
V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Meč u Meranu
U principu, Karpovu se Merano dopadao, ali je ipak želio da igra u Las Palmasu, gdje su mu klimatski uslovi više odgovarali. Olafson je, po svojoj prirodi, bio veoma prijatan čovjek i dobar šahista, ali je slabo vladao umijećem upravljanja uopšte, a posebno međunarodnom šahovskom federacijom. Iz onoga što je radio, a naročito načina na koji je to činio, sticao se utisak da se nije ni potrudio da se upozna sa svim pravilima i propisima FIDE, koje je kao predsjednik trebalo da štiti, a ne da postupa po ličnom nahođenju.
„Čudni“ potezi predsjednika FIDE nizali su se jedan za drugim. Najprije je objavio da se početak meča pomjera na 19. oktobar. Sovjetska federacija bila je ogorčena, a organizatori meča u nedoumici, jer su već obavili veliki dio priprema i odštampali plakate i afiše sa datumom početka — 19. septembar. Uslijedila je uobičajena birokratska procedura: pregovori, razmjena pisama i telefonski razgovori. Sve gotovo bez rezultata — Olafson je ostajao pri svom stavu. Približavao se naredni kongres FIDE, na kojem je razmatrano i ovo pitanje. Tek tada, nakon pregovora svih strana, Olafsonova odluka proglašena je nevažećom. Uvažavajući zahtjev organizatora, konačno je određen datum — 1. oktobar 1981. godine. Samovoljni potez predsjednika koštao je FIDE 40 hiljada švajcarskih franaka, koji su isplaćeni kao nadoknada organizatorima.
Dakle — Merano. Jedan od gradova u italijanskoj oblasti Trentino-Alto Adiđe, smješten u dolini Alpa, sa oko 40 hiljada stanovnika. Ova oblast je nakon Prvog svjetskog rata, prema Versajskom ugovoru, pripala Italiji. U njoj pretežno žive stanovnici koji govore njemački jezik, pa su zato u toj oblasti službena dva jezika — italijanski i njemački.
Istorija grada počinje oko 1300. godine. Oduvijek je bio poznat kao banjski i turistički centar. Zato nije slučajno što je mjesto odigravanja meča bio banjski kompleks „Salvar“, gdje su stvoreni udobni uslovi za učesnike meča, sudije, članove žirija, brojne predstavnike medija i gledaoce. Vodilo se računa i o odgovarajućim bezbjednosnim mjerama.
Sovjetska delegacija bila je smještena u hotelu „Ric-Štefanija“, gdje sam se kasnije smjestio i ja. Tim izazivača izabrao je hotel „Palas“. Oba hotela pripadala su istom vlasniku — bogatom i uticajnom u Meranu Arturu Ajzenkajlu. Uprkos delikatnosti situacije, jer su se u njegovim objektima nalazila oba suparnika, Artur (tako sam ga zvao u susretima) uspijevao je da bude ljubazan i pažljiv prema obojici. Kao gostoljubiv domaćin, stvarao je odlične uslove za sve svoje goste.
O problemima u odnosima sa Korčnojem nikada nismo razgovarali. Ipak, ponekad nam se činilo da je prema sovjetskim ljudima gajio veće simpatije. S njim sam se prilično brzo sprijateljio — povremeno smo igrali šah ili zapalili po cigaru uz čašicu konjaka. Nakon jednog lova došao je do našeg hotela i poklonio nam pet fazana. Lov je tog dana očigledno bio uspješan: u gepeku njegovog „Mercedesa“ nalazilo se još najmanje stotinu fazana. Kao uspomenu na susret u Meranu poklonio mi je i luster, proizveden u njegovoj fabrici, koji i danas krasi jednu od soba u mom stanu.

Veličanstven lov! Ajzenkajl zadovoljan — fazani na poklon sovjetskoj delegaciji. To je bilo u Meranu.
U Meranu sam imao pregovore o sportskoj saradnji sa delegacijom Italijanskog olimpijskog komiteta, nakon čega je održana ceremonija potpisivanja odgovarajućeg protokola. Na nju su došli gradonačelnik Merana i drugi ugledni građani, među njima i Artur. Za italijanske šahiste potpisivanje ovog protokola bilo je značajan događaj, jer su u njega po prvi put bile uključene i aktivnosti vezane za šah. U potrebu za tim, na molbu predsjednika Šahovske federacije Italije Nikole Paladina, uspio sam da uvjerim šefa italijanske delegacije Marija Peskantea, veoma uglednog čovjeka u sportskom svijetu, s kojim smo sarađivali dugi niz godina. Na radost šahista, Peskante je rekao: „Od sada će Šahovska federacija Italije biti zvanično priznata od strane Italijanskog olimpijskog komiteta.“ Te riječi izazvale su buran aplauz, a Paladino je čak poskočio, uprkos svojoj pozamašnoj težini.
Dana 30. septembra održana je svečana ceremonija otvaranja meča i žrijebanje. Bijele figure, kao i u mečevima s Karpovom 1974. i 1978. godine, dobio je Korčnoj. Opšte je prihvaćeno da igrač koji započinje partiju ili meč bijelim figurama ima malu prednost. Međutim, u ovom slučaju bilo je mnogo šala drugačije vrste, pa se čak pojavila i dosjetka: „bijeli počinje i gubi…“ Te riječi su se pokazale proročanskim — u sva tri meča pobijedio je Karpov.
Prvog oktobra u 17 časova glavni arbitar Paul Klajn pokrenuo je satove i započela je prva partija. Uoči nje, paparaci (na meču je bilo akreditovano više od 500 novinara iz 50 zemalja) s neskrivenim nestrpljenjem očekivali su senzacije i skandale. Međutim, sovjetska delegacija učinila je sve da do njih ne dođe. Čak smo pristali da Korčnoj nastupa pod švajcarskom zastavom, iako nije imao državljanstvo te zemlje. Karpov je izjavio da je spreman da se rukuje prije početka i nakon završetka svake partije, ukoliko se protivnik bude ponašao korektno, ali je Korčnoj odbio taj prijedlog.
Korčnoj je u Merano doveo već poznatu predstavnicu sekte „Ananda Marga“ Viktoriju Šepard (Dvayer je u to vrijeme izdržavao kaznu u filipinskom zatvoru), i ona je prisustvovala prvim partijama. Sovjetska delegacija se na to nije obazirala, uskrativši paparacima očekivane „sočne“ materijale. Još veće razočaranje kod novinara i okruženja izazivača izazvalo je odsustvo psihologa Zuhara, koji je u Bagiju bio gotovo proglašen nekakvim „čudovištem“ — djelovao je na Korčnoja kao crvena krpa na bika.
(Nastaviće se)