i nekorektne prijedloge nekih ministara i rukovodilaca centralnih organa, među njima i na prijedlog o mom ukidanju radnog mjesta. Na pismu Gramova Černenko je stavio rezoluciju: „Gorbačovu, Ligačovu. Molim da se dodatno razmotri”. Ali kada je to stiglo do člana Politbiroa Gorbačova, on je otišao na dvomjesečni odmor. S jedne strane, rezolucija je izgledala kao da ide u moju korist i davala mi je određenu šansu da ostanem na dosadašnjoj funkciji. S druge strane, savršeno sam razumio da Gorbačov vjerovatno neće odbiti da podrži prijedlog Gramova, kojeg je kao Stavropoljca prije oko godinu dana postavio na čelo Sportskog komiteta. A i kakav bi mogao biti rad sa Gramovom ako on to ne želi?

U toj situaciji otišao sam na prijem kod Arka­dija Ivanoviča Volskog, koji je tada radio kao pomoćnik Černenka, i zamolio ga da ne odlaže odluku o mom smanjenju. Arka­dij Ivanovič mi je odgovorio: „Žao mi je, ali pošto Vi tražite, neću zadržavati odluku.”

Da bih završio ovo odstupanje od šaha, reći ću samo da sam u toj situaciji na svojoj koži shvatio mudrost ruske poslovice: prijatelji se poznaju u nevolji. Čim je odluka bila potpisana i poslata, već u prva dva dana su me zvali (nisam mogao ni da zamislim tako nešto): zamjenik predsjednika Savjeta ministara RSFSR-a, dvojica zamjenika glavnih urednika centralnih listova, sekretar Moskovskog sovjeta, dvojica šefova odjeljenja i četvorica šefova sektora CK Partije, zamjenik generalnog direktora TASS-a, dvojica ambasadora SSSR-a, zamjenik ministra spoljnih poslova i četvorica zamjenika rukovodilaca drugih ministarstava, načelnik Glavne carinske uprave zemlje, zamjenik predsjednika državnog komiteta za ekonomske veze, zamjenik predsjednika Saveza društava prijateljstva sa inostranstvom, kao i rukovodioci mnogih sportskih organizacija i društava, treneri i sportisti… A kada je vijest da me „sklanjaju” stigla do velemajstora koji su se nalazili na meču reprezentacije SSSR-a protiv reprezentacije svijeta, oni su namjeravali čak da pošalju pismo CK Partije u moju zaštitu.

Ne krijem, za mene su ti pozivi bili najviša ocjena onoga što sam uradio tokom 15 godina rada kao zamjenik predsjednika Sportskog komiteta SSSR-a, i naravno, ublažili su povrijeđenost koju sam osjećao u sebi.

(Nastaviće se)