Aljehin (36.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

Takav preokret političkih događaja u Rusiji je doživljavan različito — neki su tugovali zbog kraja monarhije, dok su drugi očekivali društvene promjene, veću slobodu i nezavisnost.

U listu Voroženski telegraf, br. 58 od 14. marta 1917. godine, na trećoj stranici objavljen je izvještaj sa posljednje sjednice redovne sesije Voroženskog gubernijskog  sabora, na kojoj je pročitana telegrama kneza G. E. Lvova o državnom prevratu koji se dogodio, kao i tekst odgovorene telegrame u kojoj se priznaje vlast Privremenog komiteta Državne dume i izražava nada da će biti preduzete mjere potrebne za dobrobit, mir i napredak naše otadžbine — Rusije.

Ispod toga je data kratka, ali srčana besjeda predsjednika sabora, gubernijskog plemićkog vođe Aleksandra Ivanoviča Aljehina:

„Gospodo odbornici, prije nego što završimo naš rad, dozvolite mi da vam iskažem ono što mi je na duši i što, nadam se, neće ostati bez odjeka u duši svakoga od vas. Dogodila se velika stvar — stara vlast je pala, i na njenom mjestu privremeno se pojavila nova, koja će, u dogledno vrijeme, morati ustupiti mjesto stalnoj vlasti, već organizovanoj u skladu sa slobodno izraženom voljom samog naroda. Otvoreno je novo poglavlje u istoriji slobodne Rusije.

U svijesti o ovom velikom državnom trenutku, u svijesti o onoj teškoj odgovornosti koja od sada pada na svakog ruskog građanina za sudbinu naše otadžbine, usmjerimo sve snage svog uma i volje, svu svoju duševnu energiju ka neprestanoj djelatnosti, toliko potrebnoj za mirno preporođenje slobodne Rusije. Neka od sada naša zvijezda vodilja bude veličina i dobrobit domovine koja nam je svima draga.

Neka živi jedinstvena, slobodna Rusija! Ura velikom ruskom narodu!..“

Dirljive, od srca izgovorene patriotske riječi Aleksandra Ivanoviča Aljehina duboko se doživljavaju i kao da se na neki način povezuju sa današnjim vremenom.

Što se tiče njegovog sina, Aleksandra Aljehina, tadašnja neizvjesnost i nestabilnost u društvu izazivale su u njegovoj duši snažno unutrašnje previranje, o čemu, možda, svjedoči i jedan zanimljiv slučaj. Dana 28. aprila, u Petrogradu, susreo se sa svojim vršnjakom i već tada poznatim kompozitorom Sergejem Prokofjevim. Prokofjeva je krasila jedna neobična osobina: često je molio prijatelje i poznanike da u posebnu svesku koju je vodio napišu svoje mišljenje o… Suncu. U tom albumu nalazi se i razuđena beleška Aleksandra Aljehina:

„U sive, oblačne dane čeznem, sanjam o Njemu, kad Ga vidim, tražim mrlje. S mučnim uživanjem proživljavao sam dane pomračenja i opet Ga čekao — samo da o Njemu ne mislim“…

Novo teško iskušenje za Aljehina bila je smrt njegovog oca. Dana 30. i zatim 31. maja 1917. godine, u brojevima 112 i 113, list Voroženski telegraf objavio je vijest u crnoj posmrtnoj rubrici:

„Član Državne Dume, Voroženski Gubjerni Predvodnik Plemićstva Aleksandar Ivanovič Aljehin nakon duge i teške bolesti tiho je preminuo 28. maja. Parastos je u 12 sati prijepodne i u 8 sati naveče u stanu pokojnika. Sahrana će biti u srijedu u crkvi pri Domu Plemstva.“

A 2. juna 1917. godine u broju 115 novina „Voronežski telegraf“ objavljen je veliki nekrolog koji priča o životu i neumornom djelu Aleksandra Ivanoviča Aljehina, koji je preminuo u 61. godini.

Sahrana Aleksandra Ivanoviča Aljehina održana je 3. juna 1917. godine u Moskvi, na Novodevičkom groblju. Do tada je ovde završena izgradnja porodične grobnice Prohorovih — kapele, koja je građena od 1911. do 1916. godine nedaleko od ulaza u sabor ikone Smolenske Bogorodice. Ovdje su premješteni posmrtni ostaci Ivana Jakovljeviča i Anne Aleksandrovne, njihove starije kćerke Ljubovi Ivanovne i nekih drugih srodnika. Tu je sahranjena i mala Asa Aljehina, koja je preminula 4. avgusta 1900. godine, a kojoj se posle 17 godina pridružio njen otac — Aleksandar Ivanovič. Lijepa, svijetla kapela Prohorovih sa pozlaćenom kupolom  sačuvana je do danas, i ovdje dolazi mnogo ljudi da se poklone Prohorovima i Aljehinima.

Gubitak oca su, bez sumnje, teško podnijela sva njegova djeca. I zato je sasvim prirodno što je najmlađi od njih, 24-godišnji Aleksandar, tada postao još nemirniji i na neko vrijeme čak se udaljio od svog omiljenog zanimanja — šahovske igre.

U određenoj mjeri njegovo raspoloženje vjerovatno je dodatno pogoršano i otkazom iz pravnog odjela Ministarstva inostranih poslova, gdje je radio do Februarske revolucije.

Iz ovoga slijedi da se biografija i kreativna, sportska djelatnost genijalnog šahiste ne mogu posmatrati odvojeno od porodice i okoline u kojoj je živio, od tužnih događaja koji su potresali njihove temelje. To je, čini se, svima jasno, ali koliko često zaboravljamo na usku povezanost događaja koji su se dešavali…

(Nastaviće se)