U petom kolu uzbekistanski šahista Shamsiddin Vokhidov je pobjedio Nepomniachtchija i sam se izdvojio na vrhu tabele sa 3,5 poena. Madaminov je savladao Mamedyarova i sada se nalazi u grupi igrača (zajedno sa Erigaisijem i Abdusattorovom) pola poena iza vodećeg.
🇺🇸 Hikaru: „Moja briga je da Prag igra previše šaha”
Hikaru Nakamura o pobjedi 🇮🇳 Praggnanandhee na turniru Norway Chess:
„Pragova pobjeda na Norway Chessu za mene nije nikakvo iznenađenje. Prag je veoma, veoma dobar igrač, izuzetno talentovan šahista. Njegov rejting od oko 2730 poena je na neki način apsurdan, odnosno ne odražava njegovu stvarnu snagu. Kada je riječ o Pragu, moja briga je da on jednostavno igra previše šaha.“
„Smatram da je Prag izuzetno kvalitetan igrač, ali igra previše turnira i tako se iscrpljuje. Mislim da bi za njega bilo dobro da igra malo manje. U suprotnom, rezultati će mu biti veoma promjenljivi – jedan turnir odličan, drugi loš – i sve će djelovati prilično nestabilno.”
🇺🇸 Hikaru: „Gukeš mora da igra svoju igru”
Hikaru Nakamura o stilu igre 🇮🇳 Gukeša i njegovom predstojećem meču protiv 🇺🇿 Sindarova:
„Nijesam bio iznenađen što je završio na posljednjem mjestu, ali ono što me je zaista iznenadilo kod Gukeševog nastupa bio je njegov stil igre. Kada gledam meč protiv Sindarova, smatram da Gukeš ima vrlo realne šanse da pobijedi ako bude igrao svoju igru. Gukeš mora da igra svoju igru. Pod tim mislim da treba da igra veoma čvrst, taktički stil – da bude stabilan, ali u pozicijama koje pružaju mogućnosti za taktičku borbu.“
„Imam utisak da Gukeš i dalje igra kao da je Mihail Talj ili neko sličan njemu. Nema ničeg lošeg u tome da želite da budete Mihail Talj, ali ako pokuša da igra na taj način protiv Sindarova, biće jednostavno pometen sa table. Sindarov je odličan taktički igrač koji obožava oštre i dvostrano opasne pozicije, pa mi zaista nije jasno zašto Gukeš i dalje pokušava da igra na taj način.“
Sedmi memorijalni turnir „U znak sjećanja na preminule majstore ŠK Budućnost“ odigran je 6. juna u multimedijalnoj sali Univerzitetskog sportskog centra u Podgorici. Ovogodišnje izdanje turnira okupilo je impozantnih 112 učesnika, među kojima 5 velemajstora, 3 internacionalna majstora i 12 majstora FIDE. Još impresivnije zvuči podatak da su nastupili šahisti iz čak 9 država – Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Albanije, Rusije, Moldavije i Švajcarske. Igralo se devet kola po švajcarskom sistemu, sa tempom igre od 10 minuta po igraču, uz dodatak od 5 sekundi po potezu. Nagradni fond, podijeljen na 12 redovnih i 7 specijalnih nagrada, iznosio je 2.000 eura. Sudijske dužnosti su besprekorno obavljali međunarodni arbitar Luka Lješković i Tara Ivanović.
Borba za prvo mjesto mjesto bila je neizvjesna gotovo do poslednjeg poteza, a na kraju je pobjednički pehar pripao Nikoli Đukiću sa osvojenih 8 poena. Pola poena manje imao je drugoplasirani Jevgenij Romanov. Treće mjesto zauzeo je Armin Mušović sa 7 poena, koliko je imao i četvrtoplasirani Aleksandar Tomić. Najbolje dodatne kriterijume u velikoj grupi igrača sa 6,5 poena imao je Vladimir Pajković na petom mjestu, a za njim slijede pobjednik prethodna dva memorijala Dragiša Blagojević, Oleg Jaksin, Peko Đurović, Milan Draško, Nemanja Vukčević, Božidar Kisić i Borna Franc, koji zatvara spisak osvajača redovnih nagrada.
Specijalne nagrade pripale su najuspješnijoj šahistkinji Nikolini Koljević, najuspješnijem omladincu Matiji Markoviću, kao i najuspješnijem veteranu Branislavu Kadiću. Najbolji igrač sa rejtingom do 1700 bio je Aleksandar Soročenkov, do 2000 Stefan Mandić, a do 2200 Aleksandar Lauda. Nagrada za najbolje plasiranog člana ŠK Budućnost ili ŠK Omladinac pripala je Blažu Kaleziću.
Memorijal se organizuje u znak sjećanja na preminule majstore ŠK Budućnost – Žarka Živkovića, Milana Živkovića, Radovana Brajovića, Peđu Vučinića, Mladena Krstića, Mihaila Milonjića i Momčila Ćetkovića, ljude koji su dali ogroman doprinos razvoju ne samo kluba, već i crnogorskog šaha. Na svečanom otvaranju je o majstorima i njihovom značaju za šahovski razvoj generacija koje su stasavale nakon njih govorio Nikola Đukić. Nakon otvaranja je priređen prigodan koktel.
Turnir su organizovali šahovski klubovi Omladinac-Budućnost i Budućnost, uz podršku Šahovskog saveza Crne Gore i agencije DeFacto Consultancy.
Velemajstor Levon Aronian nazvao je prelazak pod zastavu Sjedinjenih Američkih Država jednom od najtežih odluka u svom životu i izjavio da ne vidi mogućnost povratka u reprezentaciju Jermenije.
„To je bila jedna od najtežih odluka u mom životu. Ali situaciju sam doživio ovako: odnos prema šahu u zemlji se ohladio, šah se više ne posmatra kao oblast od nacionalnog značaja. A kada bih dozvolio da se prema meni odnose kao prema običnom sportisti koji ništa nije postigao, time bih doveo u pitanje čitavu oblast.
Ako se prema meni loše odnosite i ako moje mišljenje u ovoj sferi za vas ništa ne znači, onda više nemamo o čemu da razgovaramo“, izjavio je Levon Aronian u emisiji Liferoom, govoreći o svom odlasku iz reprezentacije Jermenije i prelasku pod zastavu SAD.
Govoreći o unosnim ponudama koje je ranije dobijao iz Sjedinjenih Američkih Država, Aronian je istakao da je ponosan što ih dugo vremena nije prihvatao.
Na pitanje o mogućem povratku u reprezentaciju Jermenije, šahista je dao nedvosmislen odgovor:
„Ovo već počinje da liči na Santa Barbaru (beskrajnu televizijsku seriju – prim. ured.). Sve što je trebalo da dokažem sebi i svojim prijateljima, već sam dokazao. Uvijek sam sebe smatrao Jermenom i smisao svog života vidio sam u tome da budem koristan svom narodu i da promijenim predstavu o nama kao o slaboj naciji. Mi nismo slabi – mi smo jaki.“
Podsjetimo, od 2021. godine Levon Aronian nastupa pod zastavom Sjedinjenih Američkih Država, čime je okončao dugogodišnju karijeru u reprezentaciji Jermenije.
Intervju je napravljen na turniru Norway Chess 2025
Uvod
Novinar: Kris, već mnogo godina ste Hikaruov sekundant i uvijek ste uz njega na turnirima na koje odlazi. Možete li nam reći kako je sve to počelo?
Kris Littlejohn: Naravno. Mislim da smo prvi put sarađivali 2008. godine. Tada je to bilo samo preko interneta. Hikaru je igrao na turniru Kasino Barselona i tada smo zajedno radili. To je bio prvi put da je naša saradnja bila zvanična. Nakon toga smo počeli da putujemo zajedno, manje-više punim intenzitetom, počev od Prvenstva SAD 2009. godine.
Novinar: Da li je to proisteklo iz prijateljstva ili je od samog početka bilo isključivo poslovno?
Kris Littlejohn: Da, bili smo prijatelji preko interneta. Oduvijek me zanimao kompjuterski šah.
Kako su se sprijateljili
Kris Littlejohn: Hikaru je nekada igrao protiv jednog od mojih kompjutera na ICC-u, još u ono vrijeme kada su ljudi igrali protiv Ribke i pokušavali da zatvore poziciju i pobijede ga na vrijeme. Jedan od kompjutera protiv kojih je često igrao bio je moj. Tako smo i razvili prijateljstvo preko interneta.
Kasnije me je, u jednom trenutku, pitao za savjet u vezi sa jednom partijom. Mislim da je igrao protiv Drejeva. Dao sam mu nekoliko sugestija na osnovu svoje analize i on je na kraju dobio tu partiju. Nekoliko godina kasnije počeli smo i zvanično da sarađujemo.
Putovanja sa Hikaruom
Novinar: Šta je ono u čemu najviše uživate tokom tog putovanja sa njim širom svijeta? Takođe, vi znate mnogo stvari o Hikaruu koje bi njegovi navijači vjerovatno voljeli da saznaju.
Kris Littlejohn: Iskreno, on i nije tako neobičan momak. Ne znam da li znam nešto naročito kontroverzno o njemu, ali putovanja su svakako bila veoma zabavna. Obišli smo svijet, stalno viđamo najbolje igrače, družimo se sa njima. Sjajno je.
On je trenutno profesionalni šahista, drugi igrač svijeta.
Hikaruov raspored
Novinar: Osim toga, on je i profesionalni strimer, praktično jedini šahista iz samog svjetskog vrha koji istovremeno uspješno obavlja oba posla na najvišem nivou. Možete li opisati kako izgleda njegov raspored?
Kris Littlejohn: Tokom turnira njegov raspored je potpuno podređen turniru. Jedino što radi mimo same partije jeste analiza odmah po njenom završetku. Uvijek snimi pregled partije, potrudi se da taj sadržaj bude objavljen, a zatim idemo na večeru.
Van turnira strimuje nekoliko dana sedmično. Iskreno, ne pratim previše pažljivo njegov raspored strimovanja, ali uvijek igra Title Tuesday, učestvuje u Bullet Brawl turnirima i svim tim događajima.
Ipak, uvijek pronađemo vremena da se bavimo šahom kada se približava neko veliko takmičenje.
Nervoza
Novinar: Dok Hikaru igra te nevjerovatne partije, odlazi u ispovjedaonicu i sve to, vi ste ovdje, pratite partiju i gledate prenos. Vjerovatno postoje trenuci kada ste veoma nervozni. Kako se nosite s tim?
Kris Littlejohn: Nije ni približno toliko teško kao što je nekada bilo. Jednostavno, iskustvo. Postoji ograničen broj puta kada možete doživjeti srčani udar čekajući da li će spasiti partiju ili se pitajući: „Da li je upravo napravio previd? Ko zna?” Ali, naravno, zna da bude veoma stresno.
Čak je i danas u početku bilo pomalo napeto, ali izgleda da je sada sve u redu.
Novinar: Kris, da li mislite, ili vam je možda Hikaru nešto rekao o tome, zašto se tako rado vraća na Norway Chess? Da li ga privlači format turnira ili su u pitanju zemlja, grad i čitava atmosfera?
Zašto se vraća na Norway Chess?!
Kris Littlejohn: Mislim da je prije svega ovo drugo. Uvijek smo uživali u vremenu koje provodimo u Stavangeru. Organizatori su sjajni.
Opšti utisak i atmosfera su fantastični. Lijepo je imati prirodu tako blizu. Obično to možemo da iskoristimo barem tokom slobodnog dana, a čak i prije partija. Dovoljno je prošetati pored prelijepog jezera i uživati u okruženju. Zaista vlada sjajna atmosfera.
Novinar: A šta je sa armagedon partijama? Moram da vas pitam i za to. Da li ste se prije turnira posebno pripremali za armagedon, možda igrali trening-partije?
Armagedon
Kris Littlejohn: Ne, mislim da nijedan od nas nije armagedon smatrao naročito ozbiljnim. Znam da je to sjajno za publiku i da ljudi vole da gledaju takve partije, ali sa čisto šahovske tačke gledišta tu nema mnogo sadržaja na najvišem nivou.
Novinar: U redu. Hvala vam mnogo na izdvojenom vremenu i želim puno sreće obojici u nastavku takmičenja.
Sedmo izdanje Memorijala Stepan Avagjan završeno je u Jermuku, u Jermeniji. ♟️
🏆 Nakon devet odigranih kola, GM Samuel Sevian osvojio je prvo mjesto sa 5,5 poena, zahvaljujući boljim dodatnim kriterijumima od GM Vladislava Artemieva, koji je takođe sakupio 5,5 poena, ali je takmičenje završio na drugom mjestu.
🥉 GM Nihal Sarin i GM Ray Robson podijelili su treće mjesto sa po 5 poena.
Mladić lijevo se zove Daniil Dubov. Bivši je svjetski prvak u brzopoteznom šahu, jedan od najkreativnijih igrača današnjice, autor bezbroj ideja otvaranja i Magnusov pomoćnik u dva meča za svjetsku titulu.
Dječak desno zove se Sergey Sklokin-Bagiyan. Počeo je da igra šah prije nego što je napunio osam godina, a za jedan rođendan njegova majka uspjela je da mu obezbijedi poseban poklon – čestitku njegovog omiljenog šahiste, upravo Danila Dubova.
Proletjelo je pet godina. Juče, na svoj 13. rođendan, Sergej je ostvario velemajstorsku normu, remiziravši u prelijepoj partiji sa… Danilom Dubovom.
Na fotografiji su zabilježeni neposredno nakon završetka susreta, kako zadubljeno analiziraju tok te izuzetno zanimljive partije.
