V. I. LINDER, I. M. LINDER: ŠAHOVSKA ENCIKLOPEDIJA (2. nastavak)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

„AVRO“ TURNIR (1938) – jedno od najvećih međunarodnih takmičenja prve polovine 20. vijeka. Nakon pobjede nad M. Euveom 1937. godine u revanš-meču za svjetsko prvenstvo, velika amsterdamska radio-kompanija AVRO obezbijedila je sredstva za organizaciju dvokružnog turnira najjačih velemajstora svijeta, s namjerom da pobjednik postane izazivač svjetskog prvaka u narednom meču. Istina, ta ideja nije bila nova. Ranije su je predlagali organizatori turnira u Hastingsu (1895), Sankt Peterburgu (1895. i 1914), Njujorku (1927), ali je gotovo uvijek aktuelni šampion negativno gledao na takav uslov. S tim se nije slagao ni A. Aljehin.

Ipak, poziv je realizovan i u Amsterdam su stigli A. Aljehin, bivši šampioni H. R. Kapablanka i M. Euve, kao i mladi pretendenti M. Botvinik, S. Flor, R. Fajn, S. Reševski i P. Keres. Jedini koji nije učestvovao bio je bivši svjetski šampion Emanuel Lasker, koji je te godine napunio 70 godina.

„Turnir na točkovima“ – tako je šahovska štampa nazvala ovo takmičenje, koje je održano u deset gradova Holandije. Izdržati takav „eksperiment“ mogli su samo mladi velemajstori. Tokom čitavog turnira vodili su 24-godišnji Amerikanac R. Fajn i 22-godišnji Estonac P. Keres, koji je uspio da pobijedi svog glavnog rivala u međusobnom susretu. Ta partija postala je jedna od najljepših na turniru.

Fajn – Keres
AVRO turnir, 1938.

27…d5! 28.Bxb4 Rxb4 29.Nc6 dxc4 30.Nxb4 cxb3 31.Nd5 Nd3 32.Rd2 b2 33.Rd1 c5 34.Rb1 c4 35.Kf1 Bc5 36.Ke2 Bxf2 37.Ne3 c3 38.Nc2 Ne1! 39.Na3 Bc5 40.Kxe1 Bxa3 41.Kd1 Bd6 42.Kc2 Bxh2 43.Rh1 Be5 44.Rxh7 Kf7 45.Rh1 g5 46.Re1 Kf6 47.Rg1 Kg6 48.Re1 Bf6 49.Rg1 g4 50.fxg4 f4 51.g5 Bd4 52.Rd1 Be3 53.Kxc3 Bc1 54.Rd6+ Kxg5 55.Rb6 f3 56.Kd3 Kf4 57.Rb8 Kg3 0–1

Na cilju su i Keres i Fajn završili sa istim rezultatom – po 8,5 poena, dijeleći prvo i drugo mjesto. Botvinik je imao poen manje. Od 4. do 6. mjesta dijelili su Aljehin, Euve i Reševski sa po 7 poena. Kapablanka je bio sedmi sa 6 poena, a Flor osmi sa 4,5.

Mišljenja učesnika o turniru:

P. Keres:
„Želio sam da igram dobro… Najvažnije je bilo da se ne plašim drugih, već da sam stvaram  svoju turnirsku sreću. Nervi, znanje i razvoj novih ideja – to su faktori koji određuju uspjeh.“

H. R. Kapablanka:
„Turnir me iscrpio. Sa najbolje strane pokazala se omladina.“

A. Aljehin:
„Kvalitet partija na turniru izuzetno je visok, naročito ako se uzmu u obzir teški uslovi takmičenja. Među najboljim ostvarenjima izdvajam partije Botvinik – Kapablanka i Fajn – Keres.“

KEMPELENOV AUTOMAT. U jesen 1809. godine u dvorcu Šenbrun (Austrija) odigrana je partija kojoj je bilo suđeno da uđe u istoriju šaha. Francuski car Napoleon, igrajući protiv automata, već je do 12. poteza dospio u beznadežnu poziciju, a u 24. potezu automat mu je objavio mat. Evo početka te partije:

1.e4 e5 2. Qf3 Nc6 3. Bc4 Nf6 4. Ne2 Bc5 5. a3 d6 6. 0–0 Bg4 7. Qd3 Nh5 8. h3 Bxe2 9. Qxe2 Nf4 10. Qe1 Nd4 11. Bb3 Nxh3+ 12. Kh2
i crni je kasnije pobijedio.

Izumu mađarskog mehaničara Farkaša Kempelena (1734–1804) u to vrijeme bilo je već 40 godina. Iako je sam pronalazač bio mrtav, njegovo djelo nastavilo je da s velikim uspjehom gostuje po raznim evropskim zemljama. Šahovski automat Kempelena, koji je spolja izgledao kao velika voštana figura Turčina koji sjedi za sandukom od crnog drveta, ukrašenim sedefom, već od prvih dana svog postojanja – kako se i moglo očekivati – izazivao je nepovjerenje. I gledaoci i protivnici automata smatrali su da se iza njegovih vrata krije živi igrač. U takvim slučajevima Kempelen je otvarao prednju stranu sanduka i svi su mogli da vide složen mehanizam sa rotirajućim zupčanicima, zupčastim prijenosima, polugama i osovinama; sve je to škrgutalo, kretalo se i okretalo. Zahvaljujući sistemu ogledala i pregrada, čovjek je ipak ostajao nevidljiv publici.

Ruke i glava „Turčina“ pokretani su posebnim polugama i prijenosima, a u masivne šahovske figure kojima je igrao bili su ugrađeni magnetni štapići. Iznad svakog polja šahovske table nalazio se gvozdeni segment, obješen o bakrenu oprugu. Prilikom pomjeranja figure, ona je privlačila ili otpuštala taj segment.

Automat je s uspjehom prikazivan u Beču, Parizu, Londonu, Berlinu, Lajpcigu, Drezdenu i drugim gradovima, a 1826. godine, zajedno sa svojim novim vlasnikom, austrijskim mehaničarom J. Melcelom (1772–1838), krenuo je da „osvaja“ Ameriku. Tamo je takođe prikazivan u mnogim gradovima, a ubrzo nakon Melcelove smrti smješten je u jedan od muzeja u Filadelfiji, gdje je 1854. godine izgorio u požaru.

Za automat su u različitim godinama igrali jaki šahisti tog vremena – austrijski majstor J. Algaier, Nijemac A. Aleksander, Englez V. Luis, Francuz Ž. F. Mure. Posljednji od njih prvi je opisao način rada automata u pariškom časopisu 1834. godine.

Za Kempelena, za njegovog života, tajna rada ovog „čuda mehanike“, koje se smatralo najvećim izumom 18. vijeka, nije bila otkrivena. A da se to tada dogodilo, konstruktor bi mogao uzviknuti: „Ipak će čovjek stvoriti šahovski automat!“ Danas, više od 200 godina kasnije, najbolji šahovski računari bore se sa majstorima i velemajstorima.

(Nastaviće se)