V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Legendarne šahistkinje
Šahovskim svijetom su u svim vremenima vladali predstavnici jačeg pola. Međutim, burni dvadeseti vijek je i ovdje unio svoje korekcije. Godine 1927. u Parizu je, odlukom FIDE, održan turnir za titulu svjetske šampionke uz učešće 12 sportistkinja iz 7 zemalja.
Priča o šahistkinjama biće znatno kraća. Prije svega zato što je u ženskim takmičenjima uvijek u prvom planu bila borba za šahovskom tablom. Naravno, i kod njih je bilo raznih zapleta, sporova pa čak i intriga, ali do „fizičkog obračuna“ nikada nije dolazilo.
Prva svjetska šampionka bila je legendarna Vera Menčik. Rođena je u Moskvi, ali je 1921. godine zajedno s roditeljima preselila u Englesku (majka joj je bila Engleskinja). U Engleskoj je počela aktivno da se bavi šahom i da pobjeđuje.
Na pariskom turniru 1927. godine Vera Menčik, sa sjajnim rezultatom (10,5 poena iz 11 partija), postala je prva svjetska šampionka. Nakon toga je osam puta potvrdila tu titulu i ostala neporažena sve do svoje smrti 1944. godine tokom njemačkog bombardovanja Londona.
Poslije rata FIDE je donijela odluku da se održi međunarodni turnir za određivanje nove svjetske šampionke. Održan je krajem 1949. i početkom 1950. godine. Nakon pobjede Ljudmile Rudenko, nekoliko decenija šahovska kruna je ostala u Sovjetskom Savezu.
Mečevi za titulu svjetske šampionke, kao i kod muškaraca, igrali su se u trogodišnjem ciklusu. Godine 1953. najbolja šahistkinja postala je Jelisaveta Bikovа. Zatim je titula ponovo prešla na Rudenko, a 1958. godine ponovo je pobijedila Bikovа. Rivalstvo između njih trajalo je do 1962. godine, kada je žensku šahovsku krunu „preuzela“ Nona Gaprindašvili, koja ju je držala 16 godina.
U to vrijeme Eve je rekao da je Gaprindašvili svestranija šahistkinja od Menčik. Nonino ime bilo je na usnama svih, posebno u Gruziji. Slavljena je, njome su se ponosili, davana je kao primjer. Ali čim je 1978. godine izgubila meč za titulu svjetske šampionke od Maje Čiburdanidze, mnogi su odmah naglo promijenili svoj odnos prema njoj. U jednoj svojoj knjizi Aleksandar Kiknadze uključio je intervju sa Anzorom Čičinadzeom, Noninim suprugom. Evo kako on opisuje tu situaciju:
Kiknadze: Nona je šesnaest godina nosila titulu svjetske šampionke. Bila je to svjetska čast i svjetsko priznanje. Reci mi, da li je Noni bilo teško da se navikne na svoju novu ulogu?
Čičinadze: Iskreno rečeno, nije bilo prijatno… Ali sve je to već davno prošlo i zacijelilo. Naravno, bilo je upadljivo: neko se nije javio tako srdačno kao ranije, negdje su zaboravili da je pozovu, negdje da je spomenu. Sve je to život, tome treba pristupati filozofski. Ipak, ponekad smo se sa osmijehom prisjećali istočne mudrosti: „Bolje ne imati nego imati pa izgubiti.“
Kiknadze: Ali ne kaže se uzalud da kruna ima običaj da pada i da su stalnu adresu na Olimpu imale samo bogovi. Nona je neobična ličnost, zar se ona nije postepeno pripremala za to?
Čičinadze: Nismo mislili da će se to desiti već 1978. godine. Nona je bila pogođena, i ja sam je dobro razumio, jer nije dobila partiju koju je mogla i morala da dobije. I duboko smo zahvalni prijateljima iz Zugdidija koji su nas odmah nakon Pitsunde pozvali, pokušali da rastjeraju mračne misli i uliju vjeru u šahovsku budućnost.
I ne mogu da ne spomenem Viktora Andrejeviča Ivonina, zamjenika predsjednika Sportskog komiteta SSSR-a. U danima kada su se neki ljudi okrenuli od None, on ju je pozvao i rekao: „Cijenimo sve što ste uradili i što ćete još uraditi za šah… Vama će uvijek biti otvoren put, želim da zapamtite ove riječi. Molim vas, podnesite poraz hrabro, pronađite snagu da se ponovo borite za šahovsku krunu. Želim vam i životne i šahovske uspjehe.“
Kada sam pročitao zapis ovog razgovora, iskreno ću reći, postidio sam se — i zbog sebe i zbog drugih, bivših i sadašnjih sportskih rukovodilaca. Mi smo, po pravilu, vidjeli i vidimo samo šampione, često djelujući po principu: izgubiš — i sklanjaj se iz vida. A upravo im u tom trenutku više nego ikad treba ljudska pažnja i razumijevanje, potrebna im je psihološka, pa i ne samo psihološka pomoć…
Maja Čiburdanidze je nosila šahovsku krunu do 1986. godine. Zanimljivo je da su ona i Nona zajedno držale titulu čak četvrt vijeka. Gruzijska šahovska škola je tih godina uopšte bila na vrhuncu.
Godine 1980. na Svjetsku šahovsku olimpijadu reprezentacija SSSR-a otišla je u potpunosti sastavljena od gruzijskih šahistkinja – Maje Čiburdanidze, None Gaprindašvili, Nane Ioseliani i Nane Aleksandrije. Na Olimpijadi su osvojile ne samo prvo ekipno mjesto, već i prva mjesta na tri od četiri table.
O šahu bi se još mnogo toga moglo pričati, ali vrijeme je da se stane.
(Kraj prevoda, ostali dio knjige je posvećen ostalim sportovima, fudbalu, hokeju itd)