Autor: Jurij Šaburov
Kako se vidi, okolnosti oslobađanja Bernštajna iz zatvora začuđujuće podsjećaju na prvu i drugu verziju koje se tiču Aljehina. Ta sličnost navodi na pomisao da je moguće došlo do prenošenja događaja iz života jednog šahovskog majstora – Bernštajna – u biografiju drugog – Aljehina. Takva zabuna je sasvim mogla da se dogodi usljed višestrukog prepričavanja onoga što se desilo. Uostalom, obojica su se u isto vrijeme nalazili u zatvoru u Odesi.
Međutim, u oslobađanju Aljehina nije bilo slučajnosti. Pored njegove očigledne nevinosti, na to upućuje i činjenica da je u Odesu stigao uz znanje D. Z. Manuilskog, istaknutog sovjetskog državnog i partijskog funkcionera. U to vrijeme Manuilski je bio član Sveukrajinskog revolucionarnog komiteta i narodni komesar za poljoprivredu Ukrajinske SSR. Odeski čekeisti su imali mogućnost da provjere izjave uhapšenog i uvjere se da mu je ugled van svake sumnje. Vjerovatno zato je odmah nakon puštanja iz zatvora, u aprilu 1919. godine, Aljehin primljen na posao u inostrano odjeljenje Odeskog gubernijskog izvršnog komiteta.
Postoji još jedna verzija – o umiješanosti odeskog šahiste Yakov Vilnera u oslobađanje Aljehina iz zatvora. On je, navodno, poslao telegram tadašnjem predsjedniku Ukrajinskog Sovnarkoma Rakowskom sa molbom da spasi Aljehina. Rakowsky je bio čuo za šahovskog genija i odmah se direktnom linijom povezao s Odeskom ČK. Aljehin je te iste noći bio oslobođen i, kako se priča, upućen u nadležnost Rakowskog.
U principu, nije toliko važno ko je tačno pomogao u oslobađanju Aljehina iz pritvora. Najbitnije je to što su se našli uticajni ljudi koji su uspjeli da zaustave samovolju.
Pretrpljeni potresi i obaveze na poslu ograničili su susrete Aljehina sa lokalnim šahistima. Ipak, i tada je igrao lake partije i, konkretno, 26. juna je pobijedio u samo 8 poteza N. Kaufmana, strogo ga kaznivši za greške u otvaranju!
Krajem jula 1919. godine Aleksandar Aljehin je napustio Odesu i uputio se za Moskvu. Vojne trupe Denikina su se približavale gradu. Dana 24. avgusta 1919. ušle su u Odesu, a sovjetska vlast tamo, naravno, više nije postojala.
Sredinom avgusta 1919. godine Aljehin je stigao u Moskvu. Smjestio se u stanu svoje sestre Varvare u Leontjevskom prolazu, kuća broj 22. Njena strastvena zainteresovanost za pozorišnu umjetnost sve je više poprimała profesionalni karakter — Varvara je igrala u dramskim predstavama i prisustvovala probnim filmskim snimanjima. U razgovorima sa Sašom, sestra je isticala njegove glumačke sposobnosti i savjetovala mu da ih odmah provjeri u praksi.
A to se moglo učiniti sasvim blizu — u uglovnoj zgradi u Tverskoj ulici, nasuprot Moskovskog savjeta. Tamo se upravo otvarala 1. Državna škola kinematografije. Zainteresovanih da se upišu bilo je napretek — u julu se u studio prijavilo 500 djevojaka i mladića, a u avgustu čak dvostruko više. Rukovodilac škole bio je režiser Vladimir Rostislavovich Gardin, koji je još prije revolucije stekao široku slavu kao talentovan glumac i režiser–scenarista filmova nastalih po djelima ruske klasične književnosti. On je tada ujedno obavljao i funkciju predsjednika prijemne komisije filmske škole.
Jednog dana pred njega je stupio mladi plavokosi muškarac, predstavivši se kao Aleksandar Aleksandrovič Aljehin. Prisjećajući se tog susreta, V. R. Gardin u svojoj knjizi Život i rad jednog umjetnika, objavljenoj u Moskvi 1960. godine, piše:
„…Čitavog života sam volio šah i, naravno, već odavno sam se divio geniju Aljehina. Ali nije samo zbog toga bio primljen u školu. Talentovan čovjek u svakom poslu unosi svoju individualnost. To se moglo vidjeti i u glumačkim pokušajima ovog izvanrednog šahiste…”
U filmskoj školi s Aljehinom se prilično zbližio Sergey Fyodorovich Šiško, koji je takođe briljantno položio prijemni ispit i bio primljen u studio. Nastava je tamo počela 1. septembra 1919. godine. Kasnije je S. Šiško, koji je postao glumac, objavio u broju 6 časopisa Šah u SSSR-u iz 1955. godine zanimljiva i prilično detaljna Sjećanja na Aljehina. Evo nekoliko odlomaka iz tog članka, koji omogućavaju da se stekne slika o Aleksandaru Aljehinu iz tog vremena:
„…Aljehin je dolazio u studio tačno na zakazano vrijeme i pažljivo je slušao sva predavanja.
Sjedili smo zajedno, obično u drugom redu. Ponekad bih ga krišom pogledao.
Imao je naviku da mršti obrve, skrivajući ispod njih svoj pogled – prodoran, samouvjeren. Njegove male svijetloplave oči gledale su govornika radoznalo i pronicljivo…
Aljehin je bio škrt na riječima, zatvoren i povučen. Držao se jednostavno i dostojanstveno…”
-Nastaviće se-