
(40.nastavak)
Hm… Tokom jedne od partija Zuhar, vidjevši da se nedaleko od njega nalazi frau Leverik, demonstrativno je glasno rekao jednom od sovjetskih agenata u njegovoj blizini:
„A sjećaš li se, zapisali smo u predmetu da Korčnoj ima hroničnu gonoreju?“
Zamisimo na trenutak da je Zuhar predstavnik zapadnog svijeta. Šta bi bilo s njegovom ljekarskom i naučnom diplomom poslije takvih riječi?..
Ohrabren uspjehom, Karpov je odlučio da je vrijeme da se meč završi, i uveo je u borbu novo oružje.
U 15. partiji, čim sam se poslije otvaranja zamislio, Karpov je počeo da se njiše u svojoj stolici.
Koliko su se on i Baturinski borili za tu stolicu!
Stvar je u tome što sam ja od samog početka imao svoju stolicu – jednu od najboljih na svijetu, poklon firme „Giroflex“.
Isprva je Kampomanes učinio sve da ta stolica ne bude unijeta u Bagio. Zatim, kada je frau Leverik lično dopremila stolicu iz Manile, i Sovjeti se mogli lično uvjeriti u njene prednosti, zahtijevali su specijalnu stolicu i za šampiona. A prije dva mjeseca, frau Leverik je nudila da se organizuje dostava stolice i za Karpova, ali su Sovjeti tada ponosno odbili (kao, „donacije od privatnih lica ne prihvatamo“).
Ne znam otkud, ali kao da je iz zemlje iznikao, Kampomanes je odmah nabavio stolicu! Nije bila tako luksuzna, manjih dimenzija, ali ipak — stolica! Sada su se sudije prije svake partije — kako je Karpov zahtijevao — bavile time da stolice postave na isti nivo: spuštali su moju i podizali njegov „postament“. Protivniku, vidite, smeta ako je neko viši od njega!
Ali ispostavilo se da kraljevska stolica nije bila potrebna kralju samo zbog držanja. Udobna stolica: dok partner razmišlja o potezu, ti sjediš i njišeš se! Odmaknuo sam se od stola, sjeo „u pozu Spaskog“ i počeo da proučavam poziciju na demonstracionoj tabli. Prišao je Šmid, pitao šta se dešava. Objasnio sam. Otišao je da razgovara s „kraljem“. On nije ni pomislio da prekine sa svojim pokretima. „Njemu to smeta, a meni smetaju njegove naočare sa ogledalima“ — odgovorio je Karpov, dajući do znanja da to sve radi namjerno. Prošlo je petnaestak minuta prije nego što su ga najzad nagovorili da se ponaša pristojno. Izgleda da stvar nije bila u rječitosti glavnog sudije — jednostavno, pozicija je prešla u remi karakter, i Karpov je shvatio da mu čak ni tehnička novotarija neće pomoći da pobijedi.
Tokom te partije, gledaoci su mogli primijetiti zapanjujuću povezanost Zuhara i Karpova. Na početku partije Zuhar je sjedio normalno, a kada sam se zamislio, zatvorio je oči i zavalio se unazad — i gotovo odmah, Karpov, iako u tom trenutku nije gledao psihologa, počeo je s manipulacijama stolicom! Šta god rekli, to je nova riječ u šahovskoj umjetnosti. Priznajmo još jednom nadmoć sovjetske naučne misli!
Ponašanje Karpova se razmatralo na žiriju. Predložili smo da se stolice učvrste, da se na njima ne može ljuljati tokom igre. Ali Baturinski je izjavio da, prema pravilima FIDE, svaki učesnik ima pravo da izabere stolicu po svojoj želji. I — bojim se da čitaoca već zamaram istom frazom — Komisija je pokorno prihvatila još jednu „dopunu Baturinskog“.
Nismo uspjeli ni da postidimo ni da obuzdamo Karpova: s vremena na vrijeme koristio je svoj trik — naročito kad bi se sudije umorile od praćenja igre i ponašanja učesnika. Sjećam se kako sam jednom ustao od stola tokom svog poteza, jer je bilo nemoguće sjediti za tablom; kako je Karpovu prišao Šmid i pogledao ga prekorno. On je prestao da se ljulja. Šmid mi se obratio: „Pa, molim vas, sjednite za tablu, vidite da se više ne ljulja!“ Baš sam htio da odgovorim: „A gdje je garancija da će se odsad ponašati normalno?!“
Ali sam razumio glavnog sudiju: šta je mogao da učini kad ga je apelaciona komisija lišila bilo kakvih ovlašćenja!
Usput, u vezi sa ogledalskim naočarima koje sam nosio tokom igre. Ko je izmislio da sam se na taj način štitio od štetnog uticaja sovjetskog psihologa? Pa nosio sam naočare još od prve partije, kada je Zuhar bio još „u rezervi glavne komande“! Cilj je bio jednostavan: da lišim Karpova njegove omiljene zabave — da stoji pored table i uporno gleda u protivnika. Dok sam nosio naočare, mogao je da se divi samo sopstvenom odrazu.
U 16. partiji sam konačno primijenio svoju omiljenu francusku odbranu, ali sam opet skrenuo sa glavnih teorijskih puteva: nisam radoznao, biće vremena da se upoznam s domaćom pripremom protivnika… Nevjerovatno je kako blijedo igra Karpov ako šema otvaranja nije unaprijed ispolirana! Nije ostvario nikakvu prednost, i nakon obostranih netačnosti partija je završena remijem.
-Nastaviće se-