
F. Braga, K. Ljardo, K. Minser
BOBI FIŠER. LEGENDA.
Život i partije najvećeg šahovskog genija
Moskva 2012
PROLOG
Uvijek je prijatno na duši kada iz štampe izađe nova knjiga — jer, kako je govorio don Horhe Luis Borhes, knjiga je prije svega prijatelj, strpljiv i nepodmitljiv, koji nudi svoje prijateljstvo upravo onog trenutka kada otvorimo prvu stranicu. A ovaj put je to radosno osjećanje dvostruko jače, budući da je riječ o šahovskoj knjizi koju su autori posvetili prikazu složenog života — uz uključivanje značajnog broja duboko analiziranih partija — jednog od najvećih šahista svih vremena, Amerikanca Bobija Fišera.
S Bobijem sam se prvi put sreo 1958. godine u Portorožu, gdje je, još sasvim mlad, učestvovao na međuzonskom turniru, a godinu dana kasnije upoznali smo se u Argentini. Od tada su se naši životni putevi više puta ukrštali, i ne jednom smo igrali na istim turnirima.
Ne slažem se s mnogim stvarima koje se govore i pišu o Bobiju — meni je on uvijek djelovao kao vrlo prijatan čovjek u komunikaciji, iako su ga zanimali isključivo šah i ništa drugo. Prema kolegama iz profesije uvijek se ponašao korektno, a za vrijeme partije — besprijekorno; nikada nije pribjegavao trikovima ili lukavstvima da bi došao do pobjede. Nije sebi dozvoljavao nikakve slobode koje bi protivniku mogle stvoriti neprijatnosti tokom igre. Naprotiv, izbacivali su ga iz takta napadni sakupljači autograma i amaterski fotografi. Nije volio taj drugi, „spoljašnji“ svijet.
Imao je svoj poseban način izražavanja misli, obilježen nekom vrstom osobenog pragmatizma:
— Ne, ne… kakav koledž; rano ustaješ, a zarađuješ malo — ponavljao je često.
Sjećam se, kada sam prvi put čuo te riječi, pomislio sam da imam pred sobom dijete, što je, uostalom, i bio, pa sam mu gotovo očinski rekao: „Ali, Bobi, moraš znati šta se dešava u svijetu. Ne možeš ne znati ko je bio Napoleon.“ Kako se sjećam, neko vrijeme me je gledao, a onda odgovorio:
– Napoleon, Napoleon… da budem iskren, nikad nisam čuo za njega. Koji je on turnir osvojio?..
Igrati i analizirati sa Fišerom bilo je pravo zadovoljstvo. Sjećam se njega u Argentini 1970. godine, gdje smo igrali na glavnom turniru. U našoj partiji, Bobi je upao u cajtnot, ali je uspio, poput pravog mađioničara, da iz rukava izvuče aduta dostojnog njegovog talenta.

Usledio je čarobni potez Le4. Ako bih uzeo lovca – gubio sam, ako ga ne bih uzeo – opet bih gubio.
Nekoliko mjeseci kasnije bili smo na Palma de Majorci, i zbog propusta organizatora – o čemu je detaljno ispričano u knjizi – nismo se sreli u posljednjem kolu. Ja sam potpisao formular i otišao u hotel. Uveče je Bobi svratio do mene i rekao:
— Oskare, ne ljuti se na organizatore, oni nemaju pojma o ovome… Prestani da se nerviraš i hajde da igramo šah. Razmisli sam – šta može biti bolje od šahovske partije?
I u tome je čitav Fišer, onakav kakav je zaista bio. Iz tih riječi se jasno vidi da se čitav njegov svijet vrtio oko šaha.
Po mom mišljenju, Fišer i Kasparov su dvije najveće ličnosti u čitavoj istoriji šaha. Kod Garija Kasparova posebno cijenim njegovu produktivnost za tablom; smatram ga izuzetno zaokruženim šahistom, praktično bez slabih tačaka. Ali, s druge strane, ako pogledamo Fišera sa stanovišta njegove ogromne radne etike, upornosti i nevjerovatnog istraživačkog rada koji je obavljao potpuno sam, onda ga s pravom možemo smatrati pravim genijem. Nijedan smrtnik u čitavoj istoriji šaha posljednja dva vijeka ne može se s njim u tome porediti. On je veličina za sebe – osjetite razliku.
Hajde da pogledamo razliku u uslovima u kojima su se oblikovali kao šahisti. Dok je jedan – Bobi – tumarao šahovskim klubovima Njujorka, odbijajući pomoć tamošnjih majstora s dječijom naivnošću (imao je svega 13 godina): „Ne, vi mene ne možete ničemu naučiti, jer niste bili svjetski šampion“, drugi – Gari – prolazio je kroz obuku pod okriljem najuglednijeg šahovskog mentora Sovjetskog Saveza Mihaila Botvinika, koji je, osim toga, nadgledao rasporede treninga mladog talenta s ruskim velemajstorima, koji su usavršavali njegov stil i otkrivali mu sve tajne poznate im otvaranja.
Očigledno je da je Kasparov znao kako da iskoristi sredinu koja ga je okruživala, i zapravo se upravo time objašnjava savršenstvo njegovog stila, ali odmah treba napomenuti da je istu takvu izvrsnost postigao i Fišer – bez pomoći armije analitičara i šahovskih profesora koje je imao Kasparov. Upravo zbog toga Bobija stavljam iznad bilo kog njegovog kolege. Kanonizacija Fišera dogodila se u „Meču stoljeća“, 1972. godine.
U skladu sa svime gore rečenim, pozdravljam pojavljivanje ove knjige i čestitam izdavačkoj kući Chessy što je „uložila“ u mlade argentinske autore. Iz ovog djela, posvećenog životu i šahovskoj karijeri Bobija Fišera, čitalac će možda uspjeti da rasvijetli neke postupke bivšeg svjetskog šampiona.
O drugom Fišeru, onom van šahovske table, koji je sam snosio odgovornost za svoj ostrakizam, i koji se vratio da odigra „Nostalgični meč“, ne želim da govorim. Ne želim, jer mi se u mnogim slučajevima čini da su reakcije na njegovo ponekad neadekvatno ponašanje bile nesrazmjerno grube. A potpuno je van svake mjere to što je čovjek zatvoren zbog takve sitnice kao što je pasoš kojem je istekao rok, i što je tamo držan devet mjeseci, dok mnogi narko-dileri izlaze na slobodu bukvalno već sljedećeg dana.
Zbog toga želim da u sjećanju sačuvam Fišera za šahovskom tablom, kada je bio srećan i kada je mnoge od nas činio srećnim; želim da pamtim istinite priče, preseljene u svijet mašte, koje žive sopstvenim životom u kraljevstvu šahovskih figura.
Želim da pamtim Fišera kao heroja, a ne kao negativca.
Oskar Pano,
međunarodni velemajstor
(Nastaviće se)