Moskva 2003.
Usprkos fizičkom oštećenju – na desnoj ruci imao je samo tri prsta – svirao je klavir, i to prilično dobro. Sali se sjeća da je te večeri, kada su se upoznali, Miša svirao Šopenove etide. Nekoliko mjeseci prije svog prvog meča s Botvinikom, pitao je poznatu pijanistkinju Belu Davidovič, s kojom je bio posebno blizak, ima li u svom repertoaru Rahmanjinovu „Elegiju“. Kada je čuo da nema, rekao je:
„Obećajte da ćete je svirati na završnom koncertu nakon moje pobjede nad Botvinikom.“
Tada je u Sovjetskom Savezu postojao običaj da se poslije zvanične ceremonije otvaranja ili zatvaranja šahovskih turnira ili mečeva organizuju veliki zajednički koncerti. Uveče, nakon 17. partije, kada je rezultat u meču postao 10:7 za Talja, zazvonio je telefon u stanu Bele Davidovič:
„Možete da počnete da učite ‘Elegiju’…“
I sada, trideset dvije godine kasnije, Bela Davidovič, koja već dugo živi u Americi, kad god svira Rahmanjinovu „Elegiju“, sjeti se Miše Talja i one večeri u Puškin teatru kada ju je prvi put svirala. Njegovi omiljeni kompozitori bili su Čajkovski, Šopen i Rahmanjinov.
Ljeti, već tokom mojih kasnijih dolazaka, u periodu priprema za meč s Korčnojem, često smo odlazili na Rigu, na morsku obalu, gdje mu je bila dodijeljena dača, tačnije – tri sobe na drugom spratu kućice pored plaže. Danas je teško povjerovati u to, ali jasno se sjećam Miše na plaži za sunčanog dana, između improvizovanih stativa (majica i torba za plažu), kako strastveno – kao i sve što je radio – brani moje pokušaje da mu dam gol.
Branio je gol u univerzitetskom fudbalskom timu i ljubav prema fudbalu zadržao je zauvek.
Zdravlje ga nikada nije služilo: i tada u Rigi, i na moru, često je imao bubrežne napade i hitna pomoć je nerijetko morala da dolazi. Često je bio u bolnicama, a tokom života imao je dvanaest operacija. Na čelu su mu se vidjeli ožiljci – trag strašnog udarca flašom po glavi u noćnom baru u Havani tokom Olimpijade 1966. godine (poznata je Petrosjanova šala:
„Samo s Taljevim gvozdenim zdravljem mogao se preživjeti takav udarac.“)
Upravo na kraj 60-ih godina pada period u Mišinom životu kada se navikao na morfijum. Vidim ga i sada, njegove ruke izbodene kao da ih je ujeo mravinjak, i sestre koje uzalud pokušavaju da pronađu još netaknuto mjesto za iglu.
Znam da je kasnije, već u Moskvi, hitnoj pomoći bilo zabranjeno da dolazi na pozive Talja. Glasine o tome su tada kružile gradom. Sjećam se i pitanja na jednom predavanju:
„Je li istina da ste morfinista, druže Talj?“
i njegove munjevite reakcije:
„Ma kakvi, ma kakvi – ja sam čigorinista!“
Mislim da je taj period kod Miše trajao par godina. Kako je prestao s morfijumom – ne znam. (Moguće objašnjenje: kad je nabavka narkotika zaprijetila da pređe zakonske granice, neljudska snaga duha i volje sama je stavila tačku na to.)
Zašto je tako igrao i zašto je pobjeđivao?
Naravno, lako je sakriti se iza riječi „genije“. Toluš je, nakon partije s njim u finišu svog najboljeg turnira u životu, 1957. godine, rekao Spaskom:
„Znaš, Boro, danas sam izgubio od genijalnog igrača.“
Jedan drugi ugledni velemajstor na među-zonskom turniru u Tasku uvjeravao me bez trunke koketerije:
„Mi svi ne vrijedimo ni za Mišin mali prst.“
Čak je i sam Petrosjan, škrt na pohvalama, govorio da u šahu zna samo jednog živog genija. Ali nije stvar samo u tome. Ili, u svakom slučaju, ne samo u tome.
Ne bih da sve objašnjavam u Korčnojevom stilu:
„Sjećam se, jednom u restoranu rekao mi je: hoćeš da pogledam onog konobara – i on će odmah prići.“
Ili u nedovoljnoj zaštiti tamnih naočara Benka na Turniru kandidata 1959. godine.
Ali to da je čitava njegova pojava, posebno u mladim godinama, zračila nekom aurom – to je tačno. I tu smo, po mom mišljenju, došli do ključa za razumijevanje fenomena Mihaila Talja.
To lice nagnuto nad tablom, taj pogled gorućih očiju, koje probadaju i tablu i protivnika, te usne koje se pomjeraju, osmijeh koji se pojavljuje na nadahnutom licu kad pronađe kombinaciju, ta najviša koncentracija misli – ja bih rekao, pritisak misli – stvarali su nešto što slabi duhom nisu mogli izdržati. A kad se taj duh spojio s energijom mladosti – bio je nepobjediv!
„Ti, Miško“, govorio mu je pokojni Štajn u Rigi 1969. godine, „jači si duhom od svih nas.“
Bio je snažan duhom kao niko. Čak i onda kad mu je tijelo bilo već načeto – njegov duh ostao je nepokolebljiv do samog kraja, do posljednjih dana.
Godine 1979, nakon što je s Karpovim podijelio prvo mjesto na „Turniru zvijezda“ u Montrealu, četrdesettrogodišnji Talj, smireniji i daleko bolje razumijevajući šah nego u vrijeme kad je bio svjetski prvak, rekao je:
„Sada bih onog Talja razbio do temelja.“
Sumnjam u to. I ne zato što su njegova omiljena polja e6, d5 i f5 sada pod znatno strožim nadzorom. Stvar je u tome da bi taj akademski i sve razumijevajući Talj morao izdržati koncentraciju misli i pritisak mladosti – koje nisu izdržali ni najbolji među najboljima.
(Nastaviće se)