Evropsko prvenstvo za seniore 2026 završeno je juče u Acqui Termeu, u Italiji! ♟️
Čestitke pobjednicima i osvajačima medalja! 👏
Otvorena kategorija 50+ 🏆 GM Jean-Marc Degraeve 🇫🇷 – 7 poena 🥈 GM Daniel Gormally 🏴 – 6,5 poena 🥉 GM Martin Mrva 🇸🇰 – 6,5 poena
Ženska kategorija 50+ 🏆 IM Silvia Alexieva 🇫🇷 – 8 poena 🥈 WGM Elvira Berend 🇱🇺 – 7,5 poena 🥉 IM Elena Sedina 🇮🇹 – 7 poena
Otvorena kategorija 65+ 🏆 GM Zurab Sturua 🇬🇪 – 7,5 poena 🥈 Eric Boulard 🇫🇷 – 7 poena 🥉 IM Gerard Welling 🇳🇱 – 7,5 poena
Ženska kategorija 65+ 🏆 WIM Elena Krasenkowa 🇵🇱 – 7 poena 🥈 WFM Margarita Baliuniene 🇱🇹 – 6,5 poena 🥉 WIM Ligia-Letitia Jicman 🇷🇴 – 6 poena
Završna ceremonija takmičenja održana je sinoć, uz prisustvo potpredsjednika Evropske šahovske unije, g. Gunnar Bjornsson i g. Jean-Michel Rapaire, direktorice turnira gđe Cristina Pernici Rigo, koja je uručila nagrade pobjednicima, glavnog sudije turnira g. Panagiotisa Nikolopoulosa, koji je pročitao konačne rezultate i proglasio pobjednike, kao i brojnih uglednih gostiju i učesnika.
Viši Anand o pobjedi Pragnanande na turniru u Norveškoj i o tome šta Gukeš može da nauči iz tog uspjeha:
„Oduševljen sam što je Pragnananda osvojio turnir Norway Chess na tako impresivan način. Veoma sam srećan zbog spektakularnog preokreta koji je napravio u posljednja četiri kola. Igra šah sa nevjerovatno impresivnim idejama i stilom.”
„U ovom trenutku Pragnananda igra bolje od Gukeša, ali sve može da se promijeni. Mislim da će se ove oscilacije nastaviti. Čini se da je Gukeš trenutno pomalo zapao u krizu. Mislim da može da pronađe inspiraciju u Pragovom primjeru.
Može da vidi da će se, ukoliko istrajete u napornom radu, stvari u jednom trenutku promijeniti.”
Komentar predsjednika Šahovske federacije Rusije za TASS.
Savjet FIDE privremeno je suspendovao članstvo Šahovske federacije Rusije (ŠFR) zbog nepoštovanja odluke Suda za sportsku arbitražu (CAS).
Predsjednik ŠFR-a, Andrej Filatov, dao je izjavu za TASS:
– ŠFR je primila k znanju odluku Savjeta FIDE. Naši pravnici trenutno proučavaju ovu odluku i zadržavamo pravo da osporimo odluku Savjeta ukoliko pronađemo osnov za to. Naravno, žalosno je što je Savjet FIDE primoran da slijedi odluku CAS-a i usvoji ovu rezoluciju, ali to za nas nije iznenađenje. Takođe se nadamo da će Etička i disciplinska komisija FIDE hitno razmotriti našu žalbu u vezi sa postupcima predsjednika Ukrajinske šahovske federacije i izreći maksimalnu kaznu dopuštenu Statutom FIDE.
Aleksandar Tkačov, izvršni direktor ŠFR-a, istakao je da je ova odluka „žalosna, ali da neće uticati na odluku Nadzornog odbora ŠFR-a, koji je podržao Arkadija Dvorkoviča kao mogućeg kandidata. Situacija ostaje nepromijenjena i izražavamo nadu da će se Arkadij Dvorkovič kandidovati za predsjednika FIDE i ostvariti pobjedu na izborima.”
Savjet FIDE je razmotrio status sprovođenja odluke koju je donio Sud za sportsku arbitražu (CAS) u vezi sa Šahovskom federacijom Rusije. Nakon razmatranja predstavljenih informacija, Savjet konstatuje da zahtjevi navedeni u odluci CAS-a nisu ispunjeni u propisanom roku.
U skladu sa tim, i u skladu sa članom 26.10 Statuta FIDE, Savjet donosi odluku da se izrekne sankcija privremene suspenzije članstva odgovarajuće članice federacije, sa trenutnim dejstvom.
Istovremeno, Savjet ponovo potvrđuje svoju posvećenost zaštiti prava i interesa pojedinačnih šahista. U skladu sa pravilima FIDE i uzimajući u obzir preporuke Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK), mjere ostaju na snazi kako bi se obezbijedilo da kvalifikovani igrači mogu učestvovati na međunarodnim šahovskim takmičenjima pod uslovima koje utvrđuje FIDE.
Savjet naglašava da se ova odluka odnosi na članicu federacije i ne predstavlja ograničenje mogućnosti učešća pojedinačnih igrača u skladu sa važećim propisima i odlukama FIDE.
Savjet FIDE ostaje posvećen principima dobrog upravljanja, poštovanju odluka nadležnih pravosudnih tijela i zaštiti interesa globalne šahovske zajednice. U skladu sa članom 26.10 Statuta FIDE, Savjet FIDE je takođe odlučio da se pitanje potvrde sankcije po odluci CAS-a i ove odluke Savjeta podnese na glasanje na sljedećoj Generalnoj skupštini FIDE.
Mlada 15-godišnja Ukrajinka Anastasija Hnatišin ušla je na EP za žene u Gruziji kao 76. po rejtingu sa svojih 2207 bodova među 165 šahistica iz 32 države. Na iznenađenje svih pobijedila je i osvojila čak 214 rejting bodova jer svi igrači do 18-te godine imaju koeficijent od 40 bodova kojim se množi prebačaj očekivanog rezultata. Titulom europske prvakinje je automatski osvojila titulu ženskog velemajstora i normu za međunarodnog majstora (IM). Sa novim rejtingom je ušla među 20 najboljih šahistica svijeta. Plasirala se i na Svjetski Kup. Čestitala joj je Kasparovljeva šah zaklada (Kasparov Chess Foundation) čiji je tečaj Anastasija pohađala u Zagrebu. Objavljena je fotografija Kasparova i Anastasije sa treninga u Zagrebu.
Fascinantna je podudarnost da su ovogodišnja prvenstva Europe osvojili ukrajinski tinejdžeri rangirani kao 126. i 76.nositelj na ljestvici EP i to 18-godišnji Roman Dehtiarov i sada 15-godišnja Anastasija Hnatišin .Tihana Iveković bila je najbolja od naših šahistica s 5,5 osvojenih bodova, Ana Berke je skupila 5 bodova, a Anamarija Radiković 4,5.
Konačan poredak: 1. Hnatišin 9, 2. – 4. Salimova, Badelka i Vega Gutierrez 8,5, 5. – 6. Ušenina i Kulon 8 itd. Ukupno 165 šahistica iz 32 države.
##
Praggnanandhaa i Asaubajeva osvojili super turnir u Oslu
Dok je na ženskom turniru pobjednica bila jasna kolo prije kraja, na muškom su se događali nevjerojatni obrati. Nakon 6 kola posljednji na turniru bio je Praggnanandhaa. “Praga“ je do kraja uspio dobiti 4 posljednje partije i pobijediti. Netko je izračunao da je vjerojatnost za takovo nešto bila oko 1% .
Za pobjedu se dobivalo 3 boda. Za remi se osvajao 1 bod ali se mora doigrati Armagedon partija i pobjednik tada dobiva 1,5 bod a poraženi 1 bod. Bijeli ima 10 minuta, a crni 7. Ako Armagedon partija završi remijem, crni tada dobiva 1,5 bod a poraženi 1 bod.
Pobjednici su izjavili:
„Za mene je Turnir kandidata bio glavna stvar o kojoj sam razmišljao tokom posljednje dvije godine. Kada se nije završio onako kako sam očekivao, nisam bio siguran što se dogodilo .
Tada sam odlučio da ne želim već sada razmišljati o idućem Turniru kandidata . Jednostavno sam se želio opustiti i uživati u partijama. To se dogodilo u Oslu gdje sam samo igrao svoje partije i borio se. Ali bio sam zadnji nakon 6 kola. Razgovarao sam s majkom 1. lipnja, i ona mi je rekla: ‘Novi je mjesec, dobro ćeš igrati!’ To je jednostavno jedna od onih stvari koje mama uvijek kaže, a onda su uslijedile ove četiri partije koje sam dobio. Znala je nešto, pretpostavljam!“
Asaubajeva :
„Ovo mi je prvi put da mi Sindarov pomaže, a da pritom ne igra svoj turnir. Veoma mi je drago zbog toga. Pomaže mi u pripremi otvaranja i pruža mi podršku. I moji treneri su mi mnogo pomogli.“
U Splitu je odigrano ekipno prvenstvo Hrvatske za gluhe. Pobjedila je domaća ekipa ŠKGO Marjan u sastavu Vladimir Klasan, Toni Vujčić, Kristijan Bogić, Ivan Miletić. Sudio je Andrija Jergović.
##
Nesek rješenje dvopoteza
Rješenje dvopoteza Darka Neseka koji smo dali u subotu je 1. Th4 i u sljedećem potezu je mat! Varka je 1.Lg3? koju obara Lxc4.
V. I. Linder, I. M. Linder Šahovska enciklopedija Moskva, AST • Astrel, 2004
„AVRO“ TURNIR (1938) – jedno od najvećih međunarodnih takmičenja prve polovine 20. vijeka. Nakon pobjede nad M. Euveom 1937. godine u revanš-meču za svjetsko prvenstvo, velika amsterdamska radio-kompanija AVRO obezbijedila je sredstva za organizaciju dvokružnog turnira najjačih velemajstora svijeta, s namjerom da pobjednik postane izazivač svjetskog prvaka u narednom meču. Istina, ta ideja nije bila nova. Ranije su je predlagali organizatori turnira u Hastingsu (1895), Sankt Peterburgu (1895. i 1914), Njujorku (1927), ali je gotovo uvijek aktuelni šampion negativno gledao na takav uslov. S tim se nije slagao ni A. Aljehin.
Ipak, poziv je realizovan i u Amsterdam su stigli A. Aljehin, bivši šampioni H. R. Kapablanka i M. Euve, kao i mladi pretendenti M. Botvinik, S. Flor, R. Fajn, S. Reševski i P. Keres. Jedini koji nije učestvovao bio je bivši svjetski šampion Emanuel Lasker, koji je te godine napunio 70 godina.
„Turnir na točkovima“ – tako je šahovska štampa nazvala ovo takmičenje, koje je održano u deset gradova Holandije. Izdržati takav „eksperiment“ mogli su samo mladi velemajstori. Tokom čitavog turnira vodili su 24-godišnji Amerikanac R. Fajn i 22-godišnji Estonac P. Keres, koji je uspio da pobijedi svog glavnog rivala u međusobnom susretu. Ta partija postala je jedna od najljepših na turniru.
Na cilju su i Keres i Fajn završili sa istim rezultatom – po 8,5 poena, dijeleći prvo i drugo mjesto. Botvinik je imao poen manje. Od 4. do 6. mjesta dijelili su Aljehin, Euve i Reševski sa po 7 poena. Kapablanka je bio sedmi sa 6 poena, a Flor osmi sa 4,5.
Mišljenja učesnika o turniru:
P. Keres: „Želio sam da igram dobro… Najvažnije je bilo da se ne plašim drugih, već da sam stvaram svoju turnirsku sreću. Nervi, znanje i razvoj novih ideja – to su faktori koji određuju uspjeh.“
H. R. Kapablanka: „Turnir me iscrpio. Sa najbolje strane pokazala se omladina.“
A. Aljehin: „Kvalitet partija na turniru izuzetno je visok, naročito ako se uzmu u obzir teški uslovi takmičenja. Među najboljim ostvarenjima izdvajam partije Botvinik – Kapablanka i Fajn – Keres.“
KEMPELENOV AUTOMAT. U jesen 1809. godine u dvorcu Šenbrun (Austrija) odigrana je partija kojoj je bilo suđeno da uđe u istoriju šaha. Francuski car Napoleon, igrajući protiv automata, već je do 12. poteza dospio u beznadežnu poziciju, a u 24. potezu automat mu je objavio mat. Evo početka te partije:
Izumu mađarskog mehaničara Farkaša Kempelena (1734–1804) u to vrijeme bilo je već 40 godina. Iako je sam pronalazač bio mrtav, njegovo djelo nastavilo je da s velikim uspjehom gostuje po raznim evropskim zemljama. Šahovski automat Kempelena, koji je spolja izgledao kao velika voštana figura Turčina koji sjedi za sandukom od crnog drveta, ukrašenim sedefom, već od prvih dana svog postojanja – kako se i moglo očekivati – izazivao je nepovjerenje. I gledaoci i protivnici automata smatrali su da se iza njegovih vrata krije živi igrač. U takvim slučajevima Kempelen je otvarao prednju stranu sanduka i svi su mogli da vide složen mehanizam sa rotirajućim zupčanicima, zupčastim prijenosima, polugama i osovinama; sve je to škrgutalo, kretalo se i okretalo. Zahvaljujući sistemu ogledala i pregrada, čovjek je ipak ostajao nevidljiv publici.
Ruke i glava „Turčina“ pokretani su posebnim polugama i prijenosima, a u masivne šahovske figure kojima je igrao bili su ugrađeni magnetni štapići. Iznad svakog polja šahovske table nalazio se gvozdeni segment, obješen o bakrenu oprugu. Prilikom pomjeranja figure, ona je privlačila ili otpuštala taj segment.
Automat je s uspjehom prikazivan u Beču, Parizu, Londonu, Berlinu, Lajpcigu, Drezdenu i drugim gradovima, a 1826. godine, zajedno sa svojim novim vlasnikom, austrijskim mehaničarom J. Melcelom (1772–1838), krenuo je da „osvaja“ Ameriku. Tamo je takođe prikazivan u mnogim gradovima, a ubrzo nakon Melcelove smrti smješten je u jedan od muzeja u Filadelfiji, gdje je 1854. godine izgorio u požaru.
