
Moskva 2012
Moj prijatelj Nikolaj Glazkov (nastavak)
Venjka je bio veliki šaljivdžija i majstor mistifikacija. Tako je mene, umjesto Jurka Averbaha, zvao Sivka-Burka Averbjuh! Zato nije bilo nimalo čudno što sam stihove koje je recitovao smatrao njegovim, Levinovim, a Nikolaja Glazkova njegovim pseudonimom.
…Prošle su godine. Venjka Levin se nije vratio s fronta. Jednom sam otvorio novine – više se ni ne sjećam koje. Na četvrtoj stranici ugledao sam stihove potpisane imenom: Nikolaj Glazkov.
Nisam mogao da vjerujem svojim očima. Nakratko mi je sinula nada: možda je Venjka Levin ipak živ! Sve se, međutim, pokazalo mnogo jednostavnijim – pjesnik Nikolaj Glazkov zaista je postojao.
Nedugo zatim moj prijatelj iz šahovskog kluba Doma pionira, danas već pokojni Jevgenij Iljin, upoznao me je s Glazkovom.
Moju ruku stegle su čelične kliješta. Bio je to stisak izuzetno snažnog čovjeka.
Bivši arbatovski dječaci imali su o čemu da razgovaraju, čega da se prisjete i koga da pomenu. Prisjetili smo se i Venjke Levina.
Neprimjetno smo se Kolja i ja sprijateljili. Susreti s njim postali su mi neophodni.
Šta nas je zbližilo – šah, poezija ili strast prema putovanjima? I jedno, i drugo, i treće…
Glazkov je bio izvanredan sagovornik – pametan, duhovit i ironičan. Bilo da je riječ o iskrenom razgovoru ili veselom druženju za stolom.
Prema šahu je Nikolaj Ivanovič imao poseban, gotovo dirljiv odnos. Čim bi se drvene figure našle na tabli, na njegovom licu pojavljivao bi se poseban izraz, kakav vjerovatno imaju istinski gurmani u iščekivanju omiljenog jela. Volio je i cijenio šah. Bilo je očigledno da mu je samo igranje predstavljalo pravo zadovoljstvo.
Glazkov je od djetinjstva sanjao da postane snažan šahista. Zaista je igrao sasvim dobro, ali ne toliko dobro da bi njegovo samoljublje bilo zadovoljeno. To ga je pogađalo na gotovo dječji, sasvim neposredan način, što se odrazilo i u njegovim stihovima.
Odbačen od Kaise, jadnik,
nisam uspio da dosegnem šahovske visine.
– Kolja – rekao sam mu jednom u šali – kakav si ti pjesnik kad nemaš nijednu pjesmu posvećenu psu?
– U djetinjstvu me pas strašno izujedao – ozbiljno je odgovorio. – Zato ih ne mogu opjevavati.
Ipak, za jednog psa napravio je izuzetak – za moju crnu pudlu, tačnije pudlicu po imenu Bjaša.
Dogodilo se to ovako. Jednom je Glazkov došao kod mene i zatekao me kako sjedim za šahovskom tablom, dok mi je Bjaša sjedila u krilu i pažljivo posmatrala kako pomjeram figure. Taj prizor je, očigledno, ostavio snažan utisak na njega.
Prošlo je neko vrijeme. Iskreno govoreći, već sam bio zaboravio taj događaj. Odjednom sam dobio pismo od Glazkova. U njemu su bili stihovi, kopija njegovog pisma „Literaturnoj gazeti“ s prijedlogom da ih objavi na šesnaestoj strani i odgovor redakcije:
– Mi bismo ih objavili, ali će se velemajstor uvrijediti.
Pored toga, Koljinim prepoznatljivim rukopisom bilo je dopisano:
– A zašto bi se uvrijedio?
Evo tih šaljvih stihova, koje je pjesnik kasnije uvrstio u svoju posljednju knjigu, objavljenu pred smrt:
Kod velemajstora Averbaha
U kući živi jedna kuja.
Sjedi kraj njega, uvijek blizu,
A on je časti kockom šećera.
Priča joj o šahovskim bitkama,
O lijepim i originalnim potezima,
O završnicama i pronalascima,
O studijama i matovima u tri poteza.
I pas sve to razumije,
Samo šah – ne igra.
Naravno, nisam se nimalo uvrijedio, već sam te stihove doživio kao znak prijateljske pažnje. Nikolaj Glazkov znao je da cijeni prijatelje i njihovu naklonost prema njemu, a uvijek je nastojao da im uzvrati istom mjerom…
I na kraju – ono protivrječno i gorko – što mi je ostalo u sjećanju.
Tokom godina našeg prijateljstva navikao sam se na Koljinu nenametljivu pažnju. Navikao sam da od njega dobijam duhovite pjesme koje mi je slao i povodom i bez ikakvog povoda. Ponekad bi njegove razglednice sa stihovanim čestitkama počele da stižu čak mjesec dana prije mog rođendana. Te tople i dirljive poruke uvijek su bile ispunjene humorom, osmijehom, životnom radošću i osjećajem pouzdanosti. Doslovno su grijale dušu. Činilo se da takav čovjek treba da živi još dugo, dugo…
A onda…
Koljini stihovi koje mi je poslao neposredno prije smrti. Vjerujem da su među posljednjima koje je napisao:
Poželio bih opet biti
onakav kakav sam bio s dvadeset pet,
kad napisah tek poneki stih,
ali sam mogao trčati i skakati.
No o čemu ja to sanjam?
Nisam ni tada bio snažan čovjek:
od prehlade sam kijao,
od studeni drhtao,
ali sam mogao da se borim i rvem.
Nisam sebe smatrao srećnim.
Šta sam želio? O čemu sam sanjao?
Sanjao sam da postanem veliki,
želio sam da objavim desetine knjiga.
Ono o čemu sam sanjao – ostvario sam.
Ali sam prekasno shvatio
da sam pogrešno sanjao,
i zato sam umoran i star.
Još stvaram štampane stihove,
ali više ne mogu ni trčati ni skakati.
I, kao kakva budala, želim opet biti
onakav kakav sam nekad bio!
Ti stihovi su me bolno pogodili. Natjerali su me da povjerujem u ono u šta sam odbijao da vjerujem – Kolja je neizlječivo bolestan. I zar je to onaj „najsnažniji među intelektualcima“, Kolja Glazkov, čiji bi optimizam i ljubav prema životu bili dovoljni za mnoge? „Mogao sam trčati i skakati…“ Zar je sve to već prošlost?
Od tog uznemirujućeg osjećaja nije se moglo pobjeći. Stihovi su govorili sami za sebe. Ali svijest se i dalje opirala gorkoj istini: pjesnik Nikolaj Ivanovič Glazkov odlazio je iz života…
(Nastaviće se)