V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004
LINARES – turniri
Ovi danas već čuveni međunarodni turniri održavaju se na jugu Španije, na padinama Sijera Morene, u malom rudarskom gradu Andaluzije — Linaresu — još od 1978. godine. Organizator takmičenja je gospodin Luis Rentero Suárez, vlasnik luksuznog hotela Hotel Aníbal.
„Šah je moja strast! Posvećujem mu sve svoje slobodno vrijeme!“ — priznaje on.
Od 1978. do 2002. godine, zaključno, u Linares su održana 22 turnira. Na njima su učestvovali svjetski prvak i drugi vodeći šahisti, uključujući i mlade talente koji su se probili krajem 80-ih i početkom 90-ih: Vasilij Ivančuk, Viswanathan Anand, Boris Gelfand, Evgenij Barejev, Aleksej Širov, Vladimir Kramnik i drugi.
Na prvim turnirima igralo je 10–12 velemajstora, a od 1991. godine po 14. Kategorija težine stalno je rasla. Krajem 80-ih i početkom 90-ih među pobjednici su bili: Ivančuk (1989, 1991, 1995), Larry Christiansen (1979), Boris Spaski (1983), Jan Timman (1988).
Godine 1981. prvo mjesto podijelili su Anatolij Karpov i Christiansen, a 1985. Ljubomir Ljubojević i Robert Hübner.
Devedesetih godina najčešće i najuspješnije u Linaresu je nastupao 13. svjetski prvak Gari Kasparov. Učestvovao je na 12 turnira (1990–1994, 1997–2002). Ovdje je igrao s posebnim nadahnućem — ostvario je sedam uvjerljivih samostalnih pobjeda (1990, 1992, 1993, 1997, 1999, 2001, 2002) i jednom podijelio 1–2. mjesto s Kramnikom (2000).
Naslovna strana programa turnira u Linares, 1992. godine.
Na devet „superturnira“ u Linaresu učestvovao je i 12. svjetski prvak Karpov (1981, 1983, 1989, 1991–1995, 2001). Izvanredan, može se reći trijumfalan, bio je njegov nastup 1994. godine, kada je postigao najveći turnirski uspjeh u svojoj sportskoj karijeri. Ovdje su, prema „gradaciji“ senjora Renterosa, igrali šampioni (Kasparov i Karpov) i „Grabežljivci“ — mladi pretendenti do 30 godina (Širov, Kramnik, Anand, Gata Kamsky, Veselin Topalov, Gelfand, Barejev i drugi). Izuzetak su bili samo četrdesetogodišnji Aleksandar Beljavski i sedamnaestogodišnja princeza šahovskog svijeta Judit Polgár.
I u takvoj konkurenciji Karpov je postigao fenomenalan rezultat — 11 poena iz 13 (+9, −0, =4!), pretekavši Kasparova za 2,5 poena. Po prvi put u istoriji šaha turnirski performans po ELO rejtingu iznosio je 3000!
Među zanimljivim karakteristikama ovih superturnira bili su i visoki zahtjevi sponzora — poštovanje strogog kodeksa odijevanja (bijela košulja, tamne pantalone, s kravatom!) i beskompromisna borba (za ranu, bezbojnu remi-partiju 1993. godine čak je bila uvedena novčana kazna od hiljadu dolara!). Iako se takve „želje“ nisu dopadale svim učesnicima, nesumnjivo su doprinosile očuvanju borbenog duha takmičenja, pa su najjači svjetski šahisti smatrali čašću dobiti poziv za učešće.
ZAMKA (ЛОВУШКА) — situacija u kojoj se protivniku, kao mamac, nudi mogućnost brze koristi, koja se u stvarnosti pokazuje kao pogrešna procjena. Zamke se mogu pojaviti u sve tri faze šahovske partije, ali ih naročito mnogo ima u otvaranjima. Ponekad su prilično providne i namijenjene neiskusnom ljubitelju. No, katkad su tako dobro prikrivene i neočekivane da u njih upadaju i iskusni šahisti, pa čak i velemajstori.
U otvorenim otvaranjima, a tim prije u gambitnim sistemima, šahista je psihološki spremniji na iznenadne taktičke udare i podmukle zamke. Zahvaljujući brzom razvoju figura, stvaranju otvorenih linija i brojnim žrtvama, rano se otvara prostor za kombinacione komplikacije. Zato je igrač, birajući takve sisteme, uvijek na oprezu.
Jedan od glavnih razloga zbog kojeg šahista upada u zamku jeste „pohlepna“ težnja da osvoji pješake ili figure. Zaneseni tim dobitkom, igrači ne primjećuju postavljene mreže, a rasplet često nastupa vrlo brzo. Evo jednog takvog primjera.
Borosh – Lilijental
Budimpešta, 1933.
1.e4 e5 2.Nc3 Nf6 3.f4 d5 4.fxe5 Nxe4 5.Qf3 Nc6 (? U želji da osvoji pješaka, bijeli ne primjećuje spremnu zamku protivnika; trebao je da igra 6.Bb5) 6.Nxe4 Nd4 7.Qf4 dxe4 8.Bc4 Bf5 9.c3 g5 10.Bxf7+ Kxf7 11.Qf2 e3 12.Qf1 exd2+ 13.Kd1 dxc1Q+ 14.Kxc1 g4 0-1
Ipak, igrati na zamku protiv jakog protivnika može biti opasno: ako je on prozre, borba se može pretvoriti u naglo pogoršanje vlastite pozicije. To se, na primjer, dogodilo u partiji dvojice poznatih američkih šahista — Harry Nelson Pillsbury-ja i „kralja zamki“ Franka Marshalla, koji je bio sposoban ne samo da postavlja podmukle zagonetke protivniku nego i da ih rješava.
Pilsberi – Maršal
Monte Karlo, 1903.
1.e4 e5 2.f4 exf4 3.Bc4 f5 4.Qe2! fxe4 5.Qh5+ g6 6.Qe5+ Qe7 7.Qxh8 Nf6 8.Nc3 c6 9.Bg8?!
Bijeli je postavio zamku: ako 9…Bg7?, slijedi 10. Bf7++! U slučaju 9…Na6 10. Nh3, i ako sada 10…Bg7?, onda 11. Bf7++ T:f7 12. Ng5×.
Međutim, crni nije pokušao da „osvoji damu“, nego je jednostavno odgovorio: 9…d5! Nastavak partije je bio 9…d5! 10.Nge2 f3 11.Nf4 Bf5 12.Bxh7 Nxh7 13.0–0 Nd7 14.gxf3 0–0–0 15.Qd4 Qg5+ 16.Kh1 Qxf4 17.d3 Qh4 18.dxe4 Bc5 19.Qd2 dxe4 20.fxe4 Bxe4+ 21.Nxe4 Qxe4+ 22.Qg2 Qxg2+ 23.Kxg2 Re8 24.Kf3 Ne5+ 25.Kg3 Bd6 26.Kg2 g5 27.Re1 Rf8 28.Be3 Ng4 29.Bg1 b6 30.h3 Ngf6 31.Rad1 Nd5 32.c4 Nf4+ 33.Kh1 Kc7 34.Bh2 Nf6 35.Bxf4 gxf4 36.Re6 Ne8 37.a3 a5 38.h4 f3 39.h5 Rf5 40.b4 axb4 41.axb4 Bxb4 42.Kh2 Ng7 43.Re3 Rxh5+ 0–1
Pouka iz ovog primjera je očigledna — zamku treba postavljati bez rizika da se, u slučaju da je protivnik prozre, dobije slabija pozicija; drugim riječima, ne smije se narušavati osnovni plan igre.
Naravno, što je zamka suptilnije konstruisana, to je veća vjerovatnoća da će protivnik u nju upasti. Ponekad se takve ideje i danas pojavljuju na najvišem nivou takmičenja. Tako, na primjer, u meču za prvenstvo svijeta Viswanathan Anand nije primijetio lukavu zamku Gari Kasparov s privremenom žrtvom topa.
Anand – Kasparov
Njujork, 1995, 11. partija meča
27…Be6 28.b4? axb4 29.axb4 Rc4 30.Nb6?? (upada u zamku) Rxb4+ 31.Ka3 Rxc2!! 0–1
Elegantni završetak 32. R:c2 Rb3+ 33. Ka2 Re3+! i 34. R:e1 nisu odmah uočili čak ni u pres-centru.
(Nastaviće se)