Za automat su u različitim godinama igrali jaki šahisti tog vremena – austrijski majstor J. Algaier, Nijemac A. Aleksander, Englez V. Luis, Francuz Ž. F. Mure. Posljednji od njih prvi je opisao način rada automata u pariškom časopisu 1834. godine.
Za Kempelena, za njegovog života, tajna rada ovog „čuda mehanike“, koje se smatralo najvećim izumom 18. vijeka, nije bila otkrivena. A da se to tada dogodilo, konstruktor bi mogao uzviknuti: „Ipak će čovjek stvoriti šahovski automat!“ Danas, više od 200 godina kasnije, najbolji šahovski računari bore se sa majstorima i velemajstorima.
V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina Moskva, 2008.
Meč u Meranu
U principu, Karpovu se Merano dopadao, ali je ipak želio da igra u Las Palmasu, gdje su mu klimatski uslovi više odgovarali. Olafson je, po svojoj prirodi, bio veoma prijatan čovjek i dobar šahista, ali je slabo vladao umijećem upravljanja uopšte, a posebno međunarodnom šahovskom federacijom. Iz onoga što je radio, a naročito načina na koji je to činio, sticao se utisak da se nije ni potrudio da se upozna sa svim pravilima i propisima FIDE, koje je kao predsjednik trebalo da štiti, a ne da postupa po ličnom nahođenju.
„Čudni“ potezi predsjednika FIDE nizali su se jedan za drugim. Najprije je objavio da se početak meča pomjera na 19. oktobar. Sovjetska federacija bila je ogorčena, a organizatori meča u nedoumici, jer su već obavili veliki dio priprema i odštampali plakate i afiše sa datumom početka — 19. septembar. Uslijedila je uobičajena birokratska procedura: pregovori, razmjena pisama i telefonski razgovori. Sve gotovo bez rezultata — Olafson je ostajao pri svom stavu. Približavao se naredni kongres FIDE, na kojem je razmatrano i ovo pitanje. Tek tada, nakon pregovora svih strana, Olafsonova odluka proglašena je nevažećom. Uvažavajući zahtjev organizatora, konačno je određen datum — 1. oktobar 1981. godine. Samovoljni potez predsjednika koštao je FIDE 40 hiljada švajcarskih franaka, koji su isplaćeni kao nadoknada organizatorima.
Dakle — Merano. Jedan od gradova u italijanskoj oblasti Trentino-Alto Adiđe, smješten u dolini Alpa, sa oko 40 hiljada stanovnika. Ova oblast je nakon Prvog svjetskog rata, prema Versajskom ugovoru, pripala Italiji. U njoj pretežno žive stanovnici koji govore njemački jezik, pa su zato u toj oblasti službena dva jezika — italijanski i njemački.
Istorija grada počinje oko 1300. godine. Oduvijek je bio poznat kao banjski i turistički centar. Zato nije slučajno što je mjesto odigravanja meča bio banjski kompleks „Salvar“, gdje su stvoreni udobni uslovi za učesnike meča, sudije, članove žirija, brojne predstavnike medija i gledaoce. Vodilo se računa i o odgovarajućim bezbjednosnim mjerama.
Sovjetska delegacija bila je smještena u hotelu „Ric-Štefanija“, gdje sam se kasnije smjestio i ja. Tim izazivača izabrao je hotel „Palas“. Oba hotela pripadala su istom vlasniku — bogatom i uticajnom u Meranu Arturu Ajzenkajlu. Uprkos delikatnosti situacije, jer su se u njegovim objektima nalazila oba suparnika, Artur (tako sam ga zvao u susretima) uspijevao je da bude ljubazan i pažljiv prema obojici. Kao gostoljubiv domaćin, stvarao je odlične uslove za sve svoje goste.
O problemima u odnosima sa Korčnojem nikada nismo razgovarali. Ipak, ponekad nam se činilo da je prema sovjetskim ljudima gajio veće simpatije. S njim sam se prilično brzo sprijateljio — povremeno smo igrali šah ili zapalili po cigaru uz čašicu konjaka. Nakon jednog lova došao je do našeg hotela i poklonio nam pet fazana. Lov je tog dana očigledno bio uspješan: u gepeku njegovog „Mercedesa“ nalazilo se još najmanje stotinu fazana. Kao uspomenu na susret u Meranu poklonio mi je i luster, proizveden u njegovoj fabrici, koji i danas krasi jednu od soba u mom stanu.
Veličanstven lov! Ajzenkajl zadovoljan — fazani na poklon sovjetskoj delegaciji. To je bilo u Meranu.
U Meranu sam imao pregovore o sportskoj saradnji sa delegacijom Italijanskog olimpijskog komiteta, nakon čega je održana ceremonija potpisivanja odgovarajućeg protokola. Na nju su došli gradonačelnik Merana i drugi ugledni građani, među njima i Artur. Za italijanske šahiste potpisivanje ovog protokola bilo je značajan događaj, jer su u njega po prvi put bile uključene i aktivnosti vezane za šah. U potrebu za tim, na molbu predsjednika Šahovske federacije Italije Nikole Paladina, uspio sam da uvjerim šefa italijanske delegacije Marija Peskantea, veoma uglednog čovjeka u sportskom svijetu, s kojim smo sarađivali dugi niz godina. Na radost šahista, Peskante je rekao: „Od sada će Šahovska federacija Italije biti zvanično priznata od strane Italijanskog olimpijskog komiteta.“ Te riječi izazvale su buran aplauz, a Paladino je čak poskočio, uprkos svojoj pozamašnoj težini.
Dana 30. septembra održana je svečana ceremonija otvaranja meča i žrijebanje. Bijele figure, kao i u mečevima s Karpovom 1974. i 1978. godine, dobio je Korčnoj. Opšte je prihvaćeno da igrač koji započinje partiju ili meč bijelim figurama ima malu prednost. Međutim, u ovom slučaju bilo je mnogo šala drugačije vrste, pa se čak pojavila i dosjetka: „bijeli počinje i gubi…“ Te riječi su se pokazale proročanskim — u sva tri meča pobijedio je Karpov.
Prvog oktobra u 17 časova glavni arbitar Paul Klajn pokrenuo je satove i započela je prva partija. Uoči nje, paparaci (na meču je bilo akreditovano više od 500 novinara iz 50 zemalja) s neskrivenim nestrpljenjem očekivali su senzacije i skandale. Međutim, sovjetska delegacija učinila je sve da do njih ne dođe. Čak smo pristali da Korčnoj nastupa pod švajcarskom zastavom, iako nije imao državljanstvo te zemlje. Karpov je izjavio da je spreman da se rukuje prije početka i nakon završetka svake partije, ukoliko se protivnik bude ponašao korektno, ali je Korčnoj odbio taj prijedlog.
Korčnoj je u Merano doveo već poznatu predstavnicu sekte „Ananda Marga“ Viktoriju Šepard (Dvayer je u to vrijeme izdržavao kaznu u filipinskom zatvoru), i ona je prisustvovala prvim partijama. Sovjetska delegacija se na to nije obazirala, uskrativši paparacima očekivane „sočne“ materijale. Još veće razočaranje kod novinara i okruženja izazivača izazvalo je odsustvo psihologa Zuhara, koji je u Bagiju bio gotovo proglašen nekakvim „čudovištem“ — djelovao je na Korčnoja kao crvena krpa na bika.
Ponekad je Yankel išao “na turneje”. To je značilo sljedeće: sjedeći pored neke nepoznate šahovske ekipe na plaži, gdje se igralo na novac, Yuchtman bi tražio da ga pouče. Dobijajući foru i zaboravljajući da pritisne sat, “početnik” je gubio partiju za partijom, uredno plaćajući za lekciju. Ali učenik se pokazao vrlo sposobnim, veličina hendikepa se postepeno smanjivala; konačno, on bi sam davao prednost i pregaženim ljubiteljima, obično s ne malom zaradom.
Takav način života nije mogao ne uticati na karijeru Yuchtmana: krivulja njegovih uspjeha polako ga je gurnula prema emigraciji. Nastanio se u New Yorku, što se često dešavalo sa bivšim sovjetskim šahistima, i njegovi prvi turnirski nastupi bili su prilično uspješni. Ali ovdje nije ostao, i otišao je da osvaja Evropu. Jednog 1975. godine nisu mu dozvolili da uđe u FIDE biro, dok je bio dva minuta hoda od mog doma. “Pa ne razumiju niti riječ ruski”, žalio se Yuchtman, obraćajući se meni s gnušanjem. — “A kod nas je sve u redu”. Ineke Bakker, koja je bila sekretar FIDE i govorila svim glavnim evropskim jezicima, samo se smješkala.
Proveo je sezonu u Evropi i uspješno nastupio u Beču (pamti se njegova lijepa pobjeda nad Hübnerom), a zatim Yuchtman se vratio u New York.
Provodio je dane i noći u “Geit-rumu”, koji se nalazio, pogađate, na prvom spratu hotela “Bikon” na uglu 75. ulice i Prospekta. Yuchtman je igrao sve moguće kartaške igre, backgammon, šah za novac, naravno. Sala, kao i bar, gdje piće nije bilo ograničeno, bio je otvoren 24 sata. Iako je “Yankel” bukvalno živio nekoliko koraka odatle, često bi zaspao na kauču, da bi se nakon nekoliko sati probudio i nastavio igru.
Vidio sam ga nekoliko mjeseci prije smrti u samom “Geit-rumu”: potpuno trezven, osunčan, postarjelog izgleda, žalio se na bolove u srcu, ali nije odustajao od svog načina života i uživao je u komentarisamju rizičnih poteza drugog šahiste ove ustanove-Romana Džidžihanšvilija. “Ne, samo pogledaj kako on igra. On razmišlja. Sad mu idu asovi i kraljevi. Pa ko tako igra…”
Ljeta 1958. godine u Klubu je proveo nekoliko dana mladi Bobby Fischer. Dok se njegova sestra Joan upoznavala s detaljima Moskve, on je od jutra do mraka igrao, ne znajući za umor, i igrao je blic s moskovskim majstorima, postižući uspjehe. “Šta mogu reći o zemlji u kojoj nema normalnih WC-a”, konstatovao je budući svjetski prvak prilikom svoje prve i jedine posjete SSSR-u, obraćajući pažnju na problem koji je zaista uvijek bio akutno prisutan u zemlji. Za to, gdje još možete naići na natpis, ispisan uz zid jednog od kabina muškog WC-a: “Ovdje je o žrtvi kvaliteta razmišljao Tigran Petrosjan”.
Početkom 60-ih, u hodnicima Kluba, često se moglo sresti Spaskog, koji se preselio u Moskvu iz Lenjingrada. Oko njega je uvijek bio narod: Boris je sa velikim majstorstvom pričao anegdote o Lenjinu, ponekad i vrlo duhovito, značajno imitirajući dikciju i mimiku vođe proletarijata. Atmosfera je bila relativno liberalna, ali bez obzira na publiku oko njega, nije se bitno mijenjala…
Klub tog vremena je nemoguće zamisliti bez tihog, ozbiljnog čovjeka kojeg su svi poznavali, a koji je također poznavao sve. Nepoznate dobi, s mirnim očima, uvijek u plavim manžetnama, smatran je tehničkim radnikom, odgovornim za inventar – šahovske figure i satove. Njegova kosa sa sijedim pramenovima nije mogla sakriti opsežnu ćelavost, ali on se nije ni trudio to prikriti.
Svi su ga jednostavno zvali Izja, i ni danas, poslije tolikih godina, nemoguće je prizvati u sjećanje njegovo ime oca, a samo pravi poznavaoci mogli su se sjetiti njegovog bezglasnog prezimena – Zemljanski. Zvjezdani čas Izje Zemljanskog obično bi nastupao kada bi se u Velikoj sali održavalo predavanje ili kad bi se neki velemajstor, koji se vratio sa turnira iz inostranstva, pojavio da pokaže svoje partije. Izja je bio rođeni demonstrator, moglo bi se reći i – kralj demonstratora. Poslušne njegovoj volji, figure bi se same pomjerale po tabli, čim bi ih dotakao štapićem.
„Ako se bijeli ovdje navuče na primamljivo d5…“, govorio je velemajstor, a u istom trenu Izja bi dvaput kuckao štapićem po odgovarajućem polju, „…onda crni dobijaju u svoje raspolaganje polje c5“ (figura bi se trenutno pomjerila na susjedni kvadrat), „tu se smješta konj – i bijeli je u ozbiljnim problemima.“ U tim trenucima, oči Izje Zemljanskog zasjale bi još tužnije nego inače.
Za demonstratorski rad dobijao je rubalj po večeri; plata mu je u Klubu bila mizerno mala, ali ako bi kome zatrebalo da pozajmi pet rubalja do plate, obraćali bi se isključivo njemu. Izja bi bez riječi otvorio svoj iznošeni novčanik i pružio moliocu plavu novčanicu. Izju Zemljanskog otpustili su početkom sedamdesetih, kada je u Klub došlo novo rukovodstvo i kada se pokazalo da njegov posao više „nije potreban“.
Tu je bio zaposlen i Boris Berkhin, kandidat nauka, matematičar, koji je razradio sistem računanja rejtinga mnogo prije profesora Eloa. Tih, nenametljiv, i on je otpušten početkom sedamdesetih – po pozivu iz KGB-a. Boris nije bio disident, samo je otvoreno ignorisao izbore, a to se, na neki način, doznalo.
Relikvijom Kluba može se smatrati Nikolaj Andrejevič Sirotin, koji je u njemu radio gotovo pola vijeka. Bio je, u stvari, domar – majstor za sve. Ako bi otkazao telefonski aparat ili nestalo struje, Kolja Sirotin bi sve doveo u red. Jednom prilikom, popravljajući rešetku na balkonu drugog sprata, pao je na asfalt i teško se povrijedio. Kolja i danas radi u Klubu, sjeća se i onih, i o onima, koji su prošli ispred njegovih očiju.
Kazahstanska šahistkinja Bibisara Asaubajeva objavila je video-obraćanje predsjedniku države KasimuŽomart Tokajevu.
– Poštovani Kasime-Žomarte Kemeleviču, ja sam međunarodni velemajstor Bibisara Asaubajeva i trenutno zauzimam peto mjesto na svjetskoj rejting-listi. Ispred mene su samo četiri Kineskinje, dok sam sve ostale šahistkinje svijeta već prestigla.
Obraćam vam se kao šefu države sa molbom za pomoć. Završio se jedan od najjačih turnira, Norway Chess. Osvojila sam prvo mjesto kolo prije kraja. Pripreme za taj važan turnir finansirane su iz mojih ličnih nagrada i novca mojih roditelja. Sekundantima i analitičarima za pomoć i pripremu za ovaj turnir do danas nismo platili – istakla je Bibisara.
Priznala je da se iz godine u godinu suočava sa poteškoćama.
– Sve je teže sarađivati sa ministrima sporta. Nagrada Ministarstva sporta za osvajanje Svjetskog prvenstva u šahu iznosi 2.000 dolara, dok je za olimpijsku medalju 250.000 dolara.
U Kazahstanu, osim mene, nema svjetskih šampiona među odraslima, ni u muškoj ni u ženskoj konkurenciji. Nakon druge zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu, od 2023. godine primala sam platu preko Ministarstva sporta u iznosu od milion tengea (oko 2040 dolara mjesečno). Dolaskom ministra Mirzabosinov 2025. godine, plata mi je smanjena tri puta. Preko Šahovske federacije Kazahstana nisam imala platu, niti je imam sada.
Pred Novu 2026. godinu po treći put sam osvojila zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom šahu. Time sam stekla pravo nastupa na najvažnijem klasičnom šahovskom turniru – Turniru kandidatkinja za svjetsku šahovsku krunu. Međutim, moja plata u Ministarstvu sporta zbog toga nije povećana – dodala je velemajstorica.
Šahistkinja je ispričala da se u januaru zajedno sa svojim trenerom sastala sa Mirzabosinovim.
– Objasnili smo mu da sredstva koja izdvaja Federacija nisu dovoljna i zamolili ga: „Pomozite nam.“ Ministar je obećao da će sigurno pomoći preko fonda „Sport Qory“. Podnijeli smo zahtjev fondu, ali nam je odobren samo dio potrebnih sredstava. Zbog toga su sekundanti morali da rade na daljinu. Bila sam jedina šahistkinja koja nije mogla da dovede svoje sekundante na tako važne događaje. Ipak, na turniru sam osvojila drugo mjesto.
Preda mnom su veliki nastupi, pripreme i mnogo rada. Šta da radim, gospodine predsjedniče? – upitala je Asaubajeva.
U 4.kolu vodeći Abdusattorov i Erigaisi su svoje partije remizirali (protiv Nepomniachtchija i Vidita) tako da ih je stigao na vrhu tabele Vokhidov koji je savladao Theodorua Nikolasa.
Prvenstva Azije i njihovi heroji u osvrtu Dmitrija Krjakvina
U Kini, slično kao i u Rusiji, pojavila se izuzetno jaka nova generacija šahista. Na prvenstvu Azije čak trojica Kineza izborila su plasman na Svjetski kup: Kun Sjangžuj – šampion Azije, Sjao Tong – drugo mjesto, Jan Czilun – peti i posljednji putnik na Svjetski kup.
Nakon problema koje je imao Ding Liren kineska šahovska mašina kao da ubacila u još višu brzinu. S druge strane, prvi nosilac turnira, Ju Jangji, nije uspio da se kvalifikuje za Svjetski kup.
U posljednjem kolu imao je bijele figure protiv Žamsarana Cidipova.
Za Cidipova bi pobjeda značila čisto prvo mjesto i titulu prvaka Azije, pa nije želio da igra na sigurno.
Ju Jangji – Žamsaran Cidipov 9. kolo
U kritičnoj poziciji Cidipov je žrtvovao kvalitet: 22…S:c3! 23.L:b7 S:a2 24.L:a8 Sc3 25.Lc6 Se2+! Crni je dobio veoma snažnu inicijativu pješacima i figurama na daminom krilu.
Partija je nastavljena: 26.Kh1 Sd4 27.Lg2 f6 28.Le3 e5 29.Tac1 Td8 Autor smatra da je još jače bilo odmah igrati 29…Kf7!, ali i ovako je crni stajao veoma dobro.
Poslije: 30.f4 T:d6 31.f:e f:e 32.Te1 Sa4 33.Lg1
Cidipov je odigrao: 33…c3?! i time dozvolio protivniku određene šanse. Nakon brojnih komplikacija stiglo se do pozicije: 40.Lb3?! gdje je kineski velemajstor napravio važnu grešku.
Međutim, i Cidipov je propustio najbolji nastavak: 40…S:a3?! Poslije: 41.L:a4 c2 42.L:c2+ S:c2 43.T:a7 Tc1 44.Tc7 Se3 45.Te7 Sd5 46.Te5! bijeli je pronašao precizan način da neutrališu protivničku inicijativu. Na kraju je nastala remi završnica: 46…Td1 47.Te4 Sc3 48.Te3 Tc1 49.Kg2 Kg6 50.Te5 Sa4 51.Te7 Sb2 52.Td7 Tc2+ 53.Kh3 h5 54.Td6+ i ubrzo je remi potvrđen. Zbog dodatnih kriterijuma Cidipov je završio tek treći.
Žamsaran Cidipov sa nagradom za treće mjesto
U ovakvoj situaciji možda bilo pravednije da se medalje razigraju u doigravanju. Bez obzira na to, njegov nastup je veliki uspjeh.
Mladi ruski talenat Roman Šogdžijev je na dobrom putu da nadmaši rekorde koje su postavili Abhimanju Mišra, Faustino Oro, Sergej Karjakin, i postane najmlađi velemajstor u istoriji. Sa samo 11 godina ostvaruje rezultate kakve niko prije njega nije imao. Na prvenstvu Azije završio je: na 10 mjestu, sa performansom rejtinga 2603, veliki rejting dobitak, osvojena norma za velemajstora. Sa njim dugo radi poznati stručnjak za završnice Mihail Šereševski.
Li Di – Roman Šogdžijev 8. kolo
U ovoj poziciji Roman je pronašao tačan plan: 52…Kg6! Umjesto pohlepnog uzimanja pješaka. 52…D:e5+? 53.T:e5 Kg6 54.Te7 Posle: 53.D:f6+ K:f6 54.b5 Tc1 55.Ta4 Tc7 56.f4!? g4 57.Kh4 crni je imao veoma precizan put ka pobjedi.
Najjače bilo: 57…Kf5! ali je i odigrano: 57…Kg6 ostavlja crnom ozbiljne šanse. Bijeli je zatim propustio nekoliko prilika: 58.Td4? i nakon: 58…Tc2? 59.Td6+ f6 60.Kg3 Tc3+ 61.Kh4 T:a3 62.Td5 Ta1 63.Kg3 Tc1 64.Td7 Tc5 65.T:a7 T:b5 66.Kh4 stigla je odlučujuća faza.
Roman je hladnokrvno nastavio: 66…Kf5 67.Td7 Tb2 68.Kg3 h4+ 69.K:h4 T:g2 Posle toga se bijeli predao.
Roman Šogdžijev među igračima koji su ostvarili željenu velemajstorsku normu
Kada Šogdžijev bude ovakve završnice igrao bez ijedne greške, biće ga gotovo nemoguće pobijediti. Trener omladinske reprezentacije Rusije Jevgenij Tomaševski sa velikim interesovanjem očekuje Romanov nastup u Višoj ligi prvenstva Rusije u Kursku. Nadamo da će se mladi talenat uskoro izboriti za plasman u Superfinale prvenstva Rusije.
Aktuelni svjetski šampion osvrnuo se na neke izazove s kojima se suočio u posljednjim mjesecima:
Gukesh: „U šahu moraš biti objektivan. Moraš da poštuješ zahtjeve pozicije. Kada previše želiš rezultat, to počinje da narušava tvoju objektivnost. Upravo se to meni dešava.
Izgubio sam mnogo partija koje sam jednostavno trebao da odbranim i sačuvam remi. Dakle, sve se svodi na samokontrolu i upravljanje očekivanjima.
Ne postoji izgovor za nedostatak objektivnosti. To je posao profesionalca, a ja to nisam radio dovoljno dobro.
Samo moram bolje da upravljam sobom. Da budem disciplinovaniji za tablom i da bolje kontrolišem svoje ambicije. Ambicija je dobra, sve dok je držiš pod kontrolom.“
Prvenstva Azije i njihovi heroji u osvrtu Dmitrija Krjakvina
Žamsaran počinje napad
U. Agibileg – Žamsaran Cidipov
5. kolo
U sljedećoj partiji mongolski majstor pokušao je taktički udar, ali je naišao na mnogo jačeg taktičara.
Poslije 19.L:g7? uslijedilo je 19…Tfc8 20.Lc3 S:e3!
Bijeli je pokušao komplikacije, ali je Cidipov precizno vodio napad:
21.De2 S:g2 22.Dg4+ Kf8 23.Lg7+ Ke8 24.Lh6
24...Le3! 25.T:c8+ T:c8 26.f:e D:b2 27.Sd2 D:a1+ 28.K:g2 Df6 29.Dh5 Tc2 30.e4 Dg6, nakon čega je crni dobio odlučujuću prednost i pobijedio.
Autor ističe da je potez 24…Le3! praktično riješio sve probleme crnog i pokazao visok nivo računanja varijanti.
Erdem Hubukšanov – Žamsaran Cidipov
7. kolo
Derbiji burjatskih velemajstora uvijek su izuzetno borbeni.
U kritičnoj poziciji Cidipov je odigrao:
36…Ld5?!
Kasnije se pokazalo da je jače bilo 36…h6, ali tada je Hubukšanov pronašao veoma snažan plan.
37.h6! g6 38.Dd2!
Crni je odgovorio:
38…Sf7?
i time praktično izgubio.
Uslijedilo je:
39.T:c5! T:c5 40.D:d4 Se5 41.D:e5!
Ova žrtva dame potpuno ruši odbranu.
Poslije: 41…Tc6 42.Td1 crni je odmah predao.
Ipak, poraz nije slomio Cidipova. Naprotiv, već u narednom kolu ponovo se uključio u borbu za prvo mjesto.
Erdem Hubukšanov (krajnje lijevo) osvojio je nagradu i završio među najboljima, ali se, nažalost, nije plasirao na Svjetski kup.
U završnici turnira Hubukšanova je čekao novi težak ispit. U pretposljednjem kolu izgubio je od šesnaestogodišnje kineske nade: Kun Sjangžuja, koji će kasnije postati šampion Azije.
Erdem Hubukšanov – Sava Vetohin
9. kolo
Posljednje kolo odlučivalo je sve.
Ruski velemajstor Sava Vetohin imao je odlične šanse za plasman na Svjetski kup.
U kritičnom trenutku odigrao je: 40…f5?
Kasnije je otkrio da je vidio mnogo jači nastavak:
Crni je dobio kvalitet i završnicu bez problema realizovao.
Pobjeda je Vetohinu donijela plasman na Svjetski kup.
Savva Vetohin se doslovno ugurao u kineski zid
U isto vrijeme na četvrtoj tabli vodila se još jedna dramatična bitka.
Aleksej Grebnjev igrao je protiv iranskog velemajstora Sina Movaheda. Partija je bila prepuna obrta i taktičkih mogućnosti. U jednom trenutku crni je pogriješio potezom:
29…Dc3?
a zatim je Iranac propustio briljantnu kombinaciju: 30.Th8+! Kf7 31.T1h7! koja je vodila ka veoma opasnom napadu.
Kasnije je Grebnjev preuzeo inicijativu: 34…e3! 35.Dg6 e2
Crni pješak stigao je gotovo do promocije.
Poslije velikih komplikacija nastala je završnica u kojoj je Grebnjev imao realne šanse za pobjedu, ali je i on propustio nekoliko preciznih nastavaka.
Partija je završena nizom ponavljanja poteza:
53.Tb8+ Kd7 54.Tb7+ Ke8 55.Tb8+ Kd7 56.Tb7+ Ke8 i remijem.
Ovo je bio veoma bolan remi za ruskog velemajstora, jer su oba igrača u različitim trenucima imali šanse za pobjedu.
Nodirbek Abdusattorov o pomoći Javokhiru Sindarovu i o tome šta bi značilo da Uzbekistan dobije svjetskog šampiona:
„Javokhir je jedan od mojih najbližih prijatelja, bez ikakve sumnje. I naravno, u meču ću mu pružiti svu pomoć koju budem mogao. O tome smo već razgovarali i u kontaktu smo.
Mislim da bi bilo izuzetno veliko dostignuće za našu zemlju ako bi neki uzbekistanski igrač prvi donio titulu svjetskog šampiona Uzbekistanu. To bi bila ogromna motivacija ne samo za šah, već i za mnoge druge oblasti.
Ako neko od nas postane prvi uzbekistanski igrač koji će osvojiti klasičnu svjetsku šahovsku krunu i donijeti je u Uzbekistan, to će sigurno učiniti Uzbekistan šahovskom zemljom broj jedan u svijetu!“
Prvenstva Azije i njihovi heroji u osvrtu Dmitrija Krjakvina
U glavnom gradu Ulan Batoru završena su prvenstva Azije za muškarce i žene, koja su služila kao kvalifikacije za Svjetski kup u šahu.
Ove godine azijske šahovske zemlje tek očekuju zonske turnire (u Rusiji će to biti jesenje Superfinale prvenstva države, gdje će plasman izboriti pet najboljih šahista i tri osvajačice medalja), pa su kvalifikacije bile izuzetno stroge: samo pet mjesta za muškarce i jedno (!) za žene.
Vrijedi primijetiti da je istovremeno održavano i Evropsko prvenstvo za žene sa približno jednako jakim sastavom, ali se tamo dijelilo deset puta više mjesta za Svjetski kup. To je posebno zanimljivo jer su danas azijske šahistkinje, generalno gledano, jače od evropskih. U prvih 15 na svjetskoj rejting-listi nalaze se samo tri Evropljanke, a čak dvanaest predstavnica Azije.
Istina, prošle godine na prvenstvu Azije bilo je više kvalifikacionih mjesta (10 kod muškaraca i 2 kod žena), ali i dalje djeluje da je to malo za šahovske sile kao što su Rusija, Kazahstan, Kina, Indija, Iran, Uzbekistan, Vijetnam i Mongolija.
Sa svoje strane, želio bih da poželim Arkadiju Dvorkoviču pobjedu na izborima za predsjednika FIDE, ali dok traju ova „čarobna tri mjeseca“ u kojima se mogu iznositi želje i prijedlozi kandidatima, dopustite mi da se založim za ženski šah.
Naime, kada je prvi put kandidovao za predsjednika FIDE, jedna od važnih tačaka njegovog programa bila je pomoć šahistkinjama. Zato bih volio da nakon eventualne pobjede njegov tim ozbiljno razmotri pravedniji balans mjesta za Svjetski kup između Istoka i Zapada, kako nijedna strana ne bi bila oštećena. Pogotovo zato što je broj mjesta na Svjetskom kupu sada znatno povećan.
Za sada su ove kvalifikacije djelovale kao pravo „iglene uši“. Zanimljivo je da se u blizini Ulan Batora nalaze čak dva poznata mjesta sa tim nazivom: stijena u pustinji Gobi i budistička pećina-svetilište pored manastira.
Na startu turnira pojavili su se brojni poznati velemajstori. Kod muškaraca je prvi nosilac bio kineski „sedmostotnik“ Ju Jangji, dok su kod žena vrh liste činile Song Jusin, Lu Mjaoji, Ana Šuhman, Anastasija Bodnaruk, Afruza Hamdamova, Šri Savita, Vantika Agarval i Amina Kajirbekova.
U veoma teškom ženskom turniru, sve do posljednjeg kola šanse za medalju i plasman zadržala je Ana Šuhman. Nakon slabog starta, šampionka Rusije se borbeno vraćala u vrh tabele, ali je u posljednjem kolu izgubila odlučujući meč protiv Savite.
Konačan plasman na vrhu bio je:
Šri Savita – 7,5/9
Afruza Hamdamova – 7,5/9 3–8. Song Jusin, Gao Muczijan (Kina), Meruert Kamalidenova (Kazahstan), Vantika Agarval (Indija), Zlata Nurgalijeva (Kazahstan) i M. E. Gomes (Indija) – po 7 poena.
Ispada da je za siguran plasman u ovakvoj konkurenciji bilo potrebno osvojiti čak 8 poena iz 9 partija.
Međutim, ruske šahistkinje imale su i svijetlih trenutaka.
Ana Šuhman – B. E. Mungunzul
8. kolo
Bijela je mogla jednostavno pobijediti potezom 38. Dc4, ali za Anu je to bilo previše jednostavno. Odlučila je da kraljem prodre u protivnički logor i žrtvuje damu:
48.Tc7+ Kg8 49.T:a7 T:g3+ 50.K:f5 Tg4 51.Tb7 T:h4 52.T:b6 Tc4 53.Kg6 Kf8 54.K:h5, nakon čega bijela sa vezanim slobodnim pješacima na daminom krilu lako dobija.
U muškom turniru favoriti su odmah naišli na otpor ambiciozne omladine. Ju Jangji je čak doživio poraz od Erdema Hubukšanova.
Velemajstori iz Burjatije brzo su se privikli na uslove u Mongoliji i preuzeli vođstvo na tabeli. Od Ulan Ude do Ulan Batora nije daleko, nema problema sa vremenskom razlikom, a čak su i nazivi gradova slični.
Žamsaran Cidipov briljirao je u taktičkim komplikacijama i sjajno igrao završnice. Na ovom turniru gotovo sve mu je polazilo za rukom.
Šahovska federacija Rusije ne namjerava da izvrši odluku Sportskog arbitražnog suda
09.06.2026,
Šahovska federacija Rusije (FŠR), sudeći po svemu, ponovo se suočava sa prijetnjom da ostane bez članstva u Međunarodna šahovska federacija. FIDE je podsjetila da je 9. juna istekao rok za izvršenje odluke Sportskog arbitražnog suda, kojom je ranije naloženo FŠR-u da obustavi djelovanje na „novim teritorijama“ Ruske Federacije.
Ruska federacija, koja insistira na tome da nema pravo da „krši Ustav Ruske Federacije“, ne namjerava da prekine takve aktivnosti. Zbog toga će FIDE morati da odluči o mogućim sankcijama protiv nje.
Međunarodna šahovska federacija objavila je saopštenje posvećeno situaciji sa Šahovskom federacijom Rusije. U njemu se navodi da je, prema odluci CAS-a donesenoj proljetos, FŠR do 9. juna morala da uskladi svoj rad sa tom odlukom.
Tim povodom Savjet FIDE, njen najviši izvršni organ, zvanično je zatražio dokaze da je odluka sprovedena. U saopštenju se navodi da će procjena izvršenja odluke CAS-a biti obavljena na narednoj sjednici Savjeta.
Sjednica će biti održana 17. juna. Na njoj će takođe biti odlučeno da li će protiv FŠR biti izrečene bilo kakve sankcije, u skladu sa odredbama Povelje FIDE.
Ovaj dokument predstavlja nastavak izuzetno složene priče.
Ona je počela u ljeto 2024. godine, kada je Međunarodna šahovska federacija, na čijem je čelu ruski funkcioner Arkadij Dvorkovič, suspendovala Šahovsku federaciju Rusije na period od dvije godine. Osnov za sankciju bila je žalba Ukrajinske šahovske federacije zbog „aktivnog djelovanja“ ruske federacije na „novim teritorijama“ — na Krimu, u DNR-u, LNR-u te Hersonskoj i Zaporoškoj oblasti, uključujući nastupe tamošnjih šahista na sveruskim takmičenjima i akreditaciju regionalnih federacija.
Situacija je poređena sa suspenzijom Olimpijskog komiteta Rusije od Međunarodnog olimpijskog komiteta 2023. godine. Međutim, ruska strana je brzo i uspješno osporila odluku. Već u septembru FIDE je suspenziju zamijenila, u suštini, simboličnom novčanom kaznom od 45.000 evra.
Ukrajinska šahovska federacija uložila je žalbu na tu odluku pred Sportski arbitražni sud. Presuda, objavljena u martu ove godine, bila je znatno povoljnija za ukrajinsku stranu. Arbitraža je zaključila da postoji prijetnja „teritorijalnom integritetu“ i da su postupci FŠR-a u suprotnosti sa statutom i pravilnicima krovne šahovske organizacije.
Prema zaključku CAS-a, novčana kazna nije bila dovoljna. Kao odgovarajuću mjeru arbitraža je odredila prestanak djelovanja FŠR-a u svim navedenim regionima u roku od 90 dana. Ukoliko se to ne dogodi, federacija bi trebalo da bude isključena iz FIDE na period do tri godine.
CAS je takođe pozvao sve zainteresovane strane na „konstruktivan dijalog“ radi izrade „paketa mjera“ koje bi omogućile igračima iz „novih regiona“ da učestvuju na takmičenjima pod okriljem FIDE, kao i razvoj šaha na tim teritorijama uopšte.
Najnovije poglavlje sukoba predstavljalo je obraćanje FŠR-a Komisiji za etiku FIDE prošle sedmice, sa zahtjevom da predsjednik UŠF-a, Aleksandar Kamišin, bude suspendovan zbog izjava koje su, prema tvrdnjama ruske strane, „nespojive“ sa njegovom funkcijom, jer sadrže „pozive na napade na ruske gradove“ i aktivnosti koje „dovode do pogibije ruskih građana“.
„Da, dobili smo pismo FIDE“, potvrdio je za list „Komersant“ izvršni direktor FŠR-a Aleksandar Tkačov, dodajući da „naši pravnici pripremaju precizno usaglašen odgovor“.
Tkačov je jasno stavio do znanja da ruska strana ostaje pri stavu koji je formulisala još proljetos i koji ne predviđa odustajanje od aktivnosti na „novim teritorijama“.
„Mi, kao članica FIDE, djelujemo u skladu sa njenim statutom. Ali važno je da odredbe statuta ne budu u suprotnosti sa zakonodavstvom Ruske Federacije, a prije svega sa Ustavom zemlje. Nemamo pravo da ga kršimo“, objasnio je Aleksandar Tkačov.
On nije želio da nagađa kakve bi sankcije ovoga puta mogle pogoditi FŠR niti kakve bi bile njihove praktične posljedice. Suspenzija iz 2024. godine, koja je trajala kratko, imala je minimalan efekat. Ona, na primjer, nije podrazumijevala zabranu nastupa ruskih šahista na pojedinačnim takmičenjima u neutralnom statusu, koji koriste od početka rata u Ukrajini, a drugih mogućnosti za nastup praktično nije bilo.
Od tada se, međutim, dogodilo nekoliko promjena koje su ublažile sankcioni režim u šahu. Tako je FIDE, slijedeći preporuke MOK-a, ukinula sva ograničenja za ruske mlađe kategorije, vrativši im zastavu i himnu. Pored toga, dozvolila je i nastupe reprezentacijama Rusije na svojim takmičenjima, uključujući najveća među njima, poput Svjetske šahovske olimpijade 2026, koja će biti održana u Samarkand u septembru.
U velikoj većini sportova ruske reprezentacije i dalje nemaju pravo nastupa.
V. I. Linder, I. M. Linder Šahovska enciklopedija Moskva, AST • Astrel, 2004
PREDGOVOR
Šah! Čovječanstvo ne poznaje nijednu drugu igru koja je, nastavši prije više od hiljadu i petsto godina, zadržala svoju privlačnost i šarm i postala toliko raširena širom svijeta. Harmonično kombinujući elemente šaha, nauke i umjetnosti, šah je izazvao ogromnu poplavu knjiga o teoriji, istoriji i šahovskoj praksi. Referentna i enciklopedijska literatura služe kao prava navigacijska pomoć u ovom okeanu šahovskog znanja. Na primjer, najveći svjetski enciklopedijski rječnik, „Šah“, objavljen u Moskvi prije trinaest godina (autori ove knjige bili su među njegovim aktivnim stvaraocima), sadržavao je preko 2.800 (!) unosa, a ipak nije pokrivao svu raznolikost tema i disciplina. Pored toga, svijet koji se brzo mijenjao na prijelazu iz 20. u 21. vijek donio je mnogo novih dostignuća u šah, koji je postao jedan od fenomena moderne civilizacije. Dobro svjesni snaga i slabosti jedinstvenog djela iz 1990. godine, odlučili smo se za drugačiji pristup radu na ovoj enciklopediji: kombinovanje referentnog i enciklopedijskog principa sa živopisnom prezentacijom. Drugi cilj bio je šire predstavljanje šaha kao kulturnog polja i njegove bliske veze s književnošću, slikarstvom i raznim granama nauke. Naravno, posebnu pažnju smo posvetili intenziviranju rivalstva za svjetsko prvenstvo i pojavi novih šahovskih zvijezda u trećem milenijumu; kao i novim mogućnostima šaha sa sve većom upotrebom računara i interneta.
Radeći na ovoj enciklopediji, autori su se vodili jednom željom: da ovo djelo učine dostupnim i zanimljivim širokom krugu čitalaca. Knjiga je bogato ilustrovana fotografijama i crtežima, od kojih su neki objavljeni prvi put. Razumijevajući složenost i težinu zadatka, sa zahvalnošću prihvatamo komentare i sugestije usmjerene na dalje poboljšanje knjige.
Isaak Linder, Vladimir Linder
AVERBAH Jurij Ljvovič (r. 1922), ruski velemajstor, kandidat za svjetsko prvenstvo, šahovski društveni radnik, međunarodni sudija, teoretičar i istoričar. Još u mladim godinama Jurija je odlikovala sposobnost dubokog proračuna varijanti, sklonost pozicionim manevrima i suptilna igra u završnicama. Godine 1948. svjetski prvak Botvinik je pisao da se među mladim majstorima Jurij Averbah izdvaja preciznom i jasnom igrom. Ubrzo je ostvario značajne sportske uspjehe:
1953.postao je učesnik Turnira kandidata u Švajcarskoj, 1954. prvak SSSR-a, a pobjeđivao je i na nizu međunarodnih turnira — Drezden (1956), Beč (1961), Moskva (1962), Rio de Žaneiro (1965), Bukurešt (1971), Poljanica-Zdruj (1975), Džakarta (1979).
O svom šahovskom kredu Averbah je rekao: „Borba ideja uvijek je za mene bila najvažniji momenat u šahu — jer se upravo u kreativnom sporu rađa istina.“
Dvije godine nakon Turnira kandidata Botvinik je predložio 33-godišnjem velemajstoru-istraživaču da postane njegov sparing-partner. Svjetski prvak se tada pripremao za meč SSSR – SAD (1955). Prisjeća se Jurij Averbah:
„Ti mečevi su se igrali u Botvinikovoj vikendici na Nikolinoj Gori kod Moskve. Ne krijem da me je izuzetno iznenadio uslov koji je postavljen: igrati uz uključen radio. Zamislite tu sliku: sjedimo za tablom, razmišljamo o potezima, šahovski sat ritmično otkucava, a sa crne kutije koja visi na zidu teče bujica informacija o radnim uspjesima kolhoznih radnika Podmoskovlja…
Nakon pet sati igre uz takvu pratnju osjećao sam se potpuno ošamućeno, i to novotarstvo mi je u početku djelovalo, blago rečeno, sporno. Međutim, upoznavši Botvinika bolje, shvatio sam u čemu je stvar: nastojao je da trening-partije što više približi stvarnoj atmosferi turnirske borbe u bučnoj dvorani.“
Averbah se mnogo puta susretao za šahovskom tablom i sa sljedećim svjetskim prvakom Vasilijem Smislovim. Dva Moskovljanina, dva šahovska grenadira, učenici stadiona Mladih pionira i kluba u Gorkijevom parku. Vršnjaci i suparnici. Dva teoretičara, dva istraživača, dva vrhunska znalca završnica. Toliko toga ih povezuje — čak i stalna ukrštanja puteva s Botvinikom — da postaje jasno zašto je većina njihovih partija završila remijem, uključujući i dvije na turniru u Cirihu (1953). I zašto su se, na kraju, njihovi putevi spojili, pa je nekadašnji rival Smislov postao njegov trener (1983). Toliko ih toga veže da više od pola vijeka prijateljstva ne ugrožava ni korozija vremena…
Od mladih dana Averbah aktivno učestvuje u društvenom šahovskom životu. Birán je za predsjednika Šahovske federacije zemlje, rukovodio je brojnim komisijama FIDE. Dugi niz godina vodio je televizijsku emisiju „Šahovska škola“, a od 1962. do 1992. bio je glavni urednik časopisa „Šah u SSSR-u“ (1992–1999. „Šah u Rusiji“). O širini njegove erudicije svjedoče književno-istorijski radovi, djelimično objavljeni u knjizi „U potrazi za istinom“, kao i uređivanje najvećeg svjetskog enciklopedijskog rječnika „Šah“ (Moskva, 1990). Na kraju, tu je i suđenje na nizu velikih takmičenja, uključujući mečeve za svjetsko prvenstvo Karpov – Kasparov (Moskva, 1984–85), Kasparov – Šort (London, 1993), Kasparov – Kramnik (London, 2000), kao i 31. Šahovsku olimpijadu (Moskva, 1994).
Jurij Averbah je posjetio mnoge zemlje, napisao knjigu „Na različitim kontinentima“ i svuda se pokazao kao talentovan popularizator šaha. U Džakarti je čak objavljena knjiga „Averbah u Indoneziji…“. Odlikuju ga društvenost, duhovitost, galantnost i dobro poznavanje engleskog i njemačkog jezika. Od mladosti se bavi sportom, što mu omogućava da izgleda mlađe od svojih godina. Uz to, on je i fatalista. „Rođen sam u znaku Vodolije i zato sam, vjerovatno, čitavog života plovio kako su me nosili talasi, prepuštajući se sudbini“, rekao je Averbah na večeri posvećenoj njegovom 70. rođendanu i dodao: „Srećnoj sudbini.“
Šahovski svijet i dalje raspravlja o neuspjehu prvog igrača svjetske rejtintg-liste 🇳🇴 Magnusa Carlsena na domaćem turniru Norway Chess. O tome je govorio i Nodirbek Abdusattorov:
„Mislim da je jedan od glavnih utisaka turnira bila Magnusova loša igra. Naravno, u tako nevjerovatno jakom i veoma mladom sastavu učesnika, vjerujem da je osjećao određeni pritisak. Takođe mislim da mu je nedostajalo takmičarske prakse.
Iskreno, nisam razumio zašto je pokušavao da igra na pobjedu i ulazi u beskompromisnu borbu doslovno u svakoj partiji, kada to nije bilo potrebno niti logično. Veoma poštujem njegov šah, njegov borbeni duh i želju da se bori u svakoj partiji. Ali mislim da je čak i ovaj turnir pokazao da je neophodno sačuvati ravnotežu i objektivnost.
Već tada su, po mom mišljenju, određene slabosti u Magnusovoj igri postale vidljive. A Norway Chess je samo jasno pokazao posljedice toga. Zato za mene takav rezultat nije bio iznenađenje.
Danas je klasični šah veoma zahtjevan. Da bi se igralo dobro, zaista je potrebno biti maksimalno koncentrisan i veoma mnogo raditi. Ako nedostaju praksa i osjećaj za klasični šah, veoma je teško vratiti se na visok nivo.“
Jer tako se može ispasti i iz društva igrača sa rejtingom preko 2800… Ili, još gore, prestati biti broj jedan! Da li jedna era prolazi ili je još rano za brigu?
Schackcykeln (Šahovski bicikl), besplatna mobilna šahovska inicijativa, biće pokrenuta 15. juna 2026. godine u Trelleborgu. Teretni bicikl opremljen šahovskim garniturama, stolovima i stolicama obilaziće parkove, trgove, plaže i stambena naselja tokom ljeta 2026. godine. Inicijativa je otvorena za sve – bez prijave i potpuno besplatno.
Projekat finansira Swedish Postcode Foundation sa 60.000 švedskih kruna, a u potpunosti ga vode volonteri iz Söderslätt Schacksällskap. Cilj projekta je organizovati 50 aktivnosti na 10 lokacija i privući 200 jedinstvenih učesnika.
Posebno zanimljiva karakteristika Schackcykelna jeste integracija savremene tehnologije. Bicikl se prati putem GPS sistema kompanije Copenhagen Trackers. Osnivači su razvili i posebnu aplikaciju putem koje posjetioci mogu uživo pratiti lokaciju bicikla na mapi i dobijati obavještenja o njegovoj sljedećoj stanici, čime šah postaje dostupniji i lakše otkriven u realnom vremenu.
Ideja Schackcykelna jeste da smanji prepreke za uključivanje u šah. Mnogi ljudi su zainteresovani za šah, ali nikada ne naprave prvi korak jer ne znaju gdje da igraju, nemaju partnera za igru ili ih obeshrabruje formalna atmosfera šahovskih klubova. Donoseći igru direktno u javne prostore – parkove, trgove i na plaže – projekat dolazi ljudima tamo gdje se oni već nalaze.
🇮🇳 Indija, šahovska velesila pod pritiskom pred Olimpijadu?
Nastup Indije na Norway Chess ne može se svesti samo na briljantnu pobjedu Rameshbabu Praggnanandhaa.
Jer iza njegovog trijumfa, svjetski prvak Dommaraju Gukesh završio je na posljednjem mjestu. A u ženskom turniru, dvije Indijke, Divya Deshmukh i Humpy Koneru, takođe su zauzele začelje tabele.
Tri mjeseca prije Šahovske olimpijade 2026 u Samarkandu, gdje će Indija braniti svoju istorijsku dvostruku titulu iz 2024. godine, pokazali su se određeni znaci slabosti. Samo jedan Indijac nalazi se u svjetskom Top 10 (Arjun Erigaisi), naspram trojice Amerikanaca i dvojice Uzbeka.
🇺🇿 Sljedeći događaj koji vrijedi pratiti radi procjene konkurencije jeste UzChess Masters. Osim Javokhira Sindarova, prisutan je čitav uzbečki tim kako bi provjerio svoju formu uoči ovog velikog okršaja. Na domaćem terenu, Uzbekistan biće jedan od glavnih rivala Indije na predstojećoj Olimpijadi.
V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina Moskva, 2008.
Ponovo bitka starih protivnika
Nisu se još ni utišali zvuci pobjedničkih fanfara, a Karpov je već ponovo na borbenim poljima. Gledajući unaprijed, napomenuću da je tokom tri godine, od Bagija do Merana, uspješno učestvovao na 11 međunarodnih turnira, stalno potvrđujući obećanje koje je dao prilikom prve krunidbe 1975. godine — da će biti aktivni, igrajući šampion.
Nisu mirovali ni budući izazivači, jer je praktično tekao neprekidni trogodišnji ciklus takmičenja za titulu svjetskog prvaka. Održano je nekoliko zonskih turnira, a u ljeto 1979. godine i dva međuzonska turnira. Na turniru u Rio de Žaneiru prva tri mjesta zauzeli su Petrosjan, Portiš i Hibner. Na istovjetnom međuzonskom turniru u Rigi pobjednici su bili Talj, Polugajevski i Adorjan. Ovi velemajstori, kao i učesnici prethodnog finalnog meča kandidata (Spaski i Korčnoj), činili su osmoricu učesnika kandidatskih mečeva. Nakon žrijebanja formirani su sljedeći parovi:
Petrosjan – Korčnoj (pobijedio Korčnoj); Spaski – Portiš (pri jednakom broju poena, pobjednikom je proglašen Portiš, koji je pobijedio crnim figurama); Hibner – Adorjan (pobijedio Hibner); Talj – Polugajevski (pobijedio Polugajevski).
Zatim su uslijedili polufinalni mečevi Polugajevskog sa Korčnojem i Hibnera sa Portišem, čiji su pobjednici — Korčnoj i Hibner — izborili plasman u finale. Ishod susreta Korčnog sa Polugajevskim odlučen je u drugoj dodatnoj partiji, u kojoj Polugajevski nije bio upoznat sa novinom iz otvaranja koja je neposredno prije toga bila objavljena u šahovskoj štampi.
Nažalost, finalni meč kandidata nije odigran do kraja. Hibner, izuzetno impulsivan čovjek, predao je meč nakon poraza od Korčnoja u sedmoj partiji, u kojoj je imao očiglednu prednost. Izazivač je ponovo postao Korčnoj, što, u suštini, nije bilo iznenađenje.
Priprema Karpova za ovaj meč odvijala se po ranije potvrđenoj šemi. U velikoj mjeri sačuvan je i tim koji je radio u Bagiju. Kako se kaže, dobro se ne mijenja. Sportski komitet i šahovska federacija su, po običaju, kontrolisali čitav tok priprema za Karpovljeve mečeve, kao uostalom i za druge sovjetske izazivače.
U procesu priprema svaki velemajstor je sam birao svoje sekundante i trenere, i to ne samo među sovjetskim šahistima. O Karpovljevom savjetovanju sa jednim od stranih velemajstora Sportski komitet je usputno pomenuo u jednoj od svojih informativnih bilješki Centralnom komitetu partije. Prezime nismo navodili samo zato što za CK nije imalo značaja. Sam velemajstor, imajući u vidu zaoštrenje Hladnog rata i antisovjetsku histeriju u inostranstvu, iz razumljivih razloga nije želio da u njegovom pasošu stoji sovjetska viza. Za nas to nije predstavljalo veliki problem. Razgovarao sam s jednim od rukovodilaca Uprave graničnih trupa i on je dao dozvolu da se prođe kroz pasošku kontrolu bez pečata u pasošu.
Kako se nedavno pokazalo, tada smo postupili vrlo mudro što nismo otkrili ime velemajstora. U jednom novinskom članku Boris Arhangeljski, koji je po zadatku Korčnoja prikupljao materijale o njemu sačuvane u arhivama, napisao je da ni poslije 25 godina ne znamo njegovo ime. Zar će, pita se, biti potrebno još 25 godina da se to sazna?! Smatram da će trebati i više, jer je pomenuta posjeta rezultat džentlmenskog dogovora. A u Rusiji džentlmeni još nisu nestali. Nije teško zamisliti šta bi uradili tom velemajstoru kada bi se saznalo njegovo ime. Pogotovo ako se uzme u obzir da je Korčnoj, bez ikakvih osnova, samo na osnovu pretpostavki, u jednoj od svojih knjiga već izlio bujicu optužbi na poznatog engleskog velemajstora.
Početkom 1981. godine svi su s nestrpljenjem očekivali imena gradova koji su željeli da organizuju meč za titulu svjetskog prvaka. Pretpostavljalo se da će ta lista, kao i u prethodnim mečevima, biti prilično duga. Međutim, 16. februara 1981. ispostavilo se da su podnesene samo tri kandidature: Las Palmas, Merano i Rejkjavik. Karpov je dao prednost Las Palmasu, Korčnoj Meranu. Po tradiciji, kada se izbori gradova ne poklope, predsjednik FIDE (a u to vrijeme to je bio Olafson) trebalo je da proglasi grad koji je izabrao svjetski prvak ili da obavi dodatne konsultacije sa obje strane. Međutim, Olafson se, izgleda, pribojavao tvrdoglavog karaktera Korčnoja i odredio je da se meč održi u Meranu — gradu koji je izabrao izazivač, želeći, kako je objasnio, da obezbijedi jednake uslove za oba učesnika.
U kasnijem ličnom razgovoru sa predstavnikom sovjetske šahovske federacije, Olafson je rekao da ima negativan stav prema ispadima Korčnoja, ali da ne može da ne uzima u obzir javno mnjenje. Čije tačno, nije precizirao, ali suština na kraju nije u tome. Važno je da je unaprijed stavio nečije mišljenje iznad zakona i pravila FIDE. Pritom je, govoreći o nejednakim uslovima, Olafson naglasio da Karpovljeva supruga može doći na meč, dok supruga Korčnoja ne može.
Kao razmišljanje: a šta bi bilo da je Karpov rekao da njegova supruga neće doći u Merano (usput, tada se pitanje dolaska supruge svjetskog prvaka još nije ni razmatralo)? Da li bi konfliktna situacija bila riješena? Vjerovatno ne. Sigurno bi se pojavile neke druge zamjerke. Uostalom, one su se ionako pojavile.
Sovjetska federacija je podnijela protest i predložila da se meč podijeli na dva dijela. Međutim, taj prijedlog nije prihvaćen. Tada se pojavila ideja o žrijebu, koji je i sproveden uz saglasnost oba učesnika. Žrijeb je odlučio u korist Merana.
Bio je petak, divan oktobarski dan, nije nam se žurilo, i zajedno smo krenuli na pijacu, gdje je trebalo da kupi stvari za predstojeći šabat. Razgovarali smo o šahovskim stvarima, a zatim je prešao na politiku: situacija u svijetu bila je napeta. „Englezi“, – mašući rukom kroz zrak, rekao je Volođa, – „pokvarili su se! Francuzi – pokvarili su se! A tvoji Holanđani, ako se razmisli, nisu loši.“
Imao je karakterističan smijeh, mimiku i rijetko viđenu osobinu: govoriti ono što misli. „Polovina onoga o čemu priča nikada se nije desilo i ne bi se moglo desiti; što se tiče druge polovine, i to se nikada nije desilo, ali u određenom sklopu okolnosti moglo bi i da se desi“, – govorio je Volođa o velemajstoru, ljubitelju hvalisanja, koji je tada živio u Izraelu.
Igrao sam s Liberzonom dva turnira zaredom, u proljeće 1977. godine: u Bal-Lauterbergu i Ženevi. „Slušaj“, – upitao me je, – „gdje držiš novac tokom turnira?“ „Obično u sefovima hotela“, – odgovorio sam. „Vjeruješ li osoblju hotela?“ – iznenadio se Volođa, i, olabavivši pojas na pantalonama, pokazao mi džep svojih donjih gaća. – „A ja uvijek nosim sa sobom.“
U Ženevi mi je uspjelo da ga pobjedim važnu partiju sa teorijskog stanovišta. „Da, gora je pozicija…“ – uzdahnuo je, zaustavljajući časovnike.
Profesionalni šah, čak i za dobrog velemajstora, nikada nije bio lagan, i Volođa je prešao na pedagoški rad. Završio je Moskovski avio-institut i neko vrijeme radio kao inženjer. U Izraelu je postao učitelj matematike u jednoj školi u Tel Avivu. Jednom je ispričao kako je čitav razred, znajući da je došao iz Rusije, pri njegovom pojavljivanju počeo da uzvikom skandira kratku, vulgaru rusku riječ. „I šta si uradio?“ – upitao sam. „Ništa“, – odgovorio je Volođa. – „Počeo sam da čekam kada će im ispariti žar, prije ili kasnije mora se to desiti.“
Bio je zadovoljan svojim novim poslom. „Zamisli, ranije, da zaradim hiljadu dolara, morao sam ne samo da igram, već i da osvajam nagrade; sada svaki mjesec dobijam tu nagradu nezavisno od svega…“
Dobro je znao jezik i, iako se, kao mnogi Izraelci, odnosio prema Izraelu sa određenim skepticizmom, bio je veliki patriota. Za razliku od mnogih ruskih emigranata koji su voljeli da čitaju na jeziku kojem su navikli, Volođa je bio dugogodišnji pretplatnik ozbiljne novine „Haarec“, koju je proučavao s velikom pažnjom. Ali šah nije zapostavljao: napisao je dvije knjige na hebrejskom i igrao za tim velike kompanije, u koju je prešao s posla u školi.
Vladimir Liberzon je preminuo prije nekoliko godina. Posljednje godine je živio sam. Njega se nije moglo vidjeti ni jednog dana, a kamoli svakog. Nije odgovarao na telefonske pozive. Vrata su bila obijena…
Vrlo često je u Klubu sjedio mladi majstor Jaša Murej. Smatralo se da radi na klupskoj kartoteci. U stvarnosti, od jutra do duboke večeri, Jaša je igrao blic ili analizirao pozicije, brzim i karakterističnim pokretima prstiju, neprekidno mijenjajući mjesto dvjema figurama koje su već bile „povučene“ s table. Od tada je prošlo četrdeset godina, a velemajstora Mureja, za sve i dalje Jašu, može se vidjeti za istim poslom u šahovskim kafićima Tel Aviva, Pariza ili Amsterdama.
Posebno je bilo živo u Klubu kada su se igrala timska prvenstva zemlje i turniri u okviru Spartakijade naroda SSSR-a. Stotine ljubitelja šaha sjatile su se ovdje u avgustu 1959. godine, tog dana kada su se susrele selekcije Moskve i Latvije. Kapiteni timova bili su dva Mihaila: svjetski šampion Botvinik i dvadesetdvogodišnji Talj, koji je brzo stizao do meča za svjetsku krunu. Poseban kolorit predstojeće partije davao je i činjenica da se oni nikada ranije nisu susreli.
Međutim, oni koji su došli ostali su razočarani: oprezni Patrijarh nije htio da otkriva karte, i umjesto njega je igrao Vasyukov. Ali navijači to još nisu znali, i napetost je bila velika. Vrata Kluba bila su blokirana, ali iz drugog razloga: jedan čovjek nižeg rasta sa majstorskim znacima na reverima sakoa sukobio se u tuči pred samim ulazom u hram šaha.
Jedan od njih sa kojim se sukobio bio je omiljen u Bakuu, Sultan Khuslibeyli, kojeg su svi zvali Sultančikom — talentovani azerbejdžanski majstor, tragično poginuo sredinom 60-ih. Dobro ga pamtim po prvenstvu “Burevestnik” u Sevastopolju (1964). Usprkos vrućini od trideset stepeni, Sultan je svakodnevno naručivao votku u restoranu gdje su učesnici ručali prije kola. Votku su mu donosili u velikoj čaši za mineralnu vodu, a on bi je popio odjednom, bez grimase. Opreznost se objašnjavala time što je za susjednim stolom ručao glavni sudija turnira Ravinski, poznat po svojoj nesalomljivoj strogoći prema prekršiocima sportskog režima. Lijepe konobarice Duša i Daša, zatečene, pretpostavljam, u nedužnoj šali Sultana, razumijevajuće su mu se smješkale. “Duša spava sa Dašom, Daša spava s Dušom”, šaputao je Sultan, naravno, u odsustvu Grigorija Ionoviča. Mladi šahisti gledali su ga zapanjenim očima.
Drugi učesnik tuče bio je majstor Yankel Yuchtman, koji je tada služio vojsku u Moskvi. Pozvan na disciplinsku komisiju, djelimično je priznao svoju krivicu: “Zaista, pred ulazom u Klub, pred očima javnosti, nije se smjelo tući. Ali kasnije u bifeu, udario sam ga kako treba!” Drugi put, pojavivši se u Klubu pijan, Yuchtman je odbio da ga napusti i, ugrizavši za prst pozvanog u pomoć Naglisa, nanio mu je povredu. Rođen u Odesi, sa tipičnim južnim naglaskom, Yankel, kako su ga mnogi zvali, bio je šahista izuzetnog talenta. Njegov vrhunac bio je krajem 50-ih, kada je više puta učestvovao u prvenstvima Saveza, pobjeđujući Talja i druge poznate velemajstore. Bio je prvenstveno igrač, nikada ozbiljno nije radio na šahu, iako je imao debelu svesku u kojoj je skupljao komentarisane partije koje je sam odigrao, uglavnom pobjedničke. “Sve što treba znati o šahu nalazi se u ovoj svesci”, tvrdio je Yuchtman.
Hikaru Nakamura objasnio je zašto neće igrati na Olimpijadi 2026:
„Ponuda za igranje na Olimpijadi bila je 10.000 dolara. Zapravo, mislim da je iznos bio 10.500 dolara. Bonus za osvajanje zlatne medalje iznosi 4.000 dolara. I to je sve.
Kada sam igrao na Olimpijadi 2016. godine, mislim da je bila u Bakuu, osvojili smo zlatnu medalju i znate li koliki je bio bonus? Četiri hiljade dolara.“
„Sada smo deset godina kasnije, a honorar koji dobijate potpuno je isti kao prije deset godina. Ne znam da li su ljudi čuli, ali postoji jedna stvar koja se zove inflacija…
Čak i zemlje trećeg svijeta plaćaju svoje igrače bolje, bez šale. Bonus je bukvalno isti kao prije deset godina.“
„Da odgovorim na sva pitanja koja mi postavljate: nemam namjeru da igram na Olimpijadi.“
********
Da li je Nakamura u pravu?Slažete li se sa njegovim argumentima?
Hans Niemann je prokomentarisao na tviteru ovu izjavu Nakamure:
Hans Niemann @HansMokeNiemann
„Čast je predstavljati svoju zemlju, a nedostatak patriotizma je šokantan. Hikaru Nakamura je jedan od, ako ne i najbogatiji šahista na svijetu. Dodatnih 20 ili 30 hiljada dolara honorara za nastup ne bi nimalo uticalo na njegov život.
Osvajanje zlatne medalje vrijedi više od svega što se može kupiti novcem.“
Novinar: Na kraju još samo jedno posljednje pitanje. Prije nego što si došao ovdje, bio je taj meč protiv Hansa u Beogradu. A onda si stigao, mislim, baš na dan tehničkog sastanka. I bio je taj trenutak kada nisi pružio ruku Hansu.
Zašto? … Možda bi želio da kažeš nešto o tome?“
Ian Nepomniachtchi: „Ne želim da trošim previše vremena na ovu temu. U suštini, bio sam veoma nezadovoljan njegovim ponašanjem posljednjeg dana meča. Mislim, čak i za tablom. Ne mislim da je to bilo pristojno ili da je pokazivao poštovanje. Nema potrebe da mi se pogrešno pripisuje ono što nisam rekao.
Odigrao je veoma dobro protiv mene, naročito u posljednjoj partiji. Ali, generalno, njegovo ponašanje smatram… pa…Mislim, on više nije tinejdžer. Da je to bilo prije četiri godine, vjerovatno se ne bih previše uzbuđivao zbog toga.
Ali vjerujem da, kada ima više od dvadeset godina, čovjek konačno mora da nauči kako da se ponaša. Dakle, sve u svemu, njegova posvećenost pravdi je za svaku pohvalu, ali njegovo ponašanje nije.
A onda i komunikacija poslije meča. U jednom trenutku jednostavno je prestao da odgovara na bilo kakve poruke i slično. A pošto smo određene detalje dogovarali lično, on je praktično nestao.
Takođe, mislim da ni njegove objave na mreži X… izvinite… Ne smatram ih naročito pristojnim. To je sve.“
Novinar: „Hvala puno, Jan. Samo sam želio da pitam to pitanje. I sve najbolje u predstojećim partijama.“
Posle trijumfa na Norway Chess 2026, Bibisara Asaubajeva je posjetila trku Formule 1 Velika nagrada Monaka.
Pobjednica prestižnog superturnira dobila je pristup VIP zoni Paddock Club-a, gdje se upoznala s radom timova iznutra i susrela mnoge poznate goste, uključujući sina Donalda Trumpa.
Društvo joj je pravio uzbekistanski velemajstor Javokhir Sindarov, koji je ranije pomagao Asaubajevoj u pripremama za njen pobjednički nastup u Norveškoj.
U trećem kolu odlučena je samo jedna partija. Vodeći uzbekistanski šahista GM Madaminov je poražen od sunarodnika GM Shamsiddina Vokhidova tako da su na vrhu tabele posle tri kola trojica šahista: Madaminov, Erigaisi i Abdusattorov sa po 2 poena.
U jednakoj damskoj završnici crni je odigrao neprecizno jedan potez (34…g6), pa je bijeli to odmah iskoristio, stekao inicijativu, posle osvojio pješaka i na kraju dobio partiju posle 68 poteza.
8. jun 2026. – Nije lako spojiti u isti tekst Sotheby’s, kraljicu Izabelu od Španije, meč Fischer–Spassky 1972, Michaela Cainea i osvetnika-serijskog ubicu. Upravo to je uspio da uradi John Henderson u članku objavljenom u junskom broju časopisa CHESS. On opisuje kako je ogromna kolekcija šahovskih memorabilija velemajstora Lothara Schmida, smatrana najvećom i najznačajnijom privatnom kolekcijom te vrste, nedavno prodata na aukciji u londonskom Sotheby’su. Cijene koje su postignute teško je povjerovati.
Aukcija kolekcije pokojnog Lothara Schmida
Piše: John Henderson
Ogromna kolekcija šahovskih memorabilija, uključujući rijetke stare knjige, suvenire sa „Meča vijeka“ iz 1972. godine, a koja se smatrala najvećom i najznačajnijom privatnom kolekcijom te vrste, nedavno je prodata na aukciji u londonskom Sotheby’su. Onlajn aukcija bila je vremenski usklađena sa održavanjem Turnira kandidata na Kipru, a kada je prodaja završena, svi lotovi ne samo da su znatno premašili procijenjene vrijednosti, već je nekoliko odabranih predmeta dostiglo i rekordne cijene.
Kolekcija je pripadala Lothar Schmid (1928–2013), cijenjenom njemačkom velemajstoru, strastvenom bibliofilu i uglednom arbitru i diplomati. Najpoznatiji je po tome što je bio glavni arbitar meča za titulu svjetskog prvaka u Rejkjavik između Boris Spaski i Bobby Fischer.
Schmid je bio duboko uključen u napore da zadrži temperamentnog američkog genija za šahovskom tablom, čak i onda kada je Fischerovo nerazumno i nepredvidivo ponašanje gotovo sigurno prijetilo prekidom meča.
Nakon haosa u prve dvije partije, kada je Fischer zaostajao 0:2 poslije predaje druge partije i već rezervisao let nazad za New York, Schmid je bio jedina autoritativna figura koju su oba igrača poštovala. Upravo je on fizički spustio obojicu za sto prije treće partije i jasno im rekao: „Igrajte odmah!“
Ostalo je istorija. Fischer je dobio treću partiju – svoju prvu pobjedu protiv možda već psihološki uzdrmanog Spaskog – i time stekao psihološku prednost koju više nije ispuštao. Na kraju je postao jedanaesti svjetski prvak nakon što je njegov sovjetski rival predao 21. partiju meča 1. septembra 1972. godine.
Osim što je bio vješt diplomata i cijenjeni arbitar, Schmid je bio i opsesivni kolekcionar šahovske literature. Tom strašću zarazio se već sa petnaest godina. Tokom života sakupio je pravo blago knjiga i predmeta povezanih sa bogatom istorijom šaha.
Bio je opsjednut popunjavanjem praznina u svojoj kolekciji. Govorilo se da, ako bi saznao da neko posjeduje knjigu koju on nema, nije imao mira dok je ne bi nabavio. Schmid je preminuo 2013. godine, a njegov sin Bernhard prisjećao se očevog odnosa prema kolekciji:
„Bio je lud za šahom i za svim što je povezano s njim. Putovao je na pet kontinenata da bi kupovao predmete u koje se zaljubio. Jednom je otišao čak u Južnu Ameriku zbog knjige za koju nam je rekao da vrijedi koliko i jedna kuća.“
Posljednjih desetak godina njegova porodica postepeno rasprodaje ogromnu kolekciju koja je prvobitno bila smještena u porodičnoj kući u Bamberg, na jugu Njemačke. Kuća je čak imala posebno ojačane podove kako bi mogli da izdrže težinu hiljada knjiga koje su se u njoj nalazile. Schmid mi je svojevremeno sasvim mirno objasnio da je to bilo neophodno zbog ogromne količine literature koju je godinama skupljao.
Pokazalo se da je najdragocjeniji predmet na aukciji kuće Sotheby’s bila knjiga „Repetición de Amores y Arte de Ajedrez“ („Ponavljanje ljubavi i umjetnost šaha“). Napisao ju je krajem 15. vijeka Luis Ramírez de Lucena, za vrijeme vladavine Isabella I of Castile, kada je dama postala najmoćnija figura na šahovskoj tabli, pod uticajem Izabele na španskom dvoru. To je bila prva knjiga koja je opisala pravila i strategiju šaha, a danas je poznato svega deset sačuvanih primjeraka u svijetu.
[Fotografija: Sa cijenom od 179.200 funti, Lucenino djelo iz 15. vijeka sada je najskuplja šahovska knjiga ikada prodata.]
Aukcijska procjena za ovu rijetkost bila je između 70.000 i 100.000 funti. Međutim, knjiga je prodata za rekordnih 179.200 funti, što predstavlja novi svjetski rekord za jednu šahovsku knjigu.
Među ostalim rijetkim primjercima iz kolekcije koji su dostigli visoke cijene bili su primjerak Schachzabelbuch iz 1483. godine, koji je pripadao Tassilo von der Lasa (96.000 funti), različita izdanja knjige Libro da imparare giocare a scacchi Pedra Damiana, priručnici Ruy López de Segura na raznim jezicima, kao i neka rana izdanja djela François-André Danican Philidor.
Ipak, ovo je bio samo mali dio Šmidove impresivne zbirke rijetkih šahovskih knjiga. Čini se da je najveći dio njegove biblioteke porodica već prodala oko 2016. godine kroz niz aukcija koje je organizovala njemačka antikvarna aukcijska kuća A. Klittich-Pfankuch GmbH & Co. iz Braunschweig.
Još jedna jedinstvena rijetkost na aukciji kuće Sotheby’s bila je grupa od osam rukopisnih tomova Emanuel Lasker, svjetskog prvaka koji je titulu držao rekordnih 27 godina. Ti tomovi sadrže Laskerove lične zapise njegovih partija, kao i rukom pisane nacrte predavanja i knjiga.
Međutim, predmet koji je izazvao najveće interesovanje, kako među običnim klupskim i turnirskim igračima tako i među velikim kolekcionarima, bio je Lot 67. Nimalo romantično od strane Sotheby’sa da ga označi kao Lot 67 umjesto mnogo prikladnijeg šahovskog broja 64!
Lot 67 sadržavao je originalne zapisnike partije (potpisane od strane Bobby Fischer i Boris Spassky) te kovertu za prekid partije iz 17. partije meča u Reykjavík. Procijenjeni iznos bio je između 5.000 i 7.000 funti, ali je predmet šokirao prisutne kada je prodat za rekordnih 140.800 funti.
Time je postao najskuplji zapisnik jedne šahovske partije u istoriji šaha.
Ipak, ništa nije poznato o kupcu ovog izuzetnog artefakta iz jednog od najvažnijih trenutaka šahovske istorije, jer su pravila aukcijske kuće predviđala da svi kupci ostanu anonimni.
Međutim, ova prodaja otvara neka veoma zanimljiva pitanja.
Prije svega, ako se vjeruje da čovjekov rukopis mnogo govori o njegovom karakteru i ličnosti, onda zapisnici partija pokazuju da je nepredvidivi Bobby Fischer možda još veća enigma nego što smo do sada mislili. Na njima se jasno vidi njegov prepoznatljiv rukopis – pisan starom engleskom opisnom notacijom, kojoj je davao prednost – koji odaje gotovo dječiju naivnost. Na početku je još donekle čitljiv, ali već poslije desetak poteza prelazi u toliko neuredno i teško razumljivo škrabanje da biste za dešifrovanje poteza vjerovatno morali da ga odnesete najbližem farmaceutu! Nasuprot tome, rukopis Borisa Spasskog, vođen algebarskom notacijom, izuzetno je uredan, jasan i pregledan, sa pravilnim razmacima tokom cijelog zapisnika; upravo ona vrsta zapisnika kojoj bi dugogodišnji unosilac partija John Saunders vjerovatno dodijelio zlatnu zvjezdicu.
To, međutim, otvara zanimljivo pitanje: kako je Lothar Schmid uopšte došao do zapisnika 17. partije? Čini se da je najvjerovatnije objašnjenje to što su igrači nakon završetka partije ostavili zapisnike i materijal vezan za prekid igre, pa ih je marljivi glavni sudija jednostavno pokupio kao „slobodan plijen“. Postoji i druga, maštovitija, ali ipak moguća pretpostavka koju je iznio dugogodišnji šahovski dopisnik lista The Guardian, Leonard Barden, ujedno i dobar Šmidov prijatelj. On je sugerisao da je tadašnji predsjednik FIDE, dr Maks Euwe, znajući da je glavni sudija strastveni kolekcionar šahovskih rariteta, namjerno zažmurio na jedno oko i dozvolio mu da zadrži te predmete kao svojevrsan poklon za ogroman trud koji je uložio da meč ostane živ i bude priveden kraju.
Aukcija zapisnika 17. partije nameće možda i najveću misteriju od svih – šta se dogodilo sa zapisnicima preostalih 20 partija, uključujući i drugu partiju koju je Bobby Fischer izgubio bez borbe?
Islanđani danas posjeduju samo karbonske kopije koje su se godinama nalazile kod Lothara Schmida, prije nego što ih je 2002. godine vratio Islandu. Prema riječima samog Šmida, većina originalnih zapisnika završila je kod igrača (pri čemu je 17. partija očigledan izuzetak). Te karbonske kopije danas su izložene u različitim muzejima na Islandu, gdje će, nakon aukcije kuće Sotheby’s i postignute rekordne cijene, možda morati ponovo da budu procijenjene radi osiguranja.
[Glavni sudija Lothar Schmid prikazan je lijevo na meču za prvenstvo svijeta FIDE 1972. godine, gdje je odigrao ključnu ulogu u spašavanju meča od prekida.]
Danas je uobičajena praksa da originalni primjerak zapisnika na pozivnim turnirima pripada organizatorima, dok igrači dobijaju karbonske kopije. Međutim, situacija je 1972. godine bila mnogo nejasnija. Bio je to prvi meč za svjetsko prvenstvo pod okriljem FIDE održan van Sovjetskog Saveza, a zadržavanje originalnog zapisnika za sebe sasvim bi odgovaralo Fischerovom karakteru.
U prepisci sa autorom i šahovskim istoričarem Johnom Donaldsonom, on ukazuje na zanimljiv detalj. Kada je svojevremeno na aukciji rasprodata Fischerova ostava, Fischer se žestoko žalio zbog gubitka zapisnika sa svoje egzibicione turneje po Argentini 1971. godine. Organizatori su tada učesnicima koji su igrali protiv Fischera davali karbonske kopije, dok je Fischer zadržavao originalni, gornji primjerak.
Donaldson postavlja logično pitanje: „Zar ne bi pomenuo i zapisnike iz Rejkjavika?“
On usput dodaje da je prije nekoliko godina imao priliku da pregleda ličnu arhivu Borisa Spasskog u Parizu – i da se u njoj nije nalazio nijedan zapisnik iz meča 1972. godine.
Godinama su kružile i razne glasine. Donaldson navodi da mu je poznata priča prema kojoj je neki „anonimni Islanđanin“ jednom kontaktirao visokog funkcionera FIDE i pitao da li bi organizacija bila zainteresovana da otkupi originalne zapisnike meča za svjetsko prvenstvo iz 1972. godine kako bi ih sačuvala u svojim arhivama.
Još jedna misterija koja čeka rješenje.
Šta god da se dogodilo sa ostalim originalnim zapisnicima, koji predstavljaju dragocjen dio šahovske istorije, Donaldson i ja došli smo do istog zaključka: nadamo se da će rekordna cijena postignuta za zapisnike 17. partije podstaći da se i ostali konačno pojave u javnosti.
Ako je zapisnik 17. partije dostigao takvu vrijednost, koliku bi cijenu danas mogli da dostignu zapisnici iz ključne treće partije koja je preokrenula tok meča, remek-djela iz šeste partije ili odlučujuće 21. partije kojom je osvojen naslov svjetskog prvaka?
Ali dosta o pozadini, misterijama i legendama koje prate rukom pisane i autografisane zapisnike, kao i ostale predmete povezane sa tim hladnoratovskim okršajem između Bobbyja Fischera i Borisa Spasskog u Rejkjaviku.
Kolika je, zapravo, šahovska vrijednost same 17. partije?
U svom članku „Gospodin Fischerova stolica“, objavljenom u novembarskom broju ovog časopisa 2024. godine, objasnio sam da je moj lični favorit iz meča Fischer–Spasski epska 13. partija odigrana u Alehinovoj odbrani.
Sedamnaesta partija nije bila naročito značajna i malo ko bi je izabrao za svoju omiljenu partiju tog meča.
Ipak, mogu da otkrijem čitaocima da je upravo ona jedna od omiljenih partija legendarnog filmskog glumca Michael Caine.
Malo ljudi to zna!
Kažem da je to omiljena partija Michaela Cainea, ali zapravo riječ je o omiljenoj partiji njegovog filmskog alter ega Harry Brown, naslovnog antijunaka filma Harry Brown iz 2009. godine.
Caine u filmu tumači ostarjelog osvetnika, penzionisanog pripadnika Kraljevskih marinaca, koji usamljeno provodi dane između bolnice, gdje njegova voljena supruga umire od neizlječive bolesti, lokalnog paba u kojem popije po koje pivo sa svojim jedinim prijateljem Lenom (kojeg igra David Bradley) i igranja šaha.
Hari je čovjek koji razmišlja strateški. Duboko ga potresa banda tinejdžera dilera droge koja teroriše stanovnike zapuštenog londonskog naselja, dok lokalna policija djeluje potpuno nemoćno da ih zaustavi.
Međutim, kada tijela počnu misteriozno da se gomilaju, sumnja inspektorke Alice Frampton (igra je Emily Mortimer) pada na Harija, čovjeka u sedamdesetim godinama koji kao da je ponovo prizvao mračna sjećanja iz svoje vojne prošlosti u Northern Ireland tokom perioda poznatog kao The Troubles.
„Uvijek treba biti oprezan sa tihima“, pomisli Alis, pa ga posjećuje u njegovom stanu. Ugledavši šahovsku tablu sa postavljenom pozicijom, ali bez protivnika, pita ga:
— Nemate s kim da igrate?
Hari odgovara da voli „da proučava strategije velemajstora iz knjiga“ i objašnjava da je na tabli partija između Bobby Fischer i Boris Spassky iz Reykjavíka 1972. godine.
Zatim, čak koristeći ispravan slovenački izgovor „Pirc“ („Pirts“), dodaje:
— Fischer je otvorio onim što je poznato kao Pircova odbrana; nikada ranije nije igrao to otvaranje. Crni prepušta centar table očekujući protivigru. Spaski je imao kvalitet više i skakača kada… uglavnom, Fischer je pobijedio [u meču].
Dakle, hajde da „razvalimo vrata“ i detaljnije pogledamo Harijevu omiljenu partiju iz meča Fischer–Spasski 1972, partiju čiji zapisnik danas drži rekord kao najskuplji u istoriji šaha sa cijenom od 140.800 funti, uz nekoliko zanimljivih detalja koje sam saznao tokom svojih putovanja na superturnire kroz razgovore sa dobrim prijateljem Lubomir Kavalek i **Lothar Schmidom.
Boris Spassky – Bobby Fischer World-ch27 Fischer-Spassky +7-3=11 Reykjavik (17), 22.08.1972
Na meč-turniru 1948. godine, kako je poznato, pobijedio je M. Botvinik, ali već na kongresu FIDE u Hagu 1947. godine odlučeno je da će svake tri godine šampion morati da brani titulu u meču protiv pobjednika Turnira kandidata (u koji se ulazilo kroz interzonalni turnir).
Meč se igrao na 24 partije, a u slučaju 12:12 šampion je zadržavao titulu; u slučaju poraza imao je pravo na revanš.
Prvi meč za svjetsku titulu po novom sistemu FIDE bio je duel Botvinik – Bronštajn, koji se igrao od 15. marta do 11. maja 1951. godine. Dana 8. maja odigrana je „kobna“ 23. partija, u kojoj je Botvinik izjednačio rezultat i kasnije zadržao titulu.
Dan ranije, 7. maja 1951. godine, Međunarodni olimpijski komitet je zvanično priznao Olimpijski komitet SSSR-a i dozvolio sovjetskim sportistima učešće na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. godine.
Poslije Svjetske olimpijade, u Helsinkiju iste 1952. godine, reprezentacija SSSR-a će prvi put učestvovati na Šahovskoj olimpijadi koju organizuje FIDE i ostvariti svoju prvu pobjedu.
Meč Botvinik – Bronštajn, odigran u proljeće 1951. godine u Moskvi, predstavljao je završnu etapu sistema takmičenja za svjetsko prvenstvo pod okriljem FIDE, uspostavljenog 1947–1948. godine uz aktivno učešće SSSR-a.
Dmitrij Olejnikov kandidat istorijskih nauka direktor Muzeja šaha Šahovske federacije Rusije
Fotografije: Državni arhiv Ruske Federacije, Ruski državni arhiv filmske i foto-dokumentacije, RGASPI, arhiv FIDE.
