Aljehin (41.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

Na pozadini živopisnog i užurbanog studentskog života, tihog, ćutljivog Aljehina niko nije primjećivao. Mene, — nastavio je Šiško, — pogađala ta anonimnost Aljehina u kolektivu. I eto, jednog dana na predavanju, kada se govorilo o potrebi da svaki glumac razvija opažanje, pažnju i pamćenje, iznenada nisam izdržao, zatražio sam riječ i naglas izgovorio: „Među nama se nalazi čovjek koji posjeduje izuzetno pamćenje.”

Nastala je tišina, i lica prisutnih okrenula su se prema meni. Izražavala su zaprepašćenje i radoznalost.

Krajičkom oka pogledao sam Aljehina (sjedeo je lijevo od mene). Naši pogledi su se sreli. U pogledu Aljehina pročitao sam blag prijekor i stid. Zbunjeno se meškoljio na stolici, uvukao glavu među ramena i trljao zapešća ispruženih ruku.

— Ko je to? — tiho je upitao predavač.
— To je moj susjed! Izvanredni, istaknuti šahista Aljehin, — prijavio sam.

Efekat mog istupa ipak nije dugo trajao. Ubrzo su svi opet zaboravili na Aljehina…

— Moje pamćenje nije dostojno vaše reklame, — rekao mi je Aljehin tokom pauze između predavanja. — Samo je ono pamćenje dobro koje zna da zaboravlja, to jest da se oslobađa nepotrebnog otpada…

I ispričao je Šišku koliko mu truda treba da se oslobodi nevoljnog pamćenja lica prolaznika, natpisa, i slično.

A već sljedećeg dana, tokom jednoličnog predavanja, Aljehin je iznenada predložio svom susjedu da odigraju partiju šaha naslijepo. Ovaj je pristao i bio veoma efektno, uz žrtvu dame, poražen.

Kad su studenti izašli na ulicu, Aljehin je iznio nekoliko varijanti igre iz partije i, odgovarajući na Šiškovo pitanje o putevima usavršavanja u šahu, rekao:

„…Lično dugujem mnogo, veoma mnogo igri dopsinog šaha. Još u ranoj mladosti ona je u meni razvila promišljen i pažljiv odnos prema svakom potezu, naučila me da cijenim potez… Presudan značaj pridajem kritičkom usvajanju klasičnog nasljeđa, a prije svega stvaralaštvu Čigorina, kojeg smatram izuzetno zanimljivim i dubokim šahistom; njegove misli su uvijek svježe, originalne i vrijedne pažljivog proučavanja…”

Drugih pouzdanih puteva za usavršavanje, rekao bih, i ne znam.

Na pitanje o značaju šahovske teorije, Aljehin se izrazio ovako:
„Nema sumnje, teorija značajno proširuje iskustvo u uslovima samostalnog rada. Ipak, ne preporučujem da joj se slijepo vjeruje niti da se isključivo na nju oslanja: teorija nije bezgrešna i nije sveobuhvatna. Treba nastojati da teorija šaha ne ometa samostalno razmišljanje…”

I, prijateljski se opraštajući, usput je savjetovao:
„…Uvijek se trudite da birate za sebe jače protivnike — to će vas mnogočemu naučiti…”

S. Šiško se prisjeća svoje prve posjete Aljehinu:

„…Tada je živio dva koraka od studija, u jednoj od uličica koje izlaze na Tversku ulicu (Leontijevski prolaz, broj 22. — J.Š.). Na moje kucanje vrata je otvorio sam Aljehin. Dočekao me vrlo srdačno, uveo u svoju sobu i predstavio svojoj ženi…”

Ovdje autor knjige mora da prekine sjećanja S. Šiška i da da jedno pojašnjenje. Naime, prva supruga Aleksandra Aljehina pominje se samo u ovom prenesenom članku. Nije bilo potvrda o tome, i niko nije mogao reći ništa određeno.

Prikupljajući građu za rukopis, autor knjige istražio je i to pitanje. Arhivski dokumenti svjedoče da je prva supruga Aleksandra Aljehina bila Aleksandra Lazarevna Batajeva, udovica, koja je radila kao daktilografkinja, a brak između njih registrovan je u Moskvi 5. marta 1920. godine. Izgleda da je njihov zajednički život u stanu broj 3 kuće broj 22 u Leontijevskom prolazu počeo nešto ranije. Međutim, taj brak je bio prilično kratak i otprilike godinu dana kasnije — razveden.

-Nastaviće se-