Moskva 2003.
Sada je biblioteka zatvorena, ali za nas se pravi izuzetak i ulazimo unutra. Prašina na policama, na stolovima izblijedjeli časopisi iz 1993. godine, jasno je da rijetko ko ovdje dolazi.
„Ni pod kojim uslovom – preprečila nam je put čuvarica muzeja Kluba i biblioteke Tatjana Mihajlovna Kolesnikovič, kada smo htjeli ući u drugu sobu – sve može da se sruši u svakoj minuti“. Zaista, stubovi koji drže plafon ne ulivaju puno povjerenja.
Izlazimo u hol i penјemo se glavnim stepenicama. Nekada je ovdje visila velika karta svijeta, puna zastavica – svuda gdje su bili i sovjetski šahisti. Nakon Šestodnevnog rata 1967. godine, kada je Sovjetski Savez prekinuo diplomatske odnose sa Izraelom, zastavica je bez milosti uklonjena iz zemlje, koja je tri godine ranije bila domaćin Olimpijade.
Na drugom spratu lijevo – soba u kojoj sada djeluje organizacija s tajanstvenim nazivom Asocijacija šahovskih federacija. U stvarnosti, to je turistička agencija koja se bavi prodajom karata, izdavanjem viza i rezervacijom hotela za šahiste. Još pola godine ranije bila je smještena u svojoj staroj drvenoj vili u blizini, ali požar koji se desio prisilio ju je na preseljenje. Tankom nitom povezuje nas porodica direktora biroa – Bah – sa muzičkom istorijom vile na Gogoljevskom.
Prolazimo hodnikom i nalazimo se u prostranoj sobi u kojoj je sakupljeno mnogo jedinstvenih eksponata. To je muzej Kluba. Postoji od 1980. godine i sada se zove Muzej šaha Rusije. Njegovu osnovu čini kolekcija poznatog lenjingradskog sakupljača Vjačeslava Dombrovskog. Kada je umro, ispostavilo se da pravo nasljeđa zahtijevaju dvije žene, obe su se smatrale suprugama pokojnika. Pravni slučaj se dugo vukao, ali nikada nije riješen. Kolekcija je podijeljena na dva dijela, jedan je kupio Lotar Šmid, a drugi je pripao Klubu.
Ovdje ima mnogo zanimljivog: šahovi različitih vremena i naroda, napravljeni od drveta, porcelana, slonovače, metala, ornamentalne table, bareljefi. Bistе Voltera, Napoleona, Puškina, Turgenjeva, koji su u različitim fazama života bili zainteresovani za šahovsku igru. Portret prvog ruskog majstora Petrova. Crtež: Čigorin i Janovski u okruženju najboljih šahista Sankt Peterburga, za partijom koju su odigrali zimi 1900. godine.
Slika koja prikazuje šahiste u poznatom peterburškom kafiću „Dominik“. Komplet figura kojim se igrao meč Rubinštajn – Salve u Lodžu (1903), kada je veliki Akiba tek počinjao svoju karijeru. On se dostojanstveno borio sa svojim učiteljem, završivši meč nerješeno, iako je nekoliko godina ranije gubio od onih kojima je Salve davao figuru fore.
Ovdje su i nagrade, pehari, trofeji osvojeni od strane sovjetskih šahista u posleratnim godinama. Bronštajn se zadržava kod posebne nagrade, osvojene za pobjedu u radio-meču SSSR – SAD, održanom u septembru 1945. Naši šahisti tada su savladali Amerikance sa 15,5:4,5 i zaslužili pohvalu Staljina. Mladi David Bronštajn učestvovao je u tom meču i dva puta lako pobijedio Santasijera. On se sjeća da su partije počinjale u pet sati popodne po moskovskom vremenu i trajale po 10–12 sati.
Na počasnom mjestu u klubu – čuveni Hamilton-Rasselov kup, o kojem je već bilo riječi. Šahovski sto, za kojim su odigrane partije mečeva između Karpova i Kasparova, sa dvije crvene zastavice na njemu sa srpom i čekićem, vraća nas u relativno nedavnu prošlost, koja sada izgleda daleko.
Eksponati muzeja, kao i sve ostalo, imaju svoju relativnu vrijednost: ako su u sovjetsko vrijeme posjetioci obraćali pažnju na šahovske complete kojim je Lenjin igrao sa svojim rođakom Ardaševim, sada je ponos muzeja šaha napravljen od gline, po specijalnoj narudžbi za djecu posljednjeg ruskog cara i izložen u staklenoj vitrini.
U Velikoj sali pusto: ovdje se već dugo ne igra šah, ali prostor se često koristi za svadbe i jubileje. U decembru 2001. održan je jedan od krugova svjetskog prvenstva FIDE, nakon čega je sve opet ušlo u staru rutinu. U Čigorinskoj sali se povremeno održavaju turniri, ali portreta onoga po kome sala nosi ime više nema: njegov bistar, ali strog pogled mogao bi zasmetati večernjim gostima, čiji stol je već pripremljen.
U sali na drugom spratu, gdje su nekada vođeni šahovski mečevi, smjestio se Fond Botvinik, koji izdaje knjige vezane za njegovo stvaralaštvo. Ni na jednom mjestu nisu vidljivi ne samo ljudi koji igraju šah, nego ni šahovske figure.
Pada veče. Silazimo niz stepenice. U holu Kolja Sirotin već skuplja svoje knjige. „Ima li nešto novo, Kolja?“ – „Evo, upravo je stiglo“. Pruža knjigu u ljubičastom povezu, izdanu od strane Fonda Botvinik: „Meč Botvinik – Bronštajn“, o meču za svjetsko prvenstvo, odigranom tačno prije pola vijeka. David Ionovič počinje da prelistava knjigu. Klima glavom: „Pogledajte šta Botvinik piše o trećoj partiji. Hoćete da vam ispričam kako je to zapravo bilo?“
Izlazimo na bulevar, skrećemo lijevo i polako dolazimo do stanice metroa „Kropotkinskaja“.
„Kropotkinskaja“? Sa sedamnaest godina prvi put sam igrao u Klubu na takmičenju studentskog društva „Burevestnik“.
Propala gostionica, nekoliko autobuskih stanica od metroa „VDNH“. Četvoro u jednoj sobi. Dim cigareta. Noćna analiza. Blic. Zima. Pretrpan autobus. Teška vrata metroa. Para koja izlazi iz rešetki za grijanje. Pripremljeno pet kopejki. Eskalator koji ne radi u podzemlju. Krzneni šeširi, marame. Crni, ozbiljni ljudi. „Riška“, „Prospekt Mira“, „Komsomolskaja“. Stanice, stanice, snopovi svjetla koji odlijeću ka kraju voza. Ali sve bliže, bliže, i već metalni glas u vagonu metroa: „Pažnja, vrata se zatvaraju. Sljedeća stanica – Kropotkinskaja“.
Snijeg na klupama bulevara. Gužva u garderobi. Posljednja cigareta. I već sudija turnira ide među stolove, praćen zvukovima uključivanja šahovskih satova, i već prilazi tvom stolu.
Moskva. Gogoljevski bulevar. Klub. Divni januar 1961.
Februar 2002.
(nastaviće se)