Dr SLOBODAN ILIĆ: U ŠAHOVSKOM OGLEDALU- KAKO PREŽIVETI PORAZ? (29. nastavak)

Niš, 2024

PSIHOLOGIJA

KAKO PREŽIVETI PORAZ?

„Koliko god puta me pobedite, ja ću opet stati na svoje noge“

Šahovski anonimus

Šahovski poraz, bez obzira na tok partije i poziciju iz koje je proistekla predstavlja svojevrsnu duševnu traumu koja traži način I vreme da se adekvatno izmetaboliše. Poraženi je na trenutak psihički izmešten, doživeo je narcističnu povredu ličnosti, ego mu je posramljen jer u „borbi misli“ kao metafori mere ljudske vrednosti nije odgovorio zadatku. Gubitak šahovske partije može ozbiljno da uzdrma duhi značajno utiče na tok i ishod preostalih partija na turniru. „Moj cilj u partiji je da, ponizim ego svog suparnika“ govorio je Fišer, i svoju nameru javno obelodanjivao stavom, položajem tela, pogledom. Znao je on dobro gde treba da udari, gde će najviše zaboleti. Posle poraza sa nulom u mečevima sa njim Larsen i Tajmanov su slomljenih ličnosti, nikad dovoljno oporavljeni praktično završili svoje karijere. Šahovska istorija beleži mnogo bolnih poraza koji su formirali njen tok i izmeštali individualne profesionalne karijere.

Svojim porazima u poslednjim partijama mečeva Čigorin, Šlehter, Korčnoj, Bronštajn gubili su titulu prvaka sveta, Karpovu se dogodilo da dva puta u mečevima sa Kasparovom izgubi poslednju partiju koja mu je direktno odlučivala o tituli. Mi možemo retrogradno da saosećamo, ali samo oni znaju koliko i kako su ti porazi boleli. O svom porazu od Garsije na turniru u Havani 1965 godine, u trenutku kad se nalazio pred turnirskom pobedom karijere, i njegovim destruktivnim posledicama na njen dalji tok hrabro i inspirativno je pisao naš velemajstor Bora Ivkov u svojim knjigama. Ali nije samo vrhunska profesionalna scena mesto gde šahovski poraz izmešta psihu. Nema privilegije za „svojatanjem poraza“, pati se na svim igračkim nivoima. Nula svuda i kod svih pravi eroziju duše, zavisno od starosnih i statusnih kategorija razlikuju se samo njene manifestacije. Među mlađarijom nakon poraza ne retko rone se suze, kod odraslih nesanica i neprijatan osećaj nelagodnosti poput pritajene zubobolje pulsira u slepoočnicama.

Dakle, ti dolaziš na šahovsku partiju, pripremao si se, imaš očekivanja, svesno se trudiš da budu realna, ali nesvesno, poput deteta koje treperi u išekivanju obećane igračke ti čezneš za pobedom I psihološkim gratifikacijama koje je prate. Pobeda donosi doživljaj moći, samopotvrdu, zadovoljstvo. Na vidiku je drama, borba se rasplamsava, tenzija raste, plamte misli, ti grozničavo proračunavaš varijante i povremeno pogledom fiksiraš svog „neprijatelja“. Adrenalin raste, a afekt se zavisno od prepoznavanja protivnikovog poteza i procene pozicije neprestano menja. A onda postepeno ili naglo bez obzira na brzinu toka, po pravilu uvek neočekivano, kola kreću nizbrdo.

Previđaš grubo ili se prosto gubiš u zahtevima pozicije, nalaziš se pred porazom. Ubrzo i zvanično gubiš partiju, potpisuješ predaju. Osećaš nelagodu, na nesvesnom nivou i stid pred javnom scenom na kojoj se nalaziš. Tvoj superego ne propušta priliku da te izbičuje kritikama.

Izgubio si, doživeo si šahovski poraz, uprskao si stvar. Iščezlo je vise mukotrpno dobijenih rejting poena, upisuje ti se nula u tabeli. Dok čestitaš razdraganom protivniku, uspevaš na kratko da odglumiš ljubaznost, a potom ponovo navlačiš „gubitnički plašt“ i žurno se gubiš iz sale za igru. Kako najbezbolnije preživeti poraz, usput se pitaš?

Način oporavljanja posle poraza je individualna priča zavisna od karaktera, ambicije, psiholoških mehanizama, mentalnog obrasca ponašanja koji se uglavnom po automatizmu uspostavlja u situacijama frustracije. Dakle standardizovana pravila ne postoje ali neke opšte psihoterapeutske smernice mogu biti od koristi ako se prilagode ličnoj posebnosti.

Najprostiji ali ujedno možda i najteži način prevazilaženja poraza je autentično prihvatanje postojećeg stanja i kompenzatorno pojačana budnost za događanja koja slede. Sposobnost brze revitalizacije nakon poraza je uslov postojanosti rezultata. Vrhunski profesionalci to dobro znaju.

Za Kamskog su govorili da poraz otresa sa sebe kao guske vodu sa krila. Zalepetaju nekoliko puta i vode (poraza) više nema. Prošlost se ne može izmeniti, ali se zato može može pokušati kontrola budućnosti. U njoj treba tražiti apsolutno najdelotvorniji lek od poraza, a to je pobeda u sledećoj partiji.

Nakon poraza umesto ruminacije prethodnog neprijatnog dogadaja treba učiniti nešto prijatno za sebe, a da bi se to uradilo valja imati na lageru repertoar relaksiranih radnji poput istog koji se ima za otvaranja. Izbor je širok treba ga samo adaptirati na svoje potrebe.

Stari igrači bi nekad nakon poraza odmah formirali ekipe za bridž, preferans ili bi tugu zbog gubitka partije razvodnjavali u bezbrojnim blic seansama. Mlađe generacije se uglavnom nadovezuju na svoje mladalačke potrebe (izlazak, kafić, film, kompjuter) dodajući im spontano još jednu ulogu. Ruska škola, kasnije sa padom gvozdene zavese opšte prihvaćena, preferirala je „šank varijantu“ koja se zbog svoje delotvornosti zapatila u svim generacijama (kadeti se izuzimaju) i do današnjih dana održala kao moćno sredstvo za prevazilaženje akutnog bola. Tehnika samooraspoloživanja je neophodan sastojak u bagažu svakog svakog ozbiljnog šahiste, ali se ne uči lako. Uslov za njeno efikasno funkcionisanje je motivisanost da se samoposmatramo, suočimo se sa 119svojim osećanjima nakon poraza i hrabro sagledamo svoje nedostatke.

Način razmišljanja igra veliku ulogu u određivanju pristupa prema porazu. Za pesimistički tip misli primera „ja nikad nemam sreće, to se samo meni može desiti, koja sam ja budala“ nije potrebna energija, u njih se lako sklizne ako se stalno ponavljaju. Tako se učvršćuje mehanizam „naučene bespomoćnosti“ sve do najgore mazohističke faze manifestovane kao čežnja za patnjom, u našoj temi za porazom. Zvuči suludo, ali psiha ima svoje tajne koje su duboko skrivene od površinske percepcije. U tom kontekstu sećam se hrabrih introspektivnih uvida pokojnog velemajstora Dragutina Šahovića sa kojim smo dok je igrao za naš klub (ŠK Železničar) umeli da se kolektivno „zasedimo“. On je tragajući za psihološkim uzrocima svojih suludih cajtnota i neobjašnjivih previda u dobijenim pozicijama razvio teoriju da on na „nesvesnom nivou“ upravo takvim ishodima teži da bi nakon nezasluženih poraza mogao da uživa u mazohističkom „zadovoljstvu“ jadanja, vajkanja, objašnjavanja i pseudofilozofiranja. Žal za propuštenim posle partije ukoliko potraje neminovno postaje kontraproduktivan jer oduzima energiju, pojačava nedostatak vere i paradoksalno potencira strah od uspeha.

Optimističan tip razmišljnja primera: „dogodilo se sada ali ne mora i drugi put, danas je bio loš dan“ je pozitivna strana priče, ali daleko je od toga da se u praksi može postići samo prostim citiranjem mantre ili čitanjem tekstova poput ovde ispisanog. Za optimizam je potrebna energija, kritičnost i permanentna fokusiranost jer će se u suprotnom pretvoriti u automatizovanu naviku koja se po difoltu ruminirano ponavlja tek reda radi bez lekovitih psiholoških efekata. Nije dovoljno reći „danas sam imao loš dan“ već autentično verovati da je dan zaista bio loš.

Možda deluje paradoksalno ali viteško ponašanje, gospodski stav i pre svega iskazano poštovanje prema protivniku umnogome pomaže smanjenju bolnosti nakon poraza. Psihološki uvid da i protivnik ima jednaka prava da želi i raduje se pobedi, rastvara sujetu i širi ego afirmišući kvalitetniji aspekt ličnosti koji nadrasta interes po svaku cenu. Pa čak i nakon pobede, u trenutku radosti i zadovoljstva kao dragocena vežba za kontinuirano održavanje „šahovskog imuniteta“ može poslužiti saosećajna misao o protivnikovom psihološkom stanju.

Uprošćeno rečeno kad osetite bol zbog poraza setite se i bola onih koje ste vi porazili. Odmah će vam biti lakše.

Partija šaha je slobodan izbor, da bi ostvarila misiju koju smo joj namenili treba imati meru u doživljavanju njenog značaja. U svim njenim aspektima pa i u porazu. Pre nego što počne treba joj iskazati respekt nakon što se završi ne treba je glorifikovati više od igre. Uostalom evo šta na aktuelnu temu ima da kaže jedan od najvećih dragulja šahovske istorije Pol Morfi: „Šah treba tretirati kao ironiju života, kao igru u doslovnom smislu reči. Treba mu oduzeti morbidnu ozbiljnost i shvatiti ga kao relaksaciju od surovih zakona života“.

(Nastaviće se)