Moskva 2003.
„Zašto sam upisao pravni fakultet? Po preporuci Kriljenka.
U početku sam pokušavao da upišem istorijski fakultet univerziteta, čak sam položio jedan ispit, ali me je Kriljenko pozvao k sebi i pitao:
‘Zašto baš istorijski? Sa vašim logičkim mišljenjem i polemičkim sposobnostima, pravni fakultet bi vam mnogo više odgovarao.’
Tako se sve i dogodilo. To je bilo 1934. godine. Tada pri upisu nije igralo nikakvu ulogu – da li si Jevrejin ili nisi. To su tek posle rata počeli ozbiljni problemi, antisemitizam i sve to.
Da li žalim što nisam otišao na istoriju? Ne, sve se, čini mi se, dobro završilo…
A Kriljenka sam, zapravo, poznavao još od djetinjstva. Bio sam sasvim mali kada su me doveli kod njega i odigrali smo nekoliko partija. Igrao je otprilike kao igrač druge kategorije. Kasnije sam ga često sretao u vezi sa šahovskim poslovima. Kada su Kriljenka proglasili ‘neprijateljem naroda’, nisam vjerovao, ali, naravno, ništa nisam smio pokazivati. I Višinskom sam u početku vjerovao, tek sam se kasnije, postepeno, počeo razuvjeravati…
Radio sam u novinama “64”, čiji je glavni urednik bio Kriljenko. Bila je 1938. godina, on je već bio u nemilosti, smijenjen s dužnosti, ljudi su se plašili da mu idu. Izbor je pao na mene.
Izgledao je Nikolaj Vasiljevič veoma utučen, na stolu u kabinetu ležao je tom iz kompletnog izdanja Lenjinovih djela i sveska u koju je nešto bilježio. Kriljenko je, ne čitajući, potpisao tabake novina.
Rekao sam mu još: ‘Možda ćete dobiti novo postavljenje, Nikolaj Vasiljeviču, možda ostanete u šahu.’
Samo se gorko osmjehnuo. Njegova sudbina bila je faktički odlučena poslije govora Bagirova – pomoćnika Berije – na prvoj sjednici Vrhovnog sovjeta SSSR-a početkom 1938. godine. Bagirov je tada rekao da takvi komesari, bilo šahisti, bilo alpinisti (alpinizam je bio druga strast Kriljenka), nikome nisu potrebni.
Taj pogubni govor, naravno, bio je inspirisan odozgo, i svi su razumjeli da su dani Kriljenka odbrojani…
Postao sam pukovnik pravosuđa sa 37 godina. Bilo je to teško vrijeme, ali mene lično niko nije pritiskao, nisam bio pod pritiskom. Bio sam tužilac u istražnom odjeljenju opšte nadležnosti, mnogo sam putovao po zemlji, po okruzima, sretao se sa generalima, tada poznatim ljudima. Zakoni su, naravno, bili surovi, ali za vojsku u ono vrijeme – neophodni.
A sada u vojsci – šta? Puni nered.“
„Ne, nikada se nisam bavio političkim procesima. Nikada.
Da li sam tražio smrtnu kaznu i duge zatvorske rokove? Da, naravno, ali sve su to bili nepolitički slučajevi.
Jedini period kada sam se bavio političkim procesima bio je 1956. godine. Tada sam radio u rehabilitacionoj komisiji i pregledao više od hiljadu predmeta.
Bio sam i pomoćnik glavnog vojnog tužioca Gornog na procesu Pjenkovskog, ali i to nije bio politički proces.
Sjećate li se tog slučaja?..“
Putovali smo tada zajedno unazad rijekom Vremena, a on je vješto manevrisao njome, obilazeći korenja, sprudove, olupine potonulih brodova, i opasne struje koje bi ga mogle odnijeti u burne vrtloge istorije zemlje.
Kad je govorio o toj zemlji, u kojoj je proveo čitav svoj život, podsjećao je na starog Firsa, kojeg pitaju koje to nesreće ima na umu, o čemu on govori – i ispostavlja se da misli na oslobođenje kmetova 1861. godine…
„S Botvinikom sam bio u prijateljskim odnosima, znali smo se još od tridesetih godina, ali smo bili na ‘vi’ i oslovljavali se imenom i patronimom. Bio je čovjek težak i strastven, to sigurno. Da, zaista je mogao da kaže: ‘Koji je danas datum – 28. oktobar 1958? Do 28. oktobra 1960. ne razgovaramo!’ Ipak, meni se to nikada nije desilo…
Moji odnosi s Korčnojem bili su dobri sve do 1974. godine.
Pokvarili su se nakon što je izgubio meč s Karpovom i dao intervju jugoslovenskim novinama u kojem je kritikovao Karpova.
Pozvali su me zbog toga iz CK partije, i Sportski komitet je odlučio: izbaciti Korčnoja iz reprezentacije i oduzeti mu stipendiju.
Kada je Korčnoj ostao u inostranstvu, bio sam u Bilu, na među-zonskom turniru; sjećam se još, Geler mi je to saopštio rekavši: ‘Popij nešto za smirenje.’ A zašto bih se uznemirio? Zar se on sa mnom savjetovao? Ipak, to je bilo napeto vrijeme…
Sjećam se kad je Alburt ostao u Njemačkoj, kao i kada je Igor Ivanov zatražio politički azil u Kanadi. To posljednje se dobro sjećam. Javili su iz KGB-a – Ivanov je ostao u Kanadi.
Bukvalno nekoliko minuta kasnije zove Pavlov: ‘Šta se to kod tebe dešava?’
Ja kažem: ‘Pa, Sergeju Pavloviču, zar nisam trebao da ga pošaljem – mlad, perspektivan, i još dobra prezimena.’
A on meni: ‘Kakve veze ima prezime, i s drugim prezimenima ti bježe!’“
„Kako da mi ne bude žao šaha koji je nestao? Naravno da jeste, i te kako žao. Tada je to bio drugi šah, a sada – samo novac, novac…
Šta će biti sa šahom u budućnosti i kuda će otići – ne znam, ali onog šaha mi je, bez sumnje, žao.
Da li još zbog nečeg žalim?“
Dugo nije odgovarao, ćutao je, i ja s njim.
Pametan, pronicljiv pogled kroz debela stakla naočara, dva pramena sivo-smeđe kose uokviruju ćelavu, značajnu glavu; čulo se njegovo teško disanje.
„Nisam spreman na to pitanje… Pa, bilo je, naravno, pojedinačnih grešaka, ali više ne na šahovskom frontu, nego uopšteno, u životu. Takvo je bilo vrijeme tada… a tako, ne, ni zbog čega ne žalim.“
Kliknuo je diktafon koji se zaustavio, vraćajući ga u Moskvu oktobra 1999. godine.
— „Da, zanijeli smo se. A imate li, Genadije Borisoviču, moju posljednju knjigu?“
— „Da, hvala, dobio sam je u Amsterdamu.“
— „Pa dobro, imaće još jednu, već sam je potpisao…“
Poslije smo pili čaj s njegovima, razgovarali o svemu pomalo, prisjećao se Evea, Holandije, govorio o novim prilikama u Rusiji — a na pragu je već stajao gotovo XXI vijek.
(Nastaviće se)