Mađarski velemajstor Peter Leko, koji danas proslavlja 47. rođendan, govori o najznačajnijim trenucima svoje karijere, radu sekundanta, ali i o tome čime bi se bavio da nije bilo šaha.
O drugoj mogućoj profesiji
„Da nisam postao šahista, gotovo sigurno bih izabrao profesionalni fudbal. To je bilo očigledno: podjednako dobro mi je išlo i jedno i drugo. Odluka je bila veoma teška – na kraju sam izabrao šah. Treneri su bili bijesni i za sve su krivili moju majku. Ali presudno je bilo to što u šahu godine i fizički razvoj ne igraju nikakvu ulogu.“
O počecima karijere
„Počeo sam finansijski da pomažem svojoj porodici kada sam postao profesionalni šahista – sa deset godina. Od tog uzrasta naši prihodi su uglavnom zavisili od mojih rezultata. To je, naravno, stvaralo veliki pritisak. Ponekad, ako bi se turnir dobro odvijao, znao sam: sve će biti u redu, finansijski smo bezbjedni. Ali ako ne bi išlo dobro – počinjali su problemi. To je stvaralo dodatni pritisak, ali mislim da sam se s njim prilično dobro nosio.“
O najvećem uspjehu
„Sjećam se svog prvog turnira u Linaresu, 1999. godine. Gotovo je bilo nemoguće zaspati uoči partije sa Kasparovom – činilo ti se da jednostavno nećeš preživjeti otvaranje. Bilo je zastrašujuće. A onda izađeš da igraš crnim figurama, poslije neprospavane noći, protiv najboljeg igrača svijeta! Kada sam 2003. godine završio ispred njega na konačnoj tabeli Linaresa, to je, vjerovatno, bio moj najveći uspjeh.“
O radu sekundanta
„Da biste zaista shvatili koliko je dobro biti igrač, morate makar jednom biti sekundant. Kada sami igrate, poznajete sva svoja osjećanja i poteškoće. Ali kada odjednom postanete sekundant, shvatite da ste odgovorni za drugu osobu. On vas pušta u svoj život i u najvažnijem trenutku upravo na vas računa.“
„Veoma je važno da između igrača i njegovog tima postoji savršena povezanost. Upravo zato je meč protiv Kramnika u Brisagu 2004. godine za mene prošao tako sjajno. Imao sam fantastičan tim: svog tasta Aršaka Petrosjana, Vladimira Akopjana i Vladislava Tkačeva. Momci su davali sve od sebe, ulagali svu svoju snagu i cijelu dušu. Znali smo da smo, u poređenju sa Barejevim, Svidlerom, Iljeskasom i ko zna kim još, bili slabiji po rejtingu i kvalitetu – tu nije bilo nikakvih iluzija. Ali smo ipak bili snaga. Vjerovali smo jedni drugima, imali povjerenja jedni u druge i znali da samo zajedno možemo ostvariti rezultat.“
O odnosu prema šahu
„Za mene je šah nešto posebno. Svaki potez ima ogroman značaj. A ako mogu da objasnim partije najjačih igrača tako da ljubitelj šaha odjednom osjeti da počinje da razumije šta se događa – tada sam nevjerovatno srećan. To je glavni cilj mog rada kao komentatora.“
(Preneseno sa fejsbuka)