Genna Sosonko: Moja svjedočenja (37.nastavak)

Moskva 2003.

Sjećam se, kada sam prvi put došla u Evropu i bila s Kapablankom na jednom diplomatskom prijemu. Kao diplomata, trebalo je da bude predstavljen belgijskom kralju. Ministar mi je kasnije pričao da je, kad je kralj čuo ime Kapablanka, potrčao prema njemu kao dječak — što je bilo potpuno protiv protokola — i zasuo ga komplimentima: ‘Znam vaše partije i sada – kakva čast! – vidim vas lično.’

Svi su ga voljeli, i imao je dobre odnose sa svima — osim, naravno, s Aljehinom.

Prvi put sam vidjela Aljehina negdje kod Karlsbada, mislim da je to bila 1936. godina. Bilo je ljeto, neka zabava u vrtu. Razgovarala sam sa Štalbergom, s kojim me je Kapa upravo bio upoznao. Poslije nekoliko minuta prišao nam je neki plavokosi gospodin, nalik prodavcu u radnji. To je bio Aljehin.

Je li bio simpatičan? Naprotiv — bio je nekako kiseo. Odmah sam ga prepoznala sa fotografija: zakleti neprijatelj Kapablanke — i ukočila se na mjestu. On se odmah predstavio: ‘Ja sam Aljehin. Izvinite nas, molim vas,’ — rekao je Štalbergu — ‘moram reći gospođi nešto nasamo.’

Aljehin me odveo na kraj vrta — i sada još vidim redove paradajza duž kojih smo šetali — i počeo da govori vrlo odlučno.
Da Kapablanka može o njemu misliti šta god hoće, ali da bi u društvu trebalo da se barem pozdrave, da mu Kapablanka čak nije ni klimnuo glavom i tako dalje.

‘Očigledno,’ rekla sam, ‘Kapablanka ima za to dobre razloge.’
‘Možda,’ složio se Aljehin. ‘Ali čitav svijet zna da, iako sam izgubio meč od Evea i on je sada zvanično svjetski šampion, Kapablanka i ja smo dvojica najjačih igrača.’
‘Kapablanka i vi,’ rekla sam, ‘i vi to dobro znate — zato mu i ne dajete revanš.’

Čudno me pogledao i nastavio: ‘Nisam bio potpuno zdrav tokom meča s Eveom, ali vas mogu uvjeriti da…’
Ponovo sam ga prekinula: ‘Baš kao što ni Kapablanka nije bio zdrav kada vam je predao titulu, onda, dvadeset sedme godine, u Buenos Ajresu.’

‘C’est impossible parler avec vous. Vous êtes une tigresse’ — rekao je Aljehin. (‘Nemoguće je razgovarati s vama. Vi ste tigrica.’)
I više nikada nijesmo razgovarali.

Da, govorili smo francuski.
Francuski i ruski.
Prelazili smo s jednog jezika na drugi i šetali duž redova paradajza, povremeno vičući jedno na drugo.

„Znaš“, — rekla sam Kapablanki — „Aljehin me je upravo nazvao tigresse“, i ispričala mu čitav razgovor.
„Ah, moja tigresse“, — nasmijao se i poljubio mi ruku.

Kasnije sam mu sve još jednom prepričala — nije htio da propusti nijedan detalj.
Tog dana, kada sam stigla u Notingem, Kapa je pobijedio Aljehina i bio srećan.
Tamo me je pitao kakav utisak na mene ostavlja Aljehin.
„Čini mi se“, rekla sam, „da, ako bi ga neko ušinuo, on bi vrisnuo, dok bi drugi muškarac zarežao.“
„Ti si zaista mala tigresse“, rekao je.
Takođe u Notingemu, Kapa mi je rekao: „I hate Alekhine.“ — „Mrzim Aljehina.“

Gotovo uvijek smo govorili na francuskom, samo smo se svađali na engleskom — a svađali smo se često, jer sam ja uvijek kasnila.
Kapa je odlično govorio i francuski i engleski.
Govorio li je ruski? Znao je nekoliko riječi, ali njih vam neću reći.

Na njenom licu pojavio se osmijeh, ali čak i pažljivo gledajući, bilo je teško prepoznati u njoj onu ljepoticu s lanenom kosom, koja je s istim onim očaravajućim osmijehom gledala sa portreta.

U tom trenutku u dnevnu sobu ušao je muškarac, na oko šezdeset godina.
„Upoznajte se“, rekla je Olga, „to je moj prijatelj.“
Predstavili smo se i razmijenili nekoliko pristojnih rečenica.
Upitao me koliko ću ostati u Njujorku, popili smo nas troje šampanjac.
Poslije nekoliko minuta zamolio je da ga izvinimo i otišao.

„Baron je vrlo pristojan čovjek, iako njemačkog porijekla“, rekla je Olga, ponovo prelazeći na ruski kada je otišao.

„Pa, šta vam još mogu ispričati o Kapablanki? Jednom, u Parizu, u hotelu Regina, došao nas je posjetiti Tartakover. Bila sam bolesna i ležala u postelji. Tartakover je bio vrlo simpatičan, i Kapa ga je mnogo cijenio. Sjedili su obojica kraj mog kreveta, i Tartakover odjednom reče: ‘A što da ne odigramo jednu partiju šaha?’

Ovdje moram da kažem: Kapa nikada nije igrao šah privatno — kako se to kaže na ruskom? Kod kuće? U svakom slučaju, ne dok sam ja bila s njim. A ne vjerujem ni da je ranije, u mladosti, igrao privatno.

Ali tada je pristao, i zabilježio je tu partiju — pobijedio je.
Zatim je presavio papir, pružio mi ga i rekao: ‘Evo, ovo je za tebe — jednog dana biće to lijep dijamant.’

‘Kako to misliš?’ — upitala sam.
‘Evo kako. Još otkako sam bio dijete, svaki moj pokret bio je zabilježen, objavljen, reklamiran… a ovu partiju niko nikada nije vidio.’

Na to sam i zaboravila, a nedavno sam nešto tražila za muzej Kapablanke u Manhetn šahovskom klubu — i pronašla je.
Ali klubu sam poklonila nešto drugo, a ovu sam zadržala.
Sada želim da je prodam. O kojoj sumi je riječ? Mislim, oko deset hiljada dolara. Vidim da se ovdje mnogo plaća za rukopise, za manuskripe, a ovo je, znate, izuzetna stvar — kao nova simfonija Mocarta. Šta vi mislite?

Što se tiče Kapablankinog arhiva, mnogo su mi pisali s Kube, ali im nisam ni odgovorila…“

„Ne, Nimcoviča i Rubinštajna nisam poznavala — oni su bili prije mene. Laskera se sjećam vrlo dobro — držao se s dostojanstvom starog lava. Botvinik i njegova žena bili su skromni i držali se pomalo po strani; Kapa je imao lijep odnos prema njima i predvidio da će Botvinik jednog dana postati svjetski šampion.“

„Da, naravno, i Evea se veoma dobro sjećam — bio je besprekoran džentlmen, ali nekako sav bezbojan.“

„Savijeli Tartakover bio je naš prijatelj. Da, razgovarala sam s njim na ruskom, ali kada bismo bili nas troje, naravno, govorili bismo francuski. Spolja nije bio privlačan: patkast nos, okruglo lice, ćelav, ali — bezdan šarma, iskrenosti i velikodušnosti…

(Nastaviće